Sofi Oksanen. Ĉišćenje. Zidovi imaju uši, a na ušima su lijepe naušnice Paul Eerik Rummo

Transcription

1

2 Sofi Oksanen Ĉišćenje Zidovi imaju uši, a na ušima su lijepe naušnice Paul Eerik Rummo

3 PRVI DIO Sve je odgovor, kad bih samo znao pitanje.

4 Svibanj, 1949 Za slobodnu Estoniju! Moram napisati poneku riječ kako bih zadrţao razum i kako mi se um ne bi pomutio. Sakrit ću biljeţnicu ovdje, ispod poda u izbi. Tako da je nitko ne nađe čak i ako mene nađu. Nije ovo ţivot za čovjeka. Ĉovjek treba drugog čovjeka i nekoga kome se moţe povjeriti. Nastojim raditi puno sklekova, moram odrţavati mišiće, ali nisam ja više čovjek, već mrtvac. Muškarac obavlja poslove u svojoj kući, ali u mojoj kući to radi ţena, a to je sramota za muškarca. Liide mi se stalno pokušava pribliţiti. Zašto me ne ostavi na miru? Smrdi po luku. Zašto Englezi oteţu? Gdje je Amerika? Sve je hod po oštrici i ništa nije sigurno. Gdje su moje djevojčice, Linda i Ingel? Nedostaju mi tako da je to nepodnošljivo. Hans Pekk, sin Eerika, estonski težak 1992.

5 ZAPADNA ESTONIJA Muha uvijek pobjeđuje Aliide Truu je zurila u muhu a ova je zurila u nju. Imala je buljave oči i Aliidi se gadila. Gnojara. Izuzetno velika, glasna i nosi puno jajašaca. Stalno je nastojala ući u kuhinju, trljala je krila i noţice na zavjesi u sobi kao da se sprema za objed. Meso je traţila, meso i ništa drugo. Dţem i sve ostale staklenke nisu joj bili zanimljivi, ona je htjela meso. Vrata ku hinje bila su zatvorena. Muha je čekala. Ĉekala je da Aliidi dosadi tjerati je po sobi i da ode i otvori vrata kuhinje. Tjeralica za muhe udarila je o sobnu zavjesu. Zavjesa se zanjihala, cvijeće od čipke se zguţvalo a iza stakla su se nazirali zimski klinčići, ali muha je pobjegla i baš se zgodno spustila na prozorsko okno ponad Aliidine glave. Strpljenja! Aliide sad mora biti strpljiva kako bi joj ruka bila mirna. Muha je ujutro probudila Aliidu hodajući joj bezbriţno po borama na čelu kao po seoskom putu, nadmeno je izazivajući. Aliide je odgurnula pokrivač ustranu i poţurila zatvoriti vrata kuhinje, u koju muha još nije uspjela šmugnuti. Bila je glupa. Glupa i zločesta. Aliidina ruka stiskala je drvenu dršku tjeralice za muhe, glatku i istrošenu, pa je opet zamahnula. Ispucana koţa tjeralice udarila je po staklu, staklo se zatreslo, kvačice su zazvonile a pamučna nit iza karniše na kojoj je visjela zavjesa se smirila, ali muha je opet pobjegla. Premda je Aliide već više od sat vremena pokušavala ubiti muhu, ova je nakon svakog udarca izvojevala pobjedu i sad je letjela negdje pod stropom masno zujeći. Odvratna muha zunzara koja se izlegla u kanalu. Sredit će je već ona. Malo će počinuti, zatim će je ubiti i onda se posvetiti slušanju radija i spremanju zimnice. Maline čekaju, kao i rajčica, sočna, zrela rajčica. Ove je godine urod bio izuzetno bogat. Aliide je poravnala zavjesu. Kišno je dvorište sivkasto suzilo, mokre su grane breze drhtale, lišće je bilo spljošteno od kiše, a trava se njihala i s vrškova vlati je kapalo. A tamo je nešto leţalo. Neki smotuljak. Aliide se povukla unatrag u zaklon zavjese. Ponovo je provirila van, navukla čipkane zavjese kako je ne bi vidjeli s dvorišta

6 i zadrţala dah. Gledala je kroz mrlje koje su na staklu ostavile muhe i usredotočila se na travnjak ispred breze koju je rezala munja. Smotuljak se nije micao niti se moglo išta razaznati, osim da je poveći. Susjeda Aino ugledala je kraj iste te breze nekakav sličan prizor prošlog ljeta dok je išla u posjet Aliidi, ali se nije usudila ući u dvorište, već se vratila kući i nazvala Aliide i pitala ju je li sve u redu, je li se u Aliidino dvorište spustio NLO. Aliide nije primijetila ništa neobično, ali Aino je bila sigurna da se NLO spustio pred Aliidinu kuću, kao i pred Meelisinu. Meelis nakon toga nije ni o čemu drugom pripovijedala osim o NLO ima. Ipak, činilo se da je smotuljak s ovog svijeta; potamnio je od kiše, i dobro je pristajao u pejzaţ, i bio je veličine ljudskog bića. Moţda se neki seoski pijanac stropoštao i zaspao u njezinom dvorištu. Ali zar bi Aliide prečula da je netko bučio pod njezinim prozorom? Aliidin sluh još je bio oštar. Zadah rakije nanjušila bi i kroza zid. Pijanac iz susjedstva nedavno je vozio traktor s ukradenim benzinom ispred njezine kuće i tu buku nije se moglo prečuti. Nekoliko puta je prošao kroz grabu i umalo pokupio Aliidinu ogradu. Tu i nema više nikoga osim NLO a, staraca i krda budalastih huligana. Susjeda Aino nekoliko je puta došla k njoj prenoćiti kad su dečki postali previše razuzdani. Aino je znala da se Aliide ne boji momaka i da bi im se, ako zatreba, suprotstavila. Aliide je odloţila na stol tjeralicu za muhe koju je napravio njezin otac i odšuljala se do kuhinjskih vrata, uhvatila se kvake, ali se odmah sjetila muhe. Utihnula je. Ĉekala je da Aliide otvori kuhinjska vrata. Aliide se vratila do prozora. Smotuljak je još bio na dvorištu i u istom poloţaju kao i prije. Sličio je na čovjeka, svijetla se kosa raspoznavala na travi. Je li još ţiv? Aliidine grudi su se stegnule, srce je poskakivalo. Bi li trebala izaći na dvorište? Ili bi to bilo glupo, neoprezno? Moţda je smotuljak mamac lopova. Ne, ne moţe biti. Nitko je nije zvao na prozor, nitko nije pokucao na ulazna vrata. Da nije bilo muhe, ne bi ni primijetila smotuljak prije no što bi izašla van. Ali ipak. Muha je utihnula. Aliide je šmugnula u kuhinju zatvorivši brzo vrata za sobom. Osluškivala je. Glasno zujanje hladnjaka nadglasalo je stajsku tišinu koja je kroz smočnicu curkala u kuhinju. Poznato zujanje nije se čulo, moţda je muha ostala u sobi. Aliide je zapalila vatru u peći, napunila lonac vodom i upalila radio. Govorili su o predsjedničkim izborima i uskoro će doći ono najvaţnije, prognoza vremena. Aliide je htjela započeti s dnevnim poslovima, ali uznemiravao ju je smotuljak koji je krajičkom oka vidjela kroz

7 kuhinjski prozor. Imao je isti oblik kao i kad je gledala iz sobe, još je sličio na čovjeka i izgledalo je da sam od sebe neće nikamo otići. Aliide je ugasila radio i vratila se do prozora. Bilo je tiho, onako tiho kako je to već u opustjelom estonskom selu krajem ljeta, susjedov je pijevac kukurikao, ništa drugo. Te je godine tišina bila čudesna, istovremeno puna iščekivanja, kao nakon oluje. Takva je bila i visoko narasla trava koja se lijepila o Aliidino prozorsko okno. Sve je bilo mokro, nijemo i mirno. Aliide je dirala svoj zlatni zub; nešto joj je ostalo među zubima. Noktima je pipkala zube, istovremeno osluškujući, ali čula je samo kako joj nokat grebe po caklini i to joj se grebanje odjednom prenijelo i na kičmu. Prestala je čačkati po zubima i usredotočila se na smotuljak. Mrlje na prozorskom staklu su joj smetale. Obrisala ih je kuhinjskom krpom, bacila krpu u lavor za pranje suđa, uzela kaput s vješalice i odjenula ga, zatim se sjetila torbice koja je bila na stolu, zgrabila je rukom, pogledala okolo kamo bi je mogla sakriti i gurnula je u kredenc. Na kredencu je bio finski dezodorans. I to je sakrila i stavila još poklopac na posudu za šećer iz koje je virio sapun Imperial Leather. Tek je tada potiho okrenula ključ u bravi i otvorila ulazna vrata. Zastala je u predsoblju, uzela u ruku klekovu granu koja joj je nekad sluţila kao štap, ali ju je potom zamijenila tvorničkim gradskim štapom za hodanje, pa je i to ostavila, te je među alatkama u predsoblju pronašla kosu. Na trenutak ju je još naslonila na zid, popravila si je frizuru, bolje pričvrstila ukosnicu, pomno gurnula vlasi sa čela za uši, ponovo dograbila kosu, odmaknula tkaninu s ulaznih vrata, otključala bravu i zakoračila na dvorište. Smotuljak je leţao na istom mjestu ispod breza u dvorištu. Aliide se pribliţavala gledajući smotuljak, ali istovremeno pazeći ima li još koga u blizini. Smotuljak je bila djevojka. Izubijana, razderana, prljava, ali ipak djevojka. Potpuno nepoznata djevojka. Ljudsko biće od krvi i mesa, a ne neki nagovještaj budućnosti koji je pao s neba. Na slomljenim noktima bilo je komadića laka. Niz obraze joj je u tracima curilo sjenilo za oči i visjeli joj uvojci polukovrčave kose, na njima mrlje laka za kosu i poneki slijepljeni list bijele vrbe. Korijeni grubo izblijeđene kose bili su masni i tamni. Ispod prljavštine koţa je otkrivala prezreli prozirni obraz, sa suhe donje usnice bili su oderani komadići koţe, a usnica se nazirala, crvena poput rajčice, neprirodno svijetla i rumena, a prljavština je sličila na opnu koju je trebalo obrisati kao što se briše voštani sloj s jabuke koja je stajala na hladnoći. Pregib kapka bio je namazan ljubičastom bojom, a na

8 crnim, prozirnim hulahupkama pobjeglo je nekoliko očica. Koljena se nisu istegla, bile su gusto i dobro pletene. Naravno, sa Zapada. Oplet se nije izobličio, bez obzira na masnoću. Jedna je cipela pala na zemlju. Bila je to papuča kojoj je flanelska podstava postala siva od izlizanosti a peta poderana. Porubljeni ukras bio je okrenut naopačke: cikcak šav od umjetne koţe i nekoliko niklovanih zakovica. Aliide je imala iste takve. Ukras je morao biti svijetlosmeđ kad je bio nov, a podstava svijetlo ruţičasta poput tijela čistog praseta. Papuča je bila napravljena u Sovjetskom Savezu. A haljina? Sa Zapada. Triko je bio predobar da bi bio domaći. A ni takav pojas se nije mogao naći nigdje drugdje nego na Zapadu. Kad je Talvi zadnji put došla u posjet iz Finske, imala je baš takav, široki pojas. Kći joj je rekla da je takva moda, a ona je dobro znala što je u modi. Aino je dobila isti takav u paketu crkvene ispomoći, premda joj nije bio ni od kakve koristi; ali dobro, kad je to već besplatno dobila Finci su dovoljno bogati da mogu bacati i novu odjeću. U paketu je dobila i vjetrovku, te majice; uskoro bi trebalo ići po još. Doduše, djevojčina haljina bila je preotmjena da bi bila iz paketa ispomoći. A djevojka i nije bila odavde. Uz glavu leţala je dţepna lampa. I blatnjava karta. Usta su joj bila poluotvorena, Aliide se sagnula i vidjela djevojčine zube. Bili su prebijeli. Između bijelih zubi nazirao se dugi niz sivih plombi. Ispod kapaka oči su joj se micale poput ţive. Aliide je dotaknula djevojku drškom kose, ali ova se nije pomaknula. Ni bučenje nije natjeralo kapke da se pomaknu, kao ni štipanje. Aliide je donijela kišnicu u posudi za pranje nogu i poprskala djevojku. Djevojka se sklupčala poput za metka i pokrila lice rukom. Usta su joj se otvorila kao da će viknuti, ali izašao je samo šapat: Ne. Ne vode. Ne više. Nakon šapta djevojčine oči su se naglo otvorile i ona je poskočila u sjedeći poloţaj. Aliide se za svaki slučaj udaljila. Djevojčina usta ostala su otvorena. Iz njih nije izlazio zvuk. Djevojka je zurila u pravcu Aliide, ali ljutiti pogled nije bio usmjeren u nju. Nije bio usmjeren ni u što. Aliide ju je uvjeravala kako je sve u redu, istim onim umirujućim glasom kakvim se obraćala domaćim ţivotinjama. U djevojčinom pogledu nije bilo razumijevanja, ali u širom otvorenim ustima bilo je nečeg poznatog. Ne u djevojci, već u načinu na koji se ponašala, načinu na koji se ispod voštane koţe naziralo nešto što nije

9 dopiralo do površine, kao i u načinu na koji je njezino tijelo bilo budno usprkos praznom pogledu. Bilo je jasno, djevojka treba liječnika. Aliide nije htjela sama liječiti neznanku u tako neobičnim okolnostima, pa je predloţila da nazove liječnika. Ne! Glas je zvučao sigurno, premda joj je pogled i dalje lutao. Nakon vriska slijedila je stanka, pa onda slijed riječi kako ona nije ništa učinila, da zbog nje ne treba nikoga zvati. Riječi su se sudarale, kraj jedne hvatao se za početak iduće; imala je ruski naglasak. Djevojka je bila Ruskinja. Ruskinja koja govori estonski. Aliide se još malo udaljila. Aliide bi trebala nabaviti novog psa. Ili dva. Upravo naoštrena oštrica kose sjajila je premda je svjetlo od kiše bilo maglenasto sivo. Aliidinu gornju usnicu orosio je znoj. Djevojčin se pogled polako izoštrio, prvo u pravcu zemlje, zatim u jedan list trputca, pa u drugi, u pumpu za vodu, pa u lavor ispod pumpe. Pogled se vratio natrag u djevojčino krilo, pa zatim na ruke, malo se zaustavio, pa krenuo duţ drške Aliidine kose, ali nije se podignuo, već se vratio natrag na vlastite dlanove, ogrebotine na nadlanici, ispucale nokte. Ĉinilo se da djevojka ispituje udove svojeg tijela, moţda ih je brojila: ruka, šaka, dlan, svi su prsti na broju, zatim isto duţ druge ruke, zatim na prste noge bez papuče, stopalo, gleţanj, potkoljenicu, koljeno, bedro. Pogled nije krenuo na bokove, već se spustio na drugo stopalo i papuču. Djevojka je ispruţila ruku prema papuči, polako ju je uzela i stavila na nogu. Papuča je šljapnula. Djevojka je privukla nogu s papučom i polako opipavala gleţanj, ne kao netko tko sumnja da mu je gleţanj istegnut ili slomljen, već kao neko tko se ne sjeća kakvog je gleţanj uopće oblika, ili kao slijepac koji opipava nešto nepoznato. Konačno je uspjela ustati, ali još nije pogledala Aliidu u lice, već je, osovivši se na noge, rukama navukla kosu preko obraza premda su oni bili vlaţni i musavi, tako da su joj pramenovi prekrivali lice poput zavjese u napuštenoj kući u kojoj nije bilo ţivota koji bi trebalo skrivati. Aliide je stisnula kosu u ruci. Moţda je djevojka luda. Moţda je odnekud pobjegla. Tko će ga znati. Moţda je djevojka bila samo zbrkana, moţda se nešto dogodilo i zato je takva. Moţda je djevojka bila mamac ruske lopovske bande.

10 Djevojka se odvukla do klupe ispod breze i sjela. Vjetar je tresao kišnicu s grana na njezinu glavu, ali ona se nije izmicala; samo bi se trgnula zbog lišća koje joj je šibalo lice. Makni se dalje od tih grana. Zaprepaštenje je ozarilo djevojčino lice. Zaprepaštenje koje se miješalo s još nečim činilo se da se prisjeća nečega. Zar se moţe izbjeći lišće koje ti šiba lice? Aliide je ţmirkala. Luda je. Djevojka se odvukla dalje od grana. Prsti su zgrabili rub klupe kao da pokušava spriječiti pad. Pored ruke leţao je brus. Trebalo se nadati da se djevojka neće naljutiti i olako početi bacati brusne kamene. Moţda djevojku ne treba izazivati. Treba biti oprezan. Odakle si uopće došla? Djevojka je nekoliko puta otvorila usta prije no što su počele dopirati riječi, nesigurne rečenice o Tallinnu i autu. Riječi su napadale jedna drugu, kao i prije, sljubljivale su se na krivim mjestima, spajale prije no što je trebalo, počele su golicati Aliidine uši na čudan način. To nije bilo zbog djevojčinih riječi niti zbog ruskog naglaska, već zbog nečeg drugog, u djevojčinom estonskom bilo je još nešto neobično. Premda je djevojka u svojem mladom tijelu pripadala današnjem vremenu, njezine su rečenice bile okoštale i dolazile su natrunjene trusnim papirom i gljivicama iz svijeta albuma iz kojih su izvađene slike. Aliide je uzela ukosnicu, gurnula je u uho i pročačkala ga, a potom je izvadila i pričvrstila opet kosu. Još ju je svrbjelo. Aliidi je sinulo: djevojka nije bila iz okolice, moţda nije bila iz ove zemlje. Ali koji bi došljak poznavao ovo lokalno narječje? Pomoćni svećenik je bio Finac koji je govorio estonski. Naučio je jezik kad je stigao ovamo, i dobro ga je znao, sve propovijedi i podsjetnike pisao je na estonskom, te se nije više nitko sjetio poţaliti na manjak domaćih svećenika u Estoniji. Ali u djevojčinom estonskom bio je neki drugi ton, nešto starije, puno moljaca i poţutjelo. Na neki čudan način u njemu je bio zadah smrti. Iz sporih rečenica saznala je kako je djevojka putovala autom u Tallinn s nekim s kim se posvađala i taj netko ju je udario i djevojka je pobjegla. Tko to mi? konačno je pitala Aliide. Djevojka je opet pomaknula usnicu prije no što je promucala kako je putovala sa svojim muţem. Muţem? Zar je djevojka udana? Ili je djevojka ipak bila mamac lopova. Za mamac je bila čudno zbrkana. Ili je bila namjera da

11 probudi sućut? Da nitko nema srca otjerati djevojku u ovakvom stanju? Jesu li joj lopovi htjeli ukrasti stvari ili posjeći šumu? Sve su drvo odvezli na Zapad i Aliidina parnica za povrat zemlje nije bila ni blizu rješenju, premda oko toga ne bi trebalo biti nikakvih problema. Stari Mihkel je završio na sudu jer je pucao na ljude koji su mu došli sjeći šumu. Nije Mihkel puno dobio, sud je razumio njegov gnjev. Mihkelov sudski proces za povrat zemlje još nije bio riješen, a već su finski strojevi došli i počeli piliti njegovo drveće. Ni policija se u to nije miješala, a kako bi i mogla štititi šumu, u sumrak, pogotovo kad čovjek još nije sluţbeno ni bio vlasnik zemlje. Šuma je samo nestala i na kraju je Mihkel upucao par lopova. U ovoj zemlji, u ova vremena, sve je moguće, ali Mihkelovu šumu više nitko nije bez dozvole sjekao. Seoski psi su počeli lajati, djevojka se uplašila, pokušala je vidjeti kroz mreţastu ogradu ima li koga na cesti, ali prema šumi nije ni pogledala. Tko mi? ponovila je Aliide. Djevojka je obliznula usnice, bacila pogled prema Aliidi i ogradi te počela nespretno sukati rukave, što joj je s obzirom na stanje i napor pri govorenju išlo sasvim elegantno. Ispod rukava pomaljale su joj se ruke i djevojka ih je ispruţila prema Aliidi kao potvrdu svojih riječi, te je istovremeno sakrila lice okrenuvši se prema ogradi. Aliide je trznula glavom. Tako je, djevojka pokušava igrati na sućut, moţda je htjela ući u kuću i pogledati ima li tamo nečega za ukrasti. Ali masnice su bile ipak prave. Ipak, Aliide je rekla: Izgleda da su stare. Stare masnice. Bile su svjeţe, a ogrebotine su bile krvave, pa se Aliidina gornja usnica opet orosila znojem. Masnice je trebalo pokriti i šutjeti. Tako se to uvijek radilo. Djevojka je moţda primijetila Aliidinu nelagodu, pa je naglim i trzavim pokretima povukla tkaninu kako bi prekrila povrede; kao da je tek sad shvatila da se mora stidjeti što ih je otkrila, pa je ţurno rekla, okrenuta prema ogradi, kako je bilo mračno, da nije znala gdje se nalazi, samo je trčala i trčala. Rastrzane rečenice završile su djevojčinim uvjeravanjem kako će odmah otići. Neće ostati i uznemiravati Aliide. Ĉekaj ovdje. Donijet ću valerijanu i vodu, rekla je Aliide i krenula prema kući pogledavajući još prema djevojci koja je nepokretno, stisnuta, sjedila na klupi. Djevojka se stvarno plašila. Zadah straha osjećao se nadaleko. Aliide je primijetila kako je počela disati na usta. Ako je

12 djevojka i bila mamac, bojala se onoga tko ju je tu poslao. Moţda je za to i bilo razloga, moţda bi se i Aliide trebala bojati, moţda bi trebalo protumačiti djevojčine drhtave ruke kao znak da zaključa vrata i ostane unutra, ostavi djevojku vani, neka ide kamo hoće, samo neka ode, samo neka nju, staricu, ostavi na miru. Samo da ne ostane i proširi ovdje onaj odvratni, poznati smrad straha. Moţda je krajem kruţila neka banda koja je obilazila sve kuće? Moţda bi trebalo telefonirati i raspitati se? Moţda je djevojka došla namjerno u njezinu kuću? Je li netko čuo da njezina Talvi dolazi u posjet iz Finske? Ali to nije više bila tako velika stvar kao nekad. U kuhinji je Aliide natočila vodu u vrč i nakapala valerijanu u vodu. Vidjela je djevojku kroz prozor, nije se micala. Aliide je sama osim valerijane popila i ţličicu lijeka za srce, premda nije bilo vrijeme objedu, te se vratila na dvorište i pruţila vrč. Djevojka ga je zgrabila, dobro ga pomirisala, spustila na zemlju, prevrnula i ostala zuriti u vodu koja je tekla po zemlji. Aliide se uzrujala Zar ti voda nije dobra? Djevojka je tvrdila suprotno, ali je htjela znati što je Aliide unutra stavila. Samo valerijanu. mamac lopova. Za mamac je bila čudno zbrkana. Ili je bila namjera da probudi sućut? Da nitko nema srca otjerati djevojku u ovakvom stanju? Jesu li joj lopovi htjeli ukrasti stvari ili posjeći šumu? Sve su drvo odvezli na Zapad i Aliidina parnica za povrat zemlje nije bila ni blizu rješenju, premda oko toga ne bi trebalo biti nikakvih problema. Stari Mihkel je završio na sudu jer je pucao na ljude koji su mu došli sjeći šumu. Nije Mihkel puno dobio, sud je razumio njegov gnjev. Mihkelov sudski proces za povrat zemlje još nije bio riješen, a već su finski strojevi došli i počeli piliti njegovo drveće. Ni policija se u to nije miješala, a kako bi i mogla štititi šumu, u sumrak, pogotovo kad čovjek još nije sluţbeno ni bio vlasnik zemlje. Šuma je samo nestala i na kraju je Mihkel upucao par lopova. U ovoj zemlji, u ova vremena, sve je moguće, ali Mihkelovu šumu više nitko nije bez dozvole sjekao. Seoski psi su počeli lajati, djevojka se uplašila, pokušala je vidjeti kroz mreţastu ogradu ima li koga na cesti, ali prema šumi nije ni pogledala. Tko mi? ponovila je Aliide. Djevojka je obliznula usnice, bacila pogled prema Aliidi i ogradi te počela nespretno sukati rukave, što joj je s obzirom na stanje i napor pri govorenju išlo sasvim elegantno. Ispod rukava pomaljale su joj se ruke i djevojka ih je ispruţila prema Aliidi kao potvrdu svojih riječi, te je istovremeno sakrila lice okrenuvši se prema ogradi.

13 Aliide je trznula glavom. Tako je, djevojka pokušava igrati na sućut, moţda je htjela ući u kuću i pogledati ima li tamo nečega za ukrasti. Ali masnice su bile ipak prave. Ipak, Aliide je rekla: Izgleda da su stare. Stare masnice. Bile su svjeţe, a ogrebotine su bile krvave, pa se Aliidina gornja usnica opet orosila znojem. Masnice je trebalo pokriti i šutjeti. Tako se to uvijek radilo. Djevojka je moţda primijetila Aliidinu nelagodu, pa je naglim i trzavim pokretima povukla tkaninu kako bi prekrila povrede; kao da je tek sad shvatila da se mora stidjeti što ih je otkrila, pa je ţurno rekla, okrenuta prema ogradi, kako je bilo mračno, da nije znala gdje se nalazi, samo je trčala i trčala. Rastrzane rečenice završile su djevojčinim uvjeravanjem kako će odmah otići. Neće ostati i uznemiravati Aliide. Ĉekaj ovdje. Donijet ću valerijanu i vodu, rekla je Aliide i krenula prema kući pogledavajući još prema djevojci koja je nepokretno, stisnuta, sjedila na klupi. Djevojka se stvarno plašila. Zadah straha osjećao se nadaleko. Aliide je primijetila kako je počela disati na usta. Ako je djevojka i bila mamac, bojala se onoga tko ju je tu poslao. Moţda je za to i bilo razloga, moţda bi se i Aliide trebala bojati, moţda bi trebalo protumačiti djevojčine drhtave ruke kao znak da zaključa vrata i ostane unutra, ostavi djevojku vani, neka ide kamo hoće, samo neka ode, samo neka nju, staricu, ostavi na miru. Samo da ne ostane i proširi ovdje onaj odvratni, poznati smrad straha. Moţda je krajem kruţila neka banda koja je obilazila sve kuće? Moţda bi trebalo telefonirati i raspitati se? Moţda je djevojka došla namjerno u njezinu kuću? Je li netko čuo da njezina Talvi dolazi u posjet iz Finske? Ali to nije više bila tako velika stvar kao nekad. U kuhinji je Aliide natočila vodu u vrč i nakapala valerijanu u vodu. Vidjela je djevojku kroz prozor, nije se micala. Aliide je sama osim valerijane popila i ţličicu lijeka za srce, premda nije bilo vrijeme objedu, te se vratila na dvorište i pruţila vrč. Djevojka ga je zgrabila, dobro ga pomirisala, spustila na zemlju, prevrnula i ostala zuriti u vodu koja je tekla po zemlji. Aliide se uzrujala Zar ti voda nije dobra? Djevojka je tvrdila suprotno, ali je htjela znati što je Aliide unutra stavila. Samo valerijanu. Djevojka nije ništa rekla. Imam li nekog posebnog razloga lagati? Djevojka je pogledala Aliide. U izrazu je bilo nečeg neugodnog. To je mučilo Aliide, ali ipak je otišla u kuhinju i donijela vrč vode i bočicu valerijane, dala ju je djevojci koja je po mirisu zaključila kako je to samo voda; izgleda da je prepoznala

14 valerijanu, pa je kapnula nekoliko kapi u vodu. Aliide je to ţivciralo. Izaziva li je djevojka? Moţda je djevojka naprosto luda. Pobjegla iz bolnice. Aliide se sjetila ţene koju su otpustili iz Koluverea, a ona se u haljini dobivenoj od pomoći i bez cipela klatila cestom i pljuvala po svim prolaznicima. Je li ti dobra voda? Tekućina joj je nakon lakomog pijenja tekla niz bradu. Maloprije sam te htjela probuditi, a ti si samo vikala da nećeš vode. Djevojka se očito toga nije sjećala, ali njezino prijašnje vikanje još je odzvanjalo u Aliidinoj glavi, zrcalilo se unutar lubanje i okretalo ukrug i dozivalo nešto puno starije. Začudo, čovjek ispušta takav zvuk kad mu se glava gurne mnogo puta pod vodu. U djevojčinom glasu bio je takav ton. U njemu je bilo prskanja, gušenja, beznađa. Aliide je zatrzala rukom. Bol se javila zbog ţelje da pljusne djevojku. Šuti. Gubi se. Odlazi. Ipak, Aliide je moţda pogriješila. Moţda se djevojka nekad davno umalo utopila dok je išla na plivanje, moţda se zato boji vode. Moţda je Aliidina glava zatajila, spajala je stvari koje su nespojive. Moţda joj se sve to samo pričinjalo zbog djevojčina poţutjelog, vremenom nagrizlog jezika. Gladna? Jesi li gladna? Djevojka se pričinjala kao da nije razumjela pitanje ili kao da je takvo što nitko nikad nije pitao. Pričekaj ovdje, naredila je Aliide, ponovo ušla u kuću i zatvorila za sobom vrata. Ubrzo se vratila s crnim kruhom i tanjurićem maslaca. Nije bila sigurna glede maslaca, ali ipak je i to donijela na tanjuriću. Nisam tako siromašna da ne bih mogla djevojci dati komadić kruha. Dobar je mamac, stvarno, lako je upalilo kod nekog poput nje. Trzanje se s Aliidine ruke preselilo u rame. Prejako je stisnula tanjurić kako bi smirila ţelju udariti djevojku. Blatom umrljana karta nije više leţala na travi. Djevojka ju je očito strpala u dţep. Prva kriška kruha nestala je u jednom zalogaju u djevojčinim ustima. Tek je pri trećoj našla strpljenja da je namaţe maslacem, ali i to je učinila na brzinu, stavila je komadić maslaca nasred kriške i presavinula kruh tako da se razmazao između komada kruha, pa je zagrizla. Vrana na šupi je graknula, u selu su lajali psi, ali djevojka se tako usredotočila na kruh da se zbog tih zvukova nije trzala kao prije. Aliidine kaljače sjajile su se poput dobro uglancanih čizama. Iz mokre se trave duţ nogu dizala rosa. Što ćemo sad? Taj tvoj muţ.

15 Traţi li te? Pitala je Aliide pomno prateći djevojku kako jede. Glad je bila iskrena. Ali taj strah. Je li se djevojka bojala samo muţa? Traţi me. Moj muţ. Da ti nazovem majku, da dođe po tebe? Ili da zna gdje Djevojka je odmahnula glavom. No dobro, onda neku prijateljicu. Ili nekog od rodbine. Djevojka je opet odmahnula glavom, čak i odlučnije no prije. Ili nekome tko neće reći tvom muţu gdje si. Opet odmahivanje glavom. Prljava se kosa smaknula s lica. Djevojka ju je opet gurnula na lice i izgledala je više normalna nego luda, stalnom trzanju usprkos. U očima nije bilo luđačkog sjaja, premda je stalno gledala ispod oka i nahero. Ja te ne mogu nikamo odvesti. Ovdje nema benzina, čak kad bih i imala auto. Autobus moţda vozi iz sela jednom dnevno, ali nije sigurno. Djevojka ju je uvjeravala da će odmah otići. Kamo bi otišla? Svojem muţu? Ma ne! Kamo onda? Djevojčina je papuča gurkala kamen na gredici, brada joj je bila gotovo na grudima. Zara. Aliide se začudila. Baš je neko to predstavljanje. Aliide Truu. Djevojka je prestala gurkati kamen. Ruke su joj nakon jela opet bile stisnute uz sjedalo klupe, ali sad ih je podigla. Glava joj se malo podigla. Drago mi je.

16 1992. ZAPADNA ESTONIJA Zara traţi prikladnu priču Aliide. Aliide Truu. Zarine su se ruke odvojile od ruba klupe. Aliide Truu je bila ţiva i stajala je pred njom. Aliide Truu ţivi u ovoj kući. Situacija je bila čudna kao i jezik u Zarinim ustima. Zara se maglovito sjećala kako je uspjela pronaći pravi put i bijele vrbe pored puta, ali nije znala je li pronašla pravu kuću; da li je noću stajala ispred ulaznih vratiju ne znajući što joj je činiti, da li je mislila kako bi bilo bolje pričekati jutro kako se ukućani ne bi uplašili noćne gošće, je li pokušala otići spavati u staju, je li pogledala unutra, u kuhinju, ne usuđujući se pokucati na vrata, je li uopće pomišljala na kucanje, je li uopće išta pomišljala. Kad se Zara pokušavala prisjetiti, u glavi ju je počelo probadati, pa se usredotočila na trenutak u kojem se nalazila. Nije imala pripremljen plan kako se ponašati kad stigne, a pogotovo ne što joj je činiti kad sretne Aliide Truu pred kućom koju je traţila. Nije stigla misliti tako daleko unaprijed. Sad se morala pokušati izvući, morala je obuzdati paniku, premda je panika čekala trenutak kad će je moći zaskočiti, morala je prestati misliti na Pašu i Lavrentija, morala se usuditi ţivjeti u tom trenutku i suočiti se s Aliide Truu. Morala se sabrati. Biti hrabra. Sjetiti se kako se ponaša pred ljudima, smisliti pravi odnos prema ţeni koja je stajala pred njom. Lice je bilo puno sitnih bora i krhkih kostiju, ali na njemu nije bilo nikakvog izraza. Uši su joj bile istegnute, na njima su se na kukicama njihali zlatom optočeni dragulji. Crvenjele su se. Zjenice su se pričinjale sivkastima ili plavo sivkastima, u kutovima očiju mogli su se nazrijeti vlaţni krmelji. Zara je se nije usudila gledati od nosa naviše. Aliide je bila manja nego što ju je zamišljala, bila je zapravo mršava. Vjetar je s nje donosio miris češnjaka. Nije bilo puno vremena. Paša i Lavrentij će je pronaći, u to nije bilo sumnje. Ali tu je bila Aliide Truu, i kuća. Hoće li joj ta ţena htjeti pomoći? Ţena bi morala brzo shvatiti situaciju, ali Zara nije znala što bi joj rekla. U glavi joj je prazno odzvanjalo, premda joj je kruh pomogao. Maškara ju je svrbjela u očima, hulahupke su bile poderane, smrdjela je. Bilo je glupo pokazati masnice, sad ţena misli

17 kako je ona od onih djevojaka koje zapadaju u nevolje i traţe batine. Djevojka koja je učinila nešto loše. A što ako je ta ţena bila poput one babuške o kojoj je Katja pričala, onakva kakva je bila i Oksanka, koja je radila za muškarce poput Paše, koja je slala djevojke u grad muškarcima poput Paše. Tko će ga znati. Negdje iz primozga začuo se smijeh i on je sličio na Pašin, a to je podsjetilo Zaru da se ovako glupa djevojka ni iz čega ne moţe izvući sama. Tako glupu djevojku i treba tući zbog mucanja, prljavštine, smrada, tako glupa djevojka zasluţuje da joj se glava gurne pod vodu u umivaoniku jer je tako beznadno glupa i beznadno ruţna. Aliide Truu je, oslonjena na kosu, neprijateljski gledala prema njoj, i brbljala o ukidanju kolhoza baš kao da je Zara stara poznanica koja je navratila čavrljati. Ovamo više ne dolaze gosti, rekla je Aliide i počela nabrajati kuće iz kojih su se mladi odselili. Kokkini su otišli graditi Fincima zgrade, a djeca Roosnijevih su otišla u Tallinn baviti se biznisom. Voorleijev sin se bacio u politiku i nestao u Tallinnu. Treba mu telefonirati i reći mu kako bi trebalo donijeti zakon prema kojem se sa sela ne moţe otići tek tako. Više se ovdje ne moţe ni krov popraviti jer nema radnika. A nije ni čudo što muškarci odlaze kad tu nema ţena. A ţena nema jer ovdje nema poslovnih ljudi. A kad sve ţene hoće poslovne ljude i strance, tko onda ţeli biti pošteni radnik. Ribarski kolhoz Laane Kalurija odveo je svoj varijete na turneju u Finsku, u bratski grad Hanko; gostovanje je bilo uspješno, Finci su stajali u repu za karte. Kad se skupina vratila, vođa trupe pozvao je preko novina sve mlade i zgodne cure da za Fince plešu cancan. Cancan! Zara je kimala glavom, slagala se sa svime i istovremeno grebla lak s noktiju. Da, svi samo trče za dolarima i finskim markama, i da, prije su svi imali posla, i da, svi su sad bili lopovi, toboţe poslovni ljudi. Zari je postalo hladno, smrzavica joj se stala širiti obrazom sve do jezika, a to joj je oteţavalo i inače spor i mucav govor. Vlaţna joj se odjeća ledila. Nije se usudila gledati ravno u Aliide, samo ju je pogledavala postrance. Što hoće? Razgovarale su kao da je to potpuno normalna situacija. U glavi joj se više nije tako vrtjelo. Zara je zadjenula kosu za uši kao da bolje čuje, podigla bradu, koţa joj je bila ljepljiva, glas ukočen, nos joj se tresao, prljavština joj se cijedila niz pazuha i prepone, ali ipak se uspijevala lagano smijati. Pokušavala je imitirati glas kojim je nekad davno govorila kad bi u dućanu ili na ulici srela staru znanicu. Taj joj je glas bio dalek i stran, potpuno

18 neprikladan tijelu iz kojeg je izlazio. Podsjećao je na svijet kojem više nije pripadala i dom u koji se više nije mogla vratiti. Aliide je mahnula kosom prema sjeveru i nastavila o kradljivcima crijepova. Morala je bdjeti danju i noću kako bi joj barem krov ostao na kući. S imanja su ukrali stepenice, s pruge šine, drvo je bilo jedini uporabljiv materijal za popravke, sve će drugo ionako odnijeti. A zamisli tek tu skupoću! Kersti Lillemaki je smatrala da su takve cijene znak da se bliţi kraj svijeta. A onda je usred brbljanja postavljeno iznenađujuće pitanje. A kako si ti, imaš li posla? Kakva ti je to radna odora? Zara se opet uspaničila. Shvatila je kako mora objasniti zašto je sva poderana, ali kako? Zašto ni to nije unaprijed smislila? Misli su joj bjeţale među breze i nikako ih nije uspijevala pohvatati; dugouhe istine, kratkorepe laţi ostavljale su je u nevolji, ispraznile joj glavu, ispraznile joj oči i uši. Sva očajna, nastojala je sastaviti rečenicu od nekoliko riječi, kako je bila konobarica, pa je gledajući svoja bedra i prisjećajući se zapadne odjeće, dodala kako je bila konobarica u Kanadi. Aliide je podigla obrve. Zar tako daleko? Jesi li dobro zarađivala? Zara je kimnula, pokušavala je smisliti još nešto. Kimnuvši, zubi su joj zvocnuli. U ustima joj je bila samo slina i prljavi zubi, ni jedne jedine smislene riječi. Ţena bi već mogla prestati ispitivati. Ali Aliide je htjela znati što Zara radi ovdje. Zara je prozborila kako je došla s muţem na odmor u Tallinn. Rečenica joj je uspjela. Imala je isti ritam kao i Aliidine riječi. Već je u tome uspijevala. Ali priča; kakva bi priča bila prikladna? Početak priče koju je upravo započela već joj je pobjegao i Zara ju je čvrsto zgrabila objema rukama. Stoj. Pomozi. Malo pomalo, riječ po riječ, daj mi priču. Daj mi dobru priču. Takvu priču koja će joj pomoći da ostane ovdje. Da Aliide ne nazove nekog tko će je odvesti. A tvoj muţ, je li i on bio u Kanadi? Je. I sad ste došli na odmor? Da. I kamo ćeš sad? Zara je udahnula punim plućima i u jednom dahu uspjela reći kako ne zna. I kako besparica stvar čini teškom. To nije trebalo reći. Sad Aliide, naravno, misli kako nju zanimaju Aliidini novci. Priča joj

19 je pobjegla. Dobar početak je kliznuo. Aliide je nikad neće pustiti unutra i sve će propasti. Zara je pokušavala smisliti nešto, ali sve su joj misli bjeţale čim bi se rodile. Nešto je morala reći ako nije imala priču, onda nešto drugo, bilo što. Traţila je riječi po krtičnjacima koji su se dizali u redu pokraj kuće, s bitumenskih krovova košnica koje su se pomaljale između oteţalih grana jabuka, traţila je riječi pokraj brusa i trputca koji su se dizali s one strane šupe, traţila je što bi rekla kao što gladna ţivotinja traţi plijen, ali između njenih tupih zubi sve je promicalo u prazno. Uskoro će Aliide primijetiti da je uplašena, a kad se to dogodi, Aliide će pomisliti kako ova djevojka nije došla s dobrim namjerama, i to će biti kraj, sve će propasti, Zara je bila glupa kao što je to Paša tvrdio, ona uvijek sve upropasti, glupača, vječni idiot. Zara je pogledavala Aliide premda joj pogled više nije zakrivala ni kosa. Aliide je mjerkala njezino tijelo. Prljavština i blato zatezali su Zarinu koţu. Ţudjela je za sapunom.

20 1992. ZAPADNA ESTONIJA Aliide priprema kupku Aliide je zapovjedila djevojci nek sjedne u kuhinju na stolicu koja se ljuljala. Djevojka ju je poslušala, pogled joj je lutao i zastao upiljen u slanik ostao između prozorskih stakala još od prošle zime kao da se radi o ne znam kakvom čudu. Sol upija vlagu. Kad je hladno, prozori se ne magle tako lako. Aliide je govorila polako. Nije bila sigurna koliko je djevojka bila sposobna razmišljati. Premda se djevojka vani osvjeţila, papučom je koraknula unutra vrlo oprezno, kao da je pod od leda za koji nije bila sigurna koliko je izdrţljiv, a kad je sjela na stolac, bila je još povučenija nego na dvorištu. Aliidi je instinkt govorio kako djevojku nije trebalo pustiti unutra, ali djevojka je bila u tako lošem stanju da nije imala drugog izbora. Sad se djevojka opet trgnula; naslonila se i kuhinjska zavjesa joj je dodirnula ruku. Trgnuvši se od dodira, nagnula se prema naprijed, pa se stolica zanjihala i ona je izgubila ravnoteţu. Papuča je strugnula po podu. Kad se stolac smirio, noga joj se prestala vući po podu, a djevojka se uhvatila za rub stolice. Stopala je okrenula prema unutra, a rukama je obgrlila prsa i spuštena ramena. Donijet ću ti nešto suho za odjenuti. Aliide je ostavila vrata sobe otvorena i iskopala iz ormara nekoliko haljina i podsuknji. Djevojka se nije micala, bila je sklupčana i grizla je donju usnicu. Izraz joj je opet postao onakav kao i prije. Aliide je osjetila kako ju je preplavljuje gnušanje. Nek djevojka ide, samo da prvo smislim kamo da je pošaljem i da se malo oporavi. Aliide nije htjela čekati da joj u goste dođe još i djevojčin muţ. Ili tko ju je već traţio. Ako djevojka nije bila mamac lopova, čiji je onda mamac? Momaka iz sela? Zar bi oni započeli nešto tako komplicirano; zašto? Samo zato da joj napakoste ili je u pozadini bilo nešto drugo? S druge strane seoski momci ne bi se nikad posluţili Ruskinjom, nikad. Kad se Aliide vratila u kuhinju, djevojka je podigla ramena i glavu i okrenula se prema njoj. Oči su gledale ustranu. Djevojka nije htjela odjeću, rekla je samo da ţeli hlače. Hlače? Imam samo hlače od trenirke, a i njih bi trebalo oprati.

21 Nema veze. Njih sam koristila za rad u vrtu. Nema veze. Pa dobro! Aliide je otišla potraţiti Maratijeve hlače na vješalici u predsoblju. i istovremeno je popravila svoje gaće. Nosila ih je dva para, kao i obično, svakog dana nakon one noći na općini. Svojedobno je isprobala i pumperice svojeg supruga. Odmah se osjećala sigurnijom. Zaštićenijom. Ali u ta vremena ţene nisu nosile dugačke hlače. Nakon toga su se u selu počele pojavljivati ţene u hlačama, ali ona se već toliko navikla na dva para gaća da više nije ţudjela za dugim hlačama. Ali zašto je djevojka u zapadnjačkoj haljini htjela Maratijeve hlače? Ovo je kupljeno onda kad su u Maratu već nabavili japanski stroj za pletenje trikoa, prasnula je Aliide u smijeh kad se vratila u kuhinju. Djevojka se nasmijala nakon kratke stanke. Bio je to kratak smijeh, a djevojka ga je brzo progutala poput ljudi koji nisu razumjeli vic, ali ne usuđuju se ili ne ţele to priznati, već se smiju s ostalima. Ali nije to baš ni bio vic. Moţda je djevojka bila tako mlada da se nije sjećala kakvi su nekad bili Maratijevi trikoi, prije no što su nabavili nove strojeve. A moţda je Alide bila u pravu kad je procijenila da djevojka uopće nije iz Estonije. Kasnije ćemo oprati i zašiti haljinu. Ne! Zašto ne? To je skupa haljina. Djevojka je istrgnula hlače Aliidi iz ruku, svukla hulahupke i navukla ih na sebe, strgnula haljinu i uvukla se u ogrtač i prije no što ju je Aliide stigla spriječiti bacila je haljinu i hulahupke u peć. Karta je pritom pala na sag. Djevojka ju je zgrabila i bacila u peć za odjećom. Zara, sve je u redu. Djevojka je stajala ispred peći kao da nadzire gorenje odjeće. Ogrtač je bio zakopčan ukrivo. Što kaţeš na kupanje? Zagrijat ću vodu za kupanje, rekla je Aliide. Sve je u redu. Aliide se polako pribliţila štednjaku. Djevojka se nije micala. Bijesne su joj oči ţmirkale. Aliide je kutlačom napunila lonac, uzela djevojku za ruku i posjela je, stavila čašu vrele vode na stol ispred

22 djevojke te se vratila do štednjaka. Djevojka se okrenula i gledala što radi. Neka gori, rekla je Aliide. Djevojčine obrve nisu se više trzale, i sad je grebla lak s noktiju, prst po prst. Je li se smirila? Aliide je donijela iz ostave zdjelu s rajčicama i spustila je na stol, pogledala je mišolovku postavljenu kraj hrpa bundeva, te pregledavala teku s receptima i staklenke miješane salate koje je napravila dan ranije i ostavila da se hlade na kredencu. Rajčicu treba uskoro staviti u staklenke. I maline od jučer. Pogledaj što ima na radiju. Djevojka je uzela novine i glasno šuškala njima po stolnjaku. Šalica čaja prolila se po novinama, djevojka se uplašila, odskočila od stola, buljila čas u šalicu čas u Aliide i strašno se ispričavala zbog zbrke, brkala je riječi, uznemirila se i pokušala počistiti, traţila je krpu, počela brisati pod, čašu i noge stola, pritiskala je krpom sag da ga osuši. Sve je u redu. Djevojčina uznemirenost nije prestajala i Aliide ju je opet morala smirivati, sve je u redu, samo mirno, nema veze, jedna Šalica čaja, pusti, nek djevojka ode u straţnju izbu i donese korito za kupanje, uskoro će biti dovoljno tople vode. Djevojka je nabrzinu skočila i to obavila još uvijek se ispričavajući pokretima, zveckala je cinčanim koritom noseći ga u kuhinju, vrtjela se između štednjaka i korita, ulila je vruću vodu, a zatim hladnu. Pogled joj je bio uprt u pod, obrazi su joj se rumenjeli, pokreti lagani od potrebe da zadovolji. Aliide je pratila djevojčine kretnje. Rijetko dobro školovana djevojka. Za tako dobru uvjeţbanost potrebna je prilična količina straha. Aliidi se djevojka smilila, pa je, dajući joj lanen ručnik s lihualskim vezom na trenutak zadrţala njezinu ruku u svojoj. Djevojka se opet trgnula, prsti su joj se savili, povukla je ruku, ali Aliide je nije pustila. Rado bi bila pogladila djevojku po kosi, ali činila se prestidljiva za glađenje, pa je Aliide samo ponovila kako je sve u redu. Djevojka se sad moţe na miru okupati, nakon toga moţe odjenuti suhu odjeću i nešto popiti. Moţda čašu hladne i dobrano zašećerene vode. Ili moţda hoće da joj to Aliide odmah smiješa? Djevojčini su se prsti ispruţili. Plahost se počela topiti, tijelo se smirivalo. Aliide je polako ispustila djevojčinu ruku iz svoje i smiješala umirujuću šećernu vodu. Djevojka je pila, čaša joj je podrhtavala, kristali šećera su se tresli. Aliide ju je ponukala nek se okupa, ali djevojka se nije ni pomaknula sve dok Aliide nije rekla da

23 će čekati u predsoblju. Ostavila je vrata odškrinuta i slušala je kako voda pljuska uz potihe djetinje uzdahe. Djevojka nije znala čitati estonski. Govorila ga je, ali nije čitala. Zato je tako nervozno listala novine i prevrnula čašu s čajem, moţda i namjerno kako ne bi morala priznati da ne zna čitati. Aliide je provirila kroz odškrinuta vrata. Djevojčino je izudarano tijelo leţalo u kadi. Pramen kose na sljepoočnici sličio je na dodatno, budno uho.

24 1991. VLADIVOSTOK Zara se divi sjajnim čarapama i pije dţin Jednog se dana Oksanka dovezla Zari u crnoj volgi. Zara je Stajala na stepeništu kad se automobil zaustavio pred kućom. Vrata volge su se otvorila i na zemlju se spustila noga obučena u sjajnu čarapu. Zara se prvo uplašila zašto je crna Volga došla pred njezinu kuću? ali zaboravila je na strah kad je sunce obasjalo Oksankine noge. Babuške na klupi uza zid kuće su zamuknule i piljile u auto od sjajnog lima i svjetlucavu nogu. Zara nikad nije vidjela nešto takvo, čarapa je bila boje koţe i uopće nije izgledala kao čarapa. Ali svjetlost se tako svijetlila na površini noge da je tu nešto moralo biti, to nije bila gola noga. Izgledalo je kao da joj je na nozi bila aureola, onakva kakvu ima Blaţena Djevica Marija, svjetlost je zlatila obrise noge. Noga je završavala gleţnjem u cipeli s visokom petom, i to kakvom cipelom! Srednji dio potpetice bio je tanak poput uskog pješčanog sata. U starim knjigama iz povijesti umjetnosti vidjela je takve cipele na madame de Pompadour, ali ove koje su izašle iz auta bile su više i gracilnije, a vrh špičast. Kad se cipela spustila na prašnjavu cestu i peta udarila o kamen, čulo se struganje sve do stepenica. A onda je iz auta izašla i cijela ţena, Oksanka. Sa prednjih sjedišta izašla su dva muškarca odjevena u crne koţnate kapute, na vratu su im se sjajili debeli zlatni lanci. Oni nisu ništa govorili, ostali su samo stajati pored auta i zuriti u Oksanku. A imalo se u što i zuriti. Oksanka je bila lijepa. Zara davno nije vidjela prijateljicu, nije ju vidjela nakon što se ova preselila u Moskvu na studij. Iz Moskve je Oksanka poslala nekoliko razglednica, a onda i pismo u kojem je najavila kako odlazi na rad u Njemačku. Nakon toga o njoj se nije ništa čulo, sve do ovog trenutka. Promjena je bila zapanjujuća. Oksankine su se usnice sjajile poput papira zapadnih časopisa, i bila je odjevena u lisičje krzno obojeno u svijetlosmeđe, nije to bila boja lisice, već boja kave s mlijekom, ili su moţda negdje postojale lisice te boje. Oksanka je krenula prema ulaznim vratima, a kad je vidjela Zaru, zastala je i mahnula joj. Zapravo je izgledalo kao da grebe crvenim noktima po zraku. Oksankini prsti bili su malo povijeni, kao

25 da se sprema zagrepsti. Babuške su se okrenule i pogledale Zaru. Jedna je čvršće stegnula rubac oko glave. Druga je privukla štap među noge. Treća se uhvatila za štap objema rukama. Crna je volga zatrubila. Oksanka se pribliţavala Zari. Uspinjala se stepenicama smiješeći se, sunce joj je igralo na čistim bijelim zubima, pa je ispruţila ruke s crvenim noktima da je zagrli. Lisičje krzno dodirnulo je Zaru po obrazu. Lisica ju je gledala staklenim očima, a Zara je uzvratila pogled. Pogled joj je bio poznat. Malo se zamislila dok nije shvatila da njezina baka ponekad ima takve oči. Baš si mi nedostajala, šapnula je Oksanka. Ljepljivo sjajilo za usne malo se otrlo, pa se oblikovanje riječi doimalo napornim, kao da je morala nasilu odlijepiti usnice pri otvaranju. Vjetar je zalijepio pramen Oksankine kose za usnicu, pa ga je pokretom maknula; pramen je kliznuo preko obraza i ostavio crveni trag. Takvih tragova bilo je i po vratu. Nalikovali su na udarce biča. Ili ogrebotine. Pri Oksankinom stisku ruke Zara je osjetila sitne ubode noktiju na svojim mišićima. Dušo, morala bi otići frizerki, nasmijala se Oksanka prošavši rukom kroz Zarinu kosu. Promijeniti boju i napraviti poštenu frizuru! Zara nije ništa rekla. Ah, sjećam se kakvi su ovdašnji frizeri. Moţda je bolje da im ne daš da ti diraju kosu, opet se nasmijala Oksanka. Hajdemo na čaj. Zara je odvela Oksanku unutra. Ljudi u komunalnoj kuhinji su zašutjeli dok su prolazile. Pod je škripao ţene su došle do kuhinjskih vrata i gledale za njima. Zarine razgaţene papuče škripale su od pijeska i ljusaka sjemenki suncokreta, a pogledi ţena bole su je u leđa. Zara je propustila Oksanku u svoju sobu i zatvorila vrata. Oksanka je u sumračnoj sobi svijedila poput repatice. Naušnice su svjetlucale poput mačjih očiju. Zara je navukla rukave kućnog ogrtača preko crvenih nadlanica. Bakina glava nije se pomaknula. Sjedila je na uobičajenom mjestu i gledala kroz prozor. Glava joj je bila tamna u kontrastu spram svjetla koje je dolazilo izvana. Baka se na stolici skoro uopće nije micala, danonoćno je bez riječi gledala van. Svi su se pomalo plašili bake, i Zarin otac, premda je on stalno bio pijan. Zatim je otac zaspao i umro, a majka se sa Zarom odselila natrag baki. Baka nikad

26 nije voljela Dimu i uvijek ga je zvala tibla 1. Ali Oksanka se privikla na baku i odmah ju je otišla pozdraviti, uzela ju je za ruku i milo joj govorila. Baka se moţda i nasmijala. Kad je Zara počela postavljati stol, Oksanka je za baku iskopala iz torbice kutiju čokolade koja se sjajila kao i Oksanka. Zara je stavila grijač u lonac s vodom. Oksanka joj je prišla i dala plastičnu vrećicu. Evo ti par sitnica. ' pogrdni estonski naziv za Ruse Zara je odmahnula. Vrećica se činila teškom. Ma uzmi samo. Ili čekaj Oksanka je izvukla iza vrećice bocu. Ovo je dţin. Je li ti baka ikad kušala dţin? To će joj vjerojatno biti nešto novo. Oksanka je uzela s police čašice za rakiju, napunila ih i odnijela jednu baki. Baka je pomirisala piće, namrštila se, zatim se nasmijala i sasula sadrţaj čašice u usta. Zara je učinila isto. Gorki plamen proširio joj se ustima. Od dţina se moţe napraviti piće koje se zove gin tonic. Ĉesto to spravljam našim mušterijama. Would You like to have something else, Sir? Another gin tonic, Sir? Noch einen? Oksanka je glumila kako stavlja piće na stol i odlučno nosi pladanj. Oksankina radost zarazila je i Zaru, pa se pravila kao da da je Oksanki napojnicu, kimala je uz odobravanje na Oksankino posluţivanje i cerekala se Oksankinim pošalicama kao što je to nekad običavala činiti. Uspjela sam te nasmijati, Oksanka je sjela zadihana od vrćenja. Puno smo se smijale, sjećaš li se? Zara je kimnula. U loncu se oko spiralne šipke nakupilo mjehurića. Zara je pričekala da voda proključa, zatim je izvadila grijač iz vode, uzela staklenku s čajem s police, nalila vodu na listiće čaja u čajniku i odnijela šalice na stol. Oksanka je baš mogla i najaviti posjet. Mogla je poslati razglednicu. Zara je mogla nabaviti nešto što bi joj ponudila, nešto čime bi obradovala Oksanku, a mogla ju je i dočekati odjevena u nešto drugo, a ne u kućnom ogrtaču i papučama. Oksanka je sjela za stol i stavila krzno na naslon stolca tako da joj je glava lisice ostala na ramenima, a preostali dio se ovio oko naslona. Ovo je pravo, rekla je kucnuvši noktom po naušnici. Pravi dijamanti. Vidi, Zara, tako se dobro zarađuje na Zapadu. A jesi li vidjela moje zube? Oksanka je sijevnula osmijehom. Zara je tek sad primijetila da se plombe na prednjim zubima ne vide. Zara se sjećala onih volgi, uvijek su jurile ugašenih svjetala 1 pogrdni estonski naziv za Ruse

27 nekamo u ţurbi. Sad Oksanka ima takav auto. I svojeg vozača. I tjelohranitelja. I zlatne naušnice s velikim dijamantima. Bijele zube. Kao djeca, Oksanka i Zara su skoro podletjele pod volgu. Išle su kući iz kina pustom cestom. Zara je vrtjela u dţepu plavosivu stvrdnutu gumicu za brisanje na čijoj se površini već davno izbrisao ţig. A onda je došao. Ĉule su zvuk, ali nisu vidjele auto kad je skrenuo iza ugla ravno pred njih i zatim odmah nestao. Bile su samo na pedalj udaljenosti. Kod kuće je Zara morala porašpati nokat. Slomio se pri udarcu u auto koji je iznenada dojurio, a drugi se nokat okrenuo i odvojio. Prst je krvario. U istom komunalnom stanu ţivjela je obitelj čija je kći ostala pod crnom volgom. Milicija je samo podigla ruke i odbrusila kako ne mogu ništa učiniti. Tako je to bilo. Vladini auti, što im se moţe. I još su se izderali na obitelj i poslali ih natrag kući. Zara nije kanila pričati o tome majci, ali majka je primijetila slomljeni nokat i krvav prst i nije povjerovala u objašnjenja, primijetila je da sad laţe. Kad joj je Zara rekla da ju je skoro pregazila crna volga, majka ju je udarila. Zatim je majka htjela znati jesu li je vidjeli ljudi u crnom autu. Ne vjerujem. Vozili su tako brzo. Nisu stali? Naravno da nisu. Nemoj nikad, nikad, nikad prilaziti takvom autu. Bjeţi ako ga vidiš. Bilo kamo. Odmah bjeţi kući. Zara se zaprepastila. Odjednom toliko riječi iz majčinih usta. To se nije često događalo. Vrlo vaţno za udarac, ali onaj bljesak u majčinim očima! Bio je tako svijetao. Majčino lice bilo je tako izraţajno, premda joj je obično bilo sasvim bezizraţajno. Cijelu je tu noć majka probdjela sjedeći za kuhinjskim stolom i buljila pred sebe. A nakon te večeri pogledavala bi u sumrak kroz zavjese kao da je očekivala crnu volgu da se zaustavi i s upaljenim motorom vreba ih pod prozorom. Kasnije bi se budila noću, pogledavala Zaru, koja se pravila da spava, odlazila do prozora, virila van, vraćala se i lijegala ukočena sve dok ne bi zaspala, ako bi uopće zaspala. Ponekad bi stajala iza zavjese gledajući van sve do jutra. Jednom je Zara ustala iz kreveta, prišla majci i povukla je za skut flanelske spavaćice. Nitko neće doći.