FENOMENOLOŠKA ANALIZA PATNJE

Transcription

1 FENOMENOLOŠKA ANALIZA PATNJE Autor: Teria Shantall Naslov izvornika: A phenomenological analysis of suffering Originalni članak objavljen u The International Forum for Logotherapy, 1998, 21, str Kratka bilješka o autoru: TERIA SHANTALL, dr. sc. (Odsjek za psihologiju Sveučilišta Južne Afrike, p.p. 392, Pretoria 0003, Republika Južna Afrika) klinička je psihologinja i predavačica na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta Južne Afrike. Na tom je Sveučilištu obranila i doktorski rad na temu istraživanja smisla patnje među stanovnicima Južne Afrike koji su preživjeli holokaust. Bila je i učenica Viktora Frankla prilikom osnivanja njegova prvog centra za logoterapiju na Sveučilištu Sjedinjenih Država u San Diegu godine. Jedna je od utemeljitelja Zaklade Viktor Frankl u Južnoj Africi, a u ime Zaklade održala je predavanje na XI. svjetskom kongresu posvećenom logoterapiji koji se održao u Dallasu u lipnju godine. Pokrenula je program samoosnaživanja i bogaćenja za siromašne studente crne rase koji se provodi u centrima Sveučilišta Južne Afrike diljem zemlje. Patnja koja se spominje u ovome članku odnosi se samo na neizbježnu patnju čiji se smisao može pronaći zauzimanjem određenog stava. Smisao patnje koja se može izbjeći nalazi se u njezinu izbjegavanju. Vjerodostojnost Franklovih stavova o smislu neizbježne patnje bila je potvrđena u koncentracijskim logorima nacističke Njemačke. Kao zatvorenik, postao je dijelom onoga što je često opisivao monstruoznim eksperimentom. Što biva s ljudskim bićem lišenim svega što ima novca, moći, slave, sreće, kada više nema ništa osim sebe i svojega ogoljenog postojanja? Bačeno u usijani kotao patnje i boli, ljudsko se biće rastapa na sastavne dijelove. Ono što ostaje nije ono što imamo nego ono što se od nas traži da budemo. Kontemplacija o Franklovim zapažanjima o patnji i njihova detaljna analiza mogu nam pomoći u određivanju definicije tog značajnog fenomena zajedničkog ljudskom iskustvu. U skladu s tim, u ovom se istraživanju proučava fenomen neizbježne patnje koju je Viktor Frankl doživio, a poslije u svojim tekstovima o njoj i pisao. Fenomenološka metodologija U ovome je istraživanju za promišljanje o Franklovim tekstovima i u njihovoj analizi primijenjena metoda koja se može opisati kao fenomenološka, a koja je upotpunjena heurističkim, tj. samoistraživačkim pristupom. Frankl svoje razumijevanje fenomenološkog pristupa istraživanju opisuje ovako: Fenomenologija se, umjesto da tumači određeni fenomen prema unaprijed određenim obrascima, služi jezikom čovjekova prereflektivnog samorazumijevanja. Tvrdeći da prirodu fenomena možemo otkriti jedino vlastitim subjektivnim iskustvom, fenomenološki istraživač na sve se načine trudi otkriti bit nekih

2 aspekata života unutar okvira onoga koji te aspekte proživljava. Nastojeći doista eksperimentalno pristupiti fenomenu, istraživač također može pokušati produbiti svoje razumijevanje fenomena usredotočenom kontemplacijom vlastita iskustva vezanog uz taj fenomen (heuristički element fenomenološkog istraživanja). Fenomenološki istraživački pristupi udaljavaju se od kliničkog pristupa distanciranosti, stroge neutralnosti, točnosti i kontrole; fenomenološki pristupi podrazumijevaju osobno i pronicljivo sudjelovanje u rješavanju problema. Stadiji fenomenoloških istraživanja, za razliku od unaprijed određenih i točno strukturiranih istraživačkih postupaka prirodnih znanosti ili pozitivističkih istraživanja, spontano slijede jedan iza drugoga, a vođeni su željom za rasvjetljivanjem fenomena. Za istraživački su proces karakteristična razdoblja detaljnog proučavanja podataka u nastojanju da se postigne intuitivno i holističko razumijevanje fenomena. Teme bivaju zabilježene onim redoslijedom kojim se pojavljuju, a zatim se dovode u vezu smislenim povezivanjem različitih sastavnih dijelova i aspekata određenog fenomena. Na koncu se, tumačenjem ključnih elemenata fenomenološkog iskustva, iznosi složena kompozicija ili sažet opis podataka. Započinjući detaljnom, ali istodobno i obuhvatnom analizom fenomena koji se pojavio u stvarnosti, istraživač na kraju sve zaokružuje opisom ključnih elemenata proživljenog fenomena. Cilj istraživanja temeljenog na fenomenološkom pristupu nije dokazati ili poreći utjecaj koji pojave imaju jedne na druge, nego otkriti prirodu problema ili samog fenomena i rastumačiti ga u skladu s njegovim postojanjem u ljudskom iskustvu. Istraživanje temeljeno na fenomenološkom pristupu usredotočeno je na smisao, a ne na mjere i dimenzije; na srž, a ne na pojavnost; na kakvoću, a ne na količinu; na iskustvo, a ne na ponašanje. U ovom istraživanju primijenjena je metoda zapisivanja opažanja i bilježaka koje se odnose na neizbježnu patnju i njezin smisao, a to je učinjeno proučavanjem Franklovih djela koja su prevedena na engleski. Tako je stvorena baza podataka za istraživanje. Autorica istraživanja posvetila se pomnom proučavanju materijala i mnogo je o njima promišljala. Za vrijeme tog procesa dopustila je da i njezino intuitivno razumijevanje fenomena neizbježne patnje dopuni ili produbi Franklova zapažanja o njezinu smislu. U procesu tumačenja podataka ono što je bilo nejasno postalo je jasnije. Teme koje su se pojavile tumačenjem dobivenih podataka nisu objašnjene samo onako kako ih je Frankl shvaćao nego i na temelju ključnog razumijevanja onoga tko ih je proživio. Takvim proučavanjem Franklovih tumačenja patnje identificirani su različiti aspekti patnje. Patnja pred nas stavlja izazove Patnja nas tjera u škripac i iskušava. Upravo je to svrha ljudske patnje. Patnja bi nas trebala čuvati od apatije, od psihičke mrtvačke ukočenosti. Sve dok patimo, psihički smo živi. Zapravo, pateći sazrijevamo i rastemo patnja nas čini bogatijima i snažnijima. Patnja nas tjera da pogledamo sebe i kakvoću vlastita života. Patnja izaziva plodnu, mogli bismo čak reći i revolucionarnu napetost time što nas tjera da emocionalno postanemo svjesni onoga što ne bi trebalo biti. To svojstvo patnje uništava svaki osjećaj lažne sigurnosti. Zahvaljujući patnji postajemo svjesni vlastite ranjivosti i bespomoćnosti, svjesni toga koliko je život krhak te kako lako može biti uništen ili izgubljen. Bivamo suočeni s vlastitom smrtnošću. Što se može postići otkrivanjem da je život nešto što se može izgubiti, nešto čega se u određenom trenutku treba odreći? Nismo sami sebe donijeli na svijet i ne možemo spriječiti vlastitu smrt. Život nam je darovan i od nas će se zahtijevati da ga se odreknemo. Kako ćemo ga vratiti ili prenijeti dalje? Hoće li život svjedočiti u našu korist ili protiv nas? Patnja nas na bolan način

3 tjera da se preispitamo, ali nas također tjera da se mijenjamo i da rastemo sve dok ne postanemo spremni proći ispit ili presudu vlastite savjesti. U žalosti, patnja nas dovodi u red Jedna od vrlo moćnih funkcija patnje jest da nas u žalosti slomi i omekša. Patnja i pokajanje itekako imaju smisla za duševnu biografiju čovjeka. Frankl predlaže da, primjerice, razmotrimo slučaj gubitka voljene osobe. Žaljenje ne osjećamo samo zato što smo izgubili voljenu osobu nego i zato što smo izgubili priliku ispraviti ono u čemu smo griješili, ublažiti bol koju smo izazvali, nadoknaditi sve one trenutke u kojima smo preminuloj osobi propustili izraziti ljubav i poštovanje. No onoga koga smo izgubili ništa ne može vratiti. Ništa od onoga što smo učinili ili što smo propustili učiniti ne može biti poništeno ili nadoknađeno. Ipak, kajući se, čovjek u sebi može prekinuti taj proces, zato što pokajanje, koje je unutarnji proces, na duhovnoj, moralnoj razini može poništiti vanjski događaj. Frankl citira Schelerovu izjavu: Pokajanje može izbrisati ono što je bilo pogrešno učinjeno; iako to što je pogrešno učinjeno ne može biti poništeno, sam krivac doživljava novo moralno rođenje. Kajanje ne može promijeniti prošlost, ali može promijeniti sadašnjost i navijestiti novu budućnost. Naš promijenjeni, osjećajniji i brižniji život može postati spomenikom u spomen na one koje smo izgubili. Na taj način, u prošlosti koja je poslužila tome da nas promijeni nabolje, možemo pronaći smisao! Žalost dovodi žive u red. Umjesto da postanemo žrtvom osjećaja krivnje što smo preživjeli, Frankl zahtijeva da se uzdignemo na razinu preuzimanja odgovornosti preživjelih. Možemo oponašati primjer onih koji su se iz pepela plinskih komora uspjeli uzdići u novi život. Oni među njima koji su se uspjeli sabrati i izgraditi novi život bili su oni koji su žaljenje pretvorili u misiju. Osjećali su izrazitu odgovornost prema svojim preminulima. Živeći ispunjen i bogat život pun suosjećanja, preživjeli su mogli podići duhovne spomenike u znak sjećanja na one koji su umrli. Njihova je smrt u preživjelima izazvala osjećaj još veće odgovornosti. Patnja nas nadahnjuje Jedna od jedinstvenih vrijednosti patnje jest to što nas može učiniti svjesnima toga da ne živimo u nekom ograđenom prostoru nego da živimo za nekoga ili za nešto. Tom je mišlju Frankl ohrabrivao druge zatočenike. Trebali su misliti da ih netko promatra. On ih je ohrabrivao da misle da su okruženi svjedocima. Bilo je moguće misliti da postoji netko tko, u tim teškim vremenima, pazi na njih prijatelj, supružnik, netko živ ili mrtav, ili Bog a od njih se očekivalo da ne razočaraju tog nekog kome je do njih bilo izrazito stalo. Od njih je tražio da pate ponosno, a ne bijedno. Zapravo, trebali su promatrati sebe i način na koji su se nosili s patnjom. Morali su pozorno pratiti što se s njima zbivalo kao da će u budućnosti nekome morati opisati kako su podnosili patnju. Sam se Frankl iznad svoje patnje uzdigao tako što je zamišljao da nekim budućim slušateljima drži predavanje o koncentracijskom logoru. Ipak, način na koji će svojoj voljenoj supruzi prepričavati što mu se sve događalo najviše ga je nadahnjivao. Kako bi bila ponosna da čuje kako se hrabro nosi s patnjom! Frankl je s njom komunicirao u mislima. Mogao ju je čuti kako mu odgovara, vidio je njezin osmijeh, njezin iskren i ohrabrujući pogled. Stvaran ili izmišljen, njezin je pogled tada bio blještaviji od izlazećeg sunca. I dok je razmišljao o svojoj voljenoj i u mislima s njome razgovarao, shvatio je. Ljubav je cilj prema kojemu čovjek može stremiti. Spasenje čovjekovo dolazi kroz ljubav i izvire iz nje.

4 Došao je do zaključka da podnošenjem patnje na pravi način na častan način ljudska bića mogu osjetiti duboko i trajno ispunjenje. Mogu se uzdići iznad prolaznosti. Zanesen mislima o svojoj voljenoj, Frankl je shvatio: Ljubav seže mnogo, mnogo dalje od tijela osobe koju volimo. Svoj najdublji smisao pronalazi u njezinu duhovnom biću, u njezinu unutarnjem biću. Nekako prestaje biti važno je li voljena osoba doista prisutna i je li zapravo još uvijek živa. Patnja vodi u duhovnu pobjedu Patnja je poput završnog komada puta do konačne linije života, posljednjeg izazova ili zapreke koju treba svladati. Zadnji korak u svakoj utrci često je i najteži. No upravo je taj zadnji komad odnosno posljednja prigoda prilika da shvatimo najvišu vrijednost života i ispunimo njegov najdublji smisao. Život i nije teško doživjeti smislenim i uzbudljivim dok smo mladi i bezbrižni, kada je toliko toga što treba doživjeti i učiniti, i kada postoje tolike divne stvari u kojima treba uživati. No od nas se očekuje da sazrimo, da mladima postanemo uzorom. Prihvatimo li samo neke dijelove života, možemo li osjetiti njegovu puninu? Ustrajati do kraja, dovesti život do konačnih zaključaka, znači otkriti da život nikada ne prestaje imati smisla čak ni u posljednjim trenucima. To je jedan od stavova koji se može zauzeti prema patnji, i koji neizbježnoj patnji daje smisao. Otkriti smisao patnje znači svladati zapreku straha. Kao temeljna kušnja ljudskog postojanja, strah izaziva žaljenje u srcu svakoga tko se još nije pomirio s patnjom i smrću i tko još nije pronašao njihov smisao. Kada je zaražen strahom od nepoznatoga, čitav život mora biti izgrađen na obrani od tragičnih životnih činjenica. Tješimo se zadovoljstvom ili se opijamo blještavilom uspjeha. Mladost i užitak postaju kultovi. Osobna slava, materijalna bogatstva i udobnost postaju ambicije u koje se ulaže sva energija. A budući da su takvi životni stilovi izgrađeni na obmani da se bol, tuga i smrt mogu izbjeći; da ne postoji Bog pred kojim ćemo na kraju morati odgovarati bivamo uništeni kada doživimo patnju. Nepripremljeni smo i nesposobni nositi se s teškoćama s kojima se iznenada moramo suočiti. Patnja, stoga, može biti i skriveni blagoslov! Ona otkriva istinske životne temelje i poziva nas da stanemo na čvrstu stijenu smisla. Priroda patnje Povezujući spomenute teme, moguće je opisati samu prirodu patnje te njezine pozitivne i negativne aspekte. Nastojanje da se savlada strah Pronalaženje smisla naše patnje podrazumijeva ulaganje napora. Moramo pronaći smisao suočeni sa strahom i prijetnjom, pronaći razloge za duboku tjeskobu i šok koje ta patnja izaziva. Moramo vježbati hrabrost. Ta hrabrost treba sve više jačati dok ne postanemo dovoljno hrabri da se možemo suočiti s negativnim aspektima patnje. I doista, pobjeda koju doživljavamo kada se probijemo do dimenzije smisla sadrži i osjećaj postignuća zbog toga što se izdržalo, usprkos intenzitetu iskušenja da se odustane koje se s vremena na vrijeme javljalo. Izdržali smo i došli do spoznaje smisla unatoč svojim strahovima. Uspjeli smo!

5 Proces Patnju doživljavamo kao proces. Postoji nekoliko međusobno povezanih aspekata patnje. Nikada ništa ne doživljavamo u jednoznačnim etapama: jedan aspekt sadrži elemente drugoga. Ipak, priroda patnje u proživljavanju boli i stresa koje donosi (negativna strana) i otkrivanje njezina smisla (pozitivna strana) postaje jasnija izdvajanjem onoga što može podsjećati na etape ili razlučive aspekte u doživljavanju patnje. Negativni aspekti patnje Negativni događaji remete naš uobičajeni način postojanja. Patnja kao da nas suočava s pitanjima o kojima uglavnom ne razmišljamo ili ih se čak sami sebi i bojimo postaviti. Patnja nas tjera da živimo u sadašnjem trenutku, izazovno nas suočavajući s ovdje i sada. Naš uobičajeni način življenja biva poremećen, a naši planovi uzdrmani. Više nismo sigurni što nam nosi budućnost. Život koji smo živjeli po obrascima postaje kaotičan zbog nesreće koja nas je zadesila. Jedino što nam preostaje jest rješavati stvari jednu po jednu. Patnja izaziva propast naših sustava obrane i odnosi sve ono što je prije činilo da se osjećamo sigurnima. Čini nam se kao da ranjivi stojimo pred događajem izvan naše kontrole, pred nečim što je veće od nas, nečim što ne možemo razumjeti. Možemo postati svjesni neke dimenzije iznad nas, dimenzije s kojom se sada moramo nositi i koje smo paralizirajuće (ili zastrašujuće) svjesni. Patnja nas suočava sa stvarnošću izbora: moramo djelovati, moramo donijeti neke zaključke, razviti neke stavove ili doći do nekih spoznaja. Iskustvo patnje može djelovati kao razvođe. Možemo se, u panici, braniti od takva stanja izrazite ranjive izloženosti toj dimenziji iznad nas i u samoobrani se od nje ograditi. Moguće je reagirati na nekoliko negativnih načina: očajanjem, apatijom, ravnodušnošću, cinizmom, nihilizmom, ogorčenošću, zluradošću, ljutnjom ili osvetoljubivošću. No možemo se uzdići iznad tih početnih i bolnih aspekata patnje. Upravo ta točka izrazite ranjivosti ili izloženosti, jezovita svjesnost postojanja u prisutnosti nečega većeg od nas samih, također nas može, u potrazi za smislom, potaknuti da se uzdignemo iznad patnje. Patnja nas izolira; patimo sami. No upravo ta izoliranost iz našeg života odnosi teret nepotrebnih stvari i omogućava nam da, možda prvi put, ozbiljno razmotrimo smisao vlastita života. Omogućuje nam da razmislimo o sebi. Ta spremnost da promislimo o svojemu životu označava stvarni napredak koji nas od negativne strane patnje vodi prema onoj pozitivnoj. Odluke koje donesemo u tom prijelomnom trenutku određuju rezultat naše patnje: ili ćemo otvrdnuti i postati ogorčenima (u tom slučaju naša je patnja bila besmislena) ili ćemo, zahvaljujući njoj, rasti u etičkom i moralnom smislu (u tom je slučaju naša patnja imala smisla). Pozitivni aspekti patnje Pod teretom patnje postajemo bolno svjesni vremena. U najvećem broju slučajeva kada patimo, vrijeme kao da nam biva ugrabljeno. Više se pred nama ne proteže u beskonačnost. Postajemo svjesni činjenice da je vrijeme koje nam je ostalo ograničeno. Ono što smo prije uzimali zdravo za gotovo sada, zahvaljujući patnji,

6 počinjemo doživljavati neizmjerno dragocjenim. Svjesnost o ograničenoj količini vremena dovodi nas u red. Kao da smo pozvani te dragocjenosti prihvatiti kao zadatke koje treba riješiti u vremenu koje nam je još ostalo. Dok sa snažnijim osjećajem odgovornosti ne gubimo vrijeme i živimo u sadašnjem trenutku, čineći nužne izbore u svjetlu probuđene ili izoštrene savjesti, dolazimo u dublji kontakt sa stvarnošću; osjećamo se stabilnije i sigurnije; zapravo, čini se da nas pravi izbori podržavaju. Iako se činilo da smo udarili u stjenovito dno smisla svojega života, sada, umjesto da još dublje tonemo, stječemo prednost i duhovno napredujemo. Dok patimo, do izražaja dolazi duhovni aspekt naše prirode; postajemo zahvalniji i stječemo dublje razumijevanje; osjećaji nam se produbljuju i postaju stvarniji; promišljenije razmišljamo. Zapravo, u usporedbi s novim načinom života, stari nam se sada čini umjetnim, nepromišljenim i nezrelim. Razvijamo snažniji i autentičniji osjećaj vlastite nutrine. Osvješćujemo da se naš način gledanja na život promijenio, da sada živimo drugim životom. Počinjemo shvaćati smisao svoje patnje; proživljavamo duboke trenutke, čak osjećamo i radost. Osjećamo da smo nešto postigli, štoviše, osjećamo se uspješno. Osjećamo da smo se uzdigli na višu razinu postojanja; osjećamo se zrelije; otvoreniji smo prema životu i osjetljiviji na njega; stekli smo duhovnu mudrost. Izvlačeći iz tih široko definiranih aspekata sažetiji i, istodobno, jasniji opis smisla patnje, možemo reći da je patnja po svojoj prirodi sučeljavajuća i izazovna. Tjerajući nas u kut postavlja pred nas izazove izbora. Dovodi nas u neugodnu stvarnost sadašnjeg trenutka. Lišeni svojih uobičajenih mehanizama zaštite i obrane, možemo shvatiti da smo na ispitu vlastite savjesti. Ne prepustimo li se panici i ne počnemo li tražiti način izbjegavanja onoga za što osjećamo da je duboko i osobno sukobljavanje, poziv da razmislimo o sebi možemo prepoznati kojim se putem od nas očekuje da krenemo. Patnja nas, stoga, dovodi u red, tj. traži od nas da se preispitamo (preuzmemo odgovornost). Ono što smo prije u svojemu životu uzimali zdravo za gotovo sada doživljavamo kao nešto vrijedno, kao zadatak (nešto što treba cijeniti, čuvati i razumjeti). Dok obraćamo pozornost na ono što trebamo činiti, shvaćamo da nas te vrijednosti podržavaju. Osvješćujemo da te vrijednosti postoje neovisno o nama. Iznad ljudske manipulacije i destrukcije, one stvari u životu koje su nam doista bitne postoje kao vrijednosti u izvanjskom smislu, u dimenziji iznad prolaznosti. Živeći te vrijednosti u svakodnevnom životu, postajemo stvarniji i autentičniji. Život nam postaje smisleniji i sadržajniji, jedinstveniji i nezamjenjivo dragocjeniji. Osjećamo ispunjenje, uspjeh i radost koje u takvoj punini prije nismo poznavali. Život nam se izdiže iznad slijepe sudbine. Živimo u dimenziji smisla! Posljednje pitanje koje je potrebno postaviti da bi se odredili ključni aspekti smisla neizbježne patnje glasi: Što je ključno, pa čak i implicitno, psihološkom ustroju bilo kojeg iskustva patnje? Sažimajući dosadašnji pregled, ključni elementi bili bi: patnja ima sučeljavajući karakter izlaže nas izboru dovodi nas u stvarnost sadašnjeg trenutka osjećamo da trebamo preuzeti odgovornost i dovesti se u red ono što nam je dragocjeno nudi nam se u obliku zadataka razumijevanje životnih vrijednosti ono je što nas podupire životi nam sadržajno i značenjski postaju duhovniji

7 živeći u dimenziji smisla, proživljavamo trenutke uspjeha i radosti. Zaključak Vitalna i uzbudljiva istina do koje se može doći analizom Franklovih pogleda na smisao neizbježne patnje glasi da pateći više nego u bilo kojoj drugoj manje stresnoj i stoga manje izazovnoj životnoj situaciji možemo osvijestiti koje su najveće životne vrijednosti. Dok patimo, izbor između onoga što je ispravno i pogrešno te izbor onoga što se od nas zahtijeva i očekuje najjasniji je. U teškim okolnostima, kada pravi izbori imaju visoku cijenu, savjest nam je izoštrena i pronicljiva. Budući da ljudska bića imaju savjest, kada patimo, više nego u bilo kojoj drugoj životnoj situaciji u donošenju odluka možemo biti humani u najboljem smislu te riječi. Patnja nas može izvući iz moralne apatije i nesvjesnosti samog postojanja; može nas potaknuti da rastemo i sazrijevamo te da svoj život više ne živimo nepromišljeno, nego odgovorno. LITERATURA 1. Fisher, C. T., Werts, F. J. (1979.). Empirical phenomenological analyses of being criminally victimized. U: A. Giorgi, R. Knowles, D. D. Smith (ur.), Duquesne studies in phenomenological psychology (sv. III., str ). Pittsburg: Duquesne University Press. 2. Frankl, V. E. (1967.). Psychotherapy and existentialism. Selected papers on logotherapy. NY: Simon & Schuster. 3. Frankl, V. E. (1968.). Man's search for meaning. An introduction to logotherapy. London: Hodder & Stoughton. 4. Frankl, V. E. (1969.). The doctor and the soul. From psychotherapy to logotherapy. NY: Bantam Books. 5. Frankl, V. E. (1970.). The will to meaning. Foundations and applications of logotherapy. NY: New American Library. 6. Giorgi, A. (1994.). A phenomenological perspective on certain qualitative research methods. Journal of Phenomenological Psychology, 25, Moustakas, C. (1990.). Heuristic research. Design and Methodology. Person-Centered Review, 5,