Internet je nešto zaista dobro, dar Božji! Ali pazite da vas ne izolira od najdražih osoba.

Transcription

1 Internet je nešto zaista dobro, dar Božji! Ali pazite da vas ne izolira od najdražih osoba. papa Franjo Uvod Suvremeni mediji, ali i općenito tehnološki napredak, imaju snažan utjecaj na život suvremenog čovjeka i društva, a nova tehnologija plijeni osobitu pozornost djece i mladih. Oni uvelike utječu, a u mnogome i uvjetuju, čovjekov svakodnevni život: od rada do zabave. Mediji utječu na radne navike, kreativnost, socijalizaciju i komunikaciju. Bez medija čovjek današnjice ne bi mogao uspješno komunicirati, raditi, zarađivati, planirati, zabavljati se i osmišljavati slobodno vrijeme. Danas se u nekom smislu, mediji prezentiraju i nameću kao neka vrsta laičke religije. Današnja djeca i mladi odrastaju pred mnoštvom ekrana: televizijskim, internetskim i mobilnim. Mediji su donijeli velike promjene u ponaša- 1

2 Od šeste do osamnaeste godine života, za vrijeme osnovne i srednje škole, mladi pred školskom pločom provedu sati, a sati provedu pred televizorom. nju, odnosima i komunikaciji postali su važan čimbenik u socijalizaciji i odrastanju djece i mladih. Poznata je činjenica da djeca i mladi u Europi provode više vremena pred raznoraznim medijskim ekranima nego u školi. Sve to upozorava da se treba više fokusirati na ulogu medija u svakodnevnom životu djece i mladih; u njihovoj socijalizaciji i obrazovanju. Nažalost, medijski kreatori često nisu svjesni utjecaja na mlade naraštaje, a nije rijetkost da se to i zlorabi kroz nuđenje različitih destruktivnih sadržaja. Mediji su nezaobilazno sredstvo u informiranju, formiranju, prenošenju vrjednota, oblikovanju životnih stilova i identiteta. Mediji su se nametnuli kao nova društvena institucija u socijalizacijskome procesu. Uloga medija osobito je važna u djetinjstvu i adolescenciji - u razdobljima koja su obilježena raznim dvojbama, eksperimentiranjima, nesigurnostima i osjetljivim pitanjima. 2

3 DIGITALNA KULTURA/ DIGITALNI MEDIJI Tehnološki napredak ima snažan utjecaj na čovjekov život. Suvremeni mediji oblikuju čovjekovu svakodnevicu na svim razinama života: utječu na radne navike, kreativnost, socijalizaciju i komunikaciju, ispunjavaju i osmišljavaju slobodno vrijeme. U tehnološkom društvu mediji su se nametnuli kao vrsta laičke religije. Postali su važni socijalizacijski čimbenici. Utječu na ponašanja, informiranje, formiranje, prenošenje vrjednota, stvaranje vizije svijeta i života, oblikovanje životnih stilova i identiteta. Digitalni mediji nametnuli su se kao nova društvena institucija u socijalizacijskom procesu. Živimo u višeekranskom društvu. Mnoštvo ekrana prati nas na svakom koraku: u izlozima, na aerodromu, u autobusu, u dućanu, na cesti, na trgu, na mobitelu itd. Takvo višeekransko društvo stvara prostor za mijenjanje granica između vanjskog i unutarnjeg, ljudskog i neljudskog. Digitalni mediji omogućuju mladima privatnu komunikaciju koja ne podliježe kontroli roditelja i učitelja. Preko različitih medija, posebno Interneta (Facebooka) mladi dobivaju tražene informacije bez izravne komunikacije. Mediji su uklonili vremenske i prostorne barijere koje su uvelike uvjetovale komunikaciju i protočnost informacija. U mnogim europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, mnoga djeca i mladi zbog zaposlenosti roditelja u medijima pronalaze jedine sugovornike. Web-stranice, on-line igre, videostranice i mobilni telefoni glavni su inventar mlade populacije.

4 Proces tehnologizacije društva događao se usporedo s industrijalizacijom i ekonomskim razvojem društva. Danas osobitu pozornost plijeni tehnoznanost - osobito takozvana visoka tehnologija (hightech), unutar koje osobito mjesto zauzimaju mikroelektronika i biotehnologija. Digitalna komunikacija, koju adolescenti i mladi obilato koriste, općenito reducira prostorne i vremenske udaljenosti. Digitalni mediji u nekom smislu programiraju i našu svakodnevicu, oblikuju naše ponašanje, percepciju, senzibilnost, mišljenje i zajednički život. Stoga danas neki analitičari govore o posljedicama intoksikacije medijima. 4

5 TEMELJNA OBILJEŽJA DIGITALNE KOMUNIKACIJE Gubljenje privatnosti i anonimnost Nedostatak udaljenosti vodi miješanju i kombiniranju javnoga i privatnoga. Digitalna komunikacija favorizira javno izlaganje intimne i privatne sfere. Društvene mreže otvaraju sve više prostora za izlaganje privatnoga. Roland Barthes definira privatno područje: to je prostor i vrijeme u kojem ja nisam slika i predmet. Ako bismo iščitavali po tom ključu, onda više ne postoji područje privatnoga jer više ne postoji područje u kojem ja nisam slika, gdje nema barem jedna kamera. Tako Google Glass (naočale) pretvaraju ljudsko oko u fotografski aparat: samo oko proizvodi slike. Respektiranje drugoga povezano je s imenom, dok se anonimnost i poštovanje međusobno isključuju. Anonimna komunikacija, podržavana digitalnim medijima, drastično reducira poštovanje i suodgovorna je za širenje kulture indiskrecije. Ime i poštovanje usko su povezani: s imenom povezujemo određeno ponašanje, odgovornost, povjerenje i obećanje. Povjerenje možemo definirati kao vjeru u ime, odvajajući poruku od pošiljatelja i vijest od prenositelja, zapravo se briše ime. Digitalna tehnologija daje mogućnost svima, osobito mladima, da se koristeći različite medijske mogućnosti (Twitter, Instagram, Facebook, MySpace, ili web diaries) disponiraju javnosti, dijele vijesti, ali poglavito da govore o sebi. Nikada nije bilo takve mogućnosti da se pokazuje i govori javnosti o svom privatnom i profesionalnom životu. Društvo smo koje živi moto emitiraj sebe (broadcast yourself) - u tu svrhu služi i You Tube. 5

6 Web je rođen prije dvadesetak godina i snažno je utjecao i utječe na živote oko 2 milijarde ljudi (25%) cjelokupnog čovječanstva. Masovnost Za McLuhan, homo electronicus je čovjek mase gomile. Čovjek mase je elektronski stanovnik zemaljske kugle, povezan sa svim drugim ljudima poput gledatelja na globalnom stadionu. Kao što je gledatelj na stadionu jedan Nitko, na isti način je elektronski građanin čovjek čiji se identitet briše jednim jedinim klikom. Homo digitalis je posve drukčiji od Nikoga: on čuva privatni identitet čak i kad se predstavlja kao dio mase. Izražava se na anoniman način, iako ima profil. Međutim, biti Nitko je inzistiranje biti Netko koji se eksponira i traži pažnju. Svijet homo digitalisa predstavlja jednu posve drukčiju tipologiju, kojoj su strani veliki zatvoreni prostori, kao što je stadion ili amfiteatar, tj. prostori u kojem se okupljaju mase. Oni su dio tipologije mase. Digitalni stanovnici mreže se ne ujedinjuju nedostaje im duh ujedinjavanja, koji proizvodi Mi. U principu su to izolirane individue hikikomori koji sjede ispred ekrana. Izostanak neverbalne komunikacije U takvoj komunikaciji verbalne dimenzije su ograničene. Ljudska komunikacija je sastavljena od neverbalnih izričaja, kao što su geste, mimika lica ili jezik tijela, dodira. Digitalni medij je lišen komunikacije osjetila i tjelesnosti. Današnji čovjek zbog učinkovitosti i komoditeta digitalne komunikacije sve više izbjegava direktni kontakt sa stvarnim osobama i sa stvarnošću. Digitalna komunikacija sve je više lišena tijela i lica. Trijadu Realno, Simbolično i Imaginarno podvrgava radikalnoj promjeni: 6

7 reducira Realno i totalizira Imaginarno. Digitalna komunikacija je siromašna pogledom. Autor jedne knjige povodom deset godina Skypea primjećuje: videokamera daje iluziju prisutnosti i uistinu je učinila podnošljivijom razdvojenost. Zahvaljujući Skypeu možemo osjetiti blizinu dvadeset četiri sata na dan, ali i dalje jedno drugo gubimo iz vida. Svođenje na broj Riječ digitalan upućuje na digitus, koji ponajprije broji (tal. conta). Digitalna kultura se temelji na prstu koji broji: povijest je međutim jedna priča (tal. racconto). Povijest ne broji: brojiti je postpovijesna kategorija. Ni tweet ni informacija ne tvore priču: niti dnevnik na Facebooku ne pripovijeda povijest jednog života, jedne biografije. Digitalni čovjek igra se prstima u smislu da računa i neprestano zbraja: digitalna apsolutnost brojiti i računati. Prijatelji na Facebooku se broje. Prijateljstvo nije broj, nego je priča. Digitalna era rezultira dodavanjem, brojenjem i zbrajanjem. Čak se i simpatije računaju; broje se lajkovi - sviđa mi se. Naracija gubi značenje: danas se sve pretvara u računanje kako bi se pretvorilo u rječnik učinkovitosti i efikasnosti. Tako sve ono što se ne može zbrojiti, prestaje biti ili postojati. 7

8 Poplava informacijama More informacija postavlja se pitanje kako postati imun na tolike informacije koje svakodnevno primamo. Jedan francuski autor, Pierre Levy govori o poplavi informacija, stavljajući je u korelaciju s biblijskim potopom. Kako znati što u barku spremiti, a što prepustiti da potop odnese. Information Fatigue Syndrome (IFS) to je poznati sindrom umora od mnoštva informacija. Riječ je o svojevrsnoj paralizi sposobnosti analize, gubljenje koncentracije, opća uznemirenost, nesposobnost za odgovornost. Ovaj pojam skovao je godine poznati engleski psiholog David Lewis. IFS ponajprije je pogađao osobe koje su zbog posla u dužem vremenskom razdoblju morale obraditi mnoštvo podataka. Danas, međutim, gotovo da smo svi izloženi brojnim informacijama, čiji je broj u stalnom porastu. Jedan od temeljnih simptoma IFS-a je paraliza sposobnosti analize, a upravo sposobnost analize je ono što određuje mišljenje. Prekomjernost informacija dovodi do atrofije mišljenja. Sposobnost analize sastoji se u isključivanju iz percepcije svega što ne pripada biti stvari: to je u stvari sposob- nost razlikovanja bitnog od nebitnog. Protok informacija, kojemu smo svi danas podložni, umanjuje sposobnost svođenja na bitno; dok mišljenju pripada nužnost

9 razlikovanja i selektiranja: ono je uvijek isključivo. Povećavanje informacija nužno ne vodi do boljih odluka: danas rast količine informacija dovodi do atrofije sposobnosti prosudbe. Često manje informacija rezultira onim više : ponekad je propuštanje i zaboravljanje učinkovitije. Sama informacija, mnoštvo informacija ne proizvodi nikakvu istinu: ne baca svjetlo u mraku. U mnogim slučajevima informacija nije više informativna, nego deformitivna: komunikacija nije više komunikativna, nego više kumulativna. Umor od informacija može dovesti i do simptoma depresije, koja je ponajprije narcisoidna patologija. Depresiji vodi prekomjerna usmjerenost na sebe, koja ima patološki naboj. Narcističko-depresivni subjekt percipira samo vlastitu jeku: značenja otkriva samo tamo gdje u nekom smislu otkriva sebe samoga. Naše društvo sve više postaje narcističko: društveni mediji (kao što su Twitter ili Facebook) doprinose tome razvoju jer kod pojedinaca potiču upravo takvo ponašanje. Svoju vrijednost/samopoštovanje one mjere brojem lajkova: koli-

10 ko imam lajkova, toliko sam vrijedan. U simptome IFS-a ulazi također nesposobnost nošenja s odgovornošću, jer odgovornost je čin koji je povezan i određen mentalnim i vremenskim uvjetima: pretpostavlja angažman. Transparentnost i kontrola U digitalnom svijetu nije moguće nikakvo povjerenje; ono čak nije niti nužno. Povjerenje je čin vjere koji zastarijeva pred informacijama koje su veoma lako dostupne. Društvo informacija diskreditira svaku vjeru. Viđena u takvom svjetlu, današnja kriza povjerenja prouzročena je i medijima. Umreženost pojednostavljuje skupljanje informacija unutar kojeg povjerenje kao socijalna praksa gubi značenje, a sve više se mjesta ustupa kontroli. Tako društvo transparentnosti predstavlja strukturalno približavanje društvu nadzora i kontrole: to je društvo u kojem se informacije mogu dobiti brzo i jednostavno, a društveni sustav prelazi od povjerenja na kontrolu i transparentnost. Svaki klik koji učinim negdje je registriran: svaki korak na mreži može se rekonstruirati. Svugdje iza sebe ostavljamo digitalne tragove: naš digitalni život se vjerno utiskuje na mreži. Preko kontrole, mogućnost protokoliranja unutarnjeg života u cijelosti zamjenjuje povjerenje. Na mjesto Big brothera dolazi big date: ovo protokoliranje unutarnjeg života vodi ka ostvarenju društva transparentnosti. Zapravo živimo život u kojem je gotovo sve što činimo negdje protokolirano. Kad bilo što pretražujemo ili uzimamo, kod online objavljujemo podatke kao što su broj kreditne kartice, adresa, spol, nacionalnosti, pretraživači kao što su Google ili Bing memoriziraju naša pretraživanja i interesna pod- 10

11 ručja. GPS i mobiteli omogućuju u svakom trenutku lociranje trenutnog boravišta. Reinterpretacija pojma prijateljstva Jedna od temeljnih kritika na fenomen Facebooka je promjena kvalitete i kvantitete ljudskih odnosa, koji proizvodi gubljenje značenja riječi prijateljstvo. Dovoljan je jedan klik na ikonu da se postane prijatelj ( dobila sam zahtjev za prijateljstvom ). Najnovija istraživanja pokazuju da jedan prosječan korisnik Facebooka redovito održava veze s pet do šest prijatelja, iako ih na popisu ima 150 ili više. To potvrđuje da i za digitalni svijet vrijedi takozvano pravilo Dunbarov broj - pojam koji je dobio naziv po poznatom psihologu Robinu Dunbaru (Dunbar s number), a koji stabilizira prirodnu granicu broja društvenih odnosa na broj 150. Jedna osoba je u stanju zadržati samo ograničen broj međuljudskih kontakata. U digitalnom prostoru da bi se zadovoljilo vlastiti ego, prihvaćanje osoba za prijatelje može se popeti i na nekoliko tisuća, svodeći ovu vrstu veze na čisti vojarizam (puri voyeur). 11

12 MEDIJI KAO OMILJENI SUGOVORNICI I SAVJETNICI Armenska djevojčica u Nizozemskoj gleda brazilsku telenovelu na ruskom kanalu. Kurdski dječak živi u Ateni i pjeva tursku lirsku pjesmu na grčkom. U Londonu dvije djevojčice, jedna iz Šri Lanke, druga iz Kenije, raspravljaju o popularnom indijskom filmu. Rumunjska obitelj u Italiji gleda španjolsku sapunicu, iako nitko od njih ne zna jezik. U malom švedskom gradu, dvije kosovske/albanke djevojčice sudjeluju u emisiji snimljenoj prema švedskoj verziji emisije Big Brother. Angolski dječak sada živi u Londonu i sjeća se gledanja disneyjevih crtića u bivšoj kući u Portugalu. Turska djeca u Njemačkoj, Švedskoj i Grčkoj slave turskog pobjednika na Euroviziji. Kenijska djevojčica u Engleskoj održava veze s prijateljima i djedom i bakom iz Nairobia preko chatrooma i a. Ovaj kratak isječak jasno pokazuje posljedice mogućnosti koje donose globalizacijski procesi, čiji su glavni čimbenici upravo mediji. Koji su mediji djeci najprivlačniji? Statistike pokazuju da djeca još uvijek najviše vremena provode pred televizorom. Četiri su razloga zbog kojih je televizija u mnogim obiteljima uvijek uključena: 1. Primarno je obilježje televizije njezina sveprisutnost i lako rukovanje. 2. Televizija posjeduje moć hipnoze. 3. Da bi sve zainteresirala, televizija cilja na jednostavne i jake osjećaje. 4. Pomaže da se opustimo.

13 Uvažavajući sve pozitivne učinke televizijskih ekrana, ipak ne možemo ne ukazati na loše utjecaje kako televizije, tako drugih medija. Televizijski sadržaji ne samo da obiluju nasilnim scenama, nego mijenjaju način percepcije stvarnosti i osobito su ozbiljna zaprjeka u razlučivanju mašte od stvarnosti, poglavito kod djece. Poznati francuski odgojitelj François Mariet tvrdi: Gdje televizija nema jaku konkurenciju ( ) ona nastoji zauzeti cijeli prostor do posljednjeg dijela slobodnog vremena. Televizija ( ) obožava prazninu. Mediji omogućuju djeci i mladima privatnu komunikaciju koja ne podliježe kontroli roditelja i učitelja. Preko različitih medija, posebno Interneta (Facebook, Twitter, Instagram) mladi traže i dobivaju informacije bez izravne komunikacije. Uklonjene su vremenske i prostorne barijere koje su uvjetovale komunikaciju i protočnost informacija. U mnogim europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, mnoga djeca i mladi zbog odsutnosti roditelja u različitim medijima pronalaze jedine sugovornike. Web-stranice, online igre, videostranice i mobilni telefoni glavni su inventar mlade populacije, ali i važan savjetodavni centar.

14 DIGITALNA KOMUNIKACIJA/ KRIZA KOMUNIKACIJE Zračnim lukama i drugim javnim prostorima hodaju ljudi sa slušalicama na mobilnim telefonima, sami su a govore glasno, poput paranoidnih shizofrenika, nesvjesnih svog neposrednog okoliša. Čin introspekcije nestaje. Suočeni s trenucima samoće u svojim automobilima, na ulici ili na blagajnama pri izlazu iz supermarketa, sve više ljudi se ne posvećuje vlastitim mislima, nego pomno pretražuju poruke na mobilnim telefonima, ne bi li našli trunak dokaza da ih netko, negdje, možda treba ili želi. (Andy Hargreaves) Analizirajući uzroke porasta devijantnog ponašanja među djecom i mladima (danas sve češće cyber-nasilja), stručnjaci ukazuju na krizu komunikacije, osobito u obitelji. Mnogi su problemi povezani s narušenim obiteljskim odnosima ili, što je sve češći slučaj, odsutnost jednog ili oba roditelja. Da bi djeca i adolescenti uspješno

15 odgovorili na sve razvojne izazove, važno je da mogu računati na stabilne odnose u obitelji. Koliko god društvo ulagalo i poticalo izgradnju paralelne odgojne infrastrukture, u odrastanju i odgoju djeteta obitelj je nezamjenjiva. Djeca i mladi odrastaju u digitalnoj kulturi u kojoj mediji igraju sve važniju ulogu u oblikovanju njihova identiteta. Psiholozi i pedagozi sve više se bave virtualnim identitetom. Jedno od važnih pitanja je: koliko, videoigre najpopularniji oblik razonode virtualnoga svijeta utječu na razvoj. Stručnjaci se pitaju pomažu li eksperimentiranje i maskiranje vlastitoga ja u virtualnom prostoru ili otežavaju razvoj čvrstog identiteta? Postoji li rizik od necjelovitog, fragmentarnog, šizofrenog i odvojenog identiteta od stvarnog iskustva? Prvi problem u virtualnom prostoru povezan je s ne-tjelesnim. Računalu nedostaje bitna dimenzija za cjelovitu komunikaciju; nedostaje mu tijelo. Tijelo je važno ne samo zbog činjenice da interiorizacija sa svijetom i drugima prolazi kroz svijet osjećaja, nego i jer je temeljna os čovjekova identiteta upravo tijelo. Tijelo nije nešto što imamo, nego nešto što jesmo. Analizirajući medijski svijet, osobito virtualne zajednice, Z. Bauman govori o virtualom totalitetu u koji se lako ulazi i lako ga se napušta. On nikako nije adekvatna zamjena za čvrsti oblik zajedništva. Ljudsko zajedništvo može dovesti do spoznaje i osjećaja da postoji mi. Virtualne zajednice možda su zabavne, ali stvaraju samo privid intimnosti i lažnu aluziju na zajednicu. One ne mogu dati sadržaj osobnome identitetu. 15

16 Emotivna nepismenost (emotional illiteracy) Ovaj izričaj Goleman (1995), tumači na sljedeći način: Nedostatak svijesti i kontrole vlastitih emocija i ponašanja s njima povezanima; Nedostatak svijesti razloga zbog kojih se osjeća neka emocija; Nesposobnost uspostavljanja odnosa s emocijama drugih nepriznavanje i nerazumijevanje i ponašanja koja iz njih proizlaze. Psiho-kognitivni proces koji se aktivira u trenutku ulaženja i postajanja dijelom društvenih mreža opisuje se kao udvostručenje. Svaki član udvostručuje ili dijeli realni identitet i od njega radi jedan ili više na društvenim mrežama. Tako nastaje novi identitet potpuno digitalan i u očima drugih članova na mreži, svaka individua je prisutna preko vlastitog profila i definira ga prema vlastitoj volji i želji. Njezin aspekt unutar mreže je sastavljen ne samo od njegovog avatara, nego također i od njegovog ponašanja, riječi i odnosa.

17 VIRTUALNOST/ VIRTUALNI IDENTITET Pojam virtualan koristi i se kako bi se ukazalo na nešto što postoji, ali ne stvarno. Polazeći od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, pojam virtualan je primjenjiv stimulativno - pomoću tehnologije. Ovim se pojmom ukazuje na nešto što postoji u pameti, a nešto imaginarno ili stvarno ili stimulativno se kreira pomoću računala. Kao takvo ne postoji na fizičkoj razini, ali, sastavljeno od softvera, dobiva se dojam njegova postojanja. U svakodnevnom korištenju riječ virtualan odnosi se na nešto što je stvarno istinito, kao različita virtualna stvarnost. U tom se kontekstu govori o virtualnom identitetu, virtualnom tijelu, virtualnim svjetovima, virtualnim stanovnicima i gradovima. Virtualnost zahvaća sva područja života: od umjetnosti i znanosti, pa sve do seksualnog života. Virtualnost je novi laboratorij duha. Iako mnogi kritiziraju virtualnosti, mnogi pak ističu da je tehnologija novo sredstvo posredovanja iskustva. Razvojem digitalne tehnologije virtualnost je postala temeljni element za vizualno stvaralaštvo. Živimo vrijeme velike digitalne revolucije, kada je čovjekova životna stvarnost prožeta svijetom tehnologije. Novi mediji doprinijeli su stvaranju nove percepcije stvarnosti, ali i same biti onoga što čovjeka obilježava kao osobu - vlastitog identiteta. 17

18 Internet je postao u pravom smislu riječi prostor za imaginaciju, prostor u kojem se mnoge paralelne stvarnosti međusobno isprepleću, gdje identitet gubi vlastitu fizikalnost, a poprima fluidnost. Prema Charlesu Tayloru, kanadskom filozofu, identitet bi trebao ukazati na viđenje koje osoba ima o sebi, onomu što ona jest, o vlastitim temeljnim obilježjima koja je definiraju kao ljudsko biće. Osobito obilježava osobno iskustvo, koje nikada ne može biti potpuno odvojeno od društvenoga. U tom smislu može se govoriti o novom obliku društvenosti: digitalnom obliku. Virtualni identitet je produžetak fizičkog ja, koji stvaramo kako bismo komunicirali s drugima na mreži. Predstavljanje vlastitoga ja u digitalnoj sferi vodi k oblikovanju identiteta koji nužno ne odgovara realnom ja. Teoretičari su devedesetih godina držali su da preuzimanje različitih identiteta ima konstruktivni i oslobađajući efekt, međutim danas je sve više analitičara koji ukazuju na posljedice izrade lažnih identiteta. Djeca i mladi odrastaju u digitalnoj kulturi u kojoj mediji igraju sve važniju ulogu u oblikovanju identiteta. Psiholozi i pedagozi ozbiljno se bave virtualnim identitetom i pitanjem koliko na primjer video-igre, najpopularniji oblik razonode virtualnoga svijeta, utječu na realnog igrača. Danas više ne možemo ne uzeti u razmatranje odnos između virtualnog i ne-virtualnog identiteta (virtualnog avatara). Igra identitetom, koju mladi igraju u virtualnom prostoru, izaziva različita mišljenja i stavove. Stručnjaci si postavljaju pitanje pomažu li ekspe-

19 rimentiranje i maskiranje vlastitoga ja u virtualnom prostoru razvoj čvrstog identiteta ili ga otežavaju? Postoji li rizik od fragmentarnog, šizofrenog identiteta, odvojenog od stvarnog iskustva? Prvi problem u virtualnom prostoru povezan je s ne-tjelesnim. Računalu nedostaje bitna dimenzija za cjelovitu komunikaciju nedostaje mu tijelo. Tijelo je važno ne samo zbog činjenice da interakcija sa svijetom i drugima prolazi kroz svijet osjećaja, nego i jer je upravo tijelo temeljna os čovjekova identiteta. Tijelo nije nešto što imamo, nego nešto što jesmo, iako smo ukorijenjeni u svijetu. Drugim riječima tijelo ograničava moj prostor i moju različitost. Analizirajući medijski svijet, Zygmunt Bauman govori o virtualnom totalitetu u koji se lako ulazi i lako ga se napušta. On nikako nije adekvatna zamjena za čvrsti oblik zajedništva. Ljudsko zajedništvo može dovesti do spoznaje i osjećaja da postoji mi. Virtualne zajednice možda su zabavne, ali stvaraju samo privid intimnosti i lažnu iluziju zajednice. One ne mogu dati sadržaj osobnom identitetu. Filozof Slavoj Žižek opisuje današnjeg tipičnog korisnika interneta koji sjedi ispred monitora kao monadu bez izravnog prozora u stvarnost koja se susreće samo s virtualnim simulakrumom, a ipak je više nego ikad prije uronjen u globalnu komunikacijsku mrežu. 19

20 Virtualni identitet je potencijalni, mogući i zamišljeni, ali koji nema konkretno očitovanje. Razvojem suvremenih tehnologija došlo je do prave revolucije online identiteta. Riječ je o identitetu koji može biti potvrđen ili porican od široke javnosti, i to s jednim klikom (like) ili komentarom; identitet koji u isto vrijeme rezultira javnim i privatnim, izložen i skriven, u isto vrijeme realan i nestvaran, gdje subjekti mogu birati različite oblike kojima se mogu izreći i integrirati s drugim subjektima. Ako prihvatimo ideju da identitet nije nešto zauvijek zadano, nego je proces, nove društvene konfiguracije nas pritišću da moramo s novim instrumentima i novim vizijama definirati ono što jesmo i osjećamo da jesmo. Identitet koji nastaje u interakciji čovjek-aparat daje život novom subjektu čiji bitak se manifestira kao fra-

21 gmentaran i veoma složen. Taj virtualni subjekt, raširen na mrežama, nije u stanju razlikovati stvarnost od virtualnosti i nošen je željom postati nešto drugo od onoga što već jest. Mreža daje mogućnost da pojedinac eksperimentira sebe u različitim izdanjima, mogućnost da uspostavlja veze na drugi način i tako se sve više udaljava od stvarnosti kojom je prirodno povezan. Je li uistinu moguće napustiti našu povezanost sa stvarnošću? Jedna činjenica posve je jasna: računalo i mreža omogućuju neograničenu slobodu, s njihovim bezgraničnim mogućnostima promjena, manipulacije, preustroja i adaptacije; omogućuju korisniku da u isto vrijeme može biti jedinstven i raznolik. U korištenju mreža i društvenih medija važno je uspostaviti pravu mjeru odnosa digitalnoga i realnoga. Impression management pojam je kojim se označava mogućnost subjekta da bira vlastitu prezentaciju, režući je do željene mjere, vlastitu sliku prema vlastitoj želji (prezentirajući profil, birajući slike koje ga prezentiraju, sadržaje koje dijeli kako bi se prezentirao). Moglo bi se pomisliti da je u pozadini velikog profila veliki selfmademan, osoba koja se koristi virtualnom stvarnošću u svrhu autopromidžbe (selfie). Adolescencija je najvažnije razdoblje u definiranju identiteta. Kako podcrtava Erikson, nadilaženje krize identiteta, koja je tipična za adolescenciju, traži se integriranjem različitih dimenzija i segmenata: osobnog tipa (stavovi i sposobnosti), društvenoga tipa (uključivanje u društvene uloge) i iskustvenog tipa (infantilne identifikacije i emotivne nestabilnosti). Virtualni prostor je kontekst koji ponajprije podupire umnažanje identiteta, a ne njihovu integraciju. To ima posljedice na proces sazrijevanja identiteta subjekta; ono 21

22 može usporiti i ostaviti posljedice na osobne i socijalne odnose adolescenta. Erikson ističe da nadilaženje krize identiteta ima dvije posljedice: razvoj osjećaja vjernosti vlastitim referentnim shemama (vrjednote i ideologije) i sposobnost otvoriti se intimnim i stabilnim odnosima s drugima. Suprotno od toga, digitalni urođenici (odnosi se na mlade rođene polovicom devedesetih) riskiraju da ostanu zaorani u brazdi virtualnog. Neograničeni feedback, mogućnosti modificiranja vlastitog identiteta i objavljivanje prema vlastitom sviđanju privlači adolescente i vodi u virtualni svijet. Motiviran svojim potrebama za društvenom pripadnošću i sigurnošću, adolescent može ostati zalijepljen u odnosima na društvenim mrežama i trajnom očekivanju zadovoljstva i preživljavanja u virtualnom prostoru.

23 NASILNIČKO PONAŠANJE DJECE I MLADIH I MEDIJI Devijantno ponašanje djece i mladih česta je tema napisa u tiskovinama i različitim radijskim i televizijskim emisijama. No u istim medijima rijetko se piše o mogućoj poveznici između medija i nasilničkog ponašanja djece. U zadnjem desetljeću brojna se istraživanja bave medijima i utjecajem medija na rizično ponašanje djece i mladih. Komercijalne televizije prednjače s programima sa scenama nasilja. Gotovo da više nema žanra bez nasilja: filmova, reklama, športskih događaja, videospotova, crtanih filmova. Istraživači tvrde da djeca koja od najranije dobi gledaju scene nasilja postupno na nasilje postaju imuna. Djeca i mladi svakodnevno su bombardirani scenama nasilja, kako fizičkog tako i verbalnog. Teško je izbrojiti koliko jedno dijete tijekom djetinjstva na ekranima vidi scena s nasilnim sadržajem. Prema nekim istraživanjima, dijete od dvanaest godina koje redovito gleda programe na komercijalnim televizijama vidi više od dvanaest tisuća ubojstava i sto tisuća drugih oblika nasilja. Možda nam se ove brojke čine pretjeranima, no činjenica je da djeca na televiziji vide puno više nasilja nego u stvarnome svijetu. Mnoga istraživanja potvrđuju pozitivnu korelaciju između duže izloženosti sadržajima nasilja u medijima (televiziji, kinematografiji, Internetu) i konkretnog ponašanja. Prema američkim istraživačima, 23

24 odnos između televizije i nasilja može imati tri ključna učinka: 1. djeca i odrasli koji se dugo izlažu scenama nasilja u medijima mogu postati agresivniji i u nasilju vidjeti dobro rješenje za konfliktne situacije; 2. djeca i mladi koji dugo gledaju nasilje na televiziji mogu postati neosjetljivi na stvarno nasilje koje ih okružuje, kao i na patnju drugih te imaju visok prag tolerancije nasilja na društvenoj razini; 3. može izazvati Mean World Syndrome (sindrom nasilničkoga svijeta): djeca izložena gledanju nasilničkog ponašanja na ekranima mogu zaista doživljavati visok stupanj nasilja i opasnosti u okruženju u kojemu se nalaze. To može proizvesti obrambeni stav ili stereotipno ponašanje prema drugima (rasna netrpeljivost). Nasilno ponašanje koje se u medijima prikazuje s mnogo detalja i objavljuje na naslovnicama, televizijskim ekranima i web-portalima može proizvesti imitiranje devijantnog ponašanja. Važno je kako se u medijima prezentiraju nasilne radnje i kako ih se komentira. Stravične scene kojima su medijski bila popraćena neka maloljetnička samoubojstva ozbiljan su pokazatelj jednog poremećaja u društvu. Wertherov efekt sve je prepoznatljiviji. Naime, mnogi stručnjaci potvrđuju da se nakon drastičnog i detaljnog prikazivanja ubojstava i samoubojstava uvijek događa i porast istih. Kada se danomice nižu ubojstva i samoubojstva, slijedi masovni šok koji trenutno osvješćuje težinu problema, ali nema ozbiljnih promišljanja i konkretnih akcija u traženju uzroka i saniranju posljedica. 24

25 VIRTUALNO NASILJE Mladi, osobito adolescenti, novi prostor za nasilničko izražavanje i ponašanje pronalaze u virtualnom svijetu. Cyber-nasilje je novi oblik izražavanja nasilničkog ponašanja koje svakodnevno širi svoje područje i umrežava sve više djece i mladih. Elektronsko zlostavljanje (cyberbullying) je fenomen kojim su se stručnjaci intenzivnije počeli baviti početkom 21. stoljeća. Pojmom cyber-bullying podrazumijevamo dobrovoljno i kontinuirano nanošenje štete koristeći kompjutor i druge elektronske mogućnosti. Ovaj oblik nasilja služi se elektronskom poštom, blogovima, MMS i SMS porukama, telefonima, web-stranicama, itd. Anna Pilarska donosi najčešću tipologiju elektronskog nasilja. 25

26 Flaming. Osoba šalje vulgarne i prijeteće poruke za vrijeme interaktivnih videoigara ili razgovora. Cilj je izazvati svađu među članovima na mreži. Najčešće žrtve su novi članovi (new user). Harassment (uznemiravanje). Uznemirujuće poruke koje sadrže riječi, ponašanja ili djelovanja. Poruke su opetovane i usmjerene su na određenu osobu,a mogu izazvati snažne psihičke i emotivne tjeskobe. Ovaj oblik se redovito ostvaruje kroz masovne poruke na u, forumu, chatovima ili skupinama koje diskutiraju. Cyberstalking Odnosi se na ponašanja koja koristeći masovna komunikacijska sredstva, postaju određena vrsta proganjanja žrtve. Cilj je uznemiriti i poniziti ju, a može se pretvoriti i u agresivni napad. Nije rijetkost da se konfliktne situacije i sukobi dovršavaju izvan medijskog prostora. Denigration (klevetanje) je oblik virtualnog nasilja koje se ostvaruje slanjem lažnih poruka i informacija kojima se žrtva želi ocrniti, oklevetati i uništiti joj ugled. Često su takve informacije i poruke praćene fotografijama ili video-zapisima o žrtvi. Publika, najčešće mladi, koji primaju te poruke postaju pasivni gledatelji (ako ih samo gledaju) ili aktivni ako ih prosljeđuju drugima. 26

27 Impersonation (predstavljanje). Obilježja ovog oblika nasilja sastoji se u tome da je zlostavljač došao u posjed lozinke vlastite žrtve. Zlostavljač šalje poruke drugim osobama u ime osobe kojoj pripada lozinka. Redovito oni koji primaju poruku nisu upoznati s činjenicom da im informacije ne šalje prava osoba, nego neka treća. U ekstremnim slučajevima nasilje ide do te mjere da modificira lozinku i na taj način onemogući vlasniku/-ici ući u e-poštu. U mnogim slučajevima je žrtva izvrgnuta različitim opasnostima. Kao preventiva za ovaj oblik elektronskog nasilja važno je upozoriti djecu i mlade da se lozinka nikome ne otkriva. Često se događa da adolescenti u ime pravog prijateljstva otkrivaju vlastite tajne, među kojima je i lozinka. Tricky Outing (lukavstvo). Ovdje zlostavljač služeći se lukavstvima i lažnim predstavljanjem (pravi prijatelj) dolazi do informacija i povjerenja druge osobe, a onda te informacije prosljeđuje svima. Exclusion (isključivanje). Isključivanje iz igre ili skupine koja komunicira. Happy slapping. Snimanje osobe dok je drugi ozljeđuju, muče, ponižavaju (fizički ili psihički) s ciljem da se žrtvu osramoti, obezvrijedi i ismije. Redovito žrtva nije upoznata sa snimanjem. Video-zapisi se stavljaju na Internet i šalju drugim korisnicima. 27

28 I u Hrvatskoj se gotovo svakodnevno susrećemo sa svim tipovima elektronskog zlostavljanja, čiji su akteri često i maloljetna djeca. Kao primjer lažnog predstavljanja (impersonation) navodimo najnoviji događaj u Zadru: Kreirali lažni profil djevojke na Facebooku pa pozivali na seks. Akteri cyber-nasilja su dva dječaka (16 i 13 godina). clanak&clanak ( ) Adolescentsko se nasilje iz škole i s ulice sve više premješta u virtualni svijet, tj. na Internet. Ovaj novi oblik nasilja ne razlikuje se puno od adolescentskog nasilja na koje smo naviknuli. Razlika je samo u korištenju sredstava kojima se ono ostvaruje. Mnogi adolescenti i mladi se upuštaju u virtualno nasilje jer je to fenomen koji omogućuje anonimnost. Korištenje različitih lozinki i lažnih imena omogućuje jednostavno skrivanje vlastitog identiteta. Takav način ophođenja sa žrtvom iziskuje puno manje energije i osobnog riskiranja, koje redovito prati suočavanje licem u lice. Puno je jednostavnije ranjavati drugoga sakriven iza ekrana nego se s njime suočiti s vlastitim licem i glasom. Upravo zbog toga što nasilnik djeluje iz ekranske zasjede, on nije u potpunosti svjestan štete koju nanosi drugoj osobi. Razvoj novih tehnologija omogućio je djeci i mladima navodnu nevidljivost, tj. iluziju o anonimnosti i nevidljivosti. To mlade ohrabruje jer su uvjereni da ih je veoma teško otkriti, a time im slabi senzibilnost u odnosu na štetu koju bližnjemu nanose. Različita novija istraživanja ispituju motivaciju koja gura 28

29 mlade u takav tip nasilničkog ponašanja. Prema istraživanjima koje su proveli Hinduja i Patchin, jedan od determiniranih čimbenika za agresivno ponašanje je osveta. Tako 22,5% mladih priznaje da ih je upravo osveta motivirala za virtualno zlostavljanje. Zabrinjavajuće je da 18,7% njih smatra da je žrtva to i zaslužila, dok je 10,6% ispitanika priznalo da su to radili iz zabave. Indikativno je da većina adolescenata - virtualnih zlostavljača ne vidi u svojem ponašanju oblik cyberbullyinga. Pače, smatraju da nisu htjeli povrijediti drugu osobu. To ukazuje da adolescenti nisu uvijek svjesni posljedica virtualnog nasilja. Zato je važno informirati ih i odgajati kako bi bili svjesni štete koju mogu nanijeti svojim vršnjacima. Spomenuti istraživači smatraju da adolescenti još nisu zreli za donošenje mudrih odluka te nisu sposobni za samokontrolu. Pred izazovima medijskih mogućnosti mladi nisu u stanju odoljeti napasti da drugog uznemiruju ili zlostavljaju. Stručnjaci koji se bave problemom virtualnog nasilja upozoravaju na nekoliko čimbenika koji mogu utjecati na nasilničko ponašanje. Tako virtualno nasilje može biti plod imitiranja starijih, bijeg od stvarnosti i vlastitih problema, nerazvijena svijest odgovornosti za vlastite čine. Problem virtualnog nasilja postao je ozbiljan na globalnoj razini. Osobito je alarmantno stanje kod djece i adolescenata koji svoje slobodno vrijeme najčešće provode online. Virtualni je prostor postao novo mjesto susreta i međusobnih odnosa. Stoga je od izuzetne važnosti od najranije dobi promicati kulturu ophođenja i poštivanja drugoga u virtualnom prostoru. 29

30 Elektronsko nasilje u odnosu na tradicionalni oblik nasilja Tradicionalno nasilje Redovito se događa među učenicima u razredu. Svjedoci: nekoliko osoba/ učenici u školi ili uski krug. Često su takvi sukobi svojevrsna egzibicija u skupini. Nasilnik ima potrebu dominirati u odnosu na žrtvu. Postoji određena interakcija između žrtve i zlostavljača. Moguća je isprika. Zlostavljač pokazuje agresivno ponašanje. Cyber-bullying Zlostavljači su anonimni. Cijeli svijet. Zlostavljač takve stvari ne bi imao hrabrosti raditi u stvarnosti. Zlostavljač zlorabi nevidljivost (iako ostaje zabilježen) kako bi dominirao. Zlostavljač ne vidi posljedice zlostavljanja (izostaje bilo kakva empatija). Depersonalizirano nema isprike. Žrtva također može postati nasilnik. Javnost je pasivna. Prema: Formella Lo Presti Ricci, Promatrači mogu postati aktivni ili ostati pasivni. 30

31 Obilježja virtualnog nasilja 1. Početna želja je drugome nanijeti bol. To je prisutno kod brojnih osoba. U mnogim slučajevima je to plod zlostavljanja koje su osobe same doživjele. Veliki broj osoba u stanju kontrolirati želju za ranjavanjem drugoga i ne žele to izraziti prema nevinim i virtualno nezaštićenim žrtvama. 2. Želja se izriče kroz akciju. Kada se ova želja izrazi, snaga i nastavak želje da to učini ovisi o mnogim čimbenicima, kao što je utjecaj obitelji ili prijatelja koji se ponašaju agresivno, ohrabrenje od strane drugih, mogućnost stvarnog nanošenja zla bez preuzimanja odgovornosti za posljedice. 3. Netko si čini zlo. Stupanj agresije ovisi o ranjivosti žrtve i je li u stanju braniti se. 4. Elektronsko nasilje ide od snažne osobe ili skupine prema slabijima. Taj omjer snaga omogućuje nasilje. Među učenicima mnogo je puta riječ o srazmjeru fizičkih i psihičkih snaga. U tu svrhu formiraju se skupine huligani koje napadaju slabije pojedince ili skupine. 5. Nema opravdanja. Sve dok prepotentnost bude pravdana od strane nastavnika i roditelja, virtualno nasilje neće se moći zaustaviti. 6. Virtualno nasilje obilježeno je ponašanjem koje se ponavlja. Iako nasilje može biti jednostrana radnja ili čin protiv jedne osobe, najčešće se takvo ponašanje ponavlja. Upravo to ponavljanje i žrtvin strah da će se opet ponoviti čini nasilje zastrašujućim. 7. S evidentnim zabavljanjem. U virtualnom nasilju podređe nost slabijeg postaje bitni element zabave za zlostavljača. 31

32 ON-LINE OVISNOST Budući da većina djece i mladih posjeduje računalo i stalan pristup Internetu, povećava se i rizik od on-line ovisnosti. S obzirom na vrijeme provedeno u društvu medija, danas se već govori o djeci i mladima kao internetskim ovisnicima. I u Hrvatskoj već ima nekoliko slučajevima u kojima su roditelji za svoju djecu zatražili pomoć liječnika. (Vidi: Sina ovisnika o video igrama uz pomoć policije odveli na liječenje, u: hr/scena/mozaik/clanak/id/2208/akovo-sina-ovisnikao-video-igrama-uz-pomoc-policije-odveli-na-lijecenje ( ) Dakle, uz virtualno nasilje (cyber-bullying), on line ovisnost postaje ozbiljan problem. Ovisnost o medijima u našem kontekstu još uvijek slijedi logiku alkoholizma čija ovisnost se percipira kao dio kulture življenja. Već se niz godina piše i raspravlja o opasnostima preranog korištenja računala, osobito pristupa Internetu. Mnogi psiholozi ukazuju na sindrom ovisnosti o Internetu - Internet Addict Disorder (IAD). Young donosi osam kriterija koji definiraju ovisnost i smatra da onaj tko se pronalazi u barem pet spada u kategoriju ovisnika: 1. subjekt je potpuno zaokupljen virtualnim iskustvom; 2. ima potrebu sve više vremena provoditi na Internetu kako bi postigao željeno 3. uzbuđenje; 4. bezuspješno pokušava kontrolirati ili prekinuti virtualno iskustvo; 5. osjeća uznemirenost kod pokušaja prekidanja internetske veze; 32

33 6. na Internetu ostaje puno duže nego što je u početku predvidio; 7. dovodi u pitanje osobne veze, posao, studij, karijeru; 8. skriva istinu o ovisnosti pred članovima obitelji i terapeutom; ulazi u virtualni prostor kako bi pobjegao od problema i liječio frustracije. Stručnjaci na temelju provedenih istraživanja i promatranja mladih upozoravaju na različite ovisnosti koje djeca i mladi prakticiraju putem Interneta: ovisnost o on-line igrama, o pornografiji, virtualnim vezama, o online kupovanju, neprestanom ažuriranju informacija itd. Digitalna ovisnost sve više postaje interesno područje psihologa, pedagoga, nastavnika, komunikologa, ali i roditelja. Nekontrolirano korištenje medijskih aparata, osobito Interneta i mobitela, može ozbiljno ugroziti učenje i rad, socijalne odnose, pa i samo zdravlje. Mno- 33

34 gi stručnjaci smatraju da digitalna ovisnost ima procese i pokazatelje koji su svojstveni narkomanima ili alkoholičarima. Sve se više raspravlja o tretiranju online ovisnosti u suvremenom društvu. U mnogim zemljama već se duže razmišlja i aktivno raspravlja o zakonima koji bi ovisnost o medijima tretirali kao ovisnost o drugim opijatima ili kockanju. Kada je riječ o djeci i mladima danas se govori najviše o ovisnosti o Internetu, računalnim igrama i mobitelu. Ovisnost o računalnim igrama postala je masovna pojava. Sve češće svjedočimo o posljedicama takve ovisnosti koja ide od zanemarivanja učenja, obveza, obitelji, prijatelja, posla i koja čak može imati i smrtne posljedice. Ovisnost o igrama uvelike je hranjena i poticana različitim tvrtkama i lobijima koji se revno trude oko stvaranja novih igara, koje su sve sofisticiranije i dizajnom sve privlačnije. Redovito integriraju različite poticaje, pohvale i bodove koje zavodnički djeluju na mlade ljude. Ako tome

35 dodamo da ovakve igre sve više sadrže nasilničke sadržaje, dodatan je motiv da se društvo u cjelini suoči i preventivno djeluje na suzbijanje ove epidemije koja sve više zahvaća djecu i mlade. Simptomi ovisnosti o online igrama U literaturi se susrećemo s različitom kriterijima ili simptomima koji ukazuju na ovisnost o online igrama. Tako će neki psiholozi istaknuti slijedeće simptome: istaknutost (kad igranje igara postaje najvažnija aktivnost te dominira u razmišljanju, emocijama i ponašanju); promjena ponašanja (odnose se na individualna iskustva koja iznose oni koji dugo igraju igre); tolerancija (potrebno je sve duže igrati kako bi se postigao isti efekt koji polučuje igranje); simptomi povlačenja (sukobi s igračima, s obvezama i ostalim interesima, ali sukobe unutar vlastite psihe i osobnosti); vraćanje (tendencija ponovljenih povrataka na ranije obrasce igranja videoigara kako bi se ponovno probudili ekstremni osjećaji koje je igrač doživljavao). (Gorana Poropat, psiholog) 35

36 Ovisnost o mobitelima Ovisnost o mobitelima ne zaostaje za računalnim igrama. Gotovo da više nema dobne razlike u posjedovanju mobitela. Djeca ga koriste već u vrtićkoj dobi. O ovisnosti o mobitelu ne govori se puno jer se u prvom planu ističu njegove komunikacijske prednosti i mogućnosti. Suočavanje s ovisnošću o mobilnom uređaju roditelji se prvi put ozbiljnije susreću u trenutku kad ga djetetu pokušavaju oduzeti. U takvim situacijama pojavljuju se simptomi anksioznost, agresivnosti, pa čak i histerije. Mnoga djeca i mladi gotovo su 24 sata usmjereni na mobilni ekran: nazivaju, šalju poruke, iščekuju odgovore, slušaju glazbu, igraju igrice, chataju. Nije rijetkost ni da se mobiteli koriste kao sredstvo za prepisivanje u školi. U Južnoj Koreji, vjerojatno najumreženijoj zemlji na svijetu, vlada je otvorila više od 200 savjetovališnih centara i bolničkih programa za liječenje internetske ovisnosti među mladima.

37 MEDIJI ZAMJENA ZA MEÐULJUDSKU KOMUNIKACIJU Iako suvremene medije povezujemo s komunikacijom i umreženošću, iskustva pokazuju da mediji mogu ozbiljno ugrozit djetetovu socijalizaciju i mogu odvesti u potpunu izolaciju. Djeca i mladi zatvaraju se u vlastite digitalne mjehure. Koliko zaista mediji mogu razdvojiti i ugroziti komunikaciju, pa i u obitelji, pokazuje slijedeći primjer. Obitelj Cole iz Phoenixa, u Arizoni, nedavno je kupila kombi kojeg su naprijed opremili mobilnim telefonom i ipodom za odrasle te otraga ugrađenim televizorom za dvoje djece. Njihov je prvi izlet bio u 400 kilometara udaljeni Grand Canyon. Tijekom četverosatnog putovanja nitko od njih nije progovorio ni riječi. Tehnologija nas je spriječila da se prepiremo i živciramo jedni druge, ističe mama Julija. No isto tako nas je razdvojila. Bili smo kao skupina stranaca koji zajedno putuju Greyhoundom. Bilo je neobično i ne baš ugodno. Psiholozi, pedagozi, a sve češće im se pridružuju i obožavatelji tehnološke revolucije, upozoravaju kako je djetetu potrebno više od USB-veza s vanjskim svijetom. Zanimljivo je da uz brojne blogove i facebook profile, djeca sve češće ostaju bez prijatelja. Djeca i mladi u isto vrijeme komuniciraju s različitim medijima. Činjenica je da ljudski mozak nije posebno uspješan u obavljanju različitih zadataka u isto vrijeme. Dijete na ekranu svog računala ima u isto vrijeme otvoreno pet prozora i svake tri sekunde prebacuje se i započinje drugu radnju. Takvo prebacivanje s jedne radnje na 37

38 drugu pokazalo se prilično neučinkovito za korištenje vremena i mozga. Dipchand Nishar, direktor bežičnih proizvoda na Googleu, upozorava kako smo imali generaciju X i generaciju Y, a sada imamo generaciju ADD. RODITELJI I DJECA UKLJUČENOST RODITELJA U PRAĆENJE TV PROGRAMA KOJE GLEDAJU DJECA Bez obzira na povećanje broja računala i priključaka na Internet, televizija ostaje najdraži dječji medij. Italija i Švedska prednjače u Europi po broju televizija u dječjim sobama i gledanju televizije bez roditeljskog nadzora. U Francuskoj i Belgiji roditelji u većem postotku kontroliraju djecu dok gledaju televiziju. U Sjedinjenim Američkim Državama roditelji se odnose zaštitnički i u velikoj mjeri nastoje djecu sačuvati od gledanja vijesti u kojima su redovito prisutne ružne i nasilničke scene. Suprotno njima, u Izraelu roditelji uključuju djecu u gledanje informativnih i političkih programa. Redovito roditelji za vrijeme gledanja televizije komentiraju i djeci dodatno objašnjavaju događanja.

39 Sociološka istraživanja potvrđuju da je u obiteljima u kojima rade oba roditelja manja mogućnost za nadgledanje djece koja ostaju sama kod kuće. Uključenost roditelja u praćenje televizijskih programa koje gledaju djeca iskazuje se na tri načina: suodgovornost, restriktivno posredovanje i poučno posredovanje. U prvom slučaju riječ je o zajedničkom gledanju televizijskih programa. U drugom slučaju roditelji vrše ulogu supervizije u kojoj se često događa reduciranje televizijskih programa. Treća opcija je najučinkovitija: roditelji s djecom razgovaraju, tumače, prosuđuju, prate emocije, pojašnjavaju informacije i kritički vrjednuju pojedine sadržaje. Zajedničko gledanje televizije roditelja i djece veoma je korisno. Televizijski sadržaji mogu potaknuti razgovor s djecom o ozbiljnim temama kao što su smrtna kazna, rat, bolest, seksualni odnosi, rasna mržnja, multireligioznost, itd. To je dobra prilika za refleksiju o vrjednotama. Nažalost, mnogi roditelji nemaju dovoljno hrabrosti započeti ozbiljne teme kako se ne bi izložili i otkrili svoje stavove. Za roditelje je poseban izazov kada moraju dati odgovor na teška pitanja koja ukazuju na bolna iskustva koja djeca gledaju na televiziji (kao što su ratovi, katastrofe, siromaštvo, glad u svijetu, kriminal, itd.). Upravo zahvaljujući medijima, katastrofe i ratovi koji se događaju tisuće milja daleko postaju djetetovo iskustvo. 39

40 Utjecaj televizije na razvoj djeteta Televizija privlači pažnju djeteta od najranije dobi. Istraživanja pokazuju da dijete staro nekoliko tjedana usmjerava pogled prema izvoru zvuka koji dolazi s ekrana. Kreatori programa su to veoma dobro iskoristili, pa je nastao pravi procvat programa i video-kaseta namijenjenih najmlađoj publici. U drugoj godini života intenzivira se zanimanje za pojedine programe koje dijete rado gleda i po nekoliko puta. Jedan od važnih procesa u djetetovu razvoju i njegovom odnosu prema televiziji je razlikovanje realnog od televizijskog svijeta. Dijete postupno shvaća i uočava da postoji strahovito velika razlika između stvarnog svijeta i svijeta koji gleda na televiziji. Psiholozi smatraju da je osma godina prekretnica u razlikovanju fiktivnog i realnog svijeta. Dijete na televiziji uočava osobe koje imaju različita obilježja: lijep/ružan, dobar/zločest, poslušan/neposlušan, uspješan/neuspješan, itd., a uočava na temelju pet kriterija: konstruktivnost, fizička aktualnost, mogućnost, vjerojatnost, formalno obilježje. U takvim situacijama dijete se pita: tko sam ja? Jesam li nalik ovom ili onom liku? Jesam li dobar ili zao? Važno je i pitanje na koji način dijete doživljava televizijske ikone i kakve to ima posljedice na njegov razvoj. Veoma je važno znati na koji način djeca i mladi razumiju likove koje gledaju u televizijskim programima. S njima se veoma često identificiraju, njih imitiraju i biraju ih za svoje uzore i idole. Identifikacija se događa na nekoliko razina: prema dobi, hobijima, struci, rodnom podrijetlu, stilu života, izgledu, sustavu vrjednota i pogleda na svijet. Identifikacija s televizijskim likovima povezuje se s imitiranjem njihovih ponašanja. Gledatelj se stavlja u 40

41 kožu svog idola uživljava se u njegovu ulogu i postupno interiorizira njegov vrijednosni sustav. Televizija može kod djeteta izazvati različite emocije i ponašanja. Važno pitanje je i: kako televizija može kod djeteta izazvati strah? Činjenica je da dijete može osjećati strah za vrijeme samog gledanja nekog sadržaja, ali i nakon toga. Poznato je da neprimjerene slike i scene koje djeca vide na ekranu mogu izazvati prave noćne more i progoniti ih dugi niz godina. Koliko i kako će se doživljeni strah odrazit na život djeteta uvelike ovisi o okolini i ozračju u kojem odrasta. Televizija ima velik utjecaj i na razvoj kreativnosti kod djeteta. No, isto tako nerijetko čujemo kako televizija ubija ili zatupljuje dječju kreativnost. Istraživanja pokazuju da

42 djeca koja su odgojena u zajednici u kojoj nisu imala prilike gledati televiziju postižu bolje rezultate u kreativnosti u odnosu na djecu koja redovito prate televizijske programe. Doduše, takva istraživanja su se mogla raditi dok je bilo moguće pronaći skupine osoba koje ne posjeduju televizor. Stručnjaci također postavljaju pitanje: može li pripovijedanje kod djece razviti bogatiju maštu? Istraživanja potvrđuju da televizijsko gledanje jedne pripovijetke stimulira ideje, interpretacije, selekcije manje kreativne od usmene ili pismene verzije iste pripovijetke. Mnoge televizije, posebno komercijalne, potiču pasivno gledanje i ne utječu na razvoj kreativnosti i imaginacije, što je veoma bitno za razvoj djeteta. Televizija ima posebnu moć i u stimuliranju društvenih ponašanja. Njezin utjecaj ovisi o mnogim društvenim čimbenicima. Na primjer, ima roditelja koji svjesno reduciraju gledanje televizije u kući jer su njezini sadržaji disonantni u odnosu na kulturu i vrjednote koje žele prenijeti na svoju djecu. Nažalost, u pluralnom društvu ne postoji unisoni etički kodeks kada su u pitanju vrjednote i ponašanja koje bi televizija trebala promicati. Sve je prepušteno javnosti i gledateljima koji to prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Mnoge televizijske korporacije, posebno komercijalne televizije, u djeci gledaju isključivo povoljno tržište. Dobna granica adresata kojima su reklame upućene spušta se sve niže. Tako već imamo gledatelje od nekoliko mjeseci starosti čiji roditelji pod utjeca-

43 jem reklama kupuju za svoje najmanje odjeću i prehrambene artikle. Kako vidimo, reklame na gledatelja utječu od najranije dobi te imaju veoma snažan utjecaj. Reklamni inženjering izaziva podjelu na djecu koja si mogu priuštiti reklamirane i proizvode i djecu čiji roditelji zbog slabijeg materijalnog statusa to nisu u stanju. Bogate obitelji troše mnoga novčana sredstva kako bi svojoj djeci priuštili najpopularnije igračke i najzdravije prehrambene proizvode. Njihova djeca doživljavaju zadovoljstvo zbog posjedovanja takvih artikla, a djeca iz siromašnijih obitelji frustracije jer im roditelji nisu stanju zadovoljiti očekivanja. Dječje nezadovoljstvo i frustracija nerijetko su uzrok obiteljskih svađa i konflikata. Televizijske reklame pokušavaju nametnuti određeni stil života koji ima svoju cijenu. U reklame se ulažu ogromna novčana sredstva, atraktivne i talentirane osobe, najsofisticiranija tehnologija. U Americi su u 90-im godinama 20. stoljeća rađena istraživanja prema kojima prosječno dijete u djetinjstvu dnevno vidi oko 130 spotova, tjedno 9 tisuća, a 45 tisuća godišnje. Smatra se da pojedinac tjedno gleda reklama oko 7,5 sati. Reklame imaju snažan utjecaj u širenju konzumerističke kulture. Kada su u pitanju djeca kao konzumeri reklame, reklame igraju na njihovu naivnost i nesposobnost da objektivno prosude valjanost nekog proizvoda. Tek kasnije, kao odrasliji, uspijevaju pročitati nakane 43

44 i razotkriti trikove kreatora reklama. Autori reklama smišljaju dodatne trikove kako bi privukli pažnju djece i stekli status poželjnog proizvoda. Tako možemo vidjeti da se redovito uz dječje proizvode nudi i nagradni dodatak. Uz pahuljice se donose popularna igrica, lik iz crtića, čokoladica. U reklamama se redovito pojavljuju popularne osobe iz sporta, filma, glazbe. Pahuljice je ljepše i ukusnije jesti ako ih jede i poznati tenisač ili nogometaš! U nizu reklamnih proizvoda nalazimo i one koji su štetni za zdravlje djece. Tu spadaju slatkiši s puno šećera i masnoće. Istraživanja potvrđuju da reklame utječu na izbor proizvoda kod djece i tako oblikuju njihove životne stilove i navike. Posebnu pozornost zaslužuje reklamiranje alkoholnih pića. Oni se ne reklamiraju u dječjim programima i emisijama, već tijekom programa koje djeca gledaju s roditeljima ili starijom braćom i sestrama. Redovito su u okviru prenošenja važnih sportskih događaja reklamiraju alkoholni napici poput našeg karlovačkog ili ožujskog piva (Žuja je zakon!). Reklamiranje alkoholnih pića na ovako bezazlen način problem je gotovo u svim zemljama svijeta. Vjerujem da bi se i Hrvatska trebala njima ozbiljnije pozabaviti. Dobro nam je poznato da je konzumiranje alkohola u visokoj pozitivnoj korelaciji sa stradanjima na cestama, nasilničkim ponašanjima, seksualnim kriminalom, obiteljskim svađama i zlostavljanjima. Iako na ovu temu nije rađen veliki broj istra- živanja, ona rijetka ipak potvrđuju da djeca koja nisu bila sklona alkoholu pod utjecajem reklama mogu kao odrasliji pokazati interes i alkohol početi konzumirati. Možemo reći da reklame preuzima- ju vodeću ulogu u socijalizaciji djece u 44

45 konzumerističkoj kulturi. Stoga je od iznimne važnosti uloga roditelja - hoće li ispunjavati želje svoje djece ili će ih odgajati za kritičko vrjednovanje reklamnih proizvoda. Seksualnost i seksualno ponašanje spada u središnje teme kada se govori o moralnom odgoju djece i mladih. Brojna su istraživanja koja se bave odnosom medija i devijantnog ponašanja, a veoma je malo onih koja istražuju ili vrjednuju utjecaj medija na seksualno ponašanje. Općenito se može reći da je seksualnost, bez obzira na brojne sadržaje i informacije, još uvijek tabu tema i djeca i mladi prva saznanja iz tog područja dobivaju iz medija. Djeca zahvaljujući medijima susreću seksualna ponašanja puno ranije nego su zato stekli potrebnu fizičku, socijalnu i emotivnu zrelost. Djeca ne mogu uspoređivati slike koje vide u medijima sa slikama u stvarnosti jer su seksualne aktivnosti vezane uz privatno područje. Temeljne informacije o seksualnosti i seksualnom odgoju djeca dobivaju u okviru odgojnih institucija kao što su obitelj, škola i religiozne zajednice. Često se međutim povlači pitanje čine li to na prikladan način i u prikladno vrijeme. (Koliko se samo raspravljalo i međusobno optuživalo u pokušaju da se u Hrvatskoj uvede zdravstveni odgoj u škole, u okviru kojeg bi se ostvario i spolni odgoj. Ključna su pitanja: koji program provoditi? tko o tom programu odlučuje?, tko je najkompetentniji provoditi ga?) Seksualnost je središnja tema mnogih televizijskih programa. U takvim emisijama djeca se susreću s mnogim važnim temama i pitanjima: važnost spolnih uloga, intimnost, brak, obiteljski život, vjernost, preljub itd. Takve emisije mogu pokrenuti razgovor o tzv. škakljivim temama, koje roditelji najradije izbjegavaju. Kad se radi o utjecaju televizije na spolna ponašanja djece i mladih, posebnu pozornost zaslužuje pornografija koja je doslov- 45

46 ce preplavila medije, posebno Internet. Nameće se pitanje ponašaju li se i u ovom području djeca i mladi kao što to čine kada gledaju nasilje. Imitiraju li seksualna ponašanja koja vide u filmovima i pornografskim materijalima? HITNOST ODGOJA ZA MEDIJE Kako smo to u početku naznačili, mediji su postali životni habitus svih nas, osobito djece i mladih. Socijalizacijska uloga medija je neupitna. No u jednakoj mjeri oni mogu imati pozitivnu i negativnu ulogu. Nije ključno pitanje jesmo li za medije ili protiv njih, već što učiniti da mediji budu prilika za rast itekako eliminirati, ili barem umanjiti, potencijalne rizike? Što učiniti da djeca i mladi ne upadnu u cyber-nasilje? Cjelokupno medijsko zamišljanje i predstavljanje pridonosi slabljenju kontakta sa stvarnošću. Zašto je virtualni prostor mladima toliko zanimljiv? Što sve može uzrokovati uporaba sredstava koja mogu kreirati izvanredne, fantastične i magične stvari? Što učiniti da mediji budu prilika za rast i kako eliminirati, ili barem umanjiti, potencijalne rizike? U Hrvatskoj sve češće svjedočimo medijskome nasilju među djecom i mladima. Odgovorne osobe (roditelji, odgojitelji, učitelji) često odgoj za medije svode na zaštitu od negativnih utjecaja, a manje pažnje posvećuju odgoju za kritičko promišljanje i zrelo filtriranje medijskih mogućnosti i sadržajnih ponuda. Cilj odgoja za medije trebao bi biti osposobljavanje mladog čovjeka za samostalno korištenje medija te razvijanje kritičkog stava prema sadržajima koje mediji svakodnevno nude. U odgoju za medije presudnu ulogu imaju roditelji. A upravo oni, kao i odrasli općenito, na tome području 46

47 pokazuju odgojno-obrazovni nedostatak. Hrabri telefon telefon za zlostavljanu i zanemarenu djecu i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba godine proveli su istraživanje o navikama i iskustvima djece i mladih prilikom korištenja Interneta, mobitela i drugih suvremenih tehnologija. Prema istraživanju koje su proveli Plavi telefon i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba proizlazi da 95% ispitanika (između 11 i 18 godina) koristi Internet. Zanimljivo je da 49% djece izjavljuje da je bez nadzora i prisutnosti odraslih dok koristi Internet, dok 46% njih navodi da su roditelji ponekad prisutni, a tek 2,5% djece navodi da je jedan od roditelja prisutan uvijek dok su na Internetu. Jedan dio ispitanika (36%) izjavljuje da njihove roditelje ne zanima što rade na Internetu. U odgoju djece i mladih važan je konstruktivan i kvalitetan odnos između kreatora medijskih sadržaja i odgojnih institucija. Samo kroz odgojni savez kreatora medijskih programa i odgojnih struktura može se stvoriti prostor za zajedničko odgojno-obrazovno djelovanje. Djeca i mladi svoje internetske avanture započinju veoma rano. Budući da su mediji bitna dimenzija svakodnevnoga iskustva djece i mladih, nameće se potreba za odgojem za odgovornu uporabu medija. Kako su mediji važna dimenzija u svakodnevnom iskustvu djece i mladih, hitan je odgoj za odgovorno korištenje medija. Roditelji, odgojitelji i nastavnici moraju nadzirati i usmjeravati djecu u korištenju medija. Potrebno je na vrijeme djecu upozoriti na takozvane sive zone. Ne 47

48 zabranjivati korištenje medija, nego osposobljavati djecu i mlade za njihovo samostalno i odgovorno korištenje. Uspjeh odgoja za korištenje medija ovisi o svim relevantnim odgojnim institucijama: obitelji, školi, Crkvi, medijima, društvu u cjelini. Tijelo nije instrument prisutnosti nego je medij događanja i posredovanja prisutnosti. Svijet koji je snažno obilježen tehnološkim razvojem sve više gubi izravni odnos licem u lice. Sve je više ljudi nesposobno prepoznavati emocije. Svoje i tuđe. Nije riječ o lijenosti. Radi se o rezultatu preduge izloženosti suvremenim zaslonima i ekranima i presiromašnim susretima licem u lice. Bolest je dobila i svoje ime alekstimija. Emotivna nepismenost kao rezultat uznapredovale tehnike. Stoga je, uz sve preventivne mjere zaštite od loših posljedica prekomjernog konzumiranja medija, važno s djecom i mladima razvijati kulturu netehnike. Zadaća je odraslih posvijestiti djeci i mladima važnost odgovornosti, razboritosti, umjerenosti i mudrosti u korištenju medija kako bi im u odrastanju oni bili prijatelji i saveznici. Dakle, ne zabrana medija, nego odgoj za zrelo i odgovorno korištenje medija, i to od najranije dobi. Posebno pitanje je pristupanje informacijama i njihovo korištenje. Informacijske autoceste, kojima djeca i mladi imaju sve više pristupa, riskiraju da poruke koje ih gotovo preplavljuju dovedu u pitanje ljudsko dostojanstvo. Sve to nameće ozbiljan problem zaštite djece i mladih od negativnih i pogubnih utjecaja. 48

49 Važan europski dokument nazvan Bijela knjiga govori o medijima i mrežama kao divljim odgojiteljima. Stoga je veoma važno kod djece i mladih razvijati kritičku svijest da budu sposobni suprotstaviti se i dominantnim mišljenjima. Ako usporedimo mlade i odrasle s obzirom na medijske kompetencije, uočit ćemo da su medijske kompetencije na strani mladih, ponekad čak i djece. Veliki broj roditelja ne posjeduje minimalnu medijsku kompetenciju, što uvelike otva- ra prostor za zlouporabu od strane djece. Mnogi roditelji ne pokazuju zanimanje za stjecanje kompetencija. Briga roditelja nije toliko usmjerena na razvijanje medijskih kompetencija i kritički pristup medijskim sadržajima, koliko na to da dijete sačuvaju od opasnosti koje vrebaju na Internetu. Ponekad se kontrola svodi isključivo na čuvanje od opasnih sadržaja i ne doprinosi razvoju kompetencija i samostalnosti. Dakle, kontrola nije čak ni prikladna riječ. Više bi odgovarao izraz upravljanje (usmjeravanje) odnosom djece i medija. Kod uočavanja rizika u korištenju Interneta i drugih medija, adolescenti se najčešće usredotočuju na tehnološke probleme. Za njih su među opasnostima na prvom mjestu virus i hakeri te cijena printanja u boji. Kada je riječ o školi, opasnost se ponajprije vidi u neprimjerenim sadržajima i odlasku na pornografske stranice. Internet i digitalni mediji predstavljaju odgojni medij kojeg moderna obitelj nije u stanju pozitivno riješiti. Mediji su pravi 49

50 izazov za roditelje. Postoje različiti tipovi roditelja s obzirom kako na svoj odnos prema medijima: Pažljivi roditelji. Oni su odgovorni posrednici koji imaju povjerenje u tehnologiju i u njoj vide velike mogućnosti. Djeci predstavljaju odgojnu potporu u suživotu s medijima. Zabrinuti roditelji. Da bi zadržali potrebnu kontrolu, razvijaju strategiju cenzure. Takav stav roditelja može kod djece izazvati negativan stav prema medijima. Povjerljivi roditelji. Za njih korištenje medija ne predstavlja nikakva odgojni problem. U svoju djecu imaju povjerenja i smatraju ih odgovornima, kompetentnima i sposobnima odrediti vlastite granice u korištenju medija. Kod ovog tipa roditelja postoji opasnost da se povjerenje polako pretoči u laksizam, konfuziju između alfabetske neovisnosti s emotivnim kompetencijama. Odsutni roditelji. Ostavljaju djeci jednu granicu eksperimentiranja na cijelom području, lišavajući ih potrebne kontekstualizacije kako bi mogli otkriti nova značenja.

51 PRILOZI UZ TEKST Studija iz godine koju je izradio Heweltt Packard, potvrđuje da bezdušno bombardiranje elektroničkom poštom, telefonima i SMS porukama kvocijent inteligencije prosječnog zaposlenika u uredu smanjuje za deset bodova dvostruko više nego što uzrokuje pušenje marihuane. Kontinuirano gledanje u ekran može dovesti do trajnog stanja hiperstimulacije. Videoigre promiču agresivnost i privikavaju igrača (dijete) na šokantne prizore. Uz eventualne negativne utjecaje, dokazano je da videoigre mogu pozitivno utjecati na razvoj kognitivnih sposobnosti. Jedna novija studija je otkrila kako igranje ratnih videoigara poboljšava sposobnost uočavanja sitnih predmeta u pretrpanom prostoru i brzog preusmjeravanja pozornosti na različite zadatke. No ipak mediji, ako ih se nerazborito koristi, mogu ugroziti neke elemente zdravog djetinjstva. Opširna studija koju je objavio Kings College iz Londona, ustanovila je kako britanski jedanaestogodišnjaci i dvanaestogodišnjaci sada zaostaju dvije do tri godine za svojim vršnjacima iz 1970-ih, kada se radi o razumijevanju pojmova kao što su volumen i gustoća, sposobnost koja se povezuje s općom inteligencijom i sposobnošću snalaženja u složenim, novim okolnostima. Istraživači razmišljaju o tome kako bi krivnja mogla biti u trendu da se djeca manje igraju na otvorenome, u pijesku, blatu i vodi, a više ispred ekrana s video-igrama ili pred televizijom. Predugo sjedenje pred televizijom ili računalom ima negativne posljedice i na fizičko zdravlje. Analitičari upozoravaju da sjedenje djece pred televizorom i grickanje grickalica uvelike povećavaju rizik od prekomjernog debljanja. Djeci koja satima prosjede na kauču pred jednim od ekrana brže oslabe mišići, 51

52 usporavaju se refleksi i umanjuje izdržljivost. Televizija, videoigre, ali i mobiteli sve više ugrožavaju djetetov san. Stručnjaci kažu da sadašnje generacije u prosjeku spavaju dva sata manje u odnosu na prijašnje generacije. Ako dijete dovoljno ne spava u pitanje dolazi njegov fizički razvoj, a slabe mu i koncentracija i pamćenje. Agencija za obrazovanje u New Yorku nedavno je objavila vodič za korištenje društvenih mreža. Namijenjen je učenicima od 13 godina i starijima. Sadrži savjete kako se ponašati na Facebooku i Twitteru i kako ostaviti što bolji i pametniji digitalni otisak. U njemu se mogu pronaći i upute kako se ponašati u susretu s cyber-nasiljem i kako zaštiti vlastitu privatnost. Vodič je predviđen i kao sredstvo pomoći roditeljima i nastavnicima u medijskom odgoju djece i učenika. Sve više je na tržištu online igara kao što je Neknomination igra online ispijanja. U ovoj igri djeca se natječu u 52