OSIGURANJE U VANJSKOJ TRGOVINI

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET ŽELJKA JELIĆ OSIGURANJE U VANJSKOJ TRGOVINI DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2014.

2 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET OSIGURANJE U VANJSKOJ TRGOVINI DIPLOMSKI RAD Predmet: Ekonomika osiguranja Mentor: prof. dr.sc. Ivan Frančišković Student: Željka Jelić JMBAG: Studijski smjer: Financije i bankarstvo Rijeka, lipanj, 2014.

3 SADRŽAJ 1. UVOD Problem, predmet i objekt istraživanja Radna hipoteza Svrha i cilj istraživanja Znanstvene metode Struktura rada RELEVANTNE ZNAČAJKE MEĐUNARODNOG OSIGURANJA Pojam osiguranja Ekonomsko značenje međunarodnog osiguranja Osigurljiv interes u međunarodnom osiguranju Pravni izvori međunarodnog osiguranja Pojam i podjela rizika u osiguranju Pojam, vrste i tretman osiguranja Upravljanje rizicima u osiguranju POSLOVNI RIZICI U VANJSKOJ TRGOVINI Pojam poslovnog rizik Rizici u vanjskoj trgovini Vrste rizika i njihovo značenje Robni rizici Financijski rizici ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE IZVOZA NA KREDIT Švicarska Financiranje... 50

4 Osiguranje Francuska Osiguranje Financiranje Velika Britanija Osiguranje Financiranje Njemačka Osiguranje Financiranje ZNAČAJ HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK ZA FINANCIRANJE I OSIGURANJE IZVOZA NA KREDIT Financiranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu i razvitak Osiguranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu ZAKLJUČAK LITERATURA POPIS SHEMA... 68

5 1. UVOD 1.1. Problem i predmet istraživanja Čovjek suvremenog društva se susreće s brojim novim opasnostima i rizicima što karakteriziraju svijet u kojemu živimo. Od najstarijih vremena ljudi se nastoje obraniti od opasnosti koje donosi neizvjesna budućnost. Iako se osiguranjem ne mogu spriječiti nemili događaji, njime se mogu otkloniti ili barem ublažiti njihove posljedice. U suvremenim uvjetima osiguranje dobiva na važnosti i nezaobilazno je u gospodarskom životu. Osiguranje čini osobito značajan dio financijskog sustava nacionalnih gospodarstava čijom se proizvodnjom osiguravateljnih proizvoda ostvaruje zaštita ljudi i njihove imovine, a ostvaruje se i značajna akumulacija sredstava koja se dalje plasiraju u različite oblike imovine, poput vrijednosnih papira, trajnog kapitala te se na taj način stimulira gospodarski razvoj države. U vanjskotrgovinskom poslovanju postoje različiti oblici rizika koji prate sudionike takvog poslovanje, a koji se odnose na robu koja se razmjenjuje u međunarodnim relacijama. Rizik je opasnost nastanka štetnog događaja koji može rezultirati djelomičnom ili potpunom štetom. Upravljanje rizikom svodi se na njegovo uklanjanje, smanjivanje, prihvaćanje ili pak prenošenje na treću stranu. Problem istraživanja ovog diplomskog rada jest da je literatura koja obrađuje tematiku osiguranja vrlo oskudna s obzirom na važnost koju rizici imaju u vanjskotrgovinskom poslovanju, posebice u osiguranju izvoznih poslova. Iz problema istraživanja razvija se predmet istraživanja, a to znači istražiti relevantne značajke rizika u vanjskoj trgovini, poslovne rizike te organizacije za osiguranje i financiranje izvoza na kredit. 1

6 1.2. Radna hipoteza Na temelju problema i predmeta istraživanja postavljena je radna hipoteza koja glasi: konzistentnim spoznajama o osiguranju u vanjskotrgovinskim poslovima, te o rizicima i njihovoj stohastičkoj pojavnosti moguće je ukazati na značaj osiguranja od rizika u vanjskoj trgovini Svrha i cilj istraživanja Svrha istraživanja je pobliže upoznati karakteristike vanjskotrgovinskog osiguranja, spoznati važnost osiguranja u suvremenom vanjskotrgovinskom poslovanju te načine upravljanja osiguranim rizicima u vanjskotrgovinskom osiguranju. Ciljevi osiguranja jesu: istražiti relevantne značajke međunarodnoga osiguranja, sagledati načine upravljanja rizicima u vanjskoj trgovini te analizirati specifičnosti funkcioniranja organizacije za osiguranje i financiranje izvoza na kredit. Svrha i cilj istraživanja je odgovoriti na slijedeća pitanja: 1. Što je osiguranje? 2. Kako možemo definirati rizik u poslovanju s inozemstvom? 3. Koje su vrste robnih rizika? 4. Koje su vrste financijskih rizika? 5. Što je HBOR i koja je njezina funkcija? 2

7 1.4. Znanstvene metode Prilikom istraživanja korištene su ove znanstvene metode: metoda deskripcije, povijesna metoda, metoda kompilacije, metoda analize i sinteze te metoda indukcije i dedukcije Struktura rada Diplomski rad sastoji se od šest međusobno povezanih cjelina, od kojih prvi dio čini uvod, a posljednji zaključak. U prvo dijelu UVODU predstavljen je problem i predmet istraživanja, postavljena je radna hipoteza. Nadalje su određeni svrha i ciljevi istraživanje, navedene su znanstvene metode koje su korištene pri istraživanju, te je prikazana struktura rada. Drugi dio pod naslovom RELEVANTNE ZNAČAJKE MEĐUNARODNOG OSIGURANJA objašnjava pojam osiguranja, ekonomsko značenje međunarodnog osiguranja, osigurljiv interes međunarodnog osiguranja, pravni izvori međunarodnog osiguranja, pojam i podjela rizika u osiguranju te upravljanje rizicima u osiguranju. Treći dio nosi naziv POSLOVNI RIZICI U VANJSKOJ TRGOVINI u kojem su objašnjeni pojmovi vezani uz poslovne rizike, zatim podjela rizika u vanjskoj trgovini od kojih je glavna podjela na robne i financijske, te njihove vrste. U četvrtom dijelu sa naslovom ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE IZVOZA NA KREDIT je prikazan sustav osiguranja od rizika i financiranja izvoznih kredita u odabranim zemljama kao što su: Švicarska, Francuska, Velika Britanija i Njemačka. Peti dio pod naslovom ZNAČAJ HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK ZA FINANCIRANJE I OSIGURANJE IZVOZA NA KREDIT objašnjava financiranje i osiguranje izvoznih poslova putem Hrvatske Banke za obnovu i razvitak. 3

8 U posljednjem dijelu ZAKLJUČKU iznesena je sinteza cjelokupnog diplomskog rada i dan je pregled prethodno obrađene tematike. 4

9 2. RELEVANTNE ZNAČAJKE MEĐUNARODNOGA OSIGURANJA Sa stajališta pojedinca, osiguranje je gospodarski instrument kojim pojedinac zamjenjuje mali određeni iznos (premija) za veliki neizvjestan financijski gubitak (neizvjesnost od koje se osiguravamo) koji bi postojao da nema osiguranja. (Vaughan i Vaughan 2006) 2.1. Pojam osiguranja Osiguranje je pojam koji je u pojedinim segmentima više ili manje poznat svima. S obzirom na vrijednost materijalnih dobara i s tim u svezi moguće štete, danas je nezamisliva gospodarska djelatnost ako ona nije pokrivena osiguranjem. Osiguranje je metoda transfera rizika s osiguranika na osiguravatelja, koji prihvaća da nadoknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodijeli ih na članove rizične zajednice na načelima uzajamnosti i solidarnosti (Andrijanić i Klasnić 2002). Počev od svoje prve funkcije: neposredne zaštite ljudi, ta zaštita danas obuhvaća sve gospodarske i druge djelatnosti. Osnovnu funkciju zaštite čine (Aržak i Bendeković 2008): 1. Neposredna zaštita u koje spadaju preventivne mjere, tj. mjere sprječavanja, te represivne mjere, tj. mjere suzbijanja već nastale štete. 2. Posredna zaštita koja se ostvaruje naknadom štete. Izvršavajući ovu svoju funkciju osiguranje pridonosi zaštiti i sigurnosti odvijanja gospodarskih i drugih djelatnosti. 3. Društveno socijalna funkcija predstavlja ekonomsku zaštitu čovjeka i njegove imovine koja može biti oštećena ili uništena djelovanjem različitih opasnoti (rizika). Dajući naknadu u slučaju smrti, invaliditeta, gubitka imovine i sl., osiguranje na sebe preuzima društveno socijalnu funkciju države. 5

10 Osnovno načelo instituta osiguranja je princip uzajamnosti i solidarnosti prema kojem veliki broj osiguranika, plaća premiju osiguranja, te omogućuje osiguratelju da unaprijed akumulira novčana sredstva za isplatu budućih šteta. Na taj način se postiže atomiziranje i izravnavanje rizika njegovom disprerzijom (raspršivanjem). Danas je disperzija, s obzirom na velike materijalne vrijednosti, prisutna i kod osiguratelja u obliku (Aržak i Bendeković 2008): suosiguranja, tj. udruživanja dvaju ili više osiguratelja u pokriću nekog rizika ili reosiguranju, tj. osiguranja samih osiguratelja kod financijskih jačih odnosno velikih inozemnih reosiguratelja za iznose iznad tzv. samopridržaja, tj. vlastite financijske mogućnosti pokrića nekog rizika. Osiguranje se danas dijeli na nekoliko zasebnih područja i to (Aržak i Bendeković 2008): osiguranje imovine koje obuhvaća osiguranje industrije, obrtničkih i uslužnih organizacija te tzv. civilna osiguranja transportno osiguranje koje obuhvaća kargo (robu), kasko (prijevozna sredstva) i osiguranje odgovornosti vozara kreditno osiguranje koje obuhvaća osiguranje vjerovnika ili dužnika te tzv. osiguranje povjerenja u kreditnim poslovima te osobna osiguranja koja obuhvaćaju: a) osiguranje života (osiguranje za slučaj smrti, doživljenje i osiguranje rente) te b) osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (smrt, trajni invaliditet, privremena radna nesposobnost te troškovi liječenja). Najčešće se osiguranje izučava i promatra u dvije kategorije (Bijelić 2004): 1. Osiguranje kao ekonomska kategorija. Prvi oblici pružanja ekonomske pomoći ljudima koje je zadesila nesreća: smrt, invaliditet ili bolest hranitelja obitelji, gubitak radne sposobnosti, uništenja imovine uslijed požara ili drugog štetnog 6

11 događaja, bili su pomoć i zajednički prilozi najbliže rodbine, susjeda, plemena, sela ili šire zajednice. 2. Osiguranje kao pravna kategorija. Osiguranje nije samo ekonomska kategorija (ekonomski institut) nego je istodobno i pravna kategorija (pravni institut) Ekonomsko značenje međunarodnog osiguranja Međunarodno osiguranje je odigralo veliku ulogu u razvoju međunarodne trgovine i prijevoza. Zahvaljujući sigurnosti koju im je pružalo osiguranje, trgovci su mogli smjelije pristupiti trgovačkim pothvatima ne plašeći se da će zbog eventualne propasti pošiljke izgubiti svoju imovinu. Međunarodno osiguranje se razvijalo usporedo s razvojem trgovine i prometa prilagođavajući svoje uvjete i oblike izmijenjenim tehničkim i gospodarstvenim okolnostima i potrebama robnog prometa i transporta. U današnje vrijeme međunarodna trgovina i transport robe ne mogu se zamisliti bez međunarodnog osiguranja. Suvremeni rizici kojima su izloženi brodovi i ostala prijevozna sredstva, kao i roba za vrijeme prijevoza, mnogo su veći nego ranije usprkos tehničkom napretku i mnogobrojnim sustavima za sigurno odvijanje prometa. Značenje međunarodnog osiguranja leži i u tome što omogućava trgovačkim firmama da naprave točne proračune za svoje poslovanje, jer su im poznate ne samo prodajne i nabavne cijene robe nego i cijene prijevoznih i ostalih usluga, kao i cijene rizika kojima je roba izložena za vrijeme prijevoza, tj. premijske stope. To isto vrijedi i za brodarska poduzeća, kao i firme koje se osiguravaju od rizika u vanjskoj trgovini (Frančišković 2004). Suvremeno međunarodno osiguranje, pored navedenog, predstavlja prednost za modernu trgovinu jer pruža svim sudionicima u međunarodnoj trgovini onu sigurnost bez koje se moderni instrumenti vanjske trgovine ne mogu niti zamisliti. Prodavatelji i kupci u 7

12 suvremenim oblicima trgovine često i ne vide robu koja je predmet njihove transakcije. Roba sukcesivno prelazi iz ruku jednog u ruke drugog vozara, otpremnika, skladištara i ostalih osoba koje se kod suvremene podjele rada u transportu pojavljuju prilikom manipulacije robom. Realna je opasnost da roba za vrijeme prijevoza bude oštećena i da se ne može ustanoviti tko je ustvari kriv za to oštećenje. Takva se roba ponekad prodaje za vrijeme prijevoza i po nekoliko puta, pri čemu nije rijetko da se kupci koriste bankarskim i drugim kreditima. Sve su te trgovačke i bankarske operacije moguće jedino zahvaljujući institutu osiguranja i pored toga što roba može za vrijeme prijevoza biti oštećena, štoviše, i da potpuno propadne (Frančišković 2004). Međunarodno osiguranje je i samo postalo instrument vanjske trgovine, a transportna polica dokument bez kojeg se dokumentarna prodaja više ne može zamisliti. Zbog toga nije čudo da je danas sva roba u međunarodnoj trgovini skoro u potpunosti osigurana. Kao i ostala osiguranja, tako i međunarodno osiguranje imaju u gospodarstvu značajnu akumulacijsku funkciju. U tim se osiguranjima formiraju znatni fondovi osiguranja uglavnom plaćanjem premije osiguranja koji služe za naknadu eventualne štete te za investiranje i ulaganje u gospodarski razvoj. Međunarodno osiguranje je značajno i zbog toga što omogućava organiziranu borbu protiv nastanka štete u transportu, tj. pruža mogućnost poduzimanja mjera prevencije. Pravilnim ustanovljenjem prirode, opsega i uzroka štete, kao i stručnom analizom istog moguće je poduzeti mjere pomoću kojih će se u budućim slučajevima izbjeći slične štete (Frančišković 2004). Pri osiguranju predmeta i interesa velikih vrijednosti koriste se suosiguranje i reosiguranje, kao efikasni instrumenti zaštite od velikih šteta. 8

13 2.3. Osigurljiv interes u međunarodnom osiguranju Osigurljiv interes predstavlja vlasništvo. Osiguranik može biti samo osoba koja ima ili može očekivati da će imati opravdan materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj (Frančišković 2004). U međunarodnom osiguranju najčešći oblik osigurljivog interesa pojavljuje se u pogledu (Frančišković 2004): vlasništva na brodu, zrakoplovu ili robi, vozarine, premije osiguranja, očekivane dobiti, carine, poreza i drugih pristojbi, odgovornosti kao i drugih obveza koje bi mogle nastati u svezi s brodom, zrakoplovom ili robom. Pitanje nositelja interesa za osiguranje u okviru odnosa iz kupoprodaje u izravnoj je vezi s pitanjem nositelja rizika za propast ili oštećenje robe objekta kupoprodaje. Nositelj interesa za osiguranje u pravilu je ona stranka iz ugovora o kupoprodaji koja je nositelj rizika na robi za vrijeme njezina prijevoza. Ta bi osoba pretrpjela štetu zbog slučajne propasti robe, pa prema tome, ona ima materijalni interes da ne nastupi osiguran slučaj. Kod kupoprodaje robe, svi odnosi između prodavatelja i kupca reguliraju se ugovorom. Ako to nije učinjeno, primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima, te (uvjetno) Opće uzance za promet robom, pa u tom pogledu Zakon određuje da rizik prelazi na kupca predajom stvari (robe). Budući da se uglavnom sva roba, koja je predmetom kupoprodaje, prevozi, Zakon određuje da je predaja kod tzv. distancijske kupoprodaje izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili osobi koja organizira otpremu, a to je u pravilu otpremnik (špediter). U tom trenutku prelazi na kupca i rizik propasti ili oštećenja robe. (Frančišković 2004) 9

14 U reguliranju pravnoekonomskih odnosa između prodavatelja i kupca u međunarodnoj razmjeni izuzetno značenje i važnu praktičnu primjenu već gotovo 60 godina imaju INCOTERMS, odnosno Međunarodna pravila za tumačenje trgovinskih termina. Osim što su ti termini postali prijeko potrebni za nesmetano vođenje međunarodne trgovine, njihovu autentičnost priznaju i svi svjetski sudovi i drugi upravni organi te njihovo uključivanje u ugovore o prodaji znatno smanjuje mogućnost nesporazuma koji bi mogao dovesti do pravnih komlikacija (Incoterms 2000). Kada prodavatelji i kupci u trenutku zaključivanja kupoprodajnog ugovora svoje međusobne odnose reguliraju Incoterms terminima, mogu biti sigurni da su unaprijed i potpuno isključili sve nejasnoće, nesporazume i sporove. INCOTERMS je izdala Međunarodna trgovinska komora u Parizu još godine. Izmjene i dopune izvršene su 1953., 1967., 1976., 1980., 1990., i INCOTERMS pravila i termini se bave odnosom između kupca i prodavatelja na osnovu kupoprodajnog ugovora. Pošto ne definiraju sve modalitete vanjskotrgovinskog posla, već samo osnovne, upotrebljavaju se u kombinaciji sa drugim bitnim elementima kupoprodajnog ugovora, sa jedne strane, i u kombinaciji sa drugim ugovorima koji su neophodni za realizaciju određenog vanjskotrgovinskog posla, kao što su: ugovori o prijevozu, osiguranju ili financiranju, sa druge strane. Da bi osigurljiv interes bio pravovaljan, treba ispuniti još jednu pretpostavku, a to je da je pravno dopušten. Bez tog elementa osiguranik ne bi mogao ostvariti pravo na naknadu štete. Od osigurljivog interesa treba razlikovati valjanost samog ugovora o osiguranju. Naime, ako osiguranik u određenom trenutku nema osigurljiv interes, ugovor o osiguranju time nije prestao vrijediti. Ali, ako ugovaratelj sklapa ugovor o osiguranju u ime i za račun osobe koje nema ili za koju se unaprijed zna ili predpostavlja da neće steći interes na osiguranom predmetu, takav bi ugovor o osiguranju bio ništavan. U načelu osiguranik bi bio dužan dokazati osigurljiv interes prilikom podnošenja odštetnog zahtjeva. U praksi to je uglavnom izraženo kod osiguranja pošiljaka, zbog čega 10

15 osiguratelj u pravilu traži da mu se predoči račun, prijevozni dokument i sl., iz čega se može razabrati interes osiguranika na osnovnoj pošiljci. (Frančišković 2004) 2.4. Pravni izvori međunarodnog osiguranja U sklopu međunarodnog osiguranja dominantna uloga i značaj pripadaju pomorskom osiguranju. Specifičan razvojni put instituta pomorskog osiguranja imao je za posljedicu da se propisi za pomorsko osiguranje nalaze u jednom pravnom aktu, a propisi za osiguranje imovine i osoba u drugom pravnom aktu. (Frančišković 2004) U našem pravu to je riješeno tako da je pomorsko osiguranje uređeno Pomorskim zakonikom, a ostale vrste osiguranja Zakonom o obveznim odnosima. Na pomorska se osiguranja ne primjenjuju propisi koji vrijede za ostale vrste osiguranja. (Pomorski zakonik 2004) Pomorski zakonik područje svoje primjene određuje tako što navodi predmete na koje se osiguranje primjenjuje. Zakonik svoju primjenu proširuje i na neka osiguranja koja nisu u izravnoj vezi s pomorskom plovidbom. Životna potreba i razlozi praktične naravi nalagali su takvo rješenje. Pomorski zakonik sve predmete osiguranja dijeli u tri tipične kategorije (Pavić 2003): a) osiguranje broda i robe, b) osiguranje vozarine i drugih interesa u svezi s plovidbom i iskorištavanjem brodova, c) osiguranje odgovornosti za štetu nanesene trećim osobama. Osim toga, Pomorski se zakonik primjenjuje i na osiguranje (Pavić): a) brodova u gradnji i stvari namijenjenih njihovoj izgradnji, b) kontejnera, c) platformi za istraživanje i eksploataciju podmorja, 11

16 d) stvari koje se prije ili poslije prijevoza brodom prevoze drugim prijevoznim sredstvima ili se prije, u tijeku ili nakon takva prijevoza nalaze u skladištima, stovarištima ili drugim mjestima (multimodalni prijevozi), e) odgovornosti brodopopravljača, f) brodica. Pomorski se zakonik primjenjuje i na druga međunarodna transportna osiguranja ako su sklopljena prema policama ili uvjetima uobičajenim za pomorska osiguranja, npr. osiguranje robe u kopnenom prijevozu. Odredbe Pomorskog zakonika o pomorskom osiguranju pretežno su dispozitivne pravne naravi. Postoji samo nekoliko izuzetaka od toga načela, kada se odredbe Zakonika ne mogu mijenjati ni izričitim odredbama ugovora o osiguranju. U svim ostalim pitanjima Zakonik ostavlja strankama slobodu pri ugovaranju sadržaja ugovorenog odnosa. Prema tome, po redoslijedu primjene pravnih vrela na prvo mjesto dolaze prisilni zakonski propisi i pravila morala, a odmah poslije njih ugovor. Pod pojmom ugovora obuhvaćeni su i ugovoreni uvjeti osiguranja (pravila osiguranja), jer su oni njegov sastavni dio u svemu što ugovorom nije posebno uređeno. (Pavić 2003) Zakon o osiguranju opći je propis o uvijetima i načinu obavljanja poslova u tvrtkama koje se bave osiguranjem imovine i osoba, te o nadzoru nad njihovim poslovanjem (osnivanje, potreba sredstva, obvezna osiguranja), pa se zato primjenjuje i na pomorske osiguravatelje.(frančišković 2004) Ovaj Zakon ne primjenjuje se na (Zakon o osiguranju): 1. udruženja osoba koja svojim članovima pružaju pomoć, kao i organizacije i udruženja za pripomoć koje spadaju u profesionalna udruženja uključujući sindikat i organizacije poslodavaca, 2. tijela i institucije javnog prava kod kojih neposredno po zakonu nastaju osiguravajući odnosi ili koji se zbog zakonske prinude moraju uspostaviti. 12

17 Zakon o obveznim odnosima primjenjuje se na ugovore o pomorskom osiguranju samo svojim općim dijelom (načela, nastanak obveze, učinci, prestanak), i to ako nije drukčije uređeno Pomorskim zakonikom ili ugovorom stranaka. Uz navedene zakonske propise, vrlo veliku važnost kao izvori prava u međunarodnom osiguranju imaju ugovorni uvjeti osiguranja. (Frančišković 2004) Već duži niz godina naši osiguravatelji u svojim općim uvjetima poslovanja prihvaćaju engleske poslovne običaje, opće uvjete engleskih osiguravatelja, pa i oblik i sadržaj engleske pomorske police uz neke modifikacije. Razlozi za takvu praksu su (Stanković 1995): nastojanje da se u našem pomorskom osiguranju usvoje uvjeti koji će biti pouzdani i pristupačni inozemnom partneru, pa time usklađeni sa širim potrebama vanjske trgovine, činjenica da su hrvatski osiguravatelji još od polovine prošlog stoljeća cijelu hrvatsku pomorsku flotu reosiguravali u devizama gotovo isključivo u Engleskoj, tako da su prakrični razlozi nalagali primjenu engleskih uvjeta i u osnovnom ugovoru, sve veći utjecaj engleskih uvjeta i prakse na poslove pomorskog osiguranja u svijetu uopće. Za sva pomorska osiguranja s međunarodnim elementima hrvatski osiguravatelji služe se policom koja je veoma nalik engleskoj polici te standardnim klauzulama Instituta londonskih osiguravatelja (Institute of London Underwriters, ILU) na engleskom jeziku. Utjecaj engleske prakse osjeća se i u uvijetima za domaća pomorska osiguranja, iako su oni razrađeni u posebnim obrascima na hrvatskom jeziku. U praksi se pri zaključivanju ugovora osiguranik odlučuje za onaj od nekoliko razrađenih uvjeta pokrića koje mu najbolje odgovara. Uvjeti svakog ugovora o osiguranju stoga proizilaze (Frančišković 2004): iz osnovnog obrasca pomorske police, iz kojeg su vidljive stranke, predmet osiguranja, osigurana svota i trajanje pokrića (tj. na vrijeme ili na putovanje), 13

18 iz osnovnog obrasca institutskih ili drugih klauzula kojima su određeni opseg i drugi uvjeti pokrića i iz ostalih pojedinačnih klauzula, ograničenja ili uvijeta kojima su stranke sporazumno podvrgle svoj odnos. Iako je po zakonu ugovorna sloboda stranaka vrlo velika, ugovori o međunarodnom osiguranju gotovo se redovito zasnivaju na nekoj varijanti ugovornih uvjeta, koje osiguravatelji unaprijed primjenjuju, povremeno mijenjaju i usklađuju s potrebama tržišta, osiguranika i tržišta osiguranja uopće. Stoga su ti ugovori uvjeti redovito osnovica za svaki konktetan odnos, a time i važan izvor prava o međunarodnom osiguranju. Posao time poprima karakter ugovora po pristupanju (tzv. adhezijskog ugovora). Dodatni izvori pravca su poslovni običaji, sudska praksa i pravna znanost. Pojmom Institutske klauzule (Institute Clauses) su standardizirane ugovorne klauzule za sve najvažnije oblike pomorskog osiguranja. Sastavni su dio ugovora o osiguranju. Njihova primjena počiva na sporazumu stranaka. Sadržajno, one određuju neke osnovne elemente ugovora o osiguranju (npr. predmet osiguranja, osigurane rizike, obveze ugovornih strana, trajanje osiguranja itd.) S izradom i objavljivanjem institutskih klauzula započelo je Udruženje londonskih osiguratelja (Institute of London Underwriters - ILU) koje je osnovano još (Institutske klauzule 2014). U suvremenoj praksi institutske klauzule doživjele su tako široku primjenu u svjetskoj praksi pomorskog osiguranja da se može govoriti o internacionalizaciji tih uvjeta. U pripremnim radovima na izradi modela klauzula pomorskog osiguranja u okviru organizacije UNCTAD procijenjeno je da se engleski uvjeti primjenjuju u približno dvije trećine zemalja svijeta, a čak u tri četvrtine zemalja u razvoju. (Pavić 2003) 2.5. Pojam i podjela rizka u osiguranju Sve što netko čini, svaka situacija u kojoj se netko nađe uključuje u sebi neki rizik. I svaka poslovna aktivnost odnosno svaka poslovna situacija uključuje u sebi rizik. 14

19 Rizik u najširem smislu predstavlja određenu opasnost, neizvjesnost, gubitak, stavljanje na kocku, dakle neki budući, neizvjestan događaj koji može imati i neželjne posljedice. Pojam rizika treba razlikovati od neizvjesnosti. O riziku se govori kada se kao rezultat nekog budućeg događaja mogu očekivati različiti međusobno isključivi ishodi s poznatom (pretpostavljenom) vrijednošću p. Ako takva vjerojatnost ne postoji, radi se o neizvjesnosti. (Andrijašević i Petranović 1999) Budući događaj siguran p=1 rizik 0<p<1 nije moguć p=0 neizvjestan p nije poznat Rizik u osiguranju je mogućnost slučajnog, štetnog djelovanja osigurane opasnosti na predmet osiguranja u nekom budućem vremenskom razdoblju (Bijelić 2004). Da bi rizik bio prihvatiljiv za osiguranje treba ispunjavati ove osnovne uvjete (Fransanović 1988): 1. Da je moguć. Rizik koji se sigurno neće nikada ostvariti ne može se ni osigurati. 2. Da je neizvjestan. Neizvjesnost može postojati u samom nastupanju, tj. da se ne zna da li će nastupiti ili ne, ali može i u pogledu samog vremena nastupanja 3. Da je neovisan od volje osiguranika ili treće zainteresirane osobe, tj. da rizik ne ovisi od njihove volje. 4. Da dovodi do štetnih posljedica. 5. Da je pravno dopušten, da je moralan. Temeljne značajke rizika od koji se može osigurati (iako uvijek postoje iznimke) jesu (Andrijanić i Klasnić 2002): 15

20 Brojnost objekata izloženih homogenim rizicima, što znači da mora postojati dovoljno velik broj jednakih ili sličnih izlaganja sličnom ili istom riziku u rizičnoj zajednici da bi se moglo racionalno predvidjeti gubitke (primjer imovina); Gubitak koji je prouzročio rizik treba biti moguće definirati i izmjeriti, odnosno treba biti moguće odrediti kada se dogodio gubitak, koji mu je uzrok, gdje se dogodio i kolika je vrijednost tog gubitka (primjer: nezgoda, obvezno zdravstveno osiguranje poslodavca); Gubitak mora biti nepredvidiv ili slučajan i izvan kontrole ugovaratelja, tj, mora biti rezultat neizvjesnosti da se neki događaj može ali i ne mora dogoditi (iznimku čini osiguranje života gdje se unaprijed kalkulira premija jednaka sigurnom gubitku uvećana za troškove poslovanja); Gubitak ne smije biti katastrofalan, što znači da rizik mora biti ravnomjerno raspoređen u prostoru i vremenu, jer inače ne omogućuje primjenu aktuarskih metoda (izuzetak su kumuli koncentracija većeg broja rizika na uskom području koja se rješava ocjenjivanjem zajedničkog rizika temeljenog na najugroženijem objektu osiguranja poplava, potres, klizište, nuklearni rizik itd.). Utvrditi veličinu rizika znači izmjeriti opasnost od štetnog događaja na predmetu osiguranja i iskazati je kvantitativno. Veličina rizika ovisi o mnogo faktora kao što su vrsta opasnosti od koje se ugovara osiguranje (smrt, požar), vrsti predmeta ili djelatnosti, vrijednosti predmeta osiguranja, učestalosti štetnih događaja i slično. Za ocjenu veličine rizika važna je i vjerojatnost nastupa nekog događaja. S aspekta vjerojatnosi postoji (Frančišković 2004): 1. Objektivna vjerojatnost je relativna frekvencija nekog događaja temeljena na pretpostavci o velikom broju promatranih slučajeva i nepromijenjenim ostalim uvjetima. 2. Subjektivna vjerojatnost je osobna procjena vjerojatnosti nastupa nekog događanja. Ovisi o karakteristikama osobe koja prosuđuje rizičnost: o njezinoj dobi, spolu, iskustvu, stupnju inteligencije, obrazovanju i sl. Nema egzaktnu osnovu i odstupa od objektivne vjerojatnosti te predstavlja njezinu korekturu. 16

21 Što je broj osiguranih predmeta veći, područje šire i trajanje osiguranja duže, ostvarivanje određenog slučaja je ravnomjernije i bliže očekivanom (odsutpanje stvarnih od očekivanih šteta je manje jer se stupanj objektivnog rizika smanjuje s povećanjem promatranog broja jediniva izloženih riziku). Osiguranje predstavlja složenu društvenoeknomsku kategoriju, kojoj se može pristupiti s različitih stajališta, što je rezultiralo i određenim brojem vrsta osiguranja među kojima se u suvremeno doba osobito ističe važnost transportnoga, posebno pomorskoga osiguranja kao jednoga od njegovih aspekata. (Zelenika, Knapić i Likić 2007) Transportni rizici u osiguranju robe dijele se na: osnovne, dopunske (ili dodatne), ratne i političke (Frančišković 2004). Pod osnovnim rizicima podrazumijevaju se one opasnosti koje se mogu ostvariti na svakoj robi ili prijevoznom sredstvu: pomorske ili prometne nezgode, požar, elementarne nepogode i viša sila. Štete se zbog osnovnih rizika ne događaju često, ali ako se dogode u pravilu su uvijek velike. Ti su rizici redovito pokriveni svakom policom. Pod dopunskim rizicima podrazumijevaju se one opasnosti koje su specifične svojstvene i koje se kao takve mogu ostvariti samo na određenim vrstama robe ili prijevoznog sredstva: krađa i neisporuka, manipulativni rizici lom, curenje, rasipanje i sl., ostali dopunski rizici pokisnuće, hrđa, dodir s drugom robom, brodsko znojenje, uginuće i prisilno klanje živih životinja, kvar i sl. Štete poradi dopunskih rizika događaju se češće, ali su u pravilu manje od šteta zbog osnovnih rizika. Dopunski rizici osiguravaju se samo na zahtjev osiguranika. Krađa i neisporuka i manipulativni rizici pokrivaju se u okviru formulacije svi rizici, dok se ostali dopunski rizici obično moraju izričito osigurati. Pod ratnim i političkim rizicima podrazumijeva se svaki ratni akt, štrajk, građanski nered i sl. U tim okolnostima može nastati velik rizik za osiguravatelja jer se na jednom ratom ugroženom području može naći veća količina tereta ili brodova osiguranih kod istog osiguravatelja. Nadalje, ti se rizici u pravilu ne osiguravaju u domaćem već jedino u međunarodnom transportu. Ratni i politički rizici uvijek se osiguravaju na zahtjev osiguranika i moraju izričito biti navedeni u polici. Često se za takve rizike izdaje posebna polica. 17

22 Danas se u praksi osiguranja pojavljuju dva sustava, i to: taksativno nabrajanje pojedinih rizika i osiguranje svih rizika. U prvom je osiguranik dužan dokazati da je šteta nastala od osiguranog rizika, dok u drugom sustavu osiguranik to ne mora dokazati, već na osiguravatelju leži teret dokaza da šteta nije nastala zbog pokrivenih rizika, što je u svakom slučaju povoljnije za osiguranika. (Frančišković 2004) Pojam, vrste i tretman osiguranja Sistematizacija sadržaja pojma rizika moguća je na više načina. Jedna od takvih mogućnosti prikazana je na sljedećoj slici ( Andrijanić 1994): Shema 1: Vrste rizika rizik 0 < p < 1 čisti špekulativni osigurljivi neosigurljivi osobni imovinski rizik od rizik rizik odgovornosti Izvor: Andrijanić, I 1994, Vanjskotrgovinsko poslovanje, p.3 18

23 Kao što je vidljivo na shemi 1. rizici s obzirom na konačni ishod možemo podijeliti na čiste i špekulativne. Čisti rizici su rizici koji su posljedica slučaja ili stihije, a ne čovjekova svjesnoga djelovanja, npr. smrt, požar i sl., dok su špekulativn oni u koje čovjek ulazi svjesno npr. igre na sreću, klađenje, ulaganje u rizične projekte. Osiguranjem se pokrivaju samo čisti rizici koji, kada se pojave, rezultiraju isključivo gubitkom dok špekulativni rizici mogu rezultirati dobitkom ili gubitkom. Špekulativni rizik nije predmet osiguranja, jer nije u skladu s osnovnom funkcijom osiguranja zaštite od gubitka zbog stihije i slučaja, tj. zaštite integriteta čovjeka i imovine. Od negativnih posljedica špekulativnih rizika subjekti se štite na neki drugi način, npr. futures ugovorima, samoosiguranjem i drugim sličnim mjerama. Osiguranje ih ne pokriva jer ne postoje osnove za matematičko statističku obradu koja bi služila za utvrđivanje potrebne premije. Čisti osigurljivi rizici mogu se u načelu rasporediti u tri osnovne skupine, prema kriteriju jesu li riziku izložene osobe, njihova imovina ili se radi o pokriću štete trećim osobama. Osnovne skupine rizika jesu (Andrijašević i Petranović 1999): osobni rizici rizici kojima je izložen pojedinac poradi smrti, starosti, bolesti, nezgode, nezaposlenosti, zbog čega nastaju financijski gubitci pojedincu i njegovoj obitelji te se od njih nastoji zaštiti i to najčešće osiguranjem; imovinski rizici rizici kojima je izložena imovina (stvari). Ostvarenje takvih rizika ima za posljedicu izravne i/ili neizravne štete; rizici od odgovornosti rizici vezani za pokrića šteta učinjenih trećoj osobi za koje je odgovoran osiguranik. Odgovornost može biti zakonska (npr. osiguranje automobilske odgovornosti) ili ugovorom (npr. garancijsko osiguranje proizvoda, garancijsko osiguranje konstruktivnih grešaka grešaka u materijalu, u tehničko računskom proračunu, konstrukciji ili izvođenju radova). Utvrđivanje ovakivih šteta koje su nastale u tijeku trajanja osiguranja može se protegnuti čak 10 godina i više od njihovog nastanka. Daljnja podjela rizika zasniva se na promatranju njihovog efekta, a mogu biti (Andrijašević i Petranović 1999): 19

24 zajednički rizici su oni koji odjednom ugrožavaju veće skupine ljudi, npr. nezaposlenost, rat, potres ili zagađivanje okoliša. U načelu ne pripadaju skupini komercijalno isplativih osiguranja i smatraju se problemom društva u cjelini, pa čak i globalnim problemom. Ovi su rizici više ili manje izvan kontrole pojedinca koji trpe njihove posljedice pa odgovornost za snošenje takvih rizika treba preuzeti društvo, a ne pojedinac. Premda se osiguranje nekih od ovih rizika obavlja putem privatnog osiguranja to je neprimjeren način za osiguranje većine zajedničkih rizika. Država ih nastoji ublažiti različitim programima zaštite, npr. pružanjem pomoći stanovništvu od strane šire zajednice i socijalnim osiguranjem u slučaju nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad. pojedinačni rizici imaju ograničene posljedice i u načelu ulaze u osigurljive rizike. Oni se javljaju kao posljedica pojedinačnih događaja i osjećaju ih pojedinci, a ne odjednom čitave skupine ljudi ili čak cijela populacija Upravljanje rizicima u osiguranju U suvremenome je gospodarstvu upravljanje rizicima značajan čimbenik razvoja. To je složen proces koji obuhvaća (Frančišković 2004): identifikaciju i ocjenu čistih rizika, kako osigurljivih, tako i neosigurljivih, kojima je izložen pojedinac odnosno gospodarstvo u cjelini. izbor i primjenu odgovarajuće metode pokrića rizika suglasno cilju i zadatku gospodarskih subjekata. Neposrednim upravljanjem rizikom bave se stručne osobe risk manageri, koje moraju dobro poznavati proizvodni proces i rizike kojima je gospodarski subjekt izložen. Takve osobe moraju imati vlastiti interes za uspješno upravljanje rizikom kako bi izabrale metodu pokrića rizika koja će najbolje odgovarati prirodi poslovanja. Risk manager mora biti usko povezan sa svim odjelima gospodarskog subjekta u kojem djeluje, posebice s 20

25 računovodstveno financijskim odjelom, odjelom marketinga, odjelom proizvodnje i kadrovskim odjelom, jer ti odjeli mogu svojim aktivnostima djelovati u pravcu kontrole i smanjenja rizika. Uspješnost poslovanja je od osnovnog značenja za svaki gospodarski subjekt pa odluku o tome kako se zaštititi, tj. koje rizike osigurati, a koje zadržati u vlastitiom pokriću, odnosno koje mjere kontrole štete poduzeti, može donijeti samo osoba koja djeluje neposredno u poduzeću ili ona koja ima potpuno saznanje o tehnološkom procesu i ostalim relevantnim elementima za ocjenu rizika. Osnovne funkcije upravljanja rizikom su (Andrijašević i Petranović 1999): ukazati na potencijalne štete i najpovoljniju metodu ekonomske zaštite analizom troškova programa zaštitnih mjera (mjera kontrole štete), troškova za premiju osiguranja, te troškova drugih metoda upravljanja rizikom; stvoriti sigurnost dioničarima i upravi i otkloniti bojazan od potencijalnih šteta; primjeniti odredbe o zaštiti objekata i proizvodnog procesa, o instaliranju sigurnosne opreme za zaštitu na radu, o obveznom osiguranju imovine koja služi kao jamstvo za hipoteku, o obveznom zdravstvenom osiguranju za slučaj ozljeda na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti i drugo; omogućiti kontinuitet poslovanja gospodarskog subjekta osiguranjem naknade za zajam ključnih stručnih osoba u slučaju njihova odlaska iz poduzeća. Upravljanje rizikom prolazi nekoliko faza i to su: identifikacija rizika, ocjena rizika, metoda pokrića rizika i izbor odgovarajuće metode pokrića rizika (Frančišković 2004). Identifikacija rizika je osnovni element procesa upravljanja rizikom. U postupku identifikacije rizika potrebno je: utvrditi prirodu rizika, definirati rizik, sistematizirati uzroke i posljedice ostvarenog rizika. U procesu identifikacije rizika mogu se sve potrebne informacije pojedinom subjektu pružiti osiguravatelji, agenti, profesionalna udruženja, konzultanti za upravljanje rizikom i svi oni koji raspolažu saznanjima o obilježju rizika kojemu je neki subjekt podložan. 21

26 Ocjena rizika je faza u procesu upravljanja rizikom u kojem se utvrđuje intezitet i učestalost pojedinog rizika (požara, provala i dr.) na bazi podataka o kretanjima šteta u prošlosti. Tako se može utvrditi da mnogi rizici, i ako se ostvare, neće predstavljati velik problem za pojedince ili gospodarski subjekt, jer bi i šteta, ako nastane, bila malena pa je stoga nije potrebno kontrolirati, kao što je to potrebno za velike i učestale rizike. Za ocjenu rizika bitni elementi su učestalost šteta, intezitet štete i vrijednost predmeta osiguranja. Metode upravljanja rizikom prikazane su na sljedećoj slici. (Andrijašević i Petranović 1999) Shema 2.: Metode upravljanja rizikom METODE UPRAVLJANJA RIZIKOM Metode fizičke kontrole Metode financijske kontrole Izbjegavanje Smanjenje Zadržavanje rizika Transfer: rizika rizika: plaćanje šteta iz: Ugovori: - fizičkim gotovog tijeka: - hedging sredstvima - prodajom imovine - leasing - edukacijom - forminarenje fonda Osiguranje - standardizacijom pričuve - zajmovi - vlastito osiguravajuće društvo Izvor: Andrijašević, S i Petranović, V Ekonomika osiguranja, p.15 22

27 Metode fizičke kontrole rizika. Najvažnije su ove metode (Andrijašević i Petranović 1999): a) Izbjegavanje rizika je metoda kojom se koriste osobe sa visokim stupnjem odbojnosti prema riziku. Osoba koja se boji zrakoplovne nesreće izbjegava vožnju zrakopolovom ili odgađa putovanja zbog loših vremenskih prilika; štete od poplava mogu se izbjeći tako da se izbjegava gradnja u poplavnim područjima. Prednost izbjegavanja rizika kao metode jest u tome što se otklanja sama mogućnost nastupa štete, a nedostatak što se neki rizici jednostavno ne mogu izbjeći, npr. smrt, ili bi izbjegavanje rizika imalo negativne implikacije, npr. trebalo bi obustaviti proizvodnju kako bi se šteta izbjegla. b) Smanjenje veličine rizika je metoda koja uključuje mjere kojima se smanjuje učestalost i/ili intezitet štete. Učestalost šteta može se smanjiti: fizičkim sredstvima (organiziranjem posebne službe sigurnosti, nepušačkim zonama u poduzeću i sl.) edukacijom standardizacijom (npr. ISO sustavom kontrole poslovanja od proizvodnje do prodaje proizvoda). Intenzitet štete može se smanjiti: mjerama tehničke zaštite, npr. ugradnjom sprinkler sustava, automatskom signalizacijom požara, prvom pomoći u poduzeću i sl. dislokacijom, tj. razdiobom rizika smanjuje se izloženost riziku, npr. dislokacijom robe, proizvodnog procesa na više mjesta bitno će se smanjiti intenzitet štete. Mjere kontole štete sastoje se u sprječavanju (preventivi) i smanjenju (represivi) šteta prikladnim sredstvima, npr. razbijanjem gradobidnih oblaka za smanjenje štete od tuče, podizanjem brana i nasipa, kopanjem kanala protiv poplava i bujica, ugradnjom zračnih jastuka u automobil, striktnom primjenom sigurnosnih mjera za zaštitu od požara, 23

28 instalacijskom automatskom sprinkler i alarmnih sustava, rehabilitacijom ozlijeđenih radnika, ograničavanjem iznosa gotovine koji se može držati u poduzeću, uređajima za lokaliziranje nastalih šteta i sl. Metode financijske kontrole rizika (Andrijašević i Petranović 1999): a) zadržavanje rizika ili vlastito pokriće rizika je metoda kojom gospodarski subjekt zadržava rizik u cijelosti ili samo jedan dio, a eventualne štete pokriva vlastitim sredstvima. Zadržavanje rizika može biti: - aktivno, kada se svjesno zadržava dio rizika, npr. ugovaranjem samopridržaja u šteti u cilju smanjenja izdvajanja za premiju - pasivno, kada je zadržavanje rizika nesvjesno zbog nepoznavanja opasnosti ili indiferentnosti subjekta prema opasnosti. Zadržavanje rizika je učinkovita metoda upravljanja rizikom: ako je očekivana šteta tolika da je može pokriti sam subjekt, npr. ako je proizvodnja dislocirana, pa se ne mogu pojaviti simultane štete ako je stupanj predvidljivosti štete visok, tj. ako je posrijedi veliki uzorak, veliki broj objekata i šteta koje su manjeg intenziteta ako je dovoljno velik broj objekata izložen riziku pa postoji mogućnost unutarnje kompenzacije rizika, npr. kod velikih poduzeća ako su unaprijed formirani fondovi poduzeća dovoljni za pokriće očekivanih šteta. Prednost zadržavanja rizika u vlastitom pokriću je: izravna zainteresiranost poduzetnika za primjenu mjera kojima će se smanjiti i kontrolirati rizik, a time i veličina štete jednostavnost u naknadi štete unutar samoga gospodarskog subjekta vlastito upravljanje unaprijed formiranim fondovima za pokriće očekivanih šteta u poduzeću, koje je prepušteno vlastitom kvalificiranom kadru koji ima i najbolji uvid u raspolaganje tim sredstvima. 24

29 Nedostatak zadržavanja rizika u vlastitom pokriću je: nemogućnost pokrića gubitka ako nastanu katastrofalne ili sukcesivne štete kada formirani fondovi ne bi bili dovoljni za njihovo pokriće pomanjkanje potrebnih statističkih podataka za ocjenu očekivanih šteta, posebice za ocjenu neizravnih šteta i šteta iz odgovornosti nemogućnost ostvarenja osnovnog načela osiguranja, a to je izravnanje rizika u vlastitom portfoliju kod nedovoljnog broja rizičnih objekata povećanje troškova radi redovite revizije vlastitih rizika (koju inače obavlja osiguravatelj) nepovoljniji porezni tretman fondova za pokriće štete od premije osiguranja (koje se priznaje kao trošak poslovanja). U vlastitom pokriću rizika ipak ne postoje sigurne i učinkovite metode za nadoknadu šteta. Naime, samoosiguranje je način pokrića rizika koji nema niti formalne niti stvarne veze s institutom osiguranja, jer ne postoji osnovna pretpostavka za izravnanje rizika uzajamnost i solidarnost. Samoosiguranje nije oblik stvarnog pokrića, već je samo slab i nepotpun surogat osiguranja i zato nedovoljan i neprihvatljiv za društvo i pojedinca. Na samoosiguranje kao oblik pokrića rizika odlučuju se gotovo redovito velika poduzeća jer raspolažu: velikim brojem objekata osiguranja slične prirode i vrijednosti, razmještenih tako da nisu predmetom simultanog uništenja što im omogućuje da odrede visinu očekivane štete odgovarajućom statistikom o kretanju vlastitih šteta u duljem razdoblju što omogućuje ocjenu njihove visine dovoljnim fondovima za pokriće rizika i za naknadu budućih šteta, jer posjeduju značajnu financijsku snagu. b) Transfer rizika je metoda prijenosa rizika na drugoga. Rizik se može prenositi na nekoliko načina: 25

30 - ugovorom kojim proizvođač preuzima na sebe popravak neispravnog proizvoda u garantnom roku ili izvođač građevinskih radova preuzima odgovornost za štete nastale za vrijeme gradnje ili za štete utvrđene u određenom razdoblju nakon primopredaje objekta - kupnjom i prodajom futures ugovora na organiziranim burzama - lizingom, kada se rizik prenosi na korisnika. Prednosti ove metode upravljanja rizikom su u tome što se mogu prenositi rizici koji nisu komercijalno osigurljivi, a i u tome što su troškovi naknade obično niži od premije. Nedostatci metode su u tome što se transfer rizika ne mora i ostvariti zbog: nedorečenosti ugovora ili zato što korisnik ne može pokriti štetu pa rizik ostaje na davatelju lizinga. c) Osiguranje je najpraktičnija i najsigurnija metoda pokrića rizika, a pruža sljedeće usluga: jamstvo: da će se po nastupu osiguranog rizika isplatiti odšteta ili osigurana svota. Jamstvo pokriva tri aspekta stohastičke prirode štete: učestalost i intenzitet štete (što je izraženo promjenom bilaničnih stavki), te vrijeme nastupa štete (što se reflektira na novčane tokova). organiziranje zajednice rizika (pula): štete nastale pojedincima raspodjeljuju se na sve članove rizične zajednice. Aktivnost osiguravatalja sastoji se u: prikupljanju premije, isplati šteta, ulaganju raspoloživih sredstava, praćenju poslovanja. ulaganja: ulaganjem tehničkih sredstava osiguravatelj ostvaruje dohodak koji se u pravilu vraća osiguranicima kao sniženje premijskih stopa, povrat dijela premije (rabat) ili kao udio u ostvarenoj dobiti osiguravatelja. savjete osiguranicima: osiguravatelj raspolaže potpunijim saznanjima o riziku kojemu je osiguranik izložen. Zato on može savjetovati osiguranika o mjerama koje treba poduzeti kako bi izbjegao ili ublažio posljedice ostvarenja rizika. Osiguranje kao metodu pokrića rizika karakterizira: prijenos rizika na osiguravatelja, raspodjela štete i primjena zakona velikih brojeva. Svaki subjekt koji je izabrao osiguranje kao metodu pokrića rizika treba: 26

31 odrediti rizike koji će pokriti osiguranje. Pri odabiru vrste rizika koje će pokriti osiguranjem svaki gospodarski subjekt treba najprije pokriti rizike koji su obvezni po zakonu ili ugovoru, potom rizike koji mogu uzrokovati velike štete, a na posljetku rizike koji mogu svojim ostvarenjem uzrokovati samo manje štete. Osiguranik također treba utvrditi i visinu eventualnog samopridržaja u nastaloj šteti, već prema svojoj financijskoj snazi. odabrati osiguravatelja. U odabiru osiguravatelja izbor treba temeljiti na: kvaliteti i broju usluga koje osiguravatelj pruža, cijeni osiguranja te ostalim uvjetima zaštite kao i ukupnoj financijskoj snazi osiguravatelja odnosno ugledu koji uživa na tržištu. periodično revidirati program svojih osiguranja. To znači da u tijeku godine obavi reviziju programa osiguranja, tj. da po potrebi korigira svote osiguranja (analiza potrebnih pokrića), da pokrije nove vrste rizika ili zatraži ukidanje onoj osiguranja za kojja je preostao rizik (npr. ako je prodao stoj, automobil, zgradu, prestala je potreba za njihovim osiguranjem) i sl. analizirati odnos s agentom i brokerom procjenjujući jesu li mu pružili odgovarajući servis i predložili najpogodnije vrste osiguranja. usporediti visinu uplaćene premije s visinom naknade koju je primio od osiguravatelja radi primjene eventualnog bonusa, sniženja premijske stope i sl. Pritom je za osiguranika također važno da ocijeni kvalitetu likvidacijske štete i isplati naknade upoznati sve osobe koje vode pojedine sektore poslovanja o sklopljenom osiguranju kako bi u slučaju štete mogle primijeniti odgovarajuće postupke za zaštitu prava i obveza iz ugovora o osiguranju. Tako moraju biti obaviještene o rizicima koji su pokriveni kao i o svim pravima i obvezama koje proizlaze iz ugovora o osiguranju npr. da sačuvaju sve potrebne dokaze o nastaloj šteti radi utvrđivanja mjesta, vremena, uzroka i veličine štete, a time i visine naknade i sl. Prednosti osiguranja kao metode pokrića rizika su: naknada štete smanjenje neizvjesnosti u poslovanju te mogućnost planiranja na dulji rok 27

32 davanje savjeta osiguranicima o preventivnim mjerama koje treba poduzeti niži oporezivi dohodak budući da premija osiguranja predstavlja trošak poslovanja. Nedostaci osiguranja kao metode pokrića rizika su: izdatci za premiju osiguranja utrošeno vrijeme za izbor osiguravatelja, ugovaranje pokrića, uvjeta osiguranja i visine premije, utvrđivanje i likvidaciju štete osoba koja upravlja rizikom u poduzeću nije posebno stimulirana za kontrolu rizika, jer osiguravatalj pokriva štetu ako i kada ona nastane. Ovaj se nedostatak može ukloniti ugovaranjem samopridržaja, klauzulom bonus malus i sl. 28

33 3. POSLOVNI RIZICI U VANJSKOJ TRGOVINI Pri izvršenju robnoga i financijskoga dijela vanjskotrgovinske poslovne transakcije postoji mogućnost nastupa budućeg neizvjesnog događaja, neovisno o volji sudionika vanjskotrgovinske razmjene ili neovisnog o volji onoga tko je takvim događajem izravno pogođen. Taj neizvjesni događaj može izazvati djelomičnu ili potpunu štetu, odnosno djelomični ili potpuni gubitak, pa čak i poslovnu propast za jednu ili obje ugovorene strane. Rizik u poslovanju s inozemstvom možemo definirati kao prijeteću mogućnost da nastupe vremenski i prostorno nepredviđeni događaji izazvani subjektivnim okolnostima ( ljudski faktor ) ili objektivnim okolnostima (okolnosti izvan mogućnosti utjecaja sudionika u vanjskotrgovinskoj razmjeni), zbog čega može nastati šteta. Dakle, rizik označava neku opasnost, gubitak ili mogućnost neuspjeha upravo zato što, kao budući neizvjesni događaj, može imati nepoželjne posljedice, bez obzira na to kako je nastao. (Andrijanić 1994) 3.1. Pojam poslovnog rizika Svaku gospodarsku aktivnost prati i određena neizvjesnost, opasnost od neuspjeha, a time i mogućnost nastupa određene štete. Najjednostavnije rečeno, takve se opasnosti nazivaju poslovnim rizicima Rizici u vanjskoj trgovini Uzroci nastanka rizika u vanjskoj trgovini su brojni, kao što su brojne i štetne posljedice koje rizici izazvaju. Sa svojim štetnim posljedicama, rizik, može onemogućiti uspješno poslovanje i negativno utjecati na očekivane poslovne rezultate u razmjeni robe i usluga s 29

34 inozemstvom. Upravo zbog toga je politika osiguranja protiv rizika sastavni dio poslovne politike poduzeća. Spoznaja rizika, uzrok njihovih pojava i posljedica koje izazivaju bitan je uvjet za sprečavanje mogućih šteta, što se postiže odgovarajućim instrumentima i načinima osiguranja. Poslovnu aktivnost otežava prisutnost i mogućnost djelovanja raznih negativnih čimbenika. Oni su brojni i raznovrsni, te postoje i u unutarnjoj i vanjskoj trgovini, gdje su složeniji u načelu s težim posljedicama. Na uspješnost poslovanja ti čimbenici mogu djelovati tako da stvaraju neznatne poteškoće, ali i takve situacije u kojima se zamišljeni i planirani vanjskotrgovinski posao uopće ne može ostvariti. Ako se prijeteća mogućnost djelovanja rizika bolje i stalnije prati, utoliko su veće i mogućnosti da im se pravodobno odupre ili da se smanji njihov negativni učinak. (Frančišković 2004) Za kupca uvoznika postoji rizik hoće li primiti robu upravo one kvalitete i količine kakvu je naručio i platio. Osim toga, uvijek postoji rizik da se robi na putu do kupca nešto dogodi, bilo havarija transportnog sredstva, a time i djelomično ili potpuno uništenje robe, bilo da se roba na putu pokvari ili ošteti pri prekrcaju, skladištenju i slično. Isto tako postoji mogućnost da se od trenutka sklapanja ugovora do trenutka prispijeća robe do kupca smanji cijena robe koju kupac dalje prodaje, pa on izgubi očekivanu dobit. (Andrijanić 1994) Za prodavatelja je važno pitanje naplate isporučene robe ili izvršene usluge, koja može izostati zbog raznih razloga, npr. zbog nesposobnosti plaćanja (insolventnosti) inozemnog kupca, prisilne odgode (moratorija) plaćanja u zemlji kupca, ratnog stanja, valutnih poremećaja, stečaja kupaca i sl. (Andrijanić 1994) Kupcu je najvažnije da kvaliteta i količina robe, koju je naručio i primio, bude u sklopu s kupoprodajnim ugovorom, a prodavatelju da kupac plati robu u skladu s ugovorenom klauzulom o plaćanju. Znači, kupca ponajprije zanima uredan robni dio izvršenja kupoprodajnog ugovora, a prodavatelja uredno i pravodobno plaćanje od strane kupca. (Andrijanić 1994) 30

35 3.3. Vrste rizika i njihovo osiguranje Rizici se u vanjskoj trgovini mogu kategorizirati uz pomoć različitih kriterija, od kojih su najprikladniji oni kojima se utvrđuju uzroci, vrste i opseg šteta koje izazivaju, način djelovanja, intezitet i vjerojatnost nastupa. Po tim kriterijima izdvajaju se ove vrste rizika (Frančišković 2004): 1. Objektivni i subjektivni rizici. Objektivni su rizici oni na koje se ne može djelovati, bez obzira na fond raspoloživih informacija. Oni se mogu smanjiti pravodobnim informacijama o očekivanim promjenama, a po mogućnosti i brzim i efikasnim prilagođavanjem poslovanja očekivanim promjenama (npr. pad ili skok burzovnih tečajeva, povećana ponuda ili potražnja, politička ili ratna previranja i sl.). Subjektivni su rizici oni na koje poduzeće može i mora djelovati (npr. poboljšanje kadrovske strukture, nove tehnologije, prilagođavanje potrebama i željama potrošača i sl.). 2. Mjerljivi i nemjerljivi rizici. Mjerljivi su rizici oni koji imaju određeni financijski izraz. Da bi se do toga izraza došlo, upotrebljavaju se statističke metode promatranja, praćenja i izračunavanja vjerojatnosti nastupa rizika. Nakon određivanja njihove vjerojatnosti i financijskog izraza postoji mogućnost da se ti rizici uračunaju u cijenu predmeta kupoprodaje. Nemjerljivi rizici nemaju svoj financijski izraz. Odnose se prvenstveno na bonitet firme do kojeg se vrlo sporo i teško dolazi, ali se može vrlo brzo izgubiti što je itekako mjerljivo i osjetljivo. 3. Iznenadni i skriveni rizici. Iznenadni ili udarajući rizici su oni rizici u donošenju poslovnih odluka koje se ne mogu unaprijed predvidjeti. Kada nastaju odmah pokazuju nepovoljne učinke poslovanja. Ti su rizici mjerljivi, ali tek nakon njihova nastanka, pa su stoga iznimno opasni. 31

36 Skriveni ili šuljajući rizici odnose se na mogućnost stalnog donošenja pogrešnih poslovnih odluka uslijed smanjenja sposobnosti kvalifikacijske strukture i smanjene stručnosti donositelja odluka. 4. Unutarni i vanjski rizici. Unutarnji su rizici oni koji nastaju unutar poduzeća, u strukturi procesa rada ili poslovanja. Vanjski rizici nastaju izvan poduzeća (npr.institucionalne mjere ekonomske politike, tržišni rizici, rizici izvršenja kupoprodajnog ugovora, transportni rizici, i dr.) 5. Tipični i atipični rizici. Karakteristika tipičnih rizika je mogućnost njihova uočavanja i praćenja, a time i pronalaženja načina i mjera da se oni uklone ili da se ublaži njihov negativni utjecaj (npr. uočavanje postotka količine robe koja se kvari ili na drugi način oštećuje tijekom određenog transportnog puta, stalno kašnjenje u pripremi robe za izvoz i sl.) Atipični su rizici oni koji nemaju vidljivu učestalost događaja i koji se ne mogu svrstati po karakterističnim uzorcima njihova nastanka. Upravo ta specifičnost nosi veće opasnosti i traži veća financijska sredstva za uklanjanje ili smanjivanje negativnih učinaka što ih takvi rizici izazivaju. 6. Prenosivi i neprenosivi. Rizici čija se vrijednost nastupa može utvrditi i na taj način smanjiti njihov negativan učinak ili pak izbjeći tako da se prenese na odgovarajuće organizacije koje se profesionalno bave osiguranjem i naplaćuju premije osiguranja nazivaju se prenosivi rizici. Na takve rizike pojedinac ili gospodarski subjekt ne može utjecati, te ih ne može ni ukloniti. U pretežno prenosive rizike ubrajaju se: valutni rizici (tečajni rizik, rizik vrijednosti valute), rizik izvoznog kredita, transportni rizici, ratni rizik, politički rizik i djelomično rizik cijene. Neprenosivi, odnosno pretežito neprenosivi rizici su oni kojima nije moguće odrediti vjerojatnost nastupanja, a time niti visinu štete. Tako se isključuje mogućnost prenošenja brige o riziku na osiguravatelja ili neku drugu organizaciju, a poduzeću preostaje da se samo pobrine oko spreječavanja i smanjivanja negativnih učinaka provođenjem odgovarajuće politike rizika. U pretežito neprenosive rizike 32

37 ubrajaju se: rizik izgleda i kvalitete robe na putu i skladištu, rizik smanjenja vrijednosti robe pod utjecajem tržišnih okolnosti, rizik izvoza, rizik ispunjenja kupoprodajnog ugovora (rizik preuzimanja, odnosno isporuke robe), rizik cijene prodaje pri izvozu ili nabave pri uvozu i slično Robni rizici Robni rizici odnose na robni dio vanjskotrgovinskog posla te obuhvaćaju sve one događaje koji na bilo koji način utječu na odstupanje od ugovorenih klauzula što se odnosi na robu, odnosno predmet kupoprodaje. Najčešće se robni rizici odnose na isporuke robe nezadovoljavajuće kvalitete, količine i drugih osobina, rizik odstupnja od izvršenja ugovorenih obveza u skladu s ugovorenim klauzulama (npr. zakašnjenja u isporuci ili odstupanja od isporuke, odbijanje preuzimanja isporučene robe i sl.), rizik prodaje robe pripremljene za izvoz ili rizik nabave sirovina, repromaterijala i drugih proizvoda iz inozemstva, rizik djelomičnog ili potpunog uništenja robe u tijeku transporta i dr. Ove rizike možemo podjeliti u sljedeće skupine (Frančišković 2004): 1. Rizik vrste, kvalitete i količine robe 2. Tržišni rizik nabave i prodaje 3. Rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora 4. Transportni rizik 1. Rizik vrste, kvalitete i količine robe. Može nastupiti zbog sniženja kvalitete robe u tijeku transporta, uskladištenja i drugih manipulacija robom ili gubitaka u količini robe od mjesta polazišta do mjesta odredišta, odnosno do trenutka njena preuzimanja od strane kupca u inozemstvu. Ovaj rizik pogađa posebno one vrste robe koje su podložne utjecaju klimatskih i temperaturnih promjena (lako se kvare ili gube neke kvalitativne osobine), 33

38 oštećenjima ili drugim gubicima u tijeku transporta ili skladišnih manipulacija (curenje, lom, rasipanje). Rizik vrste (izgleda) i kvalitete robe pogađa osobito sezonske robe ili robe prigodne potrošnje (npr. artikli za božićne i novogodišnje blagdane, modni artikli za pojedina godišnja doba i sl.), dakle sve vrste proizvoda kod kojih odlučujuću ulogu u njihovoj prodaji čini ukus potrošača i trenutna moda. Izvoznik stoga mora osigurati sve uvjete da roba, prema ugovorenoj vrsti, kvaliteti, izgledu, količini, recepturi, standardu (ako je predmet kupoprodaje standardizirana roba) i u točno ugovoreno vrijeme bude dopremljena na ugovoreno mjesto isporuke. Ukoliko izvoznik ne ispuni točno te svoje obveze, može nastupiti rizik kvarenja robe, manjega ili većega gubitka ugovorene kvalitete, količinskog gubitka (kala) iznad uobičajenog (npr. pri isporuci svježeg voća, povrća i drugih pokvarljivih roba, živih životinja, eteričnih tekućina i dr.), rizik smanjenja cijene sezonske robe za koju naglo opada potražnja ukoliko se pravodobno nije pojavila na tržištu, rizik da zbog neodgovarajućeg standarda propisanog u zemlji uvoza mjerodavni organi zabrane puštanje u promet na tržištu zemlje uvoza i slično. Spomenuti rizici, izazvani izvoznikovim neodgovarajućim izvršenjem ugovorenih obveza, često rezultiraju uvoznikovim nepreuzimanjem robe, odnosno stavljanjem takve robe izvozniku na raspolaganje i njegov trošak glede daljnjih postupaka s robom (npr. vraćanje robe o trošku izvoznika u njegovu zemlju, uskladištenje robe na trošak izvoznika, nemogućnost naplate isporučene robe, zahtjev uvoznika za znatnim smanjenjem cijene takve robe, što može izazvati veliki gubitak za izvoznika i sl.). Uz to se za izvoznika pojavljuje rizik improvizirane prodaje takve robe na inozemnom tržištu, što najčešće može imati nesagledivu financijsku štetu i gubitak ugleda na inozemnom tržištu. Inozemni uvoznik može od izvoznika tražiti naknadu štete za izmaklu dobit, gubitak vlastitih mušterija, ugrožavanje vlastitog ugleda na domaćem tržištu i sl., što se najčešće precizira ugovornim klauzulama o naknadi štete uvozniku za slučaj nastupa navedenih rizika (npr. penali za zakašnjenje u isporuci, jamstvo banke za dobro izvršenje posla, 34

39 smanjenje cijene u postotku od vrijednosti isporučene robe koja po kvaliteti i količini ne odgovara ugovorenoj itd.). Od rizika vrste, kvalitete i količine robe izvoznik se može osigurati na različite načine, posebice ukoliko se pojavljuje isključivo kao posrednik pri plasmanu robe na inozemnom tržištu. Ti su načini (Andrijanić 1994): pravodobno osiguranje (ugovaranje) odgovarajućeg transportnog sredstva, prikladnog za prijevoz određene vrste robe, odgovarajuće uskladištenje robe i osiguranje stručnog rukovanja robom uz odgovarajuću brigu o robi u tijeku transporta i u skladištu, osiguranje odgovarajućih uvjerenja sanitarnih, veterinarskih, fitopataloških i drugih nadležnih inspektorata prije otpreme robe inozemnom kupcu, ugovaranje usluga sprecijalizirane ovlaštene organizacije za kontrolu količine i kvalitete robe u međunarodnom prometu, sa zahtjevom da provjere količinu, kvalitetu i druga svojstva robe koja je predmetom kupoprodaje, nadziru transportna sredstva, skladište i rukovanje robom (klauzula o provjeri količine, kvalitete i preuzimanja robe obično se unosi u kupoprodajni ugovor, a provjera se može obaviti i pri otpremi robe u skladištu izvoznika i pri njenom prispijeću na odredište u inozemstvu), temeljito poznavanje tržišta prodaje i nabave, osobito za sezonske artikle ili artikle čiji je plasman vezan uz prigodne datume, pri čemu je nužno dinamiku proizvodnje uskladiti sa zahtjevima tržišta (priprema robe za izvoz, pravodobna otprema i dostava inozemnim kupcima i sl.), precizno ugovaranje između kupca i prodavatelja svih pojedinosti kojima se određuje vrsta, kvaliteta i količina robe, prijevozno sredstvo, način skladištenja, rok dopreme robe na tržište kupca i način kvalitativnoga i kvantitativnog preuzimanja robe. 35

40 2. Tržišni rizik nabave i prodaje, odnosno uvoza i izvoza. U vanjskoj trgovini, ovi su rizici posljedica subjektivnih i objektivnih okolnosti koje otežavaju ili potpuno onemogućuju izvršenje planiranog uvoza ili izvoza. Subjektivne okolnosti odnose se na slabosti u poduzeću, sustavu rada i stručnosti kadrova u pripremi i izvršenju planiranih uvoza ili izvoza. Objektivne okolnosti predstavljaju čimbenike okruženja, odnosno vanjske utjecaje na koje poduzeće ne može utjecati, npr. sustavne mjere državnih organa u djelatnosti reguliranja robnog i platnog pometa s inozemstvom (ograničenje uvoza i izvoza, devizna ograničenja i sl.). Otklanjanje uzroka koji mogu izazvati pojavu tržišnih rizika nabave i prodaje može se provesti (Frančišković 2004): otklanjanjem subjektivnih slabosti u vanjskotrgovinskom poduzeću, primjenom samoosiguranja na osnovi trajnog praćenja posljedica objektivnih uzroka nastanka tržišnog rizika. Na objektivne uzroke pojave tržišnog rizika teško je utjecati i ne mogu se izbjeći, ali se njihov negativan učinak može bitno smanjiti praćenjem događaja koji ih izazivaju. To se posebice odnosi na sprječavanje gomilanja zaliha robe, koje se zbog mjera nadležnih državnih organa ili nekih drugih uzroka ne mogu izvesti ni ostvariti planirani devizni priljev. Protiv navedinih rizika izvoznik se osigurava temeljitim istraživanjem inozemnog tržišta i informiranjem o stvarnom stanju na određenom tržištu, povećanjem proizvodnosti rada, jačanjem konkurentne sposobnosti na stranom tržištu, unapređivanjem prodaje, poboljšanjem kvalitete, pružanjem povoljnih uvjeta prodaje (niže cijene, popusti, kraći rokovi isporuke i sl.). Od rizika nabave (uvoza) uvoznik (kupac) najbolje se osigurava ako pravodobrno osigura stalne izvore opskrbe sirovinama, reprodukcijskim materijalom, prehrambenim proizvodima, investicijskom opremom, rezervnim dijelovima i sl., ako potrebnu robu nabavlja u najpogodnije vrijeme, kada joj je najniža cijena, ako na temelju sklopljenih 36

41 ugovora unaprijed predvidi nabavu potrebnih količina i tako postigne određene popuste u cijeni. 3.Rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora. Ovi rizici postoje zbog mogućnosti neizvršenja dospjelih obveza jedne ugovorene strane, čime ona izravno nanosi štetu drugoj ugovorenoj strani. Obično se pojavljuje u dva slučaja (Frančišković 2004): kad prodavatelj ne ispouči ugovorenu robu ili ne izvrši ugovorenu uslugu (bilo da kasni u isporuci ili izvršenju, ili da uopće ne izvrši svoju ugovorenu obvezu), kad kupac odbije preuzeti isporučenu robu ili kada uskrati isplatu primljene robe. Kupac se osigurava od rizika isporuke robe tako da ispita solidnost poslovanja inozemnog dobavljača, da ugovori penale za neizvršenje isporuke ili za kašnjenje u isporuci i da ugovorenom klauzulom zahtjeva od prodavatelja bankovnu agenciju za uredno izvršenje posla. Prodavatelj se osigurava od rizika preuzimanjem robe i isplate od strane kupca tako da iscrpno ispita bonitet inozemnog kupca, ugovorom točno odredi trenutak prijelaza rizika i plaćanja robe, te da od kupca zatraži izdavanje bankovnog jamstva i ugovori kvalitativno i kvantitativno preuzimanje robe u svojoj zemlji (najbolje u svakom slučaju). Isto tako, ako prodavatelj predviđa mogućnost nastanka rizika u svezi s preuzimanjem robe i plaćanjem, on može ugovoriti instrument osiguranja plaćanja, najčešće međunarodni akreditiv potvrđen od banke izvoznika, akreditiv i mjenično pokriće, te bankovno jamstvo da će kupac izvršiti svoje obveze predviđene ugovorom. I kupac i prodavatelj moraju imati na umu da se sve dodatne mjere osiguranja, a posebice bankovne garancije, izazivaju i dodatne troškove, koji poskupljuju vanjskotrgovinsku poslovnu transakciju, ali su te mjere katkad i za jednoga i za drugoga poslovnog partnera nužne, osobito ako je riječ o poslovima velikih vrijednosti. I uvoznik i izvoznik izloženi su rizicima izvršenja kupoprodajnog ugovora, iako je taj rizik za kupca manji jer ga može jednostavno izbjeći uvjetovanjem isplate ugovorenog iznosa kvalitativnim i kvantitativnim preuzimajem robe, odnosno tek pošto se sam, ili na temelju certifikata izdanog od ovlaštene 37

42 organizacije za kontrolu kvalitete i količine robe, uvjeri da je primio upravo onakvu robu kakvu je i naručio. Međutim, za izvoznika je taj rizik mnogo teži i može značiti opasnost da doživi potpunu štetu zbog insolventnosti inozemnog kupca. Naime, nakon preuzimanja robe inozemni kupac može postati platno nesposoban ili jednostavno ne želi platiti robu. Također, postoji mogućnost da, iako je ugovoreno plaćanje u roku od 90 dana od dana isporuke robe, u tom razdoblju dođe do iznenadnih odluka nadležnih državnih organa u zemlji kupca, kojima se privremeno ili trajno zabranjuju sva plaćanja u inozemstvu i sl. Za izvoznika se rizik pojavljuje i kad kupac odbija preuzeti već isporučenu robu ili preuzeti dostavljene dokumente, ili kad postoji opasnost da odustane ili odstupi od ugovora i prije početka isporuke. Iz toga proizilaze tri moguće vrste opasnih događaja koju uvjetuju pojavi gospodarskog rizika za izvoznik (Andrijašević 1994): roba isporučena, dokumenti predani, dužnik se usteže od plaćanja ili postaje platno nesposoban, roba isporučena, dokumenti poslani, dužnik se usteže preuzeti dokumente, proizvodnja započeta, odnosno roba spremna za otpremu, a dužnik odustaje od ugovora. Ako inozemni kupac odbije preuzeti robu ili dokumente ili odustane od ugovora bez ikakve krivnje izvoznika, izvoznik može od inozemnog kupca zahtijevati ispunjenje njegovih ugovorenih obveza, odnosno tražiti naknadu štete na temelju arbitražnoga, odnosno sudskog postupka. Ovaj postupak skriva opasnosti neizvjesnosti glede krajnjeg ishoda i dužine njegova trajanja, što izvozniku ni u kojem slučaju nije u interesu. Zbog toga će svaki oprezan izvoznik najprije provjeriti s kim posluje i prethodno pribaviti pouzdanu informaciju o bonitetu inozemnoga kupca i njegovoj solidnosti u izvršenju ugovorenih obveza. Međutim, najveća je opasnost za izvoznika ako inozemni kupac padne pod stečaj (stvarni ili lažni) ili odbije plaćanje već isporučene i preuzete robe, jer u drugim slučajevima izvozniku 38

43 ostaje mogućnost da isporučenu robu vrati i nađe drugoga kupca bez obzira na to što će trpjeti određene neplanirane troškove, ali neće imati potpuni poslovni gubitak. 4. Transportni rizici predstavljaju zbroj svih mogućih šteta koji mogu nastati na robi prilikom njenog prijevoza, odnosno opasnosti koje se mogu dogoditi na prijevoznom putu od mjesta polazišta do mjesta odredišta i mogu izazvati djelomičnu ili potpunu štetu na robi (Frančišković 2004). Takvi su rizici osobito naglašeni jer je roba na transportnom putu izvan nadzora prodavatelja i kupca. Rizici u transportu se najčešće dijele na (Frančišković 2004): osnovne transportne rizike, dopunske transportne rizike, ratne i političke rizike. U osnovne transportne rizike ulaze: opasnosti od prometnih nezgoda nesreća (sudar vozila, iskliznuće prijevoznog sredstva, prevrnuće, pad zrakoplova i dr.), elementarne nepogode (oluja, prolom oblaka, poplava, snježne mećave, zaleđivanje dijelova mora, rijeka, jezera i kanala, klizanje tla, grom, potres i dr.), požar i eksplozija u prijevoznom sredstvu (jedino požar izazvan samozapaljenjem robe ne ulazi u osnovne rizike, jer je riječ o šteti koja je uslijedila zbog prirodne mane ili kojega drugog svojstva robe), razbojstvo, provalna krađa, kao i neisporuka pošiljke. Dopunski rizici vezani su uz svojstvo robe koja se prevozi i obuhvaćaju: krađu, vlagu, lom, curenje, rasipanje, rđanje, pokisnuće, štete od slatke i morske vode, kvarenje robe, znojenje i zagrijavanje robe i slične štete koje nastaju zbog loše ambalaže i prirodnih osobina robe. Posebnu skupinu dopunskih rizika čine tzv. manipulativni rizici koji obuhvaćaju štete što nastaju zbog neispravnog iskrcaja, ukrcaja i prekrcaja tereta. Ratni i politički rizici nastaju zbog neprijateljstva između pojedinih zemalja ili zbog izvanrednih događaja, odnosno stanja u nekoj zemlji. U ratne rizike ubrajamo: opsanosti od zarobljivanja, zapljen ili zadržavanja prijevoznog sredstva ili robe, opasnosti od ratnih 39

44 operacija i opasnosti od djelovanja ratnog oružja. U političke rizike možemo ubrojiti opasnosti od nereda, nasilja, građanskih nemira, štrajkova, prevrata i sl. Izvoznik i uvoznik osiguravaju se od transportnih rizika najprije točnim ugovaranjem transportne klauzule, prije svega Incoterms terminima, kao npr.: FOB, CIF, EXW, FCA i dr., i posebnim ugovaranjem osiguranja od transportnih rizika što se provode pri osiguravajućim društvima. Pri ocjeni veličine rizika uzima se u obzir vrsta robe, vrsta prijevoznih sredstava i način prijevoza, transportna relacija, način pakiranja i neke druge okolnosti koje utječu na visinu rizika Financijski rizici Financijski su rizici opasnost koja može djelomično ili potpuno onemogućiti da se plaćanje i naplata, odnosno financijska likvidacija vanjskotrgovinskog posla, izvrši na ugovoreni način i u ugovorenom roku. Ovi rizici mogu biti izazvani subjektivnim osobinama i okolnostima kupca i mogu biti posljedica određenih objektivnih uzroka. U vanjskotrgovinskoj praksi financijski se rizici često opisuju kao komercijalni i nekomercijalni rizici. Komercijalni rizici proizilaze iz volje dužnika i/ili jamca da ne izvrši plaćanje, iz zatezanja plaćanja i/ili iz platne nesposobnosti, uvijek kad je dužnik i/ili jamac gospodarsko, odnosno privatno poduzeće. Pod nekomercijalnim rizicima se podrazumijevaju rizici kod kojih se kao dužnik i/ili jamac pojavljuje država ili neko državno poduzeće. (Andrijanić 1994) Na veličinu komercijalnog rizika utječu razni čimbenici kao što su: trgovačke navike i bonitet dužnika, odnosno njegov poslovni ugled, koji se ogleda u njegovoj moralnoj, intelektualnoj i fizičkoj sposobnosti za obavljanje vanjskotrgovinskih poslova. Nekomercijalni rizici nisu vezani uz sposobnost trgovačkog poslovanja. Oni se dijele na (Andrijanić 1994): 40

45 katastrofičke rizike, koji su rezultat razarajućih prirodnih sila i događaja koji izazivaju gubitak ljudskih života i velika pustošenja pojedinih područja. U ove rizike ubrajaju se: potres, pomicanje ili klizanje tla, vulkanske erupcije, poplave, uragani, veliki požari i druge prirodne nepogode. Osnovna im je značajka da čovjek ne može utjecati na uzrok njihova nastanka i stoga predstavljaju tzv. višu silu. Neki od ovih rizika uključeni su u pojedine police osiguranja. Institutska klauzula B engleske pomorske police izričito navodi pokriće rizika potresa, vulkanske erupcije ili groma, a osiguranje od nekih drugih rizika valja posebno ugovoriti. političke rizike, odnosno političko socijalne rizike, koji predstavljaju opasnosti što mogu nastati zbog iznenadnih mjera državnih organa dužnikove zemlje (npr. zabrane uvoza, otežavanje transfera ili moratorij plaćanja prema inozemstvu, platna nesposobnost dužnikove zemlje, eksproporcija, nacionalizacija i sl.) koje mogu dovesti do toga da uvoznik dužnik postane nesposoban za izvršenje svoje ugovorene obveze. U ove rizike ubrajaju se i izvanredni, neočekivani i nepovoljni događaji, kao što su: ratovi, pobune, štrajkovi, građanski nemiri, revolucije, smjene političke vlasti i sl., koji također mogu onemogućiti uvoznika iz takvih zemalja da izvrši plaćanje ugovorenog iznosa. Ove rizike je teško osigurati, osim ako ga ne osiguraju državni organi ili specijalne ustanove za osiguranje nekomercijalnih rizika radi unapređenja izvoza iz vlastite zemlje. Radi lakšeg uočavanja, praćenja i osiguranja, financijski se rizici mogu podijeliti prema uzrocima i posljedicama u odnosu na novčani, odnosno financijski aspekt likvidacije vanjskotrgovinskih poslovnih transakcija. To su (Frančišković 2004): rizik cijena, rizik izvoznog kredita, rizik konvertiranja, rizik transfera, tečajni rizik, valutni rizik, politički rizik i dr. 41

46 Rizik cijene je opasnost da dođe do poskupljenja predmeta kupoprodaje, odnosno do promjene ugovorene visine cijene, ili na štetu kupca ili na štetu prodavatelja (Frančišković 2004). Ako zbog utjecaja ponude i potražnje na tržištu dođe do povećanja cijene predmeta kupoprodaje, koja je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora ugovorena kao čvrsta fiksna cijena, štetu će snositi kupac uvoznik. Ukoliko padne cijena koja je tijekom izvršenja kupoprodajnog ugovora na međunarodnom tržištu ugovorena kao čvrsta, štetu će snositi kupac uvoznik. Uzroci koji mogu izazvati promjenu u cijeni predmeta kupoprodajnog ugovora mogu biti dvojaki: jedni se odnose na odstupanje od ugovorenih klauzula (npr.naknadni zahtjevi kupca ili prodavatelja, nepravodobno preuzimanje robe, zakašnjenje u isporuci robe ili u izvršenju neke gospodarske usluge i sl.), a drugi se odnose na promjene tržišnih okolnosti, odnosno promjene ugovorene cijene zbog promjene u troškovima proizvodnje u zemlji prodavatelja ili troškovima gradnje (izvođenje investicijskih radova) u zemlji kupca investitora. Zaštita od rizika cijene provodi se pouzdanim sustavom, koji se sastoji u sastavljanju tzv. rezerve na ugovorenu cijenu robe, unošenjem u kupoprodajni ugovor klauzule o reviziji ugovorene cijene. Djelovanje ove klauzule ostvaruje se konkretnom primjenom već spomenute metode klizne skale. (Andrijanić 1994) Rizik izvoznog kredita predstavlja opasnost za izvoznika robe ili usluga na kredit da kupac u inozemstvu neće u ugovorenom roku uz ugovorene uvjete platiti isporučenu robu, odnosno izvršenu uslugu (Frančišković 2004). Uzroci opasnosti da izvoznik ne naplati svoja financijska potraživanja prema odobrenom kreditu inozemnom uvozniku jesu u sljedećem (Andrijanić 1994): da inozemni kupac (dužnik) ne izvrši svoju obvezu plaćanja (otplate) kredita u ugovorenom roku zbog insolventnosti, nesolidarnosti u izvršavanju ugovorenih obveza, stečaja i sl. (subjektivni čimbenici); 42

47 da do nemogućnosti naplate dospjelih potraživanja prema odobrenom kreditu dođe zbog djelovanja uzroka neovisnih o volji kupca dužnika i nemogućnosti da na takve uzroke utječe, odnosno da ublaži njihovo negativno djelovanje ili ih ukloni (objektivni čimbenici). U skupinu rizika izvoznoga kredita, koji djeluju mimo kupčeve volje i mogućnosti da ih uklone, ubrajaju se: gospodarsko stanje u zemlji kupca, mogućnost političke i gospodarske promjene u zemlji kupca, konjukturna variranja većeg opsega (krize), opće političko stanje u zemlji kupca i u svijetu, ratni sukobi, štrajkovi i građanski nemiri, djelovanje slučaja više sile i dr.(andrijanić 1994). I subjektivni i objektivni razlozi i uzroci nastanka rizika izvoznog kredita takve su prirode, vjerojatnosti i intenziteta da ih izvoznik ne može sam podnijeti, pa zbog toga dolazi do podjele rizika izvoznoga kredita između izvoznika i njegove zemlje. Ta podjela je zainteresirana za proširenje međunarodne razmjene i povećanje izvoza putem svojih vanjskotrgovinskih poduzeća pa preuzima na sebe veći dio rizika izvoznoga kredita. Država je često primorana vlastitim financijskim sredstvima investirati u gospodarstvu tako što osniva specijalizirane državne ustanove koje se na neprofitabilnoj osnovi bave osiguranjem izvoznog kredita. Načelo podjele izvoznog rizika između izvoznika i njegove zemlje ostvaruje se tako da izdavanjem dokumenata o osiguranju kreditnoga izvoznog posla, putem ovlaštenih ustanova, država na sebe preuzima jamstvo prema izvozniku da će, uz određene uvjete, nadoknaditi moguće štete prouzročene djelovanjem elemenata kreditnog rizika. Predmet osiguranja po izvoznom kreditnom poslu je ugovoreno novčano potraživanje izvoznika prema inozemnom kupcu za izvršenje materijalne isporuke i usluge. U tu vrijednost mogu se uračunati iznosi na ime troškova financiranja (kamate i dr.), ali se u načelu ne prihvaćaju ugovorena potraživanja izvoznika na koja stječe pravo, uvjetovano 43

48 određenim postupkom, stavom kupca ili stjecanjem okolnosti u kojem se on našao (razne ugovorene kazne, penali, neke naknade šteta, zatezne kamate i sl.). (Frančišković 2004) Rizik konvertiranja jest opasnost da kupac neke robe ili usluge neće moći ispuniti dogovorenu obvezu plaćanja u konvertibilnim devizama ali ne zbog vlastite nelikvidnosti nego zato što su vlasti njegove zemlje zabranile konverziju domaće valute u devize u kojima je dogovoreno plaćanje. Ovaj rizik se pojavljuje prvenstveno pri izvozu u zemlje nekonvertibilnih valuta, a najčešće dovodi do kašnjenja ili odgode plaćanja prema inozemstvu koje traje do trenutka kad devizne vlasti u toj zemlji ponovno ne dopuste konverziju (pretvaranje) nacionalne valute u druge valute. Uvjetovan je uglavnom drastičnim opadanjem priljeva ili drastičnim porastom odljeva u konvertibilnim devizama. U pozadini takvih događaja su najčešće prirodne i društvene katastrofe kao što su potresi, poplave, ratovi i sl. Rizik konvertiranja može se smanjiti boljim usklađivanjem međudržavnih ekonomskih odnosa s obzirom na opseg i vrijednost isporuka u jednom i drugom smjeru, privremenim zaustavljanjem isporuke robe u zemlju dužnika tijekom trajanja ovog rizika, donošenjem posebnih zakonskih propisa o kontigeniranju izvoza i uvoza, vezivanju izvoza uz uvoz po količini i vrijednosti i dr. (Andrijanić 1994) Rizik transfera. Transfer znači doznačavanje valute u inozemstvu, pa je rizik transfera nemogućnost izvršenja platnih naloga iz zemlje uvoznika u zemlju izvoznika u skladu s ugovorenim obvezama (Andrijanić 1994). Rizik transfera je posljedica autonomnih, intervencionističkih i drugih mjera državnih vlasti u zemlji uvoznika, kojima se kupac ometa ili sprječava da izvrši svoje obveze plaćanja prema dobavljaču iz inozemstva. Te obveze proistječu iz sklopljenoga kupoprodajnog ugovora, činjeničnog stanja o prijemu robe ili bankovne kontragarancije izvoznika (za već primljeni avans), akceptiranih, a ponekad i avaliranih mjenica od strane banke u zemlji kupca i dr. 44

49 Na ovaj rizik je vrlo teško djelovati ili ga potpuno otkloniti, budući da nije uvjetovan subjektivnom voljom kupca - uvoznika ni njegovom insolventnošću, već okolnostima koje su izvan njegova utjecaja. Rizik transfera se osigurava kod nadležnih ustanova, odnosno državnih organa i drugih ustanova. Tečajni rizik nastaje kao posljedica određenog stanja na svjetskom novčanom i deviznom tržištu. Predstavlja mogućnost nastanka štete za jednog od poslovnih partnera zbog fluktuirajućih tečajeva valuta. Šteta se kod promjene vrijednosti ugovorene valute u odnosu na nacionalnu valutu jedne ili druge ugovorene strane, odražava na odstupanje od predviđenih poslovnih, odnosno financijskih učinaka koji pogađaju izvoznika, da za izvezenu robu ili izvršene usluge, dobije isti iznos ugovorene valute koja je u međuvremenu izgubila na svojoj vrijednosti, a uvoznika da plati ugovoreni iznos valute kojoj je u međuvremenu vrijednost značajno porasla. (Frančišković 2004) Budući da ovaj rizik može pogoditi i uvoznika i izvoznika uputno je da se od njega osiguraju tako da ugovore isplatu ugovorene kupoprodajne cjeline u valuti plaćanja po intervalutnom tečaju između te i neke druge čvrste valute, koji će ostati na snazi na dan efektivnog izvršenja plaćanja. Valutni rizik nastaje zbog iznenadne promjene glede povećanja ili smanjenja vrijednosti jedinice određene valute kao zakonskog sredstva plaćanja, nastale kao posljedica odluke nadležne državne vlasti, odnosno kao odraz određene gospodarske politike zemlje (Andrijanić i Klasnić 2002) Ovaj rizik se javlja u dva obilka: devalvacija i revalvacija. Devalvacija je češća pojava. Valutni rizik može nanijeti velike štete pa su stoga mehanizmi obrane brojniji. Izvoznik se protiv valutnog rizika može osigurati na ove načine (Frančišković 2004): ugovaranjem prodajne cijene u svojoj nacionalnoj valuti čime za izvoznika rizika praktički nestaje, budući da je iznos nacionalne valute fiksna vrijednost, dok se iznos valute uvoznika mijenja ovisno o tečaju. 45

50 Zlatnom klauzulom, kojom se vrijednost pojedinih valuta vezuje uz zlato. Ova se klauzula pojavljuje u dva oblika kao izravna zlatna klauzula, kojom se određuje težinska vrijednost, odnosno, koliko grama zlata vrijedi ugovoreni proizvod, s tim da se uvoznik obvezuje platiti izvozniku onoliki iznos valute kojim može kupiti određenu količinu zlata. Kao neizravna zlatna klauzula kojom se ugovara da se cijena može povećati ili smanjiti u skladu s kretanjem cijene zlata na dan potpisivanja ugovora i cijena na dan isplate ugovorene cijene. Klauzulom čvrste valute kojom se ugovorena cijena u određenoj valuti veže uz neku čvrstu valutu. Ako se odnos između ugovorene i čvrste valute promijeni za isti se postotak mijenja i ugovorena cijena. Ugovaranjem obračunske valute pri određivanju cijene u krilinškom, bilateralnom prometu, pri čemu se svaki poremećaj u odnosima intervalutarnih tečajeva i tečajeva između domaće valute u zemlji kupca i obračunske valute automatski rješava unaprijed propisanim odnosima koji će biti na snazi u trenutku osiguranja potrebnog iznosa valute za isplatu uvezene robe. Politički rizik je rizik što nastaje kao posljedica raznih političkih događaja, kao što su: ratovi, revolucije, nacionalizacije, nemiri, štrajkovi, pobune i sl., kao i duge neočekivane intervencionističke mjere deviznih i drugih ograničenja radi zaštite interesa zemlje u društveno-političkom i gospodarskom smislu (Andrijanić i Klasnić 2002). Djelovanjem ovih događaja prijeti opasnošću da izvoznik ne uspije naplatiti protuvrijednost isporučene robe ili izvršne usluge, ili da ne može raspolagati svojom robom prije njene predaje kupcu, jer je napustila teritorij njegove zemlje i došla pod udar neočekivanih mjera druge zemlje. U takvim uvjetima ostvarivanje naplate ili nastojanje da se naplata izvrši prisilno, nije moguće ni u kojem obliku. Dužnik kupac je, na primjer, mogao i uplatiti odgovarajuću protuvrijednost kod svoje banke u domaćoj valuti s nalogom za doznaku istog iznosa u korist inozemnog izvoznika, ali je pod djelovanjem događaja i mjera zemlje dužnika obustavljen ili ograničen svaki transfer tijekom trajanja tih mjera (moratorij plaćanja u inozemstvo). (Andrijanić 1994) 46

51 Politički rizik može pogoditi i uvoznika, bilo da primi oštećenu robu ili da mu roba stigne sa zakašnjenjem, bilo da je uopće ne primi zbog raznih događaja, npr.: eksproprijacije, nacionalizacije, zadržavanje robe na transportnom putu zbog štrajkova, građanskih nemira, ratne zapljene robe i sl. U tim slučajevima za uvoznika mogu nastati znatne štete u proizvodnji, štete zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorenih obveza prema trećim obvezama i sl. Prema djelovanju političkog rizika i posljedica što ih izaziva u tijeku izvršenja izvoznog posla na kredit poduzimaju se u praksi dvojake mjere zaštite i osiguranja. Jedna skupina mjera predstavlja osiguranje prema kupcu i to (Frančišković 2004): Ugovaranje plaćanja cijelog iznosa kupoprodajne cijene unaprijed otvaranjem neopozivog, pokrivenog i potvrđenog međunarodnog akreditiva, domiciliranog u zemlji izvoznika s važnošću do konca ugovorenog roka isporuke. Otvaranje neopozivog mjeničnog depozita domiciliranog u zemlji izvoznika uz obvezatno avaliranje mjenica od strane neke prvorazredne banke iz treće zemlje. Pribavljanje neopozive bankovne garancije odgovarajućeg teksta izdane od strane neke prvorazredne banke iz treće zemlje. Druga skupina mjera osiguranja naplate izvezene robe ili izvršenih usluga kod nastupa bilo kojeg od navedenih političkih rizika po načelu podjele rizika između izvoznika i države, predstavljaju spomenuti oblici osiguranja protiv rizika izvoznog kredita kod domaće osiguravajuće ustanove. U vanjskotrgovinskoj praksi kao nekomercijalni rizici smatraju se (Frančišković 2004): Neuspio pokušaj naplate potraživanja po isteku šest mjeseci od dospijeća, ako je dužnik država ili njena organizacija. Politički događaji koji utječu na nemogućnost naplate ili rat u zemlji dužnika. Uvedeni opći moratorij plaćanja, odnosno zabrana bilo kojeg transfera deviznih sredstava u inozemstvu. 47

52 Zabrane uvoza robe (odbijanje izdavanja uvozne dozvole), ili jednostrani raskid kupoprodajnog ugovora od strane države ili državne organizacije u ulozi kupca. Onemogućavanje izvoznika da raspolaže robom nakon što je roba napustila domaći carinski teritorij (zapljena, uništenje, oštećenje i sl.) do njenog prispijeća na odredište, odnosno onemogućavanje predaje i uručenja robe kupcu. Elementarne nepogode i nesreće katastrofalnih razmjera i posljedica. Osiguravanje protiv političkih, odnosno nekomercijalnih rizika obuhvaća u našoj praksi ove vrste vanjskotrgovinskih poslova (Frančišković 2004): izvoz robe na kredit, investicijski radovi u inozemstvu na kredit, držanje robe na konsignacijskom skladištu u inozemstvu i prodaju te robe, izvoz robe u inozemstvo uz ugovorenu odredbu - plaćanje uz predaju dokumenata o izvršenoj otpremi robe (inkaso poslovi Cash Against Documents), materijalna i druga ulaganja u vlastita i mješovita poduzeća u inozemstvu, sudjelovanje na međunarodnim licitacijama u inozemstvu, proizvodnju robe specifičnih karakteristika na temelju posebne narudžbe inozemnog kupca i sl. 48

53 4. ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE IZVOZA NA KREDIT Osiguranje izvoznih kredita naziva se u praksi i osiguranje izvoznih potraživanja. Razvilo se kao posebna grana osiguranja osobito posljednjih pedeset godina. U najužem smislu, pod osiguranjem izvoznih kredita smatra se takva vrsta osiguranja u kojem izvoznik kao vjerovnik zaključuje s osiguravateljem ugovor, prema kojem se osiguravatelj obvezuje da će platiti potraživanja od inozemnog dužnika ako ovaj zbog nekih razloga ne izmiri svoju obvezu. (Osiguranje izvoznih kredita) Osiguranje izvoznih kredita redovito obavljaju posebne državne, poludržavne ili druge ustanove pod državnim nadzorom, specijalizirane upravo za garantiranje takvih kredita. Kombiniranjem raznih uvjeta kreditiranja u raznim zemljama i s različitim kupcima (privatne tvrtke,državne nabave, mještovita poduzeća i dr.) postiže se i zadovoljenjem načela raspodjele rizika izvoznika i njegove zemlje i podjele rizika u teritorijalnom smislu. Sve veći razvitak gospodarstva i međunarodne razmjene i sve veća borba za međunarodna tržišta, posebno u manje razvijene zemlje, povećali su rizike naplate kredita i tako učinili sve značajnijim osiguranje izvoznih kredita, kao jedan od instrumenata izvozne ekspanzije. Dolazi do razvitka osiguranja izvoznih potraživanja od komercijalnih rizika, ali i do snažnog rasta potraživanja od nekomercijalnih rizika iza kojih, uglavnom, stoji država. Ona počinje igrati značajnu ulogu u ovoj djelatnosti. Osnivaju se nove institucije osiguranja nekomercijalnih rizika. (Osiguranje izvoznih kredita) Izvoznici proizvođači često nemaju dovoljno vlastitih financijskih sredstava na osnovi kojih bi mogli sami financirati izvozni posao u tijeku proizvodnje i nakon isporuke kad se prodaja obavlja na kredit. Sredstva na kratak rok pribavljaju se od banke, obično na podlozi otvorenog akreditiva, mjenica akceptiranih od stranog kupca ili garancija kupčeve banke. U tim se kreditnim radnjama banka koristi i sredstvima centralne banke ili druge ovlaštene financijske organizacije. Svaka zemlja nastoji povećati izvoz i pomaže izvoznike 49

54 odobravanjem kratkoročnih selektivnih kredita i sudjelovanjem u eskontiranju izvoznih vrijednosnih papira.(frančišković 2004) Poseban problem predstavlja financiranje izvoznih poslova na dulji rok jer ni izvoznik niti njegova banka ne mogu vezati sredstva na pet, deset ili više godina. Takva se dugoročna sredstva moraju potražiti ili na domaćem i stranom financijskom tržištu ili kod nacionalne financijske ustanove koja ima zadatak da od trenutka isporuke robe preuzme na sebe daljnje kreditiranje izvoznog posla Švicarska U financiranju izvoza Švicarska je prošla svojim putem. Primijenila je sustav koji je u odnosu na sustave drugih zemalja smatran jednim od najracionalnijih i najbližih komercijalnim zahtjevima. Njen sustav osiguranja izvoznih kredita samo je logičan nastavak jednoga od najobjektivnijih sustava izvoznog financiranja Financiranje U Švicarskoj se financiranje izvoza vrši sredstvima privatnih ustanova. Glavni teret snose komercijalne banke koje prikupljaju potrebna financijska sredstva na švicarskom tržištu kratkoročnog i dugoročnog novca. Banke mogu odobriti kredit ( Kraljić 1982): a) kredit stranom kupcu b) kredit isporučitelja Kredit kupcu odobrava se kad se radi o značajnom izvozu. Izvoznikova banka šalje ponudu na osnovi koje započinje pregovore s kupcem ili njegovom bankom. Ugovor o kreditu potpisuje se odmah nakon što komercijalni ugovor stupi na snagu. 50

55 Kredit isporučitelju prakticira se u slučaju manje značajnog izvoznog posla. Izvoznik odobrava kredit kupcu nakon što je od svoje banke dobio potvrdu da će ga ona u tom poslu financirati. Odnos između banke i izvoznika utvrđuje se konvencijom. U pogledu kamata u Švicarskoj je praksa da banka naplaćuje kamate po stopi bankovnih blagajničkih zapisa na švicarskom financijskom tržištu. Ako ta kamatna stopa poraste u odnosu na stopu fiksno ugovorenu s kupcem, izvoznik snosi razliku. ( Kraljić 1982) Prema postojećim propisima svaki kreditni posao koji prelazi dvanaest mjeseci ili 10 milijuna franaka mora se prijaviti Narodnoj banci Švicarske i zatražiti za njega odobrenje ( Kraljić 1982) Osiguranje Garanciju protiv izvoznih rizika (GERG; GRE) Švicarska je uvela godine. Ona je mola biti izdana samo za izvoz investicijske opreme a pokrivala je prema vrsti opreme - 35 do 50 posto eventualno nenaplativog potraživanja. Obujam sredstava za pokriće rizika bio je skroman. Iznosio je svega 50 milijuna franaka. Godine Švicarska ukida okvirni iznos angažiranja i povećava pokriće na 70 do 80 posto. Godine Švicarska garancija protiv izvoznih rizika pokrivala 95 posto od osiguranih a nenaplativih potraživanja. ( Kraljić 1982) Državna ustanova za osiguranje izvoznih rizika ima svoje sjedište u Zurichu. Njen se savjet sastoji od tri člana vlade i tri člana privrede. Odluke savjeta izvršene su kad dobiju potvrdu nadležnih organa. Za kredite do 1 milijun franaka nadležno je trgovinsko odjeljenje koje postoji u sklopu sekretarijata za privredu. Za kredite veće od toga iznosa nadležan je sekretarijat za privredu s tim da za kredite koji su veći od 2 milijuna franaka treba pribaviti suglasnost sekretarijata za financije. 51

56 4.2. Francuska Francuska ima veoma razvijen sistem pomaganja izvoza. Ima svoja posebna područja, mnogo bolje razvijena u odnosu na druge zemlje. U osiguranju i financiranju francuskog izvoza na kredit sudjeluju ovi subjekti: izvoznici, banke, centralna banka Banque de France, banka za vanjsku trgovinu Banque Francaise pour le Commerce Exterieur = BFCE i Osiguravajuća ustanova za vanjsku trgovinu - Compagnie francaise d Assurance pour le Commerce Exterieur = COFACE. ( Kraljić 1982) COFACE i BFCE su osnovane godine Osiguranje COFACE je državna ustanova koja osigurava protiv rizika iz područja izvoznih poslova. Njeno osiguranje je preduvjet za financiranje vanjskotrgovinskog posla. U pogledu osiguranja kratkoročnih poslova COFACE odlučuje samostalno. Kad se radi o osiguranju srednjoročnih ili dugoročnih poslova, COFACE treba dobiti suglasnost odjeljenja za privredne odnose s inozemstvom pri ministarstvu za privredu i financije koje radi u tijesnoj suradnji s ineterministerijalnom komisijom. Nju sačinjavaju predstavnici ministarstva za privredu u čiji resor spada izvozni posao kao i predstavnik Credit National, Banque de France i COFACE i BFCE. ( Kraljić 1982) COFACE osigurava ove vrste rizika ( Kraljić 1982): sve rizike u vezi s izvozom na kredit privredni rizik devizni rizik rizik investicijskih ulaganja rizik istraživanja stranog tržišta rizik sudjelovanja na inozemnom sajmu. 52

57 Financiranje Osim komercijalnih banaka i njihove Međubankarske grupacije za kreditiranje dugoročnog izvoza GICEX u financiranju izvoznih poslova kao službeni predstavnik Francuske sudjeluje Banka za vanjsku trgovinu BFCE. Ta banka ima iste osnivače kao i COFACE, a također obje te institucije osnovane su u isto vrijeme. Zajedno s ostalim bankama BFCE obavlja sve radnje koje se odnose na francuske trgovinske odnose s inozemstvom. ( Kraljić 1982) Što se tiče kratkoročnih izvoznih kredita, BFCE može a i ne mora sudjelovati, dok se ni jedan srednjoročni ili dugoročni izvozni kredit ne može obaviti bez BFCE. Financiranje izvoznih poslova u Francuskoj vrši se primjenom tri vrste kredita ( Kraljić 1982): 1. krediti za financiranje pripreme i proizvodnje također krediti izvoznog pretfinanciranja 2. krediti na podlozi kratkoročnih potraživanja prema inozemstvu 3. srednjoročni i dugoročni izvozni krediti Velika Britanija Ustanova koja osigurava izvozne poslove u Velikoj Britaniji je ECGD Export Credits Guarantee Department. ECGD postoji od 1919.godine. Posluje u najužoj suradnji sa sekretarijatom trgovine i sekretarijatom financija. Centralni mu se ured nalazi u Londonu. Djeluje posredstvom deset regionalnih ureda. Raspolaže modernim kompjuterskim sistemom s terminalom u svakom regionalnom uredu tako da svaki ured može dobiti informaciju o stanju bilo koga od stranih kupaca engleske robe. ECGD ne financira izvozne poslove. To čine engleska banka uz pomoć ECGD. ( Kraljić 1982) 53

58 Osiguranje ECGD pomaže engleski izvoz svojim garancijama. Osigurava isporučitelje kad izvoze robu na kredit, osigurava banke kad financiraju isporučitelje, osigurava banke kad odobravaju kredite kupcima engleske robe, osigurava ostale poslove u vezi s izvozom. ( Kraljić 1982) Osiguranje isporučitelja odnosi se na njegov izvoz potrošne robe, trajnih potrošnih dobara, investicijske opreme, posebnih vrsta robe. U velikom broju slučajeva isporučitelji žele da ECGD izda direktne garancije njihovim bankama, te na taj način isporučitelji koriste kredite Financiranje U Velikoj Britaniji ne postoji specijalizirana ustanova za financiranje izvoznih poslova. To financiranje osigurano ECGD garancijama obavljaju komercijalne banke, i to iz vlastitih izvora sredstava i sredstvima koja pribavljaju na novčanom i financijskom tržištu. Oblici financiranja prilagođavaju se oblicima ECGD osiguranja i to kad sami isporučitelji organiziraju izvoz na kredi, kad banke financiraju isporučitelje i kad banke financiraju kupce. ( Kraljić 1982) 4.4. Njemačka U Njemačkoj još od godine dva privatna društva osiguravaju izvozne poslove. To su: Hermans Kreditversicherungs AG Hermens i Deutsche Revisions und Treuhand AG Treuarbeit. Financiranje izvoznih poslova uglavnom se vrši posredstvom banaka. Udio države u tom financiranju je dosta ograničeno, a obavlja se putem Ausfuhrkredit GmbH AKA i Kreditanstalt fur Wiederaufbau KfW. ( Kraljić 1982) 54

59 Osiguranje Hermens i Treuarbeit su se udružili u zajednički konzorcij koji posluje pod vodstvom Hermensa. Prema ugovoru s državom taj konzorcij daje savjete zainteresiranim isporučiteljima, prima od njih zahtjeve za osiguranje, donosi ih na odobrenje Inerministerijalnom komitetu za izvozne garancije i jamstva IMA te po dobivenoj odluci izdaje isprave o osiguranju izvoznih poslova. ( Kraljić 1982) Financiranje Njemačke banke financiraju izvozne poslove na podlozi Hermesova osiguranja. Njihovo se financiranje odnosi na razdoblje do otpreme robe u visini do 85 posto troškova proizvodnje i na razdoblje nakon otpremanja robe u visini do 90 posto kreditiranog dijela cijene. ( Kraljić 1982) Srednjoročno i dugoročno izvozno kreditiranje vrši se u suradnji s dvije državne ustanove: 1. AKA Ausfuhrkredit GmbH 2. KfW Kreditanastalt fur Wiederaufbau. AKA je osnovana godine. Osnovao ju je konzorcij njemačkih komercijalnih banaka. Ona nije banka već specijalizirana financijska institucija kojoj je zadatak da refinancira srednjoročne i dugoročne kredite odobrene od komercijalnih banaka njemačkim isporučiteljima i njihovim stranim kupcima. KfW je banka osnovana godine sa zadatkom da financira obnovu poslijeratne njemačke privrede. Godine počinje refinancirati izvozne poslove a počevši od njeno se poslovanje svodi samo na financiranje izvoza prema zemljama u razvoju. Država joj je dala početna sredstva, jedan dio besplatno, a drugi dio uz veoma nisku kamatnu stopu. Ostala potrebna sredstva KfW pribavlja na tržištu dugoročnog novca. KfW se uključuje u financiranje izvoznog posla tek nakon što isteče garantni period odnosno nakon što proteče bar jedna godina do dana stavljanja isporučene opreme u pogon. ( Kraljić 1982) 55

60 5. ZNAČAJ HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK ZA FINANCIRANJE I OSIGURANJE IZVOZA NA KREDIT Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) osnovana je 12. lipnja godine donošenjem Zakona o Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu (HKBO). U prosincu godine, Banka mijenja naziv u Hrvatska banka za obnovu i razvitak. U prosincu godine donesen je novi Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak (NN 138/06), a u ožujku godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak. Izmjena Zakona odnosi se na promjenu u broju članova nadzornog odbora HBOR-a. Osnivač i 100 %-tni vlasnik HBOR-a je Republika Hrvatska. Temeljni kapital utvrđen je Zakonom u visini od 7 milijardi kuna čiju dinamiku uplate iz Državnog proračuna određuje Vlada Republike Hrvatske. Djelatnosti Hrvatske banke za obnovu i razvitak su: (HBOR) 1. financiranje obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva, 2. financiranje infrastrukture, 3. poticanje izvoza, 4. potpora razvitku malog i srednjeg poduzetništva, 5. poticanje zaštite okoliša, 6. osiguranje izvoza hrvatskih roba i usluga od netržišnih rizika. Hrvatska banka za obnovu i razvitak je razvojna i izvozna banka osnovane sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. HBOR-u je dodijeljen rejting od strane sljedećih međunarodnih rejting agencija: Moody's Investors Service (Ba1) i Standard & Poor's (BB). Na dan 31. prosinac godine HBOR ukupno zapošljava 295 ljudi. 56

61 Organizacijska struktura HBOR-a je prikazana na slici 3. : Shema 3.: Oragnizacijska struktura HBOR -a Izvor: Financiranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu i razvitak Financiranje izvoznih poslova HBOR obavlja odobravanjem kredita preko poslovnih banaka i drugih financijskih institucija, a samo iznimno i uz prethodnu odluku Nadzornog odbora krediti se mogu odobravati izravno krajnjim korisnicima. Financiranje se provodi programima kreditiranja koji su namijenjeni isključivo izvoznicima (Frančišković 2004): 1. program kreditiranja pripreme roba za izvoz i izvoza robe 2. program kreditiranja izvoza kapitalnih dobara kreditiranjem banaka/kupaca u inozemstvu, 3. program kreditiranja dobavljača i 4. program kreditiranja izvoza okvirnim kreditnim linijama banaka inozemnih kupaca. 57