Liturgijske posljednice. od 17. svibnja do 11. lipnja 2015.

Transcription

1 52015 živo oliturgijsko-pastoralni vrelo list Hrvatski institut za liturgijski ijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji GOD. XXXII. CIJENA: 13 KN vr Liturgijske posljednice od 17. svibnja do 11. lipnja 2015.

2 God. XXXII. (2015.) Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove živo ISSN vrelo UDK 282 Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević Uredničko vijeće: mons. Ivan Šaško, Ante Crnčević, Petar Bašić, Ivan Ćurić, Ivica Žižić Predsjednik uredničkog vijeća: mons. Ivan Šaško Uredništvo: Ante Crnčević, Ivan Andrić, Vječna Tadić Stepinac Grafička priprema: Tomislav Košćak Izdavač i nakladnik: Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Ksaverska cesta 12a ZAGREB Telefon: Faks: hilp@hilp.hr Tisak: Grafika Markulin, Lukavec urednikova riječ 1 Liturgijska poetika naša tema: Liturgijske posljednice 2 Raspjevana tišina, A. Crnčević Uskrsna i duhovska posljednica, I. Šaško Pohvale iz supatnje s Kristom, A. Crnčević otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja: A. Crnčević, A. Vučković, I. Raguž, S. Slišković, I. Šaško Sedma vazmena nedjelja Pedesetnica. Duhovi Presveto Trojstvo Presveto Tijelo i Krv Kristova Deseta nedjelja kroz godinu MOTIV NA NASLOVNICI: Krist u slavi Očevoj i»vječnoj mladosti«. Detalj mozaika nad apsidalnim lukom u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, 6. st. Foto: Shutterstock pisma čitatelja 40 Misna čitanja na spomendane

3 ŽIVO VRELO UREDNIKOVA RIJEČ Liturgijska poetika SSlaveći u liturgiji Božja spasenjska djela Crkva se izručuje njegovu naumu spasenja. Liturgija aktualizira, posadašnjuje i odjelotvoruje slavljena Božja djela. Ona u životu Crkve pronalaze uvijek novi izraz, obojen životnom zbiljom, preobražavajući ju u mjesto spasenjskoga događaja i dajući joj predokus života u Božjoj vječnosti. Liturgija je spasenjem djelotvorna, preobrazbena pojetična (grčki poieo znači: činim, radim). Ona tvori i oblikuje Crkvu, zajednicu spasenja. U odgovoru na Božju pojetičnost, Crkva svojim liturgijskim slavljima daje ruho poetičnosti, odijevajući svoju hvalu i molitveni govor u svečani izričaj, poklik, pjesmu, ili pak u lirsku uronjenost koja zahvaća neobuhvatljivu zbilju Boga. Liturgijska poezija izrasla je iz Božje pojetičnosti, ozbiljene u slavlju Crkve. U nizu liturgijskih poetskih tekstova najčasnije mjesto pripada Hvalospjevu uskrsnoj svijeći Exsultet. Vrijedni divljenja su i Prijekori u klanjanju Kristovu križu u slavlju Muke Gospodnje na Veliki petak te himni kojima Crkva svakodnevno iskazuje hvalu Bogu. Vjernička je osjetljivost stvorila i poseban književni rod, poznat u imenu sequentiae ili posljednice, kojima je vjernička zajednica izricala svoju sraštenost sa slavljenim otajstvom, a liturgijska književnost u drugoj polovici srednjega vijeka broji više od pet stotina posljednica. U obnovljenoj liturgiji sačuvane su samo četiri: Svetoj žrtvi uskrsnici (na dan Vazma); Dođi, Duše Presveti (na Pedesetnicu), Hvali, Sion (na svetkovinu Tijelova) te Stala plačuć (na spomendan Blažene djevice Marije žalosne). Kraćim razmišljanjima nastojimo svratiti pozornost na ispravno vrjednovanje tih lirski uistinu jedinstvenih tekstova, podarenih nam za milosno izručenje pojetičnosti slavljenih djela spasenja. Poezija, likovnost, glazba, kao i sva umjetnost, kadre su unijeti nas u iskustvo Božjega Duha, darujući nam predokus njegove vječnosti koja neprolaznošću pomlađuje naše živote. Motiv na naslovnici našega lista, uzet s mozaika u Eufrazijevoj bazilici u Poreču (6. stoljeće), prikazuje Krista u slavi, s licem mladića. On je nadvremen,»vječno mlad«, kadar dati novi život svemu što je u nama ostarjelo grijehom i ranjeno smrtnošću. Urednik živo vrelo 1

4 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice Raspjevana tišina O nastanku i mjestu posljednicâ u liturgiji P Posljednice ili sekvence jedinstven su oblik liturgijske lirike, prodahnute predajom Crkve i osjetljivošću vjerničke pobožnosti. Njihova se ljepota, međutim, ne iščitava samo iz teksta, nego i iz lirskoga ustroja te melodije s kojom su nastajale i koja»glazbeno razmatra«otajstvo koje Crkva slavi u liturgiji svetkovine. Sekvenca nosi mjesto jedinstvenoga susreta sreta sa slavljenim otajstvom, unosi u zajedništvo s stom i omogućuje izručenje dinamici slavljenoga otajstva, po glazbi koja Kri- uobličuje riječ vjere i molitvenoga predanja. Ante Crnčević Povijesni razvoj glazbenih oblika u liturgiji Crkve stasao je na leđima same liturgije i njezinoga hoda kroz kulturalna razdoblja. Glazba zrcali misao o liturgiji i dubinu uronjenosti Crkve u slavljeno otajstvo. Liturgija se otvarala glazbenom izričaju kako bi otajstvo bilo doživljeno i slavljeno. Mjera u kojoj je liturgija pružala i određivala mjesto glazbenome izričaju u obrednome ustroju otkriva povjerenje zajednice vjerujućih u snagu glazbe, ali oprez da glazba ne zatomi one osjećaje koje duša može iskusiti i izreći samo šutnjom, ispunjenom divljenjem i poklonstvom. Glazba je stoga uvijek u dijalogu s obrednim govorom i njegovim ustrojbenim trenutcima koji izriču pozdrav, molitvu, vapaj, kajanje, hvalu, radost, zahvalnost, predanje Proniknuti u vlastitosti pojedinih glazbenih oblika nije moguće a da ih se ne promatra unutar obrednoga konteksta kojemu pripadaju te unutar misaonoga i vremenskoga okvira u kojemu su nastajali i koji nosi vlastitost povijesnoga trenutka u razumijevanju liturgije Crkve. Nakon što je na početku srednjega vijeka rimska obredna matrica prihvaćena (dijelom i nametanjem) i izvan rimskoga kulturalnoga kruga, osobito u franačkim krajevima, razvoj liturgije ulazi u razdoblje stanovitoga fiksiranja obrednih elemenata opirući se uvelike daljnjoj kreativnosti i inventivnosti koje su pratile život liturgije ranijih stoljeća. U misli franačkih vladara liturgija je bila prepoznata kao dragocjeno sredstvo povezivanja carstva i čuvanja njegova jedinstva pa je obredna uniformnost mogla jamčiti ostvarenje takvih političkih ciljeva. U takvome je razmišljanju širenje rimskoga obreda na krajeve sjeverno od Alpa stvaralo sliku novoga povezivanja narodâ i kulturâ, tim više što su franački vladari kanili uspostaviti novo Rim- sko carstvo i naslijediti moć koju je Rim nekoć imao u životu svijeta. Može se reći da je seoba rimskoga obreda preko Alpa u izvjesnoj

5 mjeri sačuvala sami obred od propadanja i zatvaranja u urušavajuću kulturu Rima s početka srednjega vijeka, ali je jednako istinita tvrdnja da je njegovo susretanje s drugim kulturama i obrednim tradicijama potisnulo u zaborav mnoge krajevne obrede, posebice galski, te, u stanovitoj mjeri, zaustavilo njegov organički razvoj. U rimsku liturgiju ugrađivane su tek vlastitosti krajevnih kalendara, dok se rimska obredna matrica nastojala čuvati nepromijenjenom. Ipak, prilagodbe su bile nužne, posebice u liturgijskoj glazbi koja je uvijek nositelj kulturalnoga pečata jednoga naroda i pokazatelj ucijepljenosti slavljenoga otajstva u njegovo tkivo. Budući da su u tim vremenima političkih previranja i kulturalnih razmjena nositelji odgovornosti za liturgiju Crkve bili neskloni stvaranju novih oblika i daljnjemu organičkome razvoju rimske liturgije što i nije bilo moguće izvan rimskoga kulturalnoga kruga potreba za prikladnijim glazbenim izričajima premošćena je interpolacijama u postojeće obredne obrasce, ne stvarajući naizgled ništa novo, pri čemu se i dalje nastojalo čuvati netaknutim naslijeđeno rimsko (grgurovsko ili gregorijansko) pjevanje. Plod tih interpolacijskih zahvata u liturgijske tekstove jesu glazbeni oblici koje poznajemo pod imenima trop i sequentia i conductus. Na sličan se način interpolacije unose i u obredni ustroj, čuvajući njegovu izvornu strukturu, pa se slavlja ubrzo pretvaraju u obredne amalgame koji ujedinjuju rimsku liturgijsku tradiciju s krajevnim predajama i duhovnim vlastitostima onoga vremena, uskoro do mjere neprepoznatljivosti izvornoga obreda, posebice zbog dramatskih elementa i»svećeničkih apologija«(molitava koje svećenik izgovara sam za sebe u liturgijskome slavlju) te zbog pojednostavljenih tumačenjâ, izrađenih po modelima alegorije (Amalar iz Metza). Umješnost interpoliranja u naslijeđene glazbene oblike stvorila je, i nehtijući, nove glazbene forme koje se, u to doba, rese ne toliko melodičnošću koliko sugestivnošću i dojmljivošću (V. Sanson). Lionski nadbiskup Agobard ( 840.), protiveći se unošenju takvih elemenata u liturgijsku glazbu, navodi sv. Jeronima koji je svojevremeno pisao protiv ispraznosti ondašnje kazališne (svjetovne) umjetnosti (PL 104, 338). Kulturalne razmjene na području liturgijske glazbe dale su prostor novomu stvaralaštvu koje će obilježiti pjevanje u rimskoj liturgiji kroz čitavi srednji vijek. Iz te glazbene baštine izdvajamo posljednice ili sekvence (sequentiae) kao jedan od najraširenijih oblika liturgijske pjesme onoga doba. Posljednice ili sekvence u razvoju liturgijskoga pjevanja Poetski liturgijski tekstovi koje pod imenom posljednicâ ili sekvencâ nalazimo danas kao vlastitost četiriju slavlja u liturgijskoj godini (Nedjelja Gospodinova Uskrsnuća, Pedesetnica, Tijelovo, spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne) samo su blijedi ostatak nekoć vrlo brojnoga spektra liturgijskih poema koje su resile mnoga slavlja tijekom godine. Liturgijska književnost srednjega vijeka broji preko pet tisuća takvih tekstova, a Misal s kraja srednjega vijeka navodio ih je čak stotinu pedeset. Obnova liturgije poslijetridentskoga doba (Missale Romanum iz 1570.) odlučila je ostaviti samo četiri najrasprostranjenije, vlastite velikim slavljima: Victimae paschali laudes (Svetoj žrtvi uskrsnici), Veni Sancte Spiritus (Dođi, Du- živo vrelo 2 3

6 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice še Presveti), Lauda Sion (Hvali, Sion, Spasitelja) i Dies irae (U dan onaj). Godine u liturgiju je ponovno uvrštena posljednica Stabat Mater (Stala plačuć). Liturgijska obnova Drugoga vatikanskoga koncila ispustila je posljednicu Dies irae (nekoć vlastitu slavlju Spomena svih vjernika pokojnika), stavivši ju kao alternativu himnima liturgije časova u zadnjemu tjednu»kroz godinu«, a kao obvezatne ostavila je posljednice na svetkovine Uskrsnuća Gospodinova i Pedesetnice, dok su neobvezatne one za svetkovinu Tijelova i za spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne. Osim njih, u vlastitim misalima franjevačkoga i benediktinskoga reda nalazimo posljednice za svetkovine svetoga Franje Asiškoga i svetoga Benedikta. Gdje su početci književne vrste poznate pod imenom sequentia? Potrebno je vratiti se na misli o prenošenju rimske liturgijske i glazbene tradicije u nerimski kulturalni krug, onaj galski. Poklik Alleluia prije navještaja evanđelja resio se u rimskome grgurovskom pjevanju dugim nizom melizama nad završnim slogom -ja. Riječ je o pjesmi koja nosi radosni poklik hvale, pjesmi koja»ozvučuje radost«iskazivanja hvale Bogu. U tom je vidu poklik Aleluja u liturgiji glazbeno oblikovan kao iubilatio, pjevanje kojim se izražava radosno stanje duše koje riječju ne umije izreći. Zato se pjevanje cum iubilatione iz»nemoći riječi«povjerava melodijski raspjevanom moduliranju glasa. Sv. Augustin s pravom kaže da jubilus kao pjesma najviše pristaje pjevanju o Onomu koji je neizreciv.»neizreciv je onaj koga tvoje riječi ne mogu obuhvatiti. Ako ga ne možeš izreći, a o njemu ipak ne smiješ nikada šutjeti, što ti preostaje nego klicati? Što ti preostaje doli da se tvoje srce raduje bez riječi i da nemjerljivo obilje tvoje radosti prekorači sve granice slogova.«(ennar. in Ps 32, 1,8). Liturgijska je tradicija pjesmu koja prati procesiju prije navještaja evanđelja uresila poklikom Aleluja, karakterističnim po glazbenoj formi iubilatio na završnome slogu -ja. Taj je slog oglazbljen razvijenim i svečanim melizmom, tj. nizom neuma različite visine kako bi se pjesma utapala u zvučnu hvalu ispjevanu Bogu. Liturgijski melizam nije, dakle, samo razvijena glazbena forma, nego glazbeni izričaj»teologije slavlja«kao teologije radosti, izrasle iz susreta s Uskrslim. Melizmatski razvijena skladba na riječ Aleluja svojom zvučnošću postaje prolomni izričaj onoga što skromno kazuje sama riječ: hvala iskazana Uskrslomu. Amalarije iz Metza o melizmatski oblikovanome pokliku Aleluja u rimskoj liturgiji govori rabeći pojmove melodiae, sequentia, neuma. Pokliku Aleluja pridodaju se odabrani versi psalama ili drugi poklici pa Amalarije svjedoči da se taj poklik pjeva»cum omni supplemento et excellentia versum et sequentiarum«. Rimski melizmatski završetci poklika Aleluja za glazbenu baštinu franačke kulture predstavljali su izvjesnu poteškoću. Razvijena melodija nad jednim slogom tražila je riječi na koje bi se oslanjala i koje bi ju nosile. Doskora se to i događa: unose se tekstovi na način da svakoj neumi (noti) odgovara vlastita silaba (slog) teksta. Kako je tekst prilagođavan»zadanoj«melodiji, oblikuju se tekstovi bez ustaljenih metričkih formâ, pa su takve interpolacije nerijetko rezultirale estetski manje uspjelim ostvarenjima. Poetski tekstovi, oblikovani da daju»značenja blagdana«bogato razvijenoj melodiji alelujatskog poklika, nazivaju se sequentiae,»veluti sequela et ap-

7 pendix cantici alleluia«kao slijed i dodatak pokliku Aleluja (A. Bergamini). Nadahnuće za unošenje nebiblijskih tekstova u navještaj Božje riječi moguće je gledati i u bizantskoj liturgijskoj tradiciji koja je imala stanoviti utjecaj na razvoj galske liturgije, a ovdje bi bila riječ, kako tvrdi Peter Wagner, o pjesmama na istoku poznatima pod imenom akoluthia (istoznačno sekvencama). Notker Balbul (Notcerus Balbulus, 912.), benediktinski monah iz opatije Sankt Gall, prikupio je poetske tekstove, tada već poznate kao sequantiae, u zbirku Liber sequentiarum ( ), gdje svjedoči o poteškoćama u pamćenju iznimno dugih melodija koje su»raspjevavale«poklik Aleluja. U tu je opatiju jedan monah iz samostana u Jumiègesu donio antifonarij u kojemu su pod melizmatske skladbe bili potpisani stihovi koji su nosili vlastitost pojedinih blagdana ili svetkovina u liturgijskoj godini. Nezadovoljan dijelom tih uradaka, Balbul je sâm pristupio sastavljanju tekstova u istu svrhu. Od brojnih koji se njemu pripisuju ipak su, čini se, tek neki njegovo djelo. Unatoč tomu, općenito se prihvaća da je Balbul začetnik toga novog književnog roda u rimskoj liturgijskoj tradiciji. Notker zvan Balbulus, Mucavac, ostavio nam je tako divni srok liturgijske poezije koja jedinstveno sažimlje i povezuje predaju vjere, zanose vjerničke pobožnosti i pronicljivost misli velikih teologa srednjega vijeka. Najstarije sekvence nisu bile sastavljene po tada ustaljenim ritmičkim i naglasnim pravilima, nego u»slobodnome stilu«. Brzo širenje takvih poema, vezanih uz zadane melodije, otvorilo je put stvaranju i novih silabičkih melodija, oblikovanih za tekstove sastavljene u nekoj od redovitih metričkih forma. Tako dolazimo do sekvenca ili posljednica kao novoga književno-glazbenoga oblika koji se unosi u liturgiju, a koji od staroga melizmatskoga jubilus-a čuva samo ime: sequentia. Kako pokazuje V. Sanson taj se oblik ustalio kroz 11. stoljeće, a karakterizirala ga je naglasna metrika; stihovi su sročeni u stalnome broju slogova (izosilabizam), redovito s rimovanim završetcima. Slijed stihova ne slijedi himničku strukturu; strofe ne slijede istu formu, a počesto ni istu melodiju. Kroz 12. stoljeće novi književni oblik zadobiva ustaljeniju formu i pravila sastavljanja, a među najpoznatijim autorima sekvenci spominje se Adam iz opatije sv. Viktora ( 1192.). Sekvence su imale značajnu ulogu u razvoju liturgijske glazbe u zapadnoj tradiciji. One su, na stanovit način, začetak popijevki u pravome smislu riječi; iz njih se razvija liturgijska polifona pjesma, a orgulje se u liturgiju uvode upravo za pratnju svečano pjevanih sekvenci. Silabičko pjevanje, jednostavan i živahan ritam te rimovan tekst pridonijeli su njihovu brzom Posljednice (sequentiae) izrasle su iz svečane melizmatske vokalizacije završnoga sloga poklika Aleluja. Posljednica, stoga, nosi pjesmu kojom zajednica uranja u naviješteno i slavljeno Božje otajstvo. živo vrelo 4 5

8 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice prihvaćanju među pukom te njihovu pjevanju i izvan liturgije. Nerijetko su tekstovi sekvenci tematski»razvijali«sadržaj blagdanskoga slavlja, oslanjajući se na pučke predaje, utjecaje pučke pobožnosti, a katkada se u njima susreće i ono što je plod vjerničke mašte i slobodnoga poetskoga izričaja, pa su svojom dužinom i narativnošću zasjenjivale navještaj Božje riječi, zbog čega mnoge posljednice doživljavaju nestalnost u liturgiji Crkve. One, pak, koje su ostale nose iznimno dragocjene sažetke teološke misli i vjere Crkve u otajstvo koje se slavi svetkovinom u koju se unose. Monah Notker Balbul ( 912.) iz opatije Sankt Gallen autor je brojnih liturgijskih poetskih tekstova i posljednica. Posljednice i Predaja Crkve Ostatci bogate baštine sekvenci u današnjoj liturgiji ipak ne nose onu raskoš poklika i raspjevanosti koju su nekoć unosile u slavlje Crkve. Za razliku od doba kada su nastale, one gotovo da više i nisu pjesme koje bi pjevala cijela zajednica vjernika. Prepušta ih se zboru ili solistu, a nerijetko ih se samo recitira ili»slobodno«ispušta, razumijevajući ih kao poetski dodatak (ili suvišak) koji, kao takav, biva doživljen kao opterećenje i zasjenjenje naviještene Božje riječi. Valja, međutim, zamijetiti da se njihov smisao ne iščitava samo iz teksta, nego i iz melodije s kojom su nastajali i koja»glazbeno razmatra«otajstvo koje Crkva slavi u liturgiji svetkovine. Sekvenca nosi mjesto jedinstvenoga susreta sa slavljenim otajstvom, unosi u zajedništvo s Kristom i omogućuje izručenje dinamici slavljenoga otajstva, po glazbi koja uobličuje riječ vjere i molitvenoga predanja. Sequentia, kao pojam, ne govori o onomu što je nekoć slijedilo iz (ili iza) raspjevanoga poklika, nego i ono što nakon navještaja Božje riječi slijedi i razvija se u i po vjeri Crkve. Posljednice nose poetski zgusnut sažetak Predaje te mogu biti izvrsno polazište homiletskomu, meditativnomu i teološkomu razmatranju Kristovih otajstava. Njihova teološka dubina poziv je i našemu vremenu koje kao da se ne usuđuje poetski se upustiti u tako uzvišene zbilje vjere Crkve. Ne bi nas smjela smesti ni smjelost kojom autori posljednica poniru u dubinu otajstva koje razmatraju. Doista,»kada bi jezik kojim govorimo bio sveden na jednu jedinu riječ, i tada bi se dobar pjesnik razlikovao od manje nadarenoga«(g. Seferis). Vjernicima okupljenima u slavlju Kristova otajstva pristaje ne samo slušanje Božje riječi nego i pjevanje koje izvire iz zajedništva vjere jer, kako zapisuje Dionizije Areopagit,»anđeli manje govore što su više u nebeskoj hijerarhiji; oni pri samome vrhu izgovaraju jedan jedini slog«. Liturgija je čin zajedništva. Glazba u liturgiji produbljuje naše eklezijalno zajedništvo, pokazuje ljepotu njegove mnogolikosti i ujedno nas unosi u»jednoglasje i jednozvučje«otkupljenikâ koji pjevaju radosnu hvalu nebeskomu Ocu. Posljednice, izrasle iz poklika Uskrslomu Gospodinu, prisutnu u naviještenoj riječi, dragocjeno su mjesto zajedništva i jednoglasja vjere Crkve.

9 Uskrsna i duhovska posljednica Victimae paschali laudes (Svetoj žrtvi uskrsnici) i Veni, Sancte Spiritus (Dođi, Duše Presveti) PIvan Šaško Posljedica je danas istinska pjesma-obred, vezana uz najsvečanija liturgijska slavlja. Ta činjenica iznimnosti pokazuje da je i njezino glazbeno izvođenje zahtjevno te da treba pokazivati ljepotu iznimnosti. Kao i drugdje, poželjno je uključivanje vjerničke zajednice, ali ne i nužno. Svakako je važno naglasiti da pastoralno treba učiniti sve što je moguće da se posljednica pjeva, kako ne bi bila prepuštena čitanju koje jer se nije uvidjela važnost obično biva svedeno na banalnost koja je daleko od poetičke snage. Premda je od posljednica (sequentiae) u sadašnjoj liturgiji ostao tek trag, poznata je njihova povijesna vrijednost. Možda najčvršća hipoteza o nastanku posljednica ostaje ona koja upućuje na razvedenost i obilatost melizmatičkih melodija poklika Aleluja, ponavljanoga nakon što je prvi put intoniran prije navještaja evanđelja. Vokalizacija na glasu a, što je tvori jubilus, odnosno melodiju bez riječi, pokrivena je riječima. O tome svjedoči Amalarije iz Metza kada spominje da usklik Aleluja dira pjevača u njegovoj nutarnjosti, vodeći ga u razmatranje o tome kako treba izraziti davanje hvale Gospodinu ili pak osobnu radost. Nastavlja:»Ta iubilatio koju pjevači nazivaju sequentia dolazi nam u svijest svaki put kada nije nužna uporaba riječi i kada pjevač očituje vlastitu misao samomu sebi, u sebi.«(liber Officialis, III, 10) Tomu treba dodati i promijenjenu liturgijsku osjetljivost koja je bila usmjeravana prema narativnosti i dramatizaciji, dobivajući naglašenije značenje u okvirima stvaranja veće svečanosti. Tekstovi sekvencija/posljednica tiču se tema pojedinih svetkovina i blagdana, pružajući lirski izražaj o otajstvima Isusa Krista ili prizivajući živote svetaca. Ovdje se u razmišljanju posvećujemo samo dvjema posljednicama koje su jedine ostale obvezne u liturgijskome slavlju: Victimae paschali laudes i Veni Sancte Spiritus. Zanimljivo je da u br. 8 Reda pjevanja mise (Odro cantus Missae, 1972.), kao odredba nakon Drugoga vatikanskog koncila, stoji propis da se posljednica pjeva nakon zadnjega poklika aleluja. Međutim, u praksi se (u lekcionaru) nalazi prije poklika aleluja i njemu pripadnoga retka. To je stanovita anomalija u odnosu na liturgijsku predaju koja govori o razvoju posljednice iz Aleluja. Ovako nije razumljivo nakon čega to po-sljednica slijedi, čega je ona sljednica (sequentia). Time, dakle, ostaje čudno i samo njezino ime, a ne samo položaj u tijeku slavlja. Vjerojatno se sadašnjim odredbama željela ispraviti drevna smještenost, budući da ju je poslijetridentski mentalitet smatrao nekom vrstom uljeza nakon pjevanja poklika Aleluja. Gledajući sadašnje stanje ostaje dojam da je stvorena glazbena dvojnost u odnosu na poklik Aleluja prije evanđelja. Možda bi se rješenje moglo naći u tome da posljednica bude shvaćena kao razvijeni redak (pjesme prije evanđelja), odnosno da se posljednica završi razvijenijim poklikom Aleluja. Svakako bi trebalo sačuvati njezino pripadno mjesto, to jest sraštenost s poklikom prije evanđelja. Ona bi trebala ostati»sequela et appendix cantici alleluia«slijednica i dodatak pjesmi Aleluja. živo vrelo 6 7

10 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice Posljednica je danas istinska pjesma-obred, vezana uz najsvečanija liturgijska slavlja. Ta činjenica iznimnosti pokazuje da je i njezino glazbeno izvođenje zahtjevno te da treba pokazivati ljepotu iznimnosti. Kao i himan Slava Bogu na visini, posljednica može biti povjerena samo pjevačkoj skupini (schola) ili zboru. Kao i drugdje poželjno je uključivanje vjerničke zajednice, ali ne i nužno. Svakako je važno naglasiti da pastoralno treba učiniti sve što je moguće da se posljednica pjeva, kako ne bi bila prepuštena čitanju koje jer se nije uvidjela važnost obično biva svedeno na banalnost koja je daleko od poetičke snage. Ovdje iznosim, u sažetome obliku, razmišljanja Augusta Bergaminija o dvjema posljednicama, iz rada u kojemu je on predstavio deset posljednica s kratkim povijesnim, teološkim i duhovnim naznakama. Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici! Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi. Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta: Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada. Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?»grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga, anđele i platno bijelo u kom bješe sveto tijelo. Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje; pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje.«Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja! Svetoj žrtvi uskrsnici Liturgija Crkve rođena je iz otajstva i slavlja Kristova vazma u kojemu je sažeto Božje djelo spasenja. To je kršćansko središte iz kojega sve izvire, a tako i kršćani u njemu i iz njega promatraju svaku stvarnost. U vazmenome smo otajstvu, snagom Duha Svetoga, djeca u Gospodinu, sinovi u Sinu. Ono je vrelo Crkve, što se očitovalo od njezinih početaka i što se kroz sve vjekove očituje u slavlju nedjelje, dana Gospodnjega. Tako je i središte liturgijske godine u slavlju vazma, koje ima vrhunac u Gospodinovu uskrsnuću. Posljednicu Svetoj žrtvi uskrsnici (Victimae paschali) treba promatrati u kontekstu vazmenoga slavlja Crkve, a naročito u ozračju navještaja Božje riječi iz Poslanice sv. Pavla Kološanima (3, 1-4:»Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.«) ili Korinćanima (1Kor 5, 7:»Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist.«). Tekst Posljednice pisan je elegantnom formom, punom lirskoga oduševljenja. Autorstvo teksta pripisano je Wipu (umro oko 1050.), kapelanu na dvoru Konrada II. i Henrika III. Primjetljivo je da u prvome, za razliku od drugoga dijela Posljednice, nema rime, nego samo suzvučje, što upućuje na zaključak da je prvi dio stariji od pripisanoga autorstva. Tekst započinje pozivom na davanje hvale vazmenoj žrtvi, a zatim se prelazi na dijalog u kojemu zajednica pita, a odgovara Marija Magdalena koja je susrela uskrsloga Gospodina. Njezini su odgovori u povezanosti s evanđeoskim tekstovima (usp. Mt 28, 1-10 i Iv 20, ), a sama razgovorna forma slijedi tipičnost istočnoga crkvenog pjesništva. Primjećuje se i to da se u sadašnjemu tekstu ne nalazi nekada postojeća peta kitica:»credendum est magis soli Mariae veraci quam Iudeorum turbae fallaci.«(»vjero-

11 vati treba više samoj istinoljubivoj Mariji, negoli prijevarnomu mnoštvu Židova.«) Taj tekst u današnjoj osjetljivosti može djelovati neprimjerenim, ali je njegova kontekstualizacija podloga za zadnju kiticu: Znamo da si doistine uskrsnuo Božji Sine. Naime, neistini onih koji su vršili pritisak na stražare kraj groba da lažno svjedoče da su učenici ukrali Isusovo tijelo suprotstavljena je vjerodostojnost Marijina iskustva na grobu i susreta s Uskrsnulim. I izraz: praecedet suos, promijenjen je u: praecedet vos (»pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje«). Teško je reći je li tomu razlog namjerna izmjena ili pogrješka u prepisivanju. Amen i aleluja na kraju kasniji su dodatak. Posljednici je u danome trenutku dodan i sljedeći tekst u ritmiziranoj prozi:»fulgens praeclara rutilat per orbem / hodie dies, in qua Christi / lucida narrantur ovantes praelia.«(»danas po svem svijetu prejasno odsijeva dan u kojemu se međ zvucima hvale naviješta Kristova pobjeda slavna.«) Vrijednost je Posljednice višestruka. Premda je veoma kratka, u njezinim su pojmovima na implicitan način sažete velike teološke teme: obredne pashalne/vazmene žrtve, povijesnosti uskrsnuća, svjedočanstvo učenika, otajstvo Kristova uskrsnuća i druge. Velika je tema koja se vidi iz Posljednice žrtveno janje. Ono se izrijekom ne spominje, ali je vazmena žrtva, žrtva uskrsnica, kako je prevedeno na hrvatski, poveznica sa Starim zavjetom i njegovom bitnom sastavnicom slavljem Gospodinova prolaska, vazma, i izlaska iz egipatskoga ropstva. Spomen-čin koji slavi oslobađanje naroda zapravo je obredno posadašnjenje, povezano s krvlju janjeta. Ona je znak pripadnosti, a beskvasni kruh i gorčina bilja, blagovani u žurbi, obnavljaju spremnost za put prema zemlji obećanja. To vazmeno janje za evanđelista Ivana je pralik, slika (figura) Isusove žrtve. Ivan Krstitelj ga predstavlja upravo riječima: Evo Jaganjca Božjeg, a daljnje poveznice su još izričitije (usp. Iv 19, 31-37), sežući do Knjige Otkrivenja (usp. Otk 5, 11-14). Posljednica poziva na davanje hvale Kristovoj žrtvi, očitujući da je to istinski moguće samo ako se život daruje Bogu. Kršćanska je hvala sudjelovanje na Kristovoj žrtvi kojom se je predao Ocu. On ga je proslavio na zemlji, a mi smo pozvani prinositi duhovnu žrtvu koja je mila Bogu, uvijek po Kristu (usp. 1Pt 2, 5) Druga je velika tema pitanje povijesnosti uskrsnuća i svjedočanstvo apostola. Iz evanđeoskih izvješća znamo da nitko nije bio svjedokom trenutka Isusova uskrsnuća. Marija Magdalena i druge žene pohodile su grob. Posljednica upravo Magdaleni stvara prostor za iznošenje onoga što je vidjela, parafrazirajući evanđelja. Vjerodostojnost je, dakle, povjerena evanđeoskoj snazi u novome književnom obliku. Iako prijeporan u svojoj vrijednosti, element koji pripada dokumentiranju događaja uskrsnuća svakako je prazan grob. Njegova vrijednost može biti viđena različito, jer je podvrgnuta interpretiranjima. No, zanimljivo je da samo Evanđelje navodi moguća osporavanja. Prvo je Marijino istinsko iznenađenje koje govori o tome da je netko uzeo Isusovo tijelo, a drugo osporavanje dolazi iz Sinedrija, a koje nije bilo iskreno. Isusovo uskrsnuće nije se moglo naviještati bez praznoga groba, ali taj argument nije nikada bio ključni temelj za vjeru u uskrsnuće. On je ostao poveznicom između Krista raspetoga i uskrsloga. Vjera se širila svjedočanstvom žena i apostola. Oni su više puta živo vrelo 8 9

12 Liturgijske posljednice»dođi Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi srca svjetlosti.«josip Biffel: Silazak Duha Svetoga na apostole, vitraj; crkva sv. Martina, Dugo Selo. sebe predstavljali kao svjedoke. Važno je vrjednovati njihovo svjedočanstvo koje govori o jednoj stvarnosti koju je teško ili nemoguće dokumentirati. Običava se reći da su naše misli stvarne, ali ne možemo za njih podastrijeti dokumente. Ni Kristovo uskrsnuće ne može biti svjedočeno tim kategorijama, tim više što je Isusov povratak u život preobražena zemaljska stvarnost. Povijesnost te stvarnosti živi samo u svjedočanstvu učenika koji su prošli put od nevjere do vjere. Njihov život nakon susreta s Uskrslim svjedoči neuobičajenu snagu koja ih vodi do mučeništva. Apostolska su svjedočanstva sažeta u dva smjera: Isus je uskrišen i Isus se objavio, očitovao se. Oni koji su ga vidjeli ne dvoje o podudarnosti identiteta raspetoga i uskrsloga Isusa. Njihovo je iskustvo toliko snažno da ne mogu o tome šutjeti. Isto se susreće u povijesti Crkve i u njezinim svetima, što potvrđuje Istinu da je za iskustvo susreta s Uskrslim potreban dar vjere. Ne radi se o iskustvu koje je dohvatljivo empirijskim metodama i znanstvenim dokazima onoga znanstvenog pristupa koji je prevladao u suvremenosti. No, u toj tvrdnji nije isključena razborita tvrdnja puna vjerodostojnosti. Može se reći da o toj vjerodostojnosti govore posljedice. Treća velika tema Posljednice tiče se otajstva spasenja koje nije svedivo na Kristovo trpljenje i smrt. Kršćanstvo se bez uskrsnuća i dara Duha Svetoga ne može razumjeti (usp. 1Kor 15, 17). Ne radi se samo o uskrsnuću, nego o Kristovu vazmu, prjelasku iz smrti u život. Otajstvo Krista nedjeljiva je cjelina koja obuhvaća sljedeće istine: Božji se Sin utjelovio i postao poslušan do smrti na križu; u uskrsnuću je toliko uzvišen da može svijetu darovati svoj božanski život, kako ljudi ne bi više živjeli sebi(čno), nego Onomu koji je umro i uskrsnuo za njih (usp. 2Kor 5, 15). Isus je svojim vazmom postao jedinim posrednikom, jedinim svećenikom, po kojemu se ostvaruje vječni život s Bogom i po kojemu se obnavlja sav svijet. Zbog toga Posljednica i pjeva: Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Dođi, Duše Presveti Ono što je započela pjevati posljednica Uskrsa zaokružuje posljednica Pedesetnice: Dođi, Duše Presveti. Svetkovina uz koju je vezana nije slavlje Duha Svetoga, kao božanske osobe u sebi, nego je slavlje događaja spasenja, Božjega zahvata u ostvarivanju otajstva Božjega plana. Taj se događaj osobito očituje u daru Duha Svetoga koji boravi u Crkvi i u srcima vjernika (usp. LG 4) Toga dana Crkva pjeva o ispunjenju, o pojavku Duha nad apostolima u obliku ognjenih jezika, o poslanju apostola i naviještanju koje, prihvaćeno vjerom, dovodi do spasenja. Autorstvo te zlatne posljednice, kako se običava zvati, veže se uz Stjepana Langtona, nadbiskupa canterburijskoga (+1228.). Posljednica je žarka molitva koja zaziva Duha Svetoga, životnu snagu koja dolazi odozgor, pobjeđuje sve slabosti i istodobno izražava štovanje i tipičnu srednjovjekovnu pobožnost prema Duhu Svetomu. Ona je razlog da se u to vrijeme puno

13 crkava i bolnica posvećuje baš njemu. Pučka je pobožnost na tu svetkovinu iznjedrila slikovite običaje kao što su: a) bacanje cvijeća, stvarajući 'kišu latica', dok se pjevala Posljednica; b) paljenje plamičaka kojima se uprizorivalo plamene jezike; c) puštanje golubova ili drugih ptica da polete u crkvi. Sam tekst je mala riznica atributâ pripisanih Duhu Svetomu: Otac siromaha/ubogih, djelitelj darova, svjetlost srca, tješitelj, nebeski Gost duše, tihi hlad, umornima odmor, lahor, snaga i potpora u žalosti, sjaj svjetla u srcu. Nakon tih obilježja, navode se zazivi koji mole Duha da svojim svjetlom prodre u srca, jer bez njegova božanstva nema života, štoviše: ostaje posvemašnja praznina. Moli se pročišćenje, životna snaga i svježina, a nabrajaju se životne okolnosti, nastale zbog grijeha, u kojima je potreban zahvat sedam svetih darova Duha. Duh Sveti predstavljen je osobito slikom svjetla. U kršćanstvu se svjetlo vidi u raznolikosti osvjetljavanja i prosvjetljavanja ljudskoga života. Tako postoji svjetlo razuma, svjetlo vjere, svjetlo milosti. Tim svjetlom, kao darom, dohvaćamo sjaj istine. Svjetlo vjere i milosti vodi u svjetlo slave u kojoj postajemo bogoliki, jer ćemo ga vidjeti kao što jest (usp. 1Iv 3, 2). Bez toga svjetla ne može se razumjeti Božja riječ. To je Isus govorio svojim učenicima na Posljednjoj večeri (usp. Iv 14, 25-26). Svjetlo Duha pomaže nam ući u Božje dubine i otajstva, u ono što ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni srce osjetilo (usp. 1Kor 2, 9-12). Tako će sv. Atanazije Duha Svetoga nazvati snagom posvećivanja i prosvjetljenja. Puno je predivnih slika u spisima crkvenih otaca i u raznim predajama koje govore o Duhu Svetome. Pravoslavna tradicija u sjajnome oblaku koji je zakrilio apostole na brdu Preobraženja vidi Duha Svetoga, što se odražava u liturgiji Pedesetnice. I latinska je predaja, premda skromija u razradbi slika, sačuvala predivne tekstove o kojima svjedoči i Posljednica. Kada se pjeva o blaženome svjetlu (lux beatissima), koje se moli da uđe u našu dušu, možemo se prisjetiti drevne molitve koja se i danas može čuti:»bože, koji si poučio srca vjernih «, a u kojoj se moli osjetljivost za istinu (recta sapere) i za trajnu utjehu. U Misi bdjenja Pedesetnice predviđena je zborna molitva s lijepim tekstom koji govori o svjetlu:»svemogući Bože, daj da nam zablista sjaj tvoje slave, Krist, svjetlo od svjetla; i darom Duha Svetoga utvrdi srce onih koje si milošću nanovo rodio.«snaga teološkoga sadržaja vidljiva je i u drugim molitvama iste svetkovine. Apostoli su svjesni da se njihovo naviještanje i njihovi plodovi temelje i izrastaju iz snage Duha, a ne iz ljudske mudrosti (usp. 1Kor 2, 4-5; 1Sol 1, 5). Sveti Grgur Veliki tumači da je riječ propovjednika uzaludna ako nije u stanju upaliti oganj ljubavi. Sveti Augustin je svjestan da zvuk riječi dodiruje uši, ali je istinski Učitelj u čovjekovoj nutrini. Prosvjetljenje Duha tiče se i našega vječnoga života:»bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u ba- Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti. Dođi, oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi srcâ svjetlosti. Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag, pun miline, hlade tih. Umornima odmore, u vrućini lahore, razgovore žalosnih. Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu. Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu. Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim. Svim što vjeru imaju, što se u te ufaju, sedam svojih dara daj. Daj nam krepost zaslužnu i smrt lijepu, blaženu, daj vjekovit svima raj. živo vrelo 10 11

14 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice štini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima.«(ef 1, 17-20) Posljednica je puna zanimljivih izraza, od prvih stihova. Tako se već u drugome zazivu spominje Otac ubogih (pater pauperum), što upućuje na prvo Isusovo blaženstvo i na čovjeka koji živi samo od dara. Radi se o siromaštvu koje je raspoloživo za prihvaćanje i nije oholo, a to je prva odlika ljubavi. Isus je došao navijestiti svoje kraljevstvo baš takvima (usp. Lk 4, 14-21). Njegovo tumačenje teksta proroka Izaije ima precizno značenje: navještaj prestaje, jer je prisutna naviještena stvarnost: Krist-Siromah. Njegovo će siromaštvo dobiti ispunjenje na križu i s križa će darovati Duha Svetoga (Iv 19, 30). Posljednica zaziva Duha kao slatkoga gosta duše (dulcis hospes animae). U tome se izrazu vidi trag govora o čovjeku kao o hramu Duha Svetoga (usp. Iv 14, 23; Ef 2, 19-22; 1Kor 3, 17). No, ta je istina oslonjena ponajprije na Krista u kojemu boravi sva punina božanstva (Kol 2, 9), u čemu je vidljiv odnos prema Hramu. Isus je došao pročistiti hram i vratiti mu izvorno dostojanstvo, da ponovno bude Božje boravište među ljudima. Evanđelisti primjećuju da se hramska zavjesa razdvojila u trenutku Isusove žrtve na križu, a od Krista, umrloga i uskrsloga, proistječe novi hram Duha, Crkva. Osim toga, Duha Svetoga se zaziva imenom Tješitelja (Consolator), koje prevodi riječ Paraklet. Doslovno se radi o odvjetniku (grč. para-kaleo = lat. ad-vocare). Ime Paraklet ne govori o naravi božanske osobe Duha Svetoga, nego o njegovu djelovanju. On je pozvan biti blizu, pokraj nekoga, te je kao takav: pratitelj, potpora, branitelj. Isus je naš prvi advokat, odvjetnik kod Oca, on nas brani i zagovara:»ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.«(1iv 2, 1-2) Isus obećaje Drugoga Branitelja, Duha Svetoga, koji ostaje s nama zauvijek. Ne tumači u čemu se sastoji njegovo branjenje, njegovo praćenje, utjeha, nego se oslanja na čuvanje Riječi i na uvođenje u istinu. Čini se da je upravo istina, vjernost zapovijedima zapravo najveća obrana i utjeha. To ime za Duha Svetoga otkriva specifičnu terminologiju povezanu sa sudskim procesuiranjem. Kao da napominje da će postojati trajna napetost između onih koji prihvaćaju i onih koji ne prihvaćaju Krista. Ujedno su naznačene i strane u tome procesu: grijeh kao krivac koji ne prihvaća vjeru u Krista; potpuna pravednost koja je u Kristovoj svetosti; osuda protiv Božjega neprijatelja koja se očituje kao spasenje svijeta u ljubavi. Zadnji dio Posljednice govori o djelovanju Duha koje pročišćuje, umiva, zalijeva, vida, mekša, grije, ne dopušta ići pogrješnim putem. Dar i djelovanje Duha, koje mijenja ljudska srca, odlika je novoga Saveza, oslanjajući se na tekst proroka Ezekiela:»Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.«(ez 36, 25-27) Samo vođeni Duhom Svetim možemo živjeti životom djece Božje. Krist je umro za sve»da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu«(2kor 5, 15).

15 Pohvale iz supatnje s Kristom Teološke slike posljednicâ»hvali Sion Spasitelja«i»Stala plačuć«n Svetkovina Tijelova i spomendan Blažene djevice Marije žalosne, kao»blagdani idejâ, izrasli su iz duhovnosti i vjerničke pobožnosti istoga misaonoga kruga, a povezuju ih i posljednice (sequentiae) sročene u jednakome ritmičkome ustroju i s bliskom poetskom osjetljivošću. Otajstveno uzbiljenje Kristova spasenjskoga djela u euharistiji i poziv na udioništvo u Kristovim patnjama mogu biti razmatrani povjeravajući se ljepoti lirskoga ispovijedanja vjere ovih dviju posljednica. Ante Crnčević Naizgled se čini da nije teološki sretno povezivati razmišljanja o otajstvu euharistije i o liku Blažene Djevice Marije. Tako i svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Gospodinove (Tijelova) stoji sadržajno daleko spomendanu Blažene djevice Marije Žalosne, koju Crkva slavi petnaestoga dana u mjesecu rujnu. No, ta dva slavlja imaju i kalendarskih i sadržajnih poveznicâ. Ponajprije, riječ je o dvama slavljima koja pripadaju nizu»idejnih blagdana«ili»blagdana idejâ«, a koji u središtu slavljenja i razmatranja nemaju neki povijesno-spasenjski događaj nego neku istinu vjere ili neki vidik vjerničke pobožnosti koja je produbljivala vjeru Crkve. Tako svetkovina Tijelova slavi otajstvo Kristove prisutnosti u euharistijskim prilikama kruha i vina, a spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne Presvetu Bogorodicu u njezinoj boli i patnji. Oba su slavlja izrasla iz vjerničke pobožnosti istoga misaonoga okvira, u kojemu su kroz trinaesto stoljeće cvjetale pobožnost prema euharistijskim prilikama te pobožnost prema trpećemu Kristu, odakle i pobožnost njegovoj Majci, supatnici u njegovim bolima. Liturgijska je predaja sačuvala posljednice ili sekvence kao vlastitost tih dvaju slavlja. Korisno je stoga o tim slavljima razmišljati upravo na temelju tekstova posljednicâ»hvali Sion Spasitelja«(Lauda Sion) i»stala plačuć«(stabat Mater). Posljednica»Hvali, Sion, Spasitelja«Razvoj kršćanske pobožnosti i duhovnosti kroz srednji vijek u zapadnoj je crkvenoj tradiciji ostavio vidljiv trag na oblikovanju i razumijevanju otajstva euharistije. Pozornost se postupno premještala sa zajedničkoga slavlja euharistije kao spomen-čina Kristova vazmenoga otajstva na misao o Kristovoj prisutnosti u euharistiji, po prilikama kruha i vina. Tomu je, zacijelo, doprinijelo i nastojanje da se u teološkim raspravama o euharistiji prevladaju kriva učenja, posebice ona u kojima se pogrješno interpretirao odnos između Kristova euharistijskoga tijela i njegova povijesnoga tijela te govor o Kristovoj prisutnosti u euharistijskim prilikama (Berengar iz Toursa, ). U vjerničkoj osjetljivosti za»vidljivoga«, to jest zemaljskoga Krista, nastaju oblici pobožnosti prema Isusovu tijelu, pri čemu osjećaj vjere biva osobito usmjeren prema otajstvu Isusova utjelovljenja i događajima njegova djetinjstva nastanak jaslica na početku 13. stoljeća valja promatrati u tome kontekstu te prema trpećemu Kristu, posebice kroz rane oblike pobožnosti križnoga puta. U pobožnosti prema zemaljskome Isusu ili»isusu u tijelu«razvija se i pobožnost prema euharistijskim prilikama, navlastito prema živo vrelo 12 13

16 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice posvećenim hostijama. Sveti Franjo Asiški svjedoči:»u ovome svijetu od samoga svevišnjega Sina Božjega ne vidim ništa tjelesno doli presveto tijelo i presvetu krv njegovu«(oporuka, I, 10). Gledanje posvećene hostije u slavlju euharistije i molitveno poklonstvo pred hostijom nakon slavlja mise susreću se kao nov izričaj euharistijske pobožnosti. Iz te je osjetljivosti u red mise unesena gesta podizanja hostije: na riječi»ovo je tijelo moje«u euharistijskoj molitvi svećenik bi visoko podigao hostiju i tako vjerničkomu udubljenju u otajstvo euharistije omogućio gledanje Isusova tijela. Kalež se tada, u početcima te geste, nije podizao jer se podizanjem nije mogao vidjeti sveti sadržaj kaleža, Kristova krv. Doskora je trenutak podizanja postao središnjom gestom i»najsvetijim trenutkom mise«, što je nadahnulo i praksu zvonjenja unutar mise. Srednjovjekovna euharistijska pobožnost pružila je okvir nastanku vrijednih tekstova u kojima se razmatra otajstvo Kristove prisutnosti u euharistiji. Vrijedno je spomenuti himan»klanjam ti se smjerno«(adoro te devote), molitve»dušo Kristova, posveti me«(anima Christi),»O sveta Gozbo«(O, sacrcum Convivium) ili»zdravo Tijelo porođeno«(ave verum). Ipak, najsnažniji odjek srednjovjekovne euharistijske pobožnosti pokazuje uvođenje svetkovine Tijelova, koja se iz Liègea u Belgiji (1246.) proširila na cijelu Crkvu (1264.). Na zamolbu pape Urbana IV., teološki učitelj Toma Akvinski imao je zadaću prirediti liturgijske tekstove za tu svetkovinu (za slavlje mise i liturgiju časova), ali danas ne možemo sa sigurnošću potvrditi jesu li svi od sačuvanih tekstova uistinu njegovo djelo. Posljednica»Hvali Sion Spasitelja«(Lauda, Sion, Salvatorem) nesumnjivo je nastala iz pera Anđeoskog naučitelja. Kratko ćemo zaviriti u tekstualni ustroj i u teološke slike te jedinstvene liturgijske poezije. Poetski ustroj posljednice. Posljednica»Hvali Sion Spasitelja«satkana je od dvanaest strofnih parova. Sukladno uobičajenomu»progresivnom ustroju«sekvenci i ova takvom strukturom vodi njezinoga molitelja u sve dublje poniranje u razmatrano otajstvo: prvih devet strofnih parova imaju po 3+3 stiha; deseti i jedanaesti par imaju po 4+4, a završni dvanaesti par ustrojen je u formi 5+5 stihova. Strofe su oblikovane u trohejskom dijametru, a zaključuje ih katalektički (nepotpuni) stih. Stoga su stihovi pisani u osmercu, a završni stih svake strofe u sedmercu. Izuzetci su samo u dvije strofe: druga strofa trećega para (3b) pisana je u očitoj hipermetriji (desetercu), dok su svi stihovi druge strofe četvrtoga para (4b) u katalektičkome stihu (sedmercu). Rima također čuva povezanost strofa u parove: stihovi se unutar svake strofe rimuju, osim zadnjega koji se, pak, rimuje sa zadnjim stihom iz druge strofe iz istoga strofnoga para. 1a Hvali, Sion, Spasitelja, Vođu svog i Učitelja pjesmama i popijevkom. 1b Uzdiži ga iznad svega, nećeš preveć hvalit njega niti kojom pohvalom. 2a Slava evo velika je: živi kruh što život daje častit nam je ovaj dan. 2b Kruh što bî kod svetog stola među dvanaest apostola podijeljen i blagovan. 3a Pojmo punom, jasnom riječi, neka milo klikće, ječi srdaca nam skladan glas. 3b Blagdan slavni svetkujemo, ustanovu spominjemo Gozbe što je dade Spas. 4a Novog Kralja stol je ovo, na njem evo Janje novo, starom Vazmu dođe kraj. 4b Nesta slika toga trena, ispred zbilje minu sjena, tminu progna sunčan sjaj. 5a Što sâm stvori ono veče, Krist to isto tvorit reče dovijeka na spomen svoj. 5b Poučeni kako treba prinosimo dare neba u žrtvi spasonosnoj. 6a Nauke nam svete glase: kruh u tijelo pretvara se, vino u krv Gospodnju. 6b Ne shvaćamo, ne gledamo, al po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu. 7a U dva lika tu se daje silne stvari kojima je tek vanjština razlikom. 7b Tijelo hrana, krv je piće, Kristovo je ipak biće sve pod svakom prilikom.

17 8a Kad ga primaš, nije dio, nije kriška, nego cio ljudima se predaje. 8b Jeo jedan, jelo trista, svaki prima svega Krista, nit ga jelom nestaje. 9a Dobar, opak, blaguju ga, kob je ipak svakom druga: život ili smrtni mrak. 9b Smrt je zlima, dobrim žiće, gledaj: isto kruh i piće, plod tako nejednak. 10a Kad je tajna razlomljena, znaj, da čest joj odijeljena ko cjelina vrijedi njena jer u svakoj sav je dar. 10b Nit se manje što pri tome stas il stanje sakritome: prilike se lako lome, ne trga se sama stvar. 11a Anđeoske eto hrane, putnici se njome hrane; to je kruh za odabrane, ne daje se svijetu zlom. 11b Davno mu je spominjanje Izakovo žrtvovanje, izraelskog Vazma Janje, mâna, hrana pustinjom. 12a Dobar Pastir, pravo jelo, smiluj nam se, Janje bijelo daj nam hranu, svoje Tijelo brani, vodi stado cijelo k strani žića blaženog. 12b Silni Bože što nam jesti na zemaljskoj daješ cesti: daj nam gore s tobom sjesti, među svece ti nas smjesti u nebu kod stola svog. Amen. Aleluja. Tako rimovani završetci strofâ vode molitelja uvijek korak naprijed. Šteta je što povezanost strofa u parove nije u liturgijskim knjigama grafički oblikovana na zamjetniji način, što bi, bez sumnje, pomoglo ispravnijemu čitanju sekvence, jasnijemu razumijevanju te lakšoj misaonoj i glazbenoj prohodnosti kroz tekst. Zadivljujuće je koliko je hrvatski prijevod p. Milana Pavelića vjerno sačuvao srok, ritam i ustroj sekvence, katkada na uštrb vjernosti teško prevedivim svetopisamskim slikama i skolastičkim izrazima sekvence. Odabrani teološki naglasci. Pomno oblikovani ustroj posljednice zrcali bogatu riznicu vjere Crkve, zanesene u radosnoj hvali pred otajstvom euharistije. U pjesmi progovara dubokoumni učitelj svetoga nauka; on je ujedno»svetac koji ljubi i ljubeći pjeva«(c. Angelini). Pomni odabir riječi i lirska napetost vode molitelja u divno iskustvo susreta s Otajstvom. Tu neobuhvatljiva istina vjere postaje pjesmom, punom mističnoga poniranja, održavanoga na valovima preobražajne milosti, lirskoga divljenja i poniznoga poklonstva. Posljednica započinje pozivom:»hvali, Sione, Spasitelja «Sion je Sveta gora; na njoj je izrastao grad Jeruzalem, pa poziv upućenoj Svetoj gori jest poziv Jeruzalemu, svemu Božjemu narodu. Prve dvije strofe razvijaju i osnažuju poziv na hvalu, očitujući da nijedna ljudska hvala nije dostatna pred uzvišenim otajstvom onoga koga nazivamo Spasiteljem, Vođom i Pastirom (Salvator, Dux, Pastor, uz napomenu da je briga za metriku u hrvatskome prijevodu riječ Pastir zamijenila riječju Učitelj). On je postao otajstveno vidljiv, povjeren našemu životu, iskustvu gledanja i, zadivljujuće, našemu blagovanju:»živi kruh što život daje«(panis vivus et vitalis, 2a). Smisao posljednice čita se u strofi 3a koja opisuje klicanje duha i naših srdaca (mentis iubilatio); naša hvala vjere treba biti plena, sonora, iucunda i decora (potpuna, glasna, ugodna i dostojna), što je u hrvatskome dobilo nešto drukčiji značenjski prizvuk. Stol Gospodnje večere (in sacrae mensa cenae, 4a) stol je istinske novosti zajedništva s Gospodinom:»Nesta slika toga trena / Ispred zbilje minu sjena / tminu progna sunčev sjaj.«(vetustatem novitas / Umbram fugat veritas / Noctem lux eliminat, 4b). Ono što na svetom stolu Večere bi ustanovljeno, predano je Crkvi za trajan i živ spomen samoga Gospodina (Quod in cœna Christus gessit / Faciendum hoc expressit / In sui memoriam, 5a). Kruh koji biva Tijelo i vino koje postaje Krv ne podliježu ni jasnoći gledanja ni mudrosti razumijevanja; tek hrabra vjera rasvjetljava i osnažuje (animosa firmat fides) ono što izmiče krhkosti ljudskoga razumijevanja i gledanja (6b). Krist se daje»u dva lika«, pod različitošću»prilika«(sub diversis specibus, 7a), ali je tek vanjština razlika jer i u živo vrelo 14 15

18 NAŠA TEMA Liturgijske posljednice jednom i u drugome»liku«biva darovan čitav i nepodijeljen Krist (Christus totus integer accipitur, 7b-8a). Kruh s Gospodinova stola dar je svima, kao što je i Krist predao sebe za mnoge, to jest sve koji su voljni primiti pruženu ruku spasenja:»dobar, opak blaguju ga / Kob je ipak svakom druga: Život ili smrtni mrak (vitae vel interitus, 9a). Pisac divno preriče drevnu predaju koja prije pričesti poziva: Sancta sanctis!,»sveto svetima«, kako umjesto spasenja ne bismo blagovali vlastitu osudu. Kruh anđeoski (Ecce panis angelorum ) biva čudesno darovan ljudima, još putujućima Zemljom (11a). Prijelaz s trostiha na četverostih preusmjerava misao s razmatranja nedohvatljiva otajstva na zbilju darovanosti. Riječi povezane rimom u strofi 11a (angelorum viatorum filiorum) uzdižu zemaljske putnike u dostojanstvo anđela, po snazi darovanoga sinovstva. (U hrvatskome prijevodu rimom su manje sretno povezane riječi hrane hrane odabrane, čime je naglasak premješten na ovdje manje važne slike.) Na završetku, u predzadnjoj strofi, hvala udivljenja prerasta u molitveni vapaj:»dobri pastir(u), pravo jelo, smiluj nam se «(Bone Pastor, panis vere, Jesu, nostri miserére). Peterostih tvori vrhunac i razrješenje cijeloga himna. Molitva je zbijena u tri prošnje: ti nas pasi (tu nos pasce), ti nas brani (nos tuere), daj nam vidjet dobra u zemlji živih (Tu nos bona fac vidére / In terra vivéntium). Naposljetku, u zadnjoj strofi, rima povezuje tri riječi koje govore o preobrazbi naše naravi: mortales, commensales, coheredes, sodales, a zaziv je upućen Onomu koji sve znade i sve može (qui cuncta scis et vales). Po hrani anđela, mi smrtnici postajemo sustolnici, subaštinici i članovi»građana nebeskih«. Poziv s početka teksta, upućen»sionu«hoće reći svim Božjim slugama kroz posljednicu prerasta u molitvu da svi budemo žitelji Novoga grada i zajedništva svetih. Sion je uzrastao u Novi grad, Sveti Jeruzalem u kojemu je mjesto pripravljeno svima koji dostojno i radosno blaguju kruh života. Otajstvo euharistije u Posljednici je rasvijetljeno pojmovima i slikama: kruh živi i živodajni; razdijeljeni kruh; kraljevska gozba; nova Pasha; jelo i piće; prilike; čitavi Krist; sakrament; kruh anđeoski; hrana putnika (umirućih); vazmeno janje; mana; kruh istinski. Razmišljanje o euharistiji s osloncem na misli i slike posljednice Lauda Sion, može poslužiti kao izvrsna kateheza o euharistiji, ali i o sveukupnomu Kristovu djelu otkupljenja, darovanu našemu, potpuno ljudskomu i prolaznomu iskustvu blagovanju. Pun udivljenja pred tim uzvišenim Darom, Augustin u jednome drugom spisu priznaje:»nitko nije kadar opisati slast ovoga sakramenta kojim se duhovna slatkoća kuša u njenom izvoru i slavi spomen one najuzvišenije ljubavi koju je Krist u svojoj muci pokazao.«(opusculum 57) Posljednica»Stala plačuć«liturgijska pjesma Stabat Mater dolorosa (Stala plačuć tužna Mati) danas je ponajviše poznata kao pjesma koja prati postaje korizmene pobožnosti križnoga puta. Tekst posljednice izvorno je i pisan za korizmeno razmatranje Marijine boli u Kristovu trpljenju. Već od 11. stoljeća uz razmišljanje o Marijinim radostima oblikuje se pobožnost koja u središte stavlja Marijine nutarnje boli, posebice krunica. U kasnijemu razdoblju, po uzoru na pobož-

19 nost Via crucis, nastaje i pobožnost Via Matris dolorosae, s razmatranjem uz sedam postaja Marijinoga trpljenja: Šimunovo proricanje njezine boli; bijeg u Egipat; nestanak dvanaestogodišnjega dječaka Isusa; susret s Isusom na križnome putu; bol iskušena podno križa; bol kod primanja mrtvoga Isusova tijela te bol kod Isusova polaganja u grob. Liturgijski dan Blažene Djevice Marije od sedam boli (ili žalostî) mlađi je od same posljednice Stabat Mater. Blagdan je najprije uvela pokrajinska sinoda u Kölnu godine i bio je smješten u petak nakon treće vazmene nedjelje, a papa Benedikt XIII. proširio je njegovo slavljenje na cijelu Crkvu (1721.) i premjestio ga na petak prije Cvjetnice, od čega među pukom dobiva naslov»žalosni petak«. U 17. stoljeću redovnici Reda slugu Marijinih (serviti), po odobrenju pape Inocenta XI., slave treću nedjelju u rujnu kao vlastiti blagdan Blažene Djevice Marije od sedam žalostî, a Pio VII. proširuje ga na cijelu Crkvu. Papa Pio X. odredio mu je stalan nadnevak: 1a Stala plačuć tužna Mati, gledala je kako pati Sin joj na križ uzdignut. 1b Dušom njenom razboljenom, rastuženom, ražaljenom, prolazio mač je ljut. 2a O koliko ucviljena bješe ona uzvišena, Majka Sina jedinog! 2b Bol bolova sve to ljući blaga Mati gledajući muke slavnog Čeda svog. 3a Koji čovjek ne bi plako Majku Božju videć tako u tjeskobi tolikoj? 3b Tko protužit neće s Čistom, kada vidi gdje za Kristom razdire se srce njoj? 4a Zarad grijeha svoga puka gleda njega usred muka i gdje bičem bijen bi. 4b Gleda svoga milog Sina, ostavljenog sred gorčina, gdje se s dušom podijeli. 5a Vrelo milja, slatka Mati, bol mi gorku osjećati daj, da s tobom procvilim. 5b Neka ljubav srca moga gori sveđ za Krista Boga, da mu u svem omilim. 15. rujna, na osminu blagdana Rođenja blažene djevice Marije, dan nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa. U najnovijoj liturgijskoj obnovi naslov slavlja je pojednostavljen: Blažena Djevica Marija žalosna. Za posljednicu blagdana već je kod njegova uvođenja u 18. st. odabrana poema Stabat Mater, izrasla iz srednjovjekovne pobožnosti. Premda se u slavljenju blagdana u Marijine žalosti ubrajalo boli koje se tiču cijeloga njezinoga života, za posljednicu je odabran spjev koji tematizira Marijinu bol pri Isusovoj muci i smrti. Osim kao posljednica za misu, tekst je, u formi himna, ušao i u liturgiju časova toga blagdana: prvi dio (Stabat Mater) poslužio je kao himan u Večernjoj; dio od 11. do 14, strofe postao je himnom u Noćnoj službi (Sancta Mater, istud agas), dok je ostatak (Virgo virginum praeclara) našao mjesto u Jutarnjoj molitvi. U razmišljanju o ustroju i sadržaju Posljednice oslanjamo se poglavito na prikaze koje su dali Augusto Bergamini (Le sequenze nella liturgia della parola, Cinisello Balsamo 2004.) i Anthony M. Buono (The Greatest Marian Prayers, New York 1999.). Autorstvo posljednice Stabat Mater dolorosa pripisivalo se papi Inocentu III. (+1216.), a ponajčešće franjevcu Jakoponeu iz Todija (+1306.). To se pak pokazuje nesigurnim, ali su istraživači suglasni da je spjev u 13. st. 6a Rane drage, Majko sveta Spasa za me razapeta tisni usred srca mog! 6b Neka dođu i na mene patnje za me podnesene Sina tvoga ranjenog. 7a Daj mi s tobom suze livat, Raspetoga oplakivat, dok na svijetu budem ja. 7b U tvom društvu uz križ stati, s tobom jade jadovati želja mi je jedina. 8a Kruno djevâ, Djevo divna, budi meni milostivna, daj mi s tobom dijelit plač. 8b Daj mi nosit po sve dane Isusovu smrt i rane osjećati muke mač. 9a Neka rane izrane me, neka svega opoje me Sina tvoga križ i krv. 9b Ti na sudu za me zbori, Djevo sveta, da ne mori pakleni me vječni crv. 10a Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor. 10b Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi, u nebeski blažen dvor. živo vrelo 16 17

20 Bol bolova sve to ljući blaga Mati gledajući muke slavnog Čeda svog. Misal iz Weingartena, oko (The Morgan Library, New York) iznikao iz franjevačke škole i duhovnosti te neki autorstvo pripisuju sv. Bonaventuri. Ustroj je kao i kod sekvence Lauda Sion: ustrojena je u strofnim parovima trostiha, s trohejskim metrom, s rimom po matri- ci AAB AAB (treći stih nije u rimi s prva dva, nego s trećim stihom druge strofe). Po ustroju i tematskome pristupu slični su joj neki poetski mari- janski srednjovjekovni tekstovi: Stabat mater speciosa (svoje- vrsna imitacija posljednice Stabat Mater dolorosa, vezana uz božićno vrijeme); Stabat iuxta crucem Christi te Stabat virgo Mater Christi. Posljednica je tematski podijeljena u dva dijela: prva četiri strofna para razmatraju Marijine boli podno Kristova križa, a ostalih šest nose vapaje Presvetoj Djevici da i sami, za- jedno s njom, budemo dionici Kristova spasonosnoga trpljenja. Marija je pod križem, u boli i suzama (dolorosa, lacrimosa), a dušu joj,»razboljenu, rastuženu, ražaljenu«(gementem, con- tristatam et dolentem«, razdire»mač boli«. Slika mača ovdje nosi ispunjenje Šimunova proroštva, izrečena kod Isusova prikazanja u hramu (usp. Lk 2, 35). No, u istome se proroš- tvu govori da će Marijin Jedinorođenac biti»na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan«. Riječ uzdignuće, u grčkome izvorniku izrečena je pojmom anástasis, koja se u Vulgati prevodi resurrectio, uskrsnuće. Na križu na koji je Isus»podignut«(u Posljednici stoji:»dum pendebat Filius«; Petar u Jeruzalemu svjedoči da je Isus bio» obješen na stup«, usp. Dj 10, 39), nudi se znak naviještenoga»uzdignuća«. Vrhunac boli jest trenutak umiranja, kad se Isus»s dušom odijeli«; u izvorniku je opet jasniji izraz»ispusti duh«(emisit spiritum) jer izravno preuzima evanđeoski opis Kristove smrti (usp. Mt 27, 50). Marija poznaje i razlog Njegova trpljenja:»zarad grijeha svoga puka«(pro peccatis suae gentis). Marija oplakuje»ne samo smrt svoga nedužnoga Sina, svoje vrhovno dobro, već i izgubljenost svoga naroda te grijeh čovječanstva«(direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 145). Početak drugoga dijela u latinskome izvorniku označen je uzvikom Eia, Mater (Oj, Mati; v. 5a), iznoseći moliteljevu želju da i sam osjeti snagu boli (vim doloris) koju Ona osjeća. U tome trenutku Posljednica mjesto zbivanja premješta na samoga molitelja: on želi da mu»srce gori za Krista Boga«(ut ardeat cor meum, 5b) i da sâm osjeti»rane Raspetoga«. Dvostruka rima u strofi 6b kao da služi da sam molitelj bude unesen u Kristove patnje:»tui Nati vulnerati / tam dignati pro me pati ). Vjernik svojom supatnjom»dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu«(Kol 1, 24). Zadnje dvije strofe (10a-b) nose vapaj upućen Kristu. I ovdje je latinski izvornik izravniji i bogatiji: dva glagola exire i venire otkrivaju da je smrt izlazak iz ove zbilje i ulazak u novost, oslikanu»pobjednom palmom«(ad palmam victoriae). Ona se zadobiva, također, per Mariam, nasljedujući njezin primjer vjere i učeći od nje sutrpjeti s Kristom.

21 Kao što je otajstvo Marijine supatnje bilo nadahnućem mnogim likovnim i skulptorskim ostvarenjima (motivi Pietà, ili pak Blažene Djevice Marije pod križem), tako je i posljednica Stabat Mater pružila potku mnogim glazbenim promišljanjima i izričajima. Povjesničari glazbe nabrajaju preko četiri stotine skladbi na ovaj tekst. Mnoge od tih skladbi ne uglazbljuju čitavi tekst posljednice nego, u formi moteta, samo njezine odabrane dijelove, osobito početne strofe. Već od 15. st. susrećemo uglazbljenu prvu strofu kao antifonu. Ti početci doživjet će punu raspjevanost cijele posljednice, primjerice u skladbi A. Scarlattija, pisanoj za deset glasova (početak 18. st.). Skladali su je također Palestrina, Vivaldi, Haydn, Rossini, Schubert, Liszt, Dvořák, Perosi, Penderecki Ipak, jedno od najslavnijih i najdojmljivijih uglazbljenja ove posljednice dao je Giovanni Battista Pergolesi. Skladao ju je sa samo dvadeset i šest godina, na bolesničkome krevetu, zadnjih nekoliko mjeseci svoga života. Bila je to, čini se, njegova zadnja skladba, u kojoj se isprepliću supatnja s Marijom pod križem i vlastito trpljenje pred smrt. Šesti stavak, arija za sopran, koja započinje riječima Vidit suum dulcem natum, pruža jedinstveni glazbeni doživljaj Marijine supatnje pod križem. Posljednica, poniranjem u njezin sadržaj, pruža Crkvi jedinstven put supatnje s Marijom Supatnicom u Kristovoj otkupiteljskoj patnji. liturgijski kalendar SVIBANJ 17 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 18 P Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16, U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68, ; Iv 17,1-11a 20 S Svagdan; ili: Sv. Bernardin Sijenski, prezbiter Dj 20,28-38; Ps 68, c; Iv 17,11b Č Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezb., i drugovi, muč. Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a ; Iv 17, P Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica Dj 25,13b-21; Ps 103, ab; Iv 21, S Svagdan: Dj 28, ; Ps 11,4-5.7; Iv 21, N PEDESETNICA. DUHOVI 25 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Majka Crkve; ili sv. Beda; Sv. Grgur VII. Sir 17,24-29; Ps 32, ; Mk 10, U Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendan Sir 35,1-12; Ps 49, ; Mk 10, S Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski od dana: Sir 36,1.4-5a.10-17; Ps 79, ; Mk 10, Č Svagdan: Sir 42,15-25; Ps 33,2-9; Mk 10, P Svagdan: Sir 44,1.9-14; Ps 149,1-6a.9b; Mk 11, S Svagdan: Liturgija kvatri Prigodna čitanja, str ; 2Sol 3, ; Ps 90, ; Mt 25, N PRESVETO TROJSTVO LIPANJ 1 P Sv. Justin, mučenik, spomendan Tob 1,1a.2; 2,1-9; Ps 112,1-6; Mk 12, U Svagdan; ili: sv. Petar i Marcelin, mučenici Tob 2,10-23; Ps 112,1-2.7b-9; Mk 12, S Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan Tob 3, ; Ps 25,2-5ab.6.7bc-9; Mk 12, Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 5 P Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan Tob 11,5-17; Ps 146,1b-2.6c-10; Mk 12, S Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup Tob 12, ; Otpj. pj.: Tob 13,2.6-8; Mk 12, N DESETA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Svagdan: 2Kor 1,1-7; Ps 34,2-9; Mt 5, U Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon i crkveni naučitelj 2Kor 1,18-22; Ps 119, ; Mt 5, S Svagdan; 2Kor 3,4-11; Ps 99,5-9; Mt 5, Č Sv. Barnaba, apostol, spomendan vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13 živo vrelo 18 19

22 OTAJSTVO I ZBILJA 17. svibnja Sedma vazmena nedjelja Ulazna pjesma Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori:»traži lice njegovo!«da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. (Ps 27, 7-9) Zborna molitva Gospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu. Darovna molitva Primi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu. Prvo čitanje Dj 1, a.20c-26 Čitanje Djela apostolskih U one dane ustade Petar među braćom a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša i reče:»braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama: Njegova kuća nek opusti, njegovo nadgledništvo nek dobije drugi! Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospo din Isus počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.«i postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše:»ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.«onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola. Riječ Gospodnja. PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 5/2012) Otpj. ps.: Gospodin u nebu postavi (ŽV 5/2009) Prinosna: XIV Evo nas, Oče Pričesna: Jedno smo tijelo ili: 260 O da bude radost Završna: XIX Radujte se, kršćani ili: Kraljice neba Otpjevni psalam Ps 103, ab Pripjev: Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje. Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih! Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća. Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi, vi jaki u sili što izvršujete naredbe njegove. Drugo čitanje 1Iv 4, Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostola Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. Riječ Gospodnja.

23 Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu: da budu jedno kao i mi. (Vladimir Blažanović) Pričesna pjesma Molim te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja! (Iv 17, 22) Popričesna molitva Usliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Pjesma prije Evanđelja Iv 14, 18 Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše. Evanđelje Iv 17, 11b-19 Neka i oni budu jedno kao i mi! Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i po - moli se:»oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«riječ Gospodnja. MOLITVA VJERNIKA Ujedinjeni snagom Kristova Duha, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, proseći snagu istinskoga zajedništva za cijelu Crkvu i za sav svijet. 1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: rasvijetli ju svojom milošću da u protivštinama i izazovima svijeta čuva čistoću vjere i žar ljubavi prema tebi, molimo te. 2. Za papu, biskupe i svećenike: prodahni ih Duhom mudrosti da budu vjerni tvome nauku i životom svjedoče zbilju Kristove prisutnosti u svijetu, molimo te. 3. Za sve koji su preporođeni milošću krštenja: obnovi ih u predanju tebi kako bi svojim zajedništvom bili snaga obnove svijeta po tvome spasenjskome naumu, molimo te. 4. Za braću i sestre koji žive u oskudici i bez sigurnosti vlastitoga doma: vrati im radost života, a kršćane nadahni da im djelotvornom ljubavlju posvjedoče ljepotu tvoje blizine, molimo te. 5. Za preminule sestre i braću: obraduj ih vječnom radošću u kraljevstvu svoje ljubavi, molimo te. Primi, nebeski Oče, molitve svoje Crkve. Obnovi nam pouzdanje u tebe da naše zajedništvo s ljudima raste iz zajedništva s tobom. Po Kristu. živo vrelo 20 21

24 ma utemeljeno je na zajedništvu njega i njegova Oca:»Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si mi dao da budu jedno kao i mi.«jedno u Kristu Za stolom posljednje večere Isus upućuje molitvu nebeskomu Ocu. Moli za svoje učenike»da budu jedno«, jedno u mjeri i na način kako su on i Otac jedno. Moli dok su svi okupljeni oko stola. Stol je mjesto zajedništva i blizine. Sustolništvo omogućuje okrenutost osoba licem u lice, susret pogledâ i dioništvo života, a razlomljeni kruh i zajedništvo čaše potvrđuju i produbljuju blizinu koju sustolnici međusobno dijele. Prije riječî molitve za jedinstvo učenika, od stola zajedništva odstupio je onaj koji je u srcu već bio podijeljen. Juda. Izašao je u noć, kako bilježi evanđelist, jer je noć bila u njemu. Nije bio rasvijetljen i preobražen Isusovom prignutošću pred njim u gesti pranja nogu. Ostali su oni do čije je nutrine doprla snaga njegove riječi i očitovane ljubavi. No, stol, zajedništvo kruha i čaše, nisu dostatni da bi se razumjelo jedinstvo o kojemu Isus govori. On za učenike moli dar zajedništva, moli»da budu jedno«. Upravo molitva za jedinstvo otkriva da je jedinstvo među kršćanima Božji dar, dar koji izvire iz zajedništva s nebeskim Ocem. Riječi Kristove molitve rasvjetljuju narav zajedništva koje se uspostavlja među njegovim učenicima. On ih ne želi ostaviti u zabludi glede njihove povezanosti i zajedništva u svijetu. Prije nego će biti»uzet«i raspet, ne hrabri ih da se»drže zajedno«ili da»čuvaju jedni druge«. Mnoga su ljudska zajedništva propala, pokazala se kratkovjekima, nepouzdanima i neodrživima. I učenici će se doskora razbježati, zatajit će Učitelja i skriti se»iza zatvorenih vrata«u strahu da ne dožive njegovu sudbinu. Zajedništvo za koje Isus moli i koje uspostavlja među učenici- Po mjeri jedinstva Oca i Sina Molitva Ocu i poziv učenicima da»budu jedno«u Kristu, ponajprije progovara o životu koji je postavljen na drukčije temelje od onih na kojima počiva svijet. Ljudsko zajedništvo, pa i među kršćanima, možemo stvoriti sami, vođeni težnjom za skladom svijeta, nadilaženjem granicâ i podijeljenosti, ali takvo zajedništvo ne će nikada ispuniti želju Isusove molitve»da svi budu jedno«. Jedinstvo Isusovih učenika nije»svjetovni fenomen«, pa ni samo ljudski, jer jedinstvo o kojemu govori Isus ne teži za svijetom pravednosti i jednakosti, nego za novošću koja u potpunosti nadilazi svijet i njegovu mjeru zajedništva. Crkva, živeći u svijetu odnos s Uskrslim Gospodinom, odnos koji je»jedno s njim«, nastoji unijeti u zbilju svijeta ono zajedništvo koje svijet sâm ne može dati. Iz jedinstva s Kristom Crkva prepoznaje svoje poslanje i zadaću u svijetu. U mjeri u kojoj je jedno s Kristom, pronalazi pravi odnos prema svijetu, blizinu s potrebitima i onima koji su na marginama društva, odgovornost za vrjednote i kulturu, mjeru zauzetosti za izgradnju svijeta. Biti jedno s Ocem, znači biti u Ocu,»u njegovu imenu«. To je temelj jedinstva koje preobražava ljude i svijet. Vidljivo jedinstvo kršćana u svijetu nije, stoga, preduvjet da bi se bilo u Ocu, da bi se živjelo jedinstvo s Ocem i Sinom. Biti jedno s Ocem i Sinom jest temelj da bi se prevladavale razlike i podjele koje su plod svijeta i posljedica ranjenosti svijetom.»sve dok je svijet djelotvoran u Crkvi, u kršćanstvu, dolazi do raskolâ. Jedinstvo može doći samo od Oca po Sinu.«(papa Benedikt XVI.) Jedinstvo o kojemu govori Isus nije tek ustrojbeno ili organizacijsko pitanje odnosâ među kršćanima, nego način življenja odnosa s Bogom koji se objavio u Kristu. Upravo taj dar jedinstva, dar da možemo biti jedno u Kristu, nosi snagu obnove i preobrazbe svijeta i njegovih krhkih zajedništava.

25 Pronaći sebe u Kristu Po»nutarnjemu jedinstvu«koje uobličuje naš osobni odnos s Bogom utire se put življenju istinskoga zajedništva s ljudima. Upoznati Boga, prihvatiti objavu njegove ljubavi i ući u njegov život, znači izručiti se služenju Ljubavi koja se po našim životima razlijeva i daruje svijetu. U Bogu nema razdijeljenosti. Biti s Bogom ne razdvaja nas od ljudi i od izgrađivanja»kraljevstva ljubavi«u svijetu. Štoviše, tko živi istinsko zajedništvo s Bogom, postaje graditeljem jedinstva među ljudima, jedinstva koje očituje preobražajnu Božju blizinu. Naši susreti s ljudima obojeni su snagom našega susretanja s Bogom. Ako u mome životu ponestane zajedništva s Bogom, u drugome mogu vidjeti samo drugoga ; on za mene nije nositelj Božjega očitovanja (Benedikt XVI., Deus caritas est, 18). Iskrenost zajedništva s Bogom pokazuje se plodnom u preobrazbi našega odnosa prema ljudima i prema svijetu.»biti jedno«mogu samo oni koji su jedno u Bogu, jer nema nijedne druge snage koja bi premostila i ujedinila razlike i težnje osobâ i otkrila im zajedništvo Božjega poziva. Isus moli za svoje učenike da nastave u svijetu njegovo poslanje: objavljivati ljepotu obnovljenoga zajedništva ljudskoga roda s Bogom. Obnova stvorenoga svijeta ne događa se bez obnovljene životne veze sa Stvoriteljem, s Ocem nebeskim. Utjelovljenjem u ljudsku zbilju i povratkom Ocu, Isus je postao put novoga jedinstva ljudi s Bogom i ljudi međusobno. Obnovio je raskinutu vezu sinovskoga zajedništva u Bogu. Biti jedno onako kao što su Isus i nebeski Otac jedno, znači priznati se sinom, Božjim djetetom. Boga može nazvati Ocem samo onaj tko se priznaje njegovim djetetom. Ocem ga nazivamo iz sinovskoga posluha i vjernosti. Ljepota našega življenja i zajedništva među ljudima»ovisna«je o Božjoj ljubavi, o zajedništvu s njim. Naša»ovisnost o Bogu«oslobađa nas zarobljenosti samima sobom i iskušenjâ lažne slobode te nas čini»kreativnima u Božjoj ljubavi«u kojoj se drugi otkriva kao Božja slika i mjesto izgradnje Božjega kraljevstva. Božje kraljevstvo jesu ljudi, ujedinjeni otvorenošću njegovu daru sinovstva, u kojemu su»svi jedno«. To kraljevstvo raste po nama sve dok Bog ne bude»sve u svemu«(1kor 15, 28). Ante Crnčević odjeci riječi Izbor za službu apostola Dj 1, Judin je lik intrigantan. U Novome zavjetu postoje dva izvještaja o njegovu skončanju. Matejevo evanđelje izvješćuje o tome u 27, 3-10, a Djela apostolska u 1, Juda se redovito pojavljuje u popisu Isusovih učenika. Uvijek je opisan kao izdajnik. Luka ga opisuje kao onoga koga je opsjeo Sotona (usp. Lk 22, 3). Juda ne ide samo k velikim svećenicima, nego i zapovjednicima i savjetuje se s njima kako bi im mogao predati Isusa. Napustio je svoju službu i otišao»na svoje mjesto«(dj 1, 25). Onima koji su ustrajali u kušnjama Isus je obećao:»ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih.«(Lk 22, 29-30). Obećao im je kao Uskrsli i Duha Svetoga, kojega se ne može kupiti za novac (usp. Dj 8, 20). Stoga je bilo potrebno izabrati nekoga za apostolsku službu umjesto Jude. Mario Cifrak Zrnje Prije nego što bude»uzdignut«sa zemlje i odijeljen od svojih učenika, Krist moli za njih da budu»jedno s njim«. U jedno s njim povezuje ih njegova riječ, ona riječ u kojoj se posvećuju i koja će ih i dalje dijeliti od svijeta. U taj su svijet poslani da, upravo»odijeljenošću od njega«, budu znak svijetu. Ostati u svijetu i biti mu znak, može samo onaj tko»ostaje u Bogu«. živo vrelo 22 23

26 OTAJSTVO I ZBILJA 24. svibnja Pedesetnica. Duhovi Ulazna pjesma Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja. (Rim 5, 5; 10, 11) Zborna molitva Bože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika. Po Gospodinu. Darovna molitva Ispuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu. Prvo čitanje Dj 2,1-11 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti. Čitanje Djela apostolskih Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći:»gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezo potamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja. PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE Ulazna: ili Ljubav je Božja razlivena Otpj. ps.: 537 Pošalji Duha svojega ( ili: Pošalji Duha svojega (ŽV 6/2011) Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presveti Prinosna: 234 Kad navrši se ili: VI Izvore vode žive Pričesna: Svi se napušiše Završna: 260 O da bude radost Otpjevni psalam Ps 104, 1ab. 24ac 29b Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina! Gospodine, Bože moj, silno si velik! Kako su brojna tvoja djela, Gospodine, puna je zemlja stvorenja tvojih. Ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje. Neka dovijeka traje slava Gospodnja: nek se raduje Gospodin u djelima svojim! Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Gospodinu. Drugo čitanje Gal 5, Plodovi Duha. Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima Braćo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već, rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.

27 Plodovi su Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost. Vladimir Blažanović: Duhovsko rađanje Crkve, Pričesna pjesma Svi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvena djela Božja, aleluja. (Dj 2, 4.11) Popričesna molitva Bože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Riječ Gospodnja. Pjesma prije Evanđelja Dođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi! Evanđelje Iv 20, (ili: 15,16-27; 16,12-15) Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas: Primite Duha Svetoga. Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im:»mir vama!«to rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče:»mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.«to rekavši, dahne u njih i kaže im:»primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«riječ Gospodnja. MOLITVA VJERNIKA Braćo i sestre, u poslušnosti Božjoj riječi i u zajedništvu ispovijedanja vjere s pouzdanjem se utecimo nebeskomu Ocu, djelitelju svakoga dara, i zajedno molimo: Oživi nas svojim Duhom, Gospodine. 1. Čuvaj u svojoj Crkvi dar Duha Svetoga kako bi mogla svim narodima vjerodostojno naviještati velika djela tvoje ljubavi, molimo te. 2. Prodahni svojom mudrošću papu našega Franju i sve pastire Crkve i pomozi im da svetošću života i nesebičnošću služenja uvijek očituju da tvoj Duh ravna Crkvom, molimo te. 3. Prosvijetli svojim Duhom sve koji upravljaju narodima i državama: probudi u njima odgovornost za zajedničko dobro i ispuni ih brižnošću za siromašne i nemoćne, molimo te. 4. Čuvaj nepovredivost obiteljskoga života u našemu narodu; daj nam spoznati da smo u obitelji dar jedni drugima i pomozi da se međusobno podupiremo u življenju vjere i u poslanju koje nam povjeravaš, molimo te. 5. Obnovi u svima nama sve što je grijehom ranjeno; nek tvoj Duh oživi u nama žar vjere te budemo nositelji tvoje ljubavi prema svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te. Bože, izvore svakoga dobra, usliši nam smjerne prošnje. Ispuni nas svojim Duhom da zajedništvo s tobom uvijek rasvjetljuje i obnavlja sva naša zajedništva s braćom ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo 24 25

28 V. Blažanović, Duh iz Isusova daha Izvještaj o primanju Duha Svetoga u četvrtome evanđelju naoko je sasvim drukčiji od Lukina izvještaja. Kod Luke se sve događa na Pedesetnicu i time se silazak Duha Svetoga povezuje sa židovskim blagdanom. Božje se djelo nastavlja. Sve se događa vani, događaj je iznimno jak i ima velike učinke. Neposredno nakon silaska Isusovi se učenici šire po svijetu i s njima se širi njegova radosna vijest. Ivan drukčije opisuje primanje Duha Svetoga. Učenici su zatvoreni i nakon što su primili Duha, ostaju na istome mjestu. Uskrsli im ponovo dolazi nakon tjedan dana. U razlikama Luke i Ivana bilo bi dobro opaziti upotpunjavanje, a ne sukob. Ivan je događaj Duhova smjestio na isti dan kada se dogodilo i uskrsnuće. Isus je uskrsnuo rano ujutro, a Duha im je udahnuo istoga dana navečer. Ivan, za razliku od Luke, opisuje događaj iznutra. Začuđuje da su učenici sabrani na jednome mjestu. Kada je Isus uhvaćen, oni su se razbježali i raspršili. To da su na uskrsni dan zajedno, valja zahvaliti Mariji Magdaleni koja je rano ujutro prva išla na grob i javila Isusovim učenicima da je grob prazan. Ivan ne opisuje precizno ni mjesto gdje su učenici sabrani niti nabraja tko je sve nazočan. Tako, primjerice, ne znamo jesu li bile žene s učenicima, posebno Isusova majka Marija i Marija Magdalena ili jesu li bili, recimo, Nikodem i Josip iz Arimateje. Jedino što Ivan pomno navodi jest vrijeme. Uvečer onog dana kada je Isus uskrsnuo. To je njegov način da kroz tekst dade naslutiti liturgijsko ozračje zajednice nakon uskrsnuća. Zajednica se okuplja na dan Isusova uskrsnuća i uvečer je Isus s njima. Učenici su zajedno iza zatvorenih vrata. Vrata su zatvorili u strahu od Židova. To je također osjećaj Ivanove zajednice nakon uskrsnuća. Osjećaju se izbačenima iz sinagoge, a zatvaranjem vrata reagiraju na odbačenost i progon. Isus dolazi među njih i staje u sredinu. Isusovi učenici nisu okupljeni oko neke ideje, nekog programa ili neke moralne norme. U njihovoj sredini stoji ubijeni, pokopani i uskrsli Učitelj. To je slika liturgijskoga okupljanja prve Crkve. Učenici se, kada prepoznaju Učitelja po njegovim ranama, raduju. I ovdje se sluti važno obilježje nedjeljne liturgije u prvoj Crkvi: radost. Nedjelja je dan za radost. To je važno obilježje za nedjeljni susret s Uskrslim i ono se ovdje pojavljuje ujedno i kao zadaća za pripremu slavlja i kao način slavljenja nedjeljnoga euharistijskog susreta s Uskrslim. Identitet Uskrsloga Isus im pokazuje ruke i bok. Na njemu su znakovi ranâ koje je dobio na križu. One ostaju njegovi znakovi. Nosi ih na svome tijelu i nakon uskrsnuća. Uskrsnuće nije zbrisalo prošlost i podnesenu nepravdu. Ono je sve preobrazilo u život. Isus ima probodene ruke i probodeni bok. Bok je ovdje važan. Isus je već ranije navijestio da će iz njegove utrobe poteći žive vode. Ivan to izravno povezuje s Duhom kojega će učenici primiti. Uz to, Ivan je izvijestio da je na križu, kada mu je kopljem proboden bok, iz njega potekla krv i voda. Voda je simbol Duha Svetoga, a krv je simbol Isusove muke i smrti. Od Golgote Duh Sveti i Isusov križ idu zajedno. Nema jednoga bez drugoga. Isus će upravo kao ubijeni i probodeni donijeti Duha Svetoga svojim učenicima.

29 Isus svojima još jednom kaže:»mir vama!«. Potom ih šalje. Poslanje učenika isto je kao i njegovo poslanje. Kao što je on svoje poslanje primio od Oca, tako njegovi svoje poslanje primaju od njega, Uskrsloga. Tamo gdje je Isusu stajao Otac, učenicima stoji Isus. Nema ni jedne riječi o sadržaju poslanja. Poslanje je isto. Crkva nema neko drugo ili drukčije poslanje od Isusova. Ona nastavlja njegovo poslanje. Isus je svoje poslanje započeo nakon što je na njega na Jordanu sišao Duh Sveti. Učenici počinju svoje poslanje nakon što od Isusa prime istoga Duha. Isus svojima daje Duha Svetoga tako da dahne u njih. Dah podsjeća na Očev životvorni dah na početku stvaranja. Ivan time pokazuje kako Uskrsli svoje čini novim stvorenjima. Oni primaju životni princip od Isusova daha. Moć opraštanja Zajedno s Duhom primaju i moć opraštanja grijeha i moć zadržavanja grijeha. U prvi mah ova se moć čini kao proizvoljna moć. Kojima Isusovi otpuste grijehe otpušteni su, a kojima zadrže zadržani su. Kao da sve ovisi samo o njihovoj volji. Ipak, izvornik je suptilniji i zrcali stanje prve Crkve. Onomu tko povjeruje Isusu i odluči se poći za njim, učenici jednim činom otpuštaju grijehe i oni su im otpušteni. Koji po- đu za njim prelaze iz vladavine grijeha i smrti u vladavinu Isusa živoga i njegova Duha. Oni koji ne naprave taj korak, ostaju pod vladavinom grijeha i smrti. Učenici to samo potvrđuju. Sluti se da je zadaća i poslanje učenikâ prihvatiti sve one koji se odluče za Isusa, izvesti ih iz vladavine smrti i grijeha i uvesti u prostor života i Duha. Ujedno im je zadaća znati razlikovati krštene od onih koji ostaju pod vladavinom grijeha i smrti. Dok prvi prelaze iz jednoga stanja u drugo, drugi ostaju trajno u svome stanju odvojenosti od Uskrsloga. Kada se zajednica vjernika nedjeljom sabire oko euharistijskoga stola, ona je svjesna da je povezana s Isusom koji je»u sredini«i da iz njega i od njega prima Duha Svetoga kojim vrši svoje poslanje u svijetu i otvara vrata svima koji žele za Isusom. otpuštajući im grijehe, prevodeći ih sakramentom krštenja iz vlasti smrti i grijeha u svijet spašenosti i slobode. Ivanov nas tekst o Duhu Svetom, kojega je Uskrsli dahnuo u svoje, dovodi u veliku blizinu s prvom Crkvom i njezinim iskustvom. Unatoč strahu i zatvorenosti, unatoč protivnostima i odbačenosti od svijeta, učenici primaju Duha i znaju da su poslani svijetu naviještati da je Uskrsli živ i da je svakome tko u njega povjeruje otvorena vrata u život i radost. Ante Vučković Zrnje odjeci riječi Dar ispunjenja Dj 2, 1-11 Već prva rečenica odlomka govori o ispunjenju. Duhovi su događaj ispunjenja. Židovi su taj blagdan slavili kao završnicu žetve. Možemo reći da učenike i one s njima ponovno nalazimo zajedno, na istome mjestu: i eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar i ispuni čitavu kuću,»podijeljeni jezici«, siđu po jedan na svakoga i svi se napune Duha Svetoga i počeše zboriti drugim jezicima. Vjetar i Duh u hebrejskom i grčkom su ista riječ. Božji pojavak u Starom zavjetu često je praćen vjetrom (usp. 1Kr 19,11), ali i vatreni pojavci upozoravaju na Božju prisutnost (usp. Izl 3, 2; Br 9, 15s; 21,6; 2Kr 2, 11). Sve je bilo dostupno i zamjetljivo osjetilima sluha i vida. Nije riječ o pojavi prirodnog elektriciteta, jer ispunjeni Duhom počeše zboriti u drugim jezicima. Pritom nije riječ o materinjem jeziku, ali ni o nerazumljivom blebetanju, jer bijahu ispunjeni Duhom Svetim. Mario Cifrak Apostoli, okupljeni iza zatvorenih vrata gdje su se skrili, nisu jedno. Razjedinjeni su. U sebi su podijeljeni strahom, jer je Isusova smrt razdijelila njihova očekivanja od stvarnosti koju kušaju. Isus dolazi i»dahne u njih«. Udahnjuje im život. Onako kao što je Otac, na početku, udahnuo život u neživu materiju. Duh nas stvara za novost života. Dar duha je dar novoga stvaranja. živo vrelo 26 27

30 OTAJSTVO I ZBILJA 31. svibnja Svetkovina Presvetoga Trojstva Ulazna pjesma Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano. Zborna molitva Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života.udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemo gućem i jedinom Bogu. Po Kristu. Darovna molitva Gospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu. Prvo čitanje Pnz 4, Gospodin je Bog na nebu i ovdje na zemlji drugoga nema. Čitanje Knjige Ponovljenog zakona Mojsije reče narodu:»ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pôkuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu? Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek.«riječ Gospodnja. PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi Bog Otpj. ps.: Blago narodu (ŽV 5/2009) Prinosna: 165 Oče naš dobri Pričesna: Ja sam s vama Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod ili: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan Otpjevni psalam Ps 33, Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu! Prâva je riječ Gospodnja i vjernost su sva djela njegova. On ljubi pravdu i pravo: puna je zemlja dobrote Gospodnje. Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova. On reče i sve postade, naredi i sve se stvori. Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi. Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo! Drugo čitanje Rim 8, Primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče! Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kli čemo:»abba! Oče!«Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji,

31 Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Inicijal iz antifonara, Padova Pričesna pjesma Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! (Gal 4, 6) Popričesna molitva Gospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu. MOLITVA VJERNIKA a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. Riječ Gospodnja. Pjesma prije Evanđelja usp. Otk 1, 8 Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi! Evanđelje Mt 28, Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:»dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.«riječ Gospodnja. U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojednome Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno: Gospodine, učvrsti nam vjeru! 1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu kroz svijet. Čuvaj ju u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi koja objavljuje tvoju dobrotu, molimo te. 2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje riječi, molimo te. 3. Gospodine, budi bliz svima koju su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im pouzdanje u tebe i vrati ih na put spasenja, molimo te. 4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i čuva u trajnome zajedništvu s tobom, molimo te. 5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te. Svemogući Bože, ti si nam radi našega spasenja poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao Duha Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom te zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo 28 29

32 OTAJSTVO I ZBILJA Presveto Trojstvo Trojedina duša kao spužva Trojedinoga Boga U teološkoj i duhovnoj tradiciji za razumijevanje otajstva Trojedinoga Boga veliku je ulogu imalo Augustinovo promišljanje koje se obično naziva»psihološ kim pristupom«trojstvu. Ono je danas, nažalost, zapostavljeno, premda se u njemu krije golem teološki i duhovni poticaj za vjeru u Trojstvo. Budući da je čovjek slika i prilika Trojedinoga Boga, Augustin uviđa da je čovjek slika i prilika Trojedinoga Boga u svojemu nutarnjem duhovnom životu. Naime, svaki je čovjek»trojstvo«, u sebi ima tri djelatnosti: memoria (sjećanje), intellectus (spoznaja) i voluntas (volja). Svaki se čovjek sjeća, spoznaje i želi. Premda su sve tri djelatnosti različite i takvim ih čovjek doživljava, one ne ugrožavaju jedinstvo čovjeka, one su jedno u jednome čovjeku. Ako je tako u čovjeku, onda na sličan način treba biti i u Bogu, jer je čovjek slika Trojedinoga Boga. I Bog mora u sebi imati tri djelatnosti koje vjera naziva Ocem, Sinom i Duhom Svetom. Tako se Otac može razumjeti kao memoria, Sin kao intellectus, a Duh Sveti kao voluntas. da se stavljamo u prisutnost Očevu, da naša svijest uvijek bude su-svijest, naša prisutnost su-prisutnost, Otac u nama i mi u Ocu. Otac Otac je memoria, sjećanje, ali ne sjećanje shvaćeno kao spomen na prošlo, nego sjećanje kao samosvijest, kao sebeprisutnost. U svojoj djelatnosti sjećanja, samosvijesti i sebeprisutnosti čovjek je tako slika Oca. No, ako je čovjek slika i prilika Oca, iz toga slijedi da se čovjek treba»upriličiti«, suobličiti Ocu, odnosno da njegova samosvijest i sebeprisutnost budu prožeti prisutnošću Oca. Drugim riječima, vjernik je pozvan neprestance živjeti u prisutnosti Oca, da Otac prožima sve svijetle, ali i tamne kutove njegove samosvijesti. Nažalost, mi činimo suprotno. U našoj memoriji dominiraju razne misli. Bernard iz Clairvauxa navodi tri vrste misli: požudne, opterećujuće i dokone. Te i mnoge druge negativne misli ispunjaju našu memoriju, prate ju i opterećuju danju i noću. Zato vjera u Oca čisti te misli, donosi higijenu memorije, ukoliko nas poziva Sin Sin je intellectus, spoznaja. Bog sebe spoznaje i izriče Sinom, Logosom, Riječju. Bog se u Riječi pokazuje kao Bog suprotnosti. Bog nije dosadan, uvijek isto i uvijek jedno u sebi. Ne, Bog je Bog suprotnosti različitih polova, Oca i Sina. Bog se u Sinu, Riječi, samomu sebi suprotstavlja u pozitivnom smislu riječi. Ta suprotstavljenost jest uvjet ljubavi, jer gdje nema suprotstavljenosti, gdje je sve isto, tamo nema ni ljubavi. Ljubav zahtijeva suprotstavljenost. Upravo zato što je jedino u kršćanstvu, za razliku od ostalih religija, Bog suprostavljen samomu sebi, on je objavljen kao Bog ljubavi. Kako je čovjek slika i prilika Božjega Intellectus-a, Razuma, treba se upriličavati Božjemu Razumu. Nažalost, i tu griješimo. Naš razum bludi, spoznajemo pogrješno sebe i druge, ovaj svijet. Ili pak svoj razum, svoju spoznaju smatramo apsolutnom, zatvaramo

33 se onomu što nadilazi naš razum i njegovu spoznaju. Na neki način svojom spoznajom uvijek sve izokrećemo, i Boga i sve stvari u ovome svijetu. Zato vjera u Trojstvo, vjera u Sina, u Razum koji je postao tijelom u Isusu Kristu, zacjeljuje naš izokrenuti razum, njegove pogrješne spoznaje, otvara ga istinskoj spoznaji nas samih, spoznaji drugih i spoznaji svih stvari u ovome svijetu te ga dovodi u spoznaju samoga Boga. Tko se daje zahvatiti božanskim Razumom, taj već sada i ovdje dobiva udjela u Božjoj sebespoznaji. U vjeri u Isusa Krista naš razum biva zacijeljen, uzdignut i preobražen božanskim Razumom. Duh Sveti Duh je Sveti, pak, voluntas, volja. Volja je kretnja, usmjerenje. Dakle, Bog se u samomu sebi kreće i usmjerava. To je kretnja Oca prema Sinu i Sina prema Ocu, Sjećanja prema Spoznaji, Spoznaje prema Sjećanju. Bog se po volji u svojim suprotnostima kreće prema samome sebi, tako da se suprotstavljenost u Bogu uvijek događa kao zajedništvo, a ne kao razdvajanje. Zato je božanska volja zajednička (voluntas communis), a takva volja nije ništa drugo doli ljubav. Jer, ljubav je zajednička volja, ona je kretnja koja ne razdvaja, nego spaja i stvara zajedništvo, jedinstvo Oca i Sina. Bez Volje, bez Duha Svetoga, Bog bi u sebi bio podijeljen, nepokrenut i jalov. Tako vjera u Duha Svetoga razotkriva Boga u kojemu postoji zajednička volja, ljubav, zajedništvo. A naša volja? I ona je također često izokrenuta, ona je egoistična, traži samo svoje (voluntas propria), razdvaja i ne stvara zajedništvo, ne okreće se dobru, istini. Takva nas volja čini osamljenima. Tko pak vjeruje u Duha Svetoga, taj se upriličava božanskoj, zajedničkoj volji, Duhu Svetomu, otvara se Božjoj ljubavi, ulazi u zajedništvo Oca i Sina. S Božjom voljom, Duhom Svetim, čovjek nije osamljen, nalazi se u Božjemu zajedništvu i zajedništvu s drugim ljudima. Tako uviđamo kako vjera u Trojedinoga Boga nije nešto što nema veze s našim životom. Naprotiv, ona je nešto najživotnije, ona mijenja i treba mijenjati naš unutarnji život, naše sjećanje, našu spoznaju i našu volju. Vjera u Trojedinoga Boga treba suobličavati naš unutarnji trojedini život sa Životom Trojedinoga Boga te tako preobražavati i naš izvanjski život. Stoga, neka danas naša trojedina duša bude»poput spužve«, neka se napaja vodom Trojedinoga Boga i neka uživa u trima božanskim osobama (sv. Terezija Avilska). Ivica Raguž odjeci riječi Nevidljivost i snaga Saveza Pnz 4, Stvaranje čovjeka jedinstven je i veličanstven događaj. Božje djelovanje nastavlja se u njegovu govoru narodu»ispred ognja«(pnz 4, 33). Ovu sintagmu susrećemo nešto ranije gdje je riječ o susretu Boga i njegova naroda na brdu Horebu (4, 12), to jest Sinaju. Taj je susret bio sasvim poseban, jer narod nije vidio nikakva lika, već je samo čuo glas. Ponovljeni zakon time donosi ponešto izmijenjenu sliku susreta s Bogom u odnosu na Knjigu Izlaska (19, 18), jer želi izbjeći svaku pomisao da bi Bog bio prisutan u vatri. Tu je samo njegov glas, ali ne i lik. Ipak, taj glas označuje Božju prisutnost i blizinu, kakvu nije iskusio nijedan drugi narod (Pnz 4, 33). Drugi događaj vezan uz izlazak jest izabranje naroda (4, 34). U nastavku sveti pisac objašnjava da iz istine o Bogu slijede i obveze naroda koji mora prihvatiti da nema drugih bogova (Pnz 4, 39). Darko Tepert Zrnje Učenici dolaze na Goru, u Galileju, kamo ih je Isus poslao i gdje je sve počelo. Odande su nekoć krenuli za njim. Upravo iz»galileje poganske«sada kreću po čitavome svijetu, naviještajući njegovo ime i pridružujući sve ljude njegovu spasenju. Galileja je stalna opomena Crkvi da umije prepoznati sve zakutke svijeta i bude spremna upravo stvarati zajedništvo njegovih učenika, ne plašeći se protivljenja svijeta. živo vrelo 30 31

34 OTAJSTVO I ZBILJA 4. lipnja Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove Ulazna pjesma Narod svoj hrani pšenicom najboljom, siti ga medom iz pećine. (Ps 81, 17) Zborna molitva Gospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš. Darovna molitva Gospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu. Prvo čitanje Izl 24, 3-8 Ovo je krv Saveza koji Gospodin s vama sklapa. Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas:»sve riječi što ih Go spodin reče vršit ćemo.«tada Mojsije popi -še sve riječi Gospodnje. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelo vih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati:»sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.«mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći:»ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«riječ Gospodnja. PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE Ulazna: 77 Narod svoj hrani Otpj. ps.: V Uzet ću čašu spasenja (ili ŽV 6/2006) Posljednica: 202 Hvali, Sion Prinosna: 228 Po obećanju Pričesna: Tko jede moje tijelo ili: 247 Uzmite, jedite Završna: 259 Krist nas je sobom hranio ili: 848 Veselo, braćo Otpjevni psalam Ps 116, b-18 Pripjev: Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje. Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje. Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje: ti si razriješio okove moje. Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim. Drugo čitanje Heb 9,11-15 Krv Kristova očistit će savjest našu. Čitanje Poslanice Hebrejima Braćo: Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A radi ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu. Riječ Gospodnja.

35 Razlomljeni i darovani Kruh života. Vladimir Blažanović: Posljednja večera, Popričesna molitva Gospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš i kra ljuješ u vijeke vjekova. Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51 Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Evanđelje Mk 14, Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja. Čitanje svetog Evanđelja po Marku Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa:»Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?«on pošalje dvojicu učenika i rekne im:»idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima? I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu. I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče:»uzmite, ovo je tijelo moje.«i uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče:»ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga novoga piti u kraljevstvu Božjem.«Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. Riječ Gospodnja. MOLITVA VJERNIKA Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S pouzdanjem mu se utecimo da u ovome sakramentalnom zajedništvu obnovi u nama ljepotu božanskoga života koji je u nas pohranio. 1. Za Crkvu kojoj se daruješ u otajstvu euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom i te sama bude kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te. 2. Za svećenike, služitelje svetih otajstava: okrijepi ih svetošću života i predanom ljubavlju za sve ljude te uvijek budu dostojni služitelji sakramenta ljubavi, molimo te. 3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pohodi ih svojom dobrotom i pomozi da se odazovu tvojoj riječi te u njoj pronađu put života i spasenja, molimo te. 4. Za nas okupljene oko stola tvoje riječi i stola euharistije: daj da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te. 5. Za sestre i braću koji u vjeri usnuše: udijeli im dioništvo u nebeskoj gozbi, molimo te. Gospodine Isuse Kriste, u slavlju euharistije krijepiš nas svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Daj da blagovanje svetih otajstava obnavlja naše živote na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. živo vrelo 32 33

36 OTAJSTVO I ZBILJA Svetkovina Tijelova Sveta gozba Isus Krist nam je»u divnom otajstvu ostavio spomen svoje muke«. Svoje tijelo i krv darovao nam je u prilikama kruha i vina.»kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova otajstveno označavaju«jedinstvo Crkve, dok je»pričest dragocjenoga tijela i krvi predokus buduće slave«. Ulomci su to iz Zborne, Darovne i Popričesne molitve današnje svetkovine, a krasno oslikavaju njezin smisao. Spomen muke Kršćanstvo je izrazito tjelesna religija. Za razliku od svih drugih, mi vjerujemo da je Bog»postao tijelom i nastanio se među nama«te za nas prolio svoju krv. U odlomku iz Poslanice Hebrejima o Isusu se govori kao o Velikom svećeniku koji je»po većem i savršenijem Šatoru«, imajući na umu prinošenje ranijih žrtava kada je starozavjetni svećenik škropljenjem krvlju jaraca i junaca vršio obred pomirenja između Boga i njegova grješnog naroda svojom vlastitom krvlju očistio»savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu«. Prvo predslovlje o euharistiji veli:»njegovo nas žrtvovano tijelo u pričesti krijepi, a krv prolivena od svih grijeha čisti.«on je svjesno prihvatio svoju sudbinu i nerazdruživo je vezao uz povjereno mu poslanje. Što je riječima navješćivao, životom i smrću je potvrdio. U semitskom govoru tijelo je oznaka cjelovite osobe, a krv je znak njezina života. Žrtvujući svoje tijelo i krv Isus je dao cijeloga sebe, cijeli svoj život, u naumu da»pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu«. Žrtva, krv, tijelo! Riječi su to koje podsjećaju na tragediju. Obično označavaju nasilje i bol. No, s druge strane, one mogu biti i znak ljubavi, međusobne povezanosti i života. Krvne i tjelesne veze čine obiteljsko zajedništvo. Žrtva i prolijevanje krvi za nekoga simbol suneizmjerne ljubavi. Darovati krv ili dio svoga tijela omogućuje spašavanje života drugoj osobi. Stoga govor o Kristovu tijelu i krvi nije prije svega govor o patnji, nasilju i boli koju je podnio za nas, nego o njegovoj spremnosti da nas uvede u obitelj djece Božje, o beskrajnoj ljubavi prema nama i daru punine života. Jedinstvo Crkve U čitanju iz Knjige Izlaska navodi se kako je krvlju žrtvovanih životinja sklopljen Savez između Boga i njegova naroda. Taj je Savez ujedno bio znak jedinstva izabranoga naroda. Umirući, Isus je u krvi utemeljio novi Savez i ustanovio novi Božji narod. Njegova krv je»krv Saveza koja se za mnoge prolijeva«. Budući da su Isusovo tijelo i krv, koje je prikazao»za vas i za sve ljude«, identični euharistijskoj hrani, u euharistijskome činu pod vidljivim prilikama kruha i vina polazište je i središte Crkve, a njihovo blagovanje čuva i stvara njezino jedinstvo. Pogrešno bi bilo vjerovati da samo pojedinac po euharistiji prima individualno udioništvo na životu Isusa Krista i milost za ostvarenje toga udioništva. Naprotiv, u euharistiji spasenjska volja Božja postaje vidljivom

37 i prisutnom svim ljudima tako što se po njoj oblikuje i stvara vidljivo zajedništvo Crkve. Isus Krist nam se daje u jednostavnosti hrane i pića, kao što je i došao među nas u jednostavnosti naše ljudske egzistencije. Dati nekomu kruh u ruke znači osposobiti ga za život ili ga vratiti na stranu života. Pružajući učenicima kruh na Posljednjoj večeri, opisanoj u današnjem evanđelju, Isus ih je osposobio da ne klonu u događajima koji će se uskoro dogoditi i dao im snagu za život i naviještanje nakon njegova uzašašća na nebo. Znakovito je da samo Judi zasebno pruža komad kruha, pokušavajući ga tako s puta smrti vratiti na stranu života. Vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji mi potvrđujemo također jednostavnom riječju:»amen.«tako ispovijedamo da je u hostiji sami Krist koji se s nama sjedinjuje i od nas brojnih čini jedno Tijelo, zajednicu Crkve, obitelj djece Božje. Ta činjenica ima za posljedicu da se osjećamo dijelom njegova Tijela te da smo povezani sa svakim drugim djelom toga istoga Tijela. Ni prema jednome ne možemo biti indiferentni. Pozvani smo snažiti ga, obnavljati, podupirati kada je slabo i ozdravljati kada je bolesno, a pričest nas za to osposobljuje i uvijek vraća na stranu života. Predokus buduće slave Birajući ozračje gozbe za utemeljenje euharistije Isus je naznačio da je njezin konačni cilj sve one koji ju slave dovesti do vječne radosti, a već ovdje na zemlji biti im njezin predokus. Stoga, dajući učenicima kruh i vino, Isus najavljuje nove prilike koje će biti u»kraljevstvu Božjemu«. Taj put od zemlje do neba znakovito je oslikan u samom euharistijskom činu. Tijekom misnoga slavlja svećenik tri puta u ruke prima prilike kruha i vina. Ponajprije kod priprave darova, kada po njima Bogu prinosi»plod zemlje, trsa i rada ruku čovječjih«. U njima su sabrana sva ljudska nastojanja, želje, trud, strepnje i patnje, teškoće i radosti. Po njima čovjek Bogu prinosi svoj život, uz molbu da ga blagoslovi kako bi njegov zemaljski trud posto»kruhom života«i»pićem duhovnim«te ga doveo do nebeske slave. Drugi put je to za vrijeme pretvorbe. Kruh i vino postaju istinsko tijelo i krv Kristova. Bog odgovara na čovjekov prinos i potpuno mu se daruje. Napokon, u pričesti se čovjek ujedinjuje s Bogom. Prima tijelo i krv Uskrsloga Krista i s njim se povezuje već na zemlji dok je na putu prema»budućim dobrima«. Slavko Slišković odjeci riječi Obećanje vjernosti Savezu Izl 24, 3-8 Mojsije prenosi narodu»riječi Gospodnje i sve odredbe«, gdje se pod pojmom»riječi«misli na Deset zapovijedi (usp. Izl 20, 1-17), a pod pojmom»odredbe«ostatak propisa, o kojima Bog kaže:»ovo su propisi koje treba da im izložiš«(izl 21, 1). Nakon toga upoznati smo s reakcijom naroda:»sve riječi što ih Gospodin reče, vršit ćemo«(izl 24, 3). Upravo»vršenje riječi i propisa«ostaje konstanta kroz cijeli Stari zavjet. Mojsije zahvaća krv žrtava te njome polijeva žrtvenik. Narod potom prihvaća sve što je čuo iz Knjige saveza riječima:»sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo«. Nakon takvog svjedočanstva naroda, Mojsije krvlju koju je izlio na žrtvenik sada škropi i narod. Ovo krvno zajedništvo žrtvenika i naroda znak je zajedništva naroda s Bogom, što predstavlja savez kojemu je Mojsije posrednik. Stoga on i izgovara:»ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa«. Darko Tepert Zrnje Kršćanska je egzistencija pozvana na»euharistijsku dosljednost«. Bogu ugodno bogoslužje nije nikada bez posljedica za naše živote i za naše poslanje u svijetu. Kao što euharistija anticipira vrhunac Isusova poslanja, tako i naša slavlja zahvaćaju svu zbilju života, čineći ju mjestom očitovanja Božje sebedarne ljubavi. Euharistija je sakrament lju bavi i zajedništva. Zajednica nije tek pretpostavka slavlja euharistije, nego i»prilika«kristove prisutnosti za nas i za svijet. živo vrelo 34 35

38 OTAJSTVO I ZBILJA 7. lipnja Deseta nedjelja kroz godinu Ulazna pjesma Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Protivnici moji i dušmani posrću i padaju. Ps 27, 1-2 Zborna molitva Bože, sve što je dobro od tebe dolazi. Udijeli nam dar svoga Duha, da mislimo što je pravo i to u djelo provedemo. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine, usavrši naše služenje, da ovaj prinos bude tebe dostojan a nama uveća ljubav. Po Kristu. Prvo čitanje Post 3, 9-15 Čitanje Knjige Postanka Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog:»Gdje si?«, reče mu. On odgovori:»čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.«nato mu reče:»tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?«čovjek odgovori:»žena koju si stavio uza me ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.«gospodin, Bog, reče ženi:»što si to učinila?zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji:»kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 130, 1-8 Pripjev: U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje. Iz dubine vapijem tebi, Gospodine: Gospodine, usliši glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al u tebe je praštanje da bismo ti služili. U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna. Drugo čitanje 2 Kor 4, 13 5,1 Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost umnožena zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo vječno. Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. Riječ Gospodnja. Pjesma prije evanđelja Iv 12, 31b-32 Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen, govori Gospodin. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE Ulazna: Gospodin mi je svjetlost i spasenje (ŽV 5/2012) ili: O Stvoritelju ljudi Otpj. ps.: U Gospodina je milosrđe (ŽV 2/2005) Prinosna: XVI Nosimo dare Pričesna: O Oče skrajnje blagosti Završna: O Stvoritelju ljudi

39 Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka. Foto: Shutterstock. Pričesna pjesma Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. 1Iv 4, 16 Popričesna molitva Gospodine, po ljekovitim otajstvima koja smo primili daj da ozdravimo od svoje zloće i hodimo putem pravednosti. Po Kristu. Evanđelje Mk 3, Sotoni je došao kraj. Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo:»izvan sebe je!«i pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu:»beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«a on ih dozva pa im u prispodobama govoraše:»kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplije niti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.«jer govorahu:»duha nečistoga ima.«i dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu:»eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!«on im odgovori:»tko je majka moja i braća moja?«i okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže:»evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«riječ Gospodnja. MOLITVA VJERNIKA Bogu, pobjedniku grijeha i svakoga zla, s pouzdanjem iznesimo svoje molitve: 1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu na putu kroz svijet: daj da vjernošću tvojoj riječi i svjedočanstvom života donosi ljudima svjetlo koje razbija tamu zablude i grijeha, molimo te. 2. U svojoj mudrosti čuvaj, Gospodine, papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: pomozi im da svojim služenjem promiču ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te. 3. Budi bliz, Gospodine, svima koji trpe, a sve koji se nalaze u tami grijeha obasjaj svjetlom svoga spasenja, molimo te. 4. Čuvaj u nama, Gospodine, dar vjere; otkloni iz našega srca sve što ranjava ljepotu zajedništva s Kristom te budemo dostojni zvati se njegovom braćom i sestrama, molimo te. 5. Primi, Gospodine, u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te. Svemogući Bože, izvore zemaljskoga i nebeskoga života, usliši nam molitve i naš zemaljski hod upravi na put vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu. živo vrelo 36 37

40 OTAJSTVO I ZBILJA Deseta nedjelja kroz godinu Biti izvan U evanđeoskome navještaju nalazimo dva načina neprihvaćanja, dva vidika odbijanja, dvije suprotnosti u odnosu na Isusa: onaj na koji to čini Isusova rodbina i onaj na koji to čine pismoznanci. Prvi sude prema obrascima uobičajenih ponašanja, u matrici onoga što je prihvaćeno kao redovito, a tu, čini se, Isus ne ulazi sa svojim riječima i djelima. Stoga rodbina, oni koji su mu najbliži, zaključuju:»izvan sebe je!«druga ga skupina oni koji predstavljaju teološki autoritet optužuje sofisticiranije, odnosno s teološkim predznakom:»belzebula ima, poglavicu đavolskoga!«dakle: ili je lud ili opsjednut. Što osjećamo kada smo i sami, kao kršćani, stavljeni pred takve stavove? Trebamo li se tomu čuditi ili ljutiti? Trebamo li reći da Isus ipak nije izvan sebe? Biti izvan Isusu nije strano. Nije li čitav njegov život, od trenutka kada je ušao u naš svijet, ujedno i izvan redovito ga? Ni on ni njegovo kra ljevstvo nisu od ovoga svijeta. Isus se rađa izvan svoga grada, čak i izvan kuće, izvan redovitoga ljudskoga boravišta; dopušta da ga pronađu mudraci koji su u njegovu zemlju došli izvana; sâm Isus mora bježati izvan svoje zemlje; čak i umire izvan Curt Ehrardt, oko grada, izvan gradskih zidina na kalvarijskome brdu. U trenutku kada je netko siguran da će ga naći u njegovu grobu, tamo gdje su ga stavili, on je već izvan. Čini se da je lakše reći gdje ga ne pronalazimo, negoli gdje ga nalazimo. Svakako ga ne nalazimo u očekivanim okvirima, a najmanje tamo gdje bi ga čovjek htio zadržati. Bog iznenađuje i svojom prisutnošću i svojom neprisutnošću. Izvan sebe kao nesebičnost Kada njegova rodbina kaže:»izvan sebe je!«, trebali bi zapravo reći:»izvan nas je!«, izvan naših modela, izvan naših predviđanja, izvan naših neplodnih uravnoteženosti. U opasnosti smo voljeti ljude na način na koji to čini Isusova rodbina po krvi, ne po slušanju njegove riječi. Nije nam strano druge pokušati smjestiti u svijet svojih kriterija. Pronalazimo izgovor da se brinemo za drugoga, toliko puta ne primjećujući da zapravo odlučujemo umjesto drugih, da zaokupljamo mjesto koje nam ne pripada. Da bi se nekomu pokazala ljubav, potrebno je žrtvovati se, a žrtvovati se znači ne toliko drugomu dati svoj prostor, već prihvatiti drugoga koji je»izvan nas«, izvan naših planova, ambicija i interesa. Pismoznanci koji dolaze iz Jeruzalema zabrinuti su zbog glasa koji se širi oko Isusa. On je izvan pravovjerja. Međutim, na njegovoj su strani čudesni znakovi. Jedino što im preostaje kao zaključak i napadaj jest: ima đavla, opsjednut je. Isus im odgovara neizravno. Zapravo, osvrće se na njihovu nelogičnost. Kraljevstvo zla dolazi u krizu ne zato što bi u sebi bilo razdijeljeno, već zbog jačega, koji je sposoban nadvladati zlo. Kristova ljubav bez interesa, koja ga odvodi na križ, koja razapinje zlo i egoizam, krši okove đavla.»đavla ima.«donose se sveti spisi, stavlja se pred ljude kodificirana mudrost te sve ono čega nema u tim zapisima postaje predmetom optužbe; sve ono što ne pripada već viđenomu, doživljenomu i zapisanomu prijeti sigurnosti i promatra se kao nezakonito. Sve što prijeti uhodanomu tijeku lako se pripiše neprijatelju i neprijateljstvu. Izvan sebe kao vršenje Božje volje Možda i ne čudi ovakva reakcija ako se svemu nadoda čudno Kristovo pitanje:»tko je moja majka i braća moja?«krist se uzdiže na drugu razinu, tamo gdje ne postoje pravâ na temelju zemaljskih veza, pa čak niti na temelju najdu-

41 bljih odnosa koji se izriču u rodbinstvu. Prava su tek mogućnosti prihvaćanja. Svi možemo postati najbliži članovi Kristove obitelji, utemeljene na otkupiteljskomu darivanju iz ljubavi koja nadilazi vrijeme i prostor. To Isusovo pitanje ne vrijeđa Marijino bogomajčinstvo, već upozorava da rodbinstvo u kršćanstvu nije običan događaj za matice, registre, statistike. Riječ je o putu. Više negoli polazište, događaj prihvaćanja Krista je dolazište. Ta se nova obitelj prepoznaje:»evo moje majke!«ta je nova obitelj vidljiva po nečemu drugom, a ne po nasljedstvu. Kršćanstvo progovara životom, vezanošću uz Kristovu riječ. Glagol koji je odlučujući u prepoznavanju kršćanstva i pripadnosti Kristu je činiti, vršiti (Božju volju). U takvoj je Isusovoj obitelji teško biti na mjestu; teško je ne izići iz okvira. Štoviše, zahtijeva se da kršćanin izađe izvan sebe, izvan svoje sebičnosti, izvan pravila igre u društvenim zbivanjima u kojima čovjek, htio to ili ne, mora biti omeđen da bi se uspio održati. Ta omeđenja gospodarskih i socijalnih zahtjevâ ili jednostavno život u kojemu se nalazimo, toliko je puta izvan kršćanske oduševljenosti i čovjekoljublja da se može slobodno reći da je i izvan okvira ljubavi. Kršćanin se ne treba iznenaditi ako će biti optužen da je izvan sebe, da nije navezan na ono na što su navezani ljudi iz današnjega evanđelja. Kršćani koji su svoje kršćanstvo zaustavili na nejasnim obrisima podataka u krsnome listu, koji ne žele prihvatiti da kršćanski identitet traži prepoznavanje i da je za to prepoznavanje potreban glagol činiti, ti će kršćani tražiti prava na Isusa, neku vrstu monopola, ali ne će uspjeti dosegnuti puni smisao kršćanskoga rodbinstva. Kršćanin koji je»izvan sebe«uspijeva pomaknuti okvire, uspijeva dosegnuti željenu nutarnjost o kojoj govori sveti Pavao:»Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.«(2kor 4, 16) To je mjera koja uvodi u novu domovinu vječnosti. Bog nas želi vratiti u okvire raja, u onaj prostor izvan kojega smo se našli u trenutku neposluha, onda kada smo postavili svoje kriterije koji ne poštuju razliku Boga i čovjeka. Molimo Boga da budemo kršćanski izvan sebe, jer je to jedini put iskrenoga sebedarja koje čovjeka vraća čovjeku i daje mu nove okvire u kojima će znati odgovoriti na Božja pitanja:»čovječe, gdje si?«i:»što si učinio?«vršeći Božju volju. Ivan Šaško odjeci riječi Stvorenje izvor zla i grijeha Post 3, 9-15 Nakon što su muškarac i žena jeli od ploda sa stabla spoznaje dobra i zla, Bog ne napušta čovjeka, nego s njime ulazi u dijalog iz kojega proizlazi da je zmija prvi uzročnik zla (Post 3, 13). Tek će u kasnijoj predaji ova zmija biti poistovjećena sa Sotonom. Ovdje je jasno da je riječ o jednome od stvorenja, jer je ubrojena među životinje (3, 1.14). Time je najprije naglašeno da Bog, koji je sve stvorio dobrim, nije uzročnik zla u svijetu, ali i da uzročnik zla nije neki drugi, zli bog, nego stvorenje. To je stvorenje ipak različito od životinja, jer je zmija»lukavija od sve zvjeradi što je stvori Bog«(3, 1). U nastavku Bog se obraća najprije zmiji (3, 14-15), potom ženi (3, 16) i na koncu muškarcu (3, 17-19). I dok žena i muškarac moraju snositi posljedice svoje odluke, samo je zmija izravno prokleta (3, 14) i naviješteno joj je trajno neprijateljstvo s ljudskim rodom, koji će na koncu dovesti do njezina uništenja (3, 15). Darko Tepert Zrnje uz Prvo čitanje: Isus ulazi u kuću. Po svoj prilici u Petrovu kuću u Kafarnaumu. Premda je u kući, s njime je mnoštvo. Izvan kuće je nekolicina, oni koje prepoznahu kao njegovu»majku i braću«. Isus i s jednima i s drugima uspostavlja novi o d- nos. Ključna riječ koja uspostavlja novost odnosa jest:»sotoni/ neprijatelju je došao kraj.«i protivljenje jednih i bliskost onih koji su»obitelj«, može unositi neprijateljstvo u novi odnos s Bogom. Vršenje Božje volje postaje»krvna veza«nove Božje obitelji koja sve povezuje u jedno. živo vrelo 38 39

42 OTAJSTVO TRENUTAK I ZBILJA Pisma čitatelja Misna čitanja na spomendane Zamjećujem da se u slavljima spomendanâ svetaca òdabiru misnih čitanja pristupa neujednačenim kriterijima; katkada se uzimaju čitanja iz Zajedničkoga slavlja svetaca, a katkada ona iz svagdanjega niza. Postoje li zadana načela za»odabir«čitanja na spomendane svetaca? s. Katarina R. Obnovljeni ustroj navještaja Božje riječi u liturgiji Crkve vodio se, između ostaloga, brigom da se u svetim slavljima vjernicima ponudi»obilnije, raznovrsnije i prikladnije čitanje Svetoga pisma«(abundantior, varior et aptior; SC 34,1). Raznovrsnost i veća zastupljenost svetopisamskih odlomaka ostvarena je stvaranjem dvogodišnjega niza svagdanjih čitanja. Taj se niz bez valjana razloga ne bi smio prekidati, tim više što se čitanja u svagdane naviještaju»susljedno«(lectio continua): tematske cjeline iz svetopisamskih knjiga naviještaju se susljedno ili polususljedno, dakle u nastavcima, kroz određeni broj dana ili tjedana u liturgijskoj godini. Time se vjernicima, osobito onima koji svakodnevno sudjeluju u slavlju euharistije, omogućuje lakše praćenje i razumijevanje naviještenih odlomaka, s ciljem da Riječ naviještena u liturgiji bude vjernicima»kruh svagdašnji«. Svagdanji niz čitanja prekida se slavljenjem svetkovina, blagdana ili nekih drugih važnih slavlja u životu kršćanske zajednice. Slavlje spomendana svetaca, u načelu, ne prekida niz svagdanjih čitanja jer spomendani redovito nemaju vlastita čitanja. Stoga je temeljno načelo da se na spomendane naviještaju čitanja iz svagdanjega niza. Štoviše, ako se taj niz iz nekog opravdanoga razloga prekine (primjerice slavljem blagdana ili svetkovine), pastiri, imajući pred očima raspored čitanja cijeloga tjedna, vodit će brigu da se»propušteni«odlomak navijesti spajanjem u jedno čitanje s odlomkom prethodnoga ili sljedećega danom, ukoliko ga se smatra važnim za cjelovitost misli i jasnoću razumijevanja naviještene Božje riječi (usp. Ordo lectionum missae, 82). U Lekcionaru svetačkih slavlja za spomendane su naznačena»moguća čitanja«iz Za- jedničkih slavlja svetaca ukoliko za to postoji opravdan razlog ili razborit pastoralni zahtjev. Tim se naznakama samo htjelo pomoći u stvaranju mogućega izbora, kada se s razlogom želi svetopisamskim čitanjima rasvijetliti lik sveca ili neku osobitost njegova života (usp. Ordo lectionum missae, 83). Za neke spomendane svetaca u Lekcionaru su, ipak, donesena vlastita čitanja. Riječ je, poglavito, o spomendanima svetaca koji su bili dionici nekih spasenjskih događaja ili života Prve Crkve, a zapisani su u novozavjetnim spisima. Stoga priliči na dane njihova spomena navijestiti upravo te odlomke. To su sljedeći spomendani: sv. Timotej i Tito (26. siječnja); sv. Josip Radnik, ukoliko se slavi (1. svibnja); sv. Barnaba, apostol (11. lipnja); sv. Marija Magdalena (22. srpnja); sv. Marta (29. srpnja); Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja (29. kolovoza); Bl. Dj. Marija žalosna (15. rujna); sv. Anđeli Čuvari (2. listopada). Iznesena načela treba slijediti također u priređivanju godišnjih liturgijskih»direktorija«pojedinih mjesnih Crkava ili redovničkih zajednica. Potrebno je, naime, paziti da se slavlja spomendana ne pretvaraju u slavlja višega stupnja (blagdanska), osobito ako ona nemaju posebne važnosti za vjernički život okupljene zajednice. Slaveći misu s narodom svećenik treba»gledati na duhovno dobro vjernika, a ne im nametati svoje naklonosti«; zato će naročito paziti»da se ne bi češće i bez dostatnoga razloga izostavljalo čitanja što su u svagdanjemu lekcionaru naznačena za te dane«(ordo lectionum missae, 83). Zajednica, izručena svagdanjemu vodstvu Božje riječi kroz liturgijsku godinu, ponire u Božje otajstvo i postaje sudionicom njegova otkupiteljskoga djela koje se ostvaruje u svijetu.. 40 živo vrelo

43 INFORMACIJE I NARUDŽBE: HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL Ksaverska cesta 12a, Zagreb tel.: +385 (0) faks: +385 (0) pretplata@hilp.hr Mape za liturgijska slavlja Namijenjene svećenicima i drugim liturgijskim služiteljima A4 bijela, plava i crvena A5 crvena Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplasta i podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust! NARUDŽBE narudzbe@hilp.hr tel: +385 (0) faks: +385 (0) Preporučujemo i naša ostala izdanja: više na živo vrelo List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUD Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD BiH, SRB, MNE: 36 EUR Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. IBAN: HR model plaćanja: 02 poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d SWIFT: PBZGHR2X IBAN: HR

44 Foto: Marc Chagall