DIJALOG 3-4 (2008) Časopis za filozofiju i društvenu teoriju

Transcription

1

2 DIJALOG 3-4 (2008) Časopis za filozofiju i društvenu teoriju Izdavač: CENTAR ZA FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA ANUBIH (CFI) Sarajevo, Bistrik br. 7, tel , , fax Centra: cfi-anubih@anubih.ba časopisa: dijalog@anubih.ba Savjet časopisa: ARIF TANOVIĆ predsjednik Savjeta i direktor Centra za filozofska istraživanja VLADIMIR PREMEC član CFI JASMINKA BABIĆ-AVDISPAHIĆ član CFI SADUDIN MUSABEGOVIĆ član CFI Glavni i odgovorni urednik: UGO VLAISAVLJEVIĆ član CFI Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: SULEJMAN BOSTO član CFI Tehnički sekretar: FATIMA KIRLIĆ Lektor i korektor: SNJEŽANA ĆERIĆ Računarska obrada ZLATKO EMINAGIĆ Časopis izlazi tromjesečno Žiro račun Dijaloga je: ANUBiH Raiffeisen bank DD BiH, Sarajevo Za izdavača: ARIF TANOVIĆ Tiraž 300 primjeraka Štampa: MAUNAGIC d.o.o. MAUNA FE, Sarajevo Zahvaljujemo se Fondaciji za izdavaštvo/nakladništvo Sarajevo na dodijeljenim sredstvima. Također se zahvaljujemo na donaciji Ministarstvu nauke i obrazovanja i Ministarstvu kulture i sporta Vlade Kantona Sarajevo

3 Sadržaj Uvod Rodne politike pred novim izazovima Martha A. Ackelsberg i Mary Lyndon Shanley Privatnost, javnost i moć... 7 Susan Moller Okin Feminizam, ženska ljudska prava i kulturalne razlike Gorana Mlinarević Seksualno nasilje nad ženama kao ratni zločin Ivana Dračo Umrežene: virtualne saboterke matrice reprezentacije Marie-Luise Angerer Prostor se tvori: o cyber i drugim tijelima Lamija Kosović Modifikacija virusa u teoretskoj mašini netjelesnog Dianne Currier Asembliranje tijela u cyber-prostoru. Tehnologije, tijela i spolna razlika 155 Nermina Trbonja Plastično žensko tijelo: estetska hiturgija i performativnost Sekularizam i ekonomska teologija Talal Asad Rekonfiguracije prava i etike u kolonijalnom Egiptu Gil Anidjar Kršćani i novac Ogledi Rusmir Mahmutćehajić O Dizdarevoj knjizi Kameni spavač u vidiku perenijalne filozofije

4

5 Rodne politike pred novim izazovima

6

7 Martha A. Ackelsberg i Mary Lyndon Shanley Privatnost, javnost i moć FEMINISTIČKO PROMIŠLJANJE DISTINKCIJE JAVNO-PRIVATNO D istinkcija javno-privatno je još od samog početka svog uspostavljanja bila centralna figura liberalnog političkog diskursa. U okviru diskusije o mjestu politike, ekonomije i obiteljskog života u ljudskom društvu, tekstovi političke filozofije, kako klasični tako i suvremeni, su raspravljali i o shvaćanjima javnog i privatnog. Mnoge suvremene feminističke teoretičarke su kritikovale distinkciju javno-privatno zbog njene karakterizacije ženskih aktivnosti i kućanskih poslova kao privatnih i time ujedno kritikovale isključivanje ženâ iz aktivnosti javnog života, kao što su glasanje i obavljanje javnih dužnosti i sakrivanja zbivanja u kući (uključujući nasilje nad ženama i djecom) od javnog razmatranja (Pateman 1988, 1989; Okin 1989; Elshtain 1974, 1981). Istovremeno, feministice su ulagale velike napore u razvijanje ideje da žene imaju mnogostruka prava za privatnost, kako od prava zadržavanja skrbi nad svojom djecom, prava o izboru partnera, tako do prava o reproduktivnim slobodama. Privatnost nije nešto prirodno, pred-političko ili van-političko, dakle neregulisano politikom, već politički konstruisan i sporan produkt. Ovisno o okolnostima, nazivanje određenih aktivnosti ili polja djelovanja privatnim može učvrstiti raspodjelu moći, dobara i beneficija u skladu sa rasom, rodom, klasom i seksualnom orijentacijom, ili uspostaviti zahtjev za političkom moći i autonomijom. Sporovi oko toga što je privatno i što je javno, dakle, ne mogu biti jednostavno razriješeni daljim usklađivanjem i preciziranjem značenjâ navedenih pojmova. Dio konačnog rješenja će uključiti političko poravnanje. U ovom poglavlju će se razmatrati različita suprotstavljena mišljenja o tome što se, po američkom pravu i američkim društvenim normama, smatra javnim, a što privatnim, kako bismo bolje shvatili i naučili cijeniti političko rasuđivanje svojstveno svakoj upotrebi ovih pojmova. Propustljiva i promjenjiva priroda granice između javnog i privatnog konstantno čini njihova značenja predmetom ponovnog razmatranja i promjene. Kada se postavi pitanje o tome gdje povući liniju između javnog i privatnog u pravnim i debatama javne politike, implementacija i konfiguracija političke, ekonomske i društvene moći postaje nepromjenjivo upitna.

8 8 DIJALOG POVIJEST JAVNO-PRIVATNE DISTINKCIJE U ZAPADNO-POLITIČKOJ TEORIJI JAVNO I PRIVATNO je uvijek bilo definirano, i imalo političko značenje, u odnosu jednog spram drugog. Aristotel je, na primjer, u definiranju javne (ili političke) arene, kao prostora gdje slobodni i jednaki građani sudjeluju u pokušaju za stvaranjem zajedničkog dobra, odvojio privatno područje, koje je, kako je smatrao, bilo određeno odnosima nejednakosti, zavisnosti i brigom za ostvaranjem osnovnih životnih potreba. Politička filozofija, prema Aristotelu, se bavila javnom sferom građanstva i jednakosti; odnosi među nejednakim (npr. između slobodnih ljudi i robova, muškaraca i žena, roditelja i djece) su bili preduslovi politike, ali ne i prikladno pitanje kojim se trebala baviti politička analiza. Rani liberalni teoretičari/ke su zadržali/e podjelu između javnog i privatnog područja, ali su znatno preusmjerili fokalno polje svoje pozornosti. Dodatno, adresiranjem javnih i političkih uloga i odgovornosti pokušali su odrediti zonu privatnosti putem ograničavanja državne moći. Uzimajući individualnu slobodu za osnovni pokretački elemenat svojih analiza, liberali/ke su usmjerili/e svoj fokus ka zaštiti pojedinaca/ki od arbitrarne izvršne moći, prijetnje za koju su smatrali da proizilazi isključivo iz državnih okvira. Shodno tome, Hobbes i Lock su se zalagali za to da su jedine osnove za oduzimanje sloboda pojedincu/ki, jedini način na koji neko postane prinuđen izvršavanju zahtjeva drugog, upravo njegov ili njen osobni pristanak (naročito za njegovu/njenu osobnu protekciju). Posmatrano iz ove perspektive, javno se počelo shvaćati ujedno kao društveno konstruisano područje moći i dominacije i (prema Aristotelu) kao mjesto za ispoljavanje političke slobode, dok je privatno bilo shvaćeno kao nekonstruisano područje prirodnih sloboda, oslobođeno propisom shvaćenih odnosa moći i dominacije. 1 Ujedno sa ovom podjelom išla je i tvrdnja da su politike povezane sa odnosima između relativno jednakih u neprirodno konstruisanom javnom području i da sve dok se odnosi nejednakosti pojavljuju u privatnom području, biće shvaćeni kao prirodni i, prema tome, za politiku irelevantni. Ove definicije su usmjerile kasnije teoretičare/ke ka istraživanju dva područja spornih pitanja: (1) šta je sačinjavalo javno i privatno i (2) gdje se linija između njih trebala povući. Prvo, čini se da je osnovna pozornost teoretičara/ki u odnosu prema pitanjima privatnog područja bila uspostavljanje granica državnoj moći. Zahtjev za privatnost je bio zahtjev za područje gdje ostali nisu imali pravo posredovanja. Suprotno tome, ova tvrdnja distinkcije između javnog i privatnog je odražavala pretpostavku da 1 Vidi Locke (1963, par. 4-9, 54-63, 95-99) o različitim vrstama slobodâ; također vidi Rousseau (1978, knjiga I, pog. 2,6,8) o razlici između prirodnih slobodâ i političkih ili građanskih slobodâ.

9 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 9 odnosi unutar takozvanog privatnog područja, odnosi dobrovoljne (ekonomske) razmjene, intimnosti i života u obitelji, nisu unutar pitanja moći. Drugo, privatno je podrazumijevalo uključivanje svega što nije bilo političko, što znači ekonomske odnose, prijateljstvo i dobrovoljna udruženja/zajednice, kao i domaćinske i obiteljske odnose. Do kraja devetnaestog vijeka, razvoj industrijskog kapitalizma i, posebno, Marksove kritike odnosâ unutar kapitalizma, su bili inicijatori, pa čak i za mnoge ne-marksistički orijentisane teoretičare/ke, proširenja ideje javnog, i to procesom uključivanja ekonomske aktivnosti unutar iste. Teoretičari/ke su počeli/e prepoznavati da su odnosi moći i dominacije struktuirani unutar takozvanog slobodnog tržišta i, također, da su koncentracije ekonomske moći duboko uticale na političke odnose. Marksisti su kritizirali liberale za ograničavanje analize moći postavljajući je isključivo u područje politike i insistirali su na tome da javno područje, gdje je analiza moći adekvatna, treba biti proširena putem uključivanja ekonomskih, naročito tržišnih odnosa. Iako je ovo stajalište ponudilo važnu kritiku dominantnom liberal nom gledištu, ipak je uveliko ostavilo netaknutim liberalne pretpostavke da još uvijek postojeća privatna (i prema tome prirodna ) sfera nije važno mjesto konstruisanih odnosa moći i da je, prema tome, uveliko nevažna za područje politike. 2 Hannah Arendt se bavila ovom konstrukcijom granica javnog i privatnog, ali je njeno stajalište našlo oslonac u Aristotelovskom naglašavanju javnog. Argumentiranjem da u biti postoje tri područja aktivnosti koja karakteriziraju ljudsko stanje trud, rad i aktivnost Arendtova je naglasila važnost aktivnosti (analogno Aristotelovoj ideji javno-političkog) kao izražavanje ljudske slobode i dostojanstva, realiziranjem jedinstvene osobnosti svakog pojedinca/ke. Trud, suprotno tome, se odnosio na ciklične biološke procese rođenja, rasta i raspada/izumiranja. U osnovi, trud je definiran potrebom i svoje mjesto zauzima isključivo u okviru obitelji, području privatnog ili domaćinstva. Aktivnost takvog truda iako neophodnog za održavanje života i vrstâ je repetativna, nekreativna i privatna, i teško da može izraziti potpuni opseg ljudskih mogućnosti. Rad je karakteriziran samosvjesnim izmišljanjem i konstrukcijom i može obuhvatiti kolektivnu aktivnost koja realizira važne kreativne aspekte ljudske osobnosti. Međutim, i pored toga, rad je ograničen; ostaje usmjeren na one zadatke neophodne za održavanje ljudskog života, zadatke toliko ograničene potrebom da ne mogu ponudi- 2 Čini se da, u nekim od njihovih rukopisa, Marx i Engels prepoznaju kako odnosi dominacija i podređenosti, također, utiču na porodice; mada su ovakve odnose, većim dijelom, vidjeli kao posljedice kapitalizma i smatrali da bi ovakva vrsta osobnih hijerarhijâ nestala sa socijalizmom ili komunizmom. Posebno vidi Engels (1962, ). Za neke od suvremenih feminističkih kritikâ vidi Landes (1989); Hartman (1976, 1981); i O Brian (1983).

10 10 DIJALOG ti mogućnosti za izražavanje osobne slobode. Za Arendtovu, dakle, razlika između javnog i privatnog poprima upravo onu konotaciju koju je imala za Aristotela; privatno područje može biti neophodno i važno za ljudsko postojanje, ali je ljudska sloboda u potpunosti realizirana samo u javnoj sferi, gdje se, kako Mary Dietz smatra, otkrivanje individualnosti smješta usred kolektivnog (Dietz 1991, 236; vidi također Arendt 1965, 1968; Pitkin 1981). U ovoj formulaciji, Arendtova otkriva značajnu vezu između ranih liberala/ki i radikalnijih participativnih demokrata, u onoj mjeri u kojoj ona definira javno ili područje aktivnosti, kao područje demokratske politike. Istovremeno, njena tvrdnja da područje nužnosti (i znatne ekonomske nejednakosti) nema mjesta u politici je povezuje sa konzervativnijom tradicijom. Ono što preostaje zajedničko gotovo svim ovim formulacijama (uprkos različitostima koje ukazuju na ono što je unutar javnog područja) jeste shvaćanje privatnog kao domaćeg i fundamentalna razlika između tog područja i svega ostalog. Odgovor na pitanje gdje u ovoj shemi pripada ekonomija ostaje, donekle, predmetom rasprave; mada se većina različitih teoretičara/ki slaže da domaći, intimni, obiteljski i seksualni odnosi pripadaju sferi privatnog. Ovi mislioci ograničavaju analizu moći, posebice političke moći, na domen javnog. Dva teoretičara demokratije su ispitali odnose između članova domaćinstva i kako isti mogu uticati na javni život, dobivši pri tome potpuno drugačije rezultate. Jean-Jacques Rousseau je tvrdio da bi odgoj dječaka i djevojčica uticao na njihovo razumijevanje i ispunjavanje građanskih uloga. Iako je rasprava o socijalizaciji građana u Društvenom ugovoru očigledno rodno-neutralna i usmjerena na institucije i prakse koje dozvoljavaju realiziranje Opće volje, Rousseauova konkretnija obrada (moralnog) obrazovanja u tekstu Emile ukazuje na oštru rodnu diferencijaciju. U tekstu je obrazovanje dječaka usmjereno na razvoj njihove autonomnosti i nezavisnosti, dok obrazovanje djevojčica naglašava njihovu ovisnost i važnost modeliranja njihovog ponašanja, kako bi se potvrdila društvena očekivanja. Prema Rousseauu, ovakva diferencijacija i rodna nejednakost (u kontekstu cjelokupnog insistiranja po pitanju ljudske jednakosti) je opravdavana na temelju toga da su obiteljska stabilnost, ovisna o rodno-diferenciranim ulogama i ponašanju, i obiteljska stabilnost, sama po sebi, osnova za društvenu stabilnost. Dakle, razlika i hijerarhija između članova obitelji, prema Rousseauu, nije bila neminovna ili prirodna (mada je počivala na inherentnim rodnim razlikama), već društveno potrebna (Weiss 1987, 1990; Okin 1979; Lange 1991). Suprotno mišljenju Rousseaua, John Stuart Mill je smatrao da zato što moralni odgoj za građanstvo počinje u domu, i zato što žene trebaju ima-

11 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 11 ti aktivnu ulogu u političkom životu, obrazovanje dječaka i djevojčica bi trebalo biti identično (ili, barem, vrlo slično). Mill je, također, strasno vjerovao da bi odnosi muške dominacije i ženske subordinacije u domaćinstvu učvrstili muške navike nepokoravanja koje bi bile protivne reciprocitetu, koji je prijeko potreban za demokracijski politički život. Millovo vjerovanje da je seksualna jednakost u obitelji preduvjet za potpuni demokracijskopolitički život je, ipak, izuzetak među zapadnjačkim teoretičarima/kama demokracije. Uglavnom, domaćinstvo i vladavina su bile smatrane za pojave drugačijeg uređenja i, kao takve, njihova evaluacija je zahtijevala potpuno drugačiji kriterij (Mill 1970, Shanley 1991, Di Stefano 1991). FEMINISTIČKI IZAZOVI DISTINKCIJI JAVNO-PRIVATNO Feministička teorija nudi bogate i mnogostrane izazove tradicionalnim razumijevanjima da su javne i privatne domene konceptualno različite i da su aktivnosti jednostavno dodjeljivane isključivo jednoj ili isključivo drugoj. Feministkinje su istraživale načine na koje distinkcija zamagljuje korištenje moći unutar takozvanog privatnog prostora, prikriva muškost javnog područja i ignoriše načine prema kojima se distinkcija sama po sebi otkriva kao konstrukcija, koja odražava korištenje moći i alokaciju resursa u oba područja. Osnovni pravac naše diskusije ovdje se tiče načina na koji društvena konstrukcija javnog i privatnog obuhvata apsolutne političke borbe koje utiču ne samo naše shvaćanje datih pojmova, već i na status onih koji imaju različite resurse i nadležnost, kako kao obična ljudska bića tako kao i građani. Publikacija esejâ kao što su Moralna žena i nemoralni muškarac (1974) Jean Bethke Elshtaina i Puki generatori državne zajednice (1979) Teresae Brennan i Carole Pateman, obraćaju pažnju na načine na koje je konstrukcija javno-privatne distinkcije u zapadnjačkoj liberalnoj misli prikrila muškost aktera u javnoj sferi. Elshtain je ukazala na to kako je još od Aristotela javna sfera definirana kao područje moći i dominacije bila postavljena nasuprot privatne sfere, kojom je upravljao moralni princip. Ona je naglasila da su Machiavelli i Weber, zajedno sa Aristotelom, asocijativno usporedili privatnu sferu sa ženama koje su, zbog svoje identifikacije sa njom i sa moralnošću, bile efektivno smatrane nepodesne za politički život. Ovaj rascjep između moralnosti i politike, žena i muškaraca, je nužno marginalizirao žene i oštro razgraničio sadržaj i sprovođenje politike putem uklanjanja ženskih glasova i njihove zainteresovanosti iz političkih rasprava, a ujedno je tome i uskratio relevantnost moralnosti političkom životu (vidi također Kraditor 1965, Degler 1965). Brennan i Pateman, sa svoje strane, su pokazale da je tobožnji rodno-neutralni građanin liberalne vlasti bio, prema zapisima Hobbesa i Lockea, evi-

12 12 DIJALOG dentno muška glava domaćinstva. Ovaj rad Patemankove (kao i drugi kasniji radovi) je jasno ukazao da su strukture političke participacije, razumijevanjâ značenja pristanka i ideja o tome šta sadržava autonomnost neophodnu za građanstvo, bile utvrđene na prešutnim pretpostavkama o dostupnosti individualnih građana za učešće u političkoj aktivnosti. Ove prešutne pretpostavke su podrazumijevale, u većini slučajeva, da bi dnevne aktivnosti pružanja brige i pažnje, kao i podrške muškom građaninu i njegovoj obitelji bile obavljane od strane nekoga drugog, bilo njegove žene ili drugih ženâ njegovog domaćinstva. Međutim, pitanje bilo koje političke uloge za žene, ili prirode njihovog odnosa prema muškarcu, je bilo u potpunosti zanemareno. Obiteljski ili domaćinski odnosi su imali status nepolitičkog ili privatnog pitanja. Prema tome, dok su u klasičnoj liberalnoj teoriji centralne kategorije bile javno i privatno, teorija sama po sebi je bila poprilično nesvjesna orođene prirode svojih kategorija. U mnogome, osiona javna sfera demokracije i participacije je, efektivno, bila isključivo domena muškaraca (Pateman 1980, 1988, 1989, ). Ostali/e teoretičari/ke su istraživali/e implikacije rascjepa između javnog i privatnog kako bi ostvarali jasniju feminističku viziju društvenog i političkog poretka. Michelle Rosaldo, kulturalna antropologinja koja je pripisala univerzalnu seksualnu asimetriju rodnoj diferencijaciji javnih i privatnih sfera aktivnosti u skoro svakom poznatom društvu, pronašla je korijenje te diferencijacije u zajedništvu koje žene ostvaruju sa djetetom po njegovom ili njenom rođenju, kao i zajedništvu koje nastaje tokom podizanja djeteta. Svuda je, tvrdi Rosaldo, biološka činjenica o trudnoći ženâ elaborirana unutar komplikovanog društvenog sistema, u kojem muškarci, u svojim institucionalnim odnosima srodstva, politike i ostalog, definiraju društveni poredak, dok su žene njihova suprotnost (Rosaldo 1974, 34; vidi također 22-35). Kao rezultat, karakterni aspekti muških i ženskih uloga u društvenim, kulturnim i ekonomskim sistemima mogu biti povezani sa univerzalnim, strukturalnim opozicijama između kućnih i javnih dome na aktivnosti (1974, 35). Osnova za prevazilaženje subordinacije žena, smatra Rosaldo, se nalazi u aboliciji ove dihotomne distinkcije za postizanje abolicije, ne samo da žene treba da se uključe u javni prostor, već i muškarci trebaju da preuzmu odgovornosti u kući (1974, 42). Dakle, javno i privatno bi time nastavili postojati kao donekle odvojene domene karak terizirane različitim vrstama aktivnosti, ali granice između njih ne bi više bile podudarne sa rodnim podjelama. Savremeniji kritičari/ke uključujući Rosaldovu (1980) su preispitivali mogućnosti o tome da li distinkcija između javnog i privatnog može ikada biti odvojena od svog orođenog postanka i položaja, kao i dinamike

13 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 13 moći i dominacije, koja se nalazi u samoj srži obje dihotomije. Mišljenje koje zastupaju jeste da je razotkrivanje dihotomnih rodnih konstrukcija javnog i privatnog bilo od velikog značaja, ali da sfere nisu niti jasno određene niti diskretne; nepravde učinjene u jednoj utiču na odnose u drugoj. Catherine MacKinnon tvrdi (1989), naprimjer, da svi muškoženski odnosi, bilo da su intimne prirode ili ne, postoje unutar konteksta društvenih struktura, koje ukazuju i podržavaju seksualnu dominaciju muškaraca nad ženama. Pa čak i ako ovakva dominacija ne utiče direktno na sve odnose, nejednakost raspodjele moći prouzrokuje različite dimenzije društvenog svijeta. Fiziologija muškarca definira većinu sportova, njihove zdravstvene potrebe uveliko definiraju zdravstveno osiguranje, njihove društveno dizajni rane biografije definiraju očekivanja na radnom mjestu i uspješne karijere, njihove perspektive i interesi definiraju kvalitet stipendiranja, njihova iskustva i opsesije definiraju postignuća, njihova vojna služba definira državljanstvo, njihovo prisustvo definira obitelj, njihova nemogućnost sla ganja sa drugim njihovi ratovi i vladavine definiraju povijest, njihov odraz definira boga i njihove genitalije definiraju spol. Svaka razlika muškarca od žene jeste ono što putem afirmativnog akcionog plana ulazi u praksu, drugačije poznato kao muška dominantna struktura i vrijednosti američkog društva (1989, 224). MacKinnonova izričito tvrdi da pravni propisi i pravni sistem, dok su tobože rodno-neutralni, upisuju i ovjekovječuju moć muškaraca nad ženama u oba takozvana javna i privatna domenâ. Uglavnom, feministički/e kritičari/ke su demonstrirale da je nemoguće razdvojiti, jednom i za sva vremena, što je javno a što privatno. Oba pojma su društveni konstrukti i implicirani jedno u drugom; a što pojedini obuhvata to se mijenja u zavisnosti od vremena i prostora. Privatnost implicira područje slobode i intimnosti, zaštićeno od intruzija ostalih pojedinaca/ ki i/ili države, i vođeno je ljubavlju i reciprocitetom, radije nego pravdom ili moći. Ovakva granica, međutim, je sve samo ne nepromjenjiva ili nepropustljiva. Kako tvrdi Susan Moller Okin: Domaća sfera je sama po sebi kreirana političkim odlukama i ideja da država može izabrati da interveniše unutar obiteljskog života nema smisla (Okin 1989, 111, 129). Kategorije javnog i privatnog su obostrano međuzavisne i ne mogu se evaluirati neovisno jedna o drugoj. Prema tome, feministička analiza mora adresirati načine na koje je moć implementirana unutar svakog od navedenih područja, kao i unutar distinkcije između njih (vidi također Olsen 1983). Nemoguće je, dakle, jasno i trajno razdvojiti javno od privatnog ; ne samo da je značenje jednog shvaćeno dijelom kroz razliku naspram drugog, već

14 14 DIJALOG svaka kategorija sadrži aspekte one druge. 3 Ponudićemo samo jedan primjer: obitelj, suštinska oblast privatnosti, postoji posredstvom zakona, koji definira tko i kako sačinjava obitelj (vidi Moore v. Citz of East Cleveland; Village of Belle Terre v. Boraas; Olsen 1983; i Ackelsberg 1989). Pravna definicija obitelji je sporna, ne samo od strane onih koji zahtijevaju da država prepozna privatnost iz razloga njihovih netradicionalnih obitelji (npr. protesti protiv odjela društvene skrbi za ponoćne pretrese u domove korisnika/ca društvene skrbi ili potraživanje beneficija za partnera/icu iz homoseksualne zajednice), već također i od onih koji zahtijevaju da država ospori obiteljsku privatnost onima koji zlostavljaju žene i djecu unutar obitelji. 4 U ovom momentu možemo se zapitati da li je feministička kritika javno-privatne distinkcije utoliko razotkrila rodno-zasnovanu i nepropustljivu prirodu pojmova javnog i privatnog, da bi ih mi trebali u potpunosti odbaciti. Mislimo da ne. Ove analize neodređenosti javnog i privatnog sugeriraju da su značenje i upotreba ovih pojmova fokus ozbiljne političke borbe. Feministkinje Sjedinjenih Američkih Država su više puta ulagale napore za ponovno iscrtavanje granicâ javnog i privatnog i za razotkriva nje političkih svrhâ za koje se distinkcija javnog i privatnog koristila. Radije nego da pokušavamo razviti dodatne kriterije koje bi ove determinacije mogle učiniti efektivnijim, predlažemo da takav pokušaj kao konačan ne bi uspio. Ispitivanjem nekolicine značajnih rasprava o privatnosti razotkriva se da što je u pitanju nije tačnost definicije, već napori uloženi oko konfiguracije i distribucije moći i resursa. MOĆ, POLITIČKE BORBE I DISTINKCIJA JAVNO-PRIVATNO Otpor ženâ se često izražavao upravo kroz borbe usmjerene na stvaranje granica između privatnog i javnog. U Sjedinjenim Američkim Državama ovakve borbe su uključivale, pored ostalih, pokret za oslobađanje od ropstva, kampanje protiv linčovanja krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, nedavne pokušaje zaustavljanja seksualnog zlostavljanja i nasilja u kući, pokrete za prava majki na socijalnu skrb i pokrete za gej i lezbijska prava. U svakom od ovih slučajeva, izazov prihvaćenom pravnom i društvenom shvaćanju o tome što je bilo privatno a što javno je također bio i izazov konvencionalnim shvaćanjima roda, rase, klase i/ili seksualne orijentacije. Ponekad su napori za definiranjem javnog i privatnog obuhvaćali podržavanje prava na privatnost za osobe koje su je bile lišene i slobode kao posljedice tog prava; ponekad su, opet, značili probijanje zavjese privatnos- 3 Za korisni sažetak feminističkog stajališta po pitanju podjele na javno i privatno vidi Pateman (1989) i Kymlicka (1990), posebno O ovom drugom, vidi Gordon (1988, 1990).

15 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 15 ti koja je opresivne odnose sakrivala od javnosti i presude. Uvijek su na pori za konstrukciju javnog i privatnog prevazilazili definicije kako bi se bavilo ostvarenjima moći. ROPSTVO: PRIVATNOST I PORICANJE PRIVATNOSTI Crnkinje koje su bile u ropstvu su ulagale napore da analiziraju konstrukciju uloge javno-privatne dihotomije u održavanju sistema rasne i seksualne dominacije. Tako je narativ života Harriet Jacobs u ropstvu (1987) pojasnio kako je definiranje pojma plantaže kao privatnog rob-gospodar domena omogućilo gospodaru neograničenu moć nad crkinjama i crncima. U polaganju prava na robove i ropkinje kao na svoje osobno vlasništvo, gospodari robova su uskraćivali robove bilo koje privatnosti. Činjenica da pravni sistem nije obezbijedio nikakvo područje privatnosti uključujući brak i obitelj za pokretnu ljudsku imovinu je, za Jacobsovu, bila jedna od najjačih optužnica protiv ropstva (Jacobs 1987; vidi također Burnham 1987). Jacobsova objašnjava: Da je ropstvo bilo ukinuto ja bih se, također, mogla udati za čovjeka koji bi bio moj izbor. Ja sam mogla imati dom zaštićen zakonima, ali svi moji planovi su bili oštećeni ropstvom (1987, 84). Jacobsina zainteresovanost za sjevernjačke abolicionistkinje se odnosila ne toliko na poricanje građanskih prava crnim robovima već na poricanje privatnog prostora, koji je Jacobsova tretirala kao osnovni temelj građanstva. Biti pokretna ljudska imovina, smatra Jacobsova, znači nemati privatni život. Ne samo da je osoba u konstantom klimanju glavom gospodaru već su, što je najbitnije, robovi uskraćeni od privatnosti neophodne za uspostavljanje i održavanje obiteljskog života, postavljanja uslova svome životu ili izražavanju bilo koje nezavisne volje. Argument, koji je ovdje u kontekstu javno-privatnog, sastavljen je iz dva dijela: 1) poricanje privatnosti robovima je kršenje ljudskih prava, 2) poricanje privatnosti robovima, ujedno sa prikrivanjem moći bijelog muškarca putem tretiranja njegovog zlostavljanja kao privatnog, je snažno političko pitanje ono koje alocira moć i resurse načinima koji nadaleko zaobilaze određeni problem. Ono utiče ne samo na mogućnost sklapanja braka između robova, već i na bilo koje drugo prepoznavanje putem kojeg robovi mogu potraživati svoja ljudska prava. IZAZOVI LINČOVANJU KAO IZAZOVI PRIVATNOSTI Na prelazu u novo stoljeće Ida B. Wells je, u svojoj analizi o linčovanju, iznijela tvrdnju kojom je obuhvatila istraživanje centralnosti društvenih shvaćanjâ privatnog područja seksualnosti i seksualnih odnosa i održavanja moći bijelog čovjeka u javnoj i privatnoj areni. Wellsova je žestoko kritikovala mit da su linčovanja bila reakcije rulje na silovanja bijelih žena od

16 16 DIJALOG strane crnaca. Ona je činjenično dokumentovala da većina linčovanih osoba na Jugu u periodu od do godine nisu bili optuženi za silovanje, već su bili ubijeni iz razloga ekonomske konkurencije, samo-isticanja ili nepotčinjavanja (Wells 1977, 32-34). Wellsova je tvrdila da je (lažna) veza između silovanja i linčovanja razotkrila mitove o tome kako je seksualnost ljudi crne rase omogućila bitno opravdanje za dominaciju bijele rase nad crnom u seksualnoj (privatnoj) i političkoj (javnoj) domeni. Stereotip o seksualnom apetitu crnca je učinio suglasne seksualne odnose između bijele žene i crnog muškarca prividno nemogućim. Bilo koji odnos takve vrste bi se smatrao silovanjem i, stoga, bilo je pitanje javnog interesa i opravdanja linčovanju. Zato što je zajednica ljudi crne rase dobro znala da većina linčovanja nije bila odgovor na silovanja već, prije svega, na ostale forme izazova hegemoniji bijelog čovjeka (npr. ekonomska konkurencija, nepotčinjavanje, itd.), te zato što su prilike za linčovanje bile gotovo uvijek nepredvidljive, linčovanje je služilo kao zastrašivački instrument kojim se obuzdavalo samoisticanje crnaca, kao i ostale njihove incijative u svim područjima života. Suprotno tome, legat pristupa bijelog čovjeka ropkinji i stereotip o promiskuitetu crnkinje je doslovno učinio nemogućim da crnkinja tvrdi da je bilo koji odnos između nje i bijelog čovjeka taj od nesuglasnosti. Dakle, ovakvi odnosi su uvijek bili posmatrani kao privatni, dok su optužbe o silovanju bile, doslovno, nepoznate. Raskrižje ovakvih stereotipa rase i roda je, stoga, uticalo na ljude, kako u njihovim intimnim tako i u građanskim odnosima. Analiza koju je napravila Wellsova je razotkrila načine na koje distinkcija između privatnog i javnog sadržava korištenje moći, putem ograničavanja pojmova rasprave i putem podrivanja mogućnosti otpora (Wells 1997, 1990; Ackelsberg i Shanley 1992). Posmatrajući ih zajedno, analize Jacobsove i Wellsove osvjetljuju dvije dimenzije javnog i privatnog: Jacobsova naglašava važnost privatnosti, posmatrajući je kao autonomnost i mogućnost uspostavljanja odrednica života jedne individue kao neophodnog uvijeta građanstva, dok je Wellsova demonstrirala kako neke potražnje za privatnost maskiraju korištenje moći. Obje ove dimenzije su manifestirane unutar nekih savremenih društvenih i političkih pokreta koje ukazuju na to da distinkcija nastavlja biti osporavana. PRAVA NA SOCIJALNU POMOĆ I POLAGANJE PRAVA NA PRIVATNOST Oni koji su primali socijalnu pomoć kako u Sjedinjenim Državama tako i u ostalim zemljama Zapada su često morali ulagati velike napore za prepoznavanje bilo koje zone njihove privatnosti oslobođene od javne umiješanosti. Čak i prije vremena prijateljskih posjetitelja/ki (prethodni-

17 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 17 ka/ca socijalnim radnicima/ama), činilo se da su oni koji su raspodjeljivali javnu milostinju tretirali siromaštvo kao manifestaciju društvene nesposobnosti, što je dalje opravdavalo intervenciju onih koji su bili u boljem položaju. 5 Barbara Nelson (1990) je objašnjavala, naprimjer, da je organizacija Pomoć obitelji sa ovisnom djecom, još od svog početka kao dio Mother s Aid (Majčinska pomoć) organizacije, posjedovala elemente intervencije i društvene kontrole koji su bili daleko tačniji nego oni koje su posjedovali Workmen s Compensation (Nadoknada za radnike), Social Security (Socijalna ustanova) ili osiguranje za nezaposlene. Programi su bili dizajnirani kroz prizmu da siromašni ili nisu imali potrebe za ili prava na vrstu privatnosti uobičajno osiguranu za građane. Do sredine šesdesetih godina, podstaknute procesom takozvanog podizanja svijesti nastalim u periodu pokreta za građanska prava (Civil Rights movement), crnkinje koje su primale socijalnu pomoć energično su se usprotivile nenajavljenim noćnim pretragama za muškarcem u kući (navodno napravljene da zaštite državu protiv lažnih potraživanja pomoći) izvršenim od strane socijalnih ustanova protiv njihove začuđujući velike ženske klijentele. U ovakvim slučajevima, izgledalo je da klasa i rasa zajedno kuju plan za devalviranjem privatnosti korisnika/ca socijalne pomoći i zahtjev za oslobađanjem od ovakvih pretraga je povezivao pravo na privatnost sa osnovnim građanskim pravima (Piven i Cloward 1979, Amott 1990). Mada su ovakve pretrage obustavljene, pretpostavka da su unutrašnji odnosi obitelji koje primaju socijalnu pomoć poštena igra za javno preispitivanje ostaje i nastavlja biti fokalna tačka otpora od strane korisnika/ ca. Iz ovog razloga, Daniel Patrick Moynikanova karakterizacija obitelji, u kojoj je crnkinja glava obitelji, kao manifestacije pobrkanih patologija je pokušala opravdati intervenciju javne politike u obitelj i postala objektom mnogobrojih napada i protutužbi. 6 U suvremenom dobu, pokušaji da se upotrijebi kriminalni zakon i/ili politika skrbi kako bi se regulisala plodnost (putem implementacije progesteronskih flastera koji sprječavaju trudnoću) ili kontrolirao brak i porođaj (putem prijedloga za kažnjavanje žena zato što su noseće i/ili nagrađivanjem ukoliko se udaju) ukazuje na to da se linija između javnog i privatnog može povući na prilično drugačiji način kada su oni, na koje predložena regulacija utiče, siromašni i/ili nisu bijele kože. Izgleda da situacija gdje su žene korisnice socijalne skrbi osporava zonu 5 Za povijesni prikaz, vidi Polanyi (1957); Gordon (1988); i Lefkowitz i Withorn (1990). 6 Vidi, na primjer, Rainwater (1967); također Stack (1974). Neke od zabrinutosti koje je Moynihan imala po pitanju strukture i unutrašnjih odnosa afro-američkih obitelji na socijalnoj skrbi je u novoj formi preuzela Wilson (1988), čije je pretpostavke o korisnicama skrbi kritikovala Fineman (1991).

18 18 DIJALOG privatnosti upravo na onaj način koji je Jacobsova opisala u svom prigovoru o robstvu. U ovom slučaju, međutim, izgleda da je klasna i/ili ekonomska ovisnost, prije nego rasni ili robni status, postala opravdanje za regulisanje seksualnog i reproduktivnog života. NASILJE U KUĆI I POZIV ZA INTERVENCIJU Dok su mnogi aspekti pokreta za pravo na socijalnu pomoć naglasili načine na koje su odbijanje privatnosti siromašnim obiteljima sadržale neumjesno korištenje moći, aktivisti/kinje pokreta zlostavljenih žena su zagovarale da je država tradicionalno isuviše spremna deklarisati dom van granica javnog ispitivanja i intervencije, i to usprkos optužbama za zlostavljanje partnera/ice i djece. Policija je često u nedoumici da li da hapsi kada primi poziv o obiteljskom uznemiravanju. Pokušavaju umiriti situaciju ili nagovoriti muža/partnera koji zlostavlja da se smiri i savlada svoju narav. Tužbe o nasilju u kući se ne smatraju posebno važnim u uredima javnog tužitelja. Sudovi su ponekad neodlučni u izdavanju naredbi o protekciji, zato što time mogu dovesti do rastavljanja obitelji. Inspektori su često spori u obavljanju dužnosti protekcije (Schecter 1982, Jones 1994). Aktivisti/kinje pokreta zlostavljenih žena su naglasile, međutim, da je nevoljnost države u intervenisanju unutar obitelji često služila učvršćivanju moći njenih ekonomski ili fizički moćnijih članova. Zloupotreba moći protiv žena i djece unutar obitelji može postati problematična ako ne i nemoguća za prepoznati zbog nevoljnosti za bliže preispitivanje odnosa u obitelji. Činjenica da između 1,8 i 5,7 miliona žena u Sjedinjenim Državama svake godine bude pretučeno u svojim domovima, kako piše Susan Okin, ukazuje na to da privatnost doma može biti opasno mjesto, pogotovo za žene i djecu (1989, ). Ako zakon i društvo označava intevenciju, kako bi zaustavili nasilje i progonili djela zlostavljanja, kao uplitanje u obiteljska pitanja, onda obiteljska privatnost postaje plašt za ono što bi, u drugom kontekstu, zakon prepoznao kao kriminalni napad. Prethodno smo naglasili da su država i ostale javne organizacije socijalne pomoći u čestim slučajevima voljnije da intervenišu unutar siromašnih obitelji nego obitelji srednje klase ili bogatih. Obrazac izgleda tačan za slučajeve zlostavljanja djece i bračnog partnera/ice, kao i u slučajevima gdje su u pitanju osobe na socijalnoj pomoći. Dodatno tome, kako je naglasila Linda Gordon u svojoj studiji o povijesti nasilja u kući, siromašne i žene radničke klase se često okreću ka vanjskim institucijama za zaštitu sebe i svoje djece, uprkos opasnostima što te agencije, pored tužbe koje podnose prema mužu ili ocu koji ih zlostavlja, mogu lako

19 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 19 da odstrane i djecu iz doma koji je karakteriziran siromaštvom (Gordon 1988, 1990). Očigledno, bez obzira na stepen njihove subordinacije bilo u kući ili u političkoj areni, žene koje traže pravo na zaštitu od zlostavljanja i zastrašivanja u svojim domovima prepoznavaju vašnu sponu između građanskih prava i javno-privatne distinkcije. Zlo naneseno nasiljem u kući utiče na žrtve ne samo kao na privatne individue, već također kao na javne osobe ili građane/ke i nepodnošenjem tužbe u takvim slučajevima se ne samo uskraćuje pravda osobi koja jeste žrvta, već se zastrašuju i ostale žrtve takvog nasilja. PRAVÂ GEJ I LEZBIJSKE POPULACIJE, JAVNOST I PRIVATNOST Na sličan način kao što su to uradile žene pokreta za prava na socijalnu pomoć, zagovornici/e prava gej i lezbijske populacije su uložili/e velike napore za ostvarenje prava o privatnosti unutar svoje zajednice. Istovremeno, kao zagovornici/e pokreta zlostavljanih žena i djece naglašavaju načine na koji zakoni čine opskurnim privilegovanje heteroseksualnih odnosa, kao što i obiteljska privatnost čini opskurnim moć muškarca. Program pravne reforme gej i lezbijskih prava je višestruk i uključuje zakon o građanskim pravima za prevenciju stambene i radne diskriminacije, opoziv zakonâ o antisodomiji, pravno priznavanje istospolnih partnerskih zajednica ili braka, eliminacija predrasuda protiv razvedenih roditelja koji su gej ili lezbijka u određivanju skrbi nad djetetom, eliminacija prohibicije protiv gej muškaraca i lezbijki u postajanju usvojitelji/ca/ma i skrbnici/a/ma djece i opoziv zabrane na služenje vojnog roka za gej muškarce i lezbijke. Ove ciljeve ne podržavaju svi/e aktivisti/kinje sa jednakom revnošću i jedna od raspravâ koja se razvila jeste ona oko pitanja poželjnosti pravno-regulisanog istospolnog braka. Ipak, različite organizacije, uključujući National Gay and Lesbian Task Force, fondaciju Lamba za pravnu odbranu i Nacionalni centar za prava lezbijki, se zalažu za jednaki građanski status lezbijki i gej muškaraca. Mnogi argumenti za prava lezbijki i gej muškaraca se pozivaju na tvrdnju da je konsenzualna seksualna aktivnost između odraslih osoba privatna stvar koja treba biti zaklonjena od državnog ispitivanja. Doima se da kriminalne zakonske odredbe protiv istospolnih aktivnosti, koje poprimaju formu antisodomskih statuta, a koje je Vrhovni sud, kao što će biti razmatrano dalje u tekstu, artikulisao u brojnim odlukama tokom šesdesetih i sedamdestih godina, uskraćuju gej muškarcima i lezbijkama pravo na privatnost i čini se da je zabrana istospolnih brakova kontradiktorna odluci u slučaju Loving v. Virginia, u kojem se navodi da je izbor bračnog partnera jedan od

20 20 DIJALOG osnovnih građanskih prava čovjeka. 7 Zalaganja da se postigne zakonsko priznanje prava na privatnost u konsenzualnom seksualnom ponašanju su, prema tome, vodeća stavka u programu pokreta za gej i lezbijska prava. Razvoj zakonskog prava na privatnost je započeo godine i činio se kao da pruža obećanje da će istospolne zajednice uskoro biti u mogućnosti da se pozovu na doktrinu zaštite svojih odnosa (i sebe samih) od optužbi za kriminalne aktivnosti. Prvo razmatranje Suda o konstitucionalno-zaštićenom pravu na privatnost je pronađeno u slučaju Griswold v. Connecticut. Griswold je oborio Connecticut zakonsku odredbu kojom se ujedno zabranila upotreba kontracepcijskih sredstâva i čin savjetovanja korisnica/ka o upotrebi tih sredstava. Mišljenje većine, kako je napisao Justice Douglas, je bilo da supružnički seksualni odnosi pripadaju zoni privatnosti osnovanoj putem nekolicine fundamentalnih ustavnih garancija. Sedam godina kasnije, u slučaju Eisenstadt v. Baird, Sud je zadržao mišljenje da pravo na privatnost kao takvo pripada pojedincu/ki, a ne samo bračnim parovima: Ako pravo na privatnost nešto znači, onda je to pravo pojedinca, vjenčanog ili samca, da bude slobodan od neovlaštene državne intruzije u pitanja koja fundamentalno utiču na osobu. Jedno od takvih pitanja je i odluka da li nositi ili začeti dijete. Ove odluke su se pozivale na privatnost o zaštiti slobode za neprokreativne seksualne ekspresije suglasnih osoba. Sud je, također, pokazao zabrinutost za zaštitu konsenzualnih intimnih odnosa u slučaju Loving v. Virginia, što se vidjelo u obaranju Virginia zakonske odredbe o prohibiciji braka između osoba bijele rase i osoba drugih rasâ. Sud je izjavio da je brak osnovno građansko pravo i jedno od vitalnih osobnih prava bitnih za uredno ostvarenje sreće slobodnog čovjeka. Izbor bračnog partnera/ice je bila sloboda zaštićena striktnim pravnim procesom, koji država nije mogla ograničiti. Sud je zadržao mišljenje da su zakoni protiv rasnog miješanja prekršili zakonsku odredbu o jednakosti zaštite kao i zakonsku odredbu striktnog pravnog procesa. Ovakvi zakoni su uticali ne samo na mogućnost supružničke intimnosti već, također, i na građansku jednakost crnaca i bijelaca. Zakoni protiv mješanja rasa su bili neminovno odobrenje vrhovne vlasti bijelog čovjeka. Kroz prizmu ovih dvadeset godina historije zaštite konsenzualne seksualne aktivnosti između odraslih osoba, zasnovane na privatnosti seksualnog i prokreativnog ponašanja i na slobodi izbora bračnog partnera, mnogi/e zagovornici/e gej i lezbijskih prava su ostali začuđeni kada je godine Vrhovni sud donio odluku da pravo na privatnost ne sprječava države od 7 Od godine, sodomija se smatra zločinom u 24 države (urednici/e Harvard Law Review 9); pokušaj države Hawaii da godine proširi pravno priznavanje istospolnih brakova se i dalje osporava u sudnicama.

21 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 21 stavljanja van zakona akata sodomije između suglasnih osoba (Bowers v. Hardwick). Pojedini seksualni akti, preuzeti od onoga što bi trebalo da bude privatnost u spavaćoj sobi, definirani su kao podobni za javnu regulaciju. Još od Georgia zakona o sodomiji podjednako primijenjenog na heteroseksualne i homoseksualne aktivnosti, u podržavanju ovakve zakonske odredbe, činilo se da je Sud odstupio od svoje odluke u slučaju Griwold da su seksualni odnosi unutar braka privatne prirode i uredno zaštićeni od intruzije od strane države. Istovremeno, Sud je interpretirao zakonsku odredbu kao da se tiče samo homoseksualne sodomije. Utemeljujući svoju odluku na nedostatku bilo koje tradicije koja prepoznaje homoseksualnu sodomiju kao zaštićenu aktivnost, Sud je učinio jasnim da što je stvarno bilo u pitanju jeste to da država ima moć da privileguje heteroseksualni brak i stavi van zakona neheteroseksualnu intimnost. U odbijanju privatnosti istospolnim zajednicama, Sud je propustio prepoznati važnost uvida Harriete Jacobs, koji se ogleda u slučaju Loving v. Virginia, a ukazuje na to da pravo na slobodno stvaranje odnosa intimnosti nije samo osnovno ljudsko pravo, već također važan temelj na kojem počiva građanstvo. Ne tako davna zalaganja da se opozove zabrana služenja vojne službe za gej muškarce i lezbijke insistiraju na tome da su svi ljudi sposobni za preuzimanje prava i odgovornosti građanstva, bez obzira na njihovu seksualnu pripadnost. Vojne regulacije, koje isključuju (otvoreno) gej muškarce i lezbijke iz službe, uskraćuju (prikriveno) gej i lezbijsko vojno osoblje od potpune ekspresije njihovog personaliteta u isto vrijeme dok zabranjuju pojedine ekspresije državljanstva za one koji se nalaze izvan vojne službe. U konstruisanju gej i lezbijskih odnosa (kao različitih od heteroseksualnih) kao pitanja javne, radije nego privatne brige, i sudovi i vojska usporedo uskraćuju pravo na privatnost i opravdavaju javne intervencije koje učvršćavaju heteroseksualnu privilegiju. ZAKLJUČAK Oba pojma, i javno i privatno, su posve politički pojmovi i predmet su osporavanja. Ne samo da je linija razgraničenja između javnog i privatnog društveno, pravno i politički konstruisana, već su i odredbe o tome što je privatno i javno u velikoj mjeri pod uticajem spola, rase, klase i seksualne orijentacije. Mnogi od onih koji su se bavili pitanjima privatnosti su (s pravom) istakli kako je izgon žena u domen privatnog uspio da ih zadrži izvan javnog svijeta plaćenog rada i političke participacije. Drugi su, uključujući Harrietu Jacobs, uvidjeli da sposobnost da se ne bude naprosto odgurnut u privatnu sferu nego da se na nju polaže pravo predstavlja važno građansko pravo i značajnu mjeru političke moći.

22 22 DIJALOG Pa ipak, premda ovaj pregled ističe važnost kako pomaganje ženama da preuzmu javne uloge i odgovornosti tako i pružanje zaštite individualnoj autonomiji, on također pokazuje da je pogrešno misliti o javnom ili privatnom kao fiksnim kategorijama. Ne postoji tipologija ili skup procedura koje bi nam omogućile da povučemo liniju između javnog i privatnog, koja bi bila adekvatna za sva vremena i situacije. Česta upotreba riječi privatnost povodom pitanja ljudske reproduktivnosti i obiteljskog života ukazuje na to koliko su duboko pitanja moći i resursa implicirana u samom ovom pojmu. Mnoge žene koje polažu pravo na upotrebu kontracepcijskih sredstava ili na odluku da se podvrgnu abortusu vide u tome svoje pravo na privatnost. Takvo zahtijevanja prava insistira na tome da individualne žene, a ne individualni muškarci ili država, donose najvažnije odluke o svojoj prokreativnoj aktivnosti. Istovremeno, oni/e koji/e podržavaju autonomiju žena u donošenju odluka također priznaju da ostali aspekti trudnoće i podizanja djeteta ne bi trebali biti shvaćeni kao privatni ili kao oni koji se tiču samo žena. Država bi trebala uvidjeti svoju obavezu da pruži djeci adekvatnu prehranu, medicinsku njegu i obrazovanje, dok bi muškarci kao pojedinci trebali preuzeti odgovornost za svoje seksualne aktivnosti i odgajanje svojih potomaka. Zahtjevi za reproduktivna prava kao i zahtjevi za uviđanje izrazito društvene dimenzije brige za djecu podrazumijevaju sporenja oko toga što je privatno a što javno u obiteljskom životu. Ako se pak čini da rješenja ovih prepirki proizlaze iz sve suptilnijeg pristupa u našem razumijevanju ovih pojmova, to je zbog toga što će takav pristup u sebi sadržavati političke odluke o samoj prirodi autoriteta koji donosi odluke i o dodjeli dobara i usluga, kako unutar domaćinstva tako i u širem društvu. Povijest distinkcije javno-privatno u političkoj filozofiji Zapada i raznovrsne političke rasprave koje smo ovdje propitivali ukazuju na to da kada linija između javnog i privatnog postane predmetom javne debate, onda to trebamo shvatiti kao signal za temeljito istraživanje onih konfiguracija moći koje imaju svoj udio u pitanjima koja se raspravljaju. Koja konstelacija moći izlazi na vidjelo u postojećim praksama? Čija moć je prozvana kada se polaže pravo na privatnost? Ili čijim interesima bi bilo udovoljeno ako bi zahtjev za javnom intervencijom bio ispunjen? Mada ne možemo na konačan način povući definicijsku liniju između javnog i privatnog za sve okolnosti i sva vremena, moramo biti veoma osjetljivi na pitanja moći i uticaja implicirana u svakom posebnom pokušaju da se to uradi. Prevela s engleskog: Lamija Kosović

23 MARTHA A. ACKELSBERG I MARY LYNDON SHANLEY 23 BIBLIOGRAFIJA Ackelsberg, Martha Redefining Family: Models for the Jewish Future. In Twice Blessed. ( Redefiniranje obitelji: uzorci za budućnost Jevreja. U Dva puta Blagoslovljeni.) Ed. Christie Balka and Andy Rose. Boston: Beacon Press. Ackelsberg, Martha and Mary Lyndon Shanley Gender, Resistance, and Citizenship: Women s Struggle with/in the State. Paper presented at the Social Science History Association, Chicago. ( Rod, Otpor i Građanstvo: Ženska borba sa/u državi. Rad prezentovan na konferenciji Udruženja povijesti društvenih nauka u Chicago.) Amott, Teresa Black Women and AFDC: Making Entitlement out of Necessity. In Women, the State, and Welfare. ( Afro-američke žene i AFDC: Traženje prava iz potrebe. U Žene, Država, i Socijalna pomoć.) Ed. Linda Gordon. Madison: University of Madison. Arendt, Hannan On revolution. (O revoluciji.) New York: Viking. Arendt, Hannan The Human Condition. (Ljudsko stanje.) New York: Viking. Bowers v. Harwick. (Bowers protiv Harwick.) S. Ct Brennan, Teresa and Carole Pateman Mere Auxiliaries to the Commonwealth : Women and the Origins of Liberalism. ( Puki generatori državne zajednice : Žene i korijeni liberalizma. ) Political Studies 272: Burnham, Margaret An Impossible Marriage: Slave Law and Family Law. ( Nemogući brak: Zakon o robovima i porodični zakon. ) Law and Inequality 5: Collins, Patricia Hill Black Feminist Theory. (Feministička teorija crnkinja.) Cambridge, England: Unwin-Hyman. Crenshaw, Kimberle Whose Story Is It, Anyway? Feminist and Antiracist Appropriations of Anita Hill. In Race-ing Justice, En-gendering Power. ( Uostalom, čija je to priča? Feministička i antirasistička određivanja Anite Hill. U Rasna pravda, rodna moć.) Ed. Toni Morrison. New York: Pantheon. Degler, Carl Revolution Without Ideology: The Changing Place of Women in America. In The Woman in America. ( Revolucija bez ideologije: Promjenljivo mjesto ženâ u Americi. U Žena u Americi.) Ed. Robert J. Lifton. Boston: Houghton Mifflin. Dietz, Mary Hannan Arendt and Feminist Politics. In Feminist Interpretations and Political Theory. ( Hannan Arendt i feministička politika. U Feministička tumačenjâ i politička teorija.) Ed. Mary Lyndon Shanley and Carole Pateman. University Park: Pennsylvania State University Press. Di Stefano, Christine Confi gurations of Masculinity: A Feminist Perspective on Modern Political Theory. (Konfi guracije maskuliniteta: feministički osvrt na modernu političku teoriju.) Ithaca, NY: Cornell University Press.

24 24 DIJALOG Editors of the Harvard Law Review Sexual Orientation and the Law. (Seksualna orijentacija i zakon.) Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Eisenstadt v. Baird. (Eisenstadt protiv Baird. ) U.S Elshtain, Jean Bethke Moral Women and Immoral Man: Reflections on the Public Private Split. ( Moralne žene i nemoralni muškarci: Osvrti na javnoprivatnu podjelu.) Politics and Society 4: Elshtain, Jean Bethke Public Man, Private Women: Women in Social and Political Thought. (Javni muškarac, privatna žena: Žene u društvenoj i političkoj fi lozofi ji.) Princeton, N.J.: Princeton University Press. Engels, Friedrich The Origins of the Family, Private Property, and the State. In Marx, Engels: Selected Work, vol.2. ( Porijeklo obitelji, privatni posjed i država. U Marx, Engels: Odabrana djela, vol.2.). Moscow: Foreign Languages Publishing House. Fineman, Martha Images of Mothers in Poverty Discourses. ( Prikazi majki u diskurzima o siromaštvu. ) Duke University Law Journal 1991: Fraser, Nancy Sex, Lies, and the Public Sphere: Some Reflections on the Confirmation of Clarence Thomas. ( Spol, laži i javna sfera: neki od osvrta na potvrdu Clarance Thomasa. ) Critical Inquiry 18 (Spring): Gordon, Linda Heroes of Their Own Lives. (Heroji svojih vlastitih života.) New York: Viking. Gordon, Linda Family Violence, Feminism, and Social Control. In Women, the State, and Welfare. ( Nasilje u porodici, feminizam i kontrola društva. U Žene, država i socijalna pomoć.) Ed. Linda Gordon. Madison: University of Wisconsin Press. Griswold v. Connecticut. (Griswold protiv Connecticut.) U.S Hartman, Heidi Capitalism, Patriarchy, and Job Segregation by Sex. In Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism. ( Kapitalizam, patrijarhat i radna segregacija po spolu. U Kapitalistički patrijarhat i slučaj za socijalistički feminizam.) Ed. Zillah Eisenstein. New York: Monthly Review Press. Hartman, Heidi The Unhappy Marriage of Marxism and Feminism. In Women and Revolution. ( Nesretni brak marksizma i feminizma. U Žene i revolucija.) Ed. Lynda Sargent. Boston: South End Press. Higginbotham, A. Leon, Jr An Open Letter to Justice Clarence Thomas from a Federal Judicial Colleague. In Race-ing Justice, En-gendering Power. ( Otvoreno pismo federalnog sudskog kolege sucu Clarence Thomasu. U Rasna pravda, rodna moć.) Ed. Toni Morrison. New York: Pantheon. Jacobs, Harriet A Incidents in the life of a Slave Girl. (Slučajevi u životu mlade ropkinje.) Cambridge: Harvard University Press. Jones, Ann Next Time, She ll Be Dead: Battering and How to Stop it. (Sljedeći put će biti mrtva: Zlostavljanje ženâ i kako ga zaustaviti.) Boston: Beacon Press.