40 GODINA OD USPOSTAVE RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE

Transcription

1 ISSN Godina 17, Br. 2(33), str. 233-, Rijeka, str S A D R Ž A J UDK: 2 (05) 40 GODINA OD USPOSTAVE RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE Međunarodni znanstveni simpozij, Rijeka, 1. lipnja IZLAGANJA Mons. Mile BOGOVIĆ, 237 Povijesni koraci prema osnivanju metropolije Franjo Emanuel HOŠKO, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije u vrijeme nastanka Riječko-senjske nadbiskupije Miroslav AKMADŽA, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske komunističke vlasti Marko MEDVED, Biskupi Burić i Pavlišić u formiranju nove nadbiskupije i metropolije Ilija JAKOVLJEVIĆ, Biskup Nežić i osnivanje metropolije

2 234 Franjo VELČIĆ, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje riječke metropolije Mons. Ivan DEVČIĆ, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola u formiranju nove metropolije Rafko VALENČIČ, Život mons. Karla Jamnika, apostolskoga administratora Riječke biskupije Milan ŠIMUNOVIĆ, Priprema i proslava uspostave metropolije Nikola VRANJEŠ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije Emil SVAŽIĆ, Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci RASPRAVE I ČLANCI Veronika RELJAC, Modaliteti obiteljskog pastorala Zlatko MILIŠA, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada Danijel TOLVAJČIĆ, Bog kao šifra transcendencije. Jaspersova interpretacija «temeljnih šifri božanstva» Borislav DADIĆ Ivana KNEŽIĆ, Metafizička istraživanja o osobi

3 235 Aleksandra GOLUBOVIĆ Maja POLIĆ, Prilog o životu i djelu Krčanina Pietra Mattea Ferchia/Matije Frkića (Krk, Padova, 1669.) PRIKAZI I RECENZIJE Josip ŠIMUNOVIĆ, Župna zajednica na početku trećega tisućljeća (Nikola Vranješ) Nikola VRANJEŠ, I fedeli laici nella missione della chiesa in croazia oggi. Sfide e prospettive (Veronika Reljac) Franjo Emanuel HOŠKO, Zapadnohrvatske povijesne teme (Marijan Jurčević) Marko MEDVED, La chiesa cattolica a Fiume ( ): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista (Franjo E. Hoško) Franjo Emanuel HOŠKO, Zapadnohrvatske povijesne teme (Marko Medved) Stanko LASIĆ, Pravo na rođenje u učenju Crkve (Petar Radelj)

4 236

5 GODINA OD USPOSTAVE RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE 2 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., RASPRAVE I ČLANCI Mons. Mile Bogović POVIJESNI KORACI PREMA OSNIVANJU METROPOLIJE Mons. dr. sc. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup UDK: 282[27:262.3 RIJEČKA METROPOLIJA] ( )(091) Pregledni rad Autor prikazuje teškoće koje su priječile Rijeci postati regionalnim središtem. Obalni smještaj pružao je Rijeci otvoren pristup morskim putovima, a okruženost planinskim lancima priječila joj je povezanost na kopnenoj strani. Takav položaj bio je glavni razlog što je Rijeka bila više stoljeća pogranično područje. S vremenom su uspostavljene veze koje su išle u prilog njezinu središnjem položaju u društvenom i crkvenom smislu. Riječki arhiđakon imao je u vrijeme habsburške vlasti jaku podršku u jačanju svoje crkvene autonomije prema svome biskupu u Puli, mletačkom podaniku. Pokušaji osnivanja biskupskog sjedišta u Rijeci oko i nakon Bečkog kongresa nisu uspjeli. Biskupija je osnovana 1925., kad je Rijeka bila pod talijanskom vlašću. Budući da ju je nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup napustio, davana je ona u administraciju susjednim biskupima, a od do senjskom biskupu. Godine postaje nadbiskupijsko i metropolitansko središte. Ključne riječi: Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija, Riječka nadbiskupija i metropolija, Senjska biskupija, Senjska i Modruška biskupija, Riječka biskupija, Krčka biskupija, Pulska i Porečko-pulska biskupija. * * *

6 238 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br Prevladavanje vlastitosti pograničnog područja Rijeka po svom zemljopisnom smještaju ima danas položaj središta šireg okruženja. Mediteran je na tom mjestu ušao duboko u europsko kopno. Nalazi se na pragu srednje Europe, a nije mnogo udaljena od Panonije i Podunavlja. No na putu prema središnjem položaju trebalo je prevladati njezinu kopnenu izoliranost. Učka joj je zatvorila kopneni put prema Istri i italskom poluotoku, a Gorski kotar otežavao je vezu s Panonijom i Podunavljem. Iz Panonije (Slavonije) trebalo je u Rijeku ići preko Senja tako da ćemo u daljoj prošlosti susresti naziv: Rijeka kod Senja. Zbog planinskog okruženja ona će dugo imati karakter pograničnog područja. Tu trebamo vidjeti jedan od glavnih razloga što je Rimsko Carstvo u vrijeme Marka Aurelija gradilo ondje dug obrambeni zid prema unutrašnjosti. Rijeka je također bila pogranično područje i za vrijeme samostalne hrvatske srednjovjekovne države. Nakon toga bila je također više stoljeća uz granicu između Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarske države (vidi kartu 1). Karta1: Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i susjedne zemlje (Hrvatski povijesni atlas)

7 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., Dakle, za svoj središnji položaj koji danas ima trebala je Rijeka prevladati nemale zemljopisne prepreke. Cesta Karolina ( ) povezala je izravno Rijeku sa Zagrebom i Podunavljem. To je još više učinila Lujzijana ( ). Zatim je Rijeka povezana sa Zagrebom željeznicom. Tim prometnicima Rijeka dobrim dijelom preuzima prijašnju ulogu Senja. Paralelno s tim prometnicama u smjeru Zagreba otvarali su se i bolji putovi prema Ljubljani i Trstu. Zemljopisni i državnopravni okviri postavljali su uvjete i za crkvenu jurisdikciju. U srednjem vijeku bilo je riječko područje dugo na granici između Akvilejske patrijaršije i Splitske metropolije (vidi kartu 2). Koliko je ta pograničnost bila jaka, vidi se i po tome što se Krbavska ili Modruška biskupija sve do protezala do Rječine. 2 Karta 2: Crkveno razgraničenje oko godine (M. Peloza, Riječka metropolija)

8 240 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Svakako su nove prometnice i nova razgraničenja potaknula i crkvene i državne vlasti na traženje drukčijeg mjesta za Rijeku. U tom kontekstu Rijeka je izuzeta od jurisdikcije pulskog biskupa i dana na upravu senjsko-modruškom biskupu. No time nije prevladana pograničnost Rijeke jer je ona premještena s ruba jedne jurisdikcije na rub druge, s granice Pulske biskupije na granicu jurisdikcije senjsko-modruškog biskupa. Daljnji razvoj prilika pokazat će da je Rijeka krenula u smjeru središnjeg mjesta šireg područja. 2. Rast u smjeru crkvenog i društvenog središta I predaja o spornoj biskupiji Tarsatici još u vrijeme ranog srednjeg vijeka 1 može nam u neku ruku potvrditi kako položaj Rijeke ima dosta karakteristika koje joj omogućuju rast prema središnjoj poziciji šireg područja. Ovdje se nećemo baviti tim pitanjima jer je taj položaj s mnogih gledišta postao upitan. Osvrnut ćemo se ovdje na razvoj onih čimbenika u novom vijeku koji su bili nakloni tom rastu Rijeke. Autonomija riječkog arhiđakonata. U kasnom srednjem vijeku, kao i u novom sve do godine, Rijeka je bila u sastavu Pulske biskupije, ali je riječki arhiđakon imao znatne ovlasti, napose kad je Rijeka bila u habsburškim, a Pula u mletačkim rukama. Kobler smatra da je Rijeka oko godine bila središte jedne plebanije kojoj je pripadalo područje od Rječine do vrhova Učke i od Brseča do Klane. (To je onaj kraj zapadno od Rječine koji danas pripada Riječko-senjskoj nadbiskupiji.) Na čelu tog okružja nalazio se arhiđakon kojemu su pomagali drugi svećenici. Iz tog skupa svećenika 1 Postojanje antičke i ranosrednjovjekovne biskupije u Rijeci (Tarsatica) još je nesigurno. Valja reći da se stara Tarsatica nalazila na području današnje Rijeke (Stari grad). Dana 26. lipnja 996. car Oton III. potvrđuje akvilejskom patrijarhu neke biskupije, među njima spominje i Tarsatiku. On zapravo potvrđuje povelju Karla Velikog iz 803. godine. Za ovu se zna da je falsifikat, ali za neke je povjesničare povelja cara Otona III. autentična. Ipak se povjesničari uglavnom slažu da 986. godine Tarsatika više nije bila takvo središte koje bi moglo imati svoga biskupa. Ona bi to mogla biti prije 800. godine, ali o njoj kao biskupiji nemamo za to vrijeme nikakva traga. Jedni misle da je u povelji Otona III. izražena želja akvilejskog patrijarha da mu se osiguraju neki posjedi, a drugi misle da se tu kriju careve osvajačke namjere prema područjima istočno od Učke. (Usp. Luigi Maria TORCOLETTI, Tarsatica ed i primordi di Fiume, Palermo, 1950., str. 171; Lujo MARGETIĆ, Rijeka-Vinodol-Istra, Rijeka, 1990., str. 34; Giovanni KOBLER, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, vol. I, Fiume, 1896., str )

9 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., razvit će se s vremenom riječki kaptol. Kada su kašteli u Kastvu, Veprincu, Mošćenicama, Brseču i Klani dobili svog svećenika i razvili se u posebne župe, ostali su i dalje pod jurisdikcijom arhiđakona. Nakon što je austrijska vlast zabranila svojim podložnicima komunikaciju s mletačkim biskupima, priključeno je arhiđakonatu i područje s druge strane Učke: Boljun, Lupoglav, Vranja, Nova Vas, Kožljak i Šumber. 2 Pokušaji početkom 17. stoljeća. Napetost između Habsburgovaca i Venecije stvorila je povoljne okolnosti za osnivanje biskupije u Rijeci. Naime, Rijeka je bila unutar habsburških nasljednih zemalja, ali je u crkvenom pogledu bila podložna biskupu u Puli, dakle podaniku mletačke države. To je išlo u prilog riječkom arhiđakonu koji je imao uvijek podršku svjetovnog gospodara u jačanju svoje crkvene autonomije naspram pulskog biskupa. Za vrijeme spora Riječana s pulskim biskupom Klaudijem Sozomenom i grad je sa svoje strane tražio kako se osloboditi biskupove jurisdikcije. Godine Gradsko vijeće obraća se nadvojvodi Ernestu da oslobodi Rijeku od jurisdikcije pulskog biskupa i pripoji je nekoj biskupiji na svom području. Gradski kapetan Stjepan della Rovere išao je dalje. Radio je na osnivanju samostalne biskupije u Rijeci i imenovanju arhiđakona biskupom. Za tu ideju dobio je i nadvojvodu Ferdinanda koji je nakon toga razmotrio kako bi se uzdržavao novi biskup. Dobivao bi godišnje 1200 forinti. U tome ga je podržao bivši pulski biskup Klaudije Sozomen, koji je za samostalnu Riječku biskupiju nastojao pridobiti i aktualnog pulskog biskupa Kornelija Sozomena, svoga brata. Rim nije bio sklon takvom potezu jer bi, prema načelu da se biskupija ne smije protezati izvan državnih granica, čime se opravdavalo osnivanje biskupije u Rijeci, trebalo osnivati još više novih biskupija. Rim je za takav stav, dakako, imao podršku i kod akvilejskog patrijarha. Papinski državni tajnik 5. prosinca piše nunciju u Graz kako treba sve učiniti da se nadvojvodu odvrati od takve namisli. Štoviše, biskupu Korneliju bilo je zabranjeno u Rijeci preuzeti u nadarbinu kuću "Brunetti" jer 2 2 Usp. G. KOBLER,

10 242 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se smatralo kako će ona biti dana za rezidenciju novom biskupu. Pismo protiv uspostave biskupije u Rijeci uputio je državni tajnik nunciju i 25. lipnja 1611., što znači da nadvojvoda još u to vrijeme nije odustao od svoje namjere. 3 Do osnutka Riječke biskupije tada nije došlo, ali je riječki arhiđakon učvrstio svoju jurisdikciju na cijelom spomenutom području. Ono je obuhvaćalo 16 župa. Znakovita je izreka arhiđakona Petra Svilokosija da je Pulska biskupija podijeljena na dva dijela: jedan mletački, s biskupom u Puli, i drugi austrijski, s arhiđakonom u Rijeci. 4 Prijedlog da Rijeka postane središte Modruške biskupije. Za vrijeme cara Josipa II. učinjeni su zamašni planovi za preuređenje biskupija i župa. Riječani su tada smatrali kako su za njih nastale povoljnije prilike pa traže odcjepljenje od Pulske biskupije i osnivanje biskupskog sjedišta u njihovu gradu. 5 Do promjena je došlo, ali ne u smislu njihova zahtjeva. Rijeka je, naime, dana na upravu senjsko-modruškom biskupu. Rijeka je već tada toliko značajan grad da se nametala za biskupijsko središte. Nedugo nakon što su propale kombinacije da se u nj prenese sjedište Pićanske biskupije, počele su slične kombinacije s Modrušem, odnosno Modruškom biskupijom. Najpogodnije vrijeme pokazalo se poratno stanje koje je započelo Bečkim kongresom godine. Pregovori između Beča i Rima počeli su 1818., a završili Trajali su, dakle, punih deset godina. Nije tu, doduše, bilo samo pitanje Rijeke nego mnogo šire, jer je u međuvremenu nestalo Mletačke Republike, a njezino područje došlo je pod Austrijsku Monarhiju. Trebalo je nakon promjena državnih granica urediti i one crkvene. Rezultat tog rada bit će cjelovito crkveno preustrojstvo objavljeno papinskom bulom "Locum beati Petri" kojom su, među osta- 3 Archivio segreto vaticano, Nunziatura di Germania, vol. 22, ff. 37v, 49r, 50r, 165v, 167rv, 190r. Vidi također Augustino THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, II, Zagreb, 1875., str. 108; Andrija RAČKI, Crkveno pitanje grada Rijeke, Katolički list, 59 (1908), 18, str G. KOBLER, nav. dj., str A. RAČKI, nav. dj., str. 211.

11 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., lim, dokinute biskupije u Rabu i Osoru, a njihovo područje pripojeno Krčkoj biskupiji. Rijeka je u početku pregovora predlagana ne samo kao novo biskupsko nego i metropolitansko središte. Godine napušta se ideja o metropoliji, ali se ozbiljno radi na biskupiji. Iako bi toj biskupiji bilo sjedište u Rijeci, ona bi nosila povijesno ime Modruške biskupije. Toj bi biskupiji pripale sve župe s područja dotadanjih biskupija Senjske i Modruške koje se nalaze pod civilnom upravom ("Provincijal"), a Senjskoj bi biskupiji ostale župe Vojne krajine ("in militari"). Pored toga, od Tršćanske biskupije pripalo bi Modruškoj 15 župa, vikarijata i ekspozitura, i to: Kastav, Klana, Rukavac, Opatija, Volosko, Lovran, Veprinac, Mošćenice, Kraj, Brseč, Jelšane, Mune, Brgud, Klana i Podgraje. Među spisima Tajnog vatikanskog arhiva koji se odnose na to pitanje nalazi se i jedan zemljovid na kojemu su ucrtane granice planirane biskupije, kao i granice područja koje bi ostalo pod Senjskom biskupijom (vidi priloženu kartu). 2 Karta 3: Prijedlog osnivanja Modruške biskupije u Rijeci ( ) (M. Peloza)

12 244 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Cijeli je plan s Riječkom biskupijom propao onda kada je Bečka vlada morala predati upravi hrvatskog bana i sabora spomenuti "Provincijal". Ostalo se kod prijašnjeg stanja. Nakon toga Tršćanskoj biskupiji vraćeno je područje koje bilo planirano pripasti Modruškoj biskupiji sa sjedištem u Rijeci. Bula "Locum beati Petri" uopće ne spominje Rijeku Rijeka biskupijsko središte Konačno Rijeka postaje biskupsko središte. Mađari i Talijani nastojali su početkom prošlog stoljeća Rijeku izdvojiti iz uprave senjsko-modruškog biskupa. Smetalo im je posebno što su u Rijeku dolazili za župnike svećenici odgojeni u hrvatskom duhu u senjskom sjemeništu. Prigovarali su im kako su veći Hrvati nego kršćani. Do raspada Austro-Ugarske bilo je više peticija za odcjepljenje Rijeke od Senja, 7 pa čak i takvih koje su tražile pripojenje Rijeke jednoj mađarskoj biskupiji, kao npr. onoj u mađarskoj Velikoj Kaniži. Kada je nakon Prvog svjetskog rata Rimskim ugovorom Rijeka pripala Kraljevini Italiji, a samo godinu dana nakon toga (1925.) postaje biskupijskim središtem. Uz hrvatski dio sa zapadne strane Rječine do vrhova Učke i Ćićarije toj biskupiji pripojene su i neke slovenske župe. Nova biskupija nastala je zapravo od dijelova područja triju biskupija: od Modruške ili Krbavske (Rijeka); od Tršćanske dekanat Kastav (izuzevši sam Kastav i župu Sv. Križ), dekanat Jelšane (Jelšane i kapelanija Brgud); od Ljubljanske biskupije dekanat Trnovo (Trnovo, kapelanija Vel. Bukovica, Harje, Knežak, Prem i Zagorje). Dekanat Jelšane i Trnovo ujedinjeni su u jedan dekanat: Jelšane-Trnovo. Biskupija je obuhvaćala 13 župa, 7 kapelanija, 28 crkava, 36 svećenika i duša. 8 6 U Archivio segreto vaticano, Congregatio Cosistorialis, nalazi se obilna građa o tom predmetu u spomenutim godinama. Građu je koristio H. BASTGEN u svom djelu Die Neuerrichtungen der Bistümer in Österreich nach der Säkularisation, Wien, Za Modrušku biskupiju obilno se koristio građom Makso PELOZA u članku: Historijat stvaranja modruške biskupije sa sjedištem u Rijeci godine, Jadranski zbornik, VII (Rijeka, 1969.), str Članak je objavljen i kao separat. 7 Usp. La voce del popolo od 18. do 19. kolovoza 1908.: Per il Vescovato indipedente di Fiume. 8 Vidi: Tatjana BLAŽEKOVIĆ, Postanak riječke biskupije i njezino djelovanje, Jadranski zbornik, V (Rijeka-Pula, 1962.), str O klimi u kojoj je nastajala ta biskupija vidi Mile BOGOVIĆ,

13 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka, zajedno s Istrom, postaje sastavnim dijelom Hrvatske. Nije se, dakako, postavljalo pitanje ima li smisla postojanje Riječke biskupije nego koje bi područje ona trebala obuhvaćati. 2 Karta 4: Granice biskupija Fragmenti za povijest Riječke biskupije, u zborniku "Krbavska biskupija u srednjem vijeku", Rijeka, 1986., str

14 246 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 U listu "Gore srca" od 1. listopada objavljen je članak "Istarske biskupije", gdje se donose prijedlozi za novo crkveno razgraničenje. U pogledu Rijeke predlaže se da ona postane središtem šireg područja od onoga Riječke biskupije. Njoj bi se od Modruške biskupije trebalo pripojiti područje zapadno od crte Ledenice Moravice i cijela Krčka biskupija. Senjskom biskupu ostalo bi područje biskupija Senjske i Modruške zapadno od spomenute crte. U Senju su nezadovoljni takvom podjelom i šalju listu "Gore srca" drukčiji prijedlog razgraničenja. Tu se kaže: "U pitanju razgraničenja biskupija za nas je najvažniji budući položaj Rijeke i to iz razloga: 1. Rijeka je prije svjetskog rata pripadala Modruškoj biskupiji te je tamo još i sad živa tradicija njezine povezanosti sa Senjom. Svojom važnošću privrednog i kulturnog centra ona bi imala postati i vjerski centar ovoga kraja na taj način što bi se rezidencija senjskog biskupa prenijela tamo. Za to govore i činjenice da su u Senju porušeni svi crkveni objekti te bi se moralo misliti na gradnju katedrale i biskupskog dvora dok je na Rijeci to sve u ispravnom stanju. Priključenju Rijeke i okolice ne bi smjela smetati veličina biskupija Senjske i Modruške, jer je broj katolika u njima, posebno u Senjskoj mnogo opao. 2. U Gore Srca god. I, br. 13, 1. X članak Istarske biskupije predlaže svoju podjelu. Članak je pisan isključivo sa stanovišta Istre, te malo vodi brige o susjednim biskupijama. Od Modruške bi se biskupije trebao odcijepiti Gorski kotar i Hrvatsko primorje do Ledenica te s Krkom, Rabom, Rijekom i okolicom sačinjavati Riječku biskupiju. Sve to na principu da su potrebne veće biskupije. Od Modruške bi se biskupije time odvojilo cca vjernika (predratni podaci) u krajevima koji su manje stradali u ratu, a ostala bi opustjela Lika, Kordun, Podgorje i okolica Ogulina. Time bi biskupija Senjsko-modruška bila praktično uništena jer bi postala premalena i morala bi se predati u administraciju kojem susjednom biskupu (Riječkom), jer sama ne bi imala rezidencije. Senj je i prije rata bio nepogodan za to, Ogulin je zapravo selo i u predloženoj po- 9 Gore srca, I, br. 13.

15 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., djeli bio bi na periferiji, Otočac ima slabe prometne veze s ostalim dijelovima biskupije, a Gospić uopće ne može doći u obzir. 3. Pitanje klera u biskupiji senjskoj. Dosad je velika većina bila iz Modruške biskupije i to upravo iz dijela koji bi se po predloženoj podjeli imao odcijepiti. Naravno da bi se svi htjeli vratiti u biskupiju svog rodnog mjesta Riječku, a Senjska bi opustjela. Izgledi za budućnost bili bi slabiji. 4. Citirani članak navodi za svoju podjelu gospodarsko-političke razloge ne navodeći ih konkretno. Ukoliko zbilja postoje, za crkvenu su raspodjelu od sporedne važnosti. Glavne su duhovne potrebe. Možda bi se isto tako važni gospodarsko-politički razlozi mogli navesti i protiv njihovog stanovništva; a da se i ne govori o gospodarsko-crkvenim razlozima. Umjesto predloženog razgraničenja bilo bi prikladnije sljedeće: Senjsko-modruškoj biskupiji vraća se Rijeka s okolicom ispod Učke. Krčkoj biskupiji Cres, Lošinj i drugi otoci, a Istra po potrebi jedna ili dvije biskupije." 10 Bila je to reakcija na članak u listu "Gore srca". Poslije će Senj razraditi cjelovitiji prijedlog i poslati ga nadležnim crkvenim ustanovama. Napisan je latinskim jezikom i priložena je najprije karta trenutačnog stanja (v. karta br. 3), zatim posebna karta za svaku varijantu prijedloga. Prijedlog nosi nadnevak 10. prosinca Najprije se iznose tri mogućnosti: 1. Pulskoj biskupiji pripojiti dijelove Tršćanske biskupije na hrvatskom području tako da u cijeloj srednjoj i južnoj Istri bude samo jedna biskupija sa sjedištem u Puli ili Pazinu Dopis se nalazi bez ikakvih oznaka u jednom fasciklu. Pisan je rukom biskupa Viktora Burića. On je na kraju, ne navevši datum, dodao: Odaslano uredništvu Gore Srca. 11 Spis je pod br. 33/Prezidijala.

16 248 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Karta 5: Prijedlog razgraničenja br. 1 Dijelove Zadarske biskupije (otoci Cres i Lošinj) vratiti pod jurisdikciju krčkog biskupa, kao što je bilo prije godine. Riječka biskupija bez svog slovenskog dijela ujedinjuje se sa Senjskom biskupijom, a sjedište je u Rijeci (vidi kartu br. 4). 2. Pulskoj biskupiji pored područja naznačenog pod 1 pripajaju se otoci Cres i Lošinj.

17 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., Riječkoj biskupiji bez njenog slovenskog dijela daje se otok Krk i dio Senjsko-modruške na zapad od crte Novi Vinodolski Brod Moravice. 2 Karta 6: Prijedlog razgraničenja br. 2 Krčka biskupija se dokida. Preostali njezini dijelovi (otok Rab i sjeverni dio Paga) pripajaju se Senjskoj biskupiji (vidi kartu br. 5).

18 250 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br Pulska biskupija kao u prethodnom prijedlogu. Biskupije Senjska, Riječka i Krčka sjedinjuju se pod jurisdikcijom jednoga biskupa sa sjedištem u Rijeci. Modruška biskupija se ne spominje, ali se iz priložene slike (vidi kartu br. 6) vidi da se pod Senjskom misli i na područje Modruške biskupije. Predlaže se, kao najbolje rješenje, navedeno pod br Karta 7: Prijedlog razgraničenja br Prijedlog očito nema namjeru točno odrediti granice pojedinih biskupija nego kaže u globalu kamo bi koja cjelina mogla pripasti. Za Istru uzima da je to jedna biskupija (Pulska), ali nema namjeru ulaziti u raspravu je li to najbolje, ili je pak korisno da i dalje ostane biskupija u Poreču. Razumljivo je da su u središtu zanimanja toga prijedloga Senj i Rijeka. Ostalo se dotiče tek sekundarno.

19 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., Dalje se predlaže da do razgraničenja između Slovenije i Hrvatske slovenski i hrvatski dio Riječke biskupije imaju svaki svoga posebnog apostolskog administratora. Hrvatski dio Tršćanske biskupije treba biti podložan administratoru sa sjedištem u Puli ili Pazinu. Riječki administrator ne može biti u isto vrijeme i istarski. Prijedlogu pod br. 1 daje se prednost pred drugim i zbog toga jer se prema njemu biskupije ne bi ukidale, iako bi uprava bila pod jednim biskupom. 13 Konačnog rješenja pitanja Rijeke nije još bilo na vidiku. Nakon odlaska riječkog biskupa Uga Camozza u Italiju godine, Sveta je Stolica imenovala jelšanskog župnika Karla Jamnika za apostolskog administratora cijelog područja biskupije (slovenskog i hrvatskog dijela). Kad je on uskoro umro, naslijedio ga je u upravi krčki biskup Josip Srebrnić (Slovenac). 14 Hrvatski kler i narod nisu, dakako, bili zadovoljni takvim rješenjima. U srpnju senjsko-modruški kler uputio je Svetoj Stolici molbu, koju su potpisali svi svećenici, da se Rijeka poveže s biskupijama Senjskom i Modruškom i da središte bude upravo u Rijeci. To je varijanta koju su u Senju i prije predlagali. "Senjsko-modruška bi Ovdje mi nije cilj iznositi cjelokupnu problematiku oko razgraničenja nego samo naznačiti razne pokušaje i prijedloge. Za gornji je prijedlog vidljivo da je koncept pisan rukom samoga biskupa dr. Viktora Burića. Tko mu je pritom bio savjetnik, nije razvidno. Poslije će se svakako uključiti i dr. Makso Peloza, tada profesor na Hrvatskoj kalsičnoj gimnaziji u Pazinu, koji je godine, na molbu biskupa Dragutina Nežića, izradio prijedlog razgraničenja sa Slovenijom. Taj je prijedlog poslao i u Senj. Zaveden je u Burićev Prezidijal pod br. 193/1952. Izgleda da je također Pelozin tekst onaj naslovljen: Sudbina hrvatskog svećenstva riječke biskupije poslije godine i pitanje odgoja svećeničkog podmlatka u našim prilikama. Taj spis ima 9+7 gusto tipkanih stranica, a zaveden je u Prezidijalu pod br. 176/1951. Očito je da spisi nisu registrirani kronološki. 14 Dana 5. i 7. srpnja razgovarao sam s nadbiskupom Burićem o raznim pitanjima vezanim uz njegov rad kao biskupa. Što se tiče Riječke biskupije, on mi je rekao sljedeće: "Kad je nakon rata područje Riječke biskupije pripojeno Jugoslaviji, nastao je problem kako upravljati tim područjem. Iz te biskupije otišli su mnogi svećenici u Italiju, a tako i benediktinke i riječki ogranak sestara Srca Isusova. Otišao je i biskup Camozzo. On je sa mnom bio veoma dobar, ali mi je izričito rekao da ja neću postati upravitelj Riječke biskupije. Imenovao je administratorom jelšanskog župnika, Slovenca, Karla Jamnika. To je bio dobar čovjek, ali teški dijabetičar. Ta ga je bolest ubrzo dovela do groba. Nakon toga postao je administrator krčki biskup Josip Srebrnić, također Slovenac. On se tu lijepo snašao. Počeo je gospodariti onim krajem. Nosio je uvijek neku torbu sličnu torbi za rodilje. Nastanio se kod kapucina. Krčani su reagirali da ga nema u biskupiji. Nakon toga povjerili su meni administraciju hrvatskog dijela Riječke biskupije. Polazio sam svaka dva tjedna u Rijeku, običnim kamionima, i ostajao ondje tjedan dana. Stanovao sam kod sestara sv. Križa na Sušaku dok nije djelomično popravljena biskupska kurija na Rijeci."

20 252 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupija, koja broji otprilike vjernika, na svojem prostranom teritoriju nema nijednog mjesta koje bi bilo podesno za biskupsko sjedište... Senj je... premalen i sada napola razrušen grad. Biskup nema kaptola ni dovoljan broj svećenika u upravi biskupije... Zato ne može biskup u Senju imati niti pontifikalnih obreda, kako to dolikuje. Sasvim bi drukčije bilo u Rijeci, gdje je više župa, više samostana, više svjetovnog i redovničkog klera." 15 Molba nije urodila željenim uspjehom, ali se nešto pomaklo. Iste je godine uprava Riječke biskupije podijeljena na slovenski i hrvatski dio biskupije. Hrvatski dio predan je 30. studenoga iste godine na upravu senjsko-modruškom biskupu Viktoru Buriću. On će nakon toga u određene dane rezidirati u Rijeci, ali će i dalje stolovati u Senju. Ipak je i dalje u Rijeci radila posebna biskupska kancelarija. Rijeka je, dakle, i dalje ostala bez svog biskupa, a senjsko-modruški biskup, sa sjedištem u Senju, upravljao je hrvatskim dijelom Riječke biskupije. Time se svakako postiglo da Rijeka u crkvenom pogledu ne bude pod slovenskim utjecajem, što je bio jedan od jačih razloga koji su stajali iza molbe senjsko-modruškog klera, ali je jasno bilo da stvari još nisu stavljene na svoje mjesto. Nije čudo da su nicali novi prijedlozi. Ubrzo nakon tog rješenja, 13. prosinca Josip Pavlišić imenovan je pomoćnim biskupom senjsko-modruškim. Nema sumnje da su ta dva događaja međusobno povezana: davanje hrvatskog dijela Riječke biskupije na upravu senjsko-modruškom biskupu i dodjela pomoćnog biskupa. Pavlišić se nastanio u Rijeci, ali je svojim čestim putovanjima, u zgodno i nezgodno vrijeme, povezivao cijelo područje koje je bilo pod jurisdikcijom biskupa Burića. Odlazak Pavlišića najprije za župnika u Ogulin (1956.), a onda u Gospić ( ) zacijelo je značio privremeno odgađanje rješenja pitanja Rijeke kao crkvenog središta. Ali je, bez sumnje, činjenica da je on svojim boravkom i brojnim putovanjem, povezujući cijelo spomenuto područ- 15 Molbu nisam našao u izvorniku. Nije ni objavljena u Službenom vjesniku. Objavio ju je tada pomoćni biskup Josip Pavlišić u svojoj brošuri Biskupija Rijeka i Senj-Modruš, (ciklostil), str. 3-6 (latinski) i 6-9 (hrvatski prijevod). Ispod pisma stoji da slijede potpisi "svih svećenika Senjsko-modruške biskupije".

21 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., je, imao velik utjecaj na rješenje tog pitanja u smislu kako je riješeno te kako je i danas. 4. Rijeka metropolijsko središte U vrijeme Drugog vatikanskog sabora ( ) počelo se kod nas slobodnije misliti i pisati. Bilo je to vrijeme brojnih inicijativa i pothvata. Tih je godina pokrenuto pitanje razgraničenja pojedinih biskupija i stvaranja novih metropolitanskih središta. Rijeka je s pravom mogla očekivati kako će i na crkvenom planu značiti ono što je po svom razvoju i po svojoj veličini značila na općedruštvenom planu. Ali ona još nije imala svoga rezidencijalnog biskupa nego je njome upravljao biskup iz Senja. Biskup Pavlišić bio je tumač tih očekivanja u kleru i narodu. On je iz Rima 7. listopada uputio pismo svim svećenicima biskupija "senjske-riječke-modruške i krbavske" u kojemu traži da svaki odgovori koje mu se rješenje od tri predložena čini najboljim: 1. Pridruženje čitavog teritorija sadašnje jurisdikcije sa sjedištem u Senju; 2. Udruživanje čitavog teritorija sa sjedištem u Rijeci; 3. Udruživanje Modruške i hrvatskog dijela Riječke biskupije u jednu upravnu jedinicu s rezidencijalnim biskupom u Rijeci i udruživanje Senjsko-krbavske biskupije s rezidencijalnim biskupom u Gospiću ili Otočcu, ili Senju. (Ovo zadnje neće odgovarati pastoralnom trenutku, ali određeni razlozi govore i za tu varijantu.) 16 Razvila se žučna rasprava na mnogim razinama treba li sjedište biskupije prenijeti iz Senja u Rijeku ili sačuvati Senjsku biskupiju sa svojim posebnim biskupom. Većina svećenika odgovorila je na anketu tako da je podržala objedinjavanje cijelog područja sa sjedištem u Rijeci, ali je bilo i drugih prijedloga. U Senju su, uz stručnu pomoć Pavla Tijana (Madrid), izradili protuprijedlog 16 u kojemu se s raznih gledišta brani opstojnost Senjske biskupije i traži da se područje podijeli na dvije samostalne biskupije: Senjsku i Riječku. Senjskoj bi trebali pripasti dekana Vidi prethodnu bilješku. Brošura ima 21 stranicu.

22 254 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ti: stolni senjski, jablanački, otočki, gospićki, perušićki, ogulinski i rakovički. Uz to, od Vinodolskog dekanata, župe: Bribir, Novi, Ledenice, Zagon. Ostalo područje pripalo bi Riječkoj biskupiji. Za Slunjski dekanat ostalo je neodređeno jer se pretpostavljalo da bi moglo doći i do osnivanja neke nove (karlovačke) biskupije kojoj bi on mogao pripasti. Brošura koja je obrazlagala taj prijedlog dijeljena je po biskupiji pojedinim osobama "u ime senjskih vjernika", a potpisan je bio prof. Petar Šimatić. Ipak je svima bilo jasno kako je duša te inicijative bio mons. Vlado Kraljić, biskupijski kancelar i tajnik biskupa Burića. S njima je surađivao poznati senjski povjesničar Pavao Tijan, nastanjen u Madridu. Sam biskup Burić prepustio je rješavanje pitanja komisiji Biskupske konferencije za novu administrativnu podjelu Crkve u nas. Pomoćni je biskup Josip Pavlišić na senjsku brošuru odgovorio svojom. 17 Tu, među ostalim, izjavljuje kako nije riječ ni o kakvom ukidanju Senjske biskupije. Ona ostaje i dalje, samo što Senj neće imati biskupsku rezidenciju. Rješenje nam je poznato. Papa Pavao VI. svojim svečanim pismom (bulom) Coetu instante 27. srpnja podiže Rijeku na razinu nadbiskupijskog i metropolitanskog središta. U novu nadbiskupiju ulazi područje Modruške biskupije, koja time prestaje postojati, a Senjska se jednakopravno sjedinjuje s Riječkom pod nazivom Riječko-senjska nadbiskupija. Ujedno je Rijeka podignuta na dostojanstvo metropolitanske nadbiskupske Crkve. U novu metropoliju, uz Riječko-senjsku nadbiskupiju, ulaze još Krčka i Porečka i pulska biskupija. Nadbiskupija treba imati samo jednu kuriju i to u gradu Rijeci. 18 Ovdje ćemo naznačiti kako se postavilo svećenstvo iz Like i svećenici Ličani. Dana 4. rujna uputili su pismo biskupu Viktoru Buriću u Senj svećenici koji djeluju u Lici, a nisu Ličani. Oni plediraju za jedinstvenu biskupiju sa sjedištem u Rijeci. Oštro osuđuju sve one koji to jedinstvo žele narušiti On je tada bio pomoćni biskup dr. Viktoru Buriću i generalni vikar. 18 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, god. II (1970), br. 1., str Biskupski arhiv Senj, Spisi, 1968., br

23 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., Nedugo nakon toga svećenici i bogoslovi Ličani (rođeni u Lici) uputiše biskupu Buriću predstavku drugog sadržaja. 20 Mislim da je korisno to pismo donijeti u širim izvacima. 2 Karta 8 (M. Peloza: Riječka metropolija) Ličani osporavaju pravo onim prvima (koji rade u Lici, ali nisu Ličani) govoriti u ime ličkog naroda. Ličani kažu kako ne žele nikome nametati svoje mišljenje nego ističu potrebu da se rješenje ne donosi prije nego se na jednom širem svećeničkom skupu pitanje temeljito raspravi. Oni kažu: 3. Žao nam je i držimo štetnim da se u vezi ovog problema nije održao skup svih svećenika na kome bi svako mogao iznijeti svoje mišljenje i razloge, a tako čuti mišljenje i razloge drugih pa bi sve bilo manje bolno. 4. Podizanje Riječke biskupije na nadbiskupiju pozdravljamo i veseli nas. Isto tako i ujedinjenje nekih krajeva Vaše uprave s Riječkom biskupijom. Međutim spajanje cijelog teritorija Senjske 20 Ondje, br Predstavku je sastavio Vlado Pezelj, a drugi su je potpisali.

24 256 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 i Modruške biskupije s Riječkom sa sjedištem u Rijeci smatramo: nepodesnim, nepravednim, štetnim, kratkovidnim, jer: a) s tim se dokrajčuje samo rivalstvo između Senja i Rijeke i ništa više, dok bi žalac ostao za dugo; b) s pomoćnim biskupima se problem općeg stanja samo dodiruje i privremeno ublažuje, a nama je potreban stalan, djelotvoran, punovlastan, punomoćan lijek; c) Lika je bila zanemarivana iz Senja, a iz Rijeke još će više; d) na pomicanje sjedišta kao i na ujedinjenje u prošlosti naši su pređi bili prisiljeni turskim osvajanjem ognjem i mačem, a tim je mnogo izgubljeno. Sadanje pomicanje sjedišta i ujedinjenje za naše je krajeve sudbonosno koliko i ono u prošlosti. Nekada Udbina, pa Otočac i Modruš, pa Senj i Novi, a sad Rijeka. To je stalno povlačenje i bježanje pred nekim i nečim. S Rijeke se više nema kuda nego u more u nestanak. Sada je čas da se tome stane na put; e) sigurnost i snaga Primorja u budućnosti u velikoj mjeri ovisi o sigurnosti i snazi ovoga dijela zaleđa, koje se može podići i uščuvati samostalnošću. 5. Izjašnjavamo se za samostalnu biskupiju s tim da se pristupi razgraničenju između dosad ujedinjenih biskupija Senjske i Modruško-krbavske...

25 2 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., Karta 9. Riječka metropolija danas (M. Vidović, Povijest Crkve u Hrvata) 7. Želimo da nam poslije odvojenja s krajevima koji će biti pod Rijekom ostane zajedničko: Bogoslovsko sjemenište, po mogućnosti razne komisije koje predviđa Koncil i prezbiterijalno vijeće. Malo sjemenište želimo imati svoje, na svom terenu, jer bi tako porastao broj zvanja, a povećao se postotak sjemeništaraca koji bi prolazili u bogosloviju, a bogoslove koji bi postali svećenici. 8. Molimo Vas, Preuzvišeni, i zaklinjemo, nemojte dokidanjem Senjske biskupije predati cijelu Liku udesu Udbine, Borićevca, Gračaca, Lovinca i Udbine. Pismo su potpisali: Josip Banić, prepošt, Mirko Dinter, Petar Butković, Drago Banić, Vlade Pezelj, Ante Cvitković, Mile Ivančić, Mate Vuković, Mile Pecić, Milan Bogović, Milan Šimunović, Ante Cindrić, Tomo Šporčić, Marko Cvitković, Josip Šop, Božo Tvrdinić, Drago Prša, Marko Piršljin i Mile Rajković. Pismo nije polučilo željeni cilj. Rješavale su se stvari na višim razinama, a i svećenička je većina bila u smjeru donesenog rješenja. Možda će nam biti žao što taj put manjina nije pobijedila!

26 258 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zaključak Rijeka je tijekom povijesti u crkvenom pogledu bila nepravedno zapostavljana. Zbog posebnog zemljopisnog i povijesno-političkog položaja, u ključnim momentima izbio je na površinu za nju neki nepovoljan razlog koji je odgađao osnivanje samostalne biskupije. Isto tako i vrijeme u kojemu je Rijeka postala biskupskim sjedištem (1925.) nije bilo takvo da bi je smjestilo u prirodno središte područja koje joj je kao biskupiji dodijeljeno. Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka više nije u pograničnoj zoni nego u središtu jednog šireg hrvatskog područja, ali je trebalo proći prilično vremena da se definira trajnije rješenje. Kao ključan problem pokazalo se pitanje u kojemu bi odnosu trebalo biti područje biskupija Senjske i Modruške prema biskupijskom sjedištu u Rijeci. Rijeka je, naime, svojim značenjem već odavna uvelike premašila biskupijski grad Senj i bilo je jasno da se ne može dulje vremena Rijekom upravljati iz Senja. Za Senj je i to bila velika nepogodnost što je u Drugom svjetskom ratu jako nastradao, kao i cijelo područje koje je bilo pod jurisdikcijom biskupa u Senju. Poratna raseljavanja s tog područja taj su problem još više istaknula. Sve je to usmjeravalo traženje konačnog rješenja u što čvršćem povezivanju tog cijelog područja s Rijekom. Tako se dogodilo da je Rijeka podignuta na metropolitansko središte, a senjski je biskup prešao u Rijeku i postao prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolit. Granice nove nadbiskupije prema zapadu ne prelaze granice Riječke biskupije, a prema sjeveru odcijepljen je dio iste biskupije koji se nalazio u Sloveniji. Do proširenja nad/biskupijskog područja došlo je prema istoku. Izostale su podrobnije studije dokle bi u skladu sa suvremenim prilikama trebalo protegnuti jurisdikciju riječkog nadbiskupa. Jednostavno je cijelo području Senjske i Modruške biskupije povezano s hrvatskim dijelom Riječke biskupije i tako je oformljena nova crkvena jedinica: Riječko-senjska nadbiskupija. Najjednostavnija rješenja nisu uvijek i najbolja. Daljnji slijed događaja nakon uspostave Riječko-senjske nadbiskupije iznijet će na vidjelo i neke slabosti odluke iz godine. Kordun, Lika i Krbava ostadoše predaleko od svog biskupijskog

27 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., središta, a inače i ne gravitiraju prema Rijeci. U prošlosti su na tom području bila tri biskupijska središta: Krbava, Modruš i Otočac. U vrijeme turske najezde Krbava je uništena, Modruš je spao na jedno od brojnih kršćanskih uporišta na obrambenoj granici. Otočac je prošao nešto bolje, ali je i on jedva sačuvao kontinuitet župnog središta. Po završetku rata s Turcima za Liku (1689.) postavljalo se ozbiljno pitanje treba li u Lici i Krbavi uspostaviti samostalnu biskupiju ili to područje uklopiti u već postojeću biskupiju. Prihvaćeno je najjednostavnije rješenje: to je područje jednostavno pritjelovljeno postojećim biskupijama (ujedinjenim Senjskoj i Modruškoj). Nakon ratnih ( ) i poratnih iskustava, kada je bilo očito da spomenutom području nije ni u državnom ni u crkvenom pogledu posvećena ona briga koju zaslužuje, kod jednog dijela klera pojavio se otpor tendenciji da se taj kraj u biskupijskom (crkvenom) smislu povezuje s Rijekom. To je došlo do izražaja najviše prigodom rasprave o prijedlogu preseljenja biskupskog sjedišta iz Senja u Rijeku. Predstavka svećenika i bogoslova Ličana nije tek osporavala uputnost preseljenja biskupa iz Senja u Rijeku nego je išla još dalje: zagovarala je osnivanje posebne ličke biskupije. Ta ideja nije naišla na šire razumijevanje. Ali nitko nije postavljao pitanje opravdanosti da se Rijeci i u crkvenom smislu već jednom da ono mjesto koje zaslužuje, a koje joj je tijekom povijesti neopravdano bilo uskraćivano. Ona je to dobila tek kad je postala sjedištem rezidencijalnog nadbiskupa, središtem nadbiskupije i metropolije. Nakon dugih pripremnih radova, jubilarne godine odvojeno je od Rijeke pet dekanata (Gospić, Ogulin, Otočac, Senj i Slunj) i za njih osnovana nova Gospićko-senjska biskupija. Rijeka je ostala i dalje nadbiskupijsko i metropolijsko središte, a ostalih pet dekanata (Bakar, Crikvenica, Delnica, Opatija, Rijeka) sačinjavaju Riječku nadbiskupiju Riječka nadbiskupija izvršila je naknadno nova dekanatska razgraničenja dok su u Gospićko-senjskoj biskupiji dekanati ostali u istom broju i granicama kao u vrijeme Riječko-senjske nadbiskupije.

28 260 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Historical Path Towards the Establishment of the Metropolitan Archdiocese Summary The inconvenient geographical position of Rijeka prevented the possible connections with its contitental background for a long time, in addition, it diminished the advantages of city s coastal position in profiling itself as the center of a broader region. For a long time, Rijeka preserved the features of a bordering region. The development and economic circumstances helped the growth towards a central position. With this evolution, there developed a consciousness that Rijeka should become the centre of the diocese. The arch-diacons of Rijeka had many episcopal jurisdictions. But there was no success in elevating Rijeka to an independent diocese. When in 1787 Rijeka was given to the jurisdiction of the bishop of Senj (senjskomodruški), it still remained at the outskirts of the diocese, just as it was when being a part of the Pula diocese. The most serious attempt took place after the congress of Vienna (1815), when the government tried to make Rijeka the centre of the diocese of Modruš, without administrative ties with Senj. Rijeka becomes the centre of the diocese only in 1925, when political issues demanded the separation of the city from the jurisdiction of the bishop of Senj. From 1951 its Croatian part was under the administration to the bishop of Senj and Modruš. In the year 1969 Rijeka becomes the centre of the metropolitan archdiocese, with a resident bishop. By time it was clearer that Rijeka doesn t need the entire region of Senj and Modruš. This correction was done in 2000, when 5 of 10 deaneries were subtracted to Rijeka, forming the newly established diocese of Gospić and Senj. Rijeka today is still the centre of the metropolitan archdiocese. Key words: archdiocese of Rijeka and Senj, metropolitan archdiocese of Rijeka, diocese of Senj, diocese of Senj and Modruš, diocese of Rijeka, diocese of Krk, diocese of Pula and Poreč

29 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., Franjo Emanuel Hoško 261 ODNOSI SVETE STOLICE I JUGOSLAVIJE U VRIJEME NASTANKA RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE Prof. dr sc. o. Franjo Emanuel Hoško, Teologija u Rijeci UDK: 282[ : 322(497.1)]262.3 RIJEČKO-SENJSKA NADBISKUPIJA "1966./1970." Pregledni rad Bulom "Coetu instante" 27. srpnja papa Pavao VI. hrvatski je dio Riječke biskupije, osnovane u vrijeme dok je Rijeka pripadala Italiji, ujedinio s negdašnjom Modruškom biskupijom, koja je pravno prestala postojati, i jednakopravno ujedinio sa Senjskom biskupijom. Nova Riječko-senjska crkvena pokrajina uzdignuta je na dostojanstvo nadbiskupije i metropolije u čiji su sastav ušle Porečko-pulska i Krčka biskupija kao sufraganske pokrajine. Središte nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka, a senjsko-modruški biskup Viktor Burić proglašen je nadbiskupom i metropolitom. Bilo je to tri godine nakon što je potpisan Protokol između Svete Stolice i Jugoslavije pa je opravdano pitanje je li država imala riječ kod uspostave Riječko-senjske nadbiskupije što i nije bilo pitanje isključivo "crkvenog karaktera" jer je u stvarnosti nova nadbiskupija pokopala Riječku biskupiju koja je nastala u vrijeme talijanske uprave nad dijelom Hrvatske i osnovala crkvenu pokrajinu metropolitanskog značaja na krajnjem zapadu Hrvatske koja je obuhvatila i dvije biskupije od kojih je Porečko-pulska bila sva pod Italijom, a Krčka biskupija velikim dijelom. Sadašnje poznavanje zbivanja prije 40 godina opravdava mišljenje kako je Sveta Stolica uspostavila Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju bez usuglašavanja te svoje odluke s politikom socijalističke Jugoslavije. Ključne riječi: Riječko-senjska nadbiskupija, Riječko-senjska metropolija, Modruška biskupija, Riječka biskupija, Sveta Stolica, Jugoslavija, Protokol. * * * Do uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije došlo je tri godine nakon što su Sveta Stolica i socijalistička Jugoslavija potpisale međudržavni ugovor o međusobnim odnosima, tzv. Proto-

30 262 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kol. Upravo ta susljednost događanja nameće pitanje jesu li i u kojoj mjeri opći odnosi Crkve i države, tj. Svete Stolice i socijalističke Jugoslavije, utjecali na donošenje i provedbu ove odluke o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Protokol je naglasio općenitu obvezu jugoslavenske vlade da "poštuje kompetencije Svete Stolice u obavljanju njezine jurisdikcije nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji u pitanjima crkvenog karaktera, ako nisu u suprotnosti s unutarnjim poretkom SFRJ." 1 No jugoslavenska je vlada na samom početku pregovora sa Svetom Stolicom tražila određene ingerencije u mijenjanju međubiskupijskih granica, 2 a to znači i kod eventualne uspostave novih biskupija. Dugo nije odustajala od zahtjeva za mogućim intervencijama pri imenovanju biskupa jer o tome razgovaraju sudionici priprave Protokola još godine. 3 Sveta je Stolica odlučno odbacivala mogućnost takvih ingerencija u imenovanju biskupa. Neposredno prije potpisivanja Protokola, čini se, nije se raspravljalo o ingerencijama države kod uspostava biskupija jer u javnosti nije bilo poznato da Crkva uskoro namjerava urediti crkvene granice u zapadnoj Hrvatskoj. Treba k tome reći kako to pitanje i nije bilo isključivo "crkvenog karaktera" jer je u stvarnosti nova nadbiskupija pokopala Riječku biskupiju koja je nastala u vrijeme talijanske uprave nad dijelom Hrvatske i osnovala crkvenu pokrajinu metropolitanskog značaja na krajnjem zapadu Hrvatske koja je obuhvatila i dvije biskupije od kojih je Porečko-pulska bila sva pod Italijom, a Krčka biskupija velikim dijelom. Ipak, dok se ne otkriju neki relevantni povijesni izvori, opravdano je zastupati mišljenje da je Sveta Stolica uspostavila Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju bez usuglašavanja te svoje odluke s politikom socijalističke Jugoslavije. 1 Borut KOŠIR, Cerkev i njen odnos do političnih ureditev, u: Metod BENEDIK (gl. ur.), Cerkev na Slvenskem v 20. Stoletju, Ljubljana, 2002., str Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim , Rijeka, 2004., str Borut KOŠIR, Cerkev i njen odnos do političnih ureditev, u: Metod BENEDIK (gl. ur.), Cerkev na Slvenskem v 20. stoletju, Ljubljana, 2002., str. 268.

31 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., Opće napomene o odnosu Crkve i države 263 No pitanje odnosa Svete Stolice i Jugoslavije u to vrijeme, kao i prije i poslije potpisivanja Protokola i uspostavljanja međusobnih diplomatskih odnosa, prije svega se očitovalo u odnosu Crkve i države na samom tlu Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Hrvatska je kao Socijalistička Republika Hrvatska bila u sastavu socijalističke Jugoslavije i, unatoč svim mijenama, može se govoriti o tom razdoblju kao u sebi neproturječnom vremenu povijesti Hrvatske. Valorizacija te povijesti teško da može izbjeći proučavanje odnosa Katoličke crkve i države, odnosa koji zbog značaja tih dviju institucija dominantno utječe na cijeli sklop društvenih odnosa, na mnoge druge društvene institucije. Specifičnost položaja religije i vjerskih zajednica u socijalističkom političkom sustavu samo potvrđuje tu konstataciju. Može se ustvrditi da je proučavanje odnosa Crkve i države pretpostavka razumijevanja uloge i utjecaja religije u konkretnom društvu. Jasno je, naime, da su u tom vremenu komunizma vjerske zajednice, iako dio društva, normativno i stvarno bile tretirane i postavljene kao strano tijelo, corpus separatum. Specifičnost položaja religije i Crkve u socijalističkom sustavu nalaže zasnivanje obrade ove teme na kombinaciji triju pristupa, tvrdi sociolog Siniša Zrinšćak. 4 - Prvi podliježe svojevrsnoj mistifikaciji odnosa države prema vjerskim zajednicama i isključivo strogo kontroliranom javnom prezentiranju tih odnosa. - To nužno traži drukčiji i drugi pristup, tj. potrebu povijesnog studija; povijesna će građa, u onoj mjeri u kojoj je ona za sada dostupna, sasvim sigurno relativizirati mnoge službene stavove i ocjene koji su počivali na "monopolu istine". - Valja k tome dodati i treći pristup, jer sam povijesni pristup nužno traži dopunu normativnim koji se zasniva na analizi službenih propisa i dokumenata koji su određivali mjesto i ulogu vjerskih zajednica. Taj pak pravni pristup zahtijeva, s jedne strane, da se analiziraju pozitivni zakonski propisi (ustavi, zakoni o pravnom položaju 4 Siniša ZRINŠĆAK, Odnos Crkve i države u Hrvatskoj od do godine, u: Ivan GRUBIŠIĆ i dr., Religija i sloboda. Prilog "socioreligijskoj karti Hrvatske", sv. 1, Split, 1993., str

32 264 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 vjerskih zajednica, Protokol), s druge strane pažnji ne smiju promaknuti dokumenti koji nisu imali takav normativni oblik i status, ali su zasigurno imali presudnu društvenu ulogu (Program SKJ i sl.), kao i neki crkveni dokumenti koji su bitno utjecali na promjenu svijesti o ulozi kršćanstva u suvremenom svijetu te na odnose Crkve i države (dokumenti II. vatikanskog sabora). Naravno, sociolozi naglašavaju kako pravu ocjenu o stvarnom položaju vjerskih zajednica i odnosu Crkve i države može dati samo sociološka analiza. Polazeći od prethodnih analiza, a opservirajući konkretan život i stvarne probleme, upravo sociološka analiza mora, sumirajući iskustva različitih razdoblja, dati mjerodavan sud o dominantnom tipu odnosa Crkve i države u Hrvatskoj. Premda su ustavnim i zakonskim odredbama u nas bile izjednačene sve vjerske zajednice i u praksi podjednako tretirane, njihova stvarna uloga nije bila izjednačena. Katoličanstvo kao univerzalna religija i Katolička crkva kao velika i organizirana vjerska zajednica s velikim utjecajem u svijetu i posebnim položajem vatikanske države i pape imala je i najveći utjecaj od svih vjerskih zajednica u Jugoslaviji. Poseban položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji osobito se očitovao u Hrvatskoj, a doprinio je također i tome da je odnos države spram te Crkve utjecao i davao ton općem odnosu države prema vjerskim zajednicama, a osobito je dolazio do izražaja. Povijest pruža podatke o različitim primjerima međuodnosa sekularnih i spiritualnih vlasti. Sociolog Glenn Vernon ponudio je tri tipa odnosa države prema religiji, ali analogno, i odnosa Crkve i države. 5 - Prvi tip odnosa apsolvira država koja pomaže jednu religiju i odbacuje ili diskriminira sve ostale. Radi se dakle o državnoj religiji (Crkvi), odnosno sustavu u kojem i država i Crkva kooperiraju u postizanju istih ili sličnih ciljeva. Obje institucije raspolažu velikom količinom moći, ali prevagu uvijek odnosi jedna. - Drugi tip odnosa predstavlja država koja podržava religiju uopće i ne daje nikakve vidljive prednosti bilo kojoj religiji. Prema Vernonu, ovaj je tip odnosa prisutan uglavnom u SAD-u, a počiva 5 Isto, str. 109, 110.

33 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., na ideji o odvajanju Crkve i države. Potpuno je odvajanje nemoguće zbog brojnih interferencija pa se u praksi ozbiljuje ovakav tip odnosa. - Treći tip odnosa razvija se u državi koja odbacuje religiju u svakom pogledu i angažira se direktno ili indirektno u aktivnostima oko uklanjanja religije iz društva. Nacizam i boljševizam kao najbolji primjeri takvog tipa odnosa religiju su potisnuli u "podzemlje" ili su joj, u najboljem slučaju, strogo odredili područje djelovanja. Kad se postavlja pitanje odnosa Crkve i države u socijalističkoj Jugoslaviji, onda je opravdano postaviti pitanje: koji tip ili koje tipove možemo prepoznati u odnosima Crkve i države od do u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj? Svakako je opravdano u ovom trećem tipu vidjeti model odnosa Crkve i socijalističke Jugoslavije, ali ipak treba u njegovu ostvarenju uočiti dva razdoblja: razdoblje suprotstavljenosti i razdoblje kooperativnosti ili političke pragmatičnosti. 2. Prvo razdoblje odnosa Crkve i države u nas: razdoblje suprotstavljenosti Razmatranje odnosa Crkve i države neposredno po uspostavi komunističke Jugoslavije ne može zaobići povijesne i doktrinarne odrednice koje leže u osnovama početnog odnosa, kako od strane same Crkve, tako od strane države koju je predvodila Komunistička partija. Povijest odnosa Crkve i države u Hrvatskoj danas je u stanju upozoriti da ona nije započela godine, kako se to često željelo pokazati, tako je i mogući međuodnos Katoličke crkve u Hrvatskoj i komunističke Jugoslavije velikim dijelom već unaprijed bio zadan. U Crkvi je vladala suzdržanost prema ideji južnoslavenske zajednice, iskustvo o neravnopravnom položaju u odnosu na Pravoslavnu crkvu u prvoj Jugoslaviji, iskustva s neratificiranim konkordatom, povezanost s položajem hrvatskog naroda, iskustva s Nezavisnom Državom Hrvatskom samo su neke od točaka koje ukazuju na povijesno naslijeđe Katoličke crkve. Odnos prema društveno-gospodarskom području, prema načelima uređenja države i

34 266 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 društva, prema temeljnim odrednicama javnog života (privatno vlasništvo, javna vlast, radničko pitanje...) također je bio određen i zadan u doktrinarnim dokumentima Crkve, kao što je bio neprijeporan i odnos prema dvjema glavnim ideologijama vremena, liberalizmu te socijalizmu i komunizmu. Potonje je već papa Lav XIII. okarakterizirao "krivim lijekovima" za rješavanje radničkog pitanja. Nova država, podjednako, nije započela svoj život samo na osnovici vojne pobjede u Drugom svjetskom ratu već je svoju pretpovijest imala u doktrini i organizacijskim načelima komunističkog pokreta, iskustvima prve komunističke države, tj. Sovjetskog Saveza, i prvim pokušajima organizacije vlasti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sve ono što je moglo nagristi revolucionarni etos i suprotstaviti se revolucionarnoj misiji ostvarenja nove državne i društvene organizacije nije moglo, najblaže rečeno, naići na benevolentan prijem. Na naslijeđene okolnosti nadovezala su se nova iskustva koja su samo produbila jaz između Crkve i države. Nakon prvog uhićenja nadbiskupa Stepinca dolazi i do prvog susreta Tita s predstavnicima Katoličke crkve koji su se zauzimali za nadbiskupovo oslobođenje. Tito je, prema nekim izvorima, želio da Crkva u Jugoslaviji prekine veze s Rimom, a slično je govorio i pri susretu s nadbiskupom 4. lipnja 1945., nakon njegova puštanja iz zatvora. Očito je da je država htjela tolerirati djelovanje Crkve, ali samo pod uvjetom da bude pod njenom budnom kontrolom. Ovu hipotezu mogu potvrditi i neki drugi podaci, kao primjerice iskustva sa svećeničkim udruženjima i drugim laičkim organizacijama koje je nadbiskup Stepinac raspustio kako ne bi bili sredstvom manipulacije i infiltracije u Crkvu njoj nepoćudnih ideja. Uz to vlast poduzima i mnoge druge, većinom administrativno-represivne, mjere protiv Crkve i crkvenih službenika: sužavaju se njezina prava i mogućnosti na mnogim područjima (vjerski tisak, katehizacija i odgoj mladeži, caritas i sl.). O religiji se sve više govori, i to kao subjektu protiv kojega valja poduzeti akcije u ateističko-boljševičkom duhu, a pristižu i nagovještaji nacionalizacije i agrarne reforme koje izravno pogađaju Crkvu. Crkva na takve postupke države reagira poznatim pastirskim pismom katoličkih biskupa Jugoslavije sa zasjedanja Biskupske

35 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., konferencije u Zagrebu 20. rujna godine. To je pismo vlast odmah protumačila kao stav militantnog antikomunizma i otvorenog neprijateljstva prema novoj Jugoslaviji. Treba upozoriti na srž spora Crkve i države prema tome pismu, jer se redovito u crkvenim krugovima ističu samo konkretne nevolje vjernika na koje upozoravaju biskupi. Biskupi su, naime, istaknuli broj poubijanih, zatvorenih ili nestalih svećenika, 491 pobijenih, ali su u zaključnom dijelu pisma iznijeli dugu listu zahtjeva i uvjeta za miran suživot Crkve i države. 6 Treba spomenuti kako branitelj nadbiskupa Stepinca za njegova procesa dr. Ivo Politeo taj dio pisma smatra najvažnijim i navodi da biskupi vide nesređenost poratnih prilika "u ostavljanju neriješenih spornih pitanja između Crkve i države, u brojnim osudama tolikih nevinih i bez mogućnosti obrane na smrt osuđenih svećenika, u obustavi katoličke štampe, u onemogućenju upotrebe sjemeništa, u najavljenom ukidanju privatnih katoličkih srednjih škola, u zatvaranju najvećeg dijela crkvenih internata, u načinu obučavanja vjeronauka na srednjim školama, u sprečavanju vršenja vjerskih dužnosti, u postavljenju povjerenika nad 'Karitas', u načinu provođenja agrarne reforme prema Crkvi, u pravljenju neprilika katoličkim ženskim redovima, u postupku s grobovima, u postupku s logorima, u širenju materijalističkog i bezbožnog duha". 7 Crkva se dakle, protiveći se načelno samoj komunističkoj ideji, protivila svim onim mjerama i postupcima nove vlasti koji su nastojali onemogućiti njezinu društvenu ulogu i moć. Biskupima je bilo je jasno da je država, uz apriorno negativno gledanje na religiju, nastojala prije svega oslabiti polje crkvenog utjecaja i sva područja javnog života podrediti svome utjecaju i svojoj ideologiji. To najbolje pokazuju i događanja koja su uslijedila, od procesa nadbiskupu Stepincu pa do prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom. Nadbiskup Stepinac uhićen je 18. rujna te osuđen na procesu zbog "krivnje protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". 6 Tamara GRIESSER-PEČAR, Duhovčina med nacizmom, fašizmom in komunizmom, u: Metod BENEDIK (gl. ur.), Cerkev na Slvenskem v 20. stoletju, Ljubljana, 2002., str Jure KRIŠTO, Katolička crkva u hrvatskoj politici u 20. stoljeću, u: Ljubomir ANTIĆ, Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb, 2006., str. 112.

36 268 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Taj je proces i stvarno i simbolički označio razdoblje izrazite suprotstavljenosti Crkve i države. Država je njime pokazala tko je novi vlastodržac i koje su mu stvarne namjere, a Crkva je držanjem Stepinca dala do znanja da ne pristaje ni na kakve pogodbe. To je još više došlo do izražaja prilikom Stepinčeva odbijanja ponude da zatraži pomilovanje i ode izvan zemlje. Nadbiskupovo puštanje iz zatvora i interniranje u Krašiću nije ublažilo napetosti već se akcije protiv Crkve i dalje umnažaju. I na kraju, nakon najave da će nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom, Vlada SFRJ 17. prosinca godine prekida diplomatske odnose s Vatikanom. Kako je Jugoslavija, nasljeđujući međunarodna prava i obveze stare Jugoslavije, naslijedila i odnose sa Svetom Stolicom na razini ambasadora, tek je krajem i formalno prisilila posljednjeg otpravnika poslova da napusti beogradsku nuncijaturu. Nadbiskup Stepinac imenovan je kardinalom u tajnom konzistoriju pape Pija XII. dana 12. siječnja godine. Paralelno s političkim procesima faktičkog sužavanja polja djelovanja vjerskih zajednica oblikovao se i novi zakonodavni sustav. Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije proklamirano je načelo slobode savjesti i vjeroispovijesti i načelo odvojenosti Crkve od države. 8 To je načelo odvojenosti tako provedeno u Ustavu da su kompetencije Crkve u mnogim područjima javnog života sada prešle u isključivu državnu nadležnost. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kojim je utvrđeno da vjerske ustanove mogu imati najviše 10 hektara ukupne površine zemljišta, najozbiljnije je pogodio prava i interese svih vjerskih zajednica. Pravni je položaj vjerskih zajednica konačno određen Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica iz godine kojim se točno određuje i omeđuje polje djelovanja vjerskih zajednica. 9 Iako Zakon implicira restriktivno shvaćenu odvojenost Crkve od države, on normativno korektno određuje prava vjerskih zajednica u obavljanju vjerskih obreda i vjerske nastave te naglašava načelo slobode savjesti i vjeroispovijesti isticanjem da građani ne mogu biti ograničeni u pravima koja im pripadaju po zakonu zbog svojih vjer- 8 Ustav FNRJ, Državna tiskara, Beograd, 1946., str Usp. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, Službeni list FNRJ, broj 22, 27. svibnja 1953.

37 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., skih uvjerenja (član 7). No stvarni položaj religije u društvu i stvarni tretman vjerskih zajednica od strane države bio je različit od tih zakonskih odredbi jer je bio zasnovan na ideološkoj osnovi prema kojoj je Crkva bila "državni neprijatelj". Očita je, dakle, razlika između normativnog i stvarnog pojašnjavanja činjenica vodeće uloge Komunističke partije, koja je vodila i organizirala državu i društvo prema svojim vlastitim kriterijima. Odgovor na pitanje o ideološkoj osnovi nove države lako je pronaći u ideološkim načelima komunističkog pokreta. Uz partijske statute koji su propisivali nespojivost članstva u Partiji s religioznim uvjerenjima, ključni je dokument svakako Program SKJ. Iako je nastao tek godine, tj. relativno kasno nakon osvajanja vlasti, pisan je na valu zanosa posebnim putem socijalističkog samoupravljanja i vrlo dobro oslikava ideološku namjeru izgradnje socijalističkog društva. Naravno da analiza ovog dokumenta ne može u potpunosti razjasniti konkretnu državno-partijsku politiku spram religije i Crkve niti njenu određenu mijenu, ali može pomoći u razumijevanju idejne osnove i motiva te politike. Poglavlje pod znakovitim naslovom "Idejna borba komunista protiv religioznih i drugih zabluda i predrasuda" govori o marksističko-materijalističkom pogledu na svijet. 10 U takvom se interpretativnom obzoru religija vidi kao zaostala, nerazvijena društvena svijest koju se, istina, ne može uklanjati administrativnim mjerama, ali joj se može suprotstaviti idejnom borbom i socijalističkom izgradnjom čovjeka. Religija je zabluda i predrasuda koja još doduše egzistira, iako je faktički osuđena na odumiranje i nestajanje. 11 Otklon od administrativne politike ne znači ujedno i otklon od bojevnog ateizma prožetog prosvjetiteljskom vjerom u progresivno ostvarenje čovjekove slobode. Komunisti poštuju pravo građana da budu vjernici i pripadaju nekoj vjerskoj zajednici, ali se suprotstavljaju korištenju religije u političke svrhe i mogućim antisocijalističkim pojavama u okrilju Crkve, kao što se i zalažu za dosljedno ostvarivanje načela odvojenosti Crkve od države i škole od 10 Program SKJ, Kultura, Beograd, 1958., str "Mislim da je nemoguće poricati da je sadašnja formulacija teksta o religiji u Programu SKJ pisana s osnovnog polazišta o načelnoj društvenoj štetnosti religije, to jest o njoj kao negativnom društvenom faktoru koji predstavlja zapreku na putu socijalističkog društvenog razvitka." Usp. Siniša ZRINŠĆAK, Odnos Crkve i države u Hrvatskoj od do godine, str. 115.

38 270 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Crkve. Ne skrivajući svoj ateističko-prosvjetiteljski svjetonazor, taj program pokazuje da se religija i Crkva u novom društvu mogu samo tolerirati. Prema njima se može više ili manje restriktivno ili blagonaklono odnositi, ali varijacije praktične politike očito više ovise o pragmatičnim razlozima i okolnostima negoli o bitnim promjenama partijskih, a to onda znači i državnih, pogleda i stajališta. Vodeća uloga KPJ/SKJ i povlašteno mjesto marksizma kao službene državne ideologije govore o značaju ovog programatskog teksta. Ateizam je, kao bitni dio marksizma, usprkos određenim pokušajima teorijskog osporavanja njegova značaja, uvijek ostao neophodan uvjet partijske pripadnosti te time uvjet društveno poželjnog i promovirajućeg ponašanja. 12 Suđenjem nadbiskupu Stepincu i prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom te potpunim izopćenjem Crkve iz javnog života dani su osnovni parametri izrazite suprotstavljenosti Crkve i države. Ti su parametri, načelno, određivali njihov međusobni odnos sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. 3. Novo razdoblje odnosa Crkve i države: razdoblje kooperativnosti Očito je da su mnoge okolnosti utjecale na to da se, prema tumačenju tadašnjih prilika Zdenka Rotera, politika borbene suprotstavljenosti počinje polako zamjenjivati politikom pasivnog otpora ili čak pragmatičnom politikom prilagođavanja. 13 U nedostatku preciznijih podataka i informacija teško je davati konačan sud, no čini se kako je i s jedne i druge strane sazrijevalo uvjerenje o nužnosti barem minimalne kooperativnosti i bez redefiniranja osnovnih načela i polazišta. Motivi su dakako bili različiti, o čemu svjedoči daljnji razvoj događaja. U dosadašnjoj se literaturi kao razdjelnica najčešće spominje godina i smrt kardinala Stepinca, sugerirajući da su se tek njegovom smrću stekle povoljne okolnosti za uspostavljanje prvih tolerantnijih kontakata između predstavnika Katoličke crkve i 12 Tihomir CIPEK, "Stoljeće diktatura" u Hrvatskoj, u: Ljubomir ANTIĆ, Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb, 2006., str Usp. Zdenko ROTER, Katoliška cerkev in država v Jugoslaviji , Ljubljana, 1976., str

39 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., državnih vlasti. Vlasti su, gotovo neočekivano, dopustile kardinalovu sahranu u zagrebačkoj katedrali, a iste godine biskupi Jugoslavije upućuju memorandum Saveznom izvršnom vijeću u kojemu se zalažu za normalizaciju odnosa na osnovama Ustava i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Prihvaćajući zakonsko razgraničenje Crkve i države, biskupi se zalažu za praktično poštivanje zakonskih normi, tj. za njihovo "širokogrudnije interpretiranje i blagonaklono apliciranje". 14 Tada Savezno izvršno vijeće povoljno ocjenjuje stav biskupa i time otvara novo poglavlje u odnosima Crkve i države. To razdoblje prestaje poslije smrti pape Pija XII. i kardinala Stepinca. Zapravo se promjene u odnosu Crkve i države Jugoslavije mogu naslutiti i ranije. No do značajnijih će pomaka ipak doći tek i prije svega na međunarodnom planu, tj. u odnosima Jugoslavije i Svete Stolice. Specifičnost sustava socijalističkog samoupravljanja, nesvrstana pozicija Jugoslavije, utjecaj i odjeci Drugog vatikanskog koncila, ideja ekumenizma i začeci vatikanske istočne politike okolnosti su koje su doprinijele mogućnostima uspostave prvih kontakata. Do prvih neformalnih kontakata došlo je na inicijativu milanskog nadbiskupa Montinija, a uz odobrenje pape Ivana XXIII. Prema izvještaju Vjekoslava Cvrlje, jednog od sudionika tih procesa, kad je kardinal Montini postao papom, suglasio se s razgovorima na razini delegacija koji su rezultirali potpisivanjem Protokola o razgovorima vodenim između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika Sv. Stolice. 15 Zanimljivo je napomenuti da je episkopat u Jugoslaviji uglavnom zaobiđen u tim pregovorima. Sveta je Stolica brižljivo građenje Casarolijeve istočne politike čvrsto držala u svojim rukama, što je vjerojatno odgovaralo i jugoslavenskim vlastima čiji su motivi sporazumijevanja s Vatikanom više bili vanjskopolitičke negoli unutarnjopolitičke naravi. Možda se i tu djelomice kriju razlozi suzdržanosti episkopata prema potpisivanju Protokola. Biskupi Jugoslavije na svojevrstan se način ipak uključuju u pregovore formulacijom svoje pozicije zajedničkom poslanicom biskupa Jugoslavije u rujnu godine. U njoj se oni posebno zalažu za vjerski odgoj djece i 14 Isto, str Vjekoslav CVRLJE, Vatikan u suvremenom svijetu, Školska knjiga, Zagreb, 1980., str. 315.

40 272 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 mladeži, zaštitu ljudskog života u obitelji te, općenito, za slobode i prava kršćanina. Najjači poticaj normalizaciji odnosa Crkve i države treba najvjerojatnije tražiti u ozračju Koncila. Prihvaćajući suvremeni svijet sa svom njegovom radošću i nadama, žalošću i tjeskobama, a postavljajući u prvi plan pastoralnu skrb za čovjeka i njegov svijet, Koncil je u Crkvu unio jedan posve nov duh, što se četiri desetljeća po završetku Koncila prečesto gubi iz vida. Pledirajući za autonomiju ovozemnih stvari i definirajući religioznu narav poslanja Crkve, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes redefinira i odnos političke zajednice i Crkve. Crkva se eksplicitno odriče čvrste veze s političkom vlašću jer je njezina zadaća sasvim drukčija. "Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sistem, znak je ujedno i čuvar transcedentnosti ljudske osobe. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne." Ovakav je stav, kao što je omogućio slobodnije djelovanje Crkve u zauzimanju za njezine istinske vrijednosti, omogućio i povezivanje s različitim političkim režimima, a sve u svrhu općeg dobra, odnosno boljeg položaja vjernika i ljudske osobe općenito. Stavljajući na prvo mjesto potrebu svoga poslanja, Crkva načelno zauzima primjerenu distancu prema svakoj političkoj vlasti. U vatikanskoj se diplomaciji ovakav obrat može očitati u prijelazu iz epohe "konkordata" u epohu "služenja svima". U ovakvom je povijesnom kontekstu došlo i do potpisivanja Protokola. 25. lipnja u Beogradu. Šef vatikanske delegacije msgr. Agostino Casaroli i Milutin Morača, član vlade SFRJ, potpisali su Protokol o razgovorima vodenim između predstavnika vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice. U prvom je dijelu Protokola jugoslavenska strana izložila ustavna i zakonska načela kojima je reguliran položaj vjerskih zajednica te je priznala kompetencije Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u pitanjima vjerskog karaktera. S druge strane, Sveta se Stolica ograđuje od svake zloupotrebe vjere i Crkve u političke svrhe. U posebnoj se točki obje strane obvezuju na međusobnu suradnju o svim pitanjima od obostranog interesa. Protokolom su uspostavljeni

41 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., diplomatski odnosi na razini izaslanika vlade i apostolskog delegata. Četiri godine kasnije uspostavljeni su puni diplomatski odnosi na razini veleposlanika. Zanimljiva su također otvorena pitanja koja u pregovorima nisu uspjela biti usuglašena, a koja su izdvojena u verbalnim izjavama predstavnika obje strane. To su pitanja koja su ostavljena "boljim vremenima", a u kojima je svaka strana formulirala svoje pozicije: pitanje staleških svećeničkih udruženja, imenovanje biskupa, djelovanje Zavoda sv. Jeronima u Rimu, definiranje "vjersko-crkvenog okvira" te posebno pitanje vjerskog uvjerenja učenika u državnim školama. Sveta Stolica u točki 5. "žali što vlada SFRJ nije bila spremna dati posebne garancije u pogledu poštovanja vjerskih uvjerenja katoličkih učenika u državnim školama", dok vlada SFRJ to smatra izlišnim jer "za sve građane jednako važe zakonski propisi i Ustav kojim im se garantiraju građanska prava i slobode, uključujući i vjerske, pa je izlišno davati posebne garancije bilo kojoj grupi građana". Ovo je svakako bila ključna točka neslaganja jer se odnosila na poštivanje vjerskih prava i sloboda, što znači da je zadirala u osnove državnopartijskog sustava koji se, dakako, nije želio promijeniti. Postavlja se stoga pitanje što je uopće novoga i bitnoga donio Protokol. U pokušaju odgovora treba biti svjestan okolnosti u kojima se on potpisivao. Njime je, prije svega, priznata realnost, a samo je to priznanje već stvorilo inherentne mogućnosti za uspostavu diplomatskih odnosa. Živa diplomatska aktivnost, sukladnost u procjeni brojnih međunarodnih okolnosti, česta razmjena poruka između predsjednika Tita i pape Pavla VI. ukazuju da je Protokol odigrao svoju prvenstvenu ulogu na međunarodnom planu i u okviru međunarodnog položaja obiju država. 16 Njegov pak utjecaj na sređivanje odnosa između Crkve i državnih vlasti valja procjenjivati sukladno Casarolijevoj izjavi u TV razgovoru iz povodom uspostave punih diplomatskih odnosa: "Dopustite da kažem da je opće načelo Protokola bilo upravo ovo: priznati da postoje osnove za otvoren, lojalan i iskren dijalog s izgledima za uzajamno razumijevanje, premda ne uvijek i za uzajamnu suglasnost... To jest, priznalo se da u juridičkoj i činjeničnoj stvarnosti jugoslavenskog ži- 16 Agostino CASAROLI, Mučeništvo strpljivosti. Sveta Stolica i komunističke zemlje , Zagreb, 2001., str

42 274 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 vota postoji jedan prostor slobode koji prirodno Crkva treba da traži i da bude što je moguće širi. Ona ne može biti zadovoljna sve dok nije potpuno postignut taj prostor. Ali se priznalo da postoji prostor koji dopušta dostojan život, iako s određenim problemima..." 17 Postavljajući ambicije u ovakav, sasvim realan, okvir može se reći da je Protokol odigrao svoju pozitivnu ulogu. Crkva je njime dobila mogućnost sređivanja svojih odnosa s državom i širenja prostora slobode, iako isključivo u zadanim okvirima. Ti su okviri već bili uglavnom anticipirani u verbalnim izjavama Protokola. Crkva i država u Jugoslaviji i Hrvatskoj našle su se Protokolom na pozitivnijem polu međusobnog odnosa, omogućen im je snošljiv suživot iako se zadani prag nije mogao prekoračiti. Govoreći sasvim uopćeno, od razdoblja radikalne suprotstavljenosti došlo se do razdoblja kooperativnosti, ali je i sljedeće razdoblje bilo osuđeno na mnoge probleme, prečesto uvjetovane potrebama političkog trenutka. Koncilom i Protokolom Crkva u Hrvatskoj dobiva nov zamah. 18 Njezinu je razgranatiju djelatnost, posebno u području izdavaštva, i veću prisutnost u javnosti omogućilo i politički tolerantnije razdoblje od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Valja uočiti da su upravo u to vrijeme osnovana Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija. Sama ta činjenica nameće zaključak da je to bio osobito prikladan čas koji je omogućio mirnu izgradnju nutarnjeg ustrojstva tih novih crkvenih ustanova i relativno uspješno započinjanje niza pastoralnih inicijativa koje su bile na njihovu dobrobit. 17 Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim , str. 281, Siniša ZRINŠĆAK, Odnos Crkve i države u Hrvatskoj od do godine, str ; 123, 124.

43 F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., Relationship of the Holy See with Yugoslavia at the Time of the Establishment of the Archdiocese of Rijeka and Senj Summary: 275 On the 27 th July, 1969, by the bulla Coetu Instante signed by pope Paul VI, the Croatian part of the diocese of Rijeka, established during the Italian rule, was united with the former diocese of Modruš. The diocese of Modruš was suppressed, de jure, and was united as equal in rights with the diocese of Senj. The new ecclesiastical province of Rijeka and Senj was elevated to the rank of metropolitan archdiocese, which embedded as suffragan regions the diocese of Poreč and Pula, and the diocese of Krk. The centre of the new metropolitan archdiocese was Rijeka, and Viktor Burić, the bishop of Senj and Modruš was proclaimed archbishop and metropolite. This happened three years after the Protocol between the Holy See and Yugoslavia was signed: therefore it is reasonable to ask whether the state might have had its influence on the establishment of the Archdiocese of Rijeka and Senj, which was not only an ecclesiastical issue. In fact, the new archdiocese signified the suppression of the Diocese of Rijeka, formed at the time of the Italian rule over a part of Croatia, and the beginning of an ecclesiastical region of a metropolitan character in the west part of Croatia, comprising two dioceses formerly entirely (diocese of Poreč and Pula) or partly (diocese of Krk) under the Italian rule. Present insights of the past events justify the opinion that the Holy See established the metropolitan archdiocese of Rijeka and Senj without any particular coordination with the policy of the socialist Yugoslavia. Key words: metropolitan archdiocese of Rijeka and Senj, diocese of Modruš, diocese of Rijeka, Holy See, Yugoslavia, Protocol,

44 276 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

45 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., Miroslav Akmadža 277 ODNOS BISKUPA RIJEČKE METROPOLIJE I JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE VLASTI Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža Hrvatski institut za povijest Podružnica za proučavanje povijesti Slavonije, Baranje i Srijema UDK: 282[262.12: 322](497.1) Izvorni znanstveni rad U ovom radu pozornost će biti posvećena biskupima koji su djelovali na riječkom, senjsko-modruškom i krčkom području od uspostave komunističke vlasti do uspostave Riječke metropolije Iako će u sastav metropolije ući i istarsko područje, ovdje neće biti riječi o biskupu Dragutinu Nežiću, jer je Crkva u Istri bila u specifičnom položaju, a o tome se može puno više saznati iz knjige Stipana Trogrlića Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti , objavljenoj u Pazinu Tako će u ovom radu ponajprije biti riječi o biskupima Josipu Srebrniću, Viktoru Buriću i Josipu Pavlišiću. Ključne riječi: Josip Srebrnić, Viktor Burić, Josip Pavlišić, Riječko-senjska nadbiskupija, komunizam. Biskup Josip Srebrnić * * * Krčkog biskupa (od studenog apostolski administrator u Rijeci) Josipa Srebrnića možemo uvrstiti u onu skupinu biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno suprotstavljali komunističkom režimu. Iako je bio izraziti antifašist, tj. protivnik talijanske okupacijske vlasti, nije bio spreman podržati partizanski pokret pod komunističkim, tj. ateističkim vodstvom. Da je to tako, potvrđuje i njegova okružnica upućena svećenicima Krčke biskupije 17. listopada 1944., u kojoj kaže:

46 278 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 U posljednje vrijeme utvrđuje se opet i opet, da među krčkim svećenicima ima takvih, koji su dali svoje ime ili vijeću ili sekciji ili udruženju takozvanih partizana, odnosno takozvanog pokreta narodnog rata. Neka bude svima, koji su dobre volje i nepomućena uma, jasnije od sunca, da pokret partizanski odnosno takozvani pokret narodnog rata, kako se taj pokret faktički vodi i provodi, zavisi u cijelosti od Komunističke stranke Jugoslavije, te služi istoj stranci za ustanovljenje komunističkog poretka među Južnim Slavenima. Iz toga slijedi da nijednom katoliku i nijednom vjerniku nije dopušteno, da bilo na koji način sudjeluje ili pomaže ove organizacije. On svoj stav temelji na enciklici pape Pija XI. "Divini Redemptoris" od 19. ožujka u kojoj stoji da je komunizam u suštini zao "te njemu nikakvu pomoć ne smije pružati onaj, koji je pozvan da brani kršćanstvo i građanski poredak od propasti". U nastavku biskup Josip Srebrnić daje do znanja svećenicima kako će oni koji postupe suprotno navedenome biti suspendirani. 1 U jednom od svojih izvješća Komisiji za vjerske poslove Federalne Hrvatske, povjerenik Komisije Anđelko Buratović izvješćuje da je biskup Srebrnić, dok je bio pod istragom, povukao svoju okružnicu preko Odsjeka za zaštitu naroda (OZNA) na Sušaku, ali taj opoziv nije nikad dostavio svećenicima, pa svećenici nisu izišli na glasovanje u listopadu prigodom izbora za seoske i gradske Narodne odbore i za Okružnu skupštinu. Inače zbog ovakvog stava biskup Srebrnić je, prema pisanju zagrebačkog Vjesnika, imao neugodnosti u lipnju Naime u članku pod naslovom Narod je osudio protunarodni rad biskupa Srebrnića među inim piše da je narod opkolio njegovu kuću optužujući ga za rad protiv partizanskog pokreta i suradnju s okupatorima, te su vlasti iz narodnog okruženja izvukle njega i automobil. Isto tako Giuseppe Masucci, tajnik papina izaslanika pri Nadbiskupiji u Zagrebu, u svom dnevniku na dan 24. studeni bilježi da mu je rečeno kako je biskupa Srebrnića tuklo tridesetak osoba. Biskup Srebrnić nastavio je sljedećih godina slati predstavke državnim vlastima u kojima prosvjeduje zbog zauzimanja crkvenih 1 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Osobni fond Svetozara Ritiga (dalje OF Ritig), kut. 4.

47 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., prostorija, oduzimanja crkvene imovine, oporezivanja svećenika, zabrana rada crkvenih društava i održavanja procesija. Posebice je prosvjedovao protiv zabrana i ometanja vjeronauka u državnim školama. Da bi svećenik mogao predavati vjeronauk u državnoj školi, morao je imati odobrenje nadležnog kotarskog narodnog odbora. Međutim, većina svećenika nije dobivala odobrenje jer ih se smatralo protivnicima režima, a oni koji bi dobili odobrenje, često su rješenje o tome dobivali pred sam kraj školske godine, tako da nisu mogli izvršiti svoju zadaću. U predstavci Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske od 7. studenoga biskup Srebrnić navodi da je svećenik Nikola Barac dobio rješenje kojim mu se ne odobrava rad sa školskom djecom zbog negativnog stava prema našoj društvenoj i političkoj stvarnosti. Biskup ističe da bi se ovakvom neodređenom motivacijom moglo svakom ispravnom svećeniku zabraniti poučavanje vjeronauka u pučkim školama. 2 U predstavci od 16. veljače biskup navodi da su molbe odbijene i svećenicima Boži Matejčiću, Josipu Jadrošiću i Petru Orliću, s istim već spomenutim obrazloženjem, te zbog toga mnogi svećenici ne žele više podnositi molbe. 3 Kada je početkom vjeronauk izbačen iz državnih škola, svećenici su nastavili poučavati vjeronauk u crkvama, ali su im mjesne vlasti i to zabranjivale. Protiv takvih postupaka prosvjedovao je biskup Srebrnić predstavkom Predsjedništvu Vlade FNRJ 10. siječnja 1952., u kojoj navodi da je takvu zabranu izrekao tajnik Mjesnog NO-a u Klani Andrija Valenčić svećeniku Pavlu Mršniku, a Kotarski NO Rijeka svećeniku Antunu Mavriću. 4 Biskup Srebrnić morao je prosvjedovati i zbog raznih samovoljnih poteza mjesnih vlasti. Tako je 6. siječnja uputio predstavku Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u svezi sa zabranom bogoslužja u crkvama grada Rijeke u ponoć na prelasku iz u HDA, Fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (dalje KOVZ), kut. 132, 1349/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, svezak I., (dalje Crkva i država), Zagreb, 2008., str HDA, KOVZ, kut. 131, 404/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 139, 1024/1952 iza 2544/1952. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 363.

48 280 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 godinu. Tu je zabranu povjerenik unutrašnjih poslova u Rijeci Pađen priopćio ravnatelju biskupske pisarne u Rijeci Danilu Perkanu. Pađen je tom prigodom kazao da neće trpjeti novih načina pobožnosti. Biskup je u predstavci naglasio da se vjerski život prilagođava novim potrebama i zahtjevima, te traži nove načine za svoje očitovanje. Istaknuo je da je navedena odluka bolno odjeknula među katoličkim vjernicima grada Rijeke jer u tom postupku vide odraz mržnje protiv vjerskog života. 5 No već desetak dana poslije biskup je ponovno prosvjedovao kod istog Predsjedništva u svezi sa zabranom pjevanja božićnih pjesama pred živim jaslicama u Rijeci, koju je također izrekao povjerenik Pađen, koji je opet govorio o novotarijama. 6 Biskup Srebrnić prosvjedovao je 30. svibnja predstavkom Ministarstvu unutrašnjih poslova NR Hrvatske u svezi s uskraćivanjem boravka u Rijeci svećeniku Modestu Borku. Naime, Povjereništvo unutrašnjih poslova u Rijeci uskratilo je Borku boravak u Rijeci s obrazloženjem da je nepotreban. Biskup u predstavci ističe da ne spada u nadležnost državne vlasti određivati što je za vjerskoduhovni život katoličkih vjernika potrebno i što nije potrebno. Ukazao je na činjenicu da je u gradu Rijeci vrlo malo svećenika, osobito s obzirom na činjenicu da je preko 36 svećenika Rijeku napustilo i otišlo u Italiju. Biskup je ustvrdio da je navedena odluka neopravdano posezanje u djelokrug Katoličke crkve i neprijateljski čin protiv nje jer joj niječe slobodu na onom polju na kojem joj je ta sloboda Ustavom zajamčena. 7 Prema navodima u nekim izvješćima (ne navodi se čijim) dostavljenim Saveznoj komisiji za vjerska pitanja, uoči zasjedanja biskupskih konferencija u rujnu 1956., u Poreču se nadbiskup Franjo Šeper sastao s biskupima Dragutinom Čelikom, Gabrijelom Bukatkom, Antunom Vovkom, Dragutinom Nežićem, Viktorom Burićem i Josipom Srebrnićem. Zaključili su da se progon Katoličke crkve u Jugoslaviji najviše očituje u pritiscima UDBA-e na bogoslove da napuste vjerske škole, pritiscima na vjerske škole uz procjenu da je na redu zatvaranje đakovačke bogoslovije, ometanju vjeronauka, 5 HDA, KOVZ, kut. 137, 271/1951. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 137, 483/1951. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 138, 3959/1951. Miroslav Akmadža, Crkva i država, sv. I., 249.

49 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., jednostranom tumačenju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i nepravednom oporezivanju svećenstva. Tom je prigodom biskupu Srebrniću savjetovano da ne predlaže Slovenca za pomoćnog biskupa u Krku. 8 Državne vlasti posebice je razljutilo Srebrnićevo pismo od 25. kolovoza 1958., a u svezi s ranijom okružnicom od 9. kolovoza U pismu pojašnjava u kakvim je prilikama nastala papina enciklika Meminisse juvat, iz koje iznosi nekoliko misli koje se općenito odnose na stanje u pojedinim zemljama, ali su se jugoslavenske vlasti u njoj prepoznale: ( ) Oni koji idu za tim, da Katoličku crkvu ignoriraju, odbijaju i sebi pokoravaju, stalno potkapaju temelje samog civilnog društva (...) Nema reda u društvu, ako se religija mimoilazi. ( ) U jednu ruku vidimo, da u mnogim zemljama katolička religija ne zauzima ono mjesto koje njoj pripada, šire se zablude protiv religije i protiv morala, štampaju se nesmetano spisi koji potkopavaju sve što je lijepo i plemenito, na najveću štetu Crkve. U drugu ruku izložena je Katolička crkva, bilo latinskog, bilo istočnog obreda, progonstvima, koja vjernike sile da svoje vjersko osvjedočenje u javnosti zataje, jer bi inače trpjeli najveće štete. Vidimo već, da su mnogi duhovni pastiri istjerani od svojih zakonitih mjesta, progonjeni, ili im je onemogućeno da vrše svoju dužnost. Uz to nemaju mogućnosti, da bi se mogli putem štampe braniti; nemaju mogućnosti da bi si djecu vjerski odgajali, jer su im svi odnosni zavodi oduzeti; misionari su takodjer protjerani u mnogim stranama ili zatvoreni. Prava što ih Crkva ima, u mnogim su zemljama joj oduzeta! Ali ipak ima takovih vjernika, koji ustraju u vjernosti prema Crkvi, premda su radi toga teško progonjeni. ( ) Čine se takodjer pokušaji, da bi jedinstvo u Crkvi razbili, te u tu svrhu sve poduzimaju da rastrgaju povezanost sa Sv. Stolicom. Progonitelji Crkve neka pamte, da ne će same istine nikada uništiti, jer riječ Gospodnja ostaje do vijeka. Družbu koju je Krist ustanovio, mogu doduše napadati, ali nikada je ne će moći podjarmiti, jer svoje snage crpi ona ne od ljudi, nego od Boga R. RADIĆ, Država i verske zajednice , knj. II., Beograd 2002., HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959.

50 282 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zbog svojih stavova i nastupa biskup Srebrnić jedini je od biskupa iz Jugoslavije imao problema s dobivanjem putovnice za ad limina posjet papi Zbog toga je biskup Srebrnić posjetio Komisiju za vjerska pitanja NR Hrvatske 21. listopada 1958., gdje je razgovarao s predsjednikom Komisije Josipom Gržetićem. Kad je biskup upitao Gržetića zašto su drugi biskupi dobili putovnicu, a on ne, Gržetić ga je upitao zašto ne traži u samom sebi motive i razloge zbog kojih su drugi biskupi dobili putovnice, a on ne. Na to je biskup odgovorio da u rješenju koje je dobio nisu navedeni motivi. Gržetić ga je optužio da zlorabi svoj položaj za neprijateljsku aktivnost, te govori da se u Jugoslaviji progoni vjera, na što je biskup kazao kako je istina da se vjera progoni i iznio mu neke primjere. Gržetić ga je ponovno optužio za neprijateljski stav prema vlastima i kazao da mu savjest ne dopušta intervenirati za njegovu putovnicu, te bi bar u budućnosti trebao pokazati više lojalnosti. Biskup je na optužbe Gržetića kazao da je on tolerantan, ali da ne može odobriti materijalistička uvjerenja i napade na papu i Crkvu. Na konstataciju Gržetića da se glede putovnice prema njemu moralo postupiti drukčije nego prema drugim biskupima, biskup Srebrnić je upitao: Što se bojite mene?, na što je Gržetić odgovorio da ga se ne boje. Na Gržetićevu tvrdnju kako biskup nije za suradnju, biskup je odgovorio da je on uvijek za suradnju na vjerskom i kulturnom polju, ali ne i na političkom. 10 Biskup se zbog svega odlučio požaliti predsjedniku države Josipu Brozu Titu, kojemu je uputio žalbu 17. siječnja (dan prije uputio je žalbu Sekretarijatu za unutrašnje poslove FNRJ). 11 O razlozima uskraćivanja putovnice biskupu Srebrniću, tajnik Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske Zlatko Frid uputio je 28. veljače Saveznoj komisiji za vjerska pitanja dopis sljedećega sadržaja: Uz dosada rečeno napominjemo, da biskup Srebrnić ima negativno i neprijateljsko držanje od g. pa do danas. U tom pravcu djeluje na župnike, šaljući im uputstva za rad, te pravi na njih pritisak tražeći negativan stav prema narodnim vlastima. Takodjer župnicima daje uputstva i traži od njih da neistinito prijavljuju porez. Prema svećenicima članovima Staleškog društva ima izraziti negati- 10 HDA, KOVZ, kut. 39., Pov. 87/ HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959.

51 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., van stav, i taj stav prenosi na druge biskupe, tražeći da i oni zauzmu takav stav. Svećenici i pojedini biskupi žale se na biskupa Srebrnića iznoseći da ih teroriše. Na osnovu svega ovoga ova Komisija i dalje ostaje kod svog stava da biskupu Srebrniću ne bi trebalo izdati putnicu, ispoljavajući i na taj način diferencijaciju u ovom slučaju izmedju biskupa. 12 Frid je 18. srpnja uputio dopis biskupu Srebrniću u kojem ga izvješćuje kako je Savezna komisija za vjerska pitanja dobila preporuku nadbiskupa Ujčića da mu se odobri putovnica za odlazak u Rim, te je Komisija voljna udovoljiti toj preporuci. Frid na kraju poziva Srebrnića, ukoliko je još uvijek zainteresiran za navedeno putovanje, da posjeti Komisiju za vjerska pitanja NR Hrvatske u razdoblju od 27. srpnja do 1. kolovoza ili od 1. rujna nadalje, kako bi navedeni predmet mogli dati u postupak. U skladu s tim prijedlogom biskup Srebrnić posjetio je Komisiju 29. srpnja gdje je Fridu kazao da su kontakti predstavnika Crkve i vlasti apriori osuđeni na neuspjeh, zbog ideoloških razlika, jer se radi o komunističkoj ideologiji koja ide za gušenjem Crkve. Istaknuo je kako ima slučajeva da se pojedini učitelji i službenici otpuštaju iz službe zato što idu u crkvu. 13 Na kraju je odlučeno, na insistiranje Savezne komisije, na koju je utjecao nadbiskup Ujčić, da se biskupu Srebrniću odobri putovnica. U jednom izviješću Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske iz o biskupima, o biskupu Josipu Srebrniću zapisano je sljedeće: Iako je senilan starac još uvijek svu vlast drži u svojim rukama. Ne poduzima akcije van Crkve i ne pokazuje nikakvu aktivnost. Sa njime se ne kontaktira, ma da rukovodioci u Rijeci smatraju da bi se sa Srebrnićem moglo razgovarati. Do sada to nitko nije učinio, te su u tom smislu napravljena i odredjena zaduženja, te će se 12 HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/ Zapisnik Komisije za vjerska pitanja o razgovoru Frid Srebrnić 19. srpnja i dopis Frida Srebrniću od 18. srpnja HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959.

52 284 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 u narednom periodu sa istim obaviti neki razgovori o konkretnim problemima s terena. 14 Biskup Srebrnić ostao je dosljedan u svojim stavovima sve do svoje smrti u lipnju Biskup Viktor Burić Viktor Burić imenovan je biskupom senjskim i modruškim godine, i na toj je dužnosti ostao četrdeset godina. Umro je 28. kolovoza godine. Ni u Drugom svjetskom ratu ni nakon rata nije podlegao pritiscima ni jednoga režima, nastojeći diplomatskom mudrošću održavati koliko-toliko korektan odnos prema državnim vlastima, ne odstupajući od temeljnih interesa Katoličke crkve i njezinih vjernika. Bio je prvi biskup kojemu su nakon rata jugoslavenske vlasti dopustile odlazak u Vatikan. Kako ni katoličke svećenike Senjske i Modruške biskupije nije mimoišla sudbina mnogih svećenika diljem Hrvatske i Jugoslavije, koji su utamničeni u komunističkim zatvorima, biskup Burić zalagao se kod državnih vlasti za njihovu slobodu. Tako se kod predsjednika Komisije za vjerske poslove NR Hrvatske i ministra u hrvatskoj komunističkoj vladi mons. Svetozara Ritiga u proljeće založio za u vojnom zatvoru u Zagrebu zatvorene Nikolu Mašića, katehetu iz Gospića, i Mihovila Hlaču, gvardijana kapucinskoga samostana u Karlobagu. 15 Biskup Burić također se, pismom od 13. prosinca Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske, založio za uvjetni dopust svojim svećenicima zatočenim u logoru Stara Gradiška. U tom logoru nalazili su se Josip Vukelić, Hinko Weber i Stjepan Gabrić. U istom logoru nalazio se i bogoslov Franjo Pizet, osuđen na 3 godine prisilnoga rada s gubitkom slobode. 16 Jedan od problema zbog kojega su se biskupi morali sporiti s državnim vlastima bilo je i oduzimanje crkvenih matičnih knjiga. 14 HDA, KOVZ-ZAPISNICI, knj. 2; HDA, KOVZ, kut. 1, 115/1946., cijeli tekst napisan je rukopisom. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 130, 1183/47. Pismo je poslano putem Komisije za vjerske poslove NRH uz popratni dopis u kojemu se moli da Komisija proslijedi dopis Naslovu uz svoju preporuku za pozitivno i žurno rješenje. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 293.

53 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., U Senjsko-modruškoj biskupiji još je u ratu većina matičnih knjiga potpuno ili djelomično uništena, a ono malo što je sačuvano moralo je biti predano državnim matičarima radi zaključivanja tih knjiga kao zajedničkih za Crkvu i državu. Nadopunama Zakona o državnim matičnim knjigama u siječnju bilo je zabranjeno vjerskim predstavnicima obavljati nove ili naknadne upise u crkvene matične knjige koje su s 9. svibnja zaključene kao zajedničke matice za Crkvu i državu. Za nepoštivanje ove odredbe svećenik bi bio novčano kažnjen, a knjige su mogle biti oduzete i predane na čuvanje nadležnom matičaru. Nakon toga zaredala su sve češća oduzimanja crkvenih matičnih knjiga, protiv čega je Katolička crkva prosvjedovala kod Ministarstva unutrašnjih poslova. 17 Početkom godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnim matičnim knjigama. Tim je povodom biskup Burić 1. veljače uputio predstavku Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske s namjerom da upozori na neke nedostatke stilizacije toga Zakona. Naime, prema tom Zakonu, zabranjeni su vjerski obredi krštenja odnosno ukopa umrlih vjernika prije nego se podnese prijava za upis u matičnu knjigu, odnosno dâ odobrenje nadležnoga narodnoga odbora. Biskup je iznio stajalište da tom svojom odredbom Zakon nepotrebno povezuje čisto vjerski obred s građanskim činom, s obzirom da su to dvije stvari, koje su do tada smatrane odijeljenima i zasebnima. 18 Osim matičnih knjiga, predstavnici mjesnih vlasti oduzimali su i Stališe duša iako se radi o čisto crkvenim knjigama. Iz pisma biskupa Viktora Burića župniku u Perušiću od 12. listopada vidljivo je da ga je Komisija za vjerske poslove NR Hrvatske izvijestila kako je Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske izdalo upute da se Stališi duša koji su vođeni u župama Perušić, Kaluđerovac, Klanac, Aleksinac i Donje Pazarište vrate župnicima. 19 Međutim, njihovo oduzimanje nastavljeno je u drugim župama pa je biskup 22. prosinca tim povodom Komisiji uputio predstavku u kojoj 17 Okružnica o novim državnim propisima o vođenju matičnih knjiga, br. 444/1949., od 15. siječnja 1949., SVZN, br. 6, HDA, KOVZ, kut. 133, 214/1949. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str Biskupski arhiv u Senju, BAS, br. 1214/1949.

54 286 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 traži posredovanje za njihov povratak. Biskup upozorava da se radi o oduzimanju čisto crkvene imovine, te diplomatski izražava uvjerenje kako to nije u skladu s voljom viših državnih vlasti već se radi o samovolji pojedinaca, koja je vrijedna kazne ili ukora. 20 Kako su se zaoštravali sveukupni crkveno-državni odnosi, tako je komunistički režim zaoštravao svoju politiku prema vjeronauku. Za predavanje vjeronauka u školama svećenici su trebali dobiti suglasnost prosvjetnih vlasti, a te suglasnosti većinom su stizale nakon nekoliko mjeseci ili nikad nisu stigle. Velik broj svećenika nije dobio suglasnost za poučavanje vjeronauka u školama, s raznim obrazloženjima o njihovoj političkoj nepodobnosti. Ti su svećenici počeli održavati vjeronauk u crkvama, ali im ni to nije dopušteno, uz tvrdnje kako je vjeronauk dopušten samo u školama, te je vodstvo Katoličke crkve savjetovalo svećenicima poučavanje vjeronauka u sklopu propovijedi. Takva politika provodila se i na području Like. U pismu od 1. rujna Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske biskup Burić, u svezi s molbama svećenika za odobrenje poučavanja vjeronauka u školama, navodi da je svećenstvo biskupija senjske i modruške zamolilo potrebnu dozvolu, ali je dozvola davana s velikim zakašnjenjem ili uopće nije dana. Ističe kako na karlovačkom i gospićkom području nije riješena nijedna molba do kraja školske 1946./1947. godine. 21 Kako su se isti problemi ponovili i sljedeće školske godine, biskup Burić dao je upute župnicima neka nastoje djecu poučavati vjeronauk u crkvama. Međutim, pojedini su narodni odbori prijetnjama i zabranama sprečavali župnike u provođenju biskupovih uputa. Tim je povodom biskup 9. kolovoza uputio predstavku Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojoj izvješćuje o navedenom i moli da ga se izvijesti jesu li izišli kakvi propisi koji bi zabranjivali poučavanje vjeronauka u crkvama i jesu li mjesni odnosno kotarski narodni odbori ovlašteni donositi navedene zabrane. 22 U jednom kasnijem pismu Bakariću mons. Ritig piše da mu se biskup Burić potužio kako u našoj Republici ne vlada saobra- 20 HDA, KOVZ, kut. 138, 9057/1951. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 132, 1349/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 132, 1349/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 344.

55 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., zna praksa u provođenju naredbe o fakultativnoj vjerskoj obuci u osnovnim školama i sedmoljetkama. U nekim krajevima ONO-a u Karlovcu osobito u Kordunu, u Lici i Krbavi nisu mnogi župnici uopće od nadležnih kotorskih odbora primili rješenje za pohađanje škole, a neki su pače odbori zabranili im vjersku obuku i u samim crkvama. 23 U svezi s navedenim problemom biskup Burić je, zajedno s biskupima Mihom Pušićem i Antunom Akšamovićem, u nazočnosti ministra Ritiga, u rujnu razgovarao s potpredsjednikom Vlade NR Hrvatske Dušanom Brkićem. On im je odgovorio da mogu u crkvi poučavati vjeronauk kad hoće i koliko hoće, jer je to slobodno i to nitko ne može zabraniti. Međutim, na terenu se ništa nije promijenilo i mjesne su vlasti nastavile s dotadašnjom politikom. 24 Kako napretka nije bilo, biskup Burić je 13. prosinca uputio novu predstavku Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojoj podsjeća kako većem broju svećenika još uvijek nisu riješene molbe za dozvolu poučavanja vjeronauka u školama. Kaže kako je zbog toga izdao upute područnom svećenstvu da vjeronauk poučava u crkvi, ali da su pojedini predstavnici vlasti to zabranili i svim sredstvima nastoje takvu pouku vjeronauka onemogućiti. Zamolio je Komisiju neka poradi na tome da se mjesne vlasti pozovu i ne prave smetnje poučavanju vjeronauka u crkvi, ili da svećenstvo upozori na eventualne propise koji bi se protivili uputama biskupa o poučavanju vjeronauka u crkvi, kako bi mogao svećenstvu dati potrebne upute za rad na polju tako važnom za Crkvu. 25 Međutim, navedeni su problemi ostali i narednih mjeseci, pa je biskup Burić 13. ožujka uputio predstavku Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojoj traži da mu se priopći je li Savezna vlada ili Vlada NR Hrvatske, odnosno koje nadležno ministarstvo ili ustanova izdala zabranu poučavanja školske djece u crkvi, te je li izdana zabrana da svećenik, koji ima dozvolu poučavanja vjeronauka u školi, čini to u školi i u crkvi, odnosno samo u crkvi. Podsjeća kako 23 Pismo mons. Ritiga dr. Bakariću od 7. kolovoza 1950., HDA, KOVZ, kut. 137, 24 Predstavka biskupa Mihe Pušića potpredsjedniku vlade NR Hrvatske Dušanu Brkiću od 19. siječnja Prijepis predstavke poslan je Komisiji za vjerske poslove NRH s molbom da se Komisija zauzme za rješenje navedenog problema. HDA, KOVZ, kut. 133, 135/ HDA, KOVZ, kut. 134, 2209/1949. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 353.

56 288 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 mnogi svećenici ne mogu obaviti puno toga u školi zbog postupka uprave škole, odnosno pojedinih nastavnika, te zbog toga nastoje manjak nadoknaditi u crkvi. Biskup je na kraju zamolio da, ukoliko ne postoje propisi o zabrani poučavanja vjeronauka u crkvi, Komisija poradi na tome da se kotarskim NO-ima, odnosno upraviteljima škola izdaju upute da ne šikaniraju svećenstvo. 26 Konačno je, nakon postupnih uskraćivanja prava vezanih uz vjersku obuku, 31. siječnja izdana uputa ministra za prosvjetu NR Hrvatske kojom se zabranjuje predavanje vjeronauka u narodnim školama. 27 Nakon izbacivanja vjeronauka iz državnih škola svećenici su nastavili poučavati vjeronauk u crkvama. Međutim, vlasti su počele i to zabranjivati. Ponukan time, biskup Burić je 17. ožujka uputio predstavku ministru prosvjete NR Hrvatske Milošu Žanku, u kojoj tvrdi da je takvo tumačenje propisa pogrešno i nepravedno jer crkva nije privatna nego javna prostorija, iako su vjerske zajednice u Jugoslaviji svrstane u red privatnih udruženja. Međutim, da je crkva de facto javna zgrada, jer u nju ima pristup svatko, pa čak i onaj koji nije pripadnik dotične vjerske zajednice i jer se u njoj ne obavljaju obredi ili drugi vjerski čini kod zatvorenih vrata, već je u svakom slučaju slobodan pristup svakomu tko je voljan pristojno se ponašati i poštivati vjerske osjećaje vjernika. Ističe i da je vjerska pouka bitan dio svećeničke djelatnosti, pa braniti djelatnost svećenika i u crkvi znači gaziti ustavna načela o slobodi vjere, a onaj koji to čini, ne čini ni najmanju uslugu vlastima nego, naprotiv, nanosi štetu njezinu ugledu kod kuće i u inozemstvu. Ako je vjeronaučna obuka ukinuta u državnim školama prema načelu rastave Crkve od države, onda to načelo ne može nikako logički dovesti do zaključka o zabrani vjeronauka u crkvi. 28 Međutim, problemi oko zabrane poučavanja vjeronauka u crkvi nastavljeni su. Zbog jedne takve zabrane u Ravnoj Gori, biskup Burić uputio je 8. srpnja predstavku Ministarstvu unutrašnjih 26 HDA, KOVZ, kut. 137, 1982/1951. Predstavku je u zamjenu za biskupa Burića potpisao tajnik Ljubo Kučan. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str Marin SRAKIĆ, Zabrana školskog vjeronauka u doba komunizma, Zagreb, 2000., str HDA, KOVZ, kut. 139, 2484/1952. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 366.

57 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., poslova NR Hrvatske, priloživši prijepis dopisa koji je NO općine Ravna Gora dostavio župnom uredu u Ravnoj Gori. Upozorava da kada bi se branio ili samo tolerirao od vrhovnih tijela državne vlasti takav postupak nižih tijela vlasti, to bi značilo da treba izmijeniti Ustav, barem u pogledu slobode vjeroispovijedanja, i donijeti nove zakone prema kojima je djelovanje Katoličke crkve u Jugoslaviji zabranjeno. 29 Iako je imao dosta korektne odnose s državnim vlastima, biskup Burić je zbog zatvaranja riječkog sjemeništa krajem 50-tih godina 20. stoljeća prestao s njima kontaktirati. Kontakte je ponovno uspostavio 60-tih godina, u vrijeme postupne normalizacije crkveno-državnih odnosa. U razgovoru s tajnikom Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske Zlatkom Fridom 17. lipnja osvrnuo se na probleme vjeronauka, riječkog sjemeništa, poreza i podruštvljenja crkvene imovine. 30 Zbog podruštvljenja župnog dvora crkve Srca Isusova na Sušaku uputio je 13. prosinca predstavku Komisiji za nacionalizaciju pri NOO-u Rijeka. 31 Zatim je 19. prosinca uputio predstavku Komisiji za vjerska pitanja NR Hrvatske u svezi s podruštvljenjem Biskupskog sjemeništa u Rijeci, sjemenišnih zgrada u Lovranu, dviju zgrada Zbornog kaptola riječkoga, samostana benediktinki i zgrade Kongregacije Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti u Rijeci. 32 Istoga je dana Komisiji uputio predstavku i zbog podruštvljenja župske zgrade crkve Srca Isusova na Sušaku, crkvene zgrade u Kastvu, zgrade kapelanske nadarbine sv. Petra u Poljanama i zgrade nadarbine don Jurja Jušića u Pobrima. 33 U razgovoru s tajnikom Komisije Fridom 8. kolovoza biskup Burić je istaknuo da će dobru volju državnih vlasti za normalizacijom crkveno-državnih odnosa on osobno promatrati s obzirom na rješenje pitanja riječkog i splitskog sjemeništa. 34 Biskup Burić imao je čvrst stav i glede staleških udruženja katoličkih svećenika, koje su državne vlasti osnivale radi razbijanja crkvenog jedinstva. U 29 HDA, KOVZ, kut. 140, 6776/1952. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str HDA, KOVZ, kut. 41, Pov. 95/ HDA, KOVZ, kut. 150, 440/ HDA, KOVZ, kut. 150, 440/ HDA, KOVZ, kut. 150, 441/ HDA, KOVZ, kut. 42, Pov. 50/1961.

58 290 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 razgovoru s Fridom i tajnikom Kotarske komisije za vjerska pitanja NOK-a Rijeka Marijanom Polićem 13. ožujka Burić je kazao kasko je udruženje stvarano protiv volje biskupa i da su biskupi zauzeli svoje stajalište u odluci Non licet 1952., te da se on pridržava tog stajališta i ne misli dirati u to pitanje dok biskupi eventualno ne promjene svoje stajalište ni ukidati kazne svećenicima koji su zbog udruženja kažnjeni. 35 U jednom od svojih razgovora koje je vodio s predstavnicima Komisije za vjerska pitanja u prostorijama NOK-a Rijeka 16. veljače Burić se požalio Fridu i Poliću u svezi s podruštvljenjem sjemeništa u Rijeci. Zatim je napomenuo da mu biskupska kuća u Senju (odnosno kuća u kojoj stanuje) prokišnjava i da nema gdje boraviti, pa se zato nalazi u Rijeci. U zapisniku Komisije o navedenom razgovoru napomenuto je kako je tijekom cijelog razgovora biskup Burić bio vrlo pasivan i kako je bilo dosta teško s njim razgovarati. 36 U godišnjem se izvješću Komisije za vjerska pitanja Skupštine kotara Rijeka za godinu navodi da je uspostavljanje kontakta s biskupom Burićem prilično teško s obzirom na njegovu narav. Ističe se da je Burić povučen čovjek, nekomunikativan i vrlo komotan, a svaki razgovor za njega predstavlja poseban napor, te se ne usudi ozbiljnije ući u raspravu ni po jednom pitanju jer svaku stvar želi najprije rješavati savjetovanjima sa svojim suradnicima, s kojima želi podijeliti odgovornost, te im sve češće prepušta formuliranje stava i donošenje odluka. Vlasti su stekle dojam da Burić jedva čeka trenutak kad će se moći povući s dužnosti i prepustiti posao mlađima, ponajprije biskupu Pavlišiću, čije bi eventualno postavljanje za ordinarija, zbog odnosa prema državnim vlastima, trebalo onemogućiti. 37 S vremenom će Burić prorijediti svoje kontakte s državnim vlastima, prepuštajući tu obvezu biskupu i kasnijem nadbiskupu i metropolitu Josipu Pavišiću. Biskup Burić umro je 28. kolovoza godine. 35 HDA, KOVZ, kut. 45, Pov. 64/1962. Više o svećeničkim udruženjima u: Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima, u: Tkalčić, 7/2003., Zagreb, HDA, KOVZ, kut. 49, Pov. 50/ HDA, KOVZ, kut. 76, Pov. 59/1968.

59 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., Biskup Josip Pavlišić (od nadbiskup koadjutor, od rezidencijalni nadbiskup Riječko-senjske nadbiskupije) 291 Josip Pavlišić pripada skupini biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno odnosili prema predstavnicima državne vlasti. Već u prvim godinama svojega biskupskog djelovanja Pavlišić se našao na udaru državnih vlasti, ponajviše zbog odnosa prema svećeničkim udruženjima. Iako će neki reći da je i on bio član udruženja, treba naglasiti da je on bio član Ćiril-metodskog udruženja u Istri koje je, za razliku od ostalih, imalo odobrenje svojega biskupa. Predsjednik Istarskog društva svećenika Božo Milanović svjedoči kako je povjerenik UDBA-e tražio da predstavnici istarskog udruženja budu nazočni na skupštini Staleškog društva katoličkih svećenika Hrvatske u Zagrebu (dalje Društvo) jer će, ako ne dođu, doći u opasnost sjemenišna zgrada, tiskanje Istarske Danice i molitvenika u Puli. S obzirom da su svećenici udruženja u Istri poštivali odluku biskupa iz o zabrani, odlučili su ne ići na osnivačku skupštinu u Zagreb. No s obzirom na dobre odnose Milanovića s vlastima, prijetnje UD- BA-e nisu realizirane, samo su biskupi Nežić i Pavlišić pozvani na vojnu vježbu. 38 S druge strane, biskupi su upozoravali svećenike da će oni koji budu nazočili skupštini Društva ili se učlane u Društvo upasti ipso facto u suspenziju a divinis, kako piše u okružnici biskupa Josipa Pavlišića od 30. listopada Okružno javno tužilaštvo u Rijeci pokrenulo je kazneni postupak protiv biskupa Pavlišića i donijelo rješenje kojim se nalaže oduzimanje svih primjeraka Pavlišićeve okružnice, koje su svi koji ih posjeduju morali predati službeniku unutrašnjih poslova. Bez obzira na postupke tužiteljstva 9. studenog 1953., biskup apostolski administrator Viktor Burić u ime senjsko-modruškog ordinarijata šalje svećenstvu okružnicu u kojoj pojašnjava da će se odredbe biskupa Pavlišića, tj. ordinarijata od 30. listopada primjenjivati na sljedeći način: 1) sankcije iz navedene odredbe neće se primje- 38 Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin, 1976., str Okružnica naslovnog biskupa Josipa Pavlišića, br. 255/53., od 30. X HDA, Fond Društva katoličkih svećenika SR Hrvatske (dalje Društvo), kut. 2.

60 292 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 njivati do 28. studenog za prekršitelje, uz uvjet da do tog dana osobno posjete biskupa u Rijeci, 2) tko unutar tog roka ne udovolji postavljenom uvjetu, upada u kaznu navedenu u odredbi, 3) fizička nemogućnost posjeta biskupu produljuje rok samog posjeta, ali o tom biskupa treba pismeno obavijestiti. 40 Inače je biskup Pavlišić, još nakon osnivanja prvih inicijativnih odbora Društva, upozoravao svećenike da se ne uključuju u rad Društva jer će inače biti podvrgnuti suspenziji. Tako u pismu svećeniku Vilku Weberu iz Sv. Jurja kod Senja, u svibnju piše kako ga je već u veljači opomenuo, ali se on i dalje ponaša kao da ga se to ne tiče. Dalje ga moli neka bude razborit i neka se njegova razboritost ne oslanja na političke prilike već na Boga i njegovu Crkvu, te upozorava: Ako Vam neki bezvjerac danas nešto obećava, naročito u materijalnom pogledu, budite uvjereni da to ne čini ni iz ljubavi prema Vama, a još manje iz ljubavi prema Svetoj Crkvi. Ističe kako se namjera sastoji u tome da se Crkva malo-pomalo ruši pomoću onih koji bi je morali čuvati, tj. samih svećenika. Također dodaje da će biti zahvalan za svaku korisnu opasku, ali mu neće dopustiti ići putem zablude ni po koju cijenu, te ga moli da napusti svako djelovanje u svezi sa svećeničkim udruženjima, jer će biti prisiljen suspendirati ga. Na kraju dodaje: Nemojmo se povesti za onima, koji danomice govore i pišu o miru, a spremaju najstrašnije oružje za rat. Tako i Vi nemojte govoriti o vjernosti Crkvi, nego to pokažite činjenicama. Trpljenje i muke, koje nećemo izbjeći, kratkog su roka, a radosti što ih Bog sprema poslušnima ostaju u vijeke. 41 Nedugo zatim biskupu Pavlišiću dogodio se vrlo neugodan incident, koji je možda imao veze s njegovim stavom prema svećeničkim udruženjima. Naime, biskup senjsko-modruški Viktor Burić izvijestio je Državni sekretarijat za unutrašnje poslove kako je 6. srpnja primio brzojav od Župnog ureda u Čabru da je u župnoj crkvi u Čabru 5. srpnja biskup Pavlišić vikom i kamenjem potjeran od nepoznatih osoba iz crkve dok je obavljao crkveni obred. 40 Okružnica biskupa dr. Viktora Burića svećenicima, br. 260/53/R., od 9. XI HDA, Društvo, kut Pismo biskupa Josipa Pavlišića svećeniku Vilku Weberu, br. 89/53/R., od 16. V HDA, Društvo, kut. 2.

61 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., No to nije spriječilo biskupa Pavlišića da ustraje u svom stavu prema svećeničkim udruženjima, pa s obzirom da se svećenik Weber oglušio na navedeno pismo, te bio nazočan na sastanku inicijativnog odbora Društva u Rijeci 6. kolovoza 1953., biskup Pavlišić poslao mu je 10. kolovoza još jedno pismo u kojemu ga po drugi put opominje kanonskom opomenom uz upozorenje kako će, ako i dalje nastavi tako djelovati, biti podvrgnut suspenziji, uz opasku da biskupija nema dovoljno svećenika, ali svejedno ne treba ni jednog neposlušnog svećenika. 43 Zbog svog djelovanja protiv učlanjivanja u svećenička udruženja biskup Pavlišić pozvan je 2. listopada na saslušanje kod Okružnog javnog tužioca u Rijeci, gdje je optuživan zato što je, unatoč zabrani Javnog tužilaštva NRH od 6. listopada 1952., objavio i širio deklaraciju non licet, koju su vlasti okarakterizirale kao nezakonit i protuustavan akt. Biskup Pavlišić prilikom saslušanja nije htio odgovarati na pitanja već je samo kazao: Ne mislim podnijeti svoju obranu. Razloge zbog kojih ne mislim davati svoju obranu ne kanim navoditi. 44 Predstavnici vlasti žalili su se na Pavlišićevo djelovanje i nadbiskupu Franji Šeperu, kao i drugim biskupima. Službenik UDBA-e koji je nadbiskupa Šepera posjetio 15. ožujka kazao je da biskup Pavlišić demonstrativno ignorira društveno uređenje, ustavni poredak i naše zakone. Šeperu je rečeno kako je prije nekoliko dana biskup Pavlišić bio pozvan na saslušanje kao svjedok i umjesto da iznese svoj iskaz o nekim okolnostima, on je demonstrativno šutio i žmirio. Na kraju je, prije odlaska sa saslušanja, izjavio kako za njega zakoni i propisi ne vrijede. Šeperu je rečeno da će se ipak o tim postupcima biskupa Pavlišića morati povesti računa jer su oni adekvatni onima koje čine svećenici ustaški emigranti i na liniji su propagandnih neprijateljskih emisija Radio Vatikana. Nemoguće je na te postupke gledati bez veze sa svim ostalim i ukoliko se utvrdi, da 42 Dopis br. 753/1953, od 7. VII HDA, KOVZ, kut Pismo biskupa J. Pavlišića svećeniku V. Weberu, br. 196/53/R., od 10. VIII HDA, Društvo, kut HDA, KOVZ, kut. 341, spis pod nazivom Biskupi biografije, zabilješke o razgovorima, razne informacije unutar njega poseban spis o biskupu Pavlišiću Podaci o biskupu Pavlišić Josipu prikupljeni po Komisiji za vjerska pitanja Skupštine općine Rijeka, str. 29.

62 294 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 postupci biskupa Pavlišića nisu samo njegova lična stvar, već da je to stav ordinarijata u Senju i Rijeci, čiji je on odgovorni funkcioner, onda će se morati poduzeti na temelju ustavnih zakonskih propisa odgovarajuće mjere. S tim da se naravno ne će prenagliti, već da će se prikupljati materijali i u tome da će odlučujuću ulogu igrati daljnji postupci biskupa Pavlišića kao odgovornog funkcionera Senjske i Riječke biskupije, a i postupci biskupa Burića. Šeper je pokušavao opravdati biskupa Pavlišića kao čovjeka svoje vrsti, možda malo previše impulzivnog, ali se složio da nema pravo izražavanjem svoje impulzivnosti ugrožavati interese ustanove u kojoj djeluje. 45 Krajem Državni sekretarijat unutrašnjih poslova (DSUP) NR Hrvatske sastavio je prijedlog u kojem se traži da se obavi razgovor s nadbiskupom Šeperom i da ga se upozori na mjere koje će se poduzeti u slučaju daljnje neprijateljske djelatnosti kardinala Alojzija Stepinca preko pisama, koje tajnim kanalima šalje iz zatočeništva u Krašiću. Navodi se kako Stepinac sve drskije pojedinim biskupima šalje pisma u kojima kleveće državnu vlast i traži od biskupa zauzimanje beskompromisnog stava prema vlastima, a osobito cijeni biskupa Pavlišića i podržava njegovo djelovanje. 46 Tijekom razgovora s Dinkom Filipijem, provincijalom franjevaca trećoredaca iz Zagreba, 11. studenoga 1961., Zlatko Frid zalaže se da Pavlišić nema kontakta s predstavnicima vlasti, uzima opozicioni stav vis a vi ostalih biskupa i sređenja odnosa sa Crkvom i smatra da takav stav šteti procesu normalizacije crkveno-državnih odnosa. 47 U jednom podsjetniku Vjerske komisije za razgovor sa Šeperom namjeravalo se prigovoriti o tome da biskup Pavlišić održava ilegalne veze s političkim iseljeništvom i neprijateljima države te da će dobiti putovnicu samo za Koncil. 48 U svezi s tim biskup Burić je tijekom spomenutog razgovora s Fridom i Polićem 13. ožujka upitao hoće li se Pavlišiću omogućiti putovanje. Od- 45 Zapisnik UDBA-e za NR Hrvatsku, II. odjeljenje, Referada za kler, predmet: Razgovor sa dr. Šeperom dne 15. III g. HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br , 93/ Predmet Prijedlog za upozoravanje nadbiskupa Šepera na mjere koje bi se eventualno poduzele u slučaju daljnje neprijateljske djelatnosti Stepinca preko pisama, datirano 27. prosinca HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br , 93/ HDA, KOVZ, kut. 44, Pov. 182/ HDA, KOVZ, kut. 47, Pov. 142/1962.

63 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., govoreno je da to rješava nadležno tijelo, no da Komisija za vjerska pitanja ima ozbiljnijih prigovora na rad i držanje biskupa Pavlišića. Istaknuto je da njegovo djelovanje vrlo često prelazi okvir crkvene djelatnosti i u mnogim svojim akcijama ne pokazuje dobronamjernost. 49 O navedenom je bilo riječi i tijekom razgovora Stjepana Ivekovića, predsjednika Republičke komisije za vjerska pitanja, i Frane Franića, splitskog biskupa, 17. rujna Franić je kazao kako je čuo kako na Koncilu neće prisustvovati biskupi iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske, kao i Pavlišić iz Jugoslavije. Na to je Iveković kazao kako ne zna za biskupe iz istočoeuropskih zemalja, ali nije točno da Pavlišić neće putovati na Koncil. Rekao je da je Pavlišić tražio putovnicu za nekoliko zemalja i, koliko je njemu poznato, neće dobiti putovnicu samo za ostale zemlje, i to zbog toga što čini mnoge radnje koje nemaju nikakve veze s njegovim biskupskim pozivom, tj. povezuje se s iseljeništvom, prima razne promidžbene materijale i novce putem tajnih kanala i neprijateljski istupa. Upozorio je kako će, ukoliko tako nastavi, doći pod udar zakona. 50 S obzirom da je Pavlišić bio pomoćni biskup biskupa Burića, vlasti su od njega tražile da poduzme mjere u smislu smirivanja Pavlišićeva djelovanja. Tijekom razgovora 29. rujna Dušan Jardas, predsjednik Komisije za vjerska pitanja NO-a općine Rijeka, kazao je biskupu Buriću da će biskup Pavlišić dobiti putovnicu, bez obzira na njegove ispade, jer se radi o obavljanju službene crkvene dužnosti. Istaknuo je kako je tijelima vlasti poznato da je biskup Pavlišić, zajedno s još nekim osobama, radio na stvaranju ilegalne organizacije, koja se trebala zvati Katolički podzemni pokret, s ciljem borbe protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u Jugoslaviji. Navodi da je Pavlišić bio povezan s izvjesnim ljudima u inozemstvu, koje je lažno i pristrano informirao o stanju u Jugoslaviji i od njih tražio financijsku pomoć za rad, te švercao stranom valutom. Jardas navodi da je u dokumentima koji su slani u inozemstvo Pavlišić tvrdio da su procesije zabranjene, ili su dopuštene samo u turističkim mjestima i onim svećenicima koji su agenti UDBA-e. Zatim da su zabranjene sve vjerske organizacije, da se na masovnim 49 HDA, KOVZ, kut. 45, Pov. 64/ HDA, KOVZ, kut. 45, Pov. 34/1962.

64 296 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 i drugim sastancima napada i izruguje vjeru, papu, biskupu, svećenike. Jardas je tvrdio da je Pavlišićeva organizacija bila zamišljena prilično detaljno, sa sekcijama i rukovoditeljima sekcija, kao npr. za informacije, za stvaranje ćelija, za kontakte s inozemstvom i sl. Napomenuo je kako se o organizaciji pisalo i u inozemstvu. Burić se pravdao kako o tome ništa ne zna. Buriću je rečeno da se radi o činjenicama, kao i činjenici da Pavlišić u riječko sjemenište namješta svoje ljude od povjerenja, Šimunića, Ivaškovića i Horvata, što uvjetuje odnos vlasti prema sjemeništu, jer takvi ljudi ne daju jamstva da neće budući svećenici biti odgojeni u neprijateljskom duhu. 51 Biskupu Nežiću je 1. listopada Vanja Vranjican, državni sekretar za robni promet NR Hrvatske (ranije predsjednik NO-a kotara Pula), kazao kako će vlasti, ukoliko Pavlišić ne obustavi ilegalnu aktivnost, poduzeti mjere da ga u tome potpuno onemoguće. 52 Prema mišljenju državnih vlasti, trebalo je sve češće kontakte biskupa s tijelima vlasti iskoristiti za iznošenje stavova koje će biskupi prenijeti u Vatikanu. Prema analizi Vjerske komisije, u smislu mogućnosti utjecaja na biskupe i njihova odnosa prema državi, najekstremniji biskup koji ima utjecaja i na druge, posebice dalmatinske, biskupe bio je Ćiril Banić. Ekstremnim biskupom smatran je i biskup Pavlišić, uz napomenu kako je biskup Burić sve pasivniji i kako treba spriječiti da na njegovo mjesto dođe biskup Pavlišić. 53 U vrijeme održavanja Koncila u Rimu je postavljena izložba o Crkvi šutnje, u kojoj je kritiziran i odnos jugoslavenskih vlasti prema Crkvi. Jugoslavenske su vlasti tražile od Šepera da biskupi daju izjavu za javnost u kojoj će se ograditi od navedene izložbe. Šeper je tražio mišljenje drugih biskupa što učiniti, dati neku izjavu za javnost ili ne. Kada je biskup Smiljan Čekada kazao kako bi mogli dati jednu izjavu u kojoj bi ustvrdili da se položaj Crkve u Jugoslaviji popravio, tome su se oštro usprotivili biskupi Nežić, Pavlišić i Bäuerlein, jer se prilike u Jugoslaviji nisu ništa izmijenile i takva bi se izjava mogla kasnije zlorabiti. Šeper je nakon toga zaključio da neće 51 HDA, KOVZ, kut. 47, Pov. 138/ HDA, KOVZ, kut. 47, Pov. 139/ Zapisnik sa sjednice Komisije za vjerska pitanja NRH, od 21. IV HDA, KOVZ zapisnici, knj. 2.

65 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., biti pisane izjave, a usmeno će kazati veleposlaniku da s izložbom biskupi nemaju nikakve veze, da su brojke na izložbi doista netočne, jer je više svećenika stradalo nego je na izložbi prikazano. 54 U izviješću Komisije za vjerska pitanja Skupštine kotara Rijeka Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske za godinu, među inim, navodi se da pred Komisijom stoji zadatak srediti materijale koji kompromitiraju biskupa Pavlišića kao čovjeka i crkvenog velikodostojanstvenika i politički i inače, i te materijale dostaviti izaslaniku SFRJ pri Sv. Stolici, sa ciljem da se bar nešto pokuša poduzeti. Istaknuto je da bi pun uspjeh te akcije u znatnoj mjeri doveo do revidiranja stavova pojedinih mlađih biskupa, a isto tako i afirmacije jugoslavenskog izaslanstva pri Sv. Stolici u njihovim očima. 55 Kada je u vrijeme uspostave Riječke metropolije biskup Pavlišić predviđen za budućeg nadbiskupa i metropolita, jugoslavenske su vlasti pokušale utjecati na Svetu Stolicu da se to spriječi, kao i imenovanje Franje Kuharića Šeperovim nasljednikom i Marijana Oblaka zadarskim nadbiskupom. Međutim, državne su vlasti brzo shvatile da su njihovi pokušaji uzaludni, te je na sjednici Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske 16. prosinca odlučeno, uz prethodnu suglasnost predsjednika Izvršnoga vijeća Sabora SR Hrvatske Dragutina Haramije i predsjednice CK SKH Savke Dabčević Kučar, da se više ne poduzimaju nikakve posebne mjere s tim u svezi. Zaključeno je kako je sprečavanje imenovanja gotovo nemoguće, iako su jugoslavenske vlasti Svetoj Stolici predočile negativan stav o njihovu imenovanju. 56 Ni nakon imenovanja nadbiskupom Pavlišićev odnos prema vlastima nije se mijenjao. Posebno se našao na udaru državnih vlasti kada je početkom putovao u Južnu Ameriku (Argentina, Brazil). Državni mediji (posebice Vjesnik u srijedu VUS) optuživali su ga za druženje s političkim iseljenicima (Danijel Crljen, Ivica Frković) uz pomoć Line Pedišića. Zbog toga je 18. travnja UDBA za Hrvatsku, informacija br. 704, izvor Luka, primili Srećko Šimurina i Stjepan Matijašević 27. studenoga 1963., obradila Anka Alujević 17. prosinca 1963., HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br , 93/ HDA, KOVZ, kut. 76, Pov. 59/ Zapisnik sa sjednice Komisije za vjerska pitanja SRH, od 16. prosinca HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 11.

66 298 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 pozvan i na razgovor pri Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske. Prigovoreno mu je da je kritizirao iseljenike zbog njihova nejedinstva i jer se ne znaju nositi s političkom perfidnosti komunista te da je Crkva u zemlji veći borac protiv komunista od iseljeništva. Prigovoreno mu je i zbog spomenutog njegovog memoranduma Speckpatru. Prigovoreno mu je i da je stao na čelo ilegalne organizacije Katolički podzemni front uzevši konspirativno ime Barba. Optužili su ga da u zadnje vrijeme svojim nastupima namjerno zaoštrava crkveno-državne odnose. Prigovoreno mu je i što pomaže Smiljani Rendić, osuđenici za nacionalističko djelovanje, i da je na misi u Ogulinu izrazio suosjećanje s radnicima u inozemstvu koji su morali napustiti domovinu u kojoj za njih nije bilo kruha. U jednoj je propovjedi kazao da je sv. Pavao prije nego je postao kršćanin progonio kršćane kao kakav udbaš. Zamjereno mu je često isticanje hrvatskog, posebice u listu Zvona (hrvatski kardinal Šeper, hrvatsko narodno svetište, hrvatsko hodočašće). Pavlišić je na sve kazao: Ja sam seljačko dijete i ne razumijem se u diplomaciju. Na primjedbu da je svoj autoritet dao kao zastavu neprijateljskim snagama, kazao je ma molim vas, kakve su to snage. Rečeno mu je da su to one snage koje su ubile veleposlanika Rolovića, ubile komandira policije u Karlobagu i sl. 57 U jednom se izvješću Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Skupštine Zajednice općina Rijeka od 10. svibnja navodi da je zbog navedenog djelovanja u Južnoj Americi Pavlišić politički osuđen ne samo od komunista nego ga u obranu nije uzeo niti jedan biskup. U skladu s tim konstatirano je da bi bilo kakav administrativni zahvat prema Pavlišiću bio promašaj, jer bi od politički osuđenog čovjeka napravili mučenika. Ističe se da su Pavlišić i njegovi ispadi jasan dokaz kome je u interesu zaoštravanje odnosa, što državnim vlastima otvara određeni manevarski prostor u rješavanju niza pitanja kao i zahtjeva. Konstatirano je da je u slučaju Pavlišića državnim vlastima potpuno jasno koga imaju pred sobom, što drugdje nije slučaj. U posebnom se poglavlju analizira biskup Pavlišić kao osoba te se navodi da ga prije svega treba promatrati u kontekstu istarskih prilika koje su bile takve da su mogle formirati politički 57 HDA, KOVZ, kut. 105, Pov. 9/1975.

67 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., ili pozitivnu ili vrlo negativnu ličnost. Ističe se da je Pavlišić formiran kao borbeni katolik, do kraja odan Crkvi, što ga je i podiglo do časti biskupa, nadbiskupa i metropolite od običnog seoskog župnika u punom smislu i svim sadržajima te riječi. U nastavku se navodi: Pavlišić je presađen iz istarskog ambijenta u novu sredinu dospio pod utjecaj određenih starih laičkih krugova, zatrovanih nacionalizmom, koji su na njega, zbog njemu slične odanosti Crkvi i papinstvu te militantnosti, kao i veoma snažnih još pred rat stvorenih animoznosti prema marksizmu, izvršili jak utjecaj. Pavlišić se odmah po dolasku na naše područje veoma nerazumno sukobljuje sa velikim dijelom ovdašnjeg klera, sklonog staleškom društvu, i putem istog suradnji sa vlastima, očito po direktivama onda njemu nadređenih, hladnoratovski orijentiranih HDA, KOVZ, kut. 228, 87/1976.

68 300 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Prilozi u svezi s nekim događanjima oko uspostave Riječke metropolije Prilog 1. MEĐUOPĆINSKA KOMISIJA ZA VJERSKA PITANJA RIJEČKE REGIJE Rijeka, 7. kolovoza IZVRŠNO VIJEĆE SABORA SR HRVATSKE Komisija sa vjerska pitanja Z A G R E B Predmet: Informacija o djelatnosti klera. Komentari i kombinacije medju klerom u vezi sa administrativno-teritorijalnom podjelom i personalnim promjenama u biskupijama našeg područja. Još za vrijeme druge sesije II. vatikanskog koncila, biskup Pavlišić je vodio anketu među svećenicima Senjsko-modruške i Riječke biskupije, tražeći da se izjasne za jednu od slijedećih solucija budućeg crkvenog administrativno-teritorijalnog razgraničenja biskupija na ovom području. Te su alternative bile slijedeće: - Senjsko-modruška biskupija u svojim današnjim granicama, sa prisajedinjenom Riječkom biskupijom i sjedištem u Senju; - sadašnje stanje, tj. Senjsko-modruška biskupija i Riječka biskupija kao samostalne i u personalnom pogledu odvojene cjeline sa jedinom izmjenom da dio Senjsko-modruške biskupije do Crikvenice pripadne Riječkoj biskupiji; - tri biskupije na području sadašnje dvije (senjsko-modruške i riječke) sa sjedištima u Rijeci, Senju i Gospiću. Prema informacijama do kojih smo došli, većina se klera izjasnila za sadašnje stanje, smatrajući da biskup Pavlišić ima pri tome

69 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., svoje račune i želi se domoći uprave nad jednom od biskupija. Ovakvo njihovo opredjeljenje diktirano je djelomično i strahom od Pavlišićeve samovolje, koja dolazi do izražaja i sada, dok je još samo pomoćni biskup. Nije nam poznato da li je Pavlišić spomenutu anketu provodio sporazumno sa biskupom Burićem, no činjenica je da su se nakon toga njihovi odnosi u toj mjeri zaoštrili, da Pavlišić svuda koristi mogućnost i priliku za napade na biskupa Burića. Najčešće se tuži na Burićevu neaktivnost i inertnost, koja sputava njegove inicijative, te se nikad o nijednom pitanju, a posebno kad se radi o obnovama crkvenih objekata ne može sa Burićem temeljito i definitivno dogovoriti, pa je za svu neekspeditivnost u rješavanju tih pitanja kriv biskup Burić, kako to izjavljuje Pavlišić. Razgovori o promjenama granica biskupija postali su ponovno intenzivni među klerom pred zasjedanje Biskupskih konferencija, tj. u toku ove godine. Govorilo se da postoje prijedlozi da se Senjsko-modruška i Riječka biskupija podijele na tri biskupije s tim da riječkom upravlja biskup Burić i da joj se pripoji primorski dio do Crikvenice i Gorski kotar. Dijelom Senjske biskupije sa sjedištem u Senju da bude postavljen za ordinarija kanonik i kancelar iste Kraljić Vladimir, a planinskim dijelom Senjsko-modruške biskupije, da upravlja biskup Pavlišić, sa sjedištem nove biskupije u Gospiću. Prema mišljenju većine svećenika, ovakve su Pavlišićeve kombinacije išle na zadovoljenje kanonika Kraljića, koji je protivan ne samo podijeli nego i preseljenju sjedišta Senjsko-modruške biskupije iz Senja u Rijeku. S tim bi međutim bile zadovoljene njegove ambicije za biskupskom stolicom, pa bi prestao i njegov otpor bilo kakvim promjenama. U smislu gornjeg zanimljive su kombinacije, o kojima se u zadnje vrijeme govori među svećenicima Krčke biskupije. Prema informacijama iz tih krugova, Krčka biskupija bi zbog svoje minijaturnosti, loših veza drugih otoka sa Krkom koje idu preko Rijeke trebala biti ukinuta i pripojena riječkoj, sa sjedištem u Rijeci, s tim da njezin ordinarij postane biskup Karmelo Zazinović. Zazinović navodno zbog toga i nije do sada niti imenovan rezidencijalnim krčkim biskupom, iako je već prošlo više od godinu dana nakon smrti njegovog prethodnika biskupa Srebrnića.

70 302 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Konkretniju informaciju o ovom pitanju dao nam je svećenik dr. Makso Peloza. Peloza kaže da je za problem sređenja crkvenoadministrativne podjele, tj. razgraničenja između biskupija kao sa hitnim zadužen delegat Sv. Stolice mons. [Mario] Cagna. Njegov tajnik koji je nedavno boravio u Rijeci, raspravio je sa ovdašnjim odgovornim crkvenim faktorima i ovo pitanje. Prema tom dogovoru definitivno je zaključeno da Krčka biskupija bude ukinuta i pripojena Riječkoj, sa sjedištem u Rijeci. Novoj Riječkoj biskupiji bit će nadalje pripojeni oni dijelovi Senjsko-modruške biskupije koji su nekada sačinjavali Modrušku biskupiju, što bi se uzelo kao pravni osnov za rješenje ovog pitanja. Senjski biskupi, naime, nisu nikad uspjeli ukinuti ovu biskupiju i pripojiti je senjskoj unatoč mnogim pokušajima u historiji nego su uvijek upravljani Modruškom biskupijom, kao stalni administratori, pa su kao biskupi Senjskomodruške biskupije uvođeni u upravu po kaptolima u Senju za Senjsku i Novom za Modrušku biskupiju. Prema saznanjima dr. Peloze, sada se još samo raspravlja o tome koji sve dekanati lijevo od Rječine trebaju pripasti novoj biskupiji, posebno koji dio Gorskog kotara odnosno koji sve dijelovi prirodno najviše gravitiraju Rijeci. Peloza smatra da će ovo pitanje biti veoma brzo riješeno najdalje kroz godinu dana ukoliko će se rješavati samo pitanje Riječke biskupije, no obzirom na činjenicu da tada ostaje viseće pitanje slovenskog dijela Riječke biskupije i otvara daljnja pitanja hrvatskog i slovenskog dijela Tršćanske te slovenskog dijela Goričke nadbiskupije, kao i nesređenog pitanja istarskih biskupija, smatra da bi se ovo pitanje moglo i kompleksno rješavati, pa će u tom slučaju svakako biti potreban nešto dulji vremenski period. Iz razgovora sa dr. Pelozom obzirom na sigurnost i odrečnost, kojom govori o ovim pitanjima dobiva se dojam da je i on bio konzultiran. Ova pretpostavka dobiva na vrijednosti, kad se ima u vidu činjenica da Peloza radi na djelu o historijskom razvoju riječke i goričke crkvene pokrajine. Peloza smatra da bi u rješavanju ovog pitanja trebali uzeti učešća i odgovarajući državni organi, jer se radi o rješavanju granica biskupija koje su uz državnu granicu naše zemlje sa Italijom, pa prema

71 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., tome i priznanju sadašnjih državnih granica između nas i Italije od strane Vatikana. Biskup Pavlišić u čitavoj ovoj akciji pokazuje posebnu inicijativu i nastoji biti svuda prisutan. U zadnjem razdoblju najviše vremena boravi u Rijeci, te na području općina Rijeka i Opatija inicira i nastoji riješiti izvjesna imovinsko-pravna pitanja. S tim je u vezi po prvi puta na ovom području tražio prijem od organa vlasti, tj. kod predsjednika Općinske skupštine Opatija. Ovo govori u korist pretpostavke da su Pavlišićeve i želje i ambicije da postane biskupom Riječke biskupije. Ukoliko izbor za riječkog ordinarija bude sveden na biskupe Zazinovića i Pavlišića, onda Pavlišić ima znatne prednosti pred Zazinovićem, obzirom na zdravstveno stanje prvoga. Zazinović, naime, je teško bolestan na očima i postoji realna mogućnost da ostane slijep svakog časa. Već se od smrti biskupa Srebrnića priča među krčkim klerom da će Zazinović kada i ukoliko postane rezidencijalni krčki biskup odmah tražiti pomoćnog biskupa, a postojala su i mišljenja da će ordinarijem Krčke biskupije biti imenovana nekoja druga ličnost, a Zazinović ostati i nadalje pomoćni biskup. Ove su pretpostavke uzimale u kombinaciju svećenike Toljanić Antuna, biskupskog delegata za Cres i Lošinj i župnika u Malom Lošinju, i Šojat dr. Josipa, senjskog kanonika, župnika u Bakru. Sve spomenuto ide u prilog biskupa Pavlišića. Smatramo da bi imenovanje biskupa Pavlišića rezidencijalnim biskupom nove Riječke biskupije imalo veoma negativne posljedice ne samo na našem nego i širem području obzirom na njegov temperament, stavove, shvaćanja i veze. Pavlišić je prema saznanjima koja o njemu imamo, jedan od najmilitantnijih biskupa u zemlji. Pod jakim je utjecajem katoličke-laičke elite, profesora Petra Šimunića, dr. Lava Znidarčića i drugih, sa kojima je svojevremeno (1962. godine) osnovao ilegalnu organizaciju, tzv. Katolički podzemni front, kojem je on bio na čelu uzevši konspirativno ime Barba. Putem raznih, katoličkih karitativnih organizacija u Evropi intenzivno, a usput lažno, prikazivao je stanje i položaj KC u našoj zemlji. Putem svećenika emigranata Milana Simčića u Rimu, Vilima Gecelje u Salzburgu i Poglajen-Kolakovića u Parizu, održava veoma intimne i intenzivne

72 304 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 veze sa našom svećeničkom emigracijom. Prvi je u zemlji pokrenuo štampanje antikomunističkih publikacija, kao što su Obraćenici XX. stoljeća, Ispovijest jednog komuniste i dr. Pavlišić je čovjek sa posebnim sklonostima za ilegalni rad i intrigiranje. Prvi je od biskupa u Jugoslaviji suspendirao a neke je i ekskomunicirao šest članova SD-a [svećeničkog društva] prilikom njegovog osnivanja godine. Mišljenja smo, da bi obzirom na sve naprijed navedeno, trebali dogovoriti i nakon toga poduzeti potrebne mjere za onemogućavanje biskupa Pavlišića, tj. njegovo imenovanje i postavljenje rezidencijalnim biskupom bilo koje biskupije. Postojeći materijali o Pavlišićevoj aktivnosti, neodgovornosti i nerazboritosti su takvi, da bi ih po našem mišljenju bilo koja, nadležna crkvena institucija trebala ozbiljno prihvatiti. Dr. Makso Peloza traži našu intervenciju za zaposlenje. Dr. Makso Peloza vratio se nakon završenih studija iz Rima, gdje je boravio duže vremena. Postigao je doktorat iz crkvene povijesti, te je očekivao da će nakon povratka u zemlju biti zaposlen kao profesor iz svoje struke na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U tom je smislu prije tri godine i razgovarao sa dr. Jankom Oberškim, koji mu je obećao to mjesto. Nakon povratka najprije je posjetio Oberškog u Zagrebu, međutim se ovaj nije pokazao spremnim zauzeti se za njega. Peloza nudi nama svoje usluge historičara i spreman je angažirati se na pitanjima pobijanja iredentističke propagande, koja se vodi iz Italije prema našoj zemlji i moli da mu obezbjedimo namještenje u nekoj od odgovarajućih ustanova u Rijeci. Smatra da od strane nadležnog biskupa dr. Franića ne bi imao neprilika, jer mu je još pok. splitski biskup Bonefačić dao dozvolu da može raditi na ovom području, a ta dozvola nije nikad povučena. Mišljenja je da bi mogao imati neugodnosti jedino u slučaju da riječkim ordinarijem postane biskup Pavlišić, međutim je u tom slučaju spreman i apostatirati.

73 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., Prilog 4. službene bilješke. 305 Po ovlaštenju predsjednika Komisije Dušana Jardasa, Dušan Dekanić Na znanje Sekretarijatu KKSKH Rijeka Predsjedniku SSRNH Rijeka 59 Prilog 2. BISKUPSKI ORDINARIJAT POREČKO- PULSKE BISKUPIJE I PAZINSKE APOSTOLSKE ADMINISTRATURE Broj 10/1968-Prez. Prečasnoj BISKUPSKOJ KONFERENCIJI ZAGREB Čast mi je ovime zamoliti preč. jugoslavenski Episkopat, da u smislu odredaba Drugog vatikanskog koncila, predloži Svetoj Stolici da se teritorij sadašnje Pazinske administrature potpuno i trajno pripoji Porečkoj biskupiji. (Kažem: Porečkoj biskupiji, a ne Porečko-pulskoj, jer premda su one sjedinjene pod zajedničkim biskupom, imadu ipak svaka svoj određeni teritorij. Jasno je, da pripojenjem Pazinske administrature Porečkoj biskupiji, ona ulazi u sklop Porečko-pulske biskupije, ali u dekretu pripojenja treba reći kojoj od tih dviju sjedinjenih biskupija teritorij administrature pripaja. Porečkoj 59 HDA, KOVZ, kut. 74, Pov. 182/1967.

74 306 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 zato, jer s njezinim teritorijem graniči, pače je okružuje, kako se vidi na priloženoj skici.) Pripojenje teritorija Pazinske apostolske administrature Porečkoj (odnosno Porečko-pulskoj) biskupiji traže jaki i teški geografski i pastoralni razlozi: Već se 18 godina upravljaju zajednički Porečko-pulska biskupija i Pazinska apostolska administratura, stojeći pod upravom i rukovodstvom istog ordinarija, niže potpisanog biskupa. Kler se već toliko godina razmještava izmjenično po jednom i po drugom crkvenom teritoriju bez obzira na to iz kojeg dijela potječe, a istarski vjernici smatraju da je čitav istarski poluotok jedna biskupija. Pula će u skoroj budućnosti trebati postati sjedište istarskog biskupa, jer je ona najveći i najprometniji istarski grad i k njoj gravitira na jednaki način područje cijele Istre, to jest ono Porečko-pulske biskupije kao i ono Pazinske apostolske administrature. Svećenicima i klericima Pazinske administrature je krivo što oni već 18 godina nemaju svoga rezidencijalnog biskupa u Istri, dočim njihovi kolege iz pastve i iz bogoslovije imadu rezidencijalnog biskupa za poglavara i oca. Zbog toga su već neki svećenički kandidati Pazinske apostolske administrature, prije primanja prve tonzure tražili, da ih inkardinira u Porečko-pulsku biskupiju, jer da i oni hoće imati svoga rezidencijalnog biskupa. Nakon potpunog pripojenja svećenici će i vjernici cijele Istre zajedničko sjemenište u Pazinu još više zavoliti i potpomagati školovanje svećeničkog pomlatka. Porečko-pulska biskupija imade 1460 kvadratnih kilometara i vjernika, a Pazinska apostolska administratura ima 1379 kvadr. kilom. površine i vjernika. Prema kriterijima II. vatikanskog koncila broj vjernika je u Porečko-pulskoj biskupiji premalen za jednu normalnu i funkcionalnu biskupiju. Istom ako se Porečko-pulskoj biskupiji pripoji teritorij sa vjernicima Pazinske apostolske administrature bit će ta biskupija sa vjernika na površini od 2839 kvadr. kilom. funkcionalna u upravnom i pastoralnom smislu.

75 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., Tako povećana Porečko-pulska biskupija moći će zajedno sa Krčkom biskupijom biti sufraganke buduće Riječko-senjske nadbiskupije, dočim bi izgledalo nezgodno da teritorij Porečko-pulske biskupije bude i dalje odijeljen od Riječke područjem Pazinske apostolske administrature. Godine Sveta je Stolica nudila porečko-pulskom biskupu b. usp. Trifunu Pederzolli-u pripojenje teritorija sadanje Pazinske administrature Porečko-pulskoj biskupiji, ali on nije prihvatio ponudu zbog pomanjkanja klera. Sada pak, kad već veliki broj svećenika Tršćanske biskupije, to jest Pazinske apostolske administrature djeluje na području Porečko-pulske biskupije i obratno, i to pod zajedničkim ordinarijem već 18 godina, to smjerno i žarko molimo da Sveta Stolica sada provede ono što je godine nuđala tadanjem porečko-pulskom biskupu, to jest da teritorij Pazinske apostolske administrature uklopi u tijelo Porečko-pulske (juridice: porečke) biskupije. Spis Svete kongregacije Koncila, kojim je ona nudila takvo pripojenje Godine, nosi broj 147/28 (ili: 177 ili 197) i datum 21. marzo Molim preuzv. gg. biskupe da razmotre sve ove razloge pak da Svetoj Stolici preporuče slijedeće rješenje: "ODVAJAJU SE OD TRŠĆANSKE BISKUPIJE A TRAJNO SE I SASVIM PRIPAJAJU POREČKOJ BISKUPIJI DEKANATI: PAZINSKI, PIĆANSKI, KRŠANSKI, BUZETSKI, OPRTALJ- SKI I UMAŠKI; TAKOĐER SE ODVAJAJU OD KOPERSKE BISKUPIJE TE SE TRAJNO I ZAUVIJEK PRIPAJAJU POREČ- KOJ BISKUPIJI ŽUPE: KAŠTEL, SVETA MARIJA NA KRASU I SAVUDRIJA. UKLJUČENJEM U POREČKU BISKUPIJU SVI OVDJE NAVEDENI DEKANATI I ŽUPE POPRIMAJU PREMA PULSKOJ BISKUPIJI ODNOS KOJI ZA ODNOS POREČKE BI- SKUPIJE PREMA PULSKOJ PROPISUJE BULA PAPE LEONA XII. LOCUM BEATI PETRI. Eto, preuzvišena gospodo i oci, to je što Vas žarko molim ja i istarsko svećenstvo, jer bi to bilo na veliku korist života i rada svete Crkve u Istri.

76 308 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 A da se ne bi mislilo, kao da se time od Tršćanske biskupije odvajaju područja koja su bila njezina od pamtivjeka, prilažem ovoj molbi i jedan elaborat sa historijskim podacima i geografskom skicom, odakle se vidi da su skoro svi ti dijelovi sadanje Pazinske apost. administrature u prošlosti ili bili samostalne male biskupije ili pod upravom koje druge, a ne Tršćanske biskupije ili su samo kroz kraće vrijeme bili pod Tršćanskom biskupijom. Iznosim to samo zato što mislim da će, imajući to u vidu, tršćanska dijeceza lakše pristati na odvajanje tih područja iz njezinog, toliko više, što ga je tršćanski biskup bio vjerojatno saglasio sa prijedlogom da se to provede već u godini 1928.,to jest u gore navedenom slučaju kad je Sveta Stolica te dijelove Tršćanske biskupije nudila porečkom biskupu. U nadi na povoljno rješenje, unaprijed zahvaljujem sa poštovanjem: U POREČU, dne 25. siječnja (+ DRAGUTIN NEŽIĆ) porečko-pulski biskup i pazinski apost. administrator PRILOG DIJELOVI PAZINSKE APOSTOLSKE ADMINISTRATORE NISU UVIJEK BILI DIJELOM TRŠĆANSKE BISKUPIJE Počnimo prema geografskoj skici odozgo: Dekanati Umag i Oprtalj bili su teritorij Novigradske biskupije (Aemoniensis) sve do godine kada je ta Novigradska biskupija uklopljena u tršćansku. Bulom pape Eugena IV. god bilo je određeno da teritorij Novigradske biskupije pripadne Porečkoj biskupiji, ali to nije bilo provedeno, jer je nastavila novigradska i dalje samostalnim životom. Buzetski je dekanat pripadao prije Tršćanskoj biskupiji, a god bio je dodijeljen Porečkoj biskupiji, a onda god. opet vraćen Tršćanskoj biskupiji. Istočno od Pazina bijaše ab immemorabili malena Pićanska biskupija Petenensis). Ona je bila ukinuta te je godine zajedno sa

77 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., teritorijem Tršćanske i goričke dijeceze bila uključena u Gradiškansku dijecezu (Gradisca), ali budući da je ta tvorevina Gradiškanske nadbiskupije brzo zatim rasformirana (l790. god.) ostao je teritorij Pićanske biskupije unutar Tršćanske biskupije. Između područja Pićanske biskupije i planine Učke nekoliko je župa (Šušnjevica, Boljun, Paz, Lupoglav, Dolenja Vas) koje su godine došle pod Pulsku biskupiju, dok nisu opet kasnije vraćene tršćanskoj prigodom uređenja državnih granica između Austrije i Venecije. Pazinski je dekanat od postanka Porečke biskupije bio njezin dio i porečki su biskupi bili vlasnici pazinskog kaštela. Kad je državna granica između Austrije i Venecije odsjekla pazinski dekanat od Poreča (koji bio pod Venecijom) upravijali su pazinskim dekanatom dugo pazinski prepoziti, posebno za to delegirani od porečkih biskupa. Još godine porečki je biskup Polesini vršio kanonsku vizitaciju u svim župama pazinskog dekanata. Istom godine došle su župe pazinskog dekanata prvi puta pod Tršćansku biskupiju. Ovdje sad dodajemo i jednu malenu historijsku radnju, izrađenu o svemu tome na temelju dokumenata porečkog biskupijskog arhiva. Izrađena je vjerojatno god kad se radilo o pripojenju u našoj predstavci navedenih dekanata Porečkoj biskupiji. Ta radnja potvrđuje ovdje napred po nama iznesene povijesne činjenice HDA, KOVZ, kut. 74, Pov. 182/1967.

78 310 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 RIASSUNTO I vescovi delle diocesi di Krk e Senj-Modruš (ordinario e vescovo ausiliare) ebbero con le autorità jugoslave rapporti che vanno rapportati alle difficili condizioni di vita della Chiesa cattolica nel secondo dopoguerra. L'operato del vescovo Dragutin Nežić non è oggetto dell'analisi dato che la posizione della Chiesa istriana era ancora specifica e ancora insoluta. Gli anni cinquanta e sessanta in cui era in atto il processo di creazione dell'arcidiocesi di Rijeka-Senj ebbero quali problemi principali nei rapporti tra Chiesa e Stato le questioni riguardanti le associazioni sacerdotali filogovernative, la questione della cessazine della presenza ecclesiastica con l'ora di religione nelle scuole, la nazionalizzazione dei beni ecclesiastici. Il vescovo di Krk Josip Srebrnić nonostante essendo stato antifascista reagiva intensamente ai soprusi commessi dalle autorità comunisti contro la Chiesa dopo di che egli con molta difficoltà riuscì ad ottenere il passaporto per recarsi alla visita ad limina nel Dopo la chiusura del seminario dovuta al processo farsa inscenato dalle autorità, il vescovo Viktor Burić interruppe le relazioni con le autorità le quali, sino ad allora, erano state abbastanza buone. Dalla visione dei documenti e delle relazioni degli organi jugoslavi risulta che nei confonti del vescovo ausiliare Josip Pavlišić venivano mosse forti accuse di atteggiamento ostile nei confronti de governo comunista. Le autorità jugoslave cercarono di osteggiare senza successo la nomina a arcivescovo coadiutore di Josip Pavlišić. Parole chiave: Josip Srebrnić, Viktor Burić, Josip Pavlišić, arcidiocesi Rijeka-Senj, comunismo.

79 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., Marko Medved 311 BISKUPI VIKTOR BURIĆ I JOSIP PAVLIŠIĆ U FORMIRANJU RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE Dr. sc. Marko Medved, Teologija u Rijeci UDK: 282[27[262.12(V. BURIĆ + J. PAVLIŠIĆ)]262.3 RIJEČKA METROPOLIJA]( )(091) Pregledni rad Nakon višestoljetnih bezuspješnih pokušaja da postane biskupijsko središte, Rijeka je u dvadesetom stoljeću napokon i na crkvenom području doživjela priznanje onoga statusa koji je u društvenoj sferi postigla već davno prije. Tijekom talijanske uprave postaje središtem Riječke biskupije. Nakon promjena državnih granica 1947., rješenje crkvenih granica uslijedit će tek osnivanjem Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Od sredine šezdesetih godina rasprave pa i suprotstavljanja oko tih pitanja zaokupljaju kler biskupija u Rijeci i Senju. Članak donosi do sada većinom nepoznate podatke o djelovanju senjsko-modruškoga biskupa Viktora Burića i njegova pomoćnoga biskupa Josipa Pavlišića po tome pitanju. Ključne riječi: Senjsko-modruška biskupija, Riječka biskupija, Riječko-senjska nadbiskupija, Riječko-senjska metropolija, Viktor Burić, Josip Pavlišić. Uvod * * * Životni putovi Viktora Burića i Josipa Pavlišića susrest će se nakon odluke Svete Stolice od 13. prosinca kojom je mladi svećenik Tršćansko-koparske biskupije imenovan pomoćnim biskupom senjsko-modruškome ordinariju. U narednim će desetljećima dvadesetog stoljeća ova dvojica biskupa neizbrisivo obilježiti i odrediti crkvenu povijest Rijeke, sjevernog Jadrana, Senja, Like i Krbave.

80 312 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Životni uvjeti, crkvene prilike, ali i karakteri Viktora Burića i Josipa Pavlišića bili su u mnogočemu različiti. Burić je obrazovan u Senju, Innsbrucku i Zagrebu, gdje postiže doktorat. U trenutku kada dobiva pomoćnoga biskupa, iza njega su skoro dva desetljeća episkopata, iskustvo života Katoličke crkve u Kraljevini SHS, teške prilike života u Drugome svjetskom ratu kada njegova biskupija biva teško pogođena, kler desetkovan, katedrala i biskupska kurija razoreni. Početak pedesetih godina u komunističkoj Jugoslaviji znači za našu Crkvu teške prilike u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom. Istranin Josip Pavlišić, odrastao je i proveo prve godine svećeništva u, za Hrvate, teškim narodnim prilikama pod talijanskom vlašću. Nakon nekoliko godina u pastoralu njegov mu tršćanskokoparski biskup daje zadaću organizacije pazinskoga kolegija u kojemu je 11. prosinca otvoreno sjemenište i u kojemu Pavlišić postaje duhovnikom i ekonomom. Crkvena situacija u Rijeci Tijekom više stoljeća Rijeka bezuspješno pokušava postati biskupijskim središtem, iako je u društvenom pogledu već odavno za to stekla uvjete. Tek u dvadesetome stoljeću ona postaje sjedištem biskupa, a potom, djelovanjem biskupa Viktora Burića i Josipa Pavlišića, nadbiskupijsko i metropolitansko središte. Na pitanje je li rimska Tarsatika bila biskupijsko središte još uvijek nema odgovora. U srednjemu vijeku grad pripada Pulskoj biskupiji, no s obzirom da su ovdje gospodarili Austrijanci, biskupska je vlast mletačkog podanika ograničena. Stoga raste uloga i ovlast riječkoga arhiđakona koji je na čelu zbornoga kaptola. Od pa sve do Prvoga svjetskog rata grad pripada senjsko-modruškom biskupu. Rijeka je postala biskupijskim središtem tijekom talijanske uprave. Bulom pape Pija XI. Supremum pastorale munus od 25. travnja od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i Ljubljanske biskupije, formira se Riječka biskupija. Prvi je biskup

81 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., Isidoro Sain O.S.B., najprije apostolski administrator, a od do riječki biskup. Nasljeđuje ga Antonio Santin koji na katedri svetoga Vida ostaje do Zadnji je talijanski biskup Ugo Camozzo koji nakon devetogodišnjeg episkopata napušta Rijeku 3. kolovoza Upravu tada preuzima slovenski svećenik Karlo Jamnik sve do svoje smrti 4. studenog Nakon njega upravu Riječke biskupije preuzima krčki biskup Josip Srebrnić, također Slovenac. On 3. kolovoza predaje upravu slovenskoga dijela Riječke biskupije ljubljanskome biskupu Antonu Vovku na temelju dekreta Konzistorijalne kongregacije od 21. travnja Mons. Viktor Burić dolazi na katedru senjsko-modrušku godine nakon kratkotrajnog episkopata Ivana Starčevića. Burić 20. siječnja preuzima od Josipa Srebrnića upravu hrvatskoga dijela Riječke biskupije, nakon što ga je mjesec dana prije toga Sveta Stolica imenovala administratorom ad nutum Sanctae Sedis dekretom Konzistorijalne kongregacije od 15. prosinca Istodobno s davanjem Buriću uprave nad Rijekom, imenovan mu je 13. prosinca pomoćni biskup ad personam u osobi Josipa Pavlišića, svećenika Tršćansko-koparske biskupije, koji postaje naslovnim biskupom bruzijskim. Burić će ga imenovati generalnim vikarom Senjsko-modruške i hrvatskoga dijela Riječke biskupije. On se nastanio u Rijeci, ali je često putovao cijelim područjem jurisdikcije ordinarija u Senju i tako ujedinjavao to, površinom vrlo veliko, područje. Pavlišić će od do biti nastanjen u Ogulinu, a od do u Gospiću. Time je, kako piše mons. Mile Bogović, pitanje izbora Rijeke kao crkvenoga središta privremeno odgođeno. 2 Kako bi obavljao poslove vezane uz administraturu hrvatskoga dijela Riječke biskupije, biskup Viktor Burić dolazio je na Sušak odsjedajući pritom kod sestara sv. Križa zbog toga što je kurija u Rijeci bila oštećena još od ratnih nedaća. U Rijeku je dolazio u razmacima od dva tjedna, putujući običnim kamionima i ostajući po tjedan dana. 3 1 Nar, Acta, 52/ M. Bogović, «Rijeka kao crkveno središte», Sveti Vid. Zbornik, I (1995.), str Isto, str

82 314 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 O riječkome crkvenom pitanju tijekom Koncila Prije ulaska u analizu odnosa dvojice biskupa prema pitanju stvaranja nadbiskupije i metropolije, valja upozoriti na sljedeće. Za razliku od Pavlišića koji je ostavio mnogo pisanih tragova svoga stava i djelovanja da se dođe do uspostave nadbiskupije sa sjedištem u Rijeci, malo je dokumenata ili svjedočanstava o stavovima Viktora Burića o tome pitanju. Te nas činjenice donekle ograničavaju. Ipak, sačuvani nam tragovi i dokumenti u arhivskim izvorima omogućuju, ako ne podroban opis procesa nastanka metropolije, ono barem neke aspekte djelovanja dvojice biskupa. U svakom slučaju, dovoljno je dokaza o razlikama u njihovu stavu. Do sada je bilo poznato da je za stvaranje Riječko-senjske nadbiskupije zaslužan Josip Pavlišić. Manje je bio znan stav ordinarija Viktora Burića. Mons. Mile Bogović, posljednji Burićev tajnik, odnos ordinarija prema stvaranju nadbiskupije opisuje ovim riječima: «Sam biskup Burić prepustio je rješavanje pitanja komisiji Biskupske konferencije za novu administrativnu podjelu Crkve kod nas.» 4 Pitanje spajanja Rijeke i Senja u crkvenome pogledu postavljeno je još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća kada je ordinarij u Senju dobio na upravu i hrvatski dio riječke dijeceze. Doduše, još prije međudržavnog rješenja o položaju Rijeke postignutog godine, u listu Gore srca od 1. listopada objavljen je članak «Istarske biskupije» s prijedlogom za nova biskupijska razgraničenja. Grad Rijeka je, po tome prijedlogu, trebao postati središtem veće biskupijske jedinice kojoj je valjalo pripojiti dio Modruške biskupije zapadno od crte Ledenice-Moravice i cijelu Krčku biskupiju, a senjsko-modruški biskup zadržao bi jurisdikciju nad područjem zapadno od te crte. Nezadovoljni takvim prijedlogom, Senjani predlažu drugačije rješenje prema kojemu bi se Rijeka s područjem ispod Učke vratila Senjsko-modruškoj biskupiji. Krajem iz Senja stiže i cjelovit prijedlog s kartama prema kojemu bi se biskupije senjska, krčka i riječka sjedinile pod jednim bisku- 4 Isto, str. 101.

83 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., pom u Rijeci. 5 Tijekom senjsko-modruški kler šalje Svetoj Stolici posebno pismo o statusu Rijeke, o čemu će biti riječi kasnije. Ozbiljnija analiza neriješenoga crkvenoga problema Rijeke otvorit će se tek sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom Drugoga vatikanskog sabora omogućena je otvorenija rasprava o nekim unutarcrkvenim pitanjima, pa tako i o novim biskupijskim razgraničenjima. Novim rješenjima naših biskupijskih granica pridonio je i proces normalizacije odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice nakon potpisivanja Protokola godine. Godine Kastavština je pripojena Riječkoj biskupiji. 6 Taj je teritorij još 1924., uslijed državnog razgraničenja Kraljevina Italije i Jugoslavije, dan na upravu senjsko-modruškome biskupu najprije Josipu Marušiću, potom Ivanu Starčeviću, a od Viktoru Buriću. Pomoćni biskup Josip Pavlišić sudjeluje u radu Drugoga vatikanskog koncila. Kao što sam priznaje, potaknut izglasavanjem dekreta o pastirskoj službi biskupa Christus Dominus (22. točkom II. poglavlja gdje je riječ o potrebi što hitnijeg razmatranja granica biskupija), tijekom rujna i početkom listopada interesira se kod Svete Stolice o rješavanju granica Riječke biskupije i susjednih biskupija. Tada mu je iz Rimske kurije savjetovano da «traži mišljenje klera čitavoga teritorija». 7 Stoga 7. listopada iz Rima upućuje pismo svećenicima «biskupija riječko-senjsko-modruške» tražeći da mu odgovore kakvo je rješenje najbolje. Pritom im nudi nekoliko mogućnosti: 1. spajanje čitavoga teritorija tadašnje jurisdikcije sa sjedištem u Senju; 2. spajanje čitavoga područja sa sjedištem u Rijeci; 3. udruživanje modruške i hrvatskog dijela riječke u jednu upravnu jedinicu s rezidencijalnim biskupom u Gospiću, Otočcu ili Senju. 8 Pavlišićevo pismo svećenicima dviju biskupija pokrenulo je velike i žučne rasprave na mnogim razinama. Sve aspekte te rasprave ovdje nam je nemoguće prenijeti. Valja ipak napomenuti da je većina 5 Isto, str Provedbeni akt od 25. prosinca Nadbiskupski arhiv Rijeka (=Nar), Acta, 431/67. 7 Brošura Josipa Pavlišića Biskupije Rijeka i Senj-Modruš. Povijesni podaci, Zagreb, 1968., str Isto, str. 11.

84 316 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 svećenika podržala objedinjavanje cijeloga područja sa sjedištem u Rijeci. Iz rasprave koja se razvila spomenimo kako je u Senju 7. srpnja pod vodstvom kancelara mons. Vlade Kraljića i uz stručnu pomoć prof. Pavla Tijana iz emigracije (čije se ime nije smjelo izreći jer su ga vlasti smatrale nepodobnim) izrađen protuprijedlog na 13 stranica pod naslovom Senjska biskupija i pitanje njezina opstanka. Prijedlog za razgraničenje biskupija senjsko-modruške i riječke. U njemu se pod raznim aspektima branila opstojnost Senjske biskupije i tražila podjela područja na dvije samostalne dijeceze, senjsku i riječku, s tim da bi senjskoj bili pridruženi dekanati senjski, jablanački, otočki, gospićki, perušićki, ogulinski i rakovički (slunjski je bio ostavljen otvorenim jer se mislilo da će se osnovati karlovačka biskupija u koju bi onda ušao taj dio). 9 Josip Pavlišić osobno odgovara na senjsku brošuru unatoč čuđenju nekih koji su smatrali neprimjerenim da biskup ulazi u javnu polemiku. U odgovoru na 21 stranici, svojevrsnoj knjižici malog formata naslovljenoj Biskupije Rijeka i Senj-Modruš. Povijesni podaci, sadašnji zahtjevi u ciklostilu umnoženoj u samostanu sestara Naše Gospe u Zagrebu, pisao je kako nije riječ ni o kakvom ukidanju Senjske biskupije, o tome kako bi ona ostala i dalje, no bez biskupske rezidencije. 10 Pavlišićeva brošura donosi i pismo koje je u srpnju senjsko-modruški kler uputio Svetoj Stolici. Pismom koje su potpisali svi svećenici, zahtijevalo se povezivanje Rijeke s biskupijama senjskom i modruškom te da središte dijeceze bude u samoj Rijeci. Iako tada molba o priključenju Rijeke Senju nije urodila plodom, ipak odluke koje su uslijedile, tj. davanje Buriću uprave nad hrvatskim dijelom Riječke biskupije i dobivanje pomoćnoga biskupa, valja dijelom smatrati plodom i toga pisma. Ta molba nije izravno prouzročila dijeljenje Riječke biskupije na hrvatski i slovenski dio jer je još u srpnju 1951., kada svećenici pišu pismo, biskupija već podijeljena, a slovenski dio već predan na upravu biskupu Vovku 9 Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 2, fol Brošura Josipa Pavlišića Biskupije Rijeka i Senj-Modruš. Povijesni podaci, str

85 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., (prema dekretu Konzistorijalne kongregacije od 21. travnja koji je u prijepisu od 12. svibnja apostolska nuncijatura u Beogradu poslala biskupima Srebrniću i Vovku). Za svoj plan oko spajanja dviju biskupija i premještanja sjedišta u Rijeku u drugoj polovici šezdesetih Josip Pavlišić pronalazi argumente upravo u tome pismu s početka pedesetih godina. Oni koji su tražili jedno, kaže Pavlišić u svojoj brošuri iz 1968., sada su protivni rješenju koje su petnaestak godina ranije i sami nudili. Pritom pomoćni biskup izriče i određenu kritiku ordinariju Buriću jer tvrdi da se odveć zakasnilo u razrješavanju problema granica i to na «znatnu duhovnu i materijalnu štetu dijeceza». Iako Crkva nije uvjetovala stanje na terenu Senjsko-modruške biskupije, nastavlja Pavlišić, ipak «crkvena hijerarhija ne smije ignorirati činjenice koje joj se nameću, poželjno bi bilo da ih predvidi i zaskoči, a ne da ih sporo slijedi». 11 Već rekosmo da je ova Pavlišićeva brošura izazvala reakcije. Iz jednog pisma kanonika Vlade Kraljića, napisanog nakon konačnih rješenja o uspostavi nadbiskupije 1969., govori se o uvjetima i razilaženjima s time u vezi. Kraljić piše kako su okolnosti s početka pedesetih godina bile drugačije i kako je tada sve bilo podređeno činjenici da senjsko-modruški biskup dobije upravu nad Rijekom te da se argumente u korist Rijeke ne može krajem šezdesetih godina koristiti protiv Senja. To nam Kraljićevo pismo svjedoči o znatnoj razlici između Pavlišića i Burića po pitanju Senja. Kraljić naime piše kako je Pavlišić, u nakani da se realizira ideja objedinjavanja cijeloga područja sa sjedištem u Rijeci, djelovao «čak i mimo znanja i intencija ordinarija» Burića. Senjski kanonik piše: «Vi nadalje znadete i to da se je potpisani borio svim pravednim sredstvima da se ne oživotvori Vaš plan o likvidaciji samostalne senjske biskupije sa njenim vjekovnim sjedištem u Senju.» 12 Dana 4. rujna biskupu Buriću pismo upućuju svećenici koji su djelovali u Lici, ali rodom nisu bili iz toga kraja, pledirajući za jedinstvenu biskupiju sa sjedištem u Rijeci. Na to pismo odgovaraju svećenici i bogoslovi Ličani tražeći da se rješenje ne donosi pri- 11 Isto, str Mile Bogović, «Rijeka kao crkveno središte», str

86 318 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 je temeljite javne rasprave. Oni pozdravljaju uzdizanje Rijeke u nadbiskupijsku i metropolitansku čast, no kažu da se takvim rješenjem samo dokida rivalstvo Senja i Rijeke bez rješavanja samoga problema; da postojanje pomoćnog biskupa stvar samo dodiruje bez trajnog rješenja; da bi Lika iz Rijeke bila još više zanemarena nego iz Senja; da se Primorje brani u zaleđu te zazivaju razgraničenje. 13 Svećenik Vlado Pezelj piše Viktoru Buriću pismo u kojemu traži stvaranje dvije biskupije: jedne Primorsko-goranske sa sjedištem u Rijeci, druge Krbavske sa sjedištem u Gospiću. On kaže da je Lika izgubljena ako bude pod biskupijom sa sjedištem u Rijeci. Kaže da ako se već stvara jedna biskupija, onda neka ima središte u Senju. 14 Josip Pavlišić potiče Viktora Burića na traženje rješenja Već je iz rečenoga, osobito iz brošure Josipa Pavlišića u kojoj se u određenoj mjeri kritički osvrće na ordinarija, te iz pisma kanonika Vlade Kraljića jasno da su stavovi senjsko-modruškoga biskupa različiti od njegovoga pomoćnoga biskupa i generalnoga vikara. Viktor Burić je, za razliku od Pavlišića, bio na stajalištu održavanja statusa quo. Takvo je držanje ordinarija uzrokovalo nezadovoljstvo kod Pavlišića koji je pokušavao potaknuti ordinarija na zahtijevanje rješenja po tome pitanju. Naime, Pavlišić tijekom šalje zagrebačkome nadbiskupu kardinalu Šeperu, metropolitu crkvene pokrajine kojoj tada pripada i Senjsko-modruška biskupija (dok je potonji još bio u Zagrebu), pismo u kojem ga moli da savjetuje i potakne Burića kako bi ovaj poslao prijedlog Svetoj Stolici za razrješenje neprirodne granice Riječke biskupije. Pavlišić se nada da će možda Šeper u tome biti uspješniji od njega s obzirom da je on bez uspjeha još od predlagao da se uprava za Senjsko-modrušku biskupiju uredi na Sušaku, što bi pojednostavnilo upravu i time bi se izbjegla putovanja ordinarija. 13 Pismo Vlade Pezelja mons. Viktoru Buriću, 15. studeni Nar, Prezidijal Burić, Pismo Josipa Pavlišića kardinalu Franji Šeperu, 1967., nepoznat datum. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 1, fol. 1.

87 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., «Rješenje riječkog problema ovisi o uređenju neprirodnih granica riječke biskupije. Naš Preuzvišeni Ordinarij naglašava potrebu tog rješenja, no ključ rješenja nalazi se baš u rukama našeg preuzvišenog gospodina Ordinarija Msgr. Viktora Burića. Sadašnji način upravljanja težak je i štetan tako duhovno kao i materijalno. Upravljanje Rijeke iz Senja jednako je kao i kad bi se upravljalo Zagrebom iz Varaždina ili Splitom iz Makarske. Biskup je prisiljen često putovati, time gubi na vremenu i na izdacima za putovanje a svećenicima bude teže doći do Ordinarija. Smatram da će biti korisno za samog našeg Preuzvišenog Ordinarija da donese prijedlog kakvog smatra nakorisnijim da mu Sv. Stolica možda ne nametne rješenje, koje bi mu bilo manje milo. Ja sam predlagao već pred 16 godina da se uprava za senjsko-modrušku biskupiju uredi na Sušaku, što bi bilo već do sada pojednostavilo rad i izbjeglo bi se bilo putovanja. Svjestan sam da moji prijedlozi nemaju egzekutivne važnosti. Obzirom na to da su već davno riješena pitanja Zadra, Krka pa i Poreča, koji je mnogo bliži Italiji, duboko sam uvjeren da je potrebno što prije riješiti problem Rijeke. Možda bi sugestije Vaše Uzoritosti našem Ordinariju da dade svoj prijedlog za ovo rješenje mogle biti uspješnije nego su bile moje.» 15 Pismo sličnoga sadržaja Pavlišić upućuje porečko-pulskome biskupu Dragutinu Nežiću i šibenskom biskupu Josipu Arneriću kako bi i oni potaknuli senjsko-modruškoga ordinarija na djelovanje. 16 Nije nam poznato jesu li Franjo Šeper ili Dragutin Nežić uistinu razgovarali s Viktorom Burićem, no činjenica jest da se senjskomodruški biskup sredinom te godine aktivira. Viktor Burić piše 25. lipnja Državnome tajništvu Svete Stolice izvještaj o crkvenoj situaciji u svojim biskupijama. 17 Potom 9. studenoga Burić piše predsjedniku BKJ pismo koje onda ovaj prosljeđuje crkvenoj Komisiji za razgraničenje. Burićeva pisma Državnome tajništvu Svete Stolice, nadbiskupu Bukatku, kao i velike većine Burićevih 15 Pismo Josipa Pavlišića kardinalu Franji Šeperu, 1967., nepoznat datum. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 1, fol Pismo Josipa Pavlišića porečko-pulskom biskupu Dragutinu Nežiću i šibenskom biskupu Josipu Arneriću, 30. listopada Isto, sv. 1, fol Pismo Državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Amleta Giovannija Cicognanija Viktoru Buriću, 8. srpnja Nar, Prezidijal Burić, 531.

88 320 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 pisama o uređenju Riječke metropolije, nema u njegovu, inače dobro sređenom, prezidijalu. 18 Beogradski nadbiskup Gabriel Bukatko, na čelu komisije biskupa za nova biskupijska razgraničenja, piše Buriću krajem da se slaže s njim o definitivnom rješenju za Rijeku: «Dijelim s Vama mišljenje o definitivnom uređenju Rijeke i bit ću radostan kada se to ostvari. Na dobrom je putu i kod nadležnih nailazi na razumijevanje. Upravo ovih dana o tome smo ovdje razglabali. Imam sav materijal što su ga izdali biskupi, Kaptoli i svećenici pojedinih Vaših biskupija. Rijeci treba dati onaj značaj i važnost koji ona ima i vrši u Hrvatskom primorju, Kvarneru i Istri. Važno bi mi bilo znati što misle o tome Vaši susjedi s Krka i Istre. Dakako da će se vagati i mišljenje Uzoritog Metropolite. Dobro bi bilo da se prethodno informirate o stanju i potrebi kako bi bili svi pripravljeni.» 19 Iz toga Bukatkova pisma proizlazi nesumnjiva Burićeva valorizacija Rijeke i čini se podrška njezinu uzdizanju na metropolitansku čast. Ipak, iz onoga što slijedi jasno je da senjsko-modruškome biskupu nije bilo lako iznijeti tako radikalan stav o promjenama granica i budućnosti Senja. Biskupi Jugoslavije za stvaranje Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije Viktor Burić ne želi cijepanje Senjsko-modruške biskupije. Svjestan je kako i na crkvenome području valja Rijeci dati onaj status koji ima i na općedruštvenome polju, ali je raspet između te činjenice i potrebe preživljavanja Senjske biskupije. Na plenarnoj je sjednici katoličkog episkopata Jugoslavije održane u Zagrebu od 18. do 20. lipnja jedna od točaka bila i pitanje novih biskupijskih razgraničenja. U srijedu 19. lipnja 1968., na prijepodnevnom dijelu sjednice, izvještaj podnosi predsjednik Komisije za razgraničenje, prije spomenuti nadbiskup Bukatko. Na- 18 Sam Burićev prijedlog rješenja nije sačuvan u Nadbiskupskome arhivu u Rijecu. O njemu doznajemo iz pisma Marija Cagne Josipu Pavlišiću od 8. kolovoza Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 2, fol Gabriel Bukatko Viktoru Buriću, 14. prosinca Nar, Prezidijal Burić, 556.

89 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., kon što je razmotreno pitanje Skoplja i Kosova, koje se smatralo najhitnijim pitanjem, pod drugom točkom razmatra se osnivanje metropolije na sjevernom Jadranu, odnosno u Hrvatskom primorju. Nadbiskup Bukatko najprije čita prijedlog komisije, potom slijede intervencije pojedinih biskupa: «Senjsko-modruška i riječka biskupija postaju jedna riječkosenjska biskupija sa sjedištem u Rijeci. Ona se diže na rang nadbiskupije i metropolije. U Istri hrvatski dio tršćansko-koparske biskupije neka se ujedini s porečko-pulskom biskupijom u jednu porečko-pulsku dijecezu. Ima se izuzeti iz Goričke metropolije i postaje sufraganom riječke metropolije. Krčka biskupija također postaje sufraganom riječke metropolije. Biskup Burić priznaje da je Senj malen, ali radi povijesnih razloga misli da se ne ukida senjska biskupija. Problem je i raspodjela svećeničkog kadra, koji je vrlo malen i ako se iz senjske biskupije povuče dio klera u riječku, koja ga nema, nastat će poteškoće još veće. Senjska biskupija izgubila je u ratnim prilikama 51 svećenika i to ne može još nadoknaditi. Zalaže se da ostane senjsko-modruška biskupija kao samostalna. Biskup Lach izjavljuje: u pitanju je zagrebačka metropolija jer se iz nje izuzima senjsko-modruška biskupija. Nije nam poznato mišljenje nadbiskupa Kardinala Šepera. Ja i biskup Kuharić kao generalni vikari ne možemo dati nikakve mjerodavne izjave i suzdržavamo se od glasanja u toj stvari. Biskup Pavlišić izjavljuje da najveći dio vjernika na tom području spada zapravo u modrušku biskupiju kojoj je pripadala i Rijeka. Pastoralni uvjeti traže da čitav teritorij bude jedna dijeceza ali sa sjedištem u Rijeci. Međutim radi posebno važnih razloga potrebno je da pomoćni biskup bude u pozadini i povezuje važna središta u Lici. Gospić, Otočac, Slunj su tri centra. Biskupova prisutnost je tu potrebna. Biskup Nežić je također za prijedlog. Prijedlog se stavlja na tajno glasovanje: konstituira se jedna riječkosenjska dijeceza sa sjedištem u Rijeci i podiže na rang nadbiskupije i metropolije. Glasaju affirmative za prijedlog 20, negative 1, a trojica se suzdržala od glasanja.» Zapisnik zasjedanja Biskupskih konferencija Jugoslavije u Zagrebu od 18. do Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 2, fol. 7-8.

90 322 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Iz citiranoga zapisnika zasjedanja biskupa Jugoslavije proizlaze različiti pogledi na stvaranje nadbiskupije i metropolije koje su imali Pavlišić i Burić. Iako nam je poznat samo brojčani omjer glasovanja, među četvoricom (trojica suzdržana i jedan protivan) nalazi se zasigurno i Burićev glas s obzirom na intervent i izrečene stavove. Iz Pavlišićevih se riječi može zaključiti da on želi valorizirati Rijeku, ali ne nauštrb Senjske biskupije jer pokazuje da itekako osjeća potrebe Like i Krbave, predlažući da pomoćni biskup ostane u zaleđu kako se ti krajevi ne bi osjećali pastoralno zapostavljenima. Osim toga, divergentna stajališta u odnosu na ostatak episkopata pokazuju i pomoćni zagrebački biskupi. Stvaranjem Riječkosenjske metropolije mijenjale su se i granice Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine na čelu koje je zagrebački nadbiskup i kojoj je do tada pripadala Senjsko-modruška biskupija. Među suzdržanima se nalaze, kako su i najavili, i dvojica zagrebačkih pomoćnih biskupa. Kao što je vidljivo, biskupi nisu jednoglasno birali kao što će se kasnije pogrešno tvrditi. S uspostavom nove nadbiskupije nije posve zadovoljan ni krčki biskup. Naime, nakon što biskupi raspravljaju o drugim točkama - dalmatinskoj crkvenoj pokrajini, o mjestu njezina sjedišta (Split ili Zadar), o ujedinjavanju Splita i Makarske u jednu nadbiskupiju, o Hrvatsko-slavonskoj pokrajini, o osnivanju Beogradske metropolije i s time povezanim glasovanjima o kojima ovdje neće biti riječ - krčki biskup Karmelo Zazinović uzima riječ: «[Karmelo Zazinović] prigovara da Komisija nije službeno pitala za mišljenje one koji su bili u pojedinom slučaju tangirani, kao npr. Metropolitu zagrebačkog i krčkog biskupa kod planiranja prijedloga za stvaranje nove crkvene provincije riječke. Ističe da nije protiv stvaranja riječke provincije nego naglašuje načelno pitanje procedure kod rada Komisije.» 21 Njegov stav ne možemo okarakterizirati kao protivan uspostavi Riječke metropolije nego je prije bila riječ o nezadovoljstvu zbog premalog kolegijaliteta u samome postupku pripreme tih rješenja. Te su, inače interne i povjerljive, odluke Biskupske konferencije izišle u javnost nakon što su ih objavili vjesnici Krčke i Šibenske 21 Isto, sv. 2, fol. 10.

91 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., biskupije što je izazvalo reakcije dviju suprotstavljenih grupacija. Prenoseći odluke o prijedlozima za nova crkvena razgraničenja, u javnost je prenesen pogrešan podatak o jednoglasju među episkopatom. Vlado Kraljić daje ostavku na mjesto kanonika senjskog kaptola koju, međutim, ordinarij ne prihvaća. 22 Glede odnosa ordinarija Burića spram izglasanih prijedloga Biskupske konferencije, valja reći i sljedeće. Početkom kolovoza Josip Pavlišić piše apostolskome delegatu Mariju Cagni kako «je uvjeren da je preuzvišeni Burić svjestan nužnosti da se dođe do takvoga rješenja iako je rezerviran [restio] kao uvijek u svome životu za nova zaduženja i nove funkcije što je i razumljivo.» 23 Neočekivana odluka o podjeli biskupija i Burićevo protivljenje Nakon odluke episkopata iz bilo je i nadalje velikih rasprava oko međusobnog odnosa triju dotadašnjih entiteta hrvatskog dijela Riječke biskupije, Modruške biskupije i Senjske biskupije. Početkom u Rimu je donesena neočekivana odluka koja je bila protivna volji ordinarija, ali i izglasanih zaključaka Biskupske konferencije. Naime, određena je podjela na dvije biskupije s pripajanjem Rijeci teritorija Modruške biskupije i samostalni život Senjske biskupije. O tome apostolski delegat u Jugoslaviji 19. veljače piše Viktoru Buriću priopćujući mu odluku državnoga tajnika Cicognanija koji odgovara na Burićev memorijal od 19. listopada 1968.: «Sveta Stolica, nakon pažljiva razmatranja toga pitanja u svim njegovim aspektima, kani ostaviti neokrnjenom Senjsku biskupiju, dok smatra nužnim ujediniti Modrušku biskupiju s hrvatskim dijelom Riječke biskupije kako bi se novoj crkvenoj pokrajini dalo na efikasnosti i vitalnosti.» 24 Ne znamo što je Burić predložio Svetoj Stolici ujesen prethodne 1968., no znamo da nije zadovoljan ovakvim rješenjem. Primivši tu odluku, Viktor Burić 24. veljače odgovara apostolskome delegatu moleći ga da intervenira u Rimu kako bi to pitanje još osta- 22 Pismo Vlade Kraljića Viktoru Buriću, 22. srpnja Isto, sv. 2, fol Pismo Josipa Pavlišića apostolskome delegatu Mariju Cagni, 5. kolovoza Isto, sv. 2, fol Apostolski delegat u Jugoslaviji Mario Cagna Viktoru Buriću, 19. veljače Isto, sv. 3, fol. 1.

92 324 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 lo otvoreno prije negoli biskup još jednom iznese svoje stajalište. Ordinarija je ta neočekivana odluka o cijepanju biskupija i nastavku samostalnog života Senja, kako sam svjedoči, duboko potresla. Nakon telefonskog razgovora, nekoliko dana kasnije Viktor Burić šalje apostolskome delegatu još jedno pojašnjenje na talijanskome i pismo na hrvatskome jeziku iz kojih je vidljiv neugodan položaj ordinarija i činjenica da se nalazi pred teškim izborom. On je svjestan kako ga oba rješenja (podjela na dvije biskupije ili objedinjavanje sa sjedištem u Rijeci) stavljaju u neugodan položaj pred poviješću, pred svojim klerom i pred Senjanima. Stavljen pred takvu situaciju, Burić se odlučuje za ono što smatra manjim zlom, a to je objedinjavanje svega područja sa sjedištem u Rijeci. «Bio sam duboko potresen odlukom Svete Stolice da će naime ostaviti područje senjske biskupije samo kao zasebnu biskupiju. Povezan sam sa Senjom sa skoro 50 godina svećeničkog i 34 godina biskupskog života. Ne mogu i ne smijem prezreti osjećaje štovanja i ljubavi što su je iskazali senjski katolici u svako doba Katoličkoj Crkvi i mojoj osobi kao svome biskupu. Zahvalnost me obavezuje na ljubav prema njima. Unatoč toga jasno mi je da pomanjkanje svećenika na onom području, život svih svećenika kojim upravljam, povezanih bratskom viševjekovnom predajom zajedničkog života, zadali bi još bolnije žaljenje u slučaju da se područje podijeli na dva dijela, uzevši u obzir činjenicu da velika većina klera ne želi cijepanje. Mišljenja sam, bez obzira na moje osjećaje, da bi najbolje bilo da Sveta Stolica ostavi jednu samu biskupiju koja bi obuhvaćala područja Senj-Modruš i hrvatski dio riječke biskupije, obzirom na to što je grad Rijeka bio sastavni dio modruške biskupije do godine, dok sadašnji dio riječke biskupije zauzima, pored toga, dekanate Opatiju i Kastav, te da odredi biskupsko sjedište u Rijeci. Sa tim ujedinjenim područjima mogla bi se stvoriti jedna jedinica koja bi se organski razvijala, dok drukčija rješenja ne ukazuju na povoljnu budućnost. Ne znam na koji bi se način moglo naći dolično rješenje da se oda priznanje vjernosti senjskih katolika prema zakonitim zastupni-

93 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., cima Crkve. Ujedno se treba bojati neugodnih poteza negodovanja našto bi ih neodgovorni ljudi mogli iskoristiti bez skrupula za drugotne svrhe pak bi zato mogli biti povrijeđeni i osjećaji vjernosti i predanja većeg djela vjernika grada Senja. Za mene je jedini izlaz u tom da se nađem pred gotovom odlukom Sv. Stolice, takvom odlukom koja neće ostaviti posljedice produljenih negodovanja u budućem razvoju pastve, što bi vrlo vjerojatno nastalo prema mome mišljenju kada bi odluka od 19. o.mj. i meni dana na znanje bila konačna. Izvan svake sumnje je činjenica da će moja osoba u jednom i u drugom slučaju osjetiti teret takve odluke povijesnog i važnog značaja za Crkvu u ovim krajevima.» 25 Odluke o podjeli biskupija nisu realizirane jer je Sveta Stolica uvažila argumente senjsko-modruškoga biskupa. Ipak, za potpuno osvjetljavanje odluke o podjeli iz veljače Kao, uostalom, i cijeloga višegodišnjeg postupka stvaranja nove nadbiskupije, valjalo bi posegnuti u Vatikanski arhiv. Za sada to nije moguće, pa možemo samo nagađati kakvu je ulogu pritom imao kardinal Franjo Šeper. On je tada na službi u Rimskoj kuriji, nakon što je u siječnju imenovan za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Tada još nema nasljednika na zagrebačkoj katedri pa je još uvijek metropolit Senjskomodruškoj biskupiji, koja je novim rješenjima prelazila pod drugu crkvenu pokrajinu. Iz jednoga pisma koje piše Pavlišić priznaje da je njegov stav o biskupijskim granicama doživio određenu evoluciju u odnosu na stavove iz početka pedesetih godina. U ožujku Pavlišić piše jednom našem svećeniku u SAD-u: «dijeliti mali broj svećenika na više biskupija misli preko 90% ovdašnjeg klera da nije pametno. Iako sam na početku mislio drukčije, danas se slažem s tim prijedlogom». 26 U travnju iste godine Pavlišić drugome svećeniku piše: «Što se tiče sijela biskupije u Senju, a ma nijedan svećenik, počevši od biskupa Burića ne odobrava takav stav. Koji plediraju za podjelu biskupija uviđaju da danas ne bi Senj bio prikladan za rezidenciju tamo, već bi ju trebalo prenijeti u Liku. Ako se pak biskupije ujedine tada bi rezidencija trebala biti u Rijeci. Uostalom jednako 25 Viktor Burić apostolskome delegatu Mariju Cagni, 27. veljače Isto, sv. 3, fol Pismo Josipa Pavlišića svećeniku S. G., 22. ožujka Isto, sv. 3, fol. 11.

94 326 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 je upravljati Gorskim Kotarom iz Senja, ili Likom iz Rijeke, samo što Rijeka imade danas već stanovnika dok ih Senj imade tek oko 5.000, Gospić , Ogulin Mišljenja sam prema neslužbenim vijestima da je ipak sudbina toga zapečaćena. Čekamo rješenje Rima i time će konačno stvar doći kraju. Kakovo će biti konačno rješenje točno ne znam, znam pak da nemamo što drugo reći ili dodati.» 27 Pavlišićev dosje i audijencija kod državnoga tajnika Svete Stolice Dana 26. lipnja Josipa Pavlišića prima državni tajnik Svete Stolice kardinal Jean-Marie Villot koji je samo nekoliko tjedana prije toga (2. svibnja 1969.) preuzeo tu visoku službu. Tom prilikom Pavlišić mu predaje spis na 7 natipkanih stranica koji se tiče restrukturiranja biskupija Senj i Rijeka te pitanja osobe pomoćnog biskupa. U popratnom pismu, koje nosi nadnevak 25. lipnja, Pavlišić piše: «Ponizno tražim od Vaše Uzoritosti da osobno razmotri pitanje biskupija Senj i Rijeka, ali i pitanje moje osobe zato što ne mogu nastaviti raditi u uvjetima u kojima sam bio primoran raditi proteklih 18 godina. Oprostite mi Uzoriti jer inzistiram na nužnosti i urgentnosti rješavanja tih problema (riječi nužnost i urgentnost su potcrtane, op. M.M.) zato što me iz dana u dan uistinu boli dok gledam kako neprestano odgađanje rješavanja tih problema čini štetu crkvenim strukturama naših biskupija i još više dušama vjernika.» 28 Iscrpno navodi povijesni pregled, opisuje veličinu i važnost Rijeke tvrdeći da nerješavanje crkvenog razgraničenja uzrokuje dekristijanizaciju ovoga područja. Predlaže promjenu granica dviju biskupija tako da se, u idealnoj varijanti, ujedini sve u jednu biskupiju sa sjedištem u Rijeci ili u varijanti da Senj i Rijeka ostanu odvojeni, pripoji Rijeci Modrušku biskupiju i inkardinira svećenike s područja te biskupije Rijeci u tom slučaju «dobro razmisliti o načinu preživljavanja Senjske biskupije u narednih 20 godina dok ne stasa nova generacija klera». Ukoliko se prihvati drugo rješenje, 27 Pismo Josipa Pavlišića nepoznatom svećeniku u SAD-u, 10. travnja Isto, sv. 3, fol Josip Pavlišić državnome tajniku Svete Stolice, 25. lipnja Isto, sv. 3, fol. 17.

95 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., za sjedište te biskupije Pavlišić savjetuje Gospić. Piše da bez obzira na rješenje, ono mora biti vrlo hitno jer se svako kašnjenje negativno odražava na pastoral. Kaže da su svi, izuzev 3 svećenika, za soluciju s jednom biskupijom. Pavlišić potom prelazi na drugi aspekt i traži imenovanje rezidencijalnog biskupa u Rijeci. To pitanje čak smatra važnijim i hitnijim od biskupijskih granica: «ako se pitanje promjene biskupijskih granica odgodi i za 6 mjeseci, pitanje imenovanja biskupa za Rijeku ne smije se odgađati ni tjedan dana. Ta dva pitanja iako povezana iznutra, ne bi smjeli uzajamno blokirati jedan drugoga». Piše da mu je vrlo teško, gotovo nemoguće, raditi u takvim uvjetima. Poziva Svetu Stolicu da, neovisno o njemu i Buriću, imenuje novoga rezidencijalnog biskupa u Rijeci. Osim toga, u slučaju dijeljenja Zagrebačke nadbiskupije, traži priključenje dijela teritorija Rijeci ili Senju. 29 U arhivskim izvorima Riječkoga nadbiskupskoga arhiva to je zadnji trag o djelatnosti biskupa Pavlišića i Burića prije konačne odluke Svete Stolice koja će uslijediti toga ljeta. Po svemu je očito da je upravo ovaj Pavlišićev dosje konačno razriješio stvari. U Rimskoj kuriji definitivno je prihvaćen Pavlišićev koncept rješavanja crkvenoga problema u Rijeci i Senju. Nakon što je, kao što smo vidjeli, u veljači 1969., s ciljem da onemogući podjelu biskupija, Burić dao podršku objedinjavanju cijeloga područja sa sjedištem u Rijeci, ništa više nije priječilo stvaranje nadbiskupije i metropolije. Konačne odluke Svete Stolice Apostolski delegat 12. kolovoza priopćava Buriću i Pavlišiću konačne odluke Svete Stolice o formiranju Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u Rijeci. Nova Riječko-senjska nadbiskupija nastaje spajanjem hrvatskoga dijela Riječke biskupije sa Senjsko-modruškom biskupijom, s tim da je senjska spojena jednakopravno s riječkom, a modruška je prestala postojati. Viktor Burić imenovan je prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropo- 29 Isto, sv. 3, fol. 21.

96 328 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 litom, a Josip Pavlišić njegovim koadjutorom i titularnim nadbiskupom Pićna. 30 Dana 20. kolovoza odluke Svete Stolice i javno su objavljene. Viktor Burić 12. rujna šalje svim vjernicima i svećenicima dopis u kojim ih obavješćuje o odlukama Svetoga Oca. 31 Zajedno s ovim odlukama obznanjene su i druge vrlo važne promjene u životu hrvatske Crkve. Splitsko-makarska biskupija uzdignuta je na razinu nadbiskupije i metropolije za biskupije Šibenik, Dubrovnik, Hvar i Kotor, a Frano Franić postao je nadbiskup metropolit. Na zadarsku je nadbiskupsku katedru, koja je ostala izravno podvrgnuta Svetoj Stolici, imenovan Marijan Oblak. Franjo Kuharić imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije Isto, sv. 3, fol Nar, Acta, 376/ Katolički dvotjednik Glas Koncila u broju od 7. rujna pod naslovom «Crkva u Hrvata u 5 nadbiskupija i 4 metropolije» ovako je u uvodnom komentaru pisao o ovim odlukama Svete Stolice: «Split je postao sijelo nadbiskupije i metropolije, Rijeka također. Zadar je dobio novog nadbiskupa, zagrebačka nadbiskupija ostala je bez nadbiskupa dobila je samo privremenog upravitelja. Ti događaji dominiraju u našem crkvenom životu ovih tjedana. Ne smiju se ni precijeniti ni podcijeniti. Najstvarnije je ono što je doživjela Rijeka. Uklonjena je jedna umjetna crkvena granica koja je bila uvjetovana jednom umjetnom državnom granicom. Crkvena uprava uglavnom je usklađena s cjelinom jednoga ekonomski, kulturno i pastoralno povezanog područja. Otvorene su konačno i mogućnosti za uspješniji život Crkve u samom gradu Rijeci. Istarsko crkveno područje dijelom je pripojeno novoj hrvatskoj metropoliji. Time se još više ističe koliko je nelogično što se drugi jedan dio te iste Istre još uvijek formalno nalazi u sklopu tršćanske biskupije. Doduše, ni za novo rješenje riječkoga crkvenog područja ne treba tvrditi da je idealno. Uz minijaturnu krčku biskupiju i uz neveliku porečko-pulsku podignuta je prostorno velika i geografski nekompaktna riječka nadbiskupija sjedinjena praktički sa senjskom biskupijom u jedno tijelo. Srećom se područje te goleme nadbiskupije sve bolje povezuje dobrim cestama, a dva će nadbiskupa svojom pokretljivošću spriječiti jednostranu centralizaciju, koja bi mogla dovesti do zanemarivanja kako mentaliteta tako i potreba pojedinih dosta različitih područja, kao što su Lika, Kordun, Gorski kotar, Hrvatsko Primorje. Uspostavljanje drevne splitske metropolije budi mnogo ponosa i sjećanje na staru slavu, zacijelo može doprinositi i lakšem zajedničkom rješavanju problema. Osobito se kao pozitivna nota prima činjenica da je u sastav te metropolije ušla i kotorska biskupija, što znači da je Sveta Stolica shvatila i potvrdila hrvatski značaj Crkve u tome području. U Zadru se dogodilo samo to da je redovitim postupkom popunjeno ispražnjeno mjesto nadbiskupa. Sasvim je neshvatljivo kako su neki strani komentatori došli na misao da ovom prilikom govore o talijanskom značaju Zadra, kao da se Sveta Stolica zbog toga ustručavala taj grad uklopiti u bilo koju hrvatsku metropoliju. Takve će interpretacije demantirati sam Zadar, u kojemu Talijana nema, u kojemu se u crkvama ne čuje nijedne talijanske riječi. Zagreb nema nadbiskupa. Nakon ostavke kardinala dra Franje Šepera koju je Papa prihvatio, za administratora, tj. upravitelja zagrebačke Crkve imenovan je dosadašnji pomoćni biskup mons. Franjo Kuharić. Nije tom prilikom promaknut ni na čast naslovnog nadbiskupa. U samom naslovu apostolski administrator ad nutum Sanctae Sedis ističe se da je to privremeno rješenje: dok Sveta Stolica drukčije ne odredi. [...] Da zagrebačka Crkva a to je gotovo polovica svih Hrvata u ovoj zemlji već drugu godinu živi

97 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., Nejasno pitanje rezidencije 329 Kao što rekosmo, apostolski je delegat Mario Cagna još 12. kolovoza obavijestio Burića i Pavlišića o odlukama Svete Stolice. Osim rezidencije ordinaria, za koju je određena Rijeka, potvrđivala se mogućnost (apostolski delegat rabi riječi ako je oportuno) da ordinarij ili koadjutor nastave rezidirati u Senju, s tim da su Buriću dane osobne ovlasti da može sačuvati svoju rezidenciju u Senju ili je premjestiti u Rijeku. Burić isti dan moli podrobnije objašnjenje, te mu već 13. kolovoza apostolski delegat Mario Cagna ponavlja kako mu je dana ovlast da osobno može sačuvati rezidenciju u Senju ili je može premjestiti u Rijeku, u kojem bi slučaju u Senju ostao koadjutor. 33 Pitanje rezidencije i činjenice hoće li ona biti samo u Rijeci ili i u Senju, odnosno kakav će karakter imati eventualna rezidencija u Senju, ostalo je kraće vrijeme nejasno. Krajem rujna iz Rima Burić piše Pavlišiću kako riječki kancelar Danilo Perkan ne smije požuriti tiskanjem novih tiskanica naslova «nadbiskupski ordinarijat riječkosenjski» jer ordinarij nije uspio dobiti u Rimskoj kuriji pojašnjenje s tim u vezi: «Pišem Danilu, neka ne daje štampati tiskanice sa naslovom: nadb. ordinarijat riječko-senjski, dok ne bude ovdje taj naziv fiksiran. Naišao sam da konzistorijalna kongregacija nema jasnih podataka o nekim pitanjima pa stoga polazim danas na Segreteriju da vidim kako su oni formulirali neke izraze važne sa juridičke strane. Zbog toga i zbog odsustva referenta nije se moglo pristupiti izradi bule. Nadam se da će se kroz par dana ovo riješiti i sastaviti dekret, koji će biti potpun i ispravan.» 34 Josip Pavlišić 23. kolovoza piše mons. Pogačniku, prvom potpredsjedniku BKJ, kako bi ga zamolio da formulacija bule imenovanja novog metropolita jasno označi stalno «mjesto boravka i upravljanja čitavim teritorijem novoosnovane nadbiskupije, tako da praktički bez nadbiskupa, vjernici i svećenici prihvatili bi ovo bez uznemirenosti. Ovako se osjeća tjeskoba i nestrpljiv nemir. Previše je problema pred nama, previše smo svjesni koliko nam treba jasno, sigurno i koncilski usmjereno vodstvo pa treba razumjeti željno očekivanje da se prilike na čelu zagrebačke Crkve napokon sasvim normaliziraju.» 33 Isto, sv. 3, fol Pismo Viktora Burića Josipu Pavlišiću, 27. rujna Nar, Prezidijal Pavlišić, 281/1969.

98 330 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se onemogući svako neispravno tumačenje o mjestu stalnog boravka metropolita i o mjestu njegovog upravljanja novom nadbiskupijom. To mjesto smatram da mora biti isključivo Rijeka.» Pavlišić piše kako je takav odgovor dobio od Cagne kada je s njim razgovarao u Beogradu 13. kolovoza i da eventualni boravak u Senju može imati samo pastoralni karakter. Pismo svjedoči i to da Burić ne prihvaća takvo objašnjenje jer formulacija nije dovoljno jasna. «Kada sam 13. ovog mjeseca razgovarao u Beogradu sa Msgr. Delegatom Nadbiskupom Mariom Cagna, pitao sam izričito da se izbjegnu netočna tumačenja: Hoće li odsada biti isključivo jedna uprava jedinstvena u Rijeci ili će se nastaviti kako i do sada sa dvije uprave, jedna u Rijeci a druga u Senju? Naglasio sam da spominjanje mogućnosti boravka jednog ili drugog biskupa u Senju može biti tumačeno neispravno. Msgr. Ap. Delegat je naglasio da boravak jednog ili drugog nadbiskupa u Senju /povremeno/ ima pastoralni, nipošto upravni značaj, a da stalna rezidencija i uprava za čitavo područje treba biti isključivo i nedvojbeno u Rijeci. Iako sam našem dragom neometropoliti objasnio i moju opasku apostolskom Delegatu i Delegatov odgovor na moju opasku, ipak nastaje kritično tumačenje tog nadbiskupovog povremenog boravka u Senju. Nadbiskup Metropolita kaže da mu formulacija nije dovoljno jasna. Na temelju takove formulacije postoji sklonost da se nastavi poslovanjem na dva mjesta: 1. u Rijeci i 2. u Senju, za područje same dosadašnje senjske biskupije. Takav postupak ne bi bio rješenje, nego produljenje dosadašnjeg nezdravog i nekorisnog stanja.» 35 Apostolski delegat piše Pavlišiću 30. rujna kako mu valja priopćiti sve one pojedinosti koje su potrebne za dobar rad nove nadbiskupije glede kurije, je li uputno da ona bude i treba biti jedinstvena za obje biskupije, glede sjemeništa, kaptola itd. Na taj zahtjev, upućen vjerojatno na intervenciju iz Rima u kojemu je baš tih dana Burić pokušavao dobiti pravna pojašnjenja, Burić odgovara tek u studenom: «Sveti je Otac odredio po Vašem priopćenju od 12. kolovoza br da je za biskupsku rezidenciju ordinarija određen grad Ri- 35 Nar, Prezidijal Pavlišić, 7/1969.

99 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., jeka. Ta je odredba izgleda već razriješila mogućnost jedne jedine biskupske kurije u gradu Rijeci, dok nam je osobna ovlast da se sačuva senjsku rezidenciju sugerirana za pastoralnu prisutnost u Senju da bi se tamošnjemu stanovništvu ponazočila skrb Svetoga Oca i za tu, aeque principaliter sjedinjenu biskupiju za razliku od sadašnje više operativne rezidencije. Dvojna ili dvojaka administracija tj. uprava ne bi na adekvatan način riješila do sada nerješena pitanja. U glavnim liturgijskim svečanostima slavit će se pontifikalne mise kao i do sada. Smatram uputnim imenovanje svećenika pro vicario za sjedinjenu biskupiju koji će imati zadaću riješiti ad interim najurgentnije slučajeve Senjske biskupije, kao što je sada običaj i u Makarskoj biskupiji sjedinjenoj sa Splitom. Tu će zadaću dobiti jedan član stolnog kaptola senjskoga.» 36 Viktor Burić zaslužan za opstanak senjskoga kaptola Biskup Viktor Burić u istome pismu apostolskome delegatu piše i o kaptolima. Modruški je kaptol, kao i biskupija, utrnut. Upravo je Burićeva zasluga da je senjski kaptol i nadalje nastavio postojati jer je, kao što ćemo vidjeti u nastavku, Pavlišićevo mišljenje bilo drugačije. Burić piše: «S obzirom na utrnuće Modruške biskupije, smatram da se časti te biskupije pribroje nadbiskupiji Riječkoj, tj. lector, cantor, custos, dok čast prepozita već postoji, te da kanonik Teolog i Pokorničar budu uzdignuti među časti, dok bi ostala 6 kanonika imala niže ordinarne službe. [...] Smatram da stolni kaptol u Senju treba ostati kakvim i do sada.» 37 Na isto pismo apostolskoga delegata Josip Pavlišić odgovara već 4. listopada 1969., mjesec dana ranije nego Viktor Burić. Iz toga pisma vidljivo je kako je njemu u prvome redu stalo do jasne situacije s jednim upravnim središtem, a manje je osjetljiv na povijesne vezanosti Senjana za biskupijske strukture i kaptol. Pavlišić pita ima li osobna ovlast dana Buriću za zadržavanje rezidencije u Senju važ- 36 Prijepis pisma Viktora Burića apostolskome delegatu Mariju Cagni, 7. studenoga Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 3, fol Isto.

100 332 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nost samo za njegov fizički boravak u Senju ili to ima i posljedice na uredovanje u Senju: «Nejasna formulacija odluke Svete Stolice onemogućuje potpunu primjenu te odluke.» Glede kaptola Pavlišić tvrdi da nakon smrti članova senjskoga kaptola isti ne treba popunjavati jer bez boravka ordinarija u Senju i velikim financijskim poteškoćama nestaje motiv njegova postojanja. Time pokazuje da se i po tome pitanju on razlikuje od Viktora Burića koji je želio da senjski kaptol nastavi postojati i dalje. 38 Bula Coetu instante Navedene nejasnoće uzrokom su činjenici da je bula Coetu instante o osnutku nove nadbiskupije i metropolije iz Rima otpravljena tek krajem siječnja Ona, prema prijevodu objavljenom u novom vjesniku nadbiskupije, glasi: Pavao Biskup Sluga slugu Božjih na trajnu uspomenu. Na prijedlog Biskupske konferencije Jugoslavije da riječku stolnu crkvu i s njom združene biskupije modrušku, sjedinjenu tako 38 Smatram potrebnim, pod svakim vidom, da kurija ostane jedinstvena za cijeli teritorij nadbiskupije Rijeka-Senj s rezidencijom određenom u gradu Rijeci i da se ni u kojem slučaju ne dade mogućnost postajanju dvjema kurijama. Drugačije bi se odužio neopravdan način djelovanja zadržavajući biskupijsku kuriju u Senju nauštrb nadbiskupije u Rijeci, kao što je u proteklim stoljećima kurija u Senju živjela dugo na teret utrnute biskupije Modruške sada pripojene Rijeci. Kler svega teritorija nadbiskupije u svojoj najvećoj mjeri želi iz razumljive nestrpljivosti jednu jedinstvenu kuriju u gradu Rijeci. Glede dekreta o ujedinjenju biskupije Senjske s onom u Rijeci (sadašnje nadbiskupije), želim reći sljedeće: Formulacija koju je upotrijebio Sveti Otac omogućuje tri interpretacije koje praktički teško mogu biti kompatibilne što proizlazi iz naredne analize: A) Rezidencija ordinarija je utvrđena u gradu Rijeci. Ta je tvrdnja jasna, što podrazumijeva jedinstvenu trajnu rezidenciju kao i redovitu upravu jednog neovisnog administrativnog kurijalnog središta. B) Ostaje mogućnost (oportunità) da ordinarij ili njegov koadjutor ostanu rezidirati u Senju. S obzirom da je rezidencija ordinarija određena u Rijeci, postavlja se pitanje koji juridički efekt ima ta mogućnost rezidiranja u Senju ordinarija ili njegova koadjutora? C) Osobno je ordinariju Buriću dana ovlast da sačuva rezidenciju u Senju ili da je preseli u Rijeku. U ovoj ovlasti koja se osobno daje mons. Buriću, sadašnjemu rezidencijalnome nadbiskupu metropoliti, implicira se i upravljanje nadbiskupskom kurijom vezanom za Senj i koja bi imala nadležnost nad svom nadbiskupijom, ili se samo radi o njegovom osobnom boravku bez juridičkih prerogativa koji bi išli u smjeru dupliranja kurije? Tamne točke koje spomenuh kad mi je priopćen dokument Sv. Oca ostaju i nadalje. I prouzročuju daljnju odgodu potpune praktične primjene dokumenta. [...] Spajajući upravne organe u Rijeci bit će lakše koordinirati upravu, raspoređivati snage i za sufraganske biskupije. Onda kad konačno bude riješeno rezidencijalno pitanje za cjelokupni teritorij čini se da bi ostali dio teritorija mogao imati normalan i efikasan razvoj i pod drugim aspektima. Pismo Josipa Pavlišića apostolskome delegatu 4. listopada Nar, Prezidijal Pavlišić, 280/1969.

101 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., da prestane postojati kao posebna, i senjsku, sjedinjenu jenakopravno, podignemo na dostojanstvo metropolitanskog sjedišta te da istodobno u tim stranama ustanovimo novu crkvenu pokrajinu, Mi, saslušavši mnijenje časnoga brata Marija Cagne, naslovnog nadbiskupa Herakleje u Europi, Apostolskog delegata u Jugoslaviji, drage volje odlučujemo i određujemo kako slijedi: S riječkom biskupijom združujemo modrušku, koja prestaje postojati kao posebna biskupija, a senjsku jednakopravnim sjedinjenjem. Ona će se odsad zvati RIJEČKO-SENJSKA. Ujedno je podižemo na dostojanstvo metropolitanske nadbiskupske Crkve s pravima i povlasticama što pripadaju ovakvim sjedištima i njihovim predstojnicima. Novom metropolitanskom sjedištu određujemo za područne biskupije krčku te porečku i pulsku; a tamošnje mjesne ordinarije za sufragane metropoliti nadbiskupu riječko-senjskomu. Prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolita bit će naš časni brat Viktor Burić, dosadašnji biskup senjski. Pri tom ostaju netaknuta prava časnoga brata Ivana Jenka, naslovnoga biskupa akufidenskoga i do volje Svete Stolice apostolskog administratora dijela riječke biskupije koji se nalazi u Sloveniji. Po volji nam je k tome da biskupsko sjedište riječko-senjsko ima jednu kuriju i to u gradu Rijeci, te jedno veliko i malo sjemenište. Što se tiče zborova kanonika, riječki zbor odlikujemo stupnjom i dostojanstvom metropolitanskog i nadbiskupskoga zbora; dopuštamo da modruški i senjski postoje i nadalje, dok posebne okolnosti ne budu nadbiskupu Ordinariju savjetovale drukčije. Za provedbu ovoga odredili smo neka se pobrine spomenuti časni brat Mario Cagna ili svećenik koga on ovlasti. Tko to provede, neka se poskrbi da sastavi uobičajenu ispravu te da je po običaju potpisanu i proviđenu pečatom pošalje Svetom Zboru za biskupe. Nalažemo da se ova uredba sada i u buduće provodi u djelo; i to tako da oni na koje se odnosi savjesno obdržavaju njezine odredbe, da se stvarno i provedu. Ako bi kakvi protivni propisi bilo koje vrsti priječili da se ova uredba djelotvorno i provede, Mi ih u tom dokidamo.

102 334 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Nitko ne smije osim toga ove isprave uništiti ili iskriviti. Prijepisi ove uredbe i izvodi iz nje, tiskani ili rukom pisani, proviđeni pečatom kojega crkvenog dostojanstvenika i potpisom ovlaštenoga javnog službenika, neka budu vjerodostojni, kome budu predočeni, isto tako kao i izvornik. Dano u Castelgandolfu kraj Rima, dana 27. srpnja godine Gospodnje 1969., našega pontifikata sedme. Alojzije kard. Traglia, SRE kancelar Franjo Tinello, Ravnatelj apostolske kancelarije Karlo kard. Confalonieri, Prefekt svete Kongregacije za biskupe Ivan Calerri, prot. Apost. Eugen Sevi, prot. Apost. Otpremljeno dana 24. siječnja 7. godini Pontifikata M. Orsini, pečatnik U apost. kanc. Tab. vol. CXXXIV n Zaživjela nova nadbiskupija Nezadovoljstvo novim rješenjem izražavaju oni koji žale za gubitkom biskupijskoga središta u Senju. Kanonik Vlado Kraljić odgovara pismom koje smo prenijeli kada je bila riječ o reakcijama na Pavlišićevu brošuru iz Neke od prije spomenutih odredaba, koje su donesene i za druge hrvatske dijeceze, izazivaju nezadovoljstvo. Istarski svećenici žale što tim odlukama nije riješeno i pitanje pazinske administrature. 41 Skupina od 120 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije posebnom izjavom izražava neslaganje činjenicom da Zagreb nema svoga nadbiskupa; što nije riješeno pitanje pripadnosti dijelova Istre; što je Zadar ostao izvan Splitske metropolije i što venecijanski patrijarh u svojem naslovu još uvijek nosi naslov primas Dalmacije Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.), br. 1, str Isto. 41 Pismo istarskog svećenika N. N. Josipu Pavlišiću, 20. listopada Nar, Prezidijal Pavlišić, 332/ Nar, Prezidijal Pavlišić, 318/1969.

103 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., Nova Riječko-senjska nadbiskupija zaživljuje i formalnim aktima iako se, kako svjedoci ističu, već i prije samih kanonskih akata, iz Rijeke već djelovalo u smislu novoga nadbiskupskog središta. Prihvaćajući prijedlog Prezbiterskog vijeća, Viktor Burić 6. prosinca donosi odluku prema kojoj od 1. siječnja za područje sjedinjenih biskupija senjske, modruške i riječke djeluje samo kancelarija sa sjedištem u Rijeci. 43 Istoga dana biskup određuje novo razgraničenje dekanata (10 dekanata: bakarski, crikvenički, delnički, gospićki, ogulinski, opatijski, otočki, riječki, senjski, slunjski). 44 Tada donosi i odredbu o razrješenju svih dekana i izboru novih 45 te ustanovljuje Ekonomsko-financijsko vijeće. 46 Razrješuje mons. Vladu Kraljića ravnateljstva biskupske kancelarije u Senju, a Danila Perkana, koji je već bio kancelar Riječke biskupije, počevši od 1. siječnja postavlja za kancelara cijele Riječko-senjske nadbiskupije. 47 Viktor Burić razrješuje 6. studenog Pavlišića službe dekana ogulinskog, gospićkog i perušićkog. Ustoličenje novoga nadbiskupa metropolita i službena provedba bule osnutka nadbiskupije i metropolije zbili su se 9. svibnja u prvostolnoj crkvi sv. Vida i 10. svibnja na Trsatu. Zaključak Prema stvaranju nove nadbiskupije sa sjedištem u Rijeci senjsko-modruški ordinarij Viktor Burić i njegov pomoćni biskup Josip Pavlišić nisu imali isti odnos. Razlika se očituje u činjenici što je po tome pitanju Pavlišić bio puno aktivniji i zauzetiji. Kvantiteta njegove korespondencije, općenito njegovo djelovanje da bi se došlo željenih promjena granica biskupija puno je veće od Burićevih intervenata (ili, da budemo precizniji, od pisanih, materijalnih dokaza koje nam je Burić ostavio). Ne samo to, Pavlišić čak traži od drugih da potaknu Burića na djelovanje kako bi se našlo rješenje jer je više 43 Nar, Acta, 639/ Nar, Acta, 637/ NAR, Acta, 638-9/ NAR, Acta, 640/ NAR, Acta, 642-3/69.

104 336 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nego petnaestogodišnje održavanje statusa quo štetilo crkvenome životu svega njima povjerenoga teritorija. Razlike su između dvojice biskupa razumljive. Prije svega, tu je činjenica da je Burić rođen na području Modruške biskupije, dok je drugi Istranin. Kao ordinarij, prvi prema biskupskome sjedištu u Senju ima prisniji odnos negoli drugi; Burić ne želi biti upamćen kao onaj koji mijenja crkvene granice nauštrb svojega dijecezanskoga središta. Razlike među njima dvojicom proizlaze ne samo iz različite životne dobi (u trenutku formiranja nadbiskupije Viktor Burić je u 72., a Josip Pavlišić u 55. godini života) nego i iz različitih karaktera obojice (oprezniji i zatvoreniji Burić, izražajniji i ekspanzivniji Pavlišić). Viktor Burić, s jedne strane, shvaća važnost Rijeke i nužnost da se i na crkvenome području prizna ta veličina, no osjetljiv je na tzv. povijesna prava Senjana mnogo više od pomoćnoga biskupa Josipa Pavlišića. Kao što piše mons. Mile Bogović, Pavlišić je bio tumač onih očekivanja kod klera i naroda koji su s pravom željeli da Rijeka na crkvenom planu ostane ono što je na općedruštvenom području već poodavno značila. 48 Pavlišić se zauzima za vrednovanje Rijeke i njezino uzdizanje na nadbiskupijsku i metropolitansku čast, ali ostaje itekako osjećajan prema potrebama Senja, Like i Krbave jer istodobno predlaže da pomoćni biskup, odnosno on sam, ostane u zaleđu kako se ti krajevi ne bi osjećali pastoralno zapostavljenima. Činjenica da je 30 godina nakon uspostave Riječko-senjske nadbiskupije novo biskupijsko razgraničenje godine stvaranjem Gospićko-senjske biskupije odredilo drugačije rješenje znači ponovnu aktualizaciju i afirmaciju rješenja koja nisu bila prihvaćena. 48 Mile Bogović, «Rijeka kao crkveno središte», str. 101.

105 M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., RIASSUNTO: 337 Dopo numerosi tentativi falliti nei secoli passati, la città di Fiume diventa centro diocesano nel Dopo i cambiamenti territoriali del Secondo dopoguerra, la situazione ecclesiastica rimane insoluta sino alla seconda metà degli anni sessanta. Il vescovo Viktor Burić, ordinario della diocesi di Senj-Modruš e amministratore apostolico della parte croata della diocesi di Fiume, era cosciente della necessità di sanzionare anche in ambito ecclesiastico l importanza di Fiume, ma era intenzionato altresì a salvaguardare gli interessi di Senj quale centro e residenza episcopale. D altra parte, il suo vescovo ausiliare Josip Pavlišić si è mostrato molto più impegnato per riunire ambedue le diocesi (la parte croata di Fiume e Senj-Modruš) sotto un unica giurisdizione con sede a Fiume. Tentativi in questo senso partirono dalla metà degli anni Sessanta e videro il contrapporsi di Pavlišić con una parte del clero contraria al trasferimento della residenza episcopale da Senj. Papa Paolo VI con la bolla Coetu instante creò l arcidiocesi di Rijeka-Senj il 27 luglio 1969 ponendo la città di Fiume quale residenza episcopale e sede dell intera provincia ecclesiastica. Viktor Burić diveniva primo arcivescovo metropolita e Josip Pavlišić suo coadiutore. Parole chiave: diocesi di Senj-Modruš, diocesi di Rijeka, arcidiocesi di Rijeka-Senj, provincia ecclesiastica di Rijeka-Senj, Viktor Burić, Josip Pavlišić.

106 338 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

107 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, Ilija Jakovljević 339 BISKUP NEŽIĆ I OSNIVANJE METROPOLIJE Mr. sc. Ilija Jakovljević, kancelar Porečke i pulske biskupije UDK: 282[27[ D.NEŽIĆ]262.3 RIJEČKA METRO- POLIJA]( )(091) Izlaganje na znanstvenom skupu Članak donosi nove i do sada nepoznate podatke o ulozi mons. Dragutina Nežića u crkvenoj povijesti Crkve u Hrvata 20. stoljeća. Najprije kao titularni biskup, potom i kao rezidencijalni biskup, on upravlja najvećim dijelom istarske Crkve nakon Drugoga svjetskog rata i povratka Istre u okvire hrvatskih granica. Iako pitanje biskupijskih granica na istarskome poluotoku nije bilo riješeno u okviru odluka Pavla VI. iz 1969., kojima je uspostavljena Riječkosenjska nadbiskupija i metropolija, djelovanje Dragutina Nežića u procesu nastanka nove nadbiskupije i crkvene pokrajine bilo je vrlo važno. On je od početka bio čvrsto na stajalištu nužnosti da Rijeka postane nadbiskupijsko i metropolitansko središte svrstavši se uz Josipa Pavlišića zajedno s kojim uživa i velike zasluge za postizanje toga cilja. Ključne riječi: Dragutin Nežić, Porečka i pulska biskupija, Riječko-senjsko nadbiskupija. Uvod * * * Istarski poluotok od samih svojih početaka podijeljen je na crkvenom planu na nekoliko biskupija, odnosno administratura. Porečka biskupija svoje početke ima u prvim stoljećima Crkve koji od mučeničkih vremena Crkve sežu do 3. stoljeća. Iz 3. ili 4. stoljeća je Pulska biskupija koja je bulom pape Lava XII. Locum beati Petri od 30. lipnja izgubila svoga rezidencijalnog biskupa i njome do današnjih dana upravlja porečki biskup. U povijesti je na području Istre bilo još nekoliko biskupija koje nisu uspjele opstati. To su pićanska, osnovana u 6. st., koju papa Pio VI. dokida zajedno s goričkom i tršćanskom biskupijom bulom

108 340 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Super specula od 20. kolovoza i umjesto njih osniva gradešku biskupiju. Kad je ona bila podijeljena na goričko-gradešku i tršćansku biskupiju, tada je nekadašnja pićanska biskupija postala dio nove tršćanske biskupije. 1 Drugi svjetski rat izmijenit će ne samo granice između država već i one stoljetne između biskupija metropolija. Istra će postati dijelom Hrvatske ne samo u političkom smislu već i crkvenom, tj. po prvi put ući će u sastav hrvatskih biskupija. Za potpuni politički i crkveni uspjeh u korist hrvatskog naroda u Istri veliku će ulogu odigrati svećenički trojac: Milanović, Pavić i Banko kojima treba odmah dodati i Pavlišića. Mons. Josip Pavlišić u svom intervjuu za Glas Koncila ističe ključnu ulogu ove trojice svećenika na sastanku Komisije u Pazinu Nakon Drugog svjetskog rata, kada su oformljene nove granice država Italije i tadašnje Jugoslavije, istarski poluotok crkveno je podijeljen na dva dijela: Porečku i pulsku biskupiju, koju vodi mons. Raffaele Mario Radossi ( ), i Tršćansko-koparsku biskupiju, koju vodi mons. Antonio Santin. Godine Sveta Stolica za jugoslavenski dio Tršćansko-koparske biskupije osniva administraturu sa sjedištem u Pazinu zbog nemogućnosti tršćansko-koparskog biskupa da obavlja redovitu pastoralnu skrb ovim dijelom biskupije zbog novonastale političke situacije. Pazinska je administratura obuhvaćala nekadašnje područje Tršćansko-koparske biskupije, slovenske dekanate Sežana i Postojna i hrvatske dekanate: Buzet, Pazin, Pićan, Kršan i veći dio Oprtaljskog dekanata (tada još bez Umaga, Buja i Novigrada). 3 Poslije će ovaj izraz pazinska administratura, prema svome sjedištu, ući i u službenu uporabu. Pariški Ugovor o miru od dana 10. veljače 1947., koji je trebao stupiti na snagu 15. rujna 1947., omogućio je Svetoj Stolici pristupanje novim crkvenim reorganizacijama, tj. uspostavi apostolskih administratura, 4 napose onih pograničnih biskupija čiji će dijelovi 1 Istarska Crkva jedna, Poreč, 1978., str Usp. Glas Koncila od 7. rujna 1969., str D. NEŽIĆ, Iz istarske crkvene povijesti, Pazin, 2000., str Apostolska administratura nije isto što i jedna biskupija i obično se osniva kao privremeno rješenje, na određeno ili neodređeno vrijeme. Osniva se zbog teških i posebnih razloga. Uglavnom kad je riječ o novonastalim ne samo unutar crkvenim razlozima, već još više danas zbog političkih

109 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, pripasti Jugoslaviji. Za područja Tršćansko-koparske biskupije koja su novim teritorijalnim podjelama trebala pripasti Jugoslaviji Sveta je Stolica imenovala apostolskog administratora sa sjedištem u Pazinu mons. Jakova Ukmara. Imenovanje je došlo u Trst 6. kolovoza 1947., a na službu je trebao stupiti 15. rujna Mons. Ukmar je kao delegat biskupa Santina, uz dopuštenje Svete Stolice, u kolovozu išao u dijelove Tršćansko-koparske biskupije u Istri podijeliti krizmu gdje će 24. kolovoza u Lanišću biti napadnut i teško ozlijeđen, a svećenik Miroslav Bulešić mučenički ubijen. Pitanje je je li tadašnja vlast već bila znala da je mons. Ukmar zapravo novoimenovani apostolski administrator; svećenici to sigurno još nisu znali, pa je teško vjerovati da je vlast znala. Dr. Dragutin Nežić pazinski administrator Novo imenovanje nije se dugo čekalo, već 25. rujna mons. dr. Franc Močnik 6 javlja istaknutim istarskim svećenicima Boži Milanoviću i Leopoldu Jurici da je privremeno imenovan upraviteljem dijela Tršćanske biskupije koji se nalazi na teritoriju Jugoslavije. 7 Božo Milanović, dobri poznavatelj stanja među hrvatskim klerom u Istri, reagira kod biskupa Santina na predložene personalne promjene, jer je dobro poznavao utjecaj biskupa Santina na imenovanje novih administratora. Upozorio sam tada biskupa Santina, da će imenovanje Slovenca za sav hrvatski dio Istre stvoriti među Hrvatima u Istri osjećaj zapostavljenosti. To nije bilo upereno protiv Slovenaca kao takvih, nego protiv zanemarivanja hrvatskih svećenika. 8 Mons. Močnik bio je svjestan pastoralne nemogućnosti upravljanja okolnosti. Apostolskog administratore imenuje papa da upravlja na određeno ili neodređeno vrijeme, u njegovo ime i njegova je vlast vikarna sa svim ovlastima jednog dijecezanskog biskupa. Apostolski administrator ne mora biti biskup, dovoljno je da bude svećenik. Usp. Enciclopedia del Diritto, Garzanti 2007.; Nuovo Dizionario di Diritto canonico, San Paolo (drugo izdanje). 5 Usp. T. SIMČIĆ, Jakob Ukmar ( ). Sto let slovenstva in krščanstva v Trstu, Gorica, 1986., str Mons. dr. Franc Močnik je imenovan apostolskim administratorom dijela goričke nadbiskupije koja se sad nalazi na teritoriju Jugoslavije. Službu je preuzeo 15. rujna 1947., nastanivši si se u Solkanu kod Nove Gorice. 7 D. NEŽIĆ, Iz istarske crkvene povijesti, Pazin, 2000., str B. MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin 1976., str. 165.

110 342 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tolikim područjem i nakon što je 2. listopada pohodio Pazin imenovao je Božu Milanovića i Leopolda Juricu svojim delegatima za hrvatske krajeve pazinske administrature. Ni ovaj put pazinska administratura neće imati sreće sa svojim administratorima. Mons. Močnik vraćen je u Goricu te mu je na taj način onemogućeno iz Italije upravljati slovenskim i hrvatskim krajevima. Božo Milanović o trenutnome stanju Crkve u Istri informira 29. listopada mons. dr. Josipa Ujčića, beogradskog nadbiskupa, rodom iz Starog Pazina, i traži njegovu pomoć. Također je svoje viđenje događanja u Istri poslao i nunciju u Beograd. 9 Istaknuti istarski dvojac Milanović Pavlišić u Zagrebu je 6. studenoga razgovarao s regensom apostolske nuncijature iz Beograda mons. Josephom Patrickom Hurleyem kako je Istra mjesec dana bez biskupa i administratora, tj. da je Crkva u Istri bez svoga pastira. Na njihove primjedbe i molbe nuncij je iskreno odgovorio kako se nije zauzimao za Crkvu i Istri. Rekao nam je da se dosad nije zanimao za Istru, jer nije spadala pod njegovu kompetenciju, ali sada će se informirati o svemu i uredit će sve što bude bolje mogao. Pavlišić ga je zamolio neka nastoji da dođe u Istru administrator koji dobro govori hrvatski jezik, jer 'osim Dobrile, nismo imali biskupe koji dobro vladaju hrvatskim jezikom.' Nuncij mu je odgovorio: 'Vi ste taknuli neuralgičnu točku veoma diplomatskim prstom'. Time je nehotice pokazao da su administratori bili imenovani iz političkih razloga. 10 Nakon nekoliko dana, 21. studenoga mons. Hurley uručuje pismo dr. Dragutinu Nežiću, 11 tada duhovniku Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, imenovanja za vršitelja dužnosti apostolskog administratora jugoslavenskog dijela biskupije tršćanke i koparske sa sjedištem u Pazinu sa svim biskupskim pravima (cum omnibus iuribus, facultatis et officiis, quae ad Episcopum residentialem pertinent). Diplomatska aktivnost Bože Milanovića i drugih svećenika urodit će uskoro konkretnim odgovorom. Istra napokon dobiva Hrvata za administratora u osobi dr. Dragutina Nežića, koji je 25. XI doputovao u Pazin, u sjemenište, a drugi dan ispravu ime- 9 Usp. Isto, str Isto, str Dekret imenovanja. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I.,

111 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, novanja predočio Boži Milanoviću i Leopoldu Jurici i tim činom preuzeo upravu pazinske administrature. Odmah je dr. Nežić obavijestio predsjednika za vjerske poslove u Zagrebu i Ljubljani o svome imenovanju i preuzimanju službe. 12 Osam dana kasnije, 3. prosinca 1947., u Pazin je doputovao mons. Hurley gdje se susreo s novim v.d. administratorom dr. Nežićem i B. Milanovićem koji je i dalje nastojao da Crkvu u Istri, iako je teritorijalno podijeljena, vodi isti pastir. Ja sam mu spomenuo da bi bilo korisno da naš administrator upravlja i Porečko-Pulskom biskupijom, jer ta biskupija ima premalo svećenika, pa bi ih zajednički administrator mogao namjestiti ondje iz naše pazinske administrature gdje ih je više. Ujedno sam mu savjetovao da se otoci Cres i Lošinj odvoje od Zadarske nadbiskupije i opet priključe Krčkoj biskupiji. Nuncij je u tom pogledu pokazao dobru volju. 13 Nakon nekoliko mjeseci dr. D. Nežića Konzistorijalna kongregacija Sv. Stolice, dekretom od 28. veljače 1948., br. 192/49, imenuje apostolskim administratorom jugoslavenskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije. 14 Ovim je imenovanjem Sveta Stolica željela da u Istru dođe Hrvat, ali s druge strane željela je neutralnog čovjeka koji će biti na Stepinčevoj liniji, tj. bit će do kraja odan Svetoj Stolici i neće biti istaknuti suradnik komunističkog režima. Zasigurno je režim priželjkivao da Sveta Stolica imenuje dr. Božu Milanovića za čelnog čovjeka Crkve u Istri, ali to je tad bilo pomalo riskantno jer je Sveta Stolica znala za njegovu nacionalnu orijentiranost i suradnju s komunističkom vlašću. Međutim, Milanoviću je bilo više stalo do dobra Crkve nego do osobne promocije te će sve svoje snage usmjeriti da dr. Nežić preuzme potpunu pastoralnu brigu za Crkvu u Istri, a on će se i dalje boriti za prava Crkve na političkom planu. 12 Pismo mons. dr. Svetozaru Ritigu od 28. studenoga ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene, str Usp. Dekret imenovanja. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., (Prezidijalni spisi pazinske ap. administrature 1948.).

112 344 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Porečka i pulska biskupija bez biskupa od do U novonastalu političku situaciju nakon Drugog svjetskog rata nikako se nije uspio uklopiti porečki i pulski biskup mons. Raffaele Radossi. Biskupiju su počeli napuštati talijanski svećenici, redovnici, redovnice i vjernici talijanske nacionalnosti zbog sve izraženijeg i agresivnijeg komunističkog režima koji je na taj način Istru želio očistiti od svih onih koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju. Na udaru su se našli i hrvatski svećenici jer nisu mogli prihvatiti komunističku bezbožnu ideologiju s jedne strane, a s druge su strane ti isti svećenici željeli da hrvatska Istra bude u sastavu Hrvatske i da se oslobodi fašističkog ugnjetavanja. Biskup Radossi je, ne snalazeći se u ovakvoj situaciju, odlučio napustiti svoju biskupiju i otputovati u Italiju. Upravu biskupije prepustio je mons. Antoniju Bronzinu, prepozitu porečkog kaptola. Sveta će Stolica dekretom Konzistorijalne kongregacije od 2. srpnja 1947., br. 304/47 apostolskim administratorom Porečke i pulske biskupije sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa, osim za one čine za koje se traži biskupsko posvećenje, imenovati mons. dr. Mihovila Toroša, profesora crkvenog prava na bogosloviji u Gorici. 15 Mons. Toroš tek je 11. listopada došao u Poreč i predočio svoj dekret imenovanja za porečkog i pulskog administratora 16 te se nastanio u biskupskom dvoru u Poreču. Ubrzo će mons. Toroš postati apostolskim administratorom slovenskog dijela Goričke nadbiskupije te će sve više izbivati iz Poreča. O ovom imenovanju pisano je obavijestio kler Porečke i pulske biskupije 30. ožujka Zbog velike udaljenosti i otežane komunikacije mons. Toroš će dati ostavku na službu administratora Porečke i pulske biskupije koja će biti prihvaćena 24. srpnja Tada se ostvaruje želja Bože Milanovića da dr. Dragutin Nežić bude i administrator Porečke i pulske biskupije te je imenovan dekretom Konzistorijalne kongregacije od 14. srpnja (broj 468/50). Tek 10. studenoga godine nuncijatura u Beogradu javlja dr. D. Ne- 15 Usp. Decretum (copia autentica), od 2. julii ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., Usp. Protocollum, od 11. octobris ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I.,

113 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, žiću da je imenovan apostolskim administratorom Porečke i pulske biskupije te da što prije preuzme upravu biskupije. 17 Mons. Nežić je 30. studenoga u Poreču predočio dekret Apostolske nuncijature u Beogradu kanoniku Tomi Banku i začasnom kanoniku dr. Ivanu Paviću, kancelaru biskupije, o imenovanju za administratora i ovim je činom preuzeo upravu biskupije. Imenovanjem dr. D. Nežića za apostolskog administratora Porečke i pulske biskupije sigurno je bio velik događaj za Istru napokon Hrvat upravlja Porečkom i pulskom biskupijom, ali Istra preko tri godine nema biskupa vlastitog pastira. Takvo stanje odraz je nesnalaženja Svete Stolice u novonastaloj situaciji nakon Drugog svjetskog rata na ovim područjima. Sveta je Stolica očekivala da se otvorena pitanja između Italije i tadašnje Jugoslavije, koja su se odnosila na uređenje granice,riješe međunarodnim ugovorima kako bi ona mogla pristupiti novim teritorijalnim uređenjima između pojedinih biskupija. Vidjelo se da neće lako doći do tog političkog rješenja, te papa Pio XII. dana 21. svibnja godine imenuje mons. dr. Dragutina Nežića naslovnim biskupom pomarijskim 18 te Istra napokon dobiva biskupa, istina, ne još rezidencijalnog već kao administratora. Biskupsko je posvećenje bilo u župnoj crkvi u Pazinu 23. srpnja godine. Čekat će se punih trinaest, teških i neizvjesnih, godina da Crkva u Istri, Porečka i pulska biskupija dobije rezidencijalnog biskupa. Vijest o imenovanju mons. dr. Dragutina Nežića za porečkog i pulskog biskupa objavilo je Državno tajništvo Sv. Stolice 20. lipnja (br. 5823/60). 19 U to je vrijeme mons. Nežić bio ad limina u Rimu. Dana 24. srpnja godine u Poreču, a 21. kolovoza godine u Puli mons. dr. Dragutin Nežić kanonski je preuzeo Porečku i pulsku biskupiju kao dijecezanski biskup. 17 Usp. Pismo iz Apost. nuncijature u Beogradu od , br. 57/3/49. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I. (Prezidijalni spisi Porečko-puljske biskupije, 1949.). 18 Usp. Bula imenovanja. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., (Electio et Consacratio admin. applici D. Nežić in episcopum tit. De Pomaria 1950., br 32/pr/50 Pazina). Pomarija se nalazi u Alžiru. 19 Usp. Pismo imenovanja od 20. iunii ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi, , (prezidijalni spisi 1960., Pazinske apost. admin , br. 4/Praes 1960) i (Porečkopulski prezidialni spisi 1960., Imenovanje porečko-pulskim rezidencijalnim biskupom i instalacija nastupni govori u Poreču i Puli, br. 8/pr. 1960).

114 346 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Kao što su godine hrvatski svećenici u Istri Božo Milanović i Josip Pavlišić tražili imenovanje Hrvata za biskupa administratora Crkve u Istri, tako godine slovenski svećenici traže da biskup Nežić prepusti upravu slovenskih župa pazinske administrature Slovencu, pomalo i razumljivo. Vidjevši kako je sve teža pastoralna komunikacija sa župama pazinske administrature na području Slovenije, u dogovoru sa Nuncijaturom u Beogradu i na vlastitu želju, mons. Nežić odriče se upravljanja ovim dijelom administrature i upravu prepušta mons. Antonu Vovku, apostolskom administratoru Ljubljanske biskupije. 20 Tada će također mons. Vovk preuzeti upravu i dijelom Riječke biskupije na teritoriju Slovenije. Krajem i početkom godine zaoštrili su se odnosi između Jugoslavije i Italije zbog namjere da se Zona B također dodijeli Italiji. Na sastanku u Londonu 5. listopada potpisan je Memorandum kako riješiti pitanje Slobodnog Teritorija Trsta. Teritorij je podijeljen na dvije Zone: A i B. Zona A trebala je pripasti Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Sveta je Stolica pratila ova događanja i 13. listopada godine javlja mons. Nežiću da može kao pazinski administrator, kad Londonski ugovor stupi na snagu, protegnuti svoju jurisdikciju na područje Zone B. Tako možemo reći da će Istra po prvi put biti potpuno pod jurisdikcijom jednog upravitelja te će, iako još teritorijalno razdijeljena, biti povezana u osobi apostolskog administratora. Mons. Nežić i mons. Pavlišić iznjedrili Riječku metropoliju Nakon završetka Drugog svjetskog rata, kad su Rijeka, Istra i istarski otoci ponovno vraćeni u okrilje matice Hrvatske, tadašnji biskupi Senjsko-modruške biskupije, Krčke biskupije, administratori Riječke biskupije, Porečke i pulske biskupije i pazinske administrature počeli su pripremati zajedničke institucije za ove biskupije. 20 Usp. Pismo Nuncijature u Beogradu od dana 21. travnja ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., (Pazinska adm. Prezidialni spisi 1951.). 21 Usp. Sacra Congregazione concistoriale, prot. N. 1187/54/B., od 13 ottobre ARHIV BISKU- PIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., (Prezidij. spisi pazinske admin g.).

115 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, Među prvima osnovano je interdijecezansko bogoslovno sjemenište za navedene biskupije, odnosno administraturu. 22 Prije nego se Biskupska konferencija počela baviti uređenjem granica biskupija, mons. Nežić je godine razgovarao s otpravnikom poslova Sv. Stolice u Beogradu o diobi tadašnje Riječke biskupije na slovenski i hrvatski dio, kao i o izručenju slovenskog dijela Tršćansko-koparske biskupije slovenskom apostolskom administratoru. 23 O ovoj je ideji mons. Nežić razgovarao s mons. Josipom Srebrnićem, apostolskim administratorom Riječke biskupije. Biskupska konferencija Jugoslavije na svome je redovitom zasjedanju u Zagrebu 19. i 20. siječnja ustanovila posebnu Komisiju pri Biskupskoj konferenciji koja će se baviti teritorijalnim uređenjem pojedinih biskupija i predlagati njihova rješenja BKJ koja će raspravljati o njihovim prijedlozima i prijedloge biskupa slati Svetoj Stolici na razmatranje. Članove komisije činilo je 5 biskupa, 24 među njima i mons. Dragutin Nežić. Komisija je osnovana na prijedlog Državnog tajništva Svete Stolice, budući da su pojedini biskupi osobno tražili uređenje granica između pojedinih biskupija. 25 Najaktivniji su bili slovenski biskupi i administratori koji su željeli što prije urediti crkvene granice u Sloveniji. Mons. Bukatko bio je predsjednik Komisije. Komisija Biskupske konferencije uhvatila se u koštac s mnoštvom problema, jer je trebalo voditi računa ne samo o unutarcrkvenim potrebama već i političkoj situaciji. Komunistička je vlast indirektno podržavala rad Komisije jer je i njoj bilo u interesu da se oforme stabilne granice biskupija ne radi toga što su željeli dobro Crkvi već radi svojih političkih interesa napose u Dalmaciji, Istri i Sloveniji. Prvi put biskupi su raspravljali o prijedlozima Komisije 22 Usp. Odluka o proglašenju Riječkog bogoslovnog sjemeništa centralnim sjemeništem, od dana 10. ožujka ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., (Prezidijalni spisi Porečko-puljske biskupije, 1950.). 23 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII do 24. VIII , str Mons. Gabrijel Bukatko, beogradski nadbiskup, mons. dr. Dragutin Nežić, porečki i pulski biskup i pazinski apostolski adminitrator, Josip Arnerić, šibenski biskup, mons. Stjepan Bauerlein, đakovački biskup, dr. Janez Jenko, apostolski administrator slovenskog dijela tršćanske, goričke i riječke biskupije (od , a imenovan je za prvog koparskog biskupa). 25 Usp. Zapisnik konferencije katoličkih biskupa Jugoslavije održane 19. i 20. siječnja u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, broj: 6 BK ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Bisk. Konfer. I., (10/Praes 1965).

116 348 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 u Rimu 5. prosinca u Zavodu sv. Jeronima. Neke su prijedloge prihvatili, a druge vratili na doradu. Tako je jednoglasno prihvaćen prijedlog mons. Matiše Zvekanovića, subotičkog biskupa, da se osnuje subotička biskupija s nazivom Bačka biskupija. Također je jednoglasno prihvaćen prijedlog mons. Jenka da se osnuje Koparska biskupija sa sjedištem u Vipavi (to će se ostvariti tek god., ali sjedište biskupije bit će u Kopru). Jednoglasno je prihvaćen i prijedlog mons. Bauerleina, đakovačkog biskupa, da se apostolska administratura Baranje i sjeverne Slavonije pripoji Đakovačkoj biskupiji. Mons. Bukatko predlaže da se apostolska administratura Banat pripoji Beogradskoj nadbiskupiji, što svi jednoglasno prihvaćaju. Pitanje osnivanja metropolije za dalmatinske biskupije sa sjedištem u Splitu, što je tražio mons. Franić, ali bez Zadra koji nije prihvaćao da uđe u sastav takve metropolije, odgođeno je na prijedlog predsjednika Komisije za sljedeću sjednicu u domovini i zatraženo je da jedna i druga strana (Split i Zadar) dostave molbu s pratećim dokumentima kako bi se o ovom prijedlogu moglo raspravljati. 26 O graničnom uređenju drugih dijeceza nije se glasovalo jer pred Komisiju nisu bili stigli prijedlozi. Goruće pitanje o uspostavi buduće Riječke metropolije za biskupije sjevernog Jadrana i Like nije bilo na dnevnom redu zbog neslaganja mons. V. Burića s prijedlogom dr. D. Nežića i J. Pavlišića da se osnuje Riječko-senjska nadbiskupija sa sjedištem u Rijeci. Nežić zastupa ideju mons. Pavlišića o Rijeci kao novom središtu, ali s druge strane ne želi narušiti dobre odnose s mons. Burićem. Komisija za uređenje granica imala je pune ruke posla jer je pritom često bilo i drugih interesa, kome će koji dio pripasti: Mariborskoj ili Zagrebačkoj biskupiji. Vječno pitanje koje je do današnjeg dana neriješeno jest Zadarska nadbiskupija. Pitanje Zadra, tada kao i danas, nije toliko unutarcrkveno koliko političko i povijesno Usp. Privatni zapisnik Plenuma Biskupskih konferencija Jugoslavije, održanog u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima, dne 5. prosinca ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Bisk. Konfer. I., Mišljenja sam da Zadar nema toliki politički a još manje crkveni utjecaj, nema institucije gdje bi mogla nastati nova crkvena pokrajina. Zadar ništa ne bi izgubio da uđe u sastav jedne crkvene pokrajine, mogao bi i dalje zadržati titulu nadbiskupije, a s druge strane aktivno bi se uključio u pastoralni rad jedne crkvene pokrajine, a napose na uređenje nekih crkvenih institucija. Mišljenja sam da je Zadar bliže da uniđe u sastav Riječke metropolije nego da Gospićko-senjska i Šibenska biskupije sa Zadrom stvore novu crkvenu pokrajinu.

117 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, Na sastanku biskupa Burića, Zazinovića i Nežića u Rijeci 17. svibnja s mons. Mariom Cagnom, delegatom Sv. Stolice, razgovaralo se da Rijeka postane sjedištem nove crkvene pokrajine i da dobije rezidencijalnog biskupa. Zanimljivo je uočiti kako na ovom sastanku nema najvećeg zagovornika stvaranja Riječke metropolije mons. Pavlišića. Iz navedenog se da zaključiti kako je biskup Nežić na ovom sastanku pokušao zaobići Pavlišića s namjerom da se udobrovolji Burića za dogovor oko novog teritorijalnog uređenja buduće Riječke metropolije. Mons. Nežić u svome Dnevniku donosi viđenje mons. Cagne: Pripravan je pristati na postavljanje riječkog rezidencijalnog biskupa uz uvjet da senjsko-modruška biskupija uđe u riječku. 28 Mons. Cagna želio je Senjsko-modrušku biskupiju spojiti s riječkom pod nazivom Riječka biskupija, no pobuna Senjana dovest će do kompromisnog rješenja da se stvori Riječko-senjska nadbiskupija. 29 Pitanje crkvenog uređenja biskupija i administrature na sjevernom Jadranu i Primorju dogovoreno je u Rijeci 13. studenoga kada se sastala Komisija za razgraničenja. Rješenje je išlo u smjeru da se Senjsko-modruška biskupija spoji s Riječkom biskupijom koja bi imala sjedište u Rijeci, dobila status nadbiskupije i postala sjedištem metropolije. Mons. Nežić ističe kako je osobno izišao s prijedlogom da Riječko-senjska biskupija postane nadbiskupija i metropolija. U svome Dnevniku piše: Neka se stoga spoje u jednu zajedničku dijecezu biskupije senjska i modruška i hrvatski dio riječke biskupije i neka se nova dijeceza nazove: Riječko-senjska, a njezin Ordinarij neka stoluje u gradu Rijeci. S obzirom na teritorijalnu prostranost i na broj pučanstva te na uvaženu historijsku prošlost dijeceza o kojima se radi, predlažemo da se novoj riječko-senjskoj dijecezi dade rang nadbiskupije. 30 Ovaj će prijedlog biti dostavljen Biskupskoj konferenciji koja ga je trebala usvojiti. Najzaslužniji za teritorijalna uređenja dijecezanskih granica u našoj metropoliji svakako je mons. Nežić, napose kad je riječ o Istri. Mons. Nežić u svome Dnevniku bilježi kako je 28 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I do 30. VII , str Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII do 24. VIII , str Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII do 24. VIII , str. 223.

118 350 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 dana 26. studenoga završio molbu koju će predati Biskupskoj konferenciji da pazinska administratura bude pripojena Porečkoj i pulskoj biskupiji. 31 Iz osobnih se spisa vidi kako mons. Nežić ne očekuje da će njegov prijedlog odmah biti prihvaćen zbog neriješenih političkih prilika između Italije i Jugoslavije. Zanimljivo je razmišljanje biskupa Nežića o pripajanju Krčke biskupije Riječkoj biskupiji koja bi bila uzdignuta na rang nadbiskupije, a mons. Zazinović na rang nadbiskupa, budući da je biskup Burić u početku bio protiv bilo kakva pripajanja Rijeci i na neki način dokidanja Senjske biskupije. Popunjenje krčke biskupije znak je da njezin teritorij ne dolazi za sada u kombinaciju spajanja s riječkom biskupijom, kao i to da preuzv. Zazinović nije predviđen za budućeg biskupa nove riječko-senjske biskupije (ili nadbiskupije). 32 Teško je govoriti da je ovo bila ozbiljna ideja, ali za mons. Nežića je bila alternativa ako se ne uspije dogovoriti s mons. Burićem. Biskup Nežić je 27. siječnja (br. 12/68 Prez.) uputio pismo Biskupskoj konferenciji sljedećeg sadržaja u kojemu moli ustanovljenje metropolije u Rijeci: Rijeka je naime veliki grad i ključno mjesto u koje stanovništvo ovih krajeva snažno gravitira, osobito oni s kvarnerskih otoka, koji su pod krčkom biskupijom. Porečkopulska biskupija do sada je juridice sufraganska biskupija goričke nadbiskupije, što se iz pastoralnih razloga ne može dalje tako ostaviti; pogotovo kad je nakon dospijeća Istre pod Jugoslaviju porečki biskup via facti podređen izravno Svetoj Stolici, a ne više goričkom metropolitu Treba dakle porečko-pulsku biskupiju podrediti novoj metropoliji unutar Jugoslavije i SR Hrvatske, a svi razlozi govore u prilog osnivanja metropolitanskog centra u gradu Rijeci 33 Komisija za uređenje granica sastala se u Zagrebu 7. veljače razmotriti pristigla pitanja pojedinih biskupa. Zaključili smo osnivanje metropolija u Rijeci i Splitu te pripojenje pazinske apostolske administrature porečkoj biskupiji. Apost. Delegat mi je poručio po mons. Bukatku, neka ostvarim rezidiranje biskupa u Puli. 31 Usp. Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I do 30. VII , str. 177 i Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I do 30. VII , str Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII do 24. VIII , str. 226.

119 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, Rekao sam neka mi Delegat to piše, pak ću ja zatražiti oslobođenje od nacionalizacije za teren u Puli, nasuprot katedrale. 34 Na svome redovitom godišnjem zasjedanju dana 19. lipnja raspravljalo se o razgraničenjima između dijeceza. Nadbiskup Bukatko konstatira da ima dosta prijedloga i problema za rješavanje, ali ima i dosta poteškoća u njihovim rješavanjima zbog raznih razloga. 35 Na ovom se plenumu raspravljalo o osnivanju metropolije na sjevernom Jadranu, odnosno Hrvatskom primorju. Prijedlog Komisije glasio je: Senjsko-modruška i riječka biskupija postaju jedna riječko-senjska biskupija sa sjedištem u Rijeci. Ona se diže na rang nadbiskupije i metropolije. U Istri hrvatski dio tršćanskokoparske biskupije neka se ujedini s porečko-pulskom biskupijom u jednu porečko-pulsku dijecezu. Ima se uzeti iz goričke metropolije i postaje sufraganom riječke metropolije 36 Međutim, ni ovdje nije lako išlo jer je Modruško-senjska biskupija u sastavu Zagrebačke metropolije te to pitanje prije treba riješiti unutar Zagrebačke metropolije. Pavlišić i Nežić na istoj su liniji i smatraju da Rijeka treba biti buduće sjedište, a pomoćni biskup da bude prisutan u prostranstvima Like i Korduna. Prijedlog je prihvaćen, ali ne jednoglasno: 20 za, 1 protiv i 3 suzdržana. Međutim, kad je bilo glasovanje o pripajanju hrvatskog dijela pazinske administrature Porečkoj i pulskoj biskupiji, tad je bilo jednoglasno Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I do 30. VII , str Zapisnik plenarnog zasjedanja Konferencije katoličkog Episkopata Jugoslavije održanog u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu od 18. do 20. lipnja 1968., str. 7. Bisk. Konfer. I., (br: 42/1968 Praes). 36 Isto. 37 Ovom prigodom rekao mi mons. Jenko, da ako dobije on pripojenjem pazinske admin. Porečkoj biskupiji Gradinu i Pregaru i Topolovac (za koje sad priznaje da su iz ekonomskih razloga privolili uz Koper i zato su uklopljeni u Republ. Sloveniju i imadu slov. škole) da ne će praviti pitanje glede nekih sela župe Jelšane (koji su Slovenci po njemu) čiji su stanovnici privolili uz Hrvatsku iz ekonomskih razloga radi posla u Rijeci, te je korigirana granica u korist Republ. Hrvatske. Ja sam mu naglasio da je to analogni slučaj i da bi sebi protuslovio, ako bi ove riječke (kod Šapjana) zahtijevao. To je i potvrdio. U stvarnosti su i ta sela župe Jelšani, kao i naši Pregarci, Gradinci i Topolovčani od starine Hrvati. Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I do 30. VII , str

120 352 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Crkva u Istri u sastavu Crkve u Hrvata Biskup Nežić imao je drugu želju koja se nije ostvarila, a to je da se za istarsko područje osnuje samo jedna biskupija sa sjedištem u Puli. Teritorij hrvatskog dijela tršćansko-koparske dijeceze neka se posve i trajno pripoji području porečko-pulske biskupije. Neka se tom prigodom stope u jedno područje porečke i pulske biskupije pod nazivom: pulska biskupija. 38 Međutim, bio je svjestan da to neće ići tako lako te je bio spreman prihvatiti onu realnu opciju da će u Istri ostati dvije biskupije pod jurisdikcijom istoga biskupa. Ne smijemo zaboraviti da i danas u Istri imamo dvije biskupije koje imaju zajedničkog biskupa, a sve drugo imaju vlastito: katedralu, kaptol, granice. Počelo se planirati novo sjedište biskupije u Puli. Biskup Nežić nekoliko je puta tražio preko apostolskog delegata u Beogradu mons. Maria Cagna da se hrvatski dio Tršćanskokoparske biskupije pripoji Porečkoj biskupiji. Napominje kako se svećenici pazinske administrature žele inkardinirati u Porečku i pulsku biskupiju, kako bi i oni imali vlastitog biskupa kao i ovi drugi. 39 Nakon višegodišnjeg rada oko uređenja granica pojedinih biskupija, bulom pape Pavla VI. od 27. srpnja Coetu instante uspostavljena je Riječka nadbiskupija i metropoija sa sjedištem u Rijeci. Novim crkvenim uređenjima Porečka i Pulska biskupija nisu više u sastavu Goričke metropolije i tako je na crkvenom planu Istra pravno i formalno ušla u sastav Crkve u Hrvatskoj. Zasigurno tu velika uloga pripada mons. Nežiću koji je bio orijentiran na Zagreb, na hrvatske krajeve, a ne na Italiju. U svojoj poruci mons. Nežić ističe: Našu novu metropoliju i s one i s ove strane gledam i kao domoljub i kao duhovna osoba Osnivanje Riječke metropolije u koju ulaze biskupije krčka, porečka i pulska jest dakle službeni, juridički pečat na dosadašnje odnose i već postojeće veze i suradnju Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII do 24. VIII , str Premda smo mi u Istri započeli akciju oko toga da svoj glavni grad Pulu pomalo učinimo rezidencijom biskupa i duhovnim središtem cijele Istre na hrvatskom području Iz Poruke mons. dr. Dragutina Nežića prigodom uspostave Riječke metropolije. 39 Usp. Pismo mons. Dragutina Nežića od 5. rujna mons. Mariju Cagni. 40 Iz poruke mons. Dragutina Nežića prigodom uspostave nove metropolije (album proslave).

121 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, Nakon što je bula Coetu instante objavljena počelo se s pripremama proslave na području nove metropolije. Bulom je određeno da u službu novog riječkog nadbiskupa i metropolita svečano uvede mons. Mario Cagna, delegat Svete Stolice ili koga on ovlasti. Mons. Cagna delegirao 41 je mons. dr. Dragutina Nežića na prijedlog mons. Burića da u njegovo ime obavi ustoličenja novog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita. Svečana je proslava bila u Rijeci 9. i 10. svibnja Prigodom svečanog ustoličenja dr. Viktora Burića za riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. Nežić izrekao je riječi: U ime Pape Pavla VI. uvodim vas u službu nadbiskupa i metropolita za dobro naroda i ove mjesne Crkve. Na kraju, najveći dar koji je mons. Nežić mogao dobiti za dobro obavljen posao jest čast da osobno u ime pape Pavla VI., najvećeg pesimista uspostave Riječke metropolije uvede u službu riječkog nadbiskupa i metropolita. Odluka Svete Stolice o uspostavi novih metropolija i uređenje granica na crkvenom području izazvalo je veliko zadovoljstvo kod vjernika. Vjernici Istre nisu mogli biti potpuno zadovoljni jer je jedan dio istarskog poluotoka, pazinska administratura, ostao izvan Riječke metropolije. Glas Koncila tada komentira: Istarsko crkveno područje dijelom je pripojeno novoj metropoliji. Time se još više ističe koliko je nelogično što se drugi jedan dio te iste Istre još uvijek formalno nalazi u sklopu tršćanske biskupije. 42 Međutim, do potpunog uređenja granica na istarskom poluotoku i Slovenskom Primorju doći će bulom Pavla VI. Prioribus saeculi iz listopada Usp. Decretum, n. 3486, od 23. travnja ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezid. 57/1970., «Osnovana Riječka metropolija». 42 Usp. Glas Koncila od 7. rujna 1969., str. 2.

122 354 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 RIASSUNTO: La figura di mons. Dragutin Nežić ha segnato profondamente la vita e la storia ecclesiastica dell'istria del Novecento. Egli dapprima in veste di amministratore apostolico e vescovo titolare, poi quale vescovo residenziale, guidò la diocesi di Parenzo e Pola ed anche l'amministratura apostolica di Pisino. Anche se le decisioni di papa Paolo VI nel 1969 non risolsero la questione delle delimitazioni diocesane sul territorio istriano, l'attività di mons. Nežić risulta molto importante per la creazione dell'arcidiocesi e della provincia ecclesiastica di Fiume. All'interno della comissione che in seno alla conferenza episcopale proponeva le nuove soluzioni riguardo alle diocesi egli stette accanto a Josip Pavlišić e fu il principale promotore accanto a quest'ultimo dell'elevazione di Fiume a nuovo centro metropolitano. Fu proprio Dragutin Nežić infine a introdurre il nuovo arcivescovo e metropolita Viktor Burić il 9 e 10 maggio 1970 sulla nuova cattedra arcivescovile. Parole chiave: Dragutin Nežić, diocesi Parenzo e Pola, arcidiocesi Fiume-Senj.

123 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., Franjo Velčić 355 KRČKI BISKUP DR. KARMELO ZAZINOVIĆ I OSNIVANJE RIJEČKE METROPOLIJE Dr. sc. Franjo Velčić, Teologija u Rijeci UDK: 282[27[ K. ZAZINOVIĆ]262.3 RIJEČKA METROPOLIJA]( )(091) Izvorni znanstveni rad Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović ( ) bio je neposredni akter, i kao budući sufraganski biskup, živo zainteresiran za uspostavu nove crkvene pokrajine na sjeverozapadu Hrvatske, tj. Riječke metropolije. Pored neposrednog rada i odlučivanja na sastancima BKJ, u studenome podastro je Svetoj Stolici jednu, do sada nepoznatu, Pro-memoriju kojom živo zagovara uspostavu nove crkvene pokrajine Riječke metropolije i što hitnije imenovanje rezidencijalnog biskupa u tom drugom po važnosti tadašnjem gradu u Republici Hrvatskoj i ujedno najvećoj trgovačkoj luci u tadašnjoj Jugoslaviji. Sve je to tražilo ne samo novonastalo međudržavno stanje nakon Drugog svjetskog rata, već su u pitanju bili primarno pastoralni razlozi, jer je Rijeka već tada sa Interdijecezanskom teološkom školom i pokrajinskim crkvenim sudom već bila de facto crkveno središte sjeverozapadne Hrvatske. Ključne riječi: Karmelo Zazinović, riječka metropolija, Zazinovićeva Promemorija. * * * Tijekom svoje dvije tisućljetne povijesti Crkva poznaje razne oblike crkvenog ustrojstva. Tako i metropolitansko uređenje, okupljanje pojedinih biskupija u višu organizaciju crkvene pokrajine, ima svoje početke ponajprije na Istoku a onda je i službeno utvrđeno na Nicejskom saboru 325. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata novi državni ustroj i uređenje državnih granica na ovim našim prostorima nužno je tražilo usklađivanje i uređivanje novih biskupijskih granica, ali i stvaranje novih, prikladnijih, širih metropolitanskih jedinica. Nakon definitivnog usklađivanja granica između Republi-

124 356 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ke Italije i tadašnje Socijalističke federativne republike Jugoslavije prišlo se uspostavi nove crkvene pokrajine s Rijekom kao nadbiskupijskim i ujedno metopolitanskim središtem. Dakako da su u vremenu nastanka crkvene pokrajine sufraganski biskupi odigrali također svoju važnu ulogu, a neki i prije toga vremena. Tako npr. nakon smrti apostolskog administratora Riječke biskupije Karla Jamnika 4. studenoga 1949., novim apostolskim administratorom Riječke biskupije bio je imenovan krčki biskup dr. Josip Srebrnić, i upravljao je Riječkom biskupijom do 1. veljače godine. 1 Njegov pak, nasljednik na krčkoj biskupskoj stolici dr. Karmelo Zazinović bio je ujedno prvi krčki biskup sufragan novostvorene crkvene pokrajine. Naime, uspostavom Riječko-senjske nadbiskupije 27. srpnja godine, Krčka je biskupija zajedno s Porečko-pulskom istoga dana postala područnom, sufraganskom biskupijom nove sjevernojadranske crkvene pokrajine Riječke metropolije. U ovom radu želimo stoga analizirati ulogu krčkoga biskupa dr. Karmela Zazinovića u fazi crkvenih pregovora i nastanka Riječke metropolije. Prisjetimo se stoga ukratko njegova radnoga i životnog puta. Karmelo Zazinović Karmelo Zazinović rođen je u gradu Krku 15. srpnja u obitelji katedralnog sakristana Blaža i Marije rođ. Depikolozvane. Nakon završene petogodišnje osnovne škole i prvog razreda realne gimnazije u Krku, ostale gimnazijske godine proveo je u Splitu. Bogoslovni studij započeo je i završio na KBF-u u Zagrebu. Tamo ga je 13. ožujka zagrebački nadbiskup-koadjutor dr. Alojzije Stepinac zaredio za đakona, a red prezbiterata primio je u Krku 29. lipnja godine u krčkoj katedrali, rukopolaganjem njegovog 1 Dragutin NEŽIĆ, Od Apostolske administrature u Pazinu do jedinstvene biskupije u Poreču , Poreč Pazin, 1988., str.12. Nežić piše: Dne 3. studenoga umro je u Trnovu kod Ilirske Bistrice apostolski administrator riječke biskupije mons. Karel Jamnik i ondje svečano pokopan kraj ulaza u župnu crkvu. ( ) Pod istim datumom 10. studenoga dobio je od Apostolske Nuncijature iz Beograda krčki biskup mons. dr. Josip Srebrnić imenovanje za apostolskog administratora riječke biskupije (cijele) s time, da i dalje rezidira u Krku kao krčki biskup, a apostolski administrator riječke biskupije.

125 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., biskupa Josipa Srebrnića. Godinu dana proveo je u Puntu kao duhovni pomoćnik, a zatim ga je biskup Srebrnić poslao u Rim gdje je na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta Gregorijana godine postigao doktorat iz crkvene povijesti. Vrativši se iz Rima u siječnju kao mladi doktor crkvene povijesti, nakon kratke službe duhovnog pomoćnika u Puntu, ujesen iste godine imenovan je kapelanom duhovnim pomoćnikom u Omišlju. Nakon smrti tamošnjeg župnika Grge Fugošića, imenovan je najprije upraviteljem župe, a kasnije i dekanom istoimenog dekanata. Za vrijeme župnikovanja u Omišlju, Karmelo Zazinović je 15. studenoga imenovan docentom crkvene povijesti na Visokoj teološkoj školi Centralnog bogoslovskog sjemeništa u Rijeci. Svoje župničke obveze je tako podesio da je svakog utorka polazio u Rijeku i vraćao se sutradan u župu sve do inscenirane optužbe i sudskog zatvaranja rečene škole godine. Nakon trinaestogodišnjeg službovanja u Omišlju 1. listopada Karmelo je imenovan upraviteljem župe i dekanata u Malom Lošinju te biskupskim delegatom za Administaturu Cres-Lošinj. U toj službi ga je 18. siječnja zateklo biskupsko imenovanje. Za biskupa je zaređen 23. travnja 1961., te je vršio biskupsku službu u Krčkoj biskupiji najprije kao pomoćni biskup tadašnjem krčkom biskupu dr. Josipu Srebrniću, zatim od godine kao Apostolski Administrator, te od kao rezidencijalni krčki biskup. Umirovljen je 14. studenoga godine, a 26. istog mjeseca i godine, na svetkovinu Krista Kralja predao je simboličnom gestom u Krčkoj katedrali svoj biskupski štap dotadašnjem biskupu koadjutoru Josipu Bozaniću i time završio svoju odgovornu pastirsku službu u Krčkoj Crkvi. Preminuo je u Krku 5. ožujka godine i dva dana kasnije pokopan u krčkoj katedrali. 2 Gotovo svaki, pa i površni poznavatelj naše crkvene zbilje druge polovice XX. stoljeća upoznao je biskupa Zazinovića kao značajnog i odlučnog biskupa, čije se mišljenje i riječ s poštovanjem slušala i poštivala. I na zasjedanjima Biskupske konferencije sluša- 2 Opširniji pregled života i rada biskupa Zazinovića vidi u: Franjo VELČIĆ, Život i djelo biskupa Karmela Zazinovića, u: Karmelo ZAZINOVIĆ, Ministrare, Pastirske poslanice i pisma, Krk 1994., str

126 358 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 la se i uvažavala s pomnjom njegova riječ. Povodom 25. obljetnice biskupskog posvećenja, zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić, budući da nije mogao biti osobno prisutan, u pismenoj čestitki zahvaljuje biskupu Karmelu u ime zagrebačke nadbiskupije ali i u ime Biskupske konferencije ovim riječima: Činim to i u ime svih naših biskupa zahvaljujući za Vašu mudru i zauzetu suradnju u radu naše Biskupske konferencije kroz 25 godina. Tako ste dijelili s nama već četvrt stoljeća sve brige za Crkvu u Hrvata. Nesebičnim pak i rasvijetljenim vodstvom krčke biskupije dajete primjer dobra pastira koji ohrabruje, nadahnjuje i potiče. 3 Tim istim povodom i papa Ivan Pavao II. uputio mu je prigodnu čestitku u kojoj pored ostalog spominje: ( ) toliko si godina upravljao povjerenim stadom i pobožno mu i sveto stajao na čelu; poput Krista volio si i svećenstvo i narod te ga štitio od zablude da ne odstupi od vjere otaca; s njima si živio kao jedan od mnogih; više si puta pohodio biskupiju kao otac koji biva uz djecu u radosti, u žalosti, u nevolji i u sreći. Sve u svemu, bio si otac svoga naroda, a ne samo biskup, što ti u tvojih i u Crkvi pribavlja još veću radost i diku i hvalu. 4 I njegov drugi po redu riječki metropolita mons. Josip Pavlišić, povodom 25. obljetnice Karmelova biskupskog posvećenja u sadržajnoj, teološki potkovanoj homiliji na liturgijskom slavlju pored ostalog je rekao: On je nema sumnje opečatio jedno doba dugovjeke povijesti ove biskupije osobitim humanim osjećajima prema svim ljudima, istančanom ljubavlju prema svome narodu i domovini, svojom vjernošću Crkvi, koja se raduje što je u njemu našla čovjeka povjerenja, rada i istaknutih talenata. To je Pavlišić rekao obzirom na narod a onda je nastavio: Mi susjedni biskupi nalazili smo u njemu kao biskupu u svako vrijeme, u svim prilikama i neprilikama, osobito u neizbježivim teškoćama vremena i u pastoralnim potrebama, razboritog i prijateljskog savjetnika, pomoćnika i suradnika. 5 3 Okružnice Biskupskog ordinarijata Krk, 1986/IV, str Isto, str Isto, str. 87.

127 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., Biskup Karmelo bio je također u pravom smislu riječi koncilski biskup. Nećemo ovdje nabrajati njegove koncilske poteze i smjernice koje je znalački i mudro provodio, već ćemo njemu prepustiti da nam sam kaže u kom je smislu i on bio koncilski biskup. Izrekao je to pri kraju svoga pastirskoga rada, o 25. obljetnici svoga biskupskoga služenja, u krčkoj katedrali na kraju liturgijskoga slavlja, obraćajući se vjerničkom mnoštvu i brojnim uzvanicima, ovim riječima: Odmah po imenovanju za biskupa čekao me iznenađujući događaj Crkve Drugi vatikanski sabor! Bila je to nova škola mog života, u kojoj sam snažno doživio silu Duha Svetoga, katolicitet Crkve Kristove, širinu i toplinu njezinog srca, ozračje prave slobode, neposrednost i blizinu drugih. Tu povezanost i blizinu, nadahnutu vjerom i ljubavlju, nastojao sam kroz ove godine gajiti i razvijati kako među svećenicima, tako i među vjernicima. 6 Zazinovićev udio u nastanku Riječke metropolije Kao što je poznato, pitanje osnivanja metropolije na Sjevernom Jadranu, odnosno na području Hrvatskog primorja postalo je aktualno kada su nakon godine postavljene tadašnje zapadne granice Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske i SR Slovenije. O tim se pitanjima raspravljalo na više plenuma Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ), a posebno na onoj održanoj u Zagrebu od 18. do 20. lipnja godine. Za rješavanje međubiskupijskih graničnih pitanja BK Jugoslavije je već 19. siječnja imenovala komisiju biskupa za proučavanje dijecezanskih granica pod nazivom Komisija za razgraničenja koja je svoja mišljenja iznosila svaki puta na plenumu BKJ. 7 Smijemo kazati da je tada to još uvijek bilo pitanje koje je nastojalo spojiti dotadašnju Senjsko-modrušku biskupiju i Riječku biskupiju koje su 6 Isto, str D. NEŽIĆ, Od Apostolske administrature, str. 24. Kao članovi komisije za razgraničenje bili su od Episkopata postavljeni nadb. Gabrijel Bukatko, biskupi Dragutin Nežić, Stjepan Bäuerlein, Janez Jenko i Josip Arnerić.

128 360 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se po tom prijedlogu trebale ujediniti sa sjedištem u Rijeci. 8 Tim činom bi ova potonja trebala biti uzdignuta na rang nadbiskupije i metropolije. Paralelno s tim pitanjem trebalo je rješavati i pitanje razgraničenja u Istri. Naime, u Istri hrvatski dio tršćansko-koparske biskupije trebalo je ujediniti s tadašnjom porečko-pulskom biskupijom u jednu porečko-pulsku dijecezu. Tim aktom ili pak tom provedbom trebalo se taj teritorij izuzeti iz Goričke metropolije i učiniti ga sufraganom Riječke metropolije. 9 U tom preuređenju Krčka biskupija trebala je također postati sufraganom Riječke metropolije što bitno nije mijenjalo na stvari jer je ona u tom slučaju ostala u svojim postojećim granicama, a pastoralno gledano u novim političkim konstelacijama stvarno nije bilo nikakvog razloga da bude izravno podređena Svetoj Stolici. 10 No, po tom su pitanju još mnogo ranije, tj. u mjesecu srpnju godine, svećenici senjsko-modruške biskupije pod vodstvom msgr. Vladimira Kraljića uputili papi Piju XII. zamolbu za pripojenje Rijeke Senjsko-modruškoj biskupiji s rezidencijom ordinarija na Rijeci. Pored ostaloga u petoj točki u vrlo pohvalnom tonu spominju i potrebe Krčke biskupije ovim riječima: Krčka biskupija, čiji je Ordinarij također apostolski administrator Cresa, Lošinja i drugih blizih otoka, tvori skladno tijelo sazdano časnom starinom, i primjernim vjerskim predajama onoga naroda, a to tijelo i danas živi praktičnim vjerskim životom. 11 U ovom slučaju jedinu zamjerku ili opasku imao je dotadašnji senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić koji je pledirao da se ne 8 Biskupski arhiv Krk, (u daljnjem tekstu: BAK), Prezidijal biskupa Zazinovića (u daljnjem tekstu: PBZ), broj: 62/1968. Zapisnik BKJ od lipnja U točki 2. na stranici 7. donosi: Osnivanje Metropolije na Sjevernom Jadranu, odnosno Hrvatskom Primorju. Nadbiskup Bukatko čita prijedlog Komisije: Senjsko-modruška i riječka biskupija postaju jedan (sic!) riječko-senjska biskupija sa sjedištem u Rijeci. Ona se diže na rang nadbiskupije i metropolije. 9 Isto, str Usp. Isto. 11 BAK, PBZ, 63/1968: Promemorija Josipa Pavlišića, pomoćnog biskupa i generalnog vikara Biskupije Rijeka i Senj-Moruš. Povijesni podaci, sadašnji zahtjevi, srpanj 1951., str. 9. U originalnom tekstu na latinskom jeziku u točki 5. piše: Dioecesis Vegliensis, (sic!) cujus Ordinarius nunc etiam administrator apostolicus Chersi, Lussini et adjacentium insularum est, harmonicum corups constituit, formatum venerabili vetustate et (pag. 5-6) exemplaribus illius populo religiosis traditionibus, quod etiam hodie vita illa religionis practicae vivit.

129 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., ukine Senjska biskupija, argumentirajući u tim prilikama klasičnim argumentima, a to su povijesni razlozi makar bila faktično malena biskupija. 12 No, pitanje dotadašnje Senjske biskupije ticalo se i Zagrebačke nadbiskupije, jer je do tada Senjsko-modruška biskupija bila u sastavu Zagrebačke metropolije. To je na sjednici podsjetio i prisutni pomoćni zagrebački biskup Josip Lach, ali se opravdano suzdržao od glasovanja, jer on i pomoćni biskup Franjo Kuharić, kao generalni vikari zagrebačke nadbiskupije, ne mogu dati nikakve mjerodavne izjave obzirom da ne znaju mišljenje nadbiskupa kardinala Šepera. 13 Ne znamo koje je bilo po tom pitanju mišljenje biskupa Karmela Zazinovića, ali je prijedlog koji je stavljen na tajno glasovanje, a glasilo je: konstituira se jedna riječko-senjska dijeceza sa sjedištem u Rijeci i podiže se na rang nadbiskupije i metropolije, prihvaćeno sa 20 glasova za, 1 negativan i 3 suzdržana glasa. 14 Krčki biskup je zacijelo spadao među one koji su prihvatili gornji prijedlog. Zazinovićeva Pro-memorija U ovom osjetljivom pitanju rješavanja biskupijskih granica i stvaranja novih crkvenih pokrajina zanimljivo je viđenje situacije koju je krčki biskup Karmelo Zazinović iznio u jednoj, po svemu sudeći tajnoj, Pro-memoriji, upućenoj papi Pavlu VI., napisanoj na talijanskom jeziku i datiranoj u Rimu, 21. studenoga godine, a kao predmet ima: Alcuni problemi urgenti che concernono le diocesi del Quarnero e dell'istria esposti dal vescovo di Krk (Veglia), tj. 12 Veliki pobornici očuvanja tadašnje Senjske biskupije bila je i skupina vjernika predvođena vjerojatno, laikom prof. Petrom Šimatićem, koji su tiskali posebnu brošuru Prijedlog za razgraničenje biskupija Senjsko-Modruške i Riječke i predali ju biskupu dr. Viktoru Buriću. Vidi: BAK, PBZ, 62/1968. O toj brošuri će biskup Josip Pavlišić napisati: ( ) sa strane nepoznatog auktora i nepoznate tiskare, razaslana je svećenicima senjsko-modruške biskupije, biskupima tog područja, svim biskupima Jugoslavije, Papinom Delegatu u Beograd i koliko mi je poznato u Rim, također na talijanski prevedena, brošura sa naslovom SENJSKA BISKUPIJA I PITANJE NJEZINA OPSTANKA. Vidi: BAK, PBZ, broj: 63/1968, str Usp. BAK, PBZ, Zapisnik BKJ od lipnja str Isto, str. 8.

130 362 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nekoliko žurnih problema tičući se Kvarnerskih i Istarskih biskupija izraženih od Krčkoga biskupa. 15 Biskup Zazinović u premisi svoje Pro-memorije daje do znanja da je svjestan kako se tu ne radi o problemu koji se tiče njegove teritorijalne kompetencije i jurisdikcije, ali je, u jednoj budućoj odluci na crkvenom i pastoralnom planu, usko povezana s Krkom i njegovom biskupijom. Obzirom na važnost ove Pro-memorije, za koju vjerujemo da je ostala nepoznata do danas crkvenoj javnosti naše metropolije, smatramo uputnim analizirati njezin sadržaj, koji pored ostalog potvrđuje vrlo mudri i realistički pristup biskupa Karmela prema ovom akutnom problemu. U prvoj točki pod nazivom: Diocesi di Rijeka (Fiume), Karmelo konstatira da je riječka biskupija više od 22 godine bez rezidencijalnog biskupa, a Rijeka je tada bila po važnosti drugi grad u Republici Hrvatskoj i prva pomorska luka u čitavoj Jugoslaviji. Broj stanovnika se skoro bio utrostručio, a pastoralni problemi su se umnažali i zbog činjenice što tijekom svih onih godina, upravo radi pomanjkanja rezidencijalnog biskupa, nisu mogle biti poduzete one inicijative koje bi jedan rezidencijalni biskup trebao poduzeti. Dovoljno je bilo pomisliti na strašnu oskudicu dijecezanskog klera: sveukupno 7 svećenika na hrvatskoj strani biskupije. Osim ovih pastoralnih promišljanja, piše Zazinović, trebalo je uzeti u obzir da je Rijeka u tom vremenu postala administrativni, ekonomski, kulturni i politički centar čitave Istarske i Kvarnerske regije, i upravo u tom središtu se osjećala potreba da Crkva bude više prisutna, a to nije bila, jer punih dvadeset i dvije godine nije imala rezidencijalnog biskupa. Tadašnje rješenje Apostolske Administrature nije više moglo biti prikladno, između ostaloga i zbog toga što su tada u Rijeci pastoralni zadaci bili takvi i toliki da bi apsorbirali najbolje snage i jednoga mladoga čovjeka punog inicijative i bez dodatnog tereta da upravlja i jednom drugom biskupijom. I pod usko crkvenim vidom Rijeka je već tada bila centar čitave regije: imala je Interdijecezansko teološko sjemenište, pokrajin- 15 BAK, PBZ, broj: 39/1968, str Zbog važnosti ove Zazinovićeve Pro-memorije donosimo ju u originalu, u zasebnom prilogu ovoga rada.

131 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., ski crkveni sud, pastoralne aktivnosti (npr. sa studentima) za koje su bile zainteresirane ostale biskupije koje su gravitirale prema Rijeci. I tako, dok su druge biskupije imale vlastitog rezidencijalnog biskupa, samo ga Rijeka nije imala, premda je imala za to nužnu potrebu. Stoga je prvotni problem kojeg je trebalo tada riješiti bio, podcrtava Karmelo, da se u Rijeci postavi čim prije jednog rezidencijalnog biskupa. U drugoj točki bila su tretirana pitanja novih granica između Riječke i Senjske biskupije. Tadašnje, naime, granice Riječke biskupije (njen hrvatski dio) bile su određene političkim granicama između Italije i Jugoslavije iz godine, i nisu odgovarale civilnoj i pastoralnoj stvarnosti ove regije u poslijeratnom vremenu. Rijeka je, s točke gledišta crkvenih granica, bila poput jedne velike glave bez tijela è una enorme testa senza corpo piše Karmelo Zazinović. Stoga je bila nužna revizija biskupijskih granica, na način da se gradu Rijeci dadne jedan znatni dio njezinog zaleđa, a to bi se moglo učiniti tražeći jedno pravedno rješenje sporazumjevši se sa Senjskom biskupijom, budući da je njezin sjeverni teritorij (stara biskupija Modruš) cjelovito gravitirala prema Rijeci. Sveta Stolica je očito imala već mišljenje i predloške Biskupske komisije BKJ za izmjenu biskupijskih granica i samih dotičnih Ordinarija. I to je bio jedan od hitnih problema od kojeg rješenja je ovisio jedan redovni pastoralni razvoj dviju zainteresiranih biskupija. Na kraju je biskup Karmelo, ne bez diplomatske intuicije, iznio i jednu hipotetičku bojazan, usudivši se pokorno konstatirati ali i upitati što će se dogoditi ako nestrpljivost klera i vjernika bude i dalje rasla sve više i više radi odugovlačenja rješenja, što bi moglo lako biti zlouporabljeno od neprijatelja Crkve i Rima puo essere facilmente strumentalizzato dai nemici della Chiesa e di Roma. Tek u trećoj točki tretira pitanje uspostave Istarske i Kvarnerske crkvene pokrajine. Po tom pitanju upute Drugog vatikanskog sabora, kao i stvarne potrebe naše regije nametale su potrebu uspostave jedne crkvene provincije ili regije koja bi obuhvaćala sljedeće biskupije: Poreč-Pula, Rijeka, Krk i Senj. Tako bi sjeverozapadni dio Hrvatske, koji sačinjava jednu geopolitičku jedinicu, s vlasti-

132 364 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tim osobitostima dijalekata, mentaliteta, civilnih i crkvenih predaja, imao jedan operativni okvir mnogo širi i na crkvenom i pastoralnom planu. Zato su biskupi te pokrajine osjećali da su sve više među sobom komplementarni, i sve više se osjećala potreba racionalizacije kleričkih sila i pastoralnih struktura koje su nametale potrebu stvaranja jednog takvog tijela, tj. jedne crkvene provincije kao pravnog instrumenta na raspolaganje biskupima čitave regije. S druge pak strane crkva u Hrvatskoj bila je prirodno podijeljena u četiri regije ili provincije, i to: panonska Hrvatska i Slavonija s metropolitom u Zagrebu, Bosna i Hercegovina s metropolitom u Sarajevu, Dalmacija pak, formalno još ne uspostavljena, ali postojeća via facti: premda nije još bio riješen problem metropolitanskog sjedišta zbog nesporazuma između Splita i Zadra, i na kraju Istra i Kvarner čije bi prirodno sjedište budućeg metropolite trebalo biti u Rijeci. Četvrta točka bila je pitanje imenovanja novog zagrebačkog nadbiskupa, u čemu Karmelo pokazuje i svoju diplomatsku istančanost, ali to ne ulazi u pitanje našeg raspravljanja. Iz ove Promemorije smijemo konstatirati kako je Karmelo Zazinović realistički, mudro i dugoročno ispravno gledao na stvaranje ove sjevernojadranske crkvene pokrajine koja i danas, nakon 40 godina od njezina osnutka u novim prilikama, opravdava svoje postojanje. Zazinovićeva vizija Riječke metropolije Već iz spomenute Promemorije koju je biskup Zazinović uputio Svetoj Stolici proizlazi što je od metropolitanske Crkve u budućnosti očekivao. To je zajedno s brojnim vjernicima svoje biskupije izrazio 9. i 10. svibnja godine sudjelujući na vanjskoj proslavi u riječkoj prvostolnici Sv. Vida i na Trsatu. Prigodom ustoličenja nadbiskupa riječko-senjskog i metropolite dr. Viktora Burića u riječkoj prvostolnici sv. Vida, 9. svibnja godine u pozdravnom govoru u ime biskupa i svećenstva metropolije pored ostaloga je rekao:

133 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., Današnje slavlje ima svoje opravdanje: svjedoci smo događaja koji duboko zasijeca u organizam i život Crkve i ljudi ovoga kraja. Na ovom se dijelu hrvatskoga tla otvara novo razdoblje zajednice Kristovih vjernika, a po njima i svekolike zajednice naroda. Metropolija, ustanovljena u sjeverojadranskoj Hrvatskoj, obuhvaća drevne hrvatske krajeve: Liku, Krbavu, Kordun, Vinodol, Hrvatsko Primorje, Krk i ostale Kvarnerske otoke, Rijeku i Istru što se pretežnim dijelom podudara s nekadašnjom Frankopanskom državinom, s krajem gdje se je, kao nigdje u slavenskom svijetu, čuvala neprekinuta i kompaktna tradicija glagoljaška, ta biser-baština hrvatske kulture. 16 A ono što je slijedilo bio je programski plan i Karmelova vizija koja je i danas aktualna i izazovna. Naime, Zazinović je zatim nadodao: Svećenici su ovih strana vjekovima osjećali potrebu međusobnog povezivanja radi buđenja, gajenja i čuvanja vjerske i narodne svijesti. Riječka je metropolija kao institucija doduše tek nastala, ali su nekad brojnije biskupije ovoga kraja, povijesno i crkveno bile povezane već u ranim kršćanskim stoljećima. Njezinim je uspostavljanjem logično sjedinjena crkvena zajednica koja je na ovom najzapadnijem dijelu Hrvatske bila uvijek dosad crkvenopravno podijeljena, ne bez štete za vjersko-pastoralni rad i uživanje prirodnog prava njezinih članova. 17 Tu je Zazinović očitovao koliko je ovo metropolitansko crkveno uređenje s Rijekom kao središnjim gradom poprimilo ne samo crkveno-pastoralno značenje, već i crkveno-političko, ali i šire gledano kulturno, nacionalno i međunarodno-političko značenje. 18 Zaključak Za biskupa Zazinovića smijemo kazati da je i u vremenu pregovaranja i prilikom uspostave Riječke metropolije bio svojom prisutnošću i svojim interventima važan čimbenik u sređivanju crkvenih struktura na ovim našim prostorima. U vatikanskim arhivima, ali i u njegovom osobnom Prezidijalu u Biskupskom arhivu u Krku, 16 Službeni vjesnik riječko-senjske nadbiskupije, br. 3 (1970), Prilog I., str Isto, str. 3.

134 366 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 koji nije još dostupan za detaljnu povijesnu analizu, zacijelo ćemo naći još vrijednih podataka i njegovih intervenata. No, i ovo što smo iznijeli, kao i njegova Promemorija iz studenoga godine, potvrđuje nam još jednom Zazinovićevu lucidnost i realnost, snalaženje u novim pastoralnim (i političkim!) okolnostima, u kojima se čovjeku vjerniku uvijek pruža nova šansa za budućnost. Možemo zaključiti da su njegove vizije i planovi ostvareni uspostavom riječkog metropolitanskog crkvenog sustava, ali ostaje trajni zadatak, da biskupi i svećenici, s kršćanskom odvažnošću i strpljivošću prozriju zasjede skrivenog partikularizma i pogibeljnog individualizma u omogućavanju stvaranja ozračja velikodušnosti i otvorenosti u vidu općeg dobra, bez pretenzije da se ikome nameće osim evanđeoske istine i ljubavi, svjesni potrebe uzajamne suradnje. 19 Zazinović u tome vidi ono bitno što je bilo nužno učiniti da i ovo veliko područje koje je u prošlosti bilo najrastrganije hrvatsko područje između Poreča i Bihaća, Kupe i Velebita, a, crkveno gledano, pretrpjelo je velike crkvenopravne promjene, postane jedna organska crkvena (i društvena) cjelina. Prilog: Str. 1 PRO-MEMORIA Oggetto: Alcuni problemi urgenti che concernono le diocesi del Quarnero e dell Istria Esposti dal vescovo di Krk (Veglia) Premessa. Il sottoscritto Vescovo di Krk si permette esporre alcuni problemi che riguardano l insieme delle diocesi del Quarnero e dell Istria ed esigono una soluzione urgente. Il motivo per cui ritiene di dover 19 Službeni vjesnik riječko-senjske nadbiskupije, Isto, str.3.

135 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., parlare di un problema più vasto e in apparenza non pertinente alla sua competenza territoriale è la convinzione, basata su fatti concreti, che il futuro della regione e quindi anche di Veglia sul piano ecclesiastico e pastorale è strettamente collegato alla soluzione dei problemi prospettati. Perciò umilmente ma istantemente supplica il Santo Padre di voler prendere personalmente visione di tutta la questione e degnarsi di dare precise disposizioni per una sollecita soluzione. 1.- DIOCESI DI RIJEKA (Fiume). Da oltre 22 anni la diocesi è senza vescovo residenziale. Oggi è la seconda città per importanza nella Repubblica Croata e il più grande porto di tutta la Jugoslavia. Il numero degli abitanti è quasi triplicato e i problemi pastorali sono aggravati anche dal fatto che in tutti questi anni, appunto per la mancanza di un vescovo residenziale, non sono state prese quelle iniziative che un vescovo residenziale avrebbe potuto e dovuto prendere. Basti pensare alla tremenda scarsezza del clero diocesano: 7 sacerdoti in tutto! per la parte croata della diocesi. Oltre a queste cosiderazioni pastorali vi è da tener presente che Rijeka è anche il centro amministrativo, economico, culturale e politico di tutta la regione dell Istria e Quarnero, e proprio in questo centro la presenza della Chiesa è assai carente perchè non c è ancora un vescovo residenziale. La soluzione dell Amministrazione Apostolica oggi non è più adeguata, anche perchè i compiti pastorali a Rijeka sono tali e tanti da assorbire le migliori energie di un uomo giovane e pieno di iniziativa e senza il peso di un altra diocesi da governare. Anche dal punto di vista strettamente ecclesiastico Rijeka è il centro di tutta la regione: vi è il Seminario Teologico Interdiocesano, vi è il Tribunale ecclesiastico regionale, vi sono attività pastorali (per es. quella tra gli studenti) che interessano tutte le diocesi che gravitano su Rijeka ecc. Ora, mentre le altre diocesi hanno il propiro vescovo residenziale, solo Rijeka ne è ancora priva, pur avendone

136 368 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 estrema necessità. Il problema n.o 1 da risolvere è quendi questo: dare quanto prima un vescovo residenziale a Rijeka. Str _REVISIONE DEI CONFINI DELLE DIOCESI DI RIJEKA E SENJ. I confini attuali della diocesi di Rijeka (parte croata) sono stati dettati dalla necessità politica del momento (i confini tra Italia e Jugoslavia nel 1925) e non rispondono alla realtà umana e pastorale della regione. Rijeka, dal punto di vista dei confini ecclesiastici, è una enorme testa senza corpo. Si rende quindi necessaria una revisione dei confini, dando alla città di Rijeka un conveniente entroterra, e ciò si può fare trovando una giusta soluzione di compromesso con la diocesi di Senj, il cui territorio settentrionale (l antica diocesi di Modrus) gravita tutto su Rijeka. La Santa Sede ha avuto certamente le proposte e della Commissione episcopale per la revisione dei confini diocesani e degli Ordinari interessati. Anche questo è un problema urgente, dalla cui soluzione dipende un ordinato sviluppo pastorale delle due diocesi interessate. Mi sia lecito aggiungere quì che l improtanza del clero e dei fedeli è sempre più grande e il procrastinare la soluzione può essere facilmente strumentalizzato dai nemici della Chiesa e di Roma. 3.- COSTITUZIONE DELLA PROVINICIA ECCLESIASTICA DELL ISTRIA E QUARNERO. Le indicazioni del Concilio Vaticano II, le esigenze reali della nostra regione impongono la costituzione di una Provincia o Regione ecclesiastica che comprenda le seguenti diocesi: Porec-Pula, Rijeka, Krk (Veglia), e Senj. Così l angolo nord-occidentale della Croazia, che costituisce un unità geopolitica, con caratteristiche proprie

137 F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., di dialetto, di mentalità, di tradizioni civili ed ecclesiastiche, avrebbe un quadro operativo più vasto anche sul piano ecclesiastico e pastorale. I vescovi della regione sentono di essere sempre più complementari tra di loro, e la esigenza di una razionalizzazione delle forze del clero e delle strutture pastorali impongono quasi la creazione di questo organismo cioè la Provincia ecclesiastica, quale strumento giuridico a disposizione dei vescovi della regione. D altra parte la Chiesa in Croazia è naturalmente divisa in quattro regioni o provincie: Croazia pannonica e Slavonia (metropolita a Zagreb), Bosnia ed Erzegovina (metropolita a Sarajevo), Dalmazia (formalmente non ancora costituita, ma esistente via facti: non è risolto ancora il problema della sede metropolitana, contesa tra Spalato e Zara), e infine l Istria e Quarnero (la sede naturale del metropolita dovrebbe essere Rijeka). 4.- NOMINA DEL NUOVO ARCIVESCOVO DI ZAGREB. Infine mi sia permesso insistere per la nomina del nuovo arcivescovo di Zagreb. La questione è di intresse comune per tutta la Chiesa in Jugoslavia perchè l arcivescovo di Zagreb nell attuale situazione è via facti il capo spirtuale dei cattolici da noi e il membro più autorevole dell Episcopato. Inoltre la archidiocesi (sic!) di Zagreb è la più grande e popolosa, per cui la mancanza di un Pastore si ripercuote negativamente e su Zagreb e su tutta la comunità cattolica in Jugoslavia. Roma, 21 novembre 1968.

138 370 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 The Bishop of Krk, dr. Karmelo Zazinović and the Establishment of the Metropolitan Archdiocese of Rijeka Summary The bishop of Krk, dr. Karmelo Zazinović ( ) as a future suffragan bishop, was directly involved, and vividly interested in the establishment of a new ecclesiastical region in the north-west of Croatia, i.e. the metropolitan archdiocese of Rijeka. Beside the direct work and decision taking during the meetings of the Episcopal Conference of Yugoslavia, he also presented to the Holy See (in the november of 1968) one, unknown up to this moment, pro-memoria by which he intensely advocates the establishment of a new region, the metropolitan archdiocese of Rijeka, supporting an urgent nomination of a resident bishop in this city, which was second to Zagreb in importance, beside being the most important seaport in the former state. This was demanded by the urgent pastoral reasons as well as by newly formed international circumstances after the 2nd world war. By that time Rijeka was already the church centre of the north-west Croatia, with its inter-diocesan theological school and the regional ecclesiastical court. Key words: Karmelo Zazinović, the metropolitan archdiocese of Rijeka, the pro-memoria of Zazinović

139 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., Mons. Ivan Devčić 371 BOGOSLOVSKO SJEMENIŠTE I VISOKA BOGOSLOVSKA ŠKOLA U FORMIRANJU NOVE METROPOLIJE Mons. prof. dr. sc. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolita riječki UDK: [ ]262.3 RIJEČKA METROPOLIJA) ( )"1947./1969." Izlaganje na znanstvenom skupu Članak opisuje otvaranje i djelovanje Bogoslovskoga sjemeništa i Visoke teološke škole tijekom komunizma. Razlikuje nekoliko etapa u njegovu djelovanju koje je nasilno prekinuto zatvaranjem Sjemenište i škola postoje više od dva desetljeća prije no što je Pavao VI. osnovao riječko-senjsku crkvenu pokrajinu. Njihovo je djelovanje u Rijeci bio argument u korist onih koji su se zauzimali i uviđali opravdanost uzdizanja Riječke biskupije na nadbiskupsku čast i za središte cjelokopne metropolije, prije svega tadašnjega pomoćnog biskupa Josipa Pavlišića. Njemu pripadaju velike zasluge za djelovanje sjemeništa i osobito za nadogradnju zgrade. Ključne riječi: Bogoslovsko sjemenište, Visoka bogoslovska škola, Viktor Burić, Josip Pavlišić. Uvod * * * Bula Pavla VI. Coetu instante od 27. srpnja 1969., kojom osniva Riječko-senjsku nadbiskupiju, o sjemeništu piše: Po volji nam je k tome da biskupsko središte riječko-senjsko ima jednu kuriju i to u gradu Rijeci, te jedno malo i veliko sjemenište. (Lat. Indulgemus praeterea ut Sedibus Fluminensi-Seniensi unica sit Curia in urbe vulgo Rijeka constituta, atque unicum maius et minus Seminarium.) 1 Više od dva desetljeća prije osnivanja riječko-senjske crkvene pokrajine u Rijeci djeluju Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola. Oni su od samoga početka, u prvim poslijeratnim 1 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.), br. 1, str. 5.

140 372 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 godinama, de facto bili metropolitanske ustanove jer se u njima obrazovao i formirao kler ne samo Riječke biskupije nego cijeloga našega zapadnohrvatskoga kraja u tada još nesređenim biskupijskim granicama i apostolskim administraturama. Znatno prije same uspostave metropolije, biskupi će i formalno tu važnost odrediti odredbom o središnjem i interdijecezanskom karakteru ustanove. U povijesti ove ustanove može se razlikovati nekoliko razdoblja: 1. Malo talijansko sjemenište od do Centralno bogoslovsko sjemenište s Visokom teološkom školom od do Klasična gimnazija Visoke teološke škole, tzv. Pripravnica, od do Malo sjemenište sa Srednjom školom za spremanje svećenika od do Bogoslovsko sjemenište s Visokom bogoslovskom školom od do Bogoslovsko sjemenište s Visokom bogoslovskom školom od nadalje. Otvaranje i prvo razdoblje djelovanja Bogoslovskog sjemeništa i Visoke bogoslovske škole Zadnji talijanski biskup Rijeke Ugo Camozzo pokrenuo je inicijativu za otvaranjem hrvatskoga sjemeništa u zgradi u kojoj je od djelovalo malo talijansko biskupijsko sjemenište. 2 Ideju su prihvatili njegov nasljednik apostolski administrator Karlo Jamnik i senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić. Nakon Camozzova odlaska, ova su dvojica 18. rujna uputili zajednički dopis predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske u kojem mole suglasnost za osnivanje sjemeništa u Rijeci. 2 Usp. Ivan Devčić, «Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta», Sv. Vid. Zbornik, I (1995.), str ; Thomas Tamburini, «Il seminario vescovile di Fiume dal 1924 al Appunti e memorie», u: Giornata di studio sugli aspetti di vita cattolica nella storia di Fiume. In occasione del LX anniversario dell erezione della diocesi di Fiume ( ), Roma, 1988., str

141 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., Preduvjet pokretanja ustanove bila je organizacija nastave. Valjalo je stoga donijeti plan i program te naći prikladne odgojitelje i profesore. Rektor sjemeništa postaje dr. Ivan Dukić, a duhovnik Ivan Brechler. Na blagdan svete Terezije Avilske 15. listopada otvoreno je Bogoslovsko sjemenište u Rijeci. Svečanost otvaranja vodio je senjsko-modruški biskup Viktor Burić u prisutnosti Bože Milanovića, delegata apostolske administrature za hrvatske župe srednje Istre i ravnatelja sjemeništa u Pazinu, i Josipa Pavlišića, duhovnika i ekonoma istoga sjemeništa. 3 U prvim aktima kojima je otvoreno Bogoslovsko sjemenište, stavljen je velik naglasak na «glagoljaški» i «istarski» karakter istoga. Goruće je pitanje bilo potreba nabavke stručne teološke literature. No glavni je problem sjemeništa bio mali broj bogoslova. Kako bi se doskočilo tom problemu, početkom druge godine djelovanja sjemeništa 1948./1949. otvorena je tzv. Pripravnica kako bi se mladići kasnih zvanja, koji nemaju gimnazijsku maturu ili uopće srednjoškolskog obrazovanja, mogli pripraviti za teološki studij. Nastavnu osnovu za rad te škole na temelju inozemnih modela izradio je profesor J. Šojat. Na sjednici održanoj 21. lipnja donesena je odluka o produžetku studija s četiri na pet godina. Petu su godinu trebali upisivati «apsolventi redoviti, koji nisu još navršili godine potrebne za primanje prezbiterata, i svi oni mladi svećenici koji dobiju odgodu za vojnu službu do navršene 27. godine». 4 Time se teološki studij u Rijeci izjednačio po trajanju s ostalim bogoslovskim učilištima u zemlji i izvan nje. Josip Srebrnić, biskup krčki i tada apostolski administrator riječki, Viktor Burić, senjsko-modruški biskup i apostolski administrator Kastva i okolice, te dr. Dragutin Nežić, apostolski administrator pazinske administrature i Porečko-pulske biskupije, donijeli su 10. ožujka odluku kojom riječko Bogoslovsko sjemenište proglašavaju središnjim sjemeništem, što znači da je po- 3 Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola u Rijeci u razdoblju komunizma ( )», u: Mile Bogović (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb Rijeka, 1999., str Arhiv Sjemeništa Rijeka (=Asr), Zapisnik sjednice profesorskog zbora od 21. lipnja Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str

142 374 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 stalo «juridički centralnim i zajedničkim za sve naše biskupije i administrature». Spomenuti se biskupi time obvezuju da će u upravi tog Bogoslovnog sjemeništa smatrati ravnopravnim sve ordinarije spomenutih krajeva, a potanje će se sve odrediti pravilnikom koji će oni naknadno dogovorno potpisati. Ujedno je za predsjednika Sjemenišnog odbora i delegiranog vrhovnog upravitelja samoga sjemeništa imenovan dr. Viktor Burić. 5 Početkom lipnja prvi i vrlo zaslužan rektor dr. Ivan Dukić daje ostavku na svoju dužnost iz obiteljskih razloga. Nasljeđuje ga prof. Šime Sironić. Na izvanrednoj sjednici 1. kolovoza prihvaćen je nastavni plan u kojemu su predmeti raspoređeni prema pojedinim godištima te je određen broj sati za pojedine predmete. Novi je nastavni plan stupio na snagu u narednoj akademskoj godini 1951./ Akademska godina 1954./1955. bila je zadnja u prvoj fazi djelovanja sjemeništa. Tako je, unatoč mnogim poteškoćama i slabostima, zaključeno vrlo uspješno razdoblje u povijesti riječkog sjemeništa i njegova visokog učilišta u razdoblju komunizma. Nova akademska godina počet će tek jedanaest godina kasnije. Nasilno zatvaranje sjemeništa Kao što smo naglasili, otvaranje velikoga hrvatskog sjemeništa nakon Drugoga svjetskog rata omogućeno je uz potporu tadašnje komunističke vlasti koja je taj čin promatrala u kontekstu obrane nacionalnih interesa u zapadnoj Hrvatskoj. Tu početnu podršku s vremenom su zamijenili sve veći pritisci u skladu s politikom zaoštravanja odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, što je dovelo i do prekida diplomatskih odnosa pred kraj Opće pogoršanje odnosa između Beograda i Vatikana odrazilo se poglavito na sjemeništa i vjerske škole u nas kojima se oduzelo pravo javnosti, a učenicima i sva učenička i studentska prava, koja će im biti vraćena tek krajem Godine. Ujedno se rad tih ustanova onemogućivao enormnim oporezivanjem. Naime, sve do uključno 5 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str

143 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., , sjemenište nije trebalo plaćati poreze. Usporedo s fiskalnim i ekonomskim pritiskom, na sjemenište se vrše pritisci da ustupi dio svoga vrta u korist Više stručne pedagoške škole. Eksproprijacija je doista izvršena 18. ožujka Sve je to imalo za cilj zatvaranje sjemeništa, ali je za to trebalo pronaći i formalni razlog. Povod je pronađen u navodnoj proustaškoj i profašističkoj djelatnosti svećenika i bogoslova. Kapš, Liković i Pezelj osuđeni su zbog kaznenog djela neprijateljske propagande jer su, tobože, veličali ustaške ratne zločince, njihovu ideologiju i NDH pred više osoba i u više navrata pjevali ustaške pjesme. Irenko Gallo i Livije Laganiš osuđeni su jer su vršili neprijateljsku propagandu na liniji iredente «govoreći kako je u oslobođenim krajevima za vrijeme fašizma bilo veće vjerske slobode negoli tada sredinom pedesetih, da se zatvaraju i progone svećenici, da bi htjeli dolazak na vlast demokršćanske vlade, kao i da su slušajući iredentističku radio stanicu Venezia-Giulia prenosili njezin sadržaj uperen protiv postojećeg društvenog uređenja pa da su time počinili krivično djelo. Sudskom presudom, sjemenišna srednja škola, tzv. Pripravnica, zatvorena je na tri, a Visoka teološka škola na pet godina. Formacija i obrazovanje budućih svećenika preneseno je u Pazin.» 7 Ponovno otvaranje Po isteku toga vremena nije bilo moguće odmah obnoviti rad sjemeništa i njegovih dviju škola. Zgrada, naime, nije bila samo zaposjednuta nego rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 26. prosinca i nacionalizirana, što znači da je «postala društveno vlasništvo cijela poslovna zgrada u Rijeci koja se nalazi u ul. M. Gorki br. 43». U istom se dopisu utvrđuje postojanje uvjeta za nacionalizaciju zgrada na sjemenišnom dobru u Lovranu. 8 Dio riječke zgrade ipak je s vremenom vraćen u vlasništvo Crkve. Tako se već godine moglo u jednom njezinom dijelu otvoriti Biskupsko sjemenište i Srednju školu za spremanje svećenika. 7 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str Asr, dopis Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine Stari Grad, Rijeka, br. N.45/1959, od 14. kolovoza 1959.

144 376 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Tijekom i uspjelo se cijelu zgradu povratiti u crkveni posjed. Tada su ukinute te dvije ustanove (Biskupsko sjemenište i Srednja škola za spremanje svećenika), a obnovljeno je veliko sjemenište. Naime, odlukom dr. Viktora Burića, biskupa senjskomodruškoga i apostolskog administratora hrvatskoga dijela Riječke biskupije, dr. Dragutina Nežića, biskupa Porečko-pulske biskupije i apostolskoga administratora pazinske administrature, i dr. Karmela Zazinovića, biskupa apostolskoga administratora Krčke biskupije, 12. rujna obnovljeno je Centralno bogoslovsko sjemenište kao interdijecezansko sjemenište za navedene biskupije i administrature. Za rektora sjemeništa imenovan je dr. Marijan Valković, a uvedena je i služba rektora Visoke bogoslovske škole koja je povjerena dr. Josipu Šojatu. Na prvoj sjednici profesorskoga zbora obnovljene Visoke bogoslovske škole, održanoj 15. listopada 1966., istaknuta je važnost suradnje svih biskupija ovoga područja i povezivanje sa Zagrebom te je pročitan dopis izdan na sjednici profesorskog vijeća zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta koji je donesen kao odgovor na molbu biskupa Burića, Nežića i Zazinovića i u kojemu se pozitivno odgovara na molbu spomenutih biskupa o agregaciji riječke Visoke bogoslovske škole Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Načelno se prihvaćala agregacija, a službeno rješenje trebala je donijeti Sveta Stolica na molbu istih biskupa. Suradnja se zagrebačkih profesora ostvarila, iako u manjoj mjeri od planiranoga: gostovali su dr. Josip Turčinović (staroslavenski jezik i istočno bogoslovlje) i dr. Vjekoslav Bajsić (povijest filozofije i granična pitanja znanosti i religije). 9 Kako saznajemo iz zapisnika sjednice profesorskoga zbora održane 23. svibnja 1967., dekan Kuničić zatražio je agregaciju, no iz Svete Stolice mu je odgovoreno da se dopušta samo afilijacija. To je pitanje ostalo neriješeno dugi niz godina. Postupak je mirovao od 1976./1977. i dovršen je tek 1988., dakle više od dvadeset godina nakon prvog pokretanja. Naime, dopisom od 17. rujna dekan fakulteta u Zagrebu dr. Celestin Tomić priopćuje upravi Visoke bo- 9 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str

145 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., goslovske škole u Rijeci da je Kongregacija za katolički odgoj u Rimu 20. kolovoza iste godine odobrila zatraženu afilijaciju. 10 Pokoncilske godine u sjemeništu Napori oko reforme studija Na sjednici od 20. siječnja raspravljalo se o pravnim kompetencijama pojedinih biskupa u odnosu na sjemenište te o potrebi gradnje nove sjemenišne zgrade koja bi se mogla graditi kao suvlasništvo triju biskupija. S time se nije složio pomoćni biskup Josip Pavlišić koji je smatrao da se u prošlosti suvlasništvo pokazivalo manje sretnim rješenjem. Bio je to početak intenzivnog razmišljanja i raspravljanja o gradnji novoga sjemeništa, što je rezultiralo izradom svih nacrta početkom sedamdesetih godina. Na dozvolu se moralo čekati sve do kraja g. kada je nadbiskup Pavlišić položio kamen temeljac za novu sjemenišnu zgradu koja je predstavljala samo trećinu prvotnog nacrta, a izgrađena je sredstvima Riječkosenjske nadbiskupije, što znači da se ideja o zajedničkoj gradnji i o suvlasništvu svih triju biskupija nije ostvarila. U svrhu boljeg obrazovanja, na sjednici 26. travnja raspravljalo se o pitanju učenja stranih jezika. Tom je prilikom istaknuta potreba većeg kulturnog angažmana putem susreta s uvaženim kulturnim djelatnicima i organizacije nedjeljnih bogoslovnih tribina. Osim navedenih napora oko kulturno-intelektualnog djelovanja ustanove, godine priprave osnivanja nadbiskupije i metropolije u Rijeci obilježene su trudom oko poboljšanja teološkoga studija. Tako je 30. svibnja sastavljen dokument pod nazivom «Prijedlozi za reformu teološkog studija», a potpisao ga je rektor studija dr. Josip Šojat. Dokument je poslan Biskupskoj konferenciji. U prvom dijelu govori o Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i odnosu visokih bogoslovskih škola prema njemu. Ističe se da uz «pretežno institucionalni način teološke naobrazbe, kakav prevladava u sjemeništima, moraju postojati i teološki centri sa naučnim ciljevima. Dosljedno, od osnov- 10 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str

146 378 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ne je važnosti da se kod nas svim silama pojača rad i značenje Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu kao naše najvažnije teološke ustanove. Bogoslovski fakultet u Zagrebu treba biti pravno i de facto svojina svih hrvatskih biskupija...» Nadalje se zagovara koordinacija studija na visokim bogoslovskim školama koje bi trebale u cjelini prihvatiti program Bogoslovskog fakulteta Zagreba. Pored toga, predlagalo se neka se radi unapređenja studija i teološke kulture uopće «ustanovi jedan Savjet u koji bi ušli predstavnici Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu i predstavnici svih visokih bogoslovskih škola kod nas, a eventualno i koje druge naše kulturne ustanove». U drugom dijelu dokumenta iznose se prijedlozi za reformu pojedinih teoloških disciplina. 11 Teološko pastoralni tečajevi Jedna od važnih usluga koje je VBŠ sve godine nakon obnove pružala mjesnoj Crkvi bili su teološko-pastoralni tečajevi i tjedni za svećenike triju biskupija buduće crkvene pokrajine. Odluka o njihovu organiziranju donesena je godine Trajali su dva dana, a počevši od godine ovakvi tečajevi, nazvani i opći teološkopastoralni, produženi su na tri, katkada i na četiri dana. Održavani su u Rijeci, s izuzetkom i 1977., kada su bili u Pazinu. Godine tečaj nije održan zbog Katehetske ljetne škole koja je te godine priređena u Rijeci. Od godine priređuju se dopunski tečajevi (na početku u trajanju tjedan dana, a kasnije 2-3 dana) za mlađe svećenike (ređene unatrag 10 godina). Formacija i kadrovski problemi u postkoncilskim godinama Glavni problemi s kojima se biskupi i poglavari riječkoga sjemeništa u godinama osnutka nadbiskupije susreću jesu odgojna pitanja, unutar kojih osobito odnos bogoslov-poglavar i općenito mjesto koje autoritet ima unutar formacije. Očito je da sva ta pitanja valja promatrati u sklopu postkoncilskih strujanja. 11 Asr, br. protokola 21/1967.

147 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., Prenosimo dio pisma Josipa Pavlišića upućenog poglavarima i profesorima godine jer iz njega doznajemo o tadašnjim problemima oko poštivanja autoriteta i zakona: «Postoje opći crkveni zakoni, statut zavoda, smjernice Koncila. Sve su te norme na snazi ukoliko ih nije dokinula ili promijenila zakonita crkvena Vlast. Izmjenu tih smjernica, pravila i zakona neka poglavari prouče zajednički [...] Ako ta pravila i zakoni nisu u svemu savršeni, to neće biti niti budući, ipak je bolje i savršenije obdržavati neka pravila i zakone nego li nikakva. Bezakonje Crkva ne odobrava. Očito je tko je nadležan donašati i tumačiti zakone. Veoma je opasno i nipošto odgojno pitomce upućivati na nesavršenost nekog zakona ili pravila prije nego li crkvena zakonita Vlast donese odgovarajući zakoniti ispravak ili zamjenu tom nekom nesavršenom zakonu. Po postojećem pravilu na snazi su kanoni CIC i sjemenišna Pravila, ukoliko nisu abrogirana ili zamijenjena drugim sa strane zakonodavca. Od takvog stanovišta nitko od nas nije ovlašten odstupati, a da ne pobrka i ošteti sve. Mislim da su neprilike u sjemeništu nastale zbog kršenja pravila, kojih se crkvena vlast nije odrekla, a uslijed pojedinih izjava bogoslovi smatraju da ta pravila više ne vežu.» 12 O činjenici da je mentalitet novih generacija bogoslova stavljao pred poglavare nove i izazovne probleme te o činjenici da su pitanje autoriteta mlađi naraštaji shvaćali potpuno drugačije od onih koji su bili pozvani formirati ih i obrazovati, zorno svjedoči pismo Ante Kresine biskupu Buriću upućeno u veljači 1969.: «Mi se susrećemo sa jednom novom generacijom bogoslova koja nam dolazi iz sasvim drugačije sredine nego je bila ona iz koje smo proizašli mi. [...] Nije stoga iznenađujuće što oni pokazuju vrlo malo sklonosti disciplini, solidnom radu i pokornosti auktoritetu. U malim sjemeništima zadrže se vrlo kratko i to nije nikako dovoljno da bi stupili u bogosloviju s onakvim dispozicijama s kojima su mladi ljudi ranije dolazili u velika sjemeništa. Mnogo pretpostavljamo i počinjemo graditi možda i solidnu građevinu ali nam se ona zbog slabih temelja često ruši. [...] Što se tiče radnih navika vrlo su skromni, a disciplina im nije pomoć već teret. S druge su strane ponosni, 12 Pismo Josipa Pavlišića poglavarima i profesorima riječke bogoslovije 22. siječnja Nadbiskupski arhiv Rijeka (=Nar), Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f. 1-3.

148 380 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 samosvjesni i vrlo kritični prema svemu što se zbiva oko njih. Za njih ne postoji nikakav vanjski ni svjetski ni crkveni pa ni hijerarhijski autoritet ukoliko je on nametnut samo izvana, a ne i osobnim radom i ugledom.» 13 Tijekom 1969., godine osnutka nadbiskupije, pri VBŠ-u se formira Institut za teološku kulturu laika. Realizira se na taj način nova koncilska osjećajnost za laikat. Institut najprije djeluje pri dominikanskome samostanu, no nakon odlaska Tihomira Zovka seli se u Nadbiskupski dom, a vodi ga Marijan Valković, potom Mile Bogović te Anton Benvin. Od kraja sedamdesetih pa do on postoji još samo na papiru. 14 Zbog navedenih odgojnih problema došlo je godine do smjene rektora dr. M. Valkovića, to jest do zamjene, jer je na njegovo mjesto došao dr. J. Šojat, a Valković je postao rektor Visoke bogoslovske škole. Za prefekta u sjemeništu tada je imenovan Tomislav Šporčić, a malo kasnije službu vicerektora preuzima dr. Anton Benvin. Godine mjesto vicerektora preuzima Šporčić. Postoji i odgojna ekipa (duhovnici su dr. E. Hoško i dr. A. Tamarut) koja stanuje izvan sjemeništa, a koja je na toj službi bila sve do godine. 15 Od akademske 1975./1975. godine dr. Marijan Valković nije više u Rijeci jer je preuzeo profesorsku službu u Zagrebu. Njegov odlazak otvorio je niz problema, prije svega zamjenu za predavanja (moralno bogoslovlje) koja je on održavao. Problem je uspješno riješen dolaskom dr. Srećka Badurine TOR, dok je za rektora VBŠ-a 13. kolovoza imenovan dr. Mile Bogović koji je stao i na čelo Instituta. Takvo će rješenje potrajati godinama jer je na službi rektora VBŠ-a Bogović ostao sve do ak /1985. god., dok je službu predstojnika Instituta obnašao do 1978./1979. Na obje ga je službe zamijenio dr. Anton Benvin. Ni pri Bogovićevom ni pri Benvinovu imenovanju crkvena se vlast nije vodila rezultatima glasovanja na sjednicama profesorskog zbora. 13 Pismo Ante Kresine Viktoru Buriću, 24. veljače Nar, Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f Od postoji i Pastoralni institut koji je oživio neke zamrle inicijative VBŠ-a kao što su konferencije za redovnice i predbračni tečajevi. Najveći doseg bio mu je Odjel za pastoralnu formaciju redovnica s predavanjima od dvije godine. No sve je to bilo kratkoga daha. 15 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str

149 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., Od rujna dr. Josip Šojat razriješen je dužnosti rektora sjemeništa jer se u relativno poodmakloj dobi, kao što je 31. srpnja pismeno izjavio, sve teže nosio sa složenim odgojnim problemima. Predavanja je nastavio održavati sve do kraja ak /1981. god. 16 Nakon njegova razrješenja službu rektora biskup Pavlišić pridržava sebi. Osoba Josipa Šojata spajala je prvo i drugo razdoblje djelovanja sjemeništa, ali s obzirom da je on predavao i bio prefekt još u senjskome sjemeništu, koje je zatvoreno 1940., njegovo ime povezuje također riječku crkvenu visokoškolsku ustanovu sa središtem koje je sve od početka devetnaestog stoljeća s manjim prekidom formirao kler našega kraja i na čiju se baštinu riječko sjemenište pozivalo. Zasluge nadbiskupa Josipa Pavlišića U listopadu 1965., tijekom zadnje sesije Drugog vatikanskog koncila, Josip Pavlišić iz Rima piše Svetoj Stolici pismo u kojemu traži rješavanje riječkog crkvenog pitanja. Činjenica kako ista osoba upravlja dvjema biskupijama, tvrdio je, ima negativan učinak i na polju novih zvanja. U trenutku pisanja toga pisma VBŠ (nakon nasilnog zatvaranja) još nije otvorena, ali su pripreme već poodmakle pa otvaranje i pitanje postojanja sjemeništa i teološkog studija u Rijeci Pavlišić stavlja u službu potrebe da Rijeka ima rezidencijalnog biskupa. «Poteškoće su porasle s obzirom da je uprava podijeljena u dva dijela: ona za senjsko-modrušku i ona za hrvatski dio Riječke biskupije. [...] Bez sumnje, u duhovnom pogledu velika se šteta čini ostavljajući Riječku biskupsku katedru upražnjenu u tako dugom razdoblju, i to bez da itko od toga ima ikakvu korist. Najveća šteta se čini formaciji svećenika jer apostolski administrator msgr. Burić ima već odveć puno problema u njegovoj rezidencijalnoj biskupiji [...] Tijekom planiramo, ako Bog to dopusti, ponovno otvoriti Sjemenište i Teologiju sa svim tečajevima filozofije i teologije. To sjemenište kani primiti kandidate biskupija Poreč-Pula, apostolske 16 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 301.

150 382 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 administrature Pazin i biskupije Krčke, osim biskupija Rijeka i Senj- Modruš, praktički četiri biskupije. U ovome slučaju prisutnost rezidencijalnog biskupa u Rijeci bila bi još nužnija kao što bi se osjećala potreba za liturgijskom vitalnošću u katedralnoj crkvi koju bi dali teolozi. Biti studentom u gradu koji je crkveno-pravno ničija zemlja i o kojem skrbi ad tempus upravitelj sa svim onim ograničenjima koje upravitelj obdržava. Pogrešno je na crkvenom polju tvrditi Sede vacante nihil innovetur dok su se na društvenom, političkom, etičkom, društvenom, ekonomskom području dogodile tolike promjene i inovacije. To ima znatne negativne posljedice na duhovni i kršćanski život.» 17 Iz istoga pisma doznajemo i to kako Pavlišić misli da je urgentno pitanje otvaranja malog sjemeništa i kako je prikladno mjesto za to Ogulin. «Hitna je potreba uspostave maloga sjemeništa u zaleđu. Po mojemu mišljenju najadekvatnije mjesto za to je Ogulin ili Oštarije, župa pored Ogulina, gdje dolaze tri željezničke pruge. Mjesto je udaljeno od gradskih centara. Posjeduje vodovod i struju. S ekonomske strane bio bi podesniji nego druga područja u biskupiji. Pristup sjemeništaraca tome području bio bi lakši nego drugim dijelovima i to bez većih putnih troškova. Klima toga područja je relativno blaga bez jakih zimskih vjetrova. U Ogulinu su i franjevci trećoredci koji bi mogli biti ispovjednici i eventualno nastavnici. U Ogulinu je gimnazija, srednja ekonomska, trgovačka. U njegovoj okolici je vjernička populacija. Nastavni svećenički kadar mogao bi se poslužiti željeznicom da bi došao do sjemeništa. Mogli bi se imati pristojni uvjeti za ekonomiju sjemeništa. Sa samo dva sata putovanja biskup bi mogao doći do sjemeništa i u jednom se danu vratiti u Rijeku. Vjernici bi rado pozdravili osnivanje maloga sjemeništa i pomogli bi ga. [...]» Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 1, fol. 13. Pismo Josipa Pavlišića Svetoj Stolici, listopad-studeni Isto.

151 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., U procesu formiranja nadbiskupije, osobito u raspravama oko određivanja sjedišta ujedinjene nadbiskupije, postojanje sjemeništa i VBŠ-a u gradu Rijeci išlo je u prilog onima koji su se zauzimali za rješenje u kojemu će Rijeka imati središnje mjesto u crkvenoj upravi, a među njima na prvome mjestu Josipu Pavlišiću. U tome sklopu postavljalo se pitanje vlasništva nad samim zgradama te na koji će način biskupi voditi brigu o toj ustanovi. Tako pomoćni biskup Josip Pavlišić 9. lipnja piše ordinariju Buriću pismo u kojem u nekoliko točaka traži preciziranje nekih pitanja odnosa trojice biskupa prema sjemeništu i školi. Radilo se o tome tko će voditi brigu o sjemeništu nakon što je od prethodne ta ustanova ponovno otvorena i nakon što je potvrđena odluka o interdijecezanskome statusu iste; hoće li biskupi to činiti kolektivno ili putem delegiranja jedne osobe ili vijeća; pitanje «adaptiranja, proširivanja, dograđivanja sjemeništa», o čemu se biskupe pozivalo da donesu dugoročniji plan. S posljednjim je bilo u vezi i pitanje posjeda same zgrade koje je ostalo vlasništvom Riječke biskupije jer, prema Pavlišićevim riječima, prenošenje «na neko treće lice bilo bi teško i skupo, i pitanje je kakove bi zato bile stvarne mogućnosti». Iz toga je pisma jasno kako je pitanje djelovanja sjemeništa u uskoj vezi s rješavanjem pitanja biskupijskih granica i osobito sjedišta biskupa. U točki 8. toga pisma Pavlišić naglašava: «Rijeka nema svoga rezidencijalnog Biskupa, nema svojih pitomaca, nema svojih svećenika (svega 11 dijecezanskih svćenika, od toga 4 Slovenaca) ipak bi ta biskupija morala dobiti svoga rezidencijalnoga biskupa koji bi vodio brigu i o kleru i o sjemeništu, kao kolijevci za novi naraštaj.» 19 Biskupi Burić, Nežić, Zazinović i Pavlišić 15. listopada potvrđuju interdijecezanski karakter sjemeništa i VBŠ-a. Obavezujući se da će davati svoje kandidate i poglavare za tu ustanovu, konstatiraju kako stare zgrade, i uz adaptaciju, ne bi zadovoljavale potrebe. Tvrde kako nemaju financijskih sredstava za novu izgradnju i obraćaju se karitativnim ustanovama u katoličkome svijetu moleći ih da im pomognu, makar u etapama od pet godina. 19 Nar, Prezidijal Viktor Burić, Acta 526.

152 384 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Iz jednoga pisma koje Josip Pavlišić upućuje trojici ordinarija vide se razlike oko budućnosti ustanove, odnosno mjesta gdje smjestiti ili graditi sjemenište. Osim Rijeke, na kojoj insistira Pavlišić, neki predlažu otok Krk kao mjesto izgradnje novoga sjemeništa ili se pak pouzdaju u povrat nacionaliziranog samostana benediktinki na Podmurvicama u Rijeci. No Pavlišić piše kako nisu realne šanse da se dobije nazad benediktinski samostan, a da gradnja izvan Rijeke nije preporučljiva zbog toga što su bogoslovi pretežno sa sela pa je potrebno da u sjemeništu dođu u kontakt s gradskim svijetom, a imat će profesore koji mogu štošta ispomagati u gradu, što na selu ne bi mogli, a katedrala treba imati klerike za pojedine crkvene službe. 20 Nakon uspostave Riječko-senjske nadbiskupije, biskupi nove metropolije na sastanku održanom u pazinskome sjemeništu 10. rujna sporazumno odlučuju o statusu koji imaju ustanove od metropolitanske važnosti. Potvrđuju odluku od 10. ožujka i onu od 12. rujna o Interdijecanskom bogoslovskom sjemeništu u Rijeci. Dogovaraju se da će jedan član episkopata metropolije kao delegat na određeno vrijeme obnašati službu posebnog nadzora života i rada u pazinskom i riječkom sjemeništu (određen je Karmelo Zazinović), a Josip Pavlišić obavljat će službu vrhovnog upravitelja sjemeništa: «Budući da je g ustanovljena riječka crkvena pokrajina sa sjedištem u Rijeci kojoj od tada pripadaju riječko-senjska nadbiskupija i biskupije krčka, porečko-puljska te administratura pazinska, smatramo se pozvanijima i odgovornijima u duhu koncilskih i pokoncilskih dekreta i smjernica, da se kolegijalno brinemo za što pravilniju i uspješniju formaciju budućih svećenika naših biskupija u pazinskom Dječačkom sjemeništu i riječkom Interdijecezanskom bogoslovnom sjemeništu [...] Dok se ne pripravi i odobri Statut Interdij. Bog. Sjemeništa jedan će član episkopata metropolije kao njegov delegat na određeno vrijeme vršiti službu njegova vrhovnog upravitelja te će u sporazumu s ostalim biskupima potpisivati dekrete imenovanja odnosno razrješenja službe svih sjemenišnih poglavara i profesora.» Nar, Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f Nar, Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f. 25.

153 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., Krajem sedamdesetih nastale su velike poteškoće jer su troškovi uzdržavanja škole i sjemeništa s obzirom na mali broj bogoslova bili izuzetno veliki. Predlagalo se čak preseljenje u Pazin i zatvaranje ustanove, no do zatvaranja nije došlo jer je Riječko-senjska nadbiskupija preuzela troškove na sebe, dok su ostale dvije biskupije isplaćivale «primjerenu mjesečninu». Na sastanku je riječke crkvene pokrajine 31. siječnja u Pazinu zaključeno da će «sva tri biskupa ordinarija Riječke metropolije podržavati i dalje interdijecezansko bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom do granice mogućnosti u bilo kojim poteškoćama». Kada je budućnost sjemeništa i VBŠ-a bila vrlo neizvjesna zbog malog broja bogoslova, zahvaljujući upornosti nadbiskupa Pavlišića ponovno je aktualizirano pitanje izgradnje nove sjemenišne zgrade. Dobivanjem dozvole vlasti, tijekom studenog počeli su pripremni građevinski radovi prema nacrtima koje je sedamdesetih izradio ing. Emil Seršić, no tako da je prvotni plan preinačen odlukom da se gradi samo zapadno krilo. Temeljni je kamen položen 17. prosinca 1985., te je već nakon dvije i pol godine (zahvaljujući činjenici da je nadbiskup na gotovo čudotvoran način namaknuo financijska sredstva, između ostalog, i darom Ivana Pavla II. od dolara), 31. svibnja blagoslovljena i svečano otvorena nova zgrada. To je bila godina Pavlišićeva zlatnog jubileja svećeništva. U novu je zgradu smješteno Bogoslovsko sjemenište i Svećenički dom, a stara je adaptirana za potrebe VBŠ-a i Caritasa. S tim su zahvatima, koje možemo nazvati proročkima, sjemenište i škola dočekali promjene 1990., čime je omogućen studij i laicima, što bi u prethodno postojećim uvjetima bilo neizvedivo. 22 Zaključak Iako je senjsko-modruškom biskupu Viktoru Buriću dopala nezahvalna zadaća zatvaranja senjskog sjemeništa 1940., Providnost mu je nakon nekoliko godina dala ulogu otvaranja Centralnoga interdijecezanskog sjemeništa i Visoke bogoslovske škole u Rije- 22 Usp. I. Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str

154 386 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ci godine. Ta će ustanova i prije formalnopravne uspostave Riječko-senjske metropolije formirati hrvatski kler i biti od velike važnosti za tadašnje zapadnohrvatske biskupije i apostolske administrature. Postojanje takve metropolitanske ustanove više od dva desetljeća prije no što je Pavao VI. osnovao riječko-senjsku crkvenu pokrajinu bio je argument u korist onih koji su se zauzimali i uviđali opravdanost uzdizanja Riječke biskupije na nadbiskupsku čast i središte cjelokopne metropolije, prije svega tadašnjega pomoćnog biskupa Josipa Pavlišića. Zahvaljujući trudu i uviđavnosti pastira naših mjesnih Crkava i brojnih poglavara i nastavnika u teškim vremenima koja su iza nas, sjemenište i Teologija u Rijeci mogu djelovati i početkom trećega tisućljeća na dobro cijele Riječke metropolije i Zadarske nadbiskupije.

155 I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., RIASSUNTO 387 Nell'attività del seminario e della scuola superiore di teologia a Fiume possono distinguersi alcune fasi. Dopo l'apertura del 1947 quando il seminario minore italiano che operava sin dal 1926 diviene seminario maggiore, l'autore descrive le circostanze in cui operava questa istituzione. Si riportano i nomi dei vari rettori nonché dei docenti. Il primo periodo si conclude con la chiusura forzata effettuata dopo un processo farsa nel Nel 1966 inizia la seconda fase di attività in cui si presenteranno nuovi problemi che paventeranno addirittura la chiusura per mancanza di vocazioni. Il seminario e la scuola superiore di teologia erano istituzioni interdiocesane il che era un argomento a favore di chi negli anni Sessanta appoggiava l'elevazione della diocesi di Fiume a livello arcidiocesano e centro della circoscrizione ecclesiastica il che sarà effettuato da papa Paolo VI con la bolla Coetu instante del 1969, in primo luogo di mons. Josip Pavlišić, allora vescovo ausiliare di Senj-Modruš. A lui vanno riconosciuti grandi meriti per quanto concerne il seminario soprattutto per il suo ampliamento. Parole chiave: seminario, scuola teologica superiore, Viktor Burić, Josip Pavlišić.

156 388 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

157 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., Rafko Valenčič 389 KAREL JAMNIK ( ) APOSTOLSKI ADMINISTRATOR RIJEČKE BISKUPIJE ( ) Prof. dr sc. Rafko Valenčič, KBF u Ljubljani UDK: 282[27[ K.JAMNIK]:262.3 RIJEČ- KA BISKUPIJA](497.4)+( )(091) Prethodno priopćenje Karel Jamnik ( ), župnik i dekan u Trnovem (Ilirska Bistrica, Slovenija), imenovan je godine apostolskim administratorom Riječke biskupije. Službu je obavljao dvije godine ( ). Njegov je svećenički život i rad obilježen dvama političko-ideološkim sustavima prošloga stoljeća: fašizmom koji je u tim krajevima na društvenom i crkvenom području vršio talijanizaciju (u školi i javnosti, u Crkvi i u vjerskom odgoju), te komunizmom koji je u poratnim godinama ometao ili čak onemogućivao pastoralni rad Crkve. U pastoralnom radu Jamnik se pozivao na bogatu pastoralnu tradiciju, prisutnu u susjednoj Ljubljanskoj biskupiji od vremena biskupa Antona Bonaventure Jegliča ( ; ljubljanski biskup ) kojoj je dekanat Trnovo pripadao od godine Ova se tradicija zasnivala na vjerskoj i kulturnoj ulozi pastoralnoga rada svećenika i crkvene zajednice (odgoj vjernika, priprava na brak i briga za obitelj, staleške nedjelje, kategorijalni pastoral, bratovštine i udruge, socijalni i gospodarski rad Crkve), te na solidarnosti svećenika u duhovnom i pastoralnom radu. Kao administrator, Jamnik je davao prioritet gorućim pitanjima u poratnim prilikama: manjku svećenika zbog odlaska talijanskih svećenika i biskupa U. Camozza (1947.), otvaranju Bogoslovnog sjemeništa i Visoke teološke bogoslovne škole u Rijeci, tekućim pastoralnim i administrativnim pitanjima, odnosu s političkom vlašću osobito glede svećeničkih staleških društava koje su komunisti htjeli pridobiti na svoju stranu. U pastoralnim i društvenim pitanjima Jamnik se pokazao kao mudar voditelj, savjetnik svećenicima i vjernicima, vjeran crkvenoj disciplini i zajedništvu Crkve. Ključne riječi: Karel Jamnik ( ), apostolski administrator Riječke biskupije ( ), pastoralni rad, vrijeme fašizma i komunizma, pastoralni prioriteti, poslijeratne prilike.

158 390 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Uvod Imajući pred očima 58 godina života i nešto više od dvije godine službe apostolskog administratora mons. Karla Jamnika, prema današnjim mjerilima, one znače tek osrednje godine života i početak neke službe u kojoj čovjek još nije mogao u potpunosti razviti svoje talente i ostvariti nacrte. Time je i naša znanstvena obrada Jamnikova rada sužena na uzak krug podataka i ocjena za vrijeme njegove dvogodišnje službe apostolskog administratora. To je jedna strana medalje. Druga je, mnogo složenija strana, vrijeme u kojemu je Jamnik živio u crkvenim prilikama i društvenim sustavima i to prije, za vrijeme i poslije rata, pod različitim autoritetima jedne i druge strane. Božjom providnošću bio je pozvan biti tvorcem i svjedokom jednog vremena. Nakon priključenja Slovenskog Primorja i Istre Jugoslaviji Pariškim ugovorom (10. veljače 1947.) te odlaskom trećeg riječkog biskupa mons. Uga Camozza u Italiju (riječki biskup, ), apostolskim administratorom Riječke biskupije imenovan je Karel Jamnik, župnik i dekan u Trnovu (danas Ilirska Bistrica). 1. Životni put Karel Jamnik rođen je 13. rujna u seljačkoj obitelji u selu Brankolovo u blizini Velikih Lašča (Dolenjska). Na tim prostorima rođene su poznate osobe koje su zadužile slovensku kulturu: protestantski pisac i prevoditelj Primož Trubar ( ), renesansni kompozitor Jakobus Gallus Petelin ( ), a u 19. stoljeću književnici Josip Stritar i Fran Levstik. Nakon pučke škole u Velikim Laščama i gimnazije u Ljubljani, teološki je studij započeo u Gorici kao bogoslov Tršćanske biskupije. Premda rođen u Ljubljanskoj biskupiji, Jamnik se odazvao pozivu tršćanskog biskupa Andreja Karlina ( ), rodom iz Škofje Loke, koji je zbog oskudice svećenika pozvao mlade kandidate iz drugih krajeva za svećeničku službu u svojoj biskupiji. Među njima je bio i Karel

159 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., Jamnik. 1 Zbog ratnih godina studij je nastavio u Ljubljani, gdje ga je biskup Andrej Karlin zaredio za svećenika godine. Kao mladomislik K. Jamnik imenovan je kapelanom u župi sv. Jakova u Trstu ( ), kasnije za kurata u Slivju ( ). Župa (kuracija) godine 1934., zajedno s drugim župama dekanata Hrušice (Hrušica, Slivje, Podgrad, Golac, Pregarje), pripala je Riječkoj biskupiji. Godine 1935 Jamnik dolazi za župnika u Trnovo (Ilirska Bistrica), gdje kao župnik i dekan ostaje do smrti 3. studenoga Bio je začasni kanonik riječkoga kaptola i konzultor biskupa Uga Camozza. Za vrijeme fašizma Jamnik je dijelio sa subraćom svećenicima i vjernim pukom brigu za očuvanje vjere i slovenske riječi u Crkvi, dok je za vrijeme rata branio stanovništvo pred Talijanima i Nijemcima, četnicima i partizanima. Neko je vrijeme (1942.) proveo zajedno s drugim svećenicima u internaciji u Veroni, u Italiji. Njegova pastoralna zalaganja u Trstu, Slivju i Trnovu obuhvaćala su odgoj mladeži u vjeri i vjernosti narodu, brigu za duhovna zvanja, početak slovenskog školstva zajedno sa školskim sestrama Notre Dame u Trnovu nakon kapitulacije Italije godine. Sestre su vodile pučku školu, nižu gimnaziju, internat za djevojke, gospodarsku školu. Za vrijeme rata doživio je paljenje sela u domaćoj i susjednoj župi (1942.), ubojstvo i internaciju desetaka njihovih stanovnika, na dan završetka rata ubojstvo svećenika Viktora Perkana na sprovodu jednog mladića (Jelšane, ), dvije godine kasnije ubojstvo Miroslava Bulešića ( ), nešto kasnije izginuće svećenika Alojza Kristana ( ). 2 Nikakvo čudo da je obolio od šećerne bolesti, a godine doživio lagani moždani udar. Na dan 2. studenog obavio je na groblju u Trnovu molitve za pokojne, sljedećeg dana, 3. 1 Između drugih navodimo Jakoba Sokliča (rođen na Bledu, umro u Slovenj Gradcu) koji je neko vrijeme djelovao u Istri. Poznat je kao vrijedan kulturni djelatnik i ljubitelj umjetnosti (Sokličeva galerija u Slovenj Gradcu). Iz Češke došao je u Slovensko Primorje Jožef Tabacky, rodom šlezijski Nijemac koji je bio kao župnik u Trnovu godine protjeran od Talijana preko granice u Austriju. 2 Prisjetimo se ubojstva svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću ( ). Usp. Tamara GRIESSER-PEČAR, Cerkev na zatožni klopi, Družina, Ljubljana, 2007., str ; Ivan SIMČIČ, Župnija Jelšane med državami in sistemi (diplomski rad), Filozofska fakulteta Univerze u Ljubljani, Jelšane, (?), str ,

160 392 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Studenog, umro je od od moždanog udara. 3 Sahranjen je na groblju u Trnovu 5. studenog Sahranu je vodio tadašnji administator Ljubljanske biskupije mons. Anton Vovk ( ; administrator i kasnije biskup ); njegov je nagrobni govor sačuvan u Nadbiskupijskom arhivu u Ljubljani Duhovni lik svećenika K. Jamnika Jamnik se odlikovao mirnim i odlučnim karakterom te aristokratskim nastupom. Premda pomalo rezerviran u ophođenju s ljudima, bio je odlučan u čuvanju njihovih prava pred vlastima koje su se često mijenjale. Obdaren socijalnim osjećajem odazivao se na nepravdu moćnika u obranu siromašnog puka. Znanje stranih jezika pored latinskog, talijanskog i njemačkog, služio se francuskim te djelomično engleskim jezikom, što je za ono doba bila rijetkost. Među svećenicima koji su se tjedno, obično ponedjeljkom, sakupljali oko njega na bratski razgovor, rješavanje pastoralnih pitanja i odmor, imao je nesporan autoritet. Okružen kapelanima, obično dvojicom, odnosno u vrijeme rata čak četvoricom te još dvojicom umirovljenih, koji su boravili u samostanu sestara i pomagali u pastvi, brinuo se za opširnu pražupu Trnovo s 20 sela i 16 filijala, koliko je tada pored župne crkve u Trnovu i gradske u Bistrici brojila župa. Potrebno je napomenuti da je već biskup I. Sain ( ) imenovao posebnog kapelana za talijanske vojnike i namještenike u Bistrici (tu su živjeli talijanski vojnici i civili), za vrijeme A. Santina (1933.) Talijani su zahtijevali još jednu misu s talijanskom propovijedi, dok su učitelji od djece zahtijevali prisustvovanje talijanskoj misi i propovijedi. 5 Za vrijeme rata, po narudžbi biskupa U. Camozza, Jamnik se brinuo za izbjeglice i prognanike koji su bili internirani u južnoj Ita- 3 Usp. Lojze ŠKERL, Karel Jamnik, Primorski slovenski biografski leksikon, I. knjiga, Gorica (Italija), 1981., str. 566; Blaž Otrin (ur.), Anton VOVK, V spomin in opomin, Ljubljana, 2003., str. 179; Marija ČIPIĆ REHAR, Cerkev in oblast na Primorskem v letih , Družina, Ljubljana, 2007., str Autori pravilno navode kao dan smrti , dok drugi navode Govor mons. A. Vovka sačuvan je u izvornom obliku, usp. Nadškofijski arhiv Ljubljana (NŠAL), Škofje, Vovk, šl. 80/18. 5 Usp. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Slovenska Matica v Ljubljani, Ljubljana, 1965., str

161 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., liji. Odlučno se zauzeo za sjemeništarce iz svoje župe i susjednih župa koji su u znak prosvjeda bez dozvole poglavara došli vlakom izravno do njega potužiti mu se na situaciju u sjemeništu: glad i hladnoću. Odlučno se stavio na stranu đaka i protiv vicerektora Tamburinija, uz napomenu da upravo slovenske župe iz zaleđa Rijeke, to je Trnovo s okolicom, najviše doprinose uzdržavanju sjemeništa i drugih biskupijskih institucija. Kada zbog lošeg zdravlja nije više sam propovijedao vjernicima prema ondašnjoj tradiciji neposredno prije mise još je uvijek misio, a propovijed je povjerio kapelanima. Tako u svojim uspomenama svjedoči Vladimir Pirih (1921.), jedini živući slovenski svećenik nekadašnje Riječke biskupije, sada u mirovini u Postojni (župnik i dekan ) Pastoralni rad Pored solidnog humanističkog i teološkog odgoja u doba Austro-Ugarske Monarhije, kojoj su onda pripadali ovi krajevi, mladi je svećenik Jamnik imao pred očima primjer takozvanog Jegličeva pastoralnog modela. Anton Bonaventura Jeglič ( , ljubljanski biskup ), crkveni, intelektualni i društveni vizionar, imao je pred očima viziju pastorala koji gradi na osnovama individualnog pristupa, poštovanju osobe, brizi za njezin cjelovit odgoj, pripremi mladeži na brak i pastoralu obitelji; jednaku pozornost posvećuje izgradnji crkvene zajednice, crkvenim udrugama i bratovštinama, takozvanom kategorijalnom pastoralu, društvenoj (čak političkoj) ulozi i djelatnosti Crkve, njezinu zalaganju za obnovu svijeta u Kristu i Mariji. 7 Takvu je viziju imao Jamnik već u početnim godinama svećeništva u Trstu, kasnije u Slivju i Trnovu, gdje su 6 Osobna svjedočenja V. Piriha ( ). Svoje je uspomene na K. Jamnika opširnije napisao Melhior Golob ( ), svećenik Ljubljanske (nad)biskupije, koji je kao progranik ratne godine ( ) proživio kao kapelan u Trnovu. Usp. Melhior GOLOB, Zdrava pamet, močna vera, Ljubljana, 1999., str Razni autori i njihovi prilozi (B. Kolar, M. Smolik, B. Košir, V. Potočnik, A. S. Snoj, V. Melik, S. Granda, R. Valenčič i drugi), u: Edo ŠKULJ (ur.). Jegličev simpozij v Rimu (Zbornik), Slovenska teološka akademija v Rimu Mohorjeva družba v Celju, Celje, 1991.

162 394 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 već postojali modeli ovoga pastorala. 8 Svoje je snage posvećivao i kulturnom odgoju vjernika, osobito mladeži. Jegličev model koji se početkom 20. stoljeća proširio na dekanate koji su nakon Prvog svjetskoj rata pripadali Tršćansko-koparskoj biskupiji, odnosno Goričkoj nadbiskupiji (prvoj su pripali dekanati Trnovo i Postojna, drugoj dekanat Vipava), bio je vrlo uspješan. Vjerski je život dobio polet, duhovna zvanja svećenička i redovnička bila su brojna. 9 No ne možemo zaobići važan, čak ključan trenutak u životu K. Jamnika. Počeci fašizma stvorili su u tim krajevima mnoštvo problema: kako očuvati narodni i vjerski identitet puka, kakav odnos Crkva mora zauzeti prema civilnim vlastima koje su se povezivale u svrhu talijanizacije javnoga života, iseljavanje stanovništva i sl. S tim problemima susreo se Jamnik već u počecima svećeničkoga rada, napose pak u riječkom razdoblju svoga života, za vrijeme biskupa Antonia Santina ( ). Latinski odnosno talijanski jezik u Crkvi, talijanski u školi i kod vjeronauka, zabrana glagoljice te slovenskog i hrvatskog jezika stvarali su napetosti između biskupa i svećenstva koje se pozivalo na tradiciju (»ab immemorabili«), koju je A. Santin nazivao»abuso«-»zloupotreba«. Problem se zaoštravao čak prijetnjom suspensionis a divinis, pa i samom suspenzijom. Navodimo nekoliko primjera: svećenik Rafael Morel (Zagorje, 1935.) suspendiran je jedan tjedan zbog toga što je ordinarijatu slao zapisnik o svećeničkom susretu (koroni) na slovenskom jeziku; 10 Milan Grlj otklonio je poučavati hrvatsku djecu na talijanskom jeziku (Brgud, 1934.), dok je Franc Rožič radije napustio župu nego ispunio bisku- 8 Dekanat Trnovo bio je do dio Tršćansko-koparske biskupije, nakon toga, zajedno s dekanatima Postojna i Vipava, pripao je Ljubljanskoj biskupiji. 9 U vrijeme K. Jamnika mlade su mise imali: Vladimir Šircelj i trapist Bonifacij (Jožef) Valenčič (1937.), kapucin Anton Mavrič (1936.), Zvonko Perkan (1938.), Danilo Perkan (1941.), Joško Skok (1945.), Franc Gombač (1946.), nešto kasnije Joško Kovačič, franjevci Ciril (Frane) i Metod (Stano) Brlek te Jože Kunčič (1952.). Trapist Franc Škrlj (1935.?) napustio je svećeništvo 1945., dok su brojne domaće djevojke ušle u samostan školskih sestara De Notre Dame u Trnovu i u druge samostane ondašnje Italije. Usp. Letopis Cerkve na Slovenskem 2000, Ljubljana, 2000., str i Prim. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Ljubljana, 1965.; ISTI, Il vescovo Antonio Santin e gli Sloveni e Croati delle diocesi di Fiume e Trieste-Capodistria, Ljubljana, 1953., str ; ISTI, Slovenci in Hrvatje pod Italijo, Ljubljana, 1938.

163 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., povu naredbu (Podgraje, 1934.). 11 Iste je godine A. Santin posjetio papu Pija XI. i od njega tražio rješenje tog pitanja. Dobio je naputak da nacionalno pitanje nikako ne smije imati prednost pred vjerskim i pastoralnim pitanjima. Stoga biskup Santin svećenicima poručuje zabranu liturgije na slavenskom (slovenskom, hrvatskom) jeziku. 12 Ne smijemo zaboraviti da su trojica Jamnikovih prethodnika Jožef Kržišnik (1926.), Janko Dolenc ( ) i Jožef Tabacky ( ) doživljavali prijetnje, pa čak i progon (J. Tabacky) sa župe od strane civilnih i crkvenih vlasti zbog svoje vjernosti narodu i dosadašnjoj pastoralnoj praksi. Svećenici su bili solidarni u svojim stavovima, premda su postojali pokušaji da ih se razdijeli. A. Santin je pozivao svećenike jednoga za drugim da potpišu spremnost u ispunjavanju njegovih zahtjeva i u određenom roku (do godine) ispune njegove naredbe. Zbog manjka domaćih svećenika i njihove neposlušnosti Santin je od talijanskih biskupa (iz Padove, Siene i drugih biskupija) tražio da mu šalju svećenike koji će znati jedino talijanski jezik. 13 U vrijeme biskupa U. Camozza koji je došao 28. listopada 1938., problem se smirio, 14 no skoro su nadošle ratne godine s novim problemima. Subraći svećenicima i vjernicima Jamnik je svojom mudrošću i razboritošću bio velika pomoć. 4. Imenovanje za apostolskog administratora Ljudskim i svećeničkim kvalitetama potrebno je pripisati razlog što je K. Jamnik 1. kolovoza 1947., nakon odlaska biskupa Uga Camozza u Italiju 3. kolovoza 1947., bio imenovan apostolskim administratorom s pravima rezidencijalnoga biskupa. 15 Sigurno je pri 11 Usp. Lavo ČERMELJ, Il vescovo Antonio Santin, str. 14; ISTI, Slovenci in Hrvatje pod Italijo, str. 225, Usp. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo, str Usp. Bolletino del Clero della Diocesi di Fiume ( ). 13 Usp. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo, str Usp. Franc KRALJ, Versko in cerkveno življenje v dobi dozorevanja slovenskega naroda, u: Metod Benedik (ur.), Zgodovina Cerkve na Slovenskem, Mohorjeva družba, Celje, 1991., str. 192 ( ). 15 Marko MEDVED, La Chiesa cattolica a Fiume ( ): Amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista, Pontificia Universita Gregoriana, Roma, 2008., str. 194; A. ŠKERL, nav. dj., str Kao datum imenovanja K. Jamnika neki navode

164 396 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tome velik utjecaj imao biskup U. Camozo koji je Jamnika visoko cijenio. 16 Imenovanje mu je javio tadašnji apostolski nuncij u Jugoslaviji Joseph Patrick Hurley ( , nuncij ). Neki tvrde da mu je bilo ponuđeno i biskupsko ređenje koje je vjerojatno iz zdravstvenih razloga Jamnik otklonio. 17 Jamnik i nakon imenovanja ostaje župnik i dekan u Trnovu. Je li se kanio preseliti na Rijeku, nije poznato. Vrijeme njegove administracije bilo je kratko i ispunjeno mnogim drugim problemima. Navodimo samo neke. 1. Najprije manjak svećenika. Talijanski svećenici otišli su zajedno s biskupom Ugom Camozzom. Ostali su redovnici, kapucini i salezijanci u gradu te slovenski svećenici. Na biskupski ordinarijat došao je dr. Ivan Dukić koji se vratio iz župe Sesvete u Zagrebačkoj nadbiskupiji; kancelar je postao mr. Danilo Perkan. 18 Jedan ili drugi dolazili su jedanput ili dvaput mjesečno u Trnovo noseći akte koje je Jamnik potpisivao. Službu tajnika obavljao je Vladimir Pirih (rođen 1921., zaređen 1946.) kojemu je Jamnik napisao svoj prvi dekret (na klasičnom latinskom jeziku) za kapelana u Trnovu ( ), kasnije kao vicarius substitutus ( ) za slučaj da se njemu dogodi nešto nepredvidljivoga, budući da je već godine doživio lagani moždani udar. 2. Među prvim zadaćama novog administratora bilo je osnivanje Bogoslovnog sjemeništa i Visoke bogoslovne škole. Nacrt za Visoku bogoslovnu školu već je bio pripremljen; pripremili su ga dr. Ivan Dukić i Božo Milanović, Jamnik je dao svoj potpis, zajedno sa (usp. Marija ČIPIĆ REHAR, Cerkev in oblast na Primorskem v letih , str. 154; Ivan SIMČIČ, Župnija Jelšane med državami in sistemi (diplomski rad, rokopis), bez oznake godine izlaska, vjerojatno !). Do Trsta je U. Camozza u taksiju pratio Vladimir Pirih, tada podravnatelj na biskupiji (osobno svjedočenje V. Piriha). 16 Na osobnu fotografiju, format razglednice, koju je U. Camozzo poklonio K. Jamniku, napisano je: Al Rev. Msgr. Carlo Jamnik in segno di stima e di fraterno affetto benedicendo U. Camozzo «. Usp. ŽA Trnovo Kronika II. 17 Tako navode L. ŠKRLJ, nav. dj., str. 566; Melhior GOLOB, nav. dj., str. 33, i V. Pirih (osobno svjedočenje). 18 Danilo Perkan, rođen u Trnovu (1914.), zbog političkih i vjerskih prilika inkardiniran je u Ljubljansku biskupiju. Studirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani i postigao magisterij iz Svetoga pisma (mentor prof. Andrej Snoj). Na Jamnikov poziv vratio se u domaću biskupiju.

165 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., senjskim biskupom dr. Viktorom Burićem. 19 To je bio važan događaj za formaciju domaćeg svećenstva. Za vrijeme biskupa A. Santina i U. Camozza bogoslovi su odlazili na teološki studij u Veneciju kako bi tamo dobili isključivo talijansku formaciju. Čak je i Gorica, gdje su desetljećima studirali talijanski, furlanski, slovenski i hrvatski bogoslovi, bila nepoželjna. U pomanjkanju domaćeg klera, u Rijeku su kasnije dolazili kandidati iz drugih biskupija tadanje Jugoslavije s nakanom da budu inkardinirani u Riječku biskupiju. No dolazili su i oni koji iz različitih razloga političkih, osobnih, kao kasnija zvanja nisu smjeli ili nisu mogli studirati u svojim biskupijama; među njima bili su brojni kandidati iz Slovenije Kako je moguće razabrati iz protokola biskupskog ordinarijata u Rijeci te svjedočenja V. Piriha, najviše posla i akata bilo je u vezi sa ženidbenim parnicama, odnosno potvrdama o smrti ili izginuću muževa na raznim vojnim frontama. Tako su žene bile slobodne za sklapanje novog crkvenog braka, ako su imale ovu nakanu. 4. Problem koji je tih godina zaokupljao biskupe i administratore u svim biskupijama nove Jugoslavije bili su odnosi između Crkve i državnih vlasti. Pitanje se napose doticalo svećeničkih udruga, u Sloveniji staleškog Ciril-Metodijskog društva slovenskih duhovnikov. Pitanje je bilo goruće; nijedan biskup (administrator) nije htio niti je mogao rješiti problem neovisno o drugim ordinarijima, što bi imalo za posljedicu mogućnost izigravanja od strane državnih vlasti. Nakane nove vlasti bile su očite: osnivanje nacionalne Crkve, neovisne o Vatikanu, koju bi lakše nadzirala i priključila svojemu vlaku. Vlast je od svećenika (biskupa) u Sloveniji zahtijevala da prizna ulogu Osvobodilne fronte (OF), podržava osnivanje staleškog svećeničkog društva i njezina biltena. Slovenski su se ordinariji biskupi 19 Usp. Ivan DEVČIĆ, Bogoslovno sjemenište i Visoka teološka bogoslovna škola u Rijeci od do 1990., u: Mile Bogović (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Kršćanska sadašnjost Teologija u Rijeci, Zagreb Rijeka, 1999., str Usp. Ivan DEVČIĆ, Bogoslovno sjemenište i Visoka teološka bogoslovna škola u Rijeci od do 1990., str Među Slovencima navedeni su: dr. Alojz Rant, Franc Kovač, Ivan Koren, Danilo Cimprič, Jože Kunšek, Gašper Prelc, Joško Berce, Bogdan Bric, Štefan Strle, Ciril Zajec i drugi.

166 398 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 A. Vovk i M. Držačnik te administator K. Jamnik dogovorili kako podršku neće dati, no društva neće zabraniti, dok za Mihaela Toroša, apostolskog administratora slovenskoga dijela Goričke biskupije, nisu znali kakvo mišljenje zagovara. Novi administrator Porečkopulske biskupije Dragutin Nežić, koji je naslijedio M. Toroša kao istarski (pazinski) administrator, osobno je radi tog pitanja navratio kod K. Jamnika, A. Vovka i M. Držečnika (1948.). Usprkos konspirativnom značenju sastanka (D. Nežić je došao u civilnom odijelu) vlast je D. Nežića i L. Jurcu, koji ga je pratio, legitimirala na željezničkoj stanici u Ilirskoj Bistrici i to samo njih dvojicu. OZNA je svakako bila obaviještena i o Nežićevu posjetu ljubljanskom administratoru A. Vovku. 21 Svjedoci (tadašnji kapelan Vladimir Pirih, susjedi župnog stana u Trnovu Andrej Brlek i Marica Brlek Novak) svjedočeda su pripadnici OZNA-e (UDBA-e) često dolazili kod Jamnika unatoč njegovoj bolesti. Sačuvana je bilješka OZNA-e kako je Jamnik dao preporuku svojim svećenicima da se mogu upisati u društvo (CMD), što nije odgovaralo istini;»preporuka«je, naime, bila konstrukt političke vlasti. Na Jamnikov zahtjev, da kod razgovora bude uvijek prisutan jedan svećenik, OZNA nije pristala. 22 Jamnik je već za vrijeme rata bio svjestan kakve nacrte ima revolucija koja se sakrivala pod nazivom»osvobodilna fronta«(of). Za vrijeme sprovoda župnika Viktora Perkana, koji je poginuo pod strijelom nepoznatog mladića (!), Jamnik je, obavljajući njegovu sahranu u Jelšanama ( ), rekao:»ako je to slučaj, onda ostaje slučaj. No, ako se budu primjeri panavljali, onda se radi o ideologiji koja ima svoje nacrte.«23 To se, nažalost, ostvarilo. Skoro će poginuti, odnosno nestati Miroslav Bulešić i Alojzij Kristan. 24 Svećenike koji su u dobroj vjeri ili su pak naivno surađivali s novom vlašću (Franc Škrlj, Alojz Kristan, Milan Grlj) znao je otvoreno opomenuti da se radi o velikoj prijevari koju ne smiju podržavati. 21 O tim podacima usp. Anton VOVK, V spomin in opomin, str. 17 i Razgovor s V. Pirihom ( ). 23 Razgovor i svjedočenje V. Piriha ( ). 24 Usp. Tamara GRIESSER-PEČAR, Cerkev na zatožni klopi, str. 506,

167 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., Završne misli 399 Prikaz života i rada K. Jamnika u stvari je na ovome simpoziju iznimka koju bi zaslužili svi biskupi, odnosno administratori Riječke biskupije od njezina početka do danas. Tek tada bismo mogli uspoređivati njihov rad i ulogu s obzirom na prilike koje su se tako često mijenjale: počeci biskupije, vrijeme fašizma i komunističke ideologije te nove prilike nakon političkih i društvenih promjena u 90-im godinama prošloga stoljeća. Dvogodišnja služba apostolskog administratora nije pružila prilike za velika djela i nacrte. Imajući u vidu heterologno područje i stanovništvo hrvatsko, slovensko i talijansko pastoralni je rad bio vrlo složen. Vjerski je život sigurno bio na najvišoj razini u slovenskom zaleđu gdje je, kako je navedeno, bio uzor takozvani Jegličev model pastoralnog rada koji još danas pokazuje svoju izvrsnost i suvremenost. Dragačije je bilo u gradskim i prigradskim sredinama (grad Rijeka, turistička središta Opatija, Lovran) gdje se počeo razvijati novi, gradski, privredno-industrijski i turistički mentalitet. U doba fašizma i komunističke vlasti mjesna Crkva morala se boriti na dvjema frontama što je otežavalo uspješan pastoralni rad. U tom primjeru možemo primijeniti konstataciju Jakoba Ukmara ( ), uglednog tršćanskog svećenika, teologa i društvenog djelatnika, martira mučenika i svjedoka događaja u Lanišću godine 1947., sluge Božjega, da su dvije fronte, s kojima se suočavala Crkva, slabile njezinu pastoralnu moć. 25 Razumljivo je stoga da sadašnje vjersko stanje u svim tim krajevima nosi vidljive posljedice prošlosti. Međutim, kako u osobnom životu pojedinca tako i u životu neke institucije potrebno je imati pred očima da Crkva u svim vremenima i uvjetima života ne prestaje biti narod Božji, sakrament, znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom (usp. LG 1). 25 Usp. Edo ŠKULJ (ur.), Ukmarjev simpozij v Rimu (Zbornik), Slovenska teološka akademija v Rimu Mohorjeva družba v Celju, Celje, 2006.

168 400 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Izvori i literatura: NAR - Nadbiskupijski Arhiv Rijeka (Protokoli). ŽA Trnovo Kronika II. Čermelj, Lavo, Il vescovo Antonio Santin e gli Sloveni e Croati delle diocesi di Fiume e Trieste-Capodistria, Ljubljana, Čermelj, Lavo, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Slovenska Matica v Ljubljani, Ljubljana, Čipić Rehar, Marija, Cerkev in oblast na Primorskem v letih , Družina, Ljubljana, Devčić, Ivan, Bogoslovno sjemenište i Visoka teološka bogoslovska škola u Rijeci u razdoblju komunizma ( ), u: Mile Bogović (ur.), Visoko školstavo na području Riječko-senjske metropolije, Kršćanska sadašnjost Teologija u Rijeci, Zagreb Rijeka, 1999., Golob, Melhior, Zdrava pamet, močna vera, Družina, Ljubljana, Giesser Pečar, Tamara, Cerkev na zatožni klopi. Sodi procesi, administrativne kazni, posegi»ljudske oblasti«v Sloveniji od do 1960., Družina, Ljubljana, Kralj, Franc, Versko in cerkveno življenje v dobi dozorevanja slovenskega naroda, u: Metod Benedik (ur.), Zgodovina Cerkve na Slovenskem, Mohorjeva družba, Celje, 1991., Medved, Marko, La Chiesa cattolica a Fiume ( ): Amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista, Pontificia Universita Gregoriana, Roma, Požar, Tone, Sain msgr. Mihael Izidor OSB, u: Primorski slovenski biografski leksikon, III. knjiga, Gorica (Italija), , Škerl, Lojze, Jamnik Karel, u: Primorski slovenski biografski leksikon, I. knjiga, Gorica (Italija), 1981., 566. Vovk Anton (ur. Blaž Otrin), V spomin in opomin, Družina, Ljubljana, Osobna svjedočenja ( ): Vladimir Pirih, Postojna (r ), Anka Mikuletič Valenčič, Ilirska Bistrica (r ), Jadran Tomšič, Ljubljana (r ), Andrej Brlek, Ilirska Bistrica (r ), Marica Brlek Novak, Koper (1931.); osobne uspomene autora rasprave na K. Jamnika.

169 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., RIASSNUTO: 401 Dopo la dipartita dell'ultimo vescovo della diocesi di Fiume Ugo Camozzo nell'agosto del 1947, la Santa Sede nominò quale amministratore apostolico della diocesi il sacerdote e decano di Trnovo, mons. Karel Jamnik. Egli amministrò la diocesi per due anni in un contesto alquanto difficile Si trattava di una diocesi eterogenea perché formata da tre nazionalità-croata, slovena ed italiana. Questo difficile biennio in cui la Chiesa, già di per sè affaticata da due decenni in cui si trovò di fronte il fascismo italiano ed il nazismo germanico, ora subiva il regime comunista. Tali circostanze non permisero a Karel Jamnik di affrontare o pianificare grandi opere ecclesiali. Nell'attività dell'amministratore apostolico va sottolineata la preoccupazione per trovare i sacerdoti per la diocesi di Fiume dato che gran parte del presbiterio italiano non vi era più; la creazione del seminario interdiocesano a Fiume nell'autunno del 1947; i difficili rapporti con lo stato soprattutto il problema delle organizzazioni sacerdotali filogovernative. Dalla visione dei protocolli della cancelleria vescovile si apprende che la maggior parte degli atti si riferiva agli attestati di morte per i mariti scomparsi in guerra. Parole chiave: Karel Jamnik ( ), amministratore apostolico della diocesi di Fiume ( ), attività pastorale, fascismo e comunismo, priorità pastorali, dopoguerra.

170 402 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

171 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, Milan Šimunović 403 PRIPREMA I PROSLAVA USPOSTAVE METROPOLIJE EKLEZIJALNO-PASTORALNI KONTEKST, ZNAČENJE I EVANGELIZACIJSKI IZAZOVI Prof. dr. sc. Milan Šimunović, Teologija u Rijeci UDK: 25:266/269[262.3 RIJEČKA METROPOLI- JA]: V.BURIĆ + J.PAVLIŠIĆ "1969/1970." ( ) Pregledni rad Autor članka u svojstvu svjedoka i aktivnog sudionika događaja vezanih uz uspostavu nadbiskupije opisuje proces pripreme, organizacije i same proslave ustoličenja novog nadbiskupa metropolita i slavlje uspostave nove crkvene jedinice. Viktor Burić preuzima novu službu 9. svibnja u prvostolnoj crkvi svetoga Vida, a proslava uspostave nadbiskupije i metropolije održava se 10. svibnja na Trsatu. Autor detaljno opisuje djelatnost članova pripremnih odbora, program liturgijskih slavlja, sudionike slavlja itd. Sve to smješta u kontekst provedbe Drugog vatikanskog koncila u našoj Crkvi, nudeći pritom svoje kritičko eklezijalno-pastoralno razmišljanje. Ključne riječi: Riječko-senjska nadbiskupija, ustoličenje Viktora Burića, Josip Pavlišić, Drugi vatikanski sabor. Uvod * * * Vrijeme predlaganja, rasprave i pregovaranja, na više razina, o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije odnosno metropolije, osobito neposredno prije službene objave, te pripreme za slavlja bilo je vrlo zanimljivo i znakovito s eklezijalno-pastoralnog i društvenog stajališta. O tome govorim kao aktivan sudionik, praktički u to vri-

172 404 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 jeme 'na izvoru informacija i događanja', 1 najprije kao djelatnik u Biskupskom ordinarijatu u Rijeci (od ožujka 1969.), a potom i kao tajnik (od do 1970.) prvoga riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića. Smatram da nije dovoljno nabrajati pojedine činjenice i događanja već je uputnije, prema kronološkom ključu i s kraćim komentarima, osvrnuti se na nešto širi kontekst, konkretno na dvogodišnje razdoblje, s naglaskom na nekim važnijim događanjima koja su se odnosila na pripreme i odvijanja slavlja svečanosti proglasa i ustoličenja prvog riječko-senjskog nadbiskupa te euharistijskog slavlja. 2 Ovdje je riječ s crkvenog i pastoralnog stajališta, dakako ne zaboravljajući da je to vrijeme još uvijek obilježeno jakim pritiscima na Crkvu, inače dobro 'praćenu' od strane Komisije za vjerske poslove, odnosno od nekih tada 'poznatih osoba' koje su se povremeno javljale i u Ordinarijat u Rijeci, posebice u vrijeme uspostave nadbiskupije i metropolije. Jer, nema sumnje, taj je događaj na ovim prostorima označavao jak preustroj Crkve sa svim izazovima i pitanjima, na crkvenom i društvenom planu, vodeći računa i o nekim 'crkvenim razilaženjima' što se tiče takva rješenja pitanja crkvene prisutnosti i pastoralnoga djelovanja. 1. Eklezijalno-pastoralna kontekstualizacija. Događanja neposredno prije uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije Senjsko-modruški biskup mons. dr. Viktor Burić, ujedno i apostolski administrator Riječke biskupije, djeluje već šesnaest godina na relaciji Senj Rijeka. Nije bilo lako udovoljiti čak ni 1 U ožujku bio sam, nakon položenog licencijata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, pozvan od biskupa mons. dr. Viktora Burića u Riječki ordinarijat radi pomaganja u kancelariji i, najviše, radi animiranja za svećenička zvanja. Ujedno sam pomagao vlč. Adamu Muchtinu na Vežici, osobito kao kateheta. U jesen sam imenovan i među predavače pedagogike i homiletike na Visokoj bogoslovskoj školi. Od listopada do listopada obavljao sam i službu tajnika prvog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita. 2 Pretpostavljam da će onima koji 'sutra' budu više pisali o godinama života i djelovanja Crkve na ovim prostorima, a neposredno poslije Drugog vatikanskog koncila, dobro doći neki podaci koji su ovdje zabilježeni 'na marginama' pripreme i slavlja uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije.

173 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, osnovnim potrebama ovih biskupija u dva biskupska sjedišta (Senj Rijeka). To je vrijeme intenzivnijih prijedloga, rasprava pa i sporenja, dijelom i podjele na razini klera, što se tiče spajanja Senjske i Modruške te Riječke biskupije u jedinstvenu cjelinu, sa sjedištem u Rijeci. Tu je, s jedne strane, snažan 'pritisak Senja', odnosno senjskog kaptola i dijela ličkog klera koji je smatrao da bi Lika time mogla biti još više zanemarena, tim više ako svećenici koji idu na specijalizaciju ostanu u Rijeci, što se i dogodilo, a s druge strane odlučnost većeg dijela klera, osobito pomoćnog biskupa Josipa Pavlišića, koji želi Rijeku za objedinjavajuće sjedište. Zbog toga svog zalaganja biskup J. Pavlišić u Senju, ali i zbog svoga stila pastoralnog djelovanja s više ideja koje su nekima smetale, osobito u Rijeci, nailazi na znatne otpore Prve pokoncilske godine s inovativnim potezima. Obnoviteljski val koji nastaje primjenom smjernica Drugog vatikanskog koncila zahvaća, dakako, i ove prostore, posebice Rijeku, također i pod utjecajem koncilskih impulsa iz Zagreba, osobito nakon prerastanja Svećeničkog tečaja u Teološko-pastoralni tjedan (1968.), te osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije "Kršćanska sadašnjost" (1968.), koji pokreće koncilske tribine, izdavanje koncilskih dokumenata i raznih teološko-pastoralnih publikacija. U Rijeci se događaju inovativni procesi, zahvaljujući nekim aktivnijim župnicima, a dakako, najviše profesorima na Visokoj bogoslovskoj školi: dr. Marijan Valković, dr. Josip Šojat, dr. Ljubomir Kučan (i sušački župnik), dr. Ivan Ilijić, dr. Ante Kresina, dr. Antun Tamarut i upravo pristigli iz Rima (svibanj 1969.) dr. Anton Benvin i dr. Tu je i jaka profesorska ekipa na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu (već od 1966.), od kojih je većina predavala dijelom i na VBŠ: dr. E. Hoško, dr. J. Fućak, dr. Z. Linić, dr. K. Šojat, lic. E. Biber, lic. A. Ament i dr. B. Duda, koji je dolazio iz 3 O svim događanjima u svezi s rješavanjem crkvenoga ustroja na ovim prostorima vidi u izlaganju dr. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa, koji je o tome govorio i pisao u više navrata. Uz ostalo, vidi i rad: Mile BOGOVIĆ, Nastanak i prve godine Riječko-senjske nadbiskupije ( ) i inicijative na polju obiteljskog pastorala, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 2, str

174 406 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zagreba. Dakako, tu su i dominikanci, posebno lic. Marijan Jurčević i lic. Tihomir Zovko. U posebne koncilske inicijative zacijelo spadaju okupljanja mladih/studenata i zauzetijih vjernika laika/intelektualaca pri Franjevačkom samostanu/svetištu Majke Božje na Trsatu (pod vodstvom o. dr. Emanuela Hoška) te pri dominikanskom samostanu i crkvi sv. Jeronima (pod vodstvom o. Tihomira Zovka ( ), zatim o. Marijana Jurčevića ( ). koji odlazi na specijalizaciju te ponovno o. Tihomira Zovka, priora (1969. dalje). Sve se više razvijaju teološko-pastoralne rasprave na temelju misli Drugog vatikanskog koncila, posebice o ulozi mladih vjernika laika u Crkvi Posebne inicijative a) Visoka bogoslova škola u Rijeci na sjednici 27. lipnja predlaže da se krene u osnivanje Instituta za teološku kulturu laika i u tom smislu upućuje prijedlog/molbu mons. dr. Viktoru Buriću. Naime, još prije proglasa uspostave nadbiskupije i metropolije, za što je već postojala gotovo sigurna nada, Visoka bogoslovska škola u više navrata raspravlja kako bi se i laicima pružila mogućnost za temeljitije upoznavanje s teološkom znanošću, što bi zacijelo moglo imati utjecaja i na kvalitetnije evangelizacijsko djelovanje Crkve na ovim prostorima. Visoka bogoslovska škola ističe se po požurivanju rješenja novog crkvenog ustroja u riječkoj regiji kako bi se drugačije rješavali pastoralni problemi. U tom smislu na Teološko-pastoralnom tečaju za svećenike u Rijeci (10. srpnja 1969.) prihvaća se "Rezolucija o pastoralnim problemima Riječke regije" u kojoj 105 svećenika iz Riječke, Krčke, Senjske i Modruške, Porečke i Pulske biskupije te hrvatskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije, podsjećaju na činjenicu da je Rijeka doživjela mnogostruk i vrlo intenzivan urbanistički, privredni, kulturno-prosvjetni i demografski uspon, što uvjetuje i nove pastoralne probleme i potrebu drugačijega crkvenoga djelovanja, dok u isto vrijeme još uvijek nema svoga rezidencijalnog

175 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, biskupa. Na kraju potpisnici zahtijevaju da se grad Rijeka što prije crkvenoadministrativno ujedini, to jest da bivša kratkotrajna politička granica na Rječini prestane već jednom dijeliti ovo jedinstveno područje, te da se uspostavom metropolije u Rijeci čitavo područje riječke regije što tješnje poveže sa svojim prirodnim gravitacijskim središtem. 4 b) Jedan od značajnijih događaja jest svakako i Ministrantski kongres. Imenovan je poseban Pripremni odbor, 5 koji tijekom više mjeseci predvodi pripremu kongresa na razini svih župa Riječke te Senjsko-modruške biskupije, koji se održava u Rijeci 7. i 8. kolovoza pod motom Služiti radosno. Premda ovdje nije prilika da se o tome više govori, ipak valja reći kako je ovaj događaj bio jedan iznimno važan događaj za ondašnje prilike. Prvo, iz razloga što je u ono vrijeme, uz još uvijek naglašenu i dirigiranu ateizaciju, bilo svojevrsno 'čudo' skupiti oko 700 ministranata iz obje biskupije. To treba zahvaliti velikoj kooperativnosti tadašnjih svećenika i suradnji mladih vjernika laika u cjelokupnoj organizaciji. Uzevši u obzir skromna tehnička i novčana sredstva nije bilo lako prirediti i umnožiti (dakako, ciklostilski) brošuru od 35 stranica za sve svećenike u obje biskupije. 6 Drugo, to je bio priličan 'pastoralni test' za ondašnju Rijeku, nesklonu Crkvi, kada su 4 Rezolucija je poslana Državnom tajništvu Njegove Svetosti Pape Pavla VI., Kongregaciji za biskupe, Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, apostolskom delegatu mons. Mariu Cagni, apostolskom administratoru Riječke biskupije biskupu dr. Viktoru Buriću i katoličkom tisku. Rezolucija je objavljena u Glasu Koncila i Bakarskim zvonima. Potpisnici nisu bili svjesni da je u Rimu praktički to već bilo riješeno (27. srpnja 1969.). 5 Smatram uputnim navesti ovdje sva imena: Milan Šimunović (Rijeka), povjerenik za duhovna zvanja, i D. Popović (Ličko Lešće) bili su glavni animatori. Ostali članovi odbora: Josip Frković (Senj), Vjekoslav Sučić (Rijeka), Juraj Petrović (Ogulin), Vlado Pezelj (Otočac), Ivan Peranić (Ogulin), Josip Šepić (Lađevac), Dinko Popović (Ličko Lešće), Alojzije Kukec (Lički Osik), Milan Bogović (Kuželj), Josip Vozila (Šapjane), Mate Pavlić (Cvitović), Ante Cindrić (Cernik), Stanislav Kovačić (Crni Lug), Mijo Liković (Generalski Stol) u svojstvu predsjednika prezbiterskog vijeća, dr. Josip Šojat (Bakar Rijeka), rektor Bogoslovije i urednik 'Bakarskih zvona', Tomo Šporčić (Pazin), odgojitelj sjemeništaraca. Osim njih, u samom odvijanju pomagalo je 45 bogoslova i sjemeništaraca. 6 Zbog pomanjkanja tehničkih pomagala brošura je otisnuta u samostanu sestara 'Naše Gospe' (Notrdamki) u Zagrebu, koje sam poznavao još u vrijeme studija, kada sam kao mladomisnik išao misiti u njihov samostan u Primorskoj ul. U brošuri je otisnuto prigodno pismo biskupa Burića, kao i duži proglas župnicima i ministrantima pomoćnog biskupa J. Pavlišića, zatim Govor pape Pavla VI. ministrantima cijeloga svijeta 1965., sa svim materijalima koji su služili u pripremi tijekom više mjeseci bilo da se tiče biblijskoga kviza bilo odvijanja liturgije sa svim organizacijskim pojedinostima.

176 408 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se u nju slila tolika djeca i mladi sa svojim svećenicima i časnim sestrama, a pogotovo što se odazvao velik broj obitelji da primi na noćenje oko 300 ministranata iz unutrašnjosti. 7 U tehničkoj pripremi i odvijanju kongresa angažirali su se mladi, posebice iz crkve sv. Jeronima u Rijeci. Čak i dio svećenika nije vjerovao da se nešto takvo moglo dogoditi, osobito kada su promatrali veličanstven događaj, s prigodnim programima u katedrali sv. Vida (biblijski kviz uz pratnju isusovačkog VIS-a Kristofori), u dvorani biskupije, sjemeništu (gdje sjemeništarci izvode igrokaz) i, posebno, euharistijskim slavljem u crkvi Svih svetih na Kozali koje je, zajedno s 25 svećenika, predvodio mons. Josip Pavlišić, s tolikim brojem dječaka u ministrantskim odijelima. 8 Očito nas je taj pothvat poslije ohrabrio u pripremanju velike proslave uspostave nove nadbiskupije i metropolije. 2. Objava uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i Riječke metropolije i prvi značajniji pothvati te neka događanja Vijest o uspostavi nove nadbiskupije i metropolije. Znalo se da će ljeti iz Rima stići vijest o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i Riječke metropolije. 9 Zato je u Biskupskom ordina- 7 Iznad svih očekivanja velik broj obitelji prijavio se za smještaj djece iz unutrašnjosti, tako da je više obitelji na neki način razočarano otišlo kućama jer nisu nikoga od djece dobili da ih ugoste, vjerojatno i zbog toga što su neke obitelji uzele po dva ministranta ili više njih. Može se samo zamisliti kakav je bio doživljaj za mnogu djecu iz skromnih seoskih sredina koja su po prvi put došla u veliki grad i osjetila neki veći komfor. 8 Opširnije izvješće o Ministrantskom kongresu vidi u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str ; Služiti radosno Bogu, u: Bakarska zvona, rujan-listopad 1969., br. 6, str Pozdravi i čestitke stigli su čak iz Kongregacije za katolički odgoj i apostolskog delegata mons. Maria Cagne. 9 Ordinarija mons. dr. Viktora Burića o tome je službeno obavijestio apostolski delegat u Beogradu mons. Mario Cagna (dopisom br. 2341/od 19. kolovoza 1969.). Vidi: Službeni vjesnik Riječkosenjski nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 4. O ovom događaju opširno izvješćuje "Glas Koncila", VIII (1969.) 18, str. 1-2: 2 nove nadbiskupije, 4 nova nadbiskupa i 1 administrator. Nadbiskup Viktor Burić: Rijeka konačno pripojena Crkvi u Hrvatskoj Senju neće nedostajati biskup; Nadb. koadjutor Josip Pavlišić: I u riječkim novogradnjama žive vjernici. (Napomena: Naime, u vrijeme kada je osnovana Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija, uspostavljena je i Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija, imenovan je rezidencijalni zadarski nadbiskup, te apostolski administrator u Zagrebačkoj nadbiskupiji mons. Franjo Kuharić). Tako Glas Koncila izvješćuje: Crkva Hrvata u pet nadbiskupija i četiri metropolije. Dakako, najopširnije o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije te o kasnijim slavljima izvješćuju Bakarska zvona (od rujna pa dalje). Izvješćuju i Marijin Trsat: Imamo novog nadbiskupa, III (1969.) 5, Veritas (br. 10/1969.), Glasnik Srca Isusova i Marijina (br. 10/1969.), Družina (Ljubljana, br. 18/1969.) i Wiener Kirchen

177 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, rijatu u Rijeci situacija bila dijelom 'napeta', kako zbog odjeka te velike i značajne vijesti u Rijeci, odnosno na cijelom području obje biskupije, tako i zbog mogućih novih reakcija u Senju, 10 gdje se još uvijek nadalo da se to neće dogoditi. Stoga je vijest u Biskupskom ordinarijatu u Rijeci 19. kolovoza bila dočekana s velikim zanimanjem, o čemu mogu posvjedočiti 'iz prve ruke'. Zanimljiva je činjenica, za koju doznajemo tek kasnije, kako je još 27. srpnja papa Pavao VI. u Castel Gandolfu potpisao Bulu o ujedinjenju područja dotadašnje Senjske i Modruške biskupije i hrvatskog dijela Riječke biskupije u Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju sa sjedištem u Rijeci. 11 Prvi nadbiskup metropolit postao je dotadašnji biskup mons. dr. Viktor Burić, 12 a nadbiskup koadjutor, s pravom nasljedstva, mons. Josip Pavlišić, 13 dotadašnji pomoćni biskup i generalni vikar. Tome rješenju pogodovala je očito činjenica da je Rijeka postajala sve više glavnim središtem cijele ove primorsko-goransko-ličke regije Otvaranje Instituta za teološku kulturu laika. Prvi značajniji potez novog riječko-senjskog nadbiskupa bio je odobrenje zamisli Visoke bogoslovske škole o nužnosti Instituta za teološku kulturu laika (22. rujna 1969.) i njegovo otvaranje pri dominikanskom samostanu i crkvi sv. Jeronima (20. listopada 1969.) pod vodstvom o. Tihomira Zovka, dakako, pridruženog Visokoj bogoslovskoj ško- Zeitung (Beč, br kolovoza 1969.) i dr.; L'Osservatore romano donosi vijest 21. kolovoza 1969., kao i domaće i strane novine. 10 Mons. dr. Viktor Burić, po naravi plah čovjek, dobrim je dijelom 'strahovao' od reakcija u Senju. Zato nastoji na svaki način smirivati situaciju, izjavljujući (i preko Glasa Koncila) da praktički Senjska biskupija nije ukinuta. Ona zadržava svoju posebnost, a s Riječkom je nadbiskupijom povezana u osobi zajedničkoga nadbiskupa. Tako će Senj u svojoj sredini imati biskupa osobito za velike blagdane. 11 Izvadak iz Bule: "S riječkom biskupijom združujemo modrušku, koja prestaje postojati kao posebna biskupija, a senjsku jednakopravnim sjedinjenjem. Ona će se odsad zvati riječko-senjska. Ujedno je podižemo na dostojanstvo metropolitanske nadbiskupijske Crkve. Novom metropolitanskom sjedištu određujemo za područje biskupije krčku te porečku i pulsku; a tamošnje mjesne ordinarije za sufragane metropolitu nadbiskupu riječko-senjskomu. Prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolit bit će naš časni brat Viktor BURIĆ, dosadašnji biskup senjski." (Bula Coetu instante papa Pavao VI.) 12 Mons. dr. Viktor Burić rođen je u Rijeci 1897., zaređen za svećenika 1920., posvećen za biskupa 1935., a imenovan prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom 27. srpnja bulom pape Pavla VI. Coetu instante. 13 Mons. Josip Pavlišić rođen je 1914., svećenikom je postao 1938., biskupom (za Senj-Rijeku), a nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva imenovan je 27. srpnja 1969.

178 410 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 li. Prvi su profesori bili: lic. o. Tihomir Zovko, dr. Antun Benvin, dr. Emanuel Hoško, dr. Ivan Ilijić, dr. Ante Kresina i dr. Marijan Valković. Predavanja su bila triput tjedno po tri sata u popodnevnim/ večernjim satima: filozofija, apologetika, povijest Crkve, Novi zavjet, liturgika. U prvu godinu uključuje se oko 40 osoba, uglavnom ranijih sudionika konferencija, tribina i susreta pri dominikanskom samostanu. 14 Uspostava Instituta za teološku kulturu laika pogodovala je jačem buđenju laičkog gibanja, koje je dobivalo sve veće razmjere Počeci funkcioniranja uprave Riječko-senjske nadbiskupije. U jesen je trebala cjelovitije 'profunkcionirati' uprava nove nadbiskupije, sa sjedištem u Rijeci, dakako uz velik zadatak priprema za slavlje uspostave nadbiskupije i metropolije. Očito se prvi problem osjetio u neekipiranosti Ordinarijata. Tu je bio samo kancelar mons. Danilo Perkan, koji je dolazio kao rektor katedrale sv. Vida. Skromna su bila i tehnička sredstva. Dovoljno je reći da sam prvi broj Službenog vjesnika morao ići pripremati u samostan sestara Naše Gospe (Notrdamki) u Zagrebu, jer Rijeka nije imala pravi ciklostil, a Senj nije htio ustupiti svoja, istina tada skromna, ali ipak bolja tehnička pomagala. 15 U tom prvom broju, koji izlazi u rujnu 1969., objavljen je nadbiskupov "Proglas svim vjernicima i svećenicima". 16 Samo slavlje predviđalo se za sljedeću godinu, tim više što je trebalo čekati i službeni dokument Bulu o uspostavi nadbiskupije i metropolije iz Rima Važne inicijative dolaze 'iz baze'. Vrlo važnu ulogu odigrali su svećenici Riječkog i Sušačkog dekanata. Potaknuti značajnošću događaja uspostave nadbiskupije sastaju se na nekoliko izvanrednih susreta kako bi se dogovorili o potezima koje diktira novonastala situacija. Tako je 15. rujna 1969., pod vodstvom mons. dekana Danila Perkana, rektora katedrale sv. Vida, i mons. Ante Si- 14 Dopis o osnivanju Instituta od strane mons. dr. Viktora Burića, kao i šire izvješće o tome događaju, vidi u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 2, str Razumljivo je da je neka posebna suradnja sa Senjskom kancelarijom, pa i što se tiče ustupanja tehničkih pomagala, predstavljala 'delikatno pitanje' jer je trebalo proći nešto više vremena da se 'situacija smiri'. 16 Prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolita upućuje 12. rujna Proglas svim vjernicima i svećenicima o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije odnosno o imenovanju prvog nadbiskupa i njegova koadjutora, vidi: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 3.

179 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, ronića, župnika u Sušačkoj Dragi, održan prvi sastanak pastoralnih radnika s ciljem da se "dublje i sistematskije prouče mogućnosti za unapređenje pastoralne djelatnosti". 17 Ostale sjednice održane su 2., 9., 16. i 19. listopada. Već ova učestalost govori o iznimno odgovornom shvaćanju situacije uslijed uspostave nadbiskupije. U daljnjoj pripremi za obilježavanje uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i Riječke metropolije naglasak je trebalo staviti na potrebu jačanja ili uspostave nekih novih evangelizacijskih pothvata osobito na području grada Rijeke, s izrazitim naglascima na smjernicama Drugog vatikanskog koncila. Imajući u vidu proslavu uspostave nadbiskupije koja će se održati dogodine, postavljaju se tri početna temeljna zadatka: a) Prijedlog formiranja Radnoga odbora za pripremu proslave. Svećenici u taj Odbor predlažu, a što nadbiskup potvrđuje, profesore na Visokoj bogoslovskoj školi dr. Ljubomira Kučana (ujedno i župnika na Sušaku), dr. Antona Benvina (ujedno i predstavnika Krčke biskupije), dr. Ivana Ilijića, lic. Milana Šimunovića (ujedno i tajnika za vezu s Ordinarijatom), te dva župnika vlč. Vjekoslava Sučića (Kozala) i o. Krstu Marinova (Krnjevo). Poslije im je pridružen i vlč. Ivan Jelovac, duhovnik u Biskupskom sjemeništu (Pazin), kao predstavnik Porečke i Pulske biskupije. 18 Oni su dobili zadatak uključiti i druge suradnike. Jaka stručna i logistička potpora u pripremi i odvijanju slavlja, osobito na Trsatu, bili su franjevci, posebice mlađa ekipa profesora. b) Donošenje smjernica za sustavniji pastoral. One se najprije odnose na katehizaciju. Tako se osniva Odjel za koordinaciju katehetskog djelovanja (predsjednik dr. Ljubomir Kučan, a članovi o. Krsto Marinov i o. Janko Horvat, kapucin), zatim odjel za pastoral radnika, a pokreće se i Tečaj za zaručnike (voditelj dr. Marijan Valković) te raste briga za bolesnike (osobito u bolnicama). U tom se smislu upućuje posebno pismo svećenicima Riječke metropolije s pozivom na suradnju u pastorizaciji grada Rijeke, počevši od dostav- 17 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str Izvještaj o izboru radnog odbora vidi: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 81. Nadbiskup mons. dr. Viktor Burić imenuje posebnim dekretom radni odbor (br. 342/1970.). O pripremama i potrebnom angažmanu sviju svećenicima upućuje pismo dr. Ivan Ilijić, predsjednik Odbora.

180 412 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ljanja adresa župljana koji dolaze u ovaj grad, kao i bolesnika koji će se eventualno naći u riječkim bolnicama. 19 Svećenici smatraju važnim da se "ženske redovničke sile u Rijeci što tješnje povežu međusobno i što bolje upoznaju svoju ulogu u Crkvi". 20 U tom se smislu predlaže pokretanje mjesečnih konferencija s nagovorima. c) Početak provedbe liturgijske reforme. U vrijeme intenzivnije provedbe Koncila najviše se očekivalo, u okviru liturgijske reforme, provođenje liturgije na narodnom jeziku. Izlazi Apostolsko pismo Pavla VI. kojim se odobravaju opće norme o Liturgijskoj godini i Kalendaru (14. veljače 1969.) te Apostolska konstitucija kojom se objavljuje "Rimski misal" (3. travnja 1969.). Bili su to značajni i zapravo prijelomni trenuci u provođenju pokoncilske liturgijske i svekolike obnove. Pomoćni biskup mons. Josip Pavlišić osobno raznosi prva izdanja liturgijskih knjiga po glavnini župa, kako bi na prvu nedjelju došašća (1969.) liturgija mogla početi prema novom misalu. Budući da sam s biskupom bio u više župa, mogu reći da je na terenu vladalo oduševljenje. Dakako, prati se sve što dolazi iz Zagreba, osobito iz izdavačke kuće 'Kršćanska sadašnjost'. d) Prvi pothvati za izgradnju novog Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, jer tadašnja zgrada ne odgovara najvažnijim potrebama života i školovanja budućih svećenika. Nadbiskup mons. dr. V. Burić upućuje 20. prosinca pismo svim obiteljima za pomoć, pozivajući na uključivanje u "Prijatelje Sjemeništa" Početne pripreme praćene i početkom 'Slučaja Synaxis'. Užu pripremu za slavlje uspostave nadbiskupije i metropolije počele su pratiti sve jače napetosti na relaciji "Zajednica mladih Synaxis i dijela riječkih svećenika". Jedna od smjelijih inicijativa, dakako uz odobrenje biskupa V. Burića, jest i eksperiment propovijedanja studenata pod večernjim misama. Naime, mladi, studenti i ostali laici intelektualni upuštaju se u sve smjeliju analizu domaće crkvene i društvene stvarnosti života, ne bez jačih kritičkih tonova u odnosu 19 Pastoralni plan te pismo, objavljeno u Službenom vjesniku, vidi: isto kao prethodna bilješka (str ) potpisuje dr. Ljubomir Kučan, župnik sušački i profesor na Visokoj bogoslovskoj školi 20 Isto str. 84.

181 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, na Crkvu i društvo. 21 Razumljivo je da počinje dolaziti do određenih razilaženja dijela profesora i župnika sa zajednicom "Synaxis", pogotovo na organiziranim tribinama, na kojima su sudjelovali i neki profesori i župnici (dr. Lj. Kučan i vlč. V. Sučić), kritičkim osvrtima na propovijedanje riječkih svećenika i inače na neke odnose u Crkvi, osobito što se tiče uloge laika i dr. Isto tako, mladi se sve hrabrije osvrću i na društvenu i političku situaciju, naslućujući i mogućnost određenih zaokreta i na političkoj sceni. Prisjetimo se kako je to vrijeme velikih previranja na europskoj razini (godina 1968.), osobito što se tiče studenata i radnika. 22 Dakako, o. Tihomir, zanesen Koncilom, ali dobrim dijelom i nepopustljiv u provedbi nekih liturgijskih i drugih iskoraka, nije se osvrtao na primjedbe profesora i pastoralaca. Održavaju se početna masovnija zborovanja mladih i studenata. 23 Tako se pomalo 'rađa slučaj Synaxis', što dolazi do izražaja neposredno prije te nakon slavlja osnivanja Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Očito su organizatori proslave i o tome fenomenu morali voditi računa. 21 Usp. Vladimir ŽMAK, Synaxis, pretjerani iskorak ili propuštena šansa u pokoncilskoj obnovi Crkve u Rijeci?, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 2, str To je na europskoj razini vrijeme velikih gibanja, pobuna, pokreta mladih studenata te radnika, što se svodi na revolt protiv odnosa utemeljenih na znanosti kao mitu/novom bogu, protiv despotizma razuma, ideologija koje su, posebice komunistička, porobljavale čovjeka, gušeći njegov nacionalni i vjerski identitet. Što se tiče političkog života, na hrvatskim se prostorima počinju nazirati počeci određenih naglašenijih kontestacija što će doći do izražaja u 'Hrvatskom proljeću'. Svud se ističu prijedlozi za novim međuljudskim odnosima koji više uvažavaju ono dubinsko i egzistencijalno u čovjeku, njegovo dostojanstvo, žeđ za zajedništvom u drugačijemu bratstvu. To se na poseban način reflektira i na život Crkve poslije Drugog vatikanskog koncila, a pogotovo kada je riječ o drugačijim odnosima u Crkvi što se tiče hijerarhije i laikata. Mladi su tražili više 'bratstva' umjesto 'crkvenog tutorstva' i diktata. U nekim sredinama počinju se događati i 'odlasci' svećenika. 23 Tako se 13. i 14. prosinca u župnoj crkvi Svih svetih na Kozali održava zbor mladih katolika riječke regije (njih oko 600), na temu "Mladi laik u Crkvi", a predavanje ima dr. Marijan Valković, rektor Visoke bogoslovske škole. Vodi se rasprava o ulozi mladih u Crkvi. Rezultati dvodnevnog zborovanja sažimlju se u dokumentu susreta mladih katolika "Synaxis I": "Crkva se ne smije brinuti za svoju vlastitu budućnost", uz donošenje posebnih zaključaka. Vidi: Vladimir ŽMAK, Synaxis, pretjerani iskorak..., cit. čl., str

182 414 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br Uže pripreme i proslava Završne pripreme i pozivi Bula o uspostavi nove nadbiskupije i metropolije stigla je tek u ožujku 1970., kada je novi nadbiskup mons. dr. Viktor Burić predstavlja (10. ožujka) kaptolima u Rijeci i Senju. Tada praktički slijedi i uža priprema proslave, koja je bila određena za 9. i 10. svibnja Odbor je zacrtao dva strateška zadatka: a) Isticanje nemjerljivog povijesnog značenja objedinjavanja ovih, dugi niz godina nemirnih i podijeljenih, krajeva (riječki i kvarnerski bazen i sva područja do Senja i dalje do Karlobaga, te Gorski kotar, Kordun, ogulinski kraj, Lika i Krbava) u jednoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji, kao i cijelog područja od rta Savudrije u Istri sve do granica Bosne, od rijeke Kupe i Korane na sjeveru sve do Zrmanje na jugu, od otoka Krka i Cresa do Ilovika i Paga, što je kao cjelina povezan u organski sastav Crkve u Hrvatskoj, u jednoj metropoliji (koja je obuhvaća oko stanovnika). Sve to znači i jače povezivanje i tješnju suradnju između triju mjesnih Crkava. b) Opredjeljenje za provedbu 'slova i duha' Drugog vatikanskog koncila u cjelokupnom ustrojstvu i djelovanju nadbiskupije, kao i na metropolitanskoj razini, s ciljem da tješnja pastoralna suradnja postane prva vrijednost koja prelazi okvire i mogućnosti pojedinih biskupija, dakako u povezanosti sa Zagrebom koji se, dakako, smatra središtem Crkve u Hrvatskoj. Radilo se na više razina. Jedni su u Odboru bili zaduženi za pripremu cjelokupnog programa, posebno tekstova (kao dr. A. Benvin i dr. Lj. Kučan: uvodi pozdrav, točke za glavne govore/homilije, vjerničke molitve, prikazne darove i dr.). Osobno sam, kao tajnik, bio 'veza' s nadbiskupom, s kojim sam danima o svemu razgovarao i ostalim članovima u Odboru prenosio što bi trebalo učiniti ili učinjeno usavršiti. Moram reći da je to bio 'jaki tim' koji je u svim segmentima pokazao kako može 'ravnati situacijom'. Novi nadbiskup i metropolit, kao i njegov koadjutor mons. J. Pavlišić obraćaju

183 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, se vjerničkoj i ostaloj javnosti posebnim porukama. I jedan i drugi ističu važnost ovoga događaja, pozivajući sve na zauzetu suradnju, i svećenike i vjernike svih kategorija, kako bi svi zajedno, u preobrazbenoj snazi Duha Svetoga, bili što 'zdraviji narod Božji'. Slično čine i sufragani mons. dr. Dragutin Nežić, biskup porečki i pulski, i mons. dr. Karmelo Zazinović, krčki biskup. 24 Po Uskrsu završeni su osnovni organizacijski pothvati, uz ostalo i letci, plakati i dr. Odbor u posebnom letku za sve slojeve Božjega naroda, uz poziv na svečanost 9. i 10. svibnja u Rijeci, nastoji odgovoriti na pitanje: Čemu metropolija? Osebujnom izražajnošću čakavštine i narodne glazbene baštine, brojnim umjetničkim djelima, srodnim osjećajem liturgijskoga života koji je u glagoljanju nalazio svoj pojavni medij, vjernici novonastale riječke crkvene pokrajine ili metropolije vjekovima su davali zajednički biljeg kršćanstvu ovoga kraja. Drugi vatikanski sabor osobito je preporučio povezivanje i tješnju suradnju unutar mjesnih Crkava (biskupija, crkvenih pokrajina, metropolija) kako bi, poput apostolskih i ranokršćanskih zajednica, u isti mah očitovale i jedinstvo i bogatu raznolikost sveopće Crkve. Povezivanje i suradnju nameće također jak privredni, društveni i kulturni razvoj ovoga kraja u poslijeratnim godinama. Riječka metropolija želi poslužiti: boljem međusobnom upoznavanju, upotpunjavanju i obogaćivanju kršćana ovoga područja; većem zbližavanju i jedinstvu sastavnih biskupija, na svim razinama crkvenoga života (biskupi, svećenici, redovnici, laici); sustavnom usklađivanju i suradnji u prilaženju pastoralnim problemima koji prelaze okvire i mogućnosti pojedinih biskupija te iziskuju zajedničke zahvate; jačanju i uspješnijem radu onih ustanova koje su danas od životnog značenja za Crkvu u ovim stranama (Malo sjemenište u Pazinu, Bogoslovsko sjemenište u Rijeci, razni stručni centri i forumi); 24 Izvatke iz poruka Božjemu narodu novog nadbiskupa i njegova koadjutora, te biskupa sufragana vidi u: Bakarska zvona, VIII (1970.) 3, str. 3-4.

184 416 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 afirmaciji kršćanske svijesti u životu i radu, kako bi vjernici, individualnim i zajedničkim zalaganjem, sve autentičnije svjedočili za Kristovu istinu i ljubav te, postavši u Kristu "jedno srce i jedna duša", bili vidljiv znak Božje prisutnosti u ovom svijetu. Kako se bližila proslava, tako je u Ordinarijatu rasla napetost, posebice i uz impulzivnog nadbiskupa koadjutora mons. J. Pavlišića, s više skoro 'neostvarivih ideja' s obzirom na skromne mogućnosti što se tiče smještaja gostiju izdaleka u biskupsku kuću i sjemenište (inače tada oboje upola manji nego danas), a također i skromnim novčanim sredstvima. Pozvani su bili gotovo svi biskupi iz ondašnje države i bližega inozemstva, posebno iz Gradišća, od mons. Maria Cagne, apostolskog delegata u Beogradu, dr. Franje Šepera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere u Rimu, dekani, kanonici, provincijali redovničkih zajednica na području metropolije, predstavnici vjerskih zajednica, društvenih vlasti, kulturnih institucija, bolnica, katoličkih škola, tiska i dr. 25 Program se sastojao od dva temeljna dijela: ustoličenja novog nadbiskupa u katedrali sv. Vida i svečanog euharistijskog slavlja na Trsatu Čin ustoličenja u katedrali 9. svibnja Kako je narod prihvatio osnivanje nadbiskupije i metropolije, pokazala su slavlja i u katedrali i u Svetištu Majke Božje na Trsatu. Ovdje možemo naglasiti samo neke važnije momente i naglaske u govorima. 26 Katedrala je bila, s galerijama i dijelom uokolo, dupkom ispunjena. Sve je bilo na zavidnoj razini, zahvaljujući liturgijskoj koordinaciji dr. Antona Benvina: pozdrav prepošta riječkoga kaptola i rektora katedrale mons. Danila Perkana novom nadbiskupu na ulazu u 25 Popis uzvanika: nad/biskupi (30), dekani (10), kanonici (5), provincijali (5), predstavnici vjerskih zajednica (2), predstavnici vlasti (7), predstavnici kulturnih institucija (10), predstavnici bolnica (3), predstavnici katoličkih učilišta/ škola (4), predstavnici katoličkog tiska (3), ostali uzvanici (32). Točan popis vidi u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.) 3, Prilog I, str Cjeloviti tekstovi: liturgija i prigodni govori, vidi: Službeni vjesnik II (1970.) 3, Prilog I, str

185 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, katedralu, pjesme zbora, čitanja papine Bule (mons. J. Pavlišić) i potom molitve nad nadbiskupom i uvođenje metropolita u novu službu od strane porečko-pulskog biskupa mons. dr. Dragutina Nežića: "U ime pape Pavla VI. uvodim vas u službu nadbiskupa i metropolita za dobro naroda i ove mjesne Crkve." Slijede prigodne riječi biskupa krčkog mons. Karmela Zazinovića, pozdrav laika (ekonomista gosp. Dragutina Pintarića), te programatski govor samog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića, u znaku gesla/grba "Spe gaudentes" (Radosno u nadi). Slijedi služba Riječi koja donosi odlomak iz proroka Ezekijela (34, 11-31) "Jahve kao pastir svoga stada", psalam 22: "Gospodin je pastir moj" te odlomak iz Djela apostolskih (20, 17-21, 26-35) u kojemu Pavao razvija svoju viziju o kvalitetama crkvenoga starješine te, na kraju, evanđelje (Iv 21, 15-17) "Pasi ovce moje...". Slijedi poduža i vrlo zapažena homilija župnika sušačkoga i profesora na Visokoj bogoslovskoj školi dr. Ljubomira Kučana. U njoj je praktički ocrtao povijesni i poželjni budući hod nadbiskupije i metropolije. Sve se slijeva u duboko sročenu i znakovitu vjerničku molitvu: u ime svećenika vlč. Vlado Sušić (Crikvenica), u ime redovnika vlč. Josip Ljubić, salezijanac (Marija Pomoćnica), u ime muškaraca-radnika gosp. Neral Franjo (Rijeka), u ime kršćanskih majki-domaćica Barić Marija (Rijeka), u ime redovnica novakinja sestara Srca Isusova, u ime učenika i ministranata Serđo Škunca. Potom je uslijedio duhovni koncert u čast uspostave metropolije. Prije završnog blagoslova održan je koncert duhovne glazbe s područja metropolije. Nastupaju združeni crkveni zborovi Rijeke pod vodstvom prof. Vladimira Fajdetića te muški zbor franjevačkih bogoslova s Trsata pod vodstvom o. Marcela Vojnovića, kao i solisti Blanka Zec (alt) i Ambroz Kukuljević (bariton). Sve je vodio/komentirao dr. Ljubomir Kučan. Na ustoličenju sudjeluju nadbiskupi i biskupi koji su došli na proslavu, provincijali svih redovničkih zajednica, dekan KBF-a dr. Tomislav Šagi-Bunić, pročelnik centra KS-a Vjekoslav Bajsić i drugi uglednici, osobito mons. dr. Božo Milanović iz Pazina. Prisustvovali su i predstavnici vlasti: g. Željko Grbac, potpredsjednik općinske

186 418 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupštine, te predstavnici Komisija za vjerske poslove (savezne Petar Šegvić, republičke Zlatko Frid i međuoopćinske Dušan Jardas). U Nadbiskupskom domu održano je primanje uzvanika koji su, uz popratno pismo (posebno svećenici, posebno laici) dobili spomen-dar svijećnjak, djelo prof. Branka Fučića: geslo nadbiskupa, amblem sidra stopljenoga s križem i Kristovim imenom, izrazom kršćanskoga nadanja. Dvostruki križ oznaka je nadbiskupske službe i metropolitanske časti. Trolist označuje tri dijeceze. Glagoljske znamenke kazuju godinu ustanovljenja Veličanstveno euharistijsko slavlje pri Svetištu Gospe Trsatske 10. svibnja A. Dopodnevni program Već rano ujutro autobusi se probijaju na Trsat (iz Krka 15 prema Okružnici Biskupskog ordinarijata u Krku). Stvorile su se velike kolone, tako da su se jedva 'probili do Trsata' i sam nadbiskup i ostali gosti. Računa se da je bilo preko oko vjernika. 27 Glavni animator proslave bio je mladi krčki svećenik dr. Anton Benvin, patrolog i liturgičar, profesor na Visokoj bogoslovskoj školi i vicerektor u Bogosloviji, uz podršku članova Odbora i franjevaca na Trsatu, koji su zapravo podnijeli 'najveći teret' u cjelokupnoj organizaciji, posebice u višesatnom ispovijedanju. Zato je Odbor bio potpuno siguran da će sve biti 'na visini'. Na živopisan prostor samostanskoga vrta ulazi povorka s nadbiskupima i biskupima. Dakako, uz nadbiskupa su sufragani mons. K. Zazinović i mons. D. Nežić te nadbiskup koadjutor mons. J. Pavlišić, a onda mons. dr. Franjo Kuharić, apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije (uskoro postaje nadbiskupom), mons. Aleksandar Tokić (Bar), mons. Marijan Oblak (Zadar), mons. Josip Arnerić (Šibenik), mons. Ivo Gugić (pomoćni biskup Split), mons. Nikola Prela (pomoćni biskup Skopje Prizren), te zastupnici biskupa iz Kopra mons. L. Jurca (Pazin), iz Gradišća (mons. Štefan Horvat), 27 Tako procjenjuju Krčke okružnice te izvjestitelj Glasa Koncila i Marijina Trsata o. Gabrijel Đurak, franjevac.

187 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, gotovi svi provincijali, 28 gvardijan trsatskoga samostana o. Hinko Harapin i k tome 102 svećenika. To je bila i prva tako brojna pokoncilska koncelebracija prema misalu Pavla VI. Odjekuje veličanstvena pjesma udruženih zborova i naroda "Uđite u dvorove Gospodnje, hvalite ime Njegovo" (Ps 96/95), a potom se pjeva 'Kučanova misa'. Nadbiskup koadjutor mons. Josip Pavlišić čita odlomak iz papine Bule o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije i na kraju čestita nadbiskupu metropolitu zlatomisnički svećenički jubilej i 30-godišnji biskupski jubilej (u Zagrebu posvećen 1939.). 29 U ime Božjega naroda novog nadbiskupa pozdravlja gđa Maja Vučemil, pozdrav Hrvatskog primorja izriče Drago Babić, župnik u Jablancu, pozdrav naroda iz Like vlč. Dinko Popović, župnik u Ličkom Lešću (u ličkoj kapi), pozdrav naroda Korduna gosp. Ante Valentić (Cetingrad), pozdrav ogulinskoga kraja gosp. Franjo Stipetić, pozdrav naroda Gorskoga kotara gospođica Hermina Crnić, pozdrav naroda kvarnerskih otoka g. Zdenko Cerović iz Dubašnice, pozdrav naroda Istre mladić Dinko Bedrina iz Pule. Nakon 1. čitanja govorio je dr. Karmelo Zazinović, biskup krčki (o apostolskoj službi), nakon 2. čitanja (o Božjoj ljubavi koja nadahnjuje svaku našu ljubav) govori mons. dr. Dragutin Nežić, biskup porečki i pulski, primjenjujući sve na konkretan događaj uspostavljanja metropolije. I dakako, nakon evanđelja je homilija prvog riječko-senjskoga nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića, sa završnim pitanjem: "Što očekuje sav ovaj kraj, naš rod od ove metropolije, od nas ovdje? Da mu pomognemo tražiti pravdu, istinu i mir; da ga nadahnjujemo svjetlom i svjedočanstvom evanđelja; da ga proniknemo dobrotom i ljubavlju kao što sol proniče jelo i kvasac tijesto. Da budemo nosioci Kristove ljubavi prema svakom čovjeku: gdje je god potreba, gdje je god bijeda, gdje je god nemoć, gdje je 28 Prisutni su bili: o. Kazimir Đurman, franjevački provincijal iz Zagreba, o. Benko Tulić, franjevački provincijal iz Zadra, o. Marijan Žugaj, provincijal konventualaca iz Zagreba, o. Serafin Turčin, provincijal kapucina iz Zagreba, o. Marijan Šegulja, provincijal trećoredaca iz Zagreba, o. Antun Fostač, provincijal isusovaca iz Zagreba, o. Nikola Pavičić, inspektor salezijanaca iz Zagreba, o. Anđelko Fazinić, zastupnik provincijala dominikanaca. 29 Ovaj tekst i svi drugi sadržajni i smjerodavni tekstovi otisnuti su u Službenom vjesniku Riječkosenjske nadbiskupije, II (1970.) 3, Prilog I, str

188 420 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 god slabost, tu je mjesto za nas, za naš doprinos i angažman: da nastavimo ostvarivati program ljubavi što ga je Isus Krist započeo..." Slijedi vjernička molitva: u ime svećenika dr. Josip Šojat, pa bogoslovi i vjernici iz Kaluđerovca (Perušić), s Kozale (Rijeka), iz Malinske, iz Vodnjana mladić, a potom živopisna povorka s prikaznim darovima žitelja metropolije (plodovi kvarnerskih otoka: vino, ulje, sir, vuna, svirale, tikvica; darovi Rijeke: 2 makete broda putničkog i tankera, Camping kuhalo s proizvodom INE, 2 knjige: Antologija čakavske poezije Korablja Začinjavaca i novoizišli Krčki zbornik; Kordun i ogulinski kraj: šljivovica, sir, jaja; Gorski kotar: skije s jelovom grančicom, šumska sjekira, krumpir i voće; a najviše pozornosti izaziva lički pastir odjeven u kožun i živo janje koje nosi). Prineseni su i prilozi u novcu iz nekih župa. Sunce prži, svi strpljivi, premda se cijela misa odužila (čak oko 3 sata), s oko 5500 pričesti, što puno govori o broju okupljenih i o pripremi i karakteru proslave. Trsatsko svetište, samostanski vrt, kasnije temeljito obnovljen u veličanstveni Marijin perivoj, bilo je, a od tada će biti znatno više, mjesto najvećega događaja, pa će novi nadbiskup s pravom reći: " i ovo što smo na trsatskom brijegu zajedno, što smo se tu, pri Gospinu svetištu, u tolikom broju sakupili, te što smo danas zadovoljni, veseli, raspjevani što je nego dar radosti kojom nas Gospodin iz slave svoje obasjava?" B. Popodnevni program: Slijedi ručak u hotelu 'Jadran' gdje su se uzredale sadržajne zdravice, osobito mons. Franje Kuharića, u ime redovničkih poglavara o. Kazimira Đurmana, provincijala Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (Zagreb) i drugih uzvanika. U ime prezbiterskog vijeća govori vlč. Mijo Liković, župnik u Generalskom Stolu. U Kapeli zavjetnih darova na Trsatu održava se prigodni Susret omladine metropolije, s naglaskom na koordiniranom djelovanju svih postojećih skupina na području metropolije i iskoracima Zajednice mladih 'Synaxis'. U 17 je sati za hodočasnike iz unutrašnjosti u katedrali sv. Vida repriziran jučerašnji koncert duhovne glazbe, a u sati Hr-

189 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, vatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca izvodi u katedrali Haydnov oratorij "Stvaranje". U večernjim je satima 'primanje' u Guvernerovoj palači koje priređuje Neda Andrić, predsjednica Općinske skupštine Rijeka. Tu su predstavnici društveno-političkih organizacija regije i predstavnici svećenika iz pojedinih biskupija nove metropolije. 30 Dr. Neda Andrić uručuje nadbiskupu srebrnu spomen-plaketu i ilustriranu monografiju Rijeke, plaketu također i dr. Boži Milanoviću za njegove zasluge u dokazivanju hrvatske etničke pripadnosti Istre. 5. Neke značajnije poruke sa slavlja Viđenje crkvenoga tiska: koncilsko usmjerenje svih programa O ovim slavljima dosta izvješćuje crkveni i društveni tisak. Izvješćuje, dakako, i društveni tisak, ali suzdržano i bez velikih komentara, a Radio Rijeka povremeno prenosi samo odvijanje. Zapaženi su izvještaji, dakako najopširniji u Bakarskim zvonima (Ante Sironić), u Marijinu Trsatu (o. Gabrijel Đurak), u Glasu Koncila (o. Gabrijel Đurak te dr. Tomislav Šagi-Bunić komentar), u Veritasu, AKSI (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti) te Blagovesti (Beograd). 31 Smatram kako je u procjeni svega dogođenoga važno čuti tzv. vanjske objektivne promatrače koji su na našu radost potvrdili ono što smo u početku zacrtali kao cilj ovoga slavlja. O. Gabrijel Đurak, franjevac s Kaptola (Glas Koncila), kaže: "Odbor za tu rijetku proslavu u Rijeci izvršio je, vidjelo se, golem posao. Poslužio se svim mogućnostima koje nam daje pokoncilska obnova u životu Crkve, pogotovo glede liturgije. "32 On će u "Marijinu Trsatu" napisati: "Da, bio bi to zaista rijedak spektakl, što se doga- 30 Osim nad/biskupa, bili su prisutni svećenici iz metropolije: Danilo Perkan, Marijan Valković, Josip Šajina, Mijo Liković, Ivoslav Linić, Milan Šimunović, Josip Manjgotić, Ivan Ilijić, Dinko Popović, Vjekoslav Sučić, Antun Benvin, Antun Zec, Antun Tamarut, Josip Turčinović, Ante Bogetić, o. Hinko Harapin i o. Krsto Marinov. 31 O svim događanjima u svezi s uspostavom i proslavom nove Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije senjski župnik i kanonik mons. Josip Frković načinio je više primjeraka vrlo dokumentirane Fotokronike, što je pravo povijesno bogatstvo. Osobno je načinio i jednu Fotokroniku za mene kao jednog od organizatora i prvog tajnika prvog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića. Šteta je što odmah nije izdan poseban zbornik o tom iznimno važnom i veličanstvenom događaju, kao što je uostalom i bilo govora na Radnom odboru. 32 Glas Koncila, IX (1970.) 10, 17. svibnja 1970.

190 422 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 đalo toga nedjeljnog dana uz svetište na Trsatu, da nije bila vidljiva živa vjera i njena usklađenost sa životom. Liturgija je toga dana kao i u njegovo predvečerje u katedrali slavila svoje slavlje. Nije se moglo ne osjetiti koliko smo blago dobili od koncilske Crkve bogoslužjem na narodnom jeziku. Ono što bi s pravom nekad bilo prozvano 'crkvena parada' sada je bilo naprosto doživljaj povezanosti liturgije sa životom." 33 Veritas piše: "Proslava je protekla u savršenom redu. Imponirala je posebna pobožnost i skromnost, što je svakako nadasve duhovni pečat kamenu-temeljcu nove crkveno-administrativne zgrade." 34 Od posebne je važnosti uočavanje dr. Tomislava Šagi-Bunića, dekana KBF-a (inače koncilskog stručnjaka) u komentaru Glasa Koncila. 35 On kaže da je "golem broj vjernika mogao biti oduševljen također i načinom kako je nova metropolija stupila u život. Proslava ustoličenja prvoga metropolita dr. Viktora Burića imala je toliko koncilskih naglasaka, ona je pokazala toliko spremnosti i perspektive da krene istinskim koncilskim putem i da bude golem činilac koncilske obnove u našem katolicizmu, da sami sebi ne vjerujemo da smo unatoč jučerašnjem stanju, u kojem se nalazila naša Crkva, ipak tako dobro i nezaustavljivo pokročili na koncilskom putu". T. Šagi-Bunić posebno ističe misao iz govora nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića: "Sretan sam da pretežno veći dio mojih suradnika-svećenika dublje proniču u duh koji je oživljavao Drugi vatikanski sabor, te da su voljni i željni u njegovu duhu preuzeti dio odgovornosti u vođenju biskupije, pa posredno i metropolije, kao što i biskupi treba da preuzmu dio svoje odgovornosti za sveopću Crkvu..." Tu misao komentator naziva "koncilskom ispovijesti nove metropolije" jer "suodgovornost nije samo velika riječ, to je kako mnogi misle središnja operativna ideja Koncila". 33 Marijin Trsat, 4 (1970.) 2, str Veritas Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, 9 (1970.) Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, "Koncilske perspektive nove metropolije riječke", Komentar, Glas Koncila, IX (1970.) 10.

191 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, Koncil - temeljno uporište u svijesti biskupa metropolije Treba reći da je sve djelovalo obnoviteljski i koncilski upravo zahvaljujući izrazito koncilski profiliranim biskupima metropolije, inače koncilskim ocima. Krčki biskup, poznati pobornik koncilskog otvaranja Crkve, naglašava: "Nova metropolija je diktat života pokoncilske Crkve, koja hoće da smišljenije i intenzivnije služi Božjemu narodu u novonastalim prilikama na ovome području. U tom smislu je ona tek program i šansa za budućnost." A s obzirom na koncilsku otvorenost suvremenom svijetu, mons. Zazinović kaže: "Ne bismo smjeli živjeti u iluzijama kao da nije potrebno suživjeti se s modernim svijetom i mentalitetom koji traži nove oblike i svježi sadržaj života i akcije. Nećemo zatvarati oči pred teškoćama i pogiblima što su s time povezane. Ali, ako nam Krist ne dopušta nezdravog konformizma, nećemo prestati biti ipak sinovi nade niti ćemo gubiti povjerenje u ljude dobre volje koji dobronamjerno traže nove putove svoje egzistencijalne osobnosti." 36 Treba se svakako prisjetiti riječi prvog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića: "Baština prošlosti opravdava vedriju viziju budućnosti", ne dopuštajući "da smjernice Koncila zastare prije nego se njima okoristimo". 37 Da će smjernice Koncila naići na ovim prostorima na plodno tlo uskoro će se to očitovati i u suodgovornosti u utemeljenju crkvenoga života, osobito što se tiče novog prezbiterskog vijeća koje se profiliralo kao zaista suodgovorno tijelo. Ono će biti postavljeno na jedinstven način u Crkvi u Hrvata, s poslovnim odborom kojemu je na čelu svećenik koji je pripremao sjednice, unosio inovativne i programatske teme i dr Usp. Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.) 3, Prilog I, str U tom smislu šteta je ako se ne bi tiskali svi govori/homilije na ovoj proslavi, kao i drugi vrlo značajni materijali, nastali na razini Prezbiterskoga vijeća i drugih događanja. 38 O tome mogu posvjedočiti još živući akteri tih događanja početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća: dr. E. Hoško, dr. Mile Bogović (sada biskup), vlč. Mijo Liković, dr. Josip Manjgotić, lic. Josip Šimac i dr. Šteta je ako se o tim iskustvima ne bi više pisalo, tim više što o svemu ima dosta (pripremnih) dokumenata, od kojih dobar dio ima mons. M. Liković koji mi ih je obećao dostaviti.

192 424 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br Završni osvrt U pripremi i samoj proslavi uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije došlo je do izražaja složno djelovanje profesora i pastoralnih djelatnika, što je potom dugi niz godina pratilo nadbiskupijsku pastvu. Veći je dio profesora zalaganjem u proslavi jasno pokazao kako želi biti prisutan i u koncipiranju cjelokupnoga pastorala. U tom smislu sudjeluju gotovo na svim svećeničkim, dekanatskim i drugim susretima, ulaze u raspravu, pojašnjavaju i teološki osvjetljavaju pastoralnu problematiku. Tako su radili i novi profesori koji su pristizali iz Rima i drugih učilišta, sve na način da čovjek 'požali za onim složnim djelovanjem' Spomenuti komentator T. Šagi-Bunić napominje da je u Senju bilo ljudi koji su teško prihvatili to novo rješenje crkvenoga ustrojstva na ovim područjima, osobito sa sjedištem u Rijeci, u nadi kako će se i oni brzo uvjeriti "da živa Crkva polazi od suvremenih kretanja i suvremenoga rasta". Jer Rijeka je ipak središte kojemu gravitira ovaj cjelokupni teritorij. Međutim, iz današnje veće vremenske distance može se reći da nije bilo uputno posve apstrahirati od njihova razmišljanja. Naime, činjenica je kako nisu bili 'protiv Rijeke' kao važnoga centra i središta nadbiskupije već i za očuvanje i 'njihove biskupije', konkretno Senjske biskupije, odnosno jedne samostalne biskupije na području nakon razgraničenja između dotad ujedinjenih biskupija Senjske i Modruško-krbavske. 39 Riječka metropolija, kao trajno dobro, opstala je i opstat će, sa značajnim postignućima u višestrukim pothvatima, što samo treba jačati. Ali ipak njezino ustrojstvo, temeljem povijesnoga razvoja i evangelizacijskih potreba, 40 ponovno se nakon 30 godina mijenja, pa tako godine 39 Da se biskupijsko sjedište još više ne udaljuje iz Like, izjasnilo se 19 svećenika i bogoslova, rođenih u Lici, u predstavci mons. dr. Viktoru Buriću dana 4. rujna Vidi: Biskupski arhiv Senj, Spisi, 1968., br Zanimljiva je činjenica da sam, našavši se 9. listopada u Oštarijama kod Ogulina na pripremi magisterija na KBF-u u Zagrebu, pristao uz Predstavku Biskupskoj konferenciji Jugoslavije kojom se zastupalo ujedinjenje naših biskupija, sa sjedištem u Rijeci, ali sam ipak zahtijevao da se stavi moj 'amandman': "Slažem se sa Predstavkom uz napomenu: Lika kao zasebna geografska cjelina i kraj kojemu treba mnogo više pastoralne brige nego do sada, morala bi biti povjerena posebnoj brizi jednog pomoćnog biskupa." To se dogodilo tek krajem devedesetih godina (4. lipnja 1999.)

193 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, na prostoru Riječko-senjske nadbiskupije nastaju Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija, dakako, u nešto drugačijem obliku od predlaganja ondašnjeg službenog kleričkog te laičkoga Senja Činjenica je da kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina, uza sva oduševljenja uslijed uspostave nove nadbiskupije i metropolije, nije označen baš kao 'mirna vremena'. Potrebu jačih promjena na tragu Drugog vatikanskog koncila, na sebi svojstven način, najavili su i mladi riječke regije, na samom 'rubu trsatskih slavlja'. Naime, dok je trajala 'ponesenost' slavljem, nekako u njegovoj 'sjeni', i to neposredno nakon dopodnevnog euharistijskog slavlja, u Kapeli zavjetnih darova pri Svetištu Majke Božje Trsatske, sa susreta mladih nove Riječke metropolije šalju se nešto drugačije poruke, koje je uobličila Zajednica mladih "Synaxis", tražeći preuzimanje svoga 'dijela odgovornosti' kako bi nadošla 'bolja budućnost'. Ako se to ne dogodi, "papinska bula odgovornosti ostat će samo na papiru... Zar da se sve završi slavljenjem, čitanjem papinske bule, pozdravnim govorima, hodočasničkim raspoloženjem, nacionalnim i religioznim folklorom? Danas ovdje trebaju biti postavljeni zbiljski temelji jedinstva među nama, naznačenog u službenom ujedinjenju crkvenih pokrajina ovoga dijela Hrvatske. Mi već danas moramo učiniti prvi korak, da se međusobno upoznamo, odnosno uspostavimo zajednicu jedne Vjere i Nade u Isusa Spasitelja. U Njemu nas Bog spašava također od imobilnosti i pasivnosti. Dužni smo, dakle, potražiti svoje mjesto u ovoj novoj crkvenoj situaciji, uzeti svoj dio odgovornosti ovdje i odmah, sagledati svoje zadatke i perspektivu ovoga naroda u Crkvi što živi ovdje u Hrvatskom primorju, Istri, otocima, Lici i Gorskom kotaru... A za sve nas kršćane jedno je sigurno: mi ne možemo s pravom tražiti u svijetu društvo slobode, opstanka u dostojanstvu i pravu čovjeka, društvo demokratičnosti i participacije, dok to isto nismo ostvarili u svojoj Crkvi, kao znaku kada je mons. dr. Mile Bogović imenovan pomoćnim biskupom riječko-senjskim, sa sjedištem u Gospiću, i 25. svibnja postao prvim biskupom novoosnovane Gospićko-senjske biskupije, za čije se osnivanje upravo on najviše zalagao.

194 426 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 obećanog Kraljevstva Božjeg i modelu idealnog društva kojemu se usmjeruje povijest.'' 41 Nama organizatorima, a pogotovo ne nadbiskupima i biskupima, dok smo bili na svečanom ručku, to toga dana 'nije moglo doći do uha'. Ali to će se ubrzo dogoditi. Novog nadbiskupa mons. V. Burića čekao je mučan zadatak završne procjene tih 'gibanja mladih' a potom i 'presude'. 42 Naime, prema prosudbi jednog kruga svećenika, redovnika i profesora, zajedno s nadbiskupom koadjutorom, na djelu su prejaka teološko-pastoralna 'iskakanja' na crkvenom planu, posebice nakon drugog zborovanja na Trsatu. 43 Oštrica riječi mladih okretala se, dakako, i prema društvenoj situaciji. Razumljivo je da komunistička vlast nije mogla podnositi stvaranje neke 'opozicije', i to, prema njezinu mišljenju, 'pod okriljem Crkve'. Štoviše, to joj je pomoglo da i mladim katolicima pripiše 'loše namjere'. U situaciji straha, pod pritiscima dijela klera, a s druge strane iz bojazni da se mladi ljudi 'previše ne izlože' i stradaju 'od političkih struktura', nadbiskup mons. dr. V. Burić, devet mjeseci nakon ustoličenja (20. veljače 1971.), donosi odluku o opozivu 'kanonske misije propovijedanja i naučavanja' p. Tihomiru Zovku. Očito, to je ostavilo 'jake ožiljke' na tijelu riječke Crkve. Dolazi do 'osipanja' i svih daljnjih događanja u kojemu su neki od sudionika 'politički stradali'. U svezi s time današnjem analitičaru toga vremena može izgledati čudnom ili barem problematičnom činjenica da su se neki ljudi, inače koncilski profilirani i angažirani, a što se vidjelo i u pripremi i slavlju uspostave nove nadbiskupije i metropolije, najednom našli 'na drugoj strani'. Je li ponašanje mladih/studenata, posebice njihova duhovnoga vođe p. Zovka, bilo 'pretjerani iskorak ili propuštena šansa u pokoncilskoj obnovi Crkve', kako je svoje izlaganje na 41 Vladimir ŽMAK, Synaxis, pretjerani iskorak..., cit. čl., str S velikom tjeskobom o tome mi je nadbiskup govorio kada sam došao iz Rima za božićne blagdane. Poznato je da je on najprije s iznimnom simpatijom gledao na djelovanje mladih, osobito na rad Instituta za teološku kulturu laika. Osobno nisam bio više toliko upućen u najnovija zbivanja, osim što sam znao kako je dio svećenika bio odlučan da se nešto učini kako bi se zaustavilo 'sporno djelovanje' o. Tihomira Zovka, a time i 'izlaganje mladih ljudi' i u političkim previranjima, što bi ih moglo 'koštati'. 43 Godinu dana nakon zborovanja na Trsatu održava se na istom mjestu drugo zborovanje (Synaxis II.). Predavanje o "Crkvi budućnosti" održao je dr. Ante Kresina, o "Crkvi u društvu" dr. Vjekoslav Bajsić, a o "Prorocima na pragu budućnosti" ing. Đuro Lanc. Upravo ovo posljednje predavanje izaziva značajnija sporenja.

195 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, simpoziju Teologije u Rijeci "Religiozna fizionomija obitelji u Rijeci poslije Drugog svjetskog rata" (9. i 10. prosinca 2005.) naslovio Vladimir Žmak, dr. med., inače sudionik događanja? Nije li Crkva, kako misle neki od aktera tih događanja, trebala smoći više razložne smjelosti u spomenutom iskoraku mladih, makar ga smatrala i dijelom pretjeranim i rizičnim, prepoznati ipak 'znakove vremena' za pokoncilsku obnovu? 44 Nisu li mladi, misle objektivni promatrači, trebali imati više strpljivosti, tim više što je tek trebala startati nova nadbiskupija, odnosno metropolija, odnosno nisu li trebali prepoznati istinsku koncilsku usmjerenost i u govorima nad/biskupa u vrijeme proslave ili su mislili da je to samo 'teorija' dok praksa ide 'drugim putem'? Dakako, treba postaviti i pitanje preuranjene i 'neutemeljene nade' u društveno-političke promjene. Ta i druga pitanja nadilaze cilj ovoga izlaganja, ali ipak ostaje činjenica da je velika grupacija mladih bila ponesena Koncilom i željela da se u Crkvi i društvu dogode neka nova razmišljanja i prakticiranja novih odnosa. Šteta je što su ili previše iskoračili ili nisu bili pravo usmjeravani ili shvaćeni, pa su prebrzo došli 'do zida' Činjenica je da je osamdesetih godina prošlog stoljeća na drugim razinama veliki koncilski zanos počeo slabiti, također i uslijed osporavanja hrabrijega koncilskog hoda Crkve. Problem je, naime, nastao kada su se našli pojedinci, koji su nastojali imati 'glavniju riječ', te svjesno ili nesvjesno širili strah da se 'Koncil ne bi krivo shvatilo', da se ne bi 'išlo predaleko' te da, prema tome, ne bi trebalo previše 'iskakati', očito slijedeći i 'liniju manjega otpora' u pastoralnome radu. To se osjetilo već krajem sedamdesetih godina, ne bez posljedica na kvalitetniju suradnju klera i nadbiskupa mons. Josipa Pavlišića, klera međusobno te klera i laika, a time i na očekivani uspjeh nekih pastoralnih pothvata. Jer činjenica je da je bilo vrlo dobrih i koncilski usmjerenih pastoralnih inicijativa, ali su, nažalost, 44 To pitanje postavlja sudionik zbivanja V. Žmak, vidi navedeni članak, str Zvuči gotovo nevjerojatnom, danas izgleda neostvarivo, a toliko potrebno, koliko su se riječki mladi i studenti angažirali: koncilska tribina, redovita predavanja, liturgijsko sastajanje svake subote u kapelici dominikanskog samostana i razmatranje evanđelja dotične nedjelje, euharistijsko slavlje s propovijedima za akademsku mladež, angažman u organizaciji Caritasa (pri samostanu), zborovanja mladih, izdavanje časopisa "Synaxis" i dr.

196 428 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kratko trajale jer nije bilo prave podrške, odnosno prebrzo se, svjesno ili nesvjesno, obeshrabrilo njihove inicijatore. Svakako, bilo bi dobro sustavnije istražiti i opisati događanja koja se odnose na ljude i zbivanja, osobito što se tiče probijanja koncilskih usmjerenja na ovim prostorima od sedamdesetih naovamo, za što je upravo uspostava nove nadbiskupije i metropolije pobudila velike nade Neka pitanja, kao npr. o poslijeratnom i pretkoncilskom razdoblju teškoga snalaženja na ovim prostorima, o suočenju Crkve s antiklerikalizmom te marksističkim, odnosno komunističkim ateizmom, o teškom putu prevladavanja neadekvatnih pastoralnih modela te o zaokretima u pastoralu obitelji poslije Drugog vatikanskog koncila (konsolidacija crkvenog ustrojstva iznimno plodna suradnja prezbiterija i Visoke bogoslovske škole suočenje s nerazumijevanjima i pomoć crkvenim smjernicama s viših razina). Vidi: Milan ŠIMUNOVIĆ, Prošlost, sadašnjost i budućnost pastorala obitelji u riječkom podneblju. Uvjetovanosti i specifičnosti o pedesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 2, str

197 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, RIASSUNTO: 429 La creazione dell'arcidiocesi di Fiume-Segna avviene con la bolla Coetu instante di Paolo VI del 27 luglio Tuttavia la presa di possesso dell'arcidiocesi e la cerimonia con cui si è festeggiata la creazione della nuova arcidiocesi e della nuova circoscrizione ecclesiastica, ebbero luogo soltanto il 9 e 10 maggio L'autore scrive in veste di testimone diretto nonché attivo membro degli organismi che organizzarono le due cerimonie, quella nella cattedrale di San Vito e poi nel santuario mariano di Tersatto. Descrive le difficoltà anche di carattere tecnico con cui si dovettero affrontare i primi mesi della nuova arcidiocesi. Egli pone tutti questi avvenimenti all'interno dei movimentati anni postconciliari nella Chiesa della nostra regione. Analizza dal punto di vista ecclesiologico-pastorale il contesto in cui nacque la nuova arcidiocesi. In questo senso anche se afferma l'attaccamento dell'episcopato alla dottrina conciliare, non manca di sottolineare gli infelici sviluppi legati al gruppo Synaxis. Parole chiave: arcidiocesi Rijeka-Senj, arcivescovo e metropolita Viktora Burića, coadiutore Josip Pavlišić, Concilio vaticano secondo.

198 430 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

199 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, Nikola Vranješ 431 PASTORALNI POTHVATI IZ SREDIŠTA NOVE METROPOLIJE Dr. sc. Nikola Vranješ, Teologija u Rijeci UDK: 25:260.1/2[262.3 RIJEČKA METROPOLIJA] (091) Pregledni rad Osnutak Riječke metropolije svojevrsna je prekretnica u životu Crkve na ovim prostorima. Nova crkvena forma osnovana je, prije svega, s ciljem boljeg, povezanijeg i koordiniranijeg ukupnog pastoralnog djelovanja na dobro svih vjernika u Riječko-senjskoj nadbiskupiji (danas Riječkoj nadbiskupiji i Gospićko-senjskoj biskupiji), te u Krčkoj i u Porečko-pulskoj biskupiji. Govoriti o pastoralnim pothvatima iz središta nove metropolije u Rijeci znači govoriti, s jedne strane, o zajedničkim institucijama koje djeluju za sve biskupije u metropoliji i o njihovu djelovanju, a s druge strane znači govoriti i o pastoralnim inicijativama koje su iz središta metropolije pokrenute, a odnose se na različita pastoralna područja i na njima su dale doprinos i poticaj pastoralu u cijeloj metropoliji. U ovom članku obrađeno je, s povijesno-pastoralne točke gledišta, djelovanje i važnost spomenutih institucija i inicijativa, posebice s obzirom na unapređenje ukupnog pastoralnog djelovanja u metropoliji, kao i na poticaje koje isto ostavlja za budućnost. Ključne riječi: metropolija, biskupija, biskup, pastoral, institucija, inicijativa, pothvat. Uvod * * * Odlukom pape Pavla VI., proglašenom 20. kolovoza godine, dotadašnja Senjsko-modruška biskupija sjedinjena je s hrvatskim dijelom Riječke biskupije i podignuta na čast nadbiskupije. K tome, uspostavljena je nova Riječko-senjska metropolija koju od tada čine Riječko-senjska nadbiskupija, Krčka i Porečko-pulska bi-

200 432 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupija. 1 Od godine na području nekadašnje Riječko-senjske nadbiskupije postoje dvije nove biskupije: Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija. Rijeka je, kao središte nove metropolije, cijelo vrijeme imala posebno mjesto i značenje kao izvorište različitih pastoralnih inicijativa i pothvata. To je tim razumljivije budući da su u Rijeci smještene i neke središnje institucije značajne za cijelu metropoliju, prije svega Bogoslovsko sjemenište, Visoka bogoslovna škola (danas Teologija u Rijeci) te još neke institucije. Kao simboličan početak zajedničkih metropolitanskih pastoralnih nastojanja može se uzeti proslava uspostave nove nadbiskupije i nove metropolije, te ustoličenje prvog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića. Proslava se odvijala 9. i 10. svibnja u katedrali sv. Vida u Rijeci i kod Marijina svetišta na Trsatu. 2 Zamišljena je i ostvarena kao izuzetno radostan i velik događaj za Crkvu na ovim prostorima. Govoriti o pastoralnim pothvatima iz središta nove metropolije znači ponajprije imati u vidu sve nabrojene činjenice, ali i društveno-političke okolnosti i njihov utjecaj na život i djelovanje Crkve na ovim prostorima. U tom je smislu važno razlikovati bitno različite političke i društveno-kulturalne značajke perioda do godine, tj. razdoblje komunizma, a potom značajke razdoblja od demokratskih promjena naovamo kojim je u društveno-ekonomskom smislu započeo cijeli niz procesa koji traju do danas. U crkvenom smislu razdoblje nakon godine obilježeno je novim posebnostima o kojima će posebice biti govora. Jasno je da do demokratskih promjena nije bilo moguće razvijati sustavnu pastoralnu, a posebice evangelizacijsku djelatnost u svim njezinim vidovima upravo zbog snažnog utjecaja bivšeg režima koji je Crkvu nastojao svim silama potisnuti na margine društveno-kulturnog života i djelovanja. U takvim se okolnostima Crkva snalazila kako je mogla. No ni u tom vremenu nije nedostajalo nekih vrijednih inicijativa i pothvata koji su, posebice na nekim pastoralnim područjima (kao što je npr. pa- 1 Usp. PAVAO VI., Bula o osnutku Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije, u: Službeni vjesnik nadbiskupije Riječko-senjske, II (1969.), 1, str. 4-5 (dalje: SVNRS). 2 Usp. Proslava osnivanja Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije, u: SVNRS, II (1970.), 3, str

201 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, storal braka i obitelji ili područje katehizacije), jako puno doprinijeli dinamiziranju djelovanja Crkve na području metropolije. Događaj koji je početkom demokratskih promjena u bitnome obilježio život cijeloga hrvatskog društva i Crkve bio je Domovinski rat u kojemu je Crkva dala nemjerljiv doprinos u smislu ublažavanja ljudskih stradanja, posebice svojim karitativnim djelovanjem, ali i na druge načine. U tom je razdoblju karitativno djelovanje bilo među najizrazitijim djelatnostima po kojima se Crkvu percipiralo u društvu. Nakon ratnog perioda, a posebice s osnutkom novim biskupija na području nekadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, život Crkve na ovim prostorima umnogome se dinamizirao. U posljednjem je desetljeću pokrenuto više eminentno metropolitanskih inicijativa koje su dosta dobro zaživjele, a na pomolu su još neke koje će se tek početi ostvarivati. Ne smije se zaboraviti ni djelovanje nekih crkvenih institucija koje je u bitnome metropolitanskog značenja. 3 Važno je napomenuti da se Rijeku kao izvorište mnogih pastoralnih inicijativa i pothvata u novoj metropoliji mora staviti u kontekst značenjskog središta ove crkvene pokrajine u smislu da više inicijativa ipak nije u većoj mjeri zaživjelo izvan same Rijeke, ali da su mnogi pothvati ili inicijative u samoj Rijeci ili iz nje pomogli osnaživanju pastoralnog djelovanja u drugim biskupijskim središtima ili dijelovima metropolije. Bogoslovsko sjemenište u Rijeci Od institucija koje odmah na početku treba spomenuti kao one koje imaju eminentno metropolitanski značaj u Rijeci kao središtu metropolije tu je Bogoslovsko sjemenište (danas Bogoslovsko sjemenište Ivan Pavao II.) te Visoka bogoslovna škola u Rijeci, današnja Teologija u Rijeci. 4 Bogoslovsko sjemenište u Rijeci jedna je od najvažnijih institucija metropolitanskog značaja, i to od početka 3 Ovdje ćemo posebice obraditi djelovanje nekih odgojnih i znanstvenih ustanova, ali postoje i druge važne ustanove metropolitanskog značenja od kojih posebno treba spomenuti Interdijecezanski ženidbeni sud prvog stupnja u Rijeci koji je, po ustrojstvu novih biskupija, preustrojen godine. Usp. Emil SVAŽIĆ, Preustroj interdijecezanskog ženidbenog suda prvog stupnja u Rijeci, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, III (2002.), 3, str Usp. Početak nove akademske godine u nadbiskupskom bogoslovskom sjemeništvu, u: SVNRS, I. (1969.), 2, str. 75.

202 434 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 samostalnog hoda nove metropolije. U njemu je do danas formirano nekoliko generacija svećenika koji su djelovali ili djeluju u našim biskupijama. Njegov značaj nadilazi granice Riječke metropolije budući da su u njemu formirani i brojni svećenici s područja drugih biskupija iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, a brojni djeluju u inozemstvu. Posebno je danas značajno i za Zadarsku nadbiskupiju u kojoj se formiraju i njezini kandidati za prezbiterat. Tada senjsko-modruški biskup, dr. Viktor Burić otvorio je u Rijeci godine Centralno bogoslovsko sjemenište s Visokom teološkom školom za biskupije i administrature koje će kasnije ući u sastav Riječko-senjske metropolije. Samo godinu dana kasnije otvoreno je u Rijeci i malo sjemenište za kasna zvanja. 5 Godine odlukom komunističkih vlastodržaca Bogoslovija je zatvorena na pet, a malo sjemenište na tri godine. 6 No ovaj se vremenski period zatvorenog sjemeništa u Rijeci produžio, i to zbog uzurpiranja prostora, tj. zgrade u kojoj su ustanove djelovale, od strane komunističke države. Budući da je državna vlast veći dio zgrade odmah dala na upotrebu raznim riječkim poduzećima, faktički su spomenute ustanove zatvorene na pet i deset godina, naime toliko je trebalo da se zgrada postupno opet vrati Crkvi. Ujedno je veći dio zgrade nacionaliziran. 7 Po zatvaranju ustanova u Rijeci sjemenište za kasna zvanja prestalo je djelovati, a Bogoslovsko sjemenište premješteno je u Pazin. U Rijeci je Bogoslovsko sjemenište, zajedno s Visokom bogoslovskom školom, otvoreno ponovno godine. 8 Od tada ono neprekidno djeluje. Posebno značajan događaj za ovu važnu crkvenu ustanovu bilo je otvorenje novoga krila zgrade Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci 31. svibnja godine prigodom proslave zla- 5 Usp. Ivan DEVČIĆ, Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta, u: Sveti Vid. Zbornik, Izdavački centar Rijeka, 1995., str Usp. isto, str Isto. 8 Isto:»Ali već g , kad je istekao rok zabrane rada Srednje škole za kasna zvanja, otvoreno je ponovno u Rijeci malo sjemenište. Sjemenište je otvoreno samo privremeno, do isteka zabrane rada Centralnog bogoslovskog sjemeništa s Visokom bogoslovskom školom, da bi se na taj način lakše vratila nacionalizirana zgrada. Kada je desetogodišnja zabrana istekla, u vraćenim prostorijama 13. rujna 1966., ponovno je otvoreno Centralno bogoslovsko sjemenište sa svojom školom, koja je od g otvorena i za studente laike, tj. one koji žele studirati teologiju, ali ne namjeravaju postati svećenici.«usp. ISTI, Značenje sjemeništa u Crkvi i povijesti, u: SVNRS, XX (1988.), 4, str. 119.

203 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, tomisničkog jubileja nadbiskupa i metropolita mons. Josipa Pavlišića, kojemu treba odati posebno priznaje u izgradnji nove zgrade sjemeništa, kao i u brizi za njegovo djelovanje. 9 U prilog povijesti nove zgrade sjemeništa svakako treba istaknuti jednu gestu punu simbolike, a riječ je o daru od američkih dolara koju je blagopokojni papa Ivan Pavao II. tada darovao za izgradnju nove zgrade sjemeništa. 10 Upravo će ova zgrada biti njegovom privremenom rezidencijom za trećeg pastirskog posjeta Hrvatskoj godine. Biskupi metropolije zajedničkim su snagama nastojali djelovati na buđenju svijesti svećenika i vjernika u cijeloj metropoliji o važnosti naše Bogoslovije, a s time i o važnosti pastoralnog djelovanja u vidu prepoznavanja i podrške novih svećeničkih zvanja. 11 Sjemenište je u cijelom proteklom vremenu doista bilo na službi Crkvi i upravo je u njemu formirana većina naših svećenika, kao i brojni koji djeluju u drugim zemljama. Iako je prolazilo i nesklona razdoblja tijekom svoga postojanja, postalo je prepoznatljivim dijelom i znakom Crkve u Rijeci, ali od ključnog značenja za cijelu metropoliju. Ta je činjenica dolazila do izražaja posebice prigodom većih događaja i obljetnica sjemeništa, od kojih posebice treba istaknuti značajnu i vrlo simboličnu proslavu 50. obljetnice sjemeništa u Rijeci. 12 Proslavljena je u tijeku Teološko-pastoralnog tjedna 1. srpnja godine. Teologija u Rijeci Visoka bogoslovska škola bila je sastavni dio Centralnog bogoslovskog sjemeništa. Osobiti zamah u djelovanju, iako u teškim okolnostima bivšeg političkog sustava, doživjela je nakon ponov- 9 Usp. Anton TAMARUT, Svečano otvorenje novog sjemeništa i nadbiskupov jubilej, u: SVNRS, XX (1988.), 2, str ; Emil SVAŽIĆ, Biskup graditelj, u: Ivan DEVČIĆ Emil SVAŽIĆ (ur.), Istini i ljubavi. Zlatni biskupski trag mons. Josipa Pavlišića, Nadbiskupski ordinarijat Rijeka, Rijeka, 2002., str Usp. Ivan DEVČIĆ, Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta, str Usp. BISKUPI RIJEČKO-SENJSKE METROPOLIJE, Pismo biskupa Riječko-senjske metropolije o 50. obljetnici osnutka Interdijecezanskog bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str Usp. Anton TAMARUT, Proslava 50. obljetnice Sjemeništa u Rijeci, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str. 79.

204 436 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nog otvaranja Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci godine. Treba istaknuti kako je riječ o vremenu u kojemu je ova ustanova bila bitno povezana sa sjemeništem. Tada na njoj filozofiju i teologiju nisu studirali vjernici laici već isključivo svećenički kandidati. Njezinu uspješnom djelovanju doprinijet će posebice školovanje novog profesorskog kadra na crkvenim učilištima u inozemstvu, osobito u Rimu, oko čega se osobito zauzeo nadbiskup Josip Pavlišić. 13 Početkom razdoblja demokratskih promjena stvoreni su preduvjeti za bogatiji angažman ove ustanove u razdoblju koje dolazi. Godine Visoka bogoslovska škola postaje Katolička bogoslovija u Rijeci. 14 Naziv ustanove kasnije je promijenjen u Teologija u Rijeci, koja postaje područnim studijem Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U njezinu sastavu djeluje i Katehetsko-pastoralni institut koji je dokinut ak. godine 1995./ Iako već duže vrijeme postoje namjere za uzdizanjem Teologije u Rijeci na rang fakulteta, što bi i s teološko-obrazovne i s povijesne strane bilo najlogičnije rješenje, 16 do sada ta namjera nije realizirana. Unatoč tome, ova važna ustanova ostvaruje svoje poslanje na dobro Crkve koje je usmjereno na dva bitna područja koja i danas ostaju ključnim poljima djelovanja ove ustanove:... da se Teologija što više profilira kao znanstveno-istraživačka ustanova s jedne strane, kao i ona koja će, kako svećenike tako i laike, što primjerenije pripremiti za pastoralno djelovanje u svim segmentima života Crkve u novim okolnostima. 17 Treba istaknuti niz inicijativa i projekata koje je do danas ostvarila ova ustanova, među kojima posebice obilježavanje crkve- 13 Usp. Anton TAMARUT, Slovo u povodu zlatomisničkog jubileja mons. Josipa Pavlišića, nadbiskupa Riječko-senjskog i metropolita, u: SVNRS, XX (1988.), 4, str Usp. Josip GRBAC, Aktualno stanje Teologije u Rijeci, u: Visoko školstvo na području Riječkosenjske metropolije. Spomenica, Mile BOGOVIĆ (ur.), Kršćanska sadašnjost Teologija u Rijeci, Zagreb Rijeka, 1999., str Usp. isto. 16 Ivan DEVČIĆ, Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta, str. 132:»... treba požaliti što još ne postoje uvjeti da se ova crkvena visokoškolska ustanova uključi u Sveučilište u Rijeci. Bilo bi to najlogičnije rješenje za ustanovu koja se s pravom smatra nasljednicom ne samo Visoke teološke škole u Senju ( ) nego i isusovačke Teologije u Rijeci ( ), kojom su u nekom smislu udareni temelji sveukupnog riječkog visokog školstva.«17 VIJEĆE TEOLOGIJE U RIJECI, Priopćenje u povodu međunarodnog znanstvenog skupa 'Visoko crkveno školstvo u nas.' Rijeka, 25. i 26. travnja 1997., u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 4, str. 75.

205 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, nih i narodnih obljetnica, kao što su 500. obljetnica Prvotiska Misala iz 1483., Metodova godina, 800. obljetnica Krbavske biskupije (prigodom koje je održan i poseban simpozij), 500. obljetnica senjske tiskare i druge. 18 Teologija u Rijeci do danas je organizirala i dalje sustavno organizira različite teološke znanstvene simpozije, teološke tribine i druge znanstvene teološke susrete. Od godine izdaje i Riječki teološki časopis, a kraće je vrijeme izlazio i niz Radovi. Posebno je značajan Teološko-pastoralni tjedan za svećenike i redovnike Riječke metropolije koji se svake godine održava u organizaciji Teologije u Rijeci i koji daje nemjerljiv doprinos permanentnom obrazovanju svećenika i redovnika na području metropolije. U sastavu ustanove nalazi se i biblioteka s većim brojem naslova. Institut za teološku kulturu laika u Rijeci Na prijedlog profesorskog zbora Visoke bogoslovske škole u Rijeci nadbiskup Viktor Burić odobrio je osnutak Instituta za teološku kulturu laika u Rijeci koji je započeo radom od školske godine 1969./ Institut je započeo djelovanje u prostorijama dominikanskog samostana u Rijeci. Bio je pridružen Visokoj bogoslovskoj školi, a vodio ga je o. Tihomir Ilija Zovko, prior dominikanskog samostana. Kasnije je Institut premješten u zgradu Nadbiskupskog ordinarijata. 20 Institut je nakon nekog vremena prestao s radom. Početkom devedesetih godina Institut je ponovno započeo s djelovanjem, ali u bitno izmijenjenim okolnostima. Biskupi Riječkosenjske metropolije tada su se na osobit način založili oko obnove djelovanja ove ustanove. Svojim pismom svećenicima poticali su i podupirali djelovanje instituta. 21 Njegov je doprinos u to vrijeme bio 18 Ivan DEVČIĆ, Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta, str Usp. Viktor BURIĆ, Osnivanje Instituta za teološku kulturu laika, u: SVNRS, I (1969.), 2, str Usp. PREDSTOJNIŠTVO INSTITUTA, Institut za teološku kulturu laika, u: SVNRS, III (1971.), 5, str Cijeli niz događaja prethodio je ovome, a najvažniji su bili oni povezani sa zabranom djelovanja skupine Synaxis i oduzimanjem kanonskog mandata o. Zovku. To je prouzročilo i cijeli niz drugih problema s obzirom na djelovanje ove ustanove. 21 BISKUPI RIJEČKO-SENJSKE METROPOLIJE, Pismo biskupa metropolije o obnovi rada Instituta za teološku formaciju laika u Rijeci, u: SVNRS, XXII (1990.), 2, str. 61:»Vjerujemo, a već i osjećamo da se Crkvi i njezinom poslanju u našoj zemlji otvaraju velike mogućnosti djelovanja u pravoj i širokoj slobodi. I u tim novim prilikama neće biti dostatni za rad evangelizacije samo svećenici, kojih je uvijek malen broj, nego će se morati više angažirati vjernici laici. Na njih moramo

206 438 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 izuzetno važan zbog ulaska vjeronauka u škole i s time nužne i žurne potrebe teološkog formiranja laika koji su trebali preuzeti nastavu vjeronauka. 22 Institut je u novije vrijeme djelovao s trogodišnjim i četverogodišnjim programom rada. No krajem devedesetih godina upisi na Institutu su završeni budući da se većina studenata opredijelila za petogodišnji filozofsko-teološki studij, čime je zapravo i završilo djelovanje ove ustanove. Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci Nastavak djelovanja Visoke bogoslovske škole godine donio je u životu i djelovanju te ustanove, ali i ukupnom životu i djelovanju naših biskupija, jednu veliku i bitnu inicijativu. Riječ je o Teološko-pastoralnom tečaju za svećenike i redovnike u Rijeci u organizaciji Visoke bogoslovske škole u Rijeci, a danas Teologije u Rijeci. Radi se o pothvatu eminentno teološko-pastoralnog karaktera, koji je osnutkom metropolije posebice dobio na važnosti u životu i djelovanju naših biskupija. Teološko-pastoralni tečaj (danas Teološko-pastoralni tjedan) organiziran je jednom godišnje, prije u trodnevnom obliku, dok je danas u jednodnevnom obliku. U početku je tečaj organiziran u ljetnom periodu. 23 Kasnije je odvijanje tečaja prebačeno u mjesec rujan. 24 Današnji jednodnevni oblik odvijanja tečaja zamišljen je na način da se teme obrađivane na tečaju nakon njega nastave obrađivati na stručnim skupovima za svećenike u svakoj pojedinoj biskupiji. Inače, tečaj je izraz brige naših mjesnih Crkava za permanentno obrazovanje svećenika, tj. pružanje mogućnosti produbljivanja u poznavanju nauka Crkve, teologije i suvremenih teoloških gibanja, ali i traženju puteva za što uspješnije pastoralno računati i u katehizaciji i u drugim crkvenim službama. O tome uostalom mnogo puta govorimo na raznim našim sastancima i tečajevima. No naše vjernike laike moramo za tu djelatnost osposobiti, moramo im pružiti temeljitu vjersku, teološku naobrazbu. I zato osjećamo kao hitnu potrebu da se pri VBŠ u Rijeci obnovi Institut za teološku kulturu laika koji bi možda mogao, osim u Rijeci, u određenoj formi djelovati, prema dogovoru, npr. u Puli i Krku. Profesori VBŠ-a spremni su založiti se u radu na tom Institutu, ako bude zanimanja sa strane naših laika.«22 Usp. Anton TAMARUT, Izvanredni studij na Institutu za teološku kulturu laika, u: SVNRS, XXIII (1991.), 5, str Usp. Teološko-pastoralni tečaj u Rijeci, u: SVNRS, I (1969.), 1, str Viktor BURIĆ, Teološko-pastoralni i dopunski tečaj za svećenike, u: SVNRS, IV (1972.), 2, str. 37.

207 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, djelovanje. Tečaj je do danas odigrao važnu ulogu u oživotvorenju smjernica Drugog vatikanskog sabora u našim biskupijama. 25 Na ovom se događaju okuplja velik broj svećenika i redovnika iz svih naših biskupija. Od početka je popraćen vrlo živim sudjelovanjem kako predavača tako i svećenika sudionika koji su se uključivali u diskusije. Dopunski tečaj za permanentno obrazovanje mlađih svećenika Pored Teološko-pastoralnog tečaja, u Rijeci se od godine na metropolitanskoj razini organizira i dopunski tečaj kao početak permanentnog obrazovanja mlađih svećenika. Na samom početku ovaj se tečaj po prvi put izravno nadovezao na veliki Teološko-pastoralni tečaj za svećenike. Organiziran je s ciljem permanentnog obrazovanja mlađih svećenika, do deset godina službe. U početku je ovaj tečaj bio sastavnim dijelom velikog tečaja za sve svećenike i polaznici novog tečaja sudjelovali su najprije na velikom tečaju. No riječki je ordinarij navedene godine ovaj novi tečaj preporučio i ostalim svećenicima zbog činjenice da je upravo ovaj tečaj jedna od inicijativa koja im omogućuje»da bolje upoznaju suvremeni razvoj teologije i crkvene prakse.«26 Predavanja su u Rijeci trajala nekoliko dana. Polaznicima je bilo omogućeno vratiti se i na svoje župe, a potom ponovno doći na tečaj do njegova završetka. Permanentno obrazovanje mladih svećenika na metropolitanskoj razini Usko vezano uz navedeno ostvaruje se i inicijativa koja se već niz godina realizira na metropolijskoj razini, a riječ je o pothvatu permanentnog obrazovanja mladih svećenika na metropolitanskoj razini. Korijeni ovih inicijativa povezani su s djelovanjem Visoke bogoslovske škole u Rijeci, posebice s već spomenutim Teološkopastoralnim tečajevima. No kasnije se uvidjelo da ni sami tečajevi 25 Usp. Ivan DEVČIĆ, Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta, str Viktor BURIĆ, Svećenicima Riječke nadbiskupije, u: SVNRS, III (1971.), 3, str. 75.

208 440 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nisu dovoljni i ne iscrpljuju sve aktivnosti koje se u smislu doprinosa permanentnom svećeničkom obrazovanju mogu i trebaju ostvarivati. Zato se, pored tečajeva, pristupilo i organiziranju seminara permanentnog obrazovanja za svećenike koji su se, u organizaciji Visoke bogoslovke škole, počeli ostvarivati u različitim središtima metropolije. 27 Tako je zajedničko permanentno obrazovanje svećenika u nekadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji provođeno u njezinim većim središtima. 28 Kasnije je permanentno obrazovanje svećenika na metropolitanskoj razini objedinjeno i njegovo se sustavno programatsko ostvarivanje usmjerilo prema svim svećenicima metropolije do deset godina službe, kako se ostvaruje i sada. Takvu odluku donijeli su biskupi metropolije na saboru u Krku 4. lipnja godine. 29 Ustalilo se da uobičajeno mjesto susreta ovog obrazovanja bude Dom pastoralnih susreta u Lovranu. Metropolitanske proslave i hodočašća Od pastoralnih inicijativa i pothvata metropolitanskog karaktera koji su se odvijali u samoj Rijeci, ili je njihovo ostvarivanje u bitnome koordinirano i pomagano iz središta metropolije, treba istaknuti nekoliko bitnih proslava, hodočašća i drugih događanja koja su se ostvarivala u proteklom 40-godišnjem periodu. Pored već spomenute proslave uspostave nove metropolije svibnja godine, u narednom periodu obilježeno je još nekoliko važnih obljetnica i ostvaren cijeli niz sličnih proslava. Prigodom održavanja mariološkog i marijanskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici godine Riječko-senjska metropolija upriličila je posebnu proslavu na Trsatu 12. rujna iste godine. 30 Euharistijsko slavlje predvodio je kardinal Silvio Oddi, nekadašnji nuncij u Jugoslaviji. Bio je to jedan od onih događaja u kojemu je na 27 Usp. Anton TAMARUT, Seminari permanentnog obrazovanja, u: SVNRS, XXII (1990.), 5, str Usp. Mile BOGOVIĆ, Permanentno obrazovanje svećenika, u: SVNRS, XXVIII (1996.), 5, str Usp. Ivan DEVČIĆ, Susret mlađih svećenika Riječke metropolije, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, III (2002.), 5, str Usp. Metropolitanska proslava na Trsatu 12. IX u: SVNRS, III (1971.), 4, str. 93.

209 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, poseban način došlo do izražaja metropolitansko zajedništvo. Pored vrlo svečanog euharistijskog slavlja, na poseban način treba istaknuti i susret mladih riječke crkvene pokrajine koji se odvijao u Kapelici zavjetnih darova trsatskog svetišta u poslijepodnevnim satima. Pored ovog susreta, ovaj je događaj bio i prigodom za susret mlađih bračnih parova koji su se okupili, također u poslijepodnevnim satima, u crkvi sv. Jurja na Trsatu. Poseban doprinos susretima dalo je nekoliko vjerničkih skupina iz Istre. 31 Metropolitansko zajedništvo očitovalo se u brojnim drugim prigodama. Jedna od posebnih bila je proslava zajedništva Crkve u Istri godine, prigodom obilježavanja obljetnice pripojenja hrvatskih dijelova nekadašnje Tršćansko-koparske biskupije Porečkopulskoj biskupiji čime je, po prvi u povijesti, Crkva u Istri ujedinjena unutar Riječko-senjske metropolije. Nadbiskup Josip Pavlišić posebice je pozvao svećenike i vjernike Riječko-senjske nadbiskupije da se pridruže proslavi u Poreču 9. travnja godine. 32 Sredinom osamdesetih obilježena je važna obljetnica kojom je komemorirano godina od smrti sv. Metoda, a tom je prigodom proglašena i spomen-godina Već nakon nekoliko godina nova je velika obljetnica bila u središtu pozornosti cijele metropolitanske zajednice. Riječ je o posebnoj simboličnoj proslavi 700. obljetnice trsatskog Marijina svetišta. Biskupi Riječko-senjske metropolije dali su toj proslavi vrlo veliko značenje u svojim prigodnim govorima i nastupima, a svakako je najvažnije njihovo pismo u povodu ove važne obljetnice. Upravo u njemu biskupi su istaknuli značenje ovog svetišta kao središnjeg marijanskog svetišta u cijeloj metropoliji. 33 Stoga je ova proslava organizirana kao proslava bitno metropolitanskog karaktera. 34 Proslava je postavljena u niz nastojanja desetogodišnje priprave kojom se cijela metropolija uključila u iščekivanje predstojeće proslave jubileja 2000 godina od Kristova rođenja. Prigodom proslave 700. obljetnice trsatskog svetišta orga- 31 Usp. Marijansko slavlje na Trsatu 12. rujna u: SVNRS, III (1971.), 5, str Usp. Josip PAVLIŠIĆ, Poziv vjernicima nadbiskupije na Proslavu zajedništva Crkve u Istri u Poreču 9. travnja 1978., u: SVNRS, X (1978.), 2, str BISKUPI RIJEČKO-SENJSKE METROPOLIJE, Pismo biskupa Riječko-senjske metropolije o 700. ljetnici Trsatskog svetišta, u: SVNRS, XXIII (1991.), 3, str Usp. isto.

210 442 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 niziran je cijeli niz metropolitanskih pothvata. Odnosna slavlja organizirana su u samom trsatskom svetištu ili na drugim mjestima, ali s događanjima posvećenim ovoj obljetnici. Riječ je o inicijativama bitno metropolitanskog karaktera, mada su mnoge uključivale i širi crkveni krug u Hrvatskoj. Među inicijativama koje, pored otvaranja jubilarne godine 10. svibnja 1991., te središnjeg metropolitanskog slavlja na Trsatu 26. svibnja iste godine, na poseban način treba istaknuti: hodočašće bolesnika metropolije, susret ministranata metropolije, susret mladih metropolije te svećenički dan za sve svećenike metropolije na Trsatu, koji se održao 28. kolovoza Pored ovih inicijativa u sklopu cjelokupne proslave obilježavanja ove važne obljetnice organizirano je i hodočašće vjernika metropolije na Trsat 26. svibnja godine. 36 Pored spomenutih proslava metropolitanskog značenja treba spomenuti i inicijativu metropolitanskog kongresa ministranata koja je došla iz Rijeke. 37 Kongres je proslavljen na Plitvičkim Jezerima od 17. do 19. lipnja godine. Valja se prisjetiti da je prije toga kongres ministranata metropolije održan u Krčkoj biskupiji na Košljunu godine, a nakon tog kongresa planiran je još jedan na Trsatu godine, ali je zbog ratnih događanja otkazan. Kongresu na Plitvicama pridružili su se i ministranti Zadarske nadbiskupije. Cijeli je događaj organiziran u vidu priprave za slavlje Velikog jubileja godine Trsatsko Gospino svetište bilo je prigodom za još jedno okupljanje vjernika na metropolitanskoj razini u povodu 710. obljetnice svetišta, i to 13. listopada godine. Upravo tom prigodom započeo je metropolitanski program obiteljskog pastorala na početku novog tisućljeća. 38 Inače, trsatsko je svetište istinsko metropolitan- 35 Usp. Anton TAMARUT, Slavlja 700-ljetnice Trsatskog svetišta, u: SVNRS, XXIII (1991.), 2, str Usp. Napomene svećenicima za metropolitansko hodočašće, Trsat, nedjelja, 26. svibnja 1991., u: SVNRS, XXIII (1991.), 2, str Usp. Ministrantski Kongres Riječko-senjske metropolije, Plitvice 97., lipnja, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str Usp. BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, Metropolijsko hodočašće na Trsat Proglas biskupa metropolije, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, II (2001.), 5, str ; Ivan DEVČIĆ, Metropolijsko hodočašće na Trsat Program hodočašća, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, II (2001.), 5, str

211 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, sko okupljalište vjernika naših biskupija čije se zajedništvo u njemu pokazuje prigodom većih proslava i hodočašća, pri čemu treba posebice istaknuti godišnja hodočašća pojedinih biskupija metropolije. Zajedničko pastoralno programiranje Na razini metropolije, i to od njezina osnutka, prisutne su i forme zajedničkog pastoralnog programiranja u odnosu na različita pastoralna područja. Naime, od početka zajedničkog metropolitanskog hoda uvidjelo se na različitim crkvenim razinama da će se skladno i sustavno pastoralno djelovanje umnogome bolje ostvarivati ukoliko se u što većem broju grana pastorala poduzmu zajednički koraci. Ti su se koraci u početku odnosili na suradnju u pitanjima pastoralne skrbi za pojedine kategorije vjernika, izmjenu korisnih informacija i sl., ali je s godinama postalo sve značajnije zajedničko pastoralno programiranje, posebice u nekim područjima pastorala, kao što je npr. pastoral braka i obitelji. U nekim segmentima djelovanja riječ je više o suradnji simboličkog karaktera, dok se u nekim drugima radi doista o zajedničkim pastoralnim pothvatima, i to na osnovi zajedničkog programatskog djelovanja. Takav će se način djelovanja na osobit način intenzivirati nakon demokratskih promjena. Jedno od prvih pastoralnih područja u kojemu se od početka ostvarila značajnija suradnja jest područje pastorala bolesnika. Riječ je o važnom segmentu pastorala koji zahtijeva usku suradnju svećenika s cijelog područja metropolije, a posebice zato što je u riječke bolnice dolazio (kao što je to i danas) velik broj bolesnika s područja cijele metropolije. 39 U tom je smislu nadbiskup Viktor Burić u svoje vrijeme uputio poziv svim svećenicima na suradnju. 40 Pored ovo- 39 Usp. Ljubomir KUČAN, Sjednice pastoralnih radnika grada Rijeke, u: SVNRS, I (1969.), 2, str Viktor BURIĆ, Surađivanje svih svećenika u pastorizaciji grada Rijeke, u: SVNRS, II (1970.), 5, str :»Surađivanje svih svećenika u pastorizaciji grada Rijeke neodgodiv je zadatak. Prošle godine u tu svrhu dr. Ljubomir Kučan uputio je u ime svećenika grada Rijeke posebno pismo svim svećenicima Metropolije u kojem se pozivaju da dostave u Rijeku adrese svojih župljana koji odlaze u grad kao i bolesnika koji se privremeno nalaze u riječkim bolnicama. Ponovno molim braću svećenike da pročitaju to pismo. Neki možda još dovoljno ne uočavaju važnost ovog pothvata. Treba se samo prisjetiti da su se mnogi, koji su došli u Rijeku, po riječima njih samih, izgubili ili ih je Rijeka progutala. Dolazak u novu nepoznatu sredinu uzrokuje da se ljudi ne povežu s mjesnom Crkvom. Zato je nužno javiti pojedinimm riječkim dušobrižnicima ime, zani-

212 444 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ga, uočilo se i još nekoliko pastoralnih potreba koje su zahtijevale zajednički angažman. Potreba što sređenije zajedničke pastoralne metodologije, posebice u nekim područjima pastorala, jedna je od dominantnih. Ova se tema u metropolitanskim događanjima izravno povezivala uz potrebu što kvalitetnijeg permanentnog svećeničkog obrazovanja. 41 Pored toga, na području metropolije nastojalo se od početka djelovati u smislu zajedničkog angažmana oko unapređenja pastorala duhovnih zvanja. 42 Rijeka je bila i domaćin nekih specijaliziranih duhovno-odgojnih susreta, kao što su bili Dani svećeničke duhovnosti. 43 Posebni događaji koji su se, u smislu zajedničkog nastojanja oko katehetsko-pastoralnog djelovanja, odvijali u Rijeci bili su IV. Katehetska ljetna škola godine, 44 te VI. Katehetska ljetna škola za katehete i katehistice godine. 45 U evangelizacijskom djelovanju osobitu ulogu ima i katolički tisak, na području naših biskupija, danas barem Riječke i Gospićko-senjske, list Zvona. Biskupi su često pozivali na širenje tog lista. 46 Nije zamrla ni manje i adresu svakoga za koga se misli da se neće odreći veze s Crkvom. Opširniji podaci još će više koristiti. Svećenici grada Rijeke izražavaju spremnost da će dotične potražiti ukoliko oni sami ne uspiju njih pronaći. Isto tako potrebno je postupiti i kad se radi o obiteljima koje čitave dolaze na Rijeku. Svećenici Rijeke osobito mole da ih se obavijesti o dolasku bolesnika iz unutrašnjosti u riječku bolnicu. Smatraju svojom dužnošću da prema mogućnostima olakšaju toj svojoj braći teret života. Jer, daleko od svojih i poznatih, oni se često osjećaju napuštenima i osamljenima. Srednjoškolci, radnička i studentska omladina posebna su briga riječkih dušobrižnika. Oni s njima žele doći u kontakt i pružiti im susretljivu zajednicu unutar svoje župe kao mogućnost normalnog rasta u vjeri i kršćanskog života u ovom gradu.«41 Vidljivo je to npr. iz izvješća o Teološko-pastoralnom tečaju u Rijeci godine:»glede ministerijalnog svećeništva utvrđeno je da su mnoga fundamentalna teološka pitanja još nedovoljno razrađena, pa bi u budućnosti valjalo još intenzivnije proučavati izvore Objave i Učiteljstva kao i suvremena društvena i idejna kretanja u svijetu, što sve predviđa više mjesta za specijalizacije i rad u ekipama, a time i veće diferenciranje svećeničke službe i života... U posebno napetoj diskusiji o svrsishodnoj raspodjeli pastoralnih snaga na terenu naglašeno je da treba što prije pojačati pastvu u gradovima, osobito u Rijeci, te da je u tu svrhu nužno raspolagati sa specijaliziranim pastoralnim radnicima za radnike, pomorce, turiste, studente, bolesnike, obitelji, katekumene itd. Za Riječku metropoliju izražena je potreba sve tješnje suradnje područnih prezbiterijskih vijeća. Već je na prošlogodišnjem tečaju zaključeno, a u međuvremenu djelomično i provedeno, da svako vijeće odredi svog predstavnika za kontakte s drugim vijećima u Metropoliji...«Teološko-pastoralni tečaj u Rijeci, u: SVNRS, III (1971.), 4, str Usp. Sastanak povjerenika za duhovna zvanja, u: SVNRS, V (1973.), 4, str Usp. Josip ARNERIĆ, Dani svećeničke duhovnosti u Rijeci od 6. do 8. srpnja 1982., u: SVNRS, XIV (1982.), 2, str Usp. U Rijeci održana IV. Katehetska ljetna škola, u: SVNRS, VI (1974.), 5, str Usp. VI. Katehetska ljetna škola u Rijeci za katehete i katehistice, u: SVNRS, IX (1977.), 4, str Usp. PAVLIŠIĆ, Josip, Poziv na širenje Zvona, u: SVNRS, XIV (1982.), 5, str

213 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, ideja o jednom metropolitanskom listu, ali se u realizaciji još nije daleko otišlo. Zajedničko pastoralno programiranje na metropolijskoj razini dobilo je i novu snažnu notu početkom novog tisućljeća, osobito što se tiče obiteljskog pastorala. Posebno je to vidljivo iz zajednički donesenih smjernica biskupa metropolije pod nazivom Smjernice za obiteljski pastoral u Riječkoj metropoliji. 47 Riječ je o odrednicama, posebno s teološko-pastoralne točke gledišta, budući da upravo njima biskupi razvijaju onaj programatski pristup pastoralnom djelovanju putem kojega se nastoji na sređen način voditi konkretno djelovanje. 48 Ovo je tim značajnije s obzirom da upravo ovakav pristup, generalno gledano, prilično nedostaje u mnogim pastoralni pothvatima. 49 Izravno uporište ovih smjernica jest apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Novo millenio ineunte. Zajedničko pastoralno programiranje tiče se i drugih pastoralnih područja u kojima se, s najviših razina, nastoji ostvariti veća razina suradnje i skladniji zajednički nastup. Biskupi metropolije u tom smislu posebice zajednički djeluju i što se tiče katehetsko-pastoralnog djelovanja. 50 Zajedničko djelovanje na promociji i unapređenju pastorala duhovnih zvanja također je jedna od bitnih postavki u metropolitanskim pastoralnim nastojanjima. Posebno značajan pothvat u tom je smislu bila Godina duhovnih zvanja proglašena u Riječkoj metropoliji povodom proslave 200. obljetnice Senjskog sjemeništa. 51 Tako je pastoralna godina 2006./2007. bila godinom produbljenih 47 BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, Smjernice za obiteljski pastoral u Riječkoj metropoliji, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, II (2001.), 3, str Usp. isto, str Upravo takve stavove biskupi žele izbjeći prokazujući ih kao prepreku autentičnom pastoralnom djelovanju, u isto vrijeme pozivajući na ostvarivanje pastorala ukorijenjenog u autentičnoj duhovnosti:»sveti Otac smatra prevažnim da sve ono što odlučimo bude dubinski ukorijenjeno u kontemplaciju i molitvu. To znači da prije svakog djelovanja, programiranja i akcije stavimo molitvu i kontemplaciju. Jer naše je vrijeme, vrijeme užurbanog dinamizma i pokreta, gdje često dolazi do jeftinih izazova da činimo nešto jednostavno zato da se učini ili obavi. Stoga se moramo oduprijeti ovoj napasti, tražeći da najprije budemo, a tek onda da činimo. U našem angažiranijem godišnjem prilazu pastoralu obitelji trebamo se već na početku osloboditi napasti da nešto obavimo.«isto. 50 Usp. BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, Poruka biskupa Riječke metropolije na početku školske godine 2002./2003., u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, III (2002.), 5, str BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, Godina duhovnih zvanja u Riječkoj metropoliji u povodu 200. obljetnice Senjskog sjemeništa, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, VII (2006.), 5, str

214 446 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 zajedničkih nastojanja na ovom važnom području pastoralnog djelovanja. Ovaj je pothvat podrazumijevao cijeli niz događanja koja su se u Rijeci i Senju, ali i u drugim središtima u metropoliji, održavala kako bi se unaprijedilo djelovanje za duhovna zvanja na svim razinama crkvenosti u našim biskupijama. Ovaj je pothvat uključivao cijeli niz programa na području pastorala duhovnih zvanja u metropoliji, a u istu tematiku te su pastoralne godine uokvireni i neki veći teološko-pastoralni i znanstveni skupovi u Rijeci od kojih se ističu: Teološko-pastoralni tjedan za svećenike i redovnike s područja metropolije koji je započeo 18. rujna u Rijeci na temu Duhovni poziv danas; znanstveni simpozij Teologije u Rijeci na temu Mjesto i uloga Sjemeništa i Teologije u mjesnoj Crkvi nekad i danas od 24. do 25. studenog U Senju su organizirani sljedeći važniji događaji ovom prigodom: 22. travnja Svečana akademija u klaustru Senjskog sjemeništa, 23. travnja Pogovor o značenju sjemeništa i Bogoslovije u Senju, te istog dana svečana sv. misa zahvalnica. Ova su događanja bila iznimna prigoda za usklađenije i sustavnije djelovanje na području pastorala duhovnih zvanja u cijeloj metropoliji, posebice s obzirom na djelovanje biskupijskih ureda za pastoral zvanja, čijem je povezanijem i sustavnijem djelovanju bio usmjeren niz poticaja i inicijativa. 52 Pastoral braka i obitelji Pastoral braka i obitelji jedno je od pastoralnih područja u odnosu na koje se može govoriti o vrlo izraženoj i vrlo jasno određenoj suradnji na metropolitanskoj razini od početka do danas. Iako se razina i intenzitet suradnje ne mogu okarakterizirati jednakima u svim vremenskim periodima od osnutka metropolije do danas, moguće je govoriti o važnim zajedničkim projektima, kao i poticajima koji su za ovo pastoralno područje dolazili iz Rijeke, a u koje je bio uključen širi krug pastoralnih djelatnika, teologa i suradnika s područja cijele metropolije i šire. Nekoliko je događaja obilježilo početak ovakva djelovanja, a nekoliko je bitnih inicijativa ostvarivano ili se i danas 52 Usp. isto, str. 99.

215 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, ostvaruje na metropolitanskoj razini s obzirom na obiteljski pastoral. Ovdje, jasno, uzimamo u obzir samo one inicijative koje su imale eminentno metropolitanski značaj. Zaručnički tečajevi u Rijeci Gledano kronološki, inicijativa koja će na širem planu ostaviti dubok trag u obiteljskom pastoralu u cijeloj metropoliji jesu zaručnički tečajevi, koje je u Rijeci na poseban način promicao dr. Marijan Valković. 53 Potaknut pozivima svećenika koji su često izražavali želju za organiziranim i sustavnim djelovanjem na području pastorala braka i obitelji, 54 započeo je godine prvim tečajevima pripreme za brak u gradu Rijeci. Prvi je turnus održan u prostorijama Nadbiskupskog doma u Rijeci godine. U tom je razdoblju održano deset sastanaka dva puta tjedno, a broj polaznika popeo se do Na programu tečaja bile su razrađivane sve važnije teme iz područja braka i obitelji. Nakon godine tečaj se održavao u četiri turnusa (veljača, svibanj, rujan i studeni), po pet večeri, tijekom dva tjedna. Zadnje večeri održan je okrugli stol, na kojemu su bračni parovi imali priliku za iznošenje vlastitih iskustava. Važno je napomenuti ulogu timova uključenih u ovaj rad. Tim je sačinjavalo nekoliko stručnjaka: teolog, psiholog, liječnik, te bračni par. Tečaj se odvijao pod vodstvom stručne ekipe voditelja. 56 Takav će se model zadržati sve do godine, uz izmjenu voditelja i članova ekipe. Tečajevi će do danas ostati jednim od najznačajnijih segmenata priprave za brak, a prema ustaljenim modelima odvijaju se u različitim središtima u metropoliji. Teološko-pastoralni tečajevi u Rijeci na temu braka i obitelji U sklopu govora o pastoralu braka i obitelji u Riječkoj metropoliji ne smije se zaboraviti ni dva važna Teološko-pastoralna tečaja 53 Sjednice pastoralnih radnika grada Rijeke, u: SVNRS, I (1969.), 2., str Viktor BURIĆ, Pripravni tečaj za brak, u: SVNRS, II (1970.), 4., str Marijan VALKOVIĆ, Ljubav i brak. Pripravni tečaj za brak, u: SVNRS, III (1971.), 1., str Usp. Milan ŠIMUNOVIĆ, Tečaj o braku, u: SVNRS, XXI (1989.), 5., str. 129.

216 448 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 koji su u Rijeci održani na ovu temu. Prvi je održan još godine, i to od 21. do 23. lipnja. U okviru tog tečaja za svećenike prvi dan bio je posvećen temi obiteljskog apostolata. 57 Predavanja su održali isusovac o. S. Weissgerber iz Zagreba, te župnik M. Majstorović iz Slavonskog Broda. Važno je spomenuti i tribinu koja je u sklopu ovog događaja organizirana u vidu izmjene iskustava s područja obiteljskog pastorala, a u kojoj je sudjelovalo desetak laika iz Zagreba i Slavonskog Broda (među njima supruzi, zatim liječnik, ekonomist, te nekoliko srednjoškolaca). Ovaj je važni događaj pokazao svu složenost obiteljskog pastorala kod nas, ali i ukazao na mogućnosti koje postoje za njegov daljnji razvitak. 58 Posebnost je ovog događaja i u tome što su naznačeni konkretni načini unapređenja obiteljskog apostolata na području metropolije.»ovogodišnji je riječki teološko-pastoralni tečaj ukazao na veliku korist i potrebu stimuliranja obiteljskog apostolata na svim razinama i oblicima (predbračni tečajevi, savjetovališta za brak, povezivanje bračnih parova osobito u manjim skupinama u svrhu međusobnog duhovnog pomaganja i zajedničkog rada u pastvi među obiteljima). Isto je tako istaknuto da je u nas, naročito u gradovima, skrajnje vrijeme da se formiraju kršćanski stručnjaci za obiteljska pitanja...«59 Teme iz područja pastorala braka i obitelji ponovno će biti glavni predmet XXXIII. Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike, organiziranog na Teologiji u Rijeci od 25. do 27. lipnja Tom prigodom održano je osam značajnih izlaganja s ovog pastoralnog područja. U sklopu tih predavanja obrađeni su bitni aspekti i dimenzije obiteljskog pastorala. Valja naglasiti da je, pored ovih događaja, tema pastorala braka i obitelji obrađivana u proteklom periodu na cijelom nizu drugih manjih događanja diljem metropolije. 57 Usp. Teološko-pastoralni tečaj u Rijeci, u: SVNRS, III (1971.), 4, str Isto. 59 Isto. 60 Radovi s toga važnog skupa objavljeni su u: Riječki teološki časopis, 10 (2002.), 1.

217 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, Obiteljska škola Riječke metropolije 449 Od pothvata koji na razini metropolije u okviru obiteljskog pastorala zauzimaju najvažnije mjesto u posljednje vrijeme svakako treba istaknuti Obiteljsku školu Riječke metropolije. Riječ je o pothvatu koji se ostvaruje od godine za područje cijele metropolije. Obiteljska škola ostvaruje se kao vikend program susreta za obitelji unutar kojih se na sustavan način djeluje na učvršćivanju i unapređenju obiteljskog zajedništva. Program se organizira jednom godišnje, i to u mjesecu listopadu, a dosadašnji podaci pokazuju odziv od obitelji (iako je godine broj obitelji koje su sudjelovale iznosio 109). Pored spomenutog treba istaknuti i vrlo kreativne programe čuvanja djece tijekom susreta i dječje radionice koje se pritom ostvaruju. U ovom segmentu uključeni su i apsolventi studija predškolskog odgoja i razredne nastave, kao i diplomirani odgojitelji i učitelji. Prva obiteljska škola održana je godine u Omišlju. Tema škole bila je Obitelj pred suvremenim izazovima. Škola je organizirana od strane Metropolijskog odbora za obitelj. Dogovoreno je da se ubuduće ovi pothvati ostvaruju jednom godišnje. Budući da je zbog malog broja prijavljenih sudionika iduće godine škola bila odgođena, druga obiteljska škola održana je na istom mjestu kao i prva, i to godine. Tema ove škole bila je Obitelj i euharistija. Obiteljska škola godine održana je također u Omišlju, s temom Uloga razgovora u obitelji. Tema škole godine bila je Uloga molitve u obitelji. Naredne, godine obrađivana je tema Bračno sazrijevanje s Biblijom. 61 Godine škola je održana u Crikvenici, na temu Obitelj poziv i odgovornost. 62 Tema Obiteljski rituali obrađivana je na obiteljskoj školi godine. 61 Usp. Obiteljska škola Riječke metropolije, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, VIII (2007.), 4, str Usp. Obiteljska škola Riječke metropolije, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, IX (2008.), 4, str. 88.

218 450 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Znanstveni teološki skupovi metropolitanskog značenja U Rijeci i drugim središtima u metropoliji u proteklom su se razdoblju održavali važni znanstveni teološki skupovi u povodu nekih bitnih obljetnica iz života Crkve na ovim prostorima, ali i u nekim drugim važnim prigodama. Iako su neki događaji već spomenuti u odlomku o crkvenim proslavama, i ovdje ističemo one najznačajnije kao što su događanja vezana uz obilježavanje 500. obljetnice Prvotiska Misala godine, zatim događanja vezana uz proslavu Metodove godine (1985./1986.), potom znanstveni simpozij u povodu 800. obljetnice osnutka Krbavske biskupije, održan u Rijeci 23. i 24. travnja godine. Kasnije će se održati više posebno značajnih znanstvenih skupova, a među njima se ističe znanstveni skup o temi Visokog crkvenog školstva na području Riječko-senjske metropolije. 63 Skup je održan 25. i 26. travnja godine u prostorijama Teologije u Rijeci, a obrađena su dva velika područja: Visoko crkveno školstvo na području Riječke metropolije i Stanje i perspektive suvremenog crkvenog školstva u nas. Plod je ovog skupa i važan zbornik koji na svojevrstan način sažima i ovjekovječuje ono što je učinjeno na tom značajnom području života naše Crkve. 64 Ovaj je skup organiziran u prigodi jedne izuzetno važne obljetnice: 190. obljetnice otvaranja Teološkog učilišta u Senju ( ) i 50. godišnjice otvaranja Visoke bogoslovne škole u Rijeci ( ). U nizu važnih događanja ne smije se zaboraviti ni ona koja su u Rijeci i Senju organizirana u povodu proslave 750. obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu. 65 U niz značajnih znanstvenih skupova mora se ubrojiti i znanstveni simpozij Teologije u Rijeci na temu Mjesto i uloga Sjemeništa i Teologije u mjesnoj Crkvi nekad i danas od 24. do 25. studenog 2006., u sklopu događanja povodom proslave 200. obljetnice Senjskog sjemeništa. Potpuni 63 Usp. Znanstveni skup na temu: Visoko crkveno školstvo u nas, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str Ovaj zbornik korišten je i u ovome radu, a po sebi predstavlja vrlo dobar pregled onoga što je do sada učinjeno na području visokog crkvenog školstva na ovim prostorima, ali predstavlja u tom smislu i jasan pogled u budućnost. 65 Usp. Anton TAMARUT, 750. obljetnica pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXX (1998.), 2, str. 45.

219 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, pregled znanstvenih skupova svakako mora uključivati i Teološkopastoralne tečajeve koji su o cijelom nizu važnih teoloških tema do sada održani u Rijeci, u organizaciji naše Teologije, odnosno nekadašnje Visoke bogoslovne škole. Osnutak Metropolitanskog pastoralnog instituta u Rijeci Posljednja u nizu dosadašnjih inicijativa koja se iz sjedišta metropolije u Rijeci ostvaruje u korist svih naših biskupija jest inicijativa o osnutku i djelovanju Metropolitanskog pastoralnog instituta. Inicijativu je potaknuo riječki nadbiskup Ivan Devčić. Biskupi Riječke metropolije inicijativu su zdušno prihvatiti i ponudili i potrebne personalne i organizacijske mogućnosti u njihovim biskupijama kako bi se ova inicijativa što uspješnije ostvarivala. Metropolitanski pastoralni institut u Rijeci službeno je osnovan 15. rujna godine odlukom biskupa metropolije, a istom je prilikom odobren ad experimentum i statut Instituta. Dekretom nadbiskupa metropolita od 17. rujna godine imenovani su ravnatelj, predstojnik, te članovi vijeća Instituta koje čine svećenici predstavnici svake od četiriju biskupija metropolije, predstavnik Teologije u Rijeci, predstavnik župnika, te jedan laik kao predstavnik vjernika laika. Ova se crkvena ustanova upisuje u povijest sličnih ustanova koje su već djelovale u Rijeci, pri čemu u prvom redu mislimo na Institut za teološku kulturu laika koji je nekada djelovao pri Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, zatim na Pastoralni institut Riječko-senjske nadbiskupije koji je u Rijeci djelovao nekoliko godina krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i na Školu za stručno osposobljavanje župnih suradnika/animatora i doškolovanje odgojiteljica u vjeri u predškolskim ustanovama koja je prije nekoliko godina djelovala pri Teologiji u Rijeci i na čije se programe Institut dobrim djelom oslanja. 66 Među najvažnijim zadaćama ove nove metropolitanske ustanove svakako je permanentno obrazovanje svećenika Riječke me- 66 Usp. Škola za stručno osposobljavanje župnih suradnika/animatora i doškolovanje odgojiteljica u vjeri u predškolskim ustanovama pri Teologiji u Rijeci Područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Rijeka, 2004./2005.

220 452 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tropolije. Na taj bi način ovaj Institut trebao odgovoriti i zahtjevu što ga crkveni dokumenti stavljaju pred biskupe da se upravo putem i ovakve ustanove pobrinu za permanentno obrazovanje svojih svećenika. 67 Također, bitna uloga Instituta bit će trajno obrazovanje vjernika laika, kako u općeteološkom pogledu tako i u smislu formiranja za pojedine crkvene službe i zaduženja koje oni mogu obavljati. Ne smije se zaboraviti ni vrlo važan segment praćenja društveno-kulturalnih kretanja i njihova utjecaja na život i djelovanje Crkve. Institut se u svome djelovanju u prvom redu oslanja na podršku Teologije u Rijeci, u čijoj zgradi djeluje, ali i na pomoć i suradnju biskupijskih ureda i povjerenstava za različita pastoralna područja u biskupijskim središtima biskupija Riječke metropolije. K tome treba dodati potrebu neizostavne suradnje sa župnicima i župnim zajednicama. Prve inicijative koje je ova ustanova pokrenula odnose se upravo na doškolovanje i sustavno teološko obrazovanje vjernika laika. Ovaj proces odvija se u tri smjera, i to putem seminara za teološku kulturu laika, koji je namijenjen svim onim vjernicima koji se žele teološki obrazovati, tj. proći temeljno teološko obrazovanje; tu je zatim teološko-katehetski seminar za odgojiteljice u vjeri u predškolskim ustanovama, te teološko-katehetski seminar za pastoralne animatore i suradnike. Pored ovih inicijativa usmjerenih na teološko obrazovanje vjernika laika, Institut će se također uključiti u već postojeće programe permanentnog obrazovanja svećenika, ali i nastojati provoditi praćenje i istraživanje pastoralne i društveno-kulturalne situacije, i to različitim projektima i programima, kao i suradnjom s drugim crkvenim ustanovama. Zaključak Iako je nova metropolija osnovana u društveno-politički Crkvi nesklono vrijeme, od početka se bilježe zajednički pastoralni pothvati koji su doprinosili životu i djelovanju Crkve na ovim prostorima. U vrijeme komunizma nije bilo moguće očekivati značajnije ni organiziranije zajedničke pothvate na širem području metropolije 67 Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, IKA, Zagreb, 1994., br. 81, 91.

221 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, upravo zbog nesklonog društvenog ambijenta. No Crkva je i tada djelovala na način koji je bio provediv u tim okolnostima. S dolaskom demokracije i, posebice, po svršetku Domovinskog rata broj pothvata se povećao, a i sama njihova organiziranost i pastoralna bremenitost podignute su na veću razinu. Uglavnom se radilo o pothvatima prigodnog značaja u smislu obilježavanja važnih obljetnica iz povijesti ove crkvene pokrajine, kao i o pothvatima u smislu zajedničkih proslava većih svetkovina i o hodočašćima. Znanstveni teološki skupovi, zajedničko permanentno obrazovanje svećenika, te posebice obiteljski pastoral, pastoral mladih i duhovnih zvanja područja su na kojima se osjeća veći intenzitet međusobne pastoralne interakcije i koordiniranosti. Upravo bi se u tom smislu ubuduće trebalo posebice djelovati kako bi pastoral na ovim prostorima postao organiziraniji, koordiniraniji i povezaniji. Ono što posebice manjka jest zajedničko pastoralno programiranje na metropolitanskoj razini, i to na svim područjima pastorala. Jasno je da nije moguće izuzeti nadležnostima pojedinih biskupija i njihovih pastira ono što na njih spada; no moguće je i potrebno postići veću razinu i intenzitet zajedničkog programatskog pastoralnog djelovanja koje će biti na korist svim našim mjesnim Crkvama.

222 454 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Pastoral Activities Encouraged from the Centre of the New Metropolitan Archdiocese of Rijeka Summary: The formation of the metropolitan archdiocese of Rijeka, is a turning point in the life of the Church in these regions. The goal of this restructuration was above all a better, more connected, efficiently coordinated pastoral activity involving the faithful from the archdiocese of Rijeka and Senj (presently the archdiocese of Rijeka and the diocese of Gospić and Senj), and from the dioceses of Krk and Poreč and Pula. Discussing the pastoral enterprises encouraged from the centre of the new metropolitan archdiocese of Rijeka, involves the mention of the common institutions at the service of all mentioned dioceses, as well as the discussion of the pastoral initiatives started from the centre of the archdiocese in Rijeka, but spreading to different fields of pastoral ministry, contributing and encouraging the pastoral ministry in the whole region. In this article, from the point of view of history and pastoral ministry, we discuss the activity and the importance of the mentioned institutions and initiatives, especially regarding the possible improvement of the present pastoral ministry, and the encouragement given from the past institutions for the future. Key words: the metropolitan archdiocese, diocese, bishop, pastoral ministry, institution, initiative, venture.

223 E. Svažić, Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci, Emil Svažić 455 INTERDIJECEZANSKI ŽENIDBENI SUD U RIJECI Mr. sc. Emil Svažić, Teologija u Rijeci Stručni rad Interdijecezanski ženidbeni sud prvog stupnja u Rijeci jedna je od važnijih ustanova riječke crkvene pokrajine, koja će 10. lipnja sljedeće godine napuniti dvadeset godina svoga postojanja i djelovanja. Ovo kratko izlaganje želi nam približiti Sud putem četiri točke: povijest, ustrojstvo, način djelovanja i aktualno stanje ženidbenih slučajeva. 1. Povijest Suda Biskupi Riječke metropolije: mons. dr. Anton Tamarut (Riječko-senjska nadbiskupija), mons. Josip Bozanić (Krčka) te mons. Anton Bogetić (Porečka i pulska biskupija), u skladu s kan. 1423, 1 Zakonika kanonskog prava, na sjednici 10. lipnja donijeli su odluku kojom se osniva INTERDIJECEZANSKI ŽENIDBENI SUD PRVOG STUPNJA sa sjedištem u Rijeci za parnice o ništavosti ženidbe. Istom je odlukom određeno da prizivni sud bude Sud Zagrebačke metropolije (Tribunal Metropolitanum Zagrebiense). Apostolska signatura odobrila je osnivanje navedenog Suda odlukom br. 4565/90 SAT od 2. srpnja Novo ustrojstvo Riječke metropolije godine, zbog podjele Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju, zahtijevalo je i rekonstrukciju Suda, što su biskupi Riječke metropolije: riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, krčki biskup mons. Valter Župan, porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan, te gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović odlukom od 8. listopada i učinili. Prizivni sud sada je Međubiskupijski prizivni sud u Zagrebu. Ove promjene odobrila je Apo-

224 456 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 stolska signatura odlukom br. 4565/2001 SAT od 21. prosinca i one vrijede sve do danas. 2. Ustrojstvo Suda Dok je Interdijezanski ženidbeni sud prvog stupnja u Rijeci prigodom svoga osnivanja imao jednog sudskog vikara, jednog pridodanog sudskog vikara, četiri suca i dva branitelja ženidbene veze, odnosno promicatelja pravde, danas ima jednog sudskog vikara, dva pridodana sudska vikara, tri suca, tri branitelja ženidbene veze, odnosno promicatelja pravde, pet bilježnika i jednog odvjetnika. Uglavnom svi današnji službenici Suda imaju potrebne akademske titule za obavljanje svoje službe. Inače, na čelu je Suda moderator Suda. Tu službu uvijek obavlja riječki nadbiskup. Sjedište Suda je u Rijeci, pri Ordinarijatu Riječke nadbiskupije. No Sud također ima svoje ispostave u Poreču i Krku, radi lakše komunikacije sa strankama i mogućnosti vođenja dokaznog postupka u parnicama koje dolaze s toga područja. U tu svrhu svaka ispostava mora imati barem jednog suca, branitelja ženidbene veze i bilježnika. Gospićko-senjska biskupija, zbog nedostatka kvalificiranog osoblja, trenutno nema svoje ispostave. No nadamo se da će se u skoroj budućnosti i tamo stanje popraviti. 3. Način djelovanja Suda Način djelovanja Interdijecezanskog ženidbenog suda u Rijeci uređen je odredbama sedme knjige Zakonika kanonskoga prava, zatim instrukcijom Papinskog vijeća za zakonske tekstove «Dignitas connubii» od 25. siječnja 2005., vlastitim Pravilnikom od 8. prosinca 2008., te sudskom praksom Rimske rote. Iz područja vođenja parnica o ništavosti ženidbe možemo izdvojiti jednu našu posebnost, sadržanu u članku 29. Pravilnika Suda. Radi se o tzv. pretparničnim postupcima, koji bi se načelno trebali voditi u župi zainteresirane stranke. Citiram cjeloviti tekst spomenutog članka:

225 E. Svažić, Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci, Vjernici, koji su zainteresirani za pokretanje parnice za proglašenje ništavosti ženidbe, najprije se u načelu obraćaju svojem župniku koji će, temeljem pastoralne sposobnosti i kanonskog znanja, procijeniti: a) postoji li mogućnost pomirenja; b) ako nema te mogućnosti, postoji li pravni temelj za ženidbenu parnicu. U slučaju pozitivnog zaključka, župnik će uputiti stranku na tajništvo suda. Sud ih usmjerava na stalne odvjetnike ili na osobe kojima je povjeren prethodni razgovor sa strankama. Odvjetnici i druge kvalificirane osobe pomoći će im, ako je potrebno, pravilno sastaviti tužbu. To, međutim, ne smiju činiti oni koji će biti imenovani sucima i braniteljem ženidbene veze kad se pokrene ženidbena parnica. Osim vođenja parnica o ništavosti ženidbe, Sud se bavi i postupcima za oprost od tvrde neizvršene ženidbe i postupcima za razrješenje ženidbene veze zbog dobra vjere. To su upravni postupci koji se u istražnoj fazi vode u mjesnim Crkvama, dok se odlučna faza vodi pri Svetoj Stolici. Sud također obavlja i niz drugih poslova iz svoga djelokruga, posebice brojne razgovore sa strankama, kao i ispitivanja stranaka i svjedoka za potrebe tuzemnim i inozemnih crkvenih sudova. 4. Aktualno stanje ženidbenih slučajeva Što se tiče broja ženidbenih parnica, zadnjih nekoliko godina uočava se blagi porast. Ne znamo je li to posljedica većeg broja rastava ili možda bolje informiranosti stranaka o mogućnostima koje im pruža crkveni sud. Pedesetak tužbi trenutno čeka na rješavanje, a njih petnaestak je u tijeku. Kad je pak riječ o broju riješenih parnica tijekom proteklih devetnaest godina, moramo reći da nam nisu dostupni točni podaci. Možda i bolje jer se djelotvornost jednog suda ne može i ne smije zaključivati samo na temelju riješenih parnica. S obzirom na brzinu rješavanja prihvaćenih slučajeva, još uvijek

226 458 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nismo zadovoljni postojećim stanjem, premda se osjeća znatno poboljšanje. Činimo sve da u što skorije vrijeme ne bude više dugih čekanja, posebno uvođenjem većeg broja novih sudskih djelatnika i njihovom većom angažiranošću upravo u toj djelatnosti. Pomak u brzini, praćen potrebnom kvalitetom, te posljedično zadovoljstvo stranaka bili bi nam i najljepša čestitka za dvadesetu obljetnicu Suda, iduće godine u lipnju.

227 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, RASPRAVE I ČLANCI Veronika Reljac MODALITETI OBITELJSKOG PASTORALA Mr. sc. Veronika Reljac, Teologija u Rijeci UDK: 25[ ]376 Pregledni znanstveni rad Slijedeći pastoralnu pobudnicu pape Ivana Pavla II. Familiaris consortio (1980.) i Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj (2002.) Hrvatske biskupske konferencije opravdano je ukazati na različite modalitete obiteljskog pastorala i jednako tako različite profile pastoralnih djelatnika u tom pastoralu. Djelokrug tog pastorala primarno je određen različitim etapama života koje prolazi bračni par i obitelj što uvjetuje pastoral zaručnika i pripravu za brak, promociju i vođenje obiteljskih skupina, pripravu roditelja za prihvaćanje novog života, krštenje i praćenje sve vrijeme kršćanske inicijacije djece, odnosno prisutnost uz obitelji koje ne mogu imati vlastitu biološku djecu pa traže tehnološku pomoć liječnika ili su voljni posvojiti djecu; ove posljednje zadatke najbolje je obaviti uz podršku obiteljskih savjetovališta u kojima trebaju djelovati educirani pastoralni radnici, štoviše, specijalizirani u obiteljskom pastoralu. Pastoral obitelji toliko je zahtjevan da traži osobitu edukaciju svih onih koji mu se posvećuju. Ona treba biti teološko-duhovna i psihološko-društvena, tj. sposobna pružiti znanje o međuljudskoj komunikaciji, upoznati seksualnost prema kršćanskoj antropologiji, psihologiju braka i roditeljstva, tendenciju aktualne kulture seksualnosti i ljubavi te sposobnost kritičkog čitanja pedagoške upotrebe poruka medija. Edukacija, naravno, treba biti vezana uz crkvenu praksu, teoretska i praktična, permanentna i sazdana na načelima punog poštovanja kulturne raznolikosti u kojoj danas žive obitelji kao i na temelju poznavanja čimbenika koji je uvjetuju. Ključne riječi: obitelj, brak, pastoral, djelatnici, edukacija, djelokrug. * * *

228 460 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Uvod Kao i sve ostale pastoralne aktivnosti, tako i aktivnost obiteljskog pastorala može imati razne modalitete, među kojima prednjače oni koji se ostvaruju u suživotu i svjedočenjem vjernika: bračnih parova, pojedinaca u obitelji ili obitelji u cjelini. To je neformalni, egzistencijalni pastoral unutar kojega se očituje i čini prepoznatljivim navještaj evanđelja u svijetu. Ta životna, rasprostranjena i neformalna dimenzija pastoralne aktivnosti Crkve ipak ovisi, zbog svoje egzistencije, učinkovitosti i prepoznatljivosti, o cjelovitosti i znanju kojim se izvodi organizirani pastoral. Svjesnost bračnih drugova i članova obitelji da je obitelj Crkva u malome moguća je samo ako se u kršćanskim zajednicama pripremaju i educiraju pastoralni djelatnici koji će svojim znanjem i svojom raspoloživošću uvjeriti bračne parove, obitelji i čitavu zajednicu o njihovu daru-zadaći čiji su nosioci i za što su odgovorni preko sakramenta braka. Radi se o načinu života i želji da se pokaže kako je moguće živjeti dimenziju kršćanskog braka. Najučinkovitija pastoralna aktivnost jest ona koju pokazuje bračni par, koji je svjestan dara dobivenog u sakramentu ženidbe i koji daje život obitelji koja se zalaže za zajednicu života i ljubavi u svakodnevnom životu. Takva svijest o sebi kao subjektu pastoralnog djelovanja ne može se improvizirati već traži konstantnu pripremu pastoralnih djelatnika za tu aktivnost. Potrebni su različiti profili pastoralnih djelatnika za koje je potrebno osmisliti različite razine edukacije na temelju znanja i raspoloživosti. Direktorij za pastoral obitelji Hrvatske biskupske konferencije u tu svrhu donosi nekoliko općih uputa koje bi trebale poslužiti kao polazište za daljnje produbljivanje ove problematike. Kako bi djelatnici mogli obavljati svoj posao, važna je i neophodna njihova obuka, reći će papa Ivan Pavao II. u Pastoralnoj pobudnici FAMILIARIS CONSORTIO u broju 70. Takva se edukacija treba izvoditi u specijaliziranim institutima ili u «školama» ili sličnim inicijativama unutar mjesne Crkve. U svakoj biskupiji, ili na razini nadbiskupije prema raznim višestrukim ili razrađenim obli-

229 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, cima suradnje s teološkim fakultetima, pastoralnim institucijama i sl. trebalo bi promicati takve «škole za djelatnike obiteljskog pastorala» pod nadležnošću biskupa i njegovih pastoralnih povjerenstava i ureda. Pritom se ne bi se smjelo zaboraviti ni na značajan doprinos koji u tome mogu pružiti razne udruge, pokreti i organizacije civilnog društva. 1. Primarni djelokrug obiteljskog pastorala Pastoralni zahtjevi koji se postavljaju pred djelatnike obiteljskog pastorala raznovrsni su kao što je raznovrstan i život bračnoga para i obitelji: svaki period tog života nosi u sebi priliku koju se može usvojiti i pretvoriti u pastoralno iskustvo. Prvi djelokrug pastorala sastoji se od pastorala zaručnika i pripreme za brak u svim svojim fazama: daljnjoj, bližoj i neposrednoj pripravi za brak. 1 Djelatnici zaduženi za ovaj dio pastorala morali bi održavati odnose suradnje i integracije s djelatnicima pastorala za mlade i zvanja te svakodnevno usavršavati svoju djelatnost ne bi li ju progresivno prilagodili s jedne strane prema potrebama evanđelja, a s druge prema promjenama unutar kulture i društva. 2 Djelatnici trebaju biti educirani za potreban prelazak s tradicionalnog «tečaja» u sadržaj vjere, od susreta koji su usredotočeni na dan prije vjenčanja do trajnog praćenja njihove zajedničke priče od prvih trenutaka, tako da odmah dobije otisak evanđelja, preko zaslužene spoznaje krštenja i ostalih sakramenata kršćanske inicijacije. 3 Prvi koraci bračnog života trebaju konstantnu i vrlo diskretnu pastoralnu pratnju, pazeći na zamke na koje mladi bračni par može naići putem raširene kulture, medijske agresije, obitelji iz kojih potječu i društvenih teškoća. 4 Takva pastoralna aktivnost treba naći djelatnike koji se zalažu ne samo za promociju i vođenje obiteljskih 1 Usp. IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica FAMILIARIS CONSORTIO. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., br Usp. CONGREGAZIONE PER L EDUCAZIONE CATTOLICA, Direttive sulla formazione degi seminaristi circa i problemi relativi al matrimonio e alla famiglia, Tipografia Vaticana, Rim, 1995., br Više o ovoj problematici vidi u: PONTIFICIO CONSIGLIO PER LA FAMIGLIA, Preparazione al sacramento del matrimonio, Ed. Paoline, Milano, Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 69.

230 462 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupina već i njihovu kreativnost u nalaženju novih oblika sjedinjavanja i praćenja, djelatnike koji će se usredotočiti na prevenciju i dopunu samoće kojoj su mladi bračni parovi često prepušteni. Ali to je samo prvi korak u pastoralnoj djelatnosti kod mladih parova, jer je okrenut samo prema ljudskim stranama života; pastoralna djelatnost treba nadići tu dimenziju ne bi li bračne parove i obitelji dovela do spoznaje njihove misije života. Očigledno je da takvo pastoralno praćenje koje se nudi mladim bračnim parovima otvara vrata novoj stalnoj edukaciji, koja je ujedno i jedina perspektiva putem koje mladi i obitelj mogu sačuvati i povećati vlastite mogućnosti za život u evanđelju i misiji koju ono uključuje. Vrlo značajan doprinos obiteljskog pastorala može biti u periodu rođenja djece i pripremama za njihovo krštenje, priprema koju treba započeti već od začeća: to vrijeme karakterizira znakovita raspoloživost kršćanskog navještaja zbog posebnog bogatstva takvog iskustva. 5 U tom razdoblju treba pomagati mladom bračnom paru, možda i uz pomoć drugog bračnog para primjerenog za takvu vrstu pomoći i suradnje, da se doživi novo očinstvo i majčinstvo kao krunidba odgovora na poziv ljubavi i kao prilika za primanje dara u vjeri koji Bog daruje njihovoj odgovornosti. Priprema djece za krštenje otvara šire pastoralne mogućnosti, koje bi trebalo održavati čitavo vrijeme kršćanske inicijacije djece. Radi se o pastoralnoj praksi koja obuhvaća čitavu obitelj, educira ju da bude odgovorna za odgoj djece u ritmu koji podrazumijeva etape njihove kršćanske inicijacije do njihova ljudskog odrastanja. 6 Potrebno je također senzibilizirati roditelje čija su djeca u pubertetu preko raznih susreta, škola za roditelje koje će kreativni pastoralni djelatnici moći odraditi. Diskretnu i osobitu pastoralnu brigu treba voditi o obiteljima s poteškoćama 7 jer u takvim obiteljima žive osobe koje su oboljele od 5 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima pape IVANA PAVLA II Godina obitelji, IKA, Zagreb, 1994., br Više o tome vidi u: SMJERNICE ZA PASTORALNU PRAKSU SAKRAMENTA KRŠĆANSKE INICIJACIJE (krštenje djece, krštenje odraslih, potvrda i prva pričest), u: Službeni vjesnik Riječko senjske nadbiskupije, 10(1978.), br HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., br. 56.

231 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, teških bolesti, siromašni, nezaposleni itd. Tu nije samo riječ o materijalnom pomaganju koje prethodi svim ostalim pomoćima i za koje može biti odgovoran Caritas ili obiteljsko savjetovalište nego i pomoći shvatiti takve obitelji u misteriju patnje i vrednovanju takva iskustva u vidu evanđeoskih blaženstava. I među kršćanima sve je raširenija prisutnost rastavljenih obitelji i parova. Takve se situacije odražavaju vrlo teško i komplicirano u odnosu na djecu. Oni se naime osjećaju napuštenima i okrivljenima baš u trenucima kada i sami prolaze kroz teška razdoblja u vlastitom životu. Podršku i savjet mogu dati obiteljska savjetovališta, 8 ali uz njih neophodna je prisutnost pastoralnih djelatnika koji će, poštivajući istovremeno istinitost i caritas, biti blizu tih ljudi koji ostaju članovi kršćanske zajednice zbog snage krštenja. U slučajevima poništenja braka potrebno je pomoći parovima ili pojedincima da se obrate kompetentnom crkvenom sudu. Tu su i parovi koji ne mogu imati vlastitu biološku djecu i imaju želju posvojiti dijete, 9 ali u svojem nastojanju ostaju sami: prisutnost kršćanske zajednice putem kompetentnih djelatnika, neovisno o tehničkim pojedinostima obiteljskog savjetovališta kršćanskog usmjerenja, mogla bi im pomoći u odabiru i kršćanskoj motivaciji koja je često implicitna i nejasna. I žene koje se nalaze u teškim trenucima kada trebaju prihvatiti nov život, a ostavljene su često od svojih najbližih, partnera, roditelja i prijatelja, mogle bi imati podršku pastoralnih djelatnika u promišljanju o posljedicama i moralnim, psihološkim i vjerskim implikacijama kod neprihvaćanja djeteta. U tom sektoru treba podržati i proširiti djelatnost obiteljskih centara za život. 10 Raznolikost i višestrukost situacija u kojima se obitelji nalaze sugerira još oblika pastoralnih inicijativa: tu se mogu osmisliti i tzv. centri za slušanje, mjesta pretežno u domovima najodgovornijih obitelji gdje se male skupine bračnih parova susreću i razgovaraju o zajedničkim problemima, nadama, kojima djelatnik pomaže ori- 8 Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br Adolf POLEGUBIĆ, «Skoro svaka trudna žena dobije otkaz», u: Glas Koncila, 37(1998.), br. 5, str. 13.

232 464 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 jentirati ih u kršćanskom smislu. I škole za roditelje, iako ne spadaju u specifičnu pastoralnu djelatnost, trebaju djelatnike koji su ih u stanju promovirati, koordinirati u programiranju sadržaja i vremena, te odraditi u kontinuitetu. Znanstvena dostignuća oko procesa ljudskog naraštaja sačinjavaju još jedan djelokrug u kojemu ima mjesta za pastoralnog djelatnika i njegov doprinos, ne toliko da bi podučavao o pravilima i ponašanju (djelo je to stručnjaka koji rade uz pastoralne djelatnike prema vlastitima pravilima i modalitetu) već kako bi istaknuo moralne i antropološke implikacije raznih ponašanja i njihovu kompatibilnost s kršćanski orijentiranom vizijom o prokreaciji i rađanju. Treba pomagati parovima, pogotovo u slučajevima sterilnosti, razlučiti plan tehnoloških mogućnosti od moralnih kriterija, jer nije moralno sve ono što je tehnološki moguće. Jednu novu priliku, prilagođenu kulturološkim promjenama, sačinjavaju obiteljske zajednice 11 i to pastoralno djelovanje predviđa kompetentne i raspoložive djelatnike, koji su naročito svjesni kako je udruživanje samo sredstvo i kako je cilj svake promotivne aktivnosti život i vidljivost kršćanske zajednice unutar Božjega naroda. Okupljanje obitelji neophodan je dio kako bi se zadovoljilo kulturno obnavljanje i aktivnost koja ne zapušta nego promiče obitelj. Zato bi bilo poželjno promicati i podržati obiteljska okupljanja među učenicima u školi, ljudima s poteškoćama kako bi se promicala i branila prava slabijih. Na tom planu trebalo bi uspostaviti korisnu suradnju s ostalim institucijama u društvu. 2. Kompetencije djelatnika obiteljskog pastorala Široka lepeza aktivnosti pastoralnog djelovanja zahtijeva i određeni broj specijaliziranih pastoralnih djelatnika. Riječ je o odvajanju od općeg i individualiziranju specifičnog. Za takvo djelovanje potrebno je organizirati kategorije pastoralnih djelatnika: 11 Žarko RELOTA, Obiteljska zajednica u župi, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, god. 130 (2002.), br. 12, str. 762.

233 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, one koji će biti odgovorni za obiteljski pastoral, odnosno oni djelatnici koji se, prema izboru biskupa ili župnika ili ostalih djelatnika, bave obiteljskim pastoralom na razini biskupije ili župe; - i one koji će biti odgovorni za edukaciju djelatnika, odnosno oni koji su zaduženi za okupljanje i motiviranje za rad djelatnika obiteljskog pastorala. To je način za bolje uočavanje različitih razina aktivnosti i odgovornosti preko kojih djeluje obiteljski pastoral, razina kojima trebaju pripadati različiti formativni sadržaji. Takvi se sadržaji mogu sažeti u tri kategorije: - Edukacija animatora, onih parova ili osoba koji se na župnoj i često neformalnoj razini bave animiranjem i senzibiliziraju život zajednice za obitelj; može biti riječ o kratkoročnoj aktivnosti na razini župe ili područja, ali uz uvažavanje smjernica koje propisuje biskup. - Edukacija djelatnika koja se grana ovisno o kompetencijama i djelatnostima kojima se bave, ali koja uvijek podrazumijeva duži period studiranja. - Specijalizacija djelatnika i nadležnih, odnosno odgovornih za organizaciju pastorala ili edukaciju animatora ili djelatnika Ljudske karakteristike djelatnika obiteljskog pastorala Sadržaji edukacije koju djelatnici moraju proći kako bi postali djelatnicima obiteljskog pastorala prema navedenim kategorijama pretpostavljaju jednu ljudsku dimenziju koja se ne može gledati odvojeno. 12 Djelatnik obiteljskog pastorala ne mora biti vjenčan ili zaručen: može biti svećenik, vjernik laik, ali njegovo obiteljsko iskustvo, sadašnje ili prošlo, mora biti takvo da je ostavilo pozitivna traga u njemu/njoj koji će u toj osobi stvoriti osnovno pozitivno iskustvo u odnosu na obitelj. Kao u svakoj pastoralnoj djelatnosti, tako i u ovoj, pa čak i više, jer je puna međuljudskih odnosa, poruka se prenosi najprije svjedočenjem. 12 Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 73.

234 466 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Djevojke i mladići, a još više muškarci i žene, na svojem licu i u svojim gestama i ponašanju imaju upisano sretno obiteljsko iskustvo ili, ako takvo nisu iskusili, ponovljeno iskustvo u kritičkom procesu sazrijevanja koje im je omogućilo ponovno promišljati o obitelji. Bez radikalne vjere u vrijednosti obitelji i braka naprosto je nemoguće djelovati na promidžbi tih vrijednosti. Ljudskost djelatnika obiteljskog pastorala mora biti otvorena u odnosima, bilo u smislu davanja ili u smislu primanja poruka, na putu koji ne može biti jednosmjeran. Tko se obraća obitelji, ne može biti samo promatrač, vanjski stručnjak, već treba ući u sustav; obostrani angažman nepohodan je uvjet za učinkovitost kod ove aktivnosti. Možda se čini sporednim, ali među ljudskim vrlinama djelatnika obiteljskog pastorala ne možemo previdjeti i simpatiju prema djeci, pažnju prema najmlađima s kojima će se prije ili kasnije morati surađivati. Osim toga, društvena i politička osjetljivost pastoralnog djelatnika doprinijet će tome da tu evanđeosku poruku braka i obitelji ne svede na puku crkvenu zadaću, koja vrijedi za malo odabranih i već uključenih ljudi: treba naglasiti kako je ta vrlina neophodna za one koji rade sa zaručnicima, koji su često vrlo daleko od kršćanske vizije života i seksualnosti i kojima je potrebno naći osobe spremne na dijalog, koje neće odmah suditi ili se skandalizirati, koji su voljni slušati njihove razloge bez prešućivanja nagovještaja istine. Djelatnik obiteljskog pastorala, pogotovo kod parova, ne mora samo biti osobno otvoren već treba imati otvorenu i kuću, ne smije imati strog raspored primanja ili šture modalitete zadataka pri svom djelovanju već mora biti na raspolaganju i podijeliti s njima vlastite poteškoće, a ne samo svoje znanje i svoje dobre namjere Teološko-duhovna i psihološko-društvena razina edukacije djelatnika obiteljskog pastorala Na tom se ljudskom temelju može strukturirati edukacijska djelatnost s ciljem da se produbljuju već urođene vrline, da ih se organizira i učini svjesnima. Motivacijski okvir na kojemu se može utemeljiti specifičan projekt edukacije nalaže dobru organizaciju i

235 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, još veću motivaciju: ako su darežljivost i osobno zanimanje dobra početna točka, oni se kao takvi edukacijom moraju razvijati u kompleksnije strukture koje se mogu sažeti na ovakav način: znanje o osnovnoj dinamici koja prethodi međuljudskim odnosima; dublje poznavanje značenja seksualnosti, utemeljeno na kršćanskoj antropologiji; opće crte psihologije braka i roditeljstva; tendencije aktualne kulture prema seksualnosti, ljubavi, braku i obitelji; sposobnost kritičkog čitanja i pedagoške uporabe poruka medija. To mogu biti osnovna poglavlja ljudske edukacije, koja je manje ili više produbljena ovisno o razinama odgovornosti za buduću pastoralnu djelatnost zainteresiranih. Budući da jedna takva edukacija uključuje i društvenu osjetljivost, neophodno je pridati joj posebnu važnost: 13 djelatnik je obiteljskog pastorala taj koji usmjerava svoju aktivnost prema društvenoj skupini, koju je Koncil nazvao «prvom stanicom društva», o čijem zdravlju ovisi zdravlje čitavog društvenog organizma; poznavanje dubokih međuljudskih veza koje obuhvaćaju obitelji s društvenom teksturom u svojoj cjelini i najznačajnijih društvenih dijelova kao što su škole i posao, poznavanje uloga i funkcija koje zanimaju današnju obitelj, te moguću i neophodnu politiku koja je iznimno važna za promicanje obitelji sve je to neophodno znanje koje obiteljski pastoralni djelatnici moraju imati u vidu. Kao što se teološka edukacija ne može zaustaviti samo na Bibliji i na priznavanju božanstva Kristova već treba sazrijeti do prihvaćanja i dubokog poznavanja njegova Tijela, tj. Crkve, tako i produbljeno poznavanje samih ljudskih aspekata braka može obiteljski pastoral dovesti do opasnog izjednačavanja crkvenog braka sa sretnim brakom, stvarajući nesporazume i poniženja. 14 Sretan je 13 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br Preparazione al sacramento del matrimonio, br

236 468 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 brak rezultat jednog zrelog poziva koji počinje krštenjem, ima svoj cvat u sakramentu potvrde u Duhu, svoje ponavljanje u pomirbi, on se neprestano hrani euharistijom u kojoj nalazi korijene i milost pričesti: to je crkvena spoznaja bez koje djelatnik obiteljskog pastorala ne može djelovati. Ako svaki sektor pastorala treba duhovno educirane djelatnike koji su osjetljivi na vrednote Duha, ta potreba za djelatnika obiteljskog pastorala postaje strogim pravilom: bračna i obiteljska stvarnost toliko su pune ljudskih, psiholoških, seksualnih, međuljudskih elemenata da bi se bez konstantne brige oko duhovne dimenzije kršćanskog života oglašavanje i kateheza braka mogli srozati na moralne ili pedagoške savjete koje nemaju cilj otkrivanje velikog misterija prisutnosti Duha Svetoga u životu mladenaca posvećenih sakramentom braka već dobro vođenje odnosa utemeljenih na pravilima kako znati živjeti. Duhovna obnova obiteljskih pastoralnih djelatnika obuhvaća dakle znanje i progresivno produbljivanje koje nije samo teorijske prirode već i iskustvene i koje dotiče čudesa Duha Gospodnjega preko ljubavi muškarca i žene koji svoju ljubav stavljaju njemu na raspolaganje. To je edukacija koja se na moralnom planu inspirira blaženstvima, a na religioznom se temelji na logici križa, onom priključivanju križa koje se podudara s izborom za poziv braka, gdje se duhovno žrtvovanje, koje je Bogu drago, 15 podudara s obiteljskom svakodnevicom, naoko banalnim malim kućnim stvarima, gestama koje imaju isti duhovni i misionarski potencijal svakog pozitivnog odgovora na poziv Boga da ga se služi. 3. Par ili obitelj u ulozi djelatnika obiteljskog pastorala Premda, kako je navedeno, svi krštenici mogu biti pozvani obavljati obiteljsku pastoralnu djelatnost, prednost imaju osobe koje su u braku i imaju obitelj, jer mladenci mogu integrirati, potvrditi i naglasiti teorijsko znanje, bez kojega se naravno ne može, snagom svojeg živog svjedočenja. Osim toga, kako ističu FAMILIARIS 15 Usp. Rim 12, 1-2.

237 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, CONSORTIO 16 i HUMANAE VITAE, 17 evangelizacija mladenaca u odnosu na drugi bračni par ima nevjerojatan učinak jer obje strane proživljavaju slične situacije. Ono što mladenci navještaju drugim mladencima nije samo potvrđeno životom, već je izražaj zajedničkog i podijeljenog iskustva, zato onaj koji naviješta i onaj koji sluša naviještanje proživljavaju ista iskustva, doživljavaju iste poteškoće, radosti i strahove. Modaliteti odnosa para koji želi pastoralno djelovati ogledalo su onoga što se tvrdi riječima, ali i nešto više: sav njegov obiteljski život može predstavljati pastoralni modalitet progresivnim zalaganjem vjere u evanđelje, pa čak i u zajedničkim poteškoćama u životu koji nije lagan. Ti su obiteljski pastoralni djelatnici učinkovitiji od drugih da uvedu zajednicu u sazrijevanje većeg senzibiliteta prema obiteljima, na razini opće pastoralne, liturgijske prakse i ostalih edukacijskih aktivnosti. Tako jedna obitelj koja malo-pomalo postaje svjesna svoje važnosti u pastoralu može dovesti do sazrijevanja te spoznaje i tako preuzeti specifične zadatke pastorala Sadržaji edukacije za djelatnike obiteljskog pastorala Raznovrsna specijalizacija u odnosu na predviđenu raznolikost pastoralnog djelovanja obiteljskog pastorala zahtijeva jedno opće temeljno predznanje koje se ne može zanemariti. Glavne karakteristike mogu se već nazrijeti: humane, socijalne, crkvene i duhovne. Daljnja specifikacija naglašava potrebu da se učine definitivni izbori oko sadržaja unutar pojedinih Crkvi, na temelju struktura kojima raspolažu, te potreba samih područja. U svakom slučaju, osnovne odrednice sadržaja koji predviđaju temeljnu edukaciju moraju slijediti cjelovit i dobro strukturiran projekt na temeljima teološko-pastoralnog obrazovanja. Svaka biskupija trebala bi organizirati programe na temelju svojih potreba. Kao zajednički kriteriji za takve tečajeve postoje neki osnovni predmeti i broj sati za svaki dio programa, npr. brak 16 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 51 i sl. 17 PAVAO VI., HUMANAE VITAE, enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1968., br. 26.

238 470 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 i obitelj u Bibliji 20 sati; teologija braka 15 sati; bračna i seksualna etika 10 sati; bračna i obiteljska duhovnost 10 sati; liturgija 5 sati; pravo i socijalna doktrina 15 sati; kriteriji i metodologija obiteljskog pastorala 15 sati; psihološki i pedagoški aspekti 20 sati; sociologija obitelji 10 sati; za minimalni broj od 120 sati. Biblijska objava. Glavni sadržaji Svetog pisma moraju se poznavati u svojoj cjelini i na specifičnom bračnom i obiteljskom planu preko kojih se i prenose. Pastoralni se djelatnik mora upoznati s tom porukom ne samo u osnovnim crtama već u njezinim najznačajnijim tekstovima, znajući ih naći u Svetoj pismu, snalazeći se u najmanjem istraživanju egzegeze i hermeneutike, međusobno ih uspoređujući. Temeljno biblijsko znanje može se dobiti na teološkim institutima za laike ili ako postoje biblijske zajednice ili početni tečaj o Svetom pismu. Takav se tečaj kasnije mora integrirati specifičnim daljnjim studijima o biblijskoj poruci za brak i obitelj, biblijskom vizijom seksualnosti, nekim znanjem o kulturnoj antropologiji koje će pomoći razlučiti u kojoj će se mjeri poruka pripisati kulturi, odnosno prolaznim trendovima, a do koje mjere ona ostaje neotuđivom baštinom kršćanske vjere. Dogmatski sadržaji. Katolička je vjera u svojoj doktrinalnoj tematici obvezna za pastoralne djelatnike. Glavni je predmet teologije Bog koji se otkrio u Kristu. Dakle, predmet je teologije odnos između vjere i razuma (fundamentalna teologija), između vjere i otkrivenja (dogmatska teologija), između vjere i života (moralna teologija), između vjere i Crkve (ekleziologija, liturgija, pastoralna teologija). Ako se opće znanje može dobiti preko teoloških instituta za laike, neophodno je predvidjeti i za teologiju specifičan nauk koji se tiče sakramenta braka i svega onoga što Crkva vjeruje i uči na tom planu. U dogmatskim predavanjima neophodno je ponovno oživjeti bračnu tematiku kao hermeneutičku kategoriju čitave spasonosne poruke. Figura Krista zaručnika, njegov odnos s Crkvom-zaručnicom, objava misterija Trojstva kao ljubavi i međuljudskog sjedinjenja, eshatološki vid svadbenog slavlja nalaze u braku simboličkosakramentalnu stvarnost. Mnogobrojni teološki elementi, koji od

239 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, sakramenta braka čine veliki misterij, 18 moraju na cjelovit način ući u strukturiranje programa edukacije za obiteljske pastoralne djelatnike. Produbljivanja i značajan napredak koji je teologija braka imala od Koncila do danas plodovi su veće brige od strane svih grana teologije o temi braka. Teološka antropologija. Teološka antropologija danas ima posebnu važnost. Današnja se kultura brine oko čovjeka, stavlja ga u središte pozornosti, ali ga ne promatra uvijek u njegovoj cjelovitosti. Često se predlažu i potvrđuju iskrivljene vizije koje reduciraju čovjekovu osobnost. Prevladavajući materijalistički pristup ljudskoj egzistenciji, banalni pristup seksualnosti, negacija prava na život za svakog čovjeka počevši od njegova začeća, rizik genetskih manipulacija i višestruki oblici nepravde imaju svoje korijene u nepriznavanju ljudskog dostojanstva, odnosno besmrtne sudbine koja je upisana u srce svakog ljudskog bića kao Božjeg stvorenja. Studij i produbljivanje teološke antropologije bitno je za svakoga tko se želi baviti kulturnim i društvenim problemima našega doba. Teme kao što su stvaranje čovjeka na Božju sliku, sjedinjenje žene i muškarca, kao analogni znak misterija Trojstva, dramatičan pad zbog grijeha i ponovno oživljavanje u Kristu, razna stanja života do poziva na svetost, od uskrsnuća do sudnjeg dana sve to predstavlja neophodno opće znanje za interpretaciju života današnjeg čovjeka u svjetlu riječi Božje i za orijentiranje svakog projekta ljudskog i kršćanskog odrastanja. Posebnu brigu, unutar tih tečajeva za edukaciju, treba rezervirati za antropološke probleme vezane uz ljudsku ljubav, brak i obitelj, seksualnost i prokreaciju. Djelatnici obiteljskog pastorala trebaju biti upoznati s vrijednim doprinosom pape Ivana Pavla II. u Katehezi o ljudskoj ljubavi, u MULIERIS DIGNITATEM, u Pismu obitelji itd. Moralni aspekti. Moralni aspekt braka od temeljne je važnosti ponajprije iz razloga što u sadašnjem kulturnom kontekstu nije jasan. «Sakrament braka na takav način temelji svoje najradikalnije moralne potrebe i najhrabrije duhovne aspiracije bračnog para i 18 Usp. Ef 5,32.

240 472 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 obitelji, koje su pozvane doseći kršćansku svetost.» 19 Potrebno je na poseban način osvrnuti se na moral seksualnosti i braka, koji se obogatio novim spoznajama, zahvaljujući napretku znanosti i tehnike, ovdje se prije svega misli na prirodno planiranje obitelji. Obiteljski pastoralni djelatnik ne može ne poznavati ta znanstvena kretanja jer će se mnogo puta naći u raspravama o toj temi i njegovo mišljenje neće moći ignorirati učiteljstvo Crkve ili biti u suprotnosti s njime. Djelatnici pastorala pozvani su spojiti jasan i cjelovit navještaj istine s iskrenim caritasom u odnosu na osobe i na konkretne životne situacije. Ne postoji caritas i solidarnost izvan istine. U društvu gdje se isključuje istina, gdje se ukida svaka norma, gdje se razum veliča nad vjerom veličajući individualnu svijest, neophodno je znati pokazati riječima i svjedočiti životom ljepotu moralnog djelovanja. Pastoralna teologija. Ako se temeljna pravila pastoralne teologije ne poznaju i ne proučavaju, postoji opasnost da se sve svede na puko djelovanje, na jedno pastoralno djelovanje koje, bez temelja teorije, može izgledati kao ishitren odgovor na hitne potrebe, bez projekata i programa. Kako se pastoralni djelatnici ne bi našli u situaciji da moraju djelovati bez načela i kriterija, bitno je da se u njihovoj edukaciji predvidi vremensko razdoblje za taj studij, za koji instituti još uvijek mogu dobro doći, barem u smislu općeg djela obrazovanja. Za takav je cilj potrebno programirati ne samo studij koji će imati u vidu najvažnije pastoralne dokumente univerzalnog i biskupskog učiteljstva nego naročito edukaciju o vlastitoj raspoloživosti i konstantnom interesu, koji su vezani za sposobnost čitanja i točne interpretacije tih dokumenata u spoznaji da će pastoralni djelatnik na njima temeljiti svoje pastoralno djelovanje Vrednovanje ostalih humanističkih znanosti I najdublja i najspecijaliziranija religiozna edukacija bila bi neadekvatna i nedostatna kada ne bi bila popraćena socijalnom i kulturnom edukacijom utemeljenom na antropologiji, psihologiji i pedagogiji. U tom pogledu nije na odmet obratiti se crkvenim obiteljskim savjetovalištima koji su rašireni po čitavoj zemlji. Biskupij- 19 Preparazione al sacramento del matrimonio, br. 53.

241 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, ski ured za pastoral obitelji može se obratiti savjetovalištu za takav vid edukacije pastoralnih djelatnika, nakon što usklade sadržaj edukacije koji predviđa temeljna znanja koja bi osposobila djelatnika za razgovor s bračnim parom i obitelji, poznavajući dinamiku ljubavi, odnosa, empatije itd. Bez ovoga obiteljskom bi pastoralnom djelatniku nedostajale osnovne koordinate za točnu interpretaciju jezika i ponašanja osoba s kojima bude dolazio u kontakt, kao i način na koji bi se mogao izražavati. Tehnike komunikacije i jezik. Usko povezana s antropološkim znanjem jest metodologija kojom se šalju poruke. Sadržaji vjere ne mogu se prenijeti silom: oni se trebaju razumjeti, a jezik kojim se služi većina ljudi danas nije jezik onih koji redovito pohađaju crkvu, pa tako i ne poznaju taj jezik, tu logiku, vrednote i kompatibilno ponašanje. Program edukacije pastoralnih djelatnika mora imati u vidu da će se oni obraćati pretežno odraslim osobama. To znači da će tehnika komunikacije, jezik, metodologija rada biti usmjereni u tom pravcu. Poznato je da ni za jednu dob pasivna vrsta učenja nije dobra, to je utoliko više značajnije kod edukacije odraslih, koji moraju biti i moraju se osjećati aktivnim sudionicima od samog početka programiranja, tj. trebaju biti prihvaćeni kao subjekti, a ne pasivni objekti. Dakle, tehnike komunikacije koje će djelatnik morati naučiti bit će usredotočene na sudioništvo, zanimanje, stimulaciju jedne zajedničke odgovornosti za čitav edukativni sadržaj, neovisno o djelokrugu u kojemu će pastoralni djelatnik raditi. Osim toga, zaručnici, bračni parovi i obitelji koje će pastoralni djelatnik susretati bit će subjekti nositelji osobnog iskustva koje će djelatnik morati znati primiti, slušati, vrednovati i objediniti u zajedničko iskustvo kako bi svi imali koristi od toga. U svakom slučaju, radi se o nadilaženju tradicionalne metode učitelj-učenik ne bi li se svi uključili u jednu stvarnost koja bi svima omogućila živjeti svoje iskustvo kao protagonisti, ispitati svoje odrastanje i plodonosno pridonijeti tom uspjehu.

242 474 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br Kriterij i metodologija edukacije Temeljni kriterij prema kojemu se provodi edukacija obiteljskih pastoralnih djelatnika ne može biti odvojen od crkvene prakse. Treba poći od uvjerenja da je već sam život mladenaca i obitelji zahvaćen tim zadatkom koji ovisi o prirodi i milosti sakramenta prije samih ljudskih kompetencija. Treba također utvrditi kriterije kako bi se shvatilo mogu li jedna osoba ili jedan bračni par i sami postati pastoralnim djelatnicima. Očito je da nisu dovoljni samo entuzijazam i dobra volja, premda mogu biti dobra polazna točka. Nije dovoljno da jedan pastoralni djelatnik sam prosuđuje o kvaliteti vlastitih motivacija i predispozicija. Ured za pastoral obitelji na razini biskupije mora organizirati ekipu koja će biti zadužena za vrednovanje i prosudbu ponuda i suradnji i razabrati etape za temeljnu i specijaliziranu edukaciju, čija širokogrudnost može sazrijeti u pastoralnu kompetenciju. Sve se to može dogoditi vrlo prirodno i spontano, nudeći mogućnost cjelovite i produbljene edukacije tim istim osobama koje već služe na poseban način, ali s vrlo nejasnim ciljem u odnosu na župu, za promociju obitelji, za tečajeve zaručnika i za organiziranje susreta: oni mogu biti prvi koji će primiti predlaganu obuku. Budući da se radi o edukaciji za pastoralno djelovanje, a posebno za obiteljsko pastoralno djelovanje koje je jako povezano uz iskustveni aspekt neophodno je predvidjeti da se ista odradi na terenu. I nastaviti frontalnim lekcijama, vježbama, radionicama, kontrolnim radovima; edukacija ne mora uvijek striktno prethoditi pastoralnom djelovanju već je moguće da jedan djelatnik, sam ili u paru, bude svako toliko uključen u pastoralno djelovanje i da mu se u drugoj fazi ponudi odlazak na edukaciju. Obiteljske zajednice su mjesta gdje se može susresti potencijalne pastoralne djelatnike, s raznim stupnjevima pripadnosti životu župe, prisustvujući u mnogim kršćanskim zajednicama. Na žalost, često se dogodi da ni župnici, a ni sami bračni parovi ne prepoznaju tu vrijednost i crkvenu dimenziju tih skupina, te oni budu izostavljeni ili ostaju po strani.

243 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, Praćenje djelatnika obiteljskog pastorala Takav način rada omogućava da se ne izostavi ni jedna dobra namjera i poticaj, a na isti način dopušta vrednovanje motivacijske kvalitete tih namjera. Ukoliko se ponuđena edukacija ne prihvati, to znači da emotivni elementi prevladavaju u odnosu na raspolaganje za samo pastoralno djelovanje. Ako se pak prijedlog prihvati, djelatnik može prevladati fazu sporadičnosti i obične velikodušnosti, postajući trajnim suradnikom za djelokrug i za razinu za koju je predviđen. Kriterij izbora djelokruga može također nastati slučajno: specijalizacija s bračnim parovima može nastati iz neočekivanog poziva župnika koji se našao u situaciji da ostane bez djelatnika: specijalizacija u pretkrsnoj katehezi može početi od krštenja nečijeg djeteta... radi se o interpretaciji u smislu ponuđene životne prilike, u smislu da poziv pretvori u raspoloživost za pastoralnu djelatnost i važne životne činjenice, na način da postanu značajni i na crkvenom i misionarskom planu. Kod individualiziranja kriterija prema kojima treba uzeti u obzir raspoloživost osoba da postanu obiteljski pastoralni djelatnici, bitno mjesto zauzima duhovnost. 20 Neophodno je imati duhovnost vjernika laika, čvrsto utemeljenu u stvarnost svakodnevnog života i u međuljudske i društvene odnose, a istodobno snažno ukorijenjenu u biblijsku i crkvenu sliku, odnosno sakramentalnu, spasonosnu. Bračni parovi kojima se to može ponuditi jesu parovi koji mole pojedinačno ili zajedno i poučavaju ili nastoje poučavati molitvi svoju djecu, parovi su to koji su naučili ili uče ili žele naučiti pozvati se na Boga ne samo kako bi ga molili za njegovo djelovanje i pomoć već najprije da vlastite živote stave na raspolaganje, da bude volja njegova. Bračni parovi i obitelji čija molitva nije samo formalna i pobožna već sadržajna riječi Božja; ne sporadična, nego trajna, ne samo zajednička već i individualna, sposobna alternirati dva momenta, vrednujući osobnu inspiraciju Duha Svetoga, kao i liturgijski ritam Crkve. 20 Evangelizzazione e sacramento del matrimonio, CEI Deliberazioni XII Assemblea, Roma, 1975., br

244 476 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Kriterij koji omogućuje raspoznati kvalitetu te duhovne stvarnosti nije statičan nego živ, uvijek u potrazi za novim modalitetima i sve vjernije želi u Bogu vidjeti uporište osobnog, bračnog, obiteljskog, zajedničkog i društvenog života Permanentna edukacija U provjere motivacija i raspoloživosti treba uključiti i provjeru oko raspoloživosti za permanentnu edukaciju: za kulturu koja se stalno mijenja u odnosu na ljubavnu, seksualnu, bračnu i obiteljsku tematiku kao što je ova danas, potrebno je predvidjeti stalna usavršavanja u odnosu na sadržaje, metode, jezik, pristupe, izbor tematika. Na taj se način prava pastoralna djelatnost pretvara u jednu konstantnu životnu praksu, pomoću koje djelatnik može provjeravati ne samo svoju sposobnost, kompetenciju i pedagošku učinkovitost nego i iščitavanje i razumijevanje sadržaja i poruka, stvarajući i favorizirajući cirkuliranje sadržaja i iskustava, dva važna čimbenika za uspješnost pastorala Sklonost komunikaciji Sklonost komunikaciji jedna je od temeljnih ljudskih i psiholoških predispozicija koju treba istaknuti ona se traži u svim pastoralnim aktivnostima, a naročito je važna za obiteljski pastoral. Naime, oni parovi i svećenici koji su komunikativni zauzimaju istaknuto mjesto kada je riječ o zbližavanju i integriranju drugih parova i obitelji. Međutim, ako tu spontanu sklonost ne ispunimo ozbiljnijim sadržajem, pragmatičnim vještinama ljudske komunikacije, ili ako par, odnosno pojedinac ne mogu na racionalan način dominirati ili organizirati njihove urođene sposobnosti, ove posljednje mogu se pretvoriti u nedostatke. Nerijetko se događa da se skupine koje se utemelje na pozitivnim emocijama znaju razići preko negativnih, kao što su sukobi i nepovjerljivost vezani uz društvene, teritorijalne ili neke druge razlike, te se usredotočuju na nebitne, marginalne aspekte umjesto na one duboke zbog kojih su negativne emocije i nastale. Može također doći do zatvaranja u male skupine tako da ni uz najbolju volju poje-

245 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, dinaca ne mogu otvoriti svoja vrata ostalim osobama, odnosno parovima. Zna se dogoditi da se kult ličnosti vođe skupine toliko isforsira da sve ostale inicijative ili sloboda izražavanja padnu u vodu. Prema tome, jedna sustavna edukacija subjekata koji imaju sklonost komunikaciji i integriranju drugih osoba bitna je i neizostavna, naročito kada je riječ o obiteljskim pastoralnim djelatnicima. Nedostatak takve edukacije njihovih temeljnih sklonosti doveo bi njihove objektivne dobre sposobnosti do kraha. Osim toga, sklonost prema komunikativnosti moglo bi se i moralo poticati kod onih parova ili ljudi koji u početku takvu sklonost ne pokazuju. Zatvorenost je često posljedica niskog samopouzdanja kod nekih ljudi. Ispravna i artikulirana edukacija može osnažiti njihov identitet, te ih ohrabriti da se zauzmu i da se eksponiraju, odnosno da preuzmu odgovornost Pedagoški kriteriji Metodika edukacije pastoralnih djelatnika predviđa razne opcije ovisno o razini vještina koje su potrebne za određenu pastoralnu djelatnost, ali isto tako treba poštivati neka osnovna načela. Učinkovitost učenja ne ovisi samo o slušanju nego i o radu i o provjeri toga što se prevodi u formativni projekt, a to znači da se vrijeme edukacije mora sastojati ne samo od frontalnih lekcija i studijskih seminara već i od izravnog rada koji treba prethodno programirati i provjeravati, sastavljati upitnike i vrednovati ih, a sve zajedno mora se prilagoditi pojedincu. Temeljno je teorijsko znanje isto tako neizbježno, te se može podučavati na školski način, frontalnim metodama i uporabom udžbenika. Ne treba se, međutim, ignorirati ni tzv. «horizontalna» ili «kooperativna» metoda koja će integrirati individualno učenje s razvojem komunikacijskih i relacijskih vještina budućih pastoralnih djelatnika. Među budućim obiteljskim pastoralnim djelatnicima mogu se naći i svećenici, koji na teološkom planu mogu biti kompetentniji od laika. No bilo bi pogrešno misliti da njima ne treba dodatna edukacija i usvajanje nekih novih vještina, dapače, njihovo «znanje» treba pretvoriti u «djelovanje» koje će se prilagoditi potrebama obiteljskog pastorala i biti fleksibilno. Oni trebaju biti spremni saslušati

246 478 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 čovjeka, unatoč vremenskoj stisci, jer budući da je riječ o dvoje ili više intimno povezanih ljudi u braku, bilo na ljubavnom ili egzistencijalnom planu, koji trebaju zajedno putovati životom, vrijeme koje im se treba posvetiti dugo traje. Neophodan je uvjet za teorijsko i praktično učenje mala skupina pir grupe. U malim se skupinama može na najučinkovitiji način prenijeti kompetencija. Tada se svećenici/religiozne osobe mogu bolje vrednovati zbog svog teorijskog znanja, karizme koje posjeduju, a kod bračnih parova dolazi do izražaja njihovo praktično iskustvo zajedničkog života, te se jasnije vidi kakav utjecaj na obitelj imaju evanđelje i prijedlog etičkog kriterija. Mala se skupina može formirati na početku pastoralne godine, kada se promoviraju susreti oko planiranja: to bi mogao biti trenutak da se predloži detaljni plan edukacije ovisno o sklonostima i kompetencijama pojedinaca, o prethodnom iskustvu, o nastalim pastoralnim potrebama u tom periodu, jedan prijedlog edukacije koji ne bi smio izostaviti ni onoga koji se tek uključio, ali ni onoga koji je na početku, imajući u vidu da je za pastoralno djelovanje potrebna permanentna edukacija U okviru kulturne raznolikosti Postoji još jedan kriterij koji treba razmotriti kod planiranja edukacije za obiteljske pastoralne djelatnike, a koji bi se općenito mogao nazvati «kulturnim». Ne samo da se teološki i antropološki sadržaji moraju zajedno sagledati, a teorijski dio potkrijepiti praktičnim, već bi trebalo potaknuti raspoloživost na globalnoj razini, koja bi trebala biti stalna u odnosu na makrokulturalne i mikrokulturalne procese preko kojih se mijenjaju običaji, opća osjetljivost, kriteriji rasuđivanja unutar i izvan kršćanske zajednice. Ne smije također izostati ni konkretna sposobnost surađivanja, u dijalogu i u razmišljanju, s ostalim edukativnim institucijama koje su prisutne na terenu. 21 Edukacija neće moći ignorirati utjecaj medija. Obiteljski pastoralni djelatnik ne može samo čitati laičke novine ili one s čijim se stavovima slaže, a televiziju upotrebljavati iznimno u trenucima 21 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 4-10; Pismo obiteljima pape IVANA PAVLA II., br ; Evangelizzazione e sacramento del matrimonio, br

247 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, dokolice i za relaksaciju. Mediji za pastoralnog djelatnika moraju postati neprestalnim objektom istraživanja i studija, tako da ih može upotrijebiti kao sredstvo u svojoj djelatnosti pastorala. Kako bi se educiralo djelatnike da postanu pažljivi, kompetentni i kritični prema kulturi u kojoj se nalaze, te tako i prema medijima, potrebno je imati metodu: biti svjestan o tome kako se radi o gledanju jednog reklamnog spota može pomoći u dešifriranju poruka koje se skrivaju iza producentovih namjera, više nego što to može tisuću riječi. Kritičko promatranje jednoga filma ili samo jednog njegova dijela može poslužiti kao studija o dinamici odnosa, sustava vrijednosti, edukacijskih poruka koje svakodnevno pratimo na malim ekranima i koje nam često mijenjaju mišljenje bez da smo i sami toga svjesni. Samo obuka koja bi pastoralne djelatnike navela na spoznavanje tih procesa osposobit će ih da i oni sami potaknu ostale na razmišljanje. Umjesto zaključka Na kraju donosimo sažetak procesa edukacije koja bi omogućila mjesnoj Crkvi, pastoralnoj zoni ili samo jednoj župi da provede jednu kvalitetnu edukaciju za djelatnike obiteljskog pastorala, a da pritom odgovori na zahtjeve crkvenog učiteljstva koje se ne prestaje zauzimati za razvoj braka i obitelji, razvoj koji bi trebao pridonijeti kvaliteti kršćanskog života u zajednici. Prvi i osnovni uvjet jest oformiti strukturu koja će biti nositelj obiteljskog pastorala, koja može biti i na dvije razine: savjetodavnoj (povjerenstvo/savjetnici) i operativnoj (ured/odgovorni djelatnici). Naglasak se treba staviti na edukaciju djelatnika kako bi se izbjegla neučinkovitost, površnost, ponavljanje, marginalizacija djelovanja. Potrebno je formirati ekipu koja će isplanirati satnicu, metode, sadržaje, kriterije, razine i područja rada, nakon što se odluči o temeljnom edukacijskom polazištu. Kada projekt dobije zeleno svjetlo od strane povjerenstva i ureda, nakon sučeljavanja s odgovornim pastoralnim tijelima, skupina odgovornih morala bi organizirati za sebe i za djelatnike koji su

248 480 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 već uhodani prvo edukacijsko iskustvo. Taj prijelaz bitan je ne samo zbog iskustva iz prve ruke već zato jer samo osobno iskustvo može uroditi plodonosnim, eventualno potrebnim, izmjenama. Sljedeća bi faza, a to je i ona posljednja, morala dati toj vrsti edukacije konstantni karakter u dva smjera: s jedne strane predvidjeti da se godišnje mogu upisivati «novi izabranici», a s druge predvidjeti seminare, usavršavanja, napredne konferencije za one koji su već educirani i koji trebaju permanentno usavršavanje, te mjesta gdje bi se mogla obavljati ta djelatnost.

249 V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, The Modalities of the Family Pastoral Ministry Summary: 481 Following the pastoral exhortation of the Pope John Paul II, Familiaris Consortio (1980), and the Directory for the Family Pastoral Ministry of the Church in Croatia (2002), it is reasonable to point out different modalities of the family pastoral ministry, and different profiles of pastoral workers. The domain of such a ministry is defined by different stages of life, which results with the pastoral ministry of the fiancees and the preparation for the marriage, promotion and guiding of different family groups, preparation of parents for the acceptance of a new life, baptism and support during the entire period of the Christian initiation of the children, as well as presence by the families which can not have their biological children and therefore are looking for a technological medical help, or are willing to adopt children. For the latter a family counselor is needed, with an educated pastoral worker, specialized in the family pastoral ministry. The pastoral ministry of the family is so demanding that a special education is needed. This education should be theological and spiritual, capable of giving knowledge about the interpersonal communication, knowledge of sexuality according to the Christian anthropology, psychology of marriage and parenting, acquaintance with tendencies of the actual culture of sexuality and love, as well as the capability of critical reading of the pedagogical usage of the mass media message. Education should be linked to the church practice, theoretical and practical, permanent and constituted by the principles of respect towards the cultural divergences which mark the life of the family today, as well as by knowing the factors which determine such a life. Key words: family, marriage, pastoral ministry, pastoral worker, domain, education.

250 482 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

251 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, Zlatko Miliša 483 ANARHISTIČKE IMPLIKACIJE OSLOBAĐANJA OD RADA Prof. dr. Zlatko Miliša, Odjel za pedagogiju, Sveučilište u Zadru UDK: 37[ ][ : 331] Pregledni rad Autor u ovom radu polazi od teze da je paradigma «oslobađanja od rada» zamijenila nekadašnju paradigmu o utjecaju protestantske etike i njenih vrijednosti na oblikovanje rada. Glavna je nakana rada istražiti implikacije ovakvog zaokreta. Sukladno tome autor promišlja posljedice promjena odnosa prema radu kao što su oslobađanje od etike odgovornosti sve do zahtjeva za ukidanjem rada kakvo susrećemo u anarhističkoj koncepciji rada. Posebnu pozornost autor posvećuje propitivanju posljedica koje ovakav odnos prema radu ima za mlade i njihove vrijednosti. Svoj pristup aktualizira promišljanjem teme studentskih prosvjeda. Zaključni osvrt svojevrstan je pledoaje za kvalitetan odgoj i komunikaciju. Ključne riječi: rad, anarhistička koncepcija rada, etika odgovornosti, studentski prosvjedi Kapitalizam je nastao iz protestantskih vrijednosti rada: upornost, marljivost, štedljivost i materijalna neovisnost. Kada je Studs Terkel god. napisao knjigu Working, ista je potresla SAD jer je autor sustavnim i višegodišnjim istraživanjem došao do zaključka da je za prosječnog Amerikanca «preživjeti radni dan pakao» (str. 10), te da se u toj najmoćnijoj zemlji sustavno napuštaju (te) protestantske vrijednosti rada. Terkelova knjiga osluhnula je «puls» svekolikog američkog radništva i otkrila poražavajuće stanje: većina je Amerikanaca nezadovoljna svojim poslom i doživljava trijumfom preživjeti radni dan. To je bio šok za zemlju koja je stvorila protestantsku etiku rada. Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti i radišnosti došle su potrošačke vrijednosti. Umjesto oslobađanja rada, nastupila je vrijednosna matrica oslobađanja od rada, što je bio početak kaotičnog stanja u mnogim područjima ži-

252 484 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 vota. Ovo su potvrdila istraživanja američkog sociologa J. Berga, gdje se eksplicira zaključak kako su mladi prestali vjerovati vrijednostima protestantske etike kapitalizma (Berg, J., They won't work, 1986., str. 149.). Razlog je tome, tvrde i drugi američki istraživači, «hereza koja se širi», izostankom zdravog liberalizma i individualizma kod mladih kao temelj (nastanka) američke kulture (str. 316). U knjizi bestseleru Patrika J. Buchannana Smrt Zapada autor smatra da su, pored demografske kataklizme razvijenog svijeta, drugi čimbenik sumraka zapada vrijednosti koje su postale dominantne kod mladih: seks, slava, novac (bez rada) i moć (str. 15). Mladi ljudi danas postaju imuni na društvene deformacije jer ih je to isto društvo takvima učinilo. Do sličnih zapažanja dolazi i A. Bloom u knjizi The Closing of the American Mind, koja je nakon objavljivanja potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća izazvala dodatne polemike, jer je i on na osnovi istraživanja, koja je proveo među studentima na američkim sveučilištima, naglasio poraznu stvar kako današnji mladi žive tako da im na moralnoj razini gotovo ništa nije izazov. Analizirajući implikacije ovih zaokreta u suvremenim aspektima života, Oleg Platonov govori o inverziji vrijednosti: «Odgajamo djecu u raspuštenosti i razvratu i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću.» (Platonov, O , str. 50.) Prema slovenskoj autorici Ule M.N., proces suvremenog života mladih obilježava odmak od zahtjevnog rada, «a prema svijetu slobodnog vremena, potrošnje i zabave». Ista je autorica odredila pojam ovisničkog identiteta kao supstituciju radnom identitetu (Ule. M. N, 2000., str. 420). Posljedica je svega dominantna pedocentrična doktrina koja pogoduje razvoju egocentrizma, neodgovornog roditeljstva, neodgovornosti u radu i ponašanju, a što je, pretpostavljam, navelo papu Benedikta da kod svoje inauguracije ustvrdi kako je svijetom zavladala «diktatura relativizma». Ista je najuočljivija u anarhističkoj koncepciji oslobađanja od etike odgovornosti u radu.

253 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, U knjizi Boba Blacka pod nazivom Proleteri svih zemalja, opustite se ispisani su eseji o ukidanju rada: «Rad je uzrok sve bijede ovoga svijeta. Svako zlo počinje od rada. Da bi prestali da patimo, trebamo, prije svega prestati raditi (str. 17.) Rad je najveći masovni ubojica zbog nesreća na poslu (31), razlog opijanja ljudi i ulaska u svijet droge (32) Ono što jedino opravdava «napor» je seksualni užitak i razuzdani hedonizam (42). Kada je knjiga Boba Blacka prevedena u Srbiji godine, odmah su se o njoj pohvalno izrazili i neki političari «Svako tko kaže da su ljudi koji moraju da rade slobodni ili je lažov ili je budala» kaže Miroljub Labus, autor knjige S verom u Bora i strani kredit, a Čeda Jovanović, potpredsjednik DS-a, izjavljuje: «Nitko ne voli da radi, pa ni ja.» Jednako tako i Alferdo Bobnanno nastavlja anarhistički pamflet o štetnosti rada: «Požurite da odbacite rad, prije nego što neki novi sofisti počnu da vas ubjeđuju kako rad oslobađa. Požurite da se prepustite igri» (La gioria armata Oružana radost, 1977.) Kao što je Lenjin pisao da je religija opijum za narod, tako su za anarhiste religija, vlasništvo i svaka hijerarhija trovači ljudske slobode. Temeljna je odrednica vlasti za anarhiste apriorna nepravda. Država po sebi reproducira kriminal pa ju zato treba dokinuti (Emma Goldman). Za Prudona, francuskog anarhista, vlasništvo podrazumijeva izrabljivanje. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Danskoj su anarhisti intenzivirali svoje aktivnosti zauzimajući napuštene državne objekte (prvenstveno vojne baze) za širenje svojih slobodarskih ideja. To je bio jedan od razloga zašto se God., prvo u Danskoj, započelo s projektom «Piloti kaosa» (kaos Ploterne). Isti je projekt kasnije razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan, s ciljem da se spriječi daljnje beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezorijentiranosti za stvarne potrebe mladih. Programeri kaosa žele sve relativizirati: izvrsnost, čestitost i poštenje... Nigdje nema pravila, ideala, odgojnih zahtjeva U radikalnom moralnom relativizmu nastaje value free society društvo bez vrednota i bez morala.

254 486 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br Kritičari svega postojećega i lijenost kao paradigma Anarhisti su svugdje u svijetu protiv represivnog aparata (države, policije ), ali i političara na vlasti i oporbi. Pitanje je tko (im) ostaje. Oni su protiv koncepta države i svake hijerarhije. Anarhisti se bore za slobodu bez odgovornosti. Oni su protiv rata i nasilja, ali za svoju borbu ne biraju sredstva. Kaotična situacija započela je u Francuskoj godine, a kasnije se (s većim ili manjim intenzitetom) širila tijekom godine na veći broj država u EU-u. U siječnju godine Bugari i Latvijci burno su izrazili nezadovoljstvo gospodarskom situacijom i korupcijom, a mirni su prosvjedi prerasli u masovna divljanja. U Splitu su mladi anarhisti 20. prosinca podržali grčke anarhiste natpisom Država i kapitalizam krivi za nasilje. Forumi na internetu često se koriste kako bi se obezvrijedilo drugačije mišljenje ili inicijativa, a da se ništa novo ne nudi osim difamiranja protivnika ili bespoštedne kritike (osobe) suprotnog mišljenja. Internet je u tome pokazao akumuliranu negativnu energiju brojnih anonimaca u iskazivanju nesnošljivosti sadržajima najsurovijeg antisemitizma i demonstracijama (virtualne) agresije (kod najnovijih sukoba između Izraelaca i Palestinaca). Povijest je ispričala priču da je od autokracije do anarhije mala granica. Suvremena su društva, neovisno o stupnju materijalne civilizacije, dezorganizirana po pitanjima realizacije potreba i preferencija mladih Tko su protagonisti anarhističke koncepcije rada? Adam Smith, škotski ekonomist iz 18. stoljeća, prvi je definirao rad kao «prokletstvo». I Fridrich Tylor, osnivač znanstvene organizacije rada, smatrao je da ljudi rade samo zato jer moraju i da su motivirani samo novcem. Karl Marx u svojim je ranijim djelima govorio o radu kao negativnom obliku «samodjelatnosti», zagovarajući tezu da svaki proizvodni rad treba ukinuti. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi. Rad je ruganje slobodi. (Black, B., str. 20.) Rad, prema njemu, doprinosi zaglupljivanju, koje se doga-

255 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, đa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva. Djelo završava efektnim i lako pamtljivim apelom: Nitko nikada ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja... opustite se! (Ibid, str. 44.) Isti je autor doslovno prepisao Marxa jer je ustvrdio kako je rad «prisilna proizvodnja«i da zato rad treba ukinuti (Marx u «Njemačkoj ideologiji ). Francuskinja Corinne Maier autorica je nekoliko publicističkih djela (Lacan sans peine, 2002.; Casanova ou la loi du desir, 2002.; Le General de Gaulle a la lumiere de Jacques Lacan, itd). Kada je u proljeće objavila knjigu Dobar dan, lijenosti nije ni sanjala da će izazvati pregršt najkontroverznijih reakcija javnosti. Sve je to pridonijelo da je njezina knjižica u jesen zauzela vrh na ljestvici najprodavanijih knjiga u Francuskoj i postala temom svih svjetskih medija. Corinne Maier preko noći je postala antikulturalna junakinja, ohrabrujući zaposlenike diljem Francuske, ali i svijeta, da usvoje njezinu strategiju postupnog potkopavanja posla. Knjiga je zamišljena kao nekakva vrsta zabušantskog manifesta. Glavna je teza C. Maier kako ne samo da možeš biti lijenčina i izvući se nego će takav odnos prema poslu pridonijeti i tvojem usponu na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke. Odmah u uvodu Maier se obrušava na suvremeni svijet tvrtke. Tvrtka nije čovjekoljubiva već dosadna i potencijalno surova. Prema Maieričinoj tipologiji, postoje tri kategorije ljudi: sljedbenici, štetočine i lijenčine. Sljedbenici su najbrojniji. Oni mirno napreduju, nikada ne pokušavaju bilo što promijeniti, ne dovode u pitanje poredak stvari i ne preuzimaju nikakvu inicijativu koja bi mogla imati bilo kakav učinak. Oni su mlitavi i bezopasni. Štetočine unose zbrku u čitavu službu, huškaju ljude jedne protiv drugih, raspoloženje je u njihovoj okolini trulo, a kolege zbog njih padaju u neurotične depresije. Oni su rjeđi od sljedbenika, ali znaju napraviti puno više štete. Lijenčine ostaju nevidljivi i diskretni, pomalo preziru sljedbenike, a štetočina se klone. Jedini im je cilj raditi što je moguće manje. Autorica iznosi logičan zaključak da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopavati tvrtku vašom pasivnošću bez ikakve opasnosti. Bila bi šteta ne iskoristiti tu priliku. Koje su aktualne implikacije interiorizacije pa-

256 488 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 radigme oslobađanja od rada? U Školskim novinama od 30. travnja godine jedna je učiteljica ostala zaprepaštena kada je dobila gotovo unisone odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti. Vidjeli su se kao vlasnike trgovačkih kuća, hotela ili kao imućne tajkune, a neznatan je broj pisao o zadovoljstvu u poslu, samoaktualizirajućoj ili socijalnoj orijentaciji prema radu. Pri analizama položaja mladih u područjima rada i obrazovanja istraživači su se susretali s važnim fenomenološkim aspektima kad je u pitanju mladež: zazor od radnih obveza. (Miliša, 1999., str. 71.) Odnos prema radu, zdravlju, kao i kvalitetnom korištenju slobodnog vremena ima dvostruki karakter. Javno, većina izražava pozitivne aspekte rada, zdravlja, kvalitetnog korištenja slobodnog vremena, dok privatno prevladava drugačije mišljenje, težnja da se zaradi bez rada, (makar se pri tome kršili zakoni). U grafitima se daju snažne poruke u kojima se veliča dokoličarenje, ironiziraju i danas aktualne socrealističke parole, ili se kritički intoniraju razlozi gubljenja ideala ili autoriteta. Koliko ima blasfemičnog u poruci grafita na jednom sakralnom objektu u Zadru: Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda. U Mostaru (prosinac 2008.) piše: Radim na crno, živim od bijelog. U Osijeku: Gdje je krvi, tu si prvi, ili u Puli: Bilo kuda, strava svuda. Ili sljedeći, kojim se ironizira socijalistička parola Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba koji glasi: Od kolijevke pa do groba prati te droga. U Splitu na jednom zidu piše: Nisam u krizi, ali mi je dosadno. (Slučaj okolnosti je htio da sam saznao za autora tog grafita, koji je godinu dana nakon što je ispisao taj grafit postao ovisnik o teškim drogama. To mi je ispričala njegova majka koja sada ima udrugu roditelja ovisnika u Splitu.) Sve to je odavno prepoznao K. Dimitrijević Ušinski kada je kazao da se kod propasti mladih i obitelji treba potruditi samo u jednoj stvari: osloboditi etike odgovornosti. To je put u poroke i nasilje. Zato je nužno intenzivirati naše napore u formiranju samoaktualizirajuće i socijalne orijentacije prema radu. Žalosna je činjenica da se odnos prema radu od vremena socijalizma nije bitnije promijenio, kao ni stimulacija za rad najboljih. Jednako se tako i materijalna neovisnost mladih o roditeljima nije

257 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, skratila nego možda i produžila (čak i kada sretnici nađu prvo zaposlenje). Usmjerenost mladih na sadašnjost, kao izraz hedonističkog stila života, vodi u moralni kaos. Svake školske godine u Hrvatskoj se povećava broj izostanaka s nastave u srednjem stupnju obrazovanja, tako da (prema službenoj statistici) svaki srednjoškolac u Hrvatskoj prosječno u školskoj godini izostaje čak 78 sati. Nitko se nije upitao o razlozima tzv. opravdanih izostanaka. Ne ulazeći u razloge tih problema, isti govore o evidentnoj odgojnoj atrofiji škole. Odnos je mladih prema školi reflektirajući na odnos svakog pojedinca prema radu. Zagrebačka teatrologinja Sanja Nikčević u svojoj knjizi Nova europska drama ili velika obmana zorno opisuje činjenicu kako je nasilje najdominantniji oblik i/ili trend. Navodi brojne drame u kojima se favoriziraju incestuozni odnosi, životi prostitutki, patnje ovisnika... postaju(ći) trendom najgledanijih formi. Nasilje na sceni, i to nagomilano do ekscesa s puno psovki, jedine su osobitosti tog vala. Tako sve drame imaju gotovo iste sadržaje. Takvi sadržaji nastaju iz centara moći jer su lako probavljive i donose profit. Službeno izvješće New Playwright Trusta pokazuje da se sredinom devedesetih u Britaniji nametnuo trend (u spomenutim dramama) takozvane in-yer-face drame (drama koja udara u lice), što znači da je za izbor i postavljanje drame najvažnije izazvati šok kod gledatelja (kako bi se privukla medijska pozornost). Kritičari su prozvani kao protivnici liberalizma, nazadni i konzervativni, pa čak i desničari. A što je s najčitanijim romanima? Mediji, drame, romani detroniziraju svakoga tko promovira normalne, svakodnevne stvari i osobe koje favoriziraju zdrav stil života. Jednako tako i svjetski bestseleri kao glavne teme imaju preljub, voajerstvo, promiskuitet, oslobađanje od rada... U knjizi koju sam pisao u suautorstvu s Višnjom Perin Rad odgojna vrijednost u komunama za ovisnike, kao i u studiji E. Vujević i D. Pilića Dedal na iglama (2005.), dolazimo do zaključka da apstinenti od droga radikalno mijenjaju odnos prema radu, novcu i zadovoljstvu životom gotovo u svim aspektima (isto, str. 114 i 115). Tako u potonjoj studiji na uzorku apstinenata zaključujemo da «na-

258 490 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kon heroinske karijere nijedan od bivših ovisnika više nema negativan odnos prema radu» (isto, str. 165). 2. Strategija manipulatora: zamjene teza o slobodi i zabranama Manipulatori potrebama mladih (Miliša, 2006.) permanentno stvaraju zamjene između slobode i zabrana. Nameću pitanje kako zaraditi, a ne kako raditi, trivijaliziraju sve vrijednosti (a osobito suosjećanja) i kulturu života. Posljedica su brisanje svih univerzalnih i tradicionalnih vrijednosti, odbijanje svih normi i/ili zabrana, tako da se ne zna što treba veličati, a što osuđivati. Cilj je veličati nerad i nuditi savjete kako se osloboditi od rada, uzdizanjem ispraznosti. S izokrenutim vrijednostima nasilje i netolerancija nameću se kao normalne okolnosti, jer sve je dopušteno (što nije zabranjeno). Osuđuje se komercijalizaciju studija, a ne i komercijalizaciju života. Nasilje postaje stil života, zabava, pa čak i nagrada za sve veći dio mlade generacije, koji su prihvatili vrijednosnu matricu kako sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Manipulatori potrebama mladih nude formule kako izaći iz svijeta anonimnosti raznim programima u kojima se promiče voajerstvo, nerad, ironizira privatnost, a zabave prikazuje to uspješnijim što je droga pristupačnija. Manipulator želi sve relativizirati. Čak i život. Tvrdi se kako vjernik može biti bez nade u postojanje ideala. Religija je «opijum za narod» (Lenjin, Trocki). Pravednost, marljivost, vjeru... sve relativizira ili trivijalizira. U strategiji manipulatora, umjesto inovatora nude se imitatori, a umjesto kreativnog korištenja slobodnog vremena dokoličarenje. Umjesto čuvanja intimnosti, privatnost se prodaje i nudi formula prema kojoj se do uspjeha dolazi neradom. Latinska poslovica kaže: «Coruptio optima, pesimum», što u slobodnijem prijevodu znači da kad se pokvari najljepše, ono postaje najgore. Manipulator je vrstan «krojač» duhovnih «odijela» ili lažnih potreba. On je zadužen za oblikovanje potrebe. Umjesto kozmičkih visina mladima se nude nepregledne dubine kaosa. Dok odgajatelj ohrabruje, manipulator (u konačnici) obeshrabruje. Odgajatelj mladima

259 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, nudi projekciju da sami kreiraju svoj život, a ne dopuštati drugima da to čine neovisno o našim potrebama. Manipulator nudi zadovoljenje trenutačnih potreba a odgajatelj nudi ideale. Odgajatelj kaže mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja nego kako samo upornošću dostižemo ciljeve samoafirmacije. Manipulator zagovara poimanje slobode bez žrtve i odgovornosti. Odgajatelj kaže da nema slobode bez žrtvovanja za druge niti itko ima pravo sam propisivati načela odgovornosti. Manipulator traži od mladih da budu što bolji reproduktivci, a odgajatelj da budu kritičari (s vizijom). Manipulator se vješto poigrava podsvjesnim kod djece i potiče njihovu egocentričnost nastojeći im stalno ugađati (darivanjima stvari koje nisu odraz stvarnih potreba čovjeka za samoafirmacijom). Manipulator nudi mladima formulu: «Što otkačenije, to bolje.» Umjesto pozivom za ponosom, upornošću, dosljednošću ili dostojanstvom, nude se potrošnja, seks, rastrošnost, radoznalost Kritičari svega postojećeg postaju poželjni u koncepciji manipulatora. Smisao je izgubiti nadu, vjeru i ideale, jer za njih ginu budale. Cilj je da se sve plasira kao roba. Normalno i moralno u sukobu su s anarhističkim pokretom hedonista i kritičara svega postojećega. Normalno postaje nenormalno. Umjesto radnog identiteta, nudi se ovisnički identitet (o virtualnoj stvarnosti, opijatima, drugim osobama koje nam sve determiniraju ). Manipulator ne vidi u radu uvjet čovjekova opstanka nego mladima nudi način kako se osloboditi rada. Rad ne postaje mjerilom kognitivnih ni moralnih vrijednosti nego predmetom za porugu onih koji se radom obogaćuju. S druge strane, manipulator ustraje na tezi da se vrijednost čovjeka ne treba gledati koliko on sebe daje drugima nego prema tome koliko on može primiti stvari, koje mu je uvijek (netko drugi) dužan dati. Kriminalac, na primjer, u filmovima postaje «simpatični mučenik» režima. Manipulator zamjenjuje teze o slobodi i zabranama: umjesto prava na život, favorizira se pravo na pobačaj, eutanaziju. Umjesto traženja uzroka nasilja nad mladima, istražuje se nasilje među mladima (u školama), implicirajući tako tezu da su upravo mladi ti koji generiraju sukobe u društvu. Umjesto pitanja kako raditi i vratiti dignitet čovjeku u procesu rada, mladima se nudi temeljna vrijednosna matrica pitanjem: kako zaraditi? Impe-

260 492 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 rativ je imati, a ne biti. Sloboda se shvaća kao bijeg od odgovornosti, iako se zna da iste nema bez odgovornosti, jer je to onda anarhično stanje. Pohlepa se interpretira kao «odmor za dušu». Stvari se personaliziraju, a pojedinac depersonalizira. Prije pola stoljeća razvod je bio moralno sankcioniran, a danas je to nezaustavljiv trend. U Italiji su u modi kućni ljubimci, a ne djeca, jer je broj kućnih ljubimaca dvostruko veći nego djece do 15 godina starosti. Ono što je starijima neprimjereno ili nedolično, mladima je često «cool» ili zabavno. Sve se veći broj djece u zemljama EU-a rađa u izvanbračnim zajednicama. U knjizi P. Himanena pod nazivom Hakerska etika njezin autor preporuča intimne odnose u trajanju od deset minuta «povremeno jer vode optimalizaciji života u dokolici» (Himanen, P., 2002., str. 20). U Kubi su homoseksualni odnosi, pedofilija, neobuzdani promiskuitet postali dio turističke atrakcije. «Tamo brigu o djeci preuzima država. Institucija braka je gotovo izgubila na značenju». (Epperson, R., 1997., str. 22). Za anarhiste nikakva institucija nije potrebna. Tako je za Bakunjina primarni zadatak uklanjanje Crkve i države kao neizbježan put uspostavljanju slobode. Mamci manipulatora sve su izraženiji za mlade, a mreža je manipulatora razapeta: listovi za tinejdžere ne potiču samo stilove odijevanja nego i način zabave i/ili života; svijet je otuđen i zato je najbolje pobjeći u svijet privatnosti i postati apolitičan; mistična stanja duha podržavaju i sve vrste ovisnosti o stvarima ili opijatima jer doprinose zaboravu užasa preživljavanja; politički i društveno angažirane zamijeniti poklonicima hedonizma i svih onih koji su vješti bez rada doći do blagostanja ; alternativna nasuprot etabliranoj znanosti ili religiji, meditacija umjesto aktivnog angažmana, skepticizam nasuprot svakom aktivizmu; umjesto radnog postignuća nude se modeli kako pobjeći od rada; poželjan čovjek Novog doba jest religiozni bezbožnik ; nudi se potpuna sloboda izbora za vlastito bivstvovanje;

261 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, najvažnije je pitanje kako ostvariti svoje ja, a ne kako drugome pomoći i kako se angažirati u prosocijalnim aktivnostima. Osobni preobražaj tolerira se i kod konzumiranja droga, jer se tako lakše dolazi do nirvane ; cilj je dokidanje svih zabrana i normi, biti pojedinac bez granica, kritičar svega postojećega i nesputan Anarhisti i studentski prosvjedi Za svakog (uvjerenog) anarhista država je tiranija. Isto tako tretira se i svaki drugi autoritet: Crkva, politika, vlade, roditelji... Anarhisti žele zamijeniti uloge: učenika i profesora, radnika i menadžera, djece i roditelja... Sloboda i jednakost središnji su pojmovi anarhističke teorije. Jednakost i sloboda ostaju izvan znanstvenog diskursa i u suvremenim su državama neizvodivi. Uostalom, mogu li se i s filozofskog stajališta te terminalne vrijednosti instrumentalizirati? Odgovor je negativan. Anarhisti vjeruju u red bez odgovornosti i mir bez nasilja, a sve relativiziraju i/ili odbacuju autoritete. Što je to negoli prizivanje kaosa? No nasilje nije po sebi atribut anarhizma. Premda anarhisti ne odobravaju nasilne metode, ipak su se u studentskom pokretu poslužili simboličkim nasiljem jer su sve prisiljavali na prosvjede ili bojkot nastave. Za anarhiste svaki je autoritet zasnovan na nasilju i zato se oni demokratskim sredstvima suprotstavljaju svakom autoritetu. Anarhizam je stalna borba za svrgavanjem autoriteta. Istovremeno, anarhisti se osjećaju ugroženima ili povrijeđenima kada ih se proziva da prizivaju kaotično stanje na svim područjima života. Kod anarhista sloboda se tretira pitanjem slobode od, odnosno negativnim određenjem slobode u kojemu je čovjek oslobođen od svake vrste prinude ( Kirinić, V., str. 22). Studentski su prosvjedi iz šezdeset osme iznjedrili parolu: Ja ne znam što hoću, ali znam što neću. Ili drugi: Budimo realni, tražimo nemoguće.. To je maksima anarhizma. On je za odgoj iznimno opasan jer niječe svaki oblik autoriteta. Anarhizam po sebi ne potiče kaos, ali je u odgoju djece višestruko štetan. Studentski prosvjedi imali su svoje nadahnuće u anarhističkim idejama i atribute simboličkog nasilja.

262 494 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Kako drugačije nazvati preuzimanje fakulteta i blokadu nastave (i onih koji se ni s metodama ni ciljevima nisu složili s plenumskim diktatom većine)? Studenti su blokadama i preuzimanjem fakulteta te uvođenjem studentske samouprave od travnja godine skinuli sa sebe stigmu «šuteće generacije», pretvorivši okupirane fakultete u škole budućih (hrvatskih) anarhističkih i zelenih revolucija. Studentski su prosvjedi imali snažne poveznice s idejama anarhizma. Nije poznato zašto se studenti nisu eksplicite izjasnili da svoju pobunu i samu ideju pronalaze u anarhističkoj doktrini. Anarhisti, a onda studenti, preferiraju demonstraciju metode «direktne demokracije». Studentski su prosvjedi preuzeli i ideju anarhista suprotstavljajući se procesu globalizacije i neoliberalnog tržišnog koncepta. Anarhisti se bore protiv (nametnutih) autoriteta u školstvu. Lažni se autoriteti, prema njima, utjelovljuju u institucijama koje Ilić naziva «manipulativnim institucijama» (Ilić, I., 1972.). Izlaz ili rješenje je u onome što Ettore Gelpi naziva školom bez katedre (Gelpi, E., 1976.). Stil odgoja koji preferiraju anarhisti u praksi vodi pedocentrizmu i/ili laisser fairu. Anarhizam umjesto organizacija u institucijama i uz pomoć autoriteta nudi jedinu «organizaciju» putem mreže i/ili interneta. Pozitivna je kritika kod anarhista, nekad kao i danas, što se protive društvenom konzumerizmu. Kako smo već ustvrdili, anarhisti uskraćuju pravo na postojanje svake države i organizacije. Cilj (im) je osloboditi se svega onoga što razdvaja ljude, od religije, institucija, tržišta, do vlasništva, domovine i obitelji (usp. Codello, F., 1997.: Francisco Ferrer i Moderna škola ). Nadahnuća anarhističkim konceptima mogu se i danas pronaći u brojnim alternativnim obrazovnim programa i konceptima. U njima je istaknuta uloga samoobrazovanja, koje na raspolaganju stoji svakom pojedincu, a konceptualno ga je razvio, primjerice, Paul Goodman kao usputno učenje. Ovo je za obrazovanje odraslih gotovo prihvatljiv koncept, ali je gotovo neizvodiv u nižim stupnjevima školovanja. Plenumsko odlučivanje studenata u travanjskim i svibanjskim prosvjedima godine može se usporediti s kao oblikom direktne demokracije još iz ruskih anarhokomunističkih revolucija ( so-

263 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, vjeti ) iz i godine. Richard Pipes u knjizi Komunizam (2006.), analizirajući program Međunarodnog udruženja radnika, poznatog kao Prva internacionala u Londonu god. (radi pripreme radnika za nadolazeću krizu kapitalizma), ističe podatak kako je već od samog početka organizacija bila rascijepljena prepirkama između marksista i anarhista. «Iako su i jedni i drugi imali isti cilj društvo bez države i klasa s nasilnom revolucijom kao posljednjim sredstvom u važnim točkama njihovi putovi su se razilazili» (Pipes, R., str ). Anarhisti nisu vidjeli revolucionarni potencijal u radničkoj klasi nego su ga vidjeli u seljacima i nezaposlenima. Dok su marksisti bili za «diktaturu proletarijata», dotle su anarhisti odbacivali državu u bilo kojem obliku, predviđajući kako će se diktatura proletarijata pretvoriti u novi instrument ugnjetavanja u korist intelektualaca kojima će biti predvođena. I treće, dok su se marksisti oslanjali na to da će razvitak kapitalističkog gospodarstva dovesti do revolucije, anarhisti su isticali neposredni napad na postojeći sustav (demonstracije, štrajk, bojkot i sabotaže). Vrijeme je pokazalo da su anarhisti bili u pravu jer je diktatura proletarijata pretvorila «komunističku državu» u diktaturu neradnika nad radnicima i seljacima. Također, boljševička je revolucija godine u Rusiji bila posljedica izravnog napada na vladu u zemlji gdje je kapitalizam još uvijek bio u ranoj fazi razvoja» (Pipes, R., str ). U Francuskoj (u Strasbourgu) još su godine studenti s radnicima započeli metodom okupiranja tvornica i sveučilišnih zgrada. Tada su studenti imali anarhističke zastave, čime su jasno pokazivali podudarnost svojih strateških ciljeva s anarhističkim. Indikativno je da su studentski prosvjedi iz godine bili najizraženiji upravo kada je (i) osnovana Internacionalna anarhistička federacija (IFA). Danas, kao i nekad, posljedice anarhističkih pokreta stvaraju kaotično stanje. Anarhistička ideja o neposrednoj demokraciji to zorno pokazuje. Iako nemali broj studenata i profesora nije prihvaćao metode blokade nastave, koja se izglasavala na plenumima (tzv. neposrednom demokracijom), oni su kod preglasavanja «većine» bili taocima takvih odluka. Egalitarna ideja pretvorila se u neegalitarnu metodu. Nije li time narušena sloboda (drugoga) nametanjem vlastite volje ili

264 496 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 istine? Studentski su prosvjedi u tom kontekstu bili subverzivni i jer su podrivali temelje akademske zajednice (okupacijom fakulteta), ali i konstruktivni s alternativnim modelima komuniciranja, nastave, debatnih klubova, otvaranjem blogova u razmjeni informacija, međunarodnog komuniciranja, savjeta Od godine u Francuskoj su se intenzivirali prosvjedi mladih. Počeli su prosvjedima protiv diskriminiranja «obojenih», a završili masovnim štrajkovima. Valu nezadovoljstva nezapamćenih razmjera pridružili su se studenti i profesori povodom «neoliberalne reforme sveučilišta» predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Na pojedinim su fakultetima dekani zatvarani u svoje kancelarije, a bilo je i policijske brutalnosti nad demonstrantima. U ovom trenutku pokret ne jenjava, a Sarkozy je za protivnike dobio studente i profesore na sveučilištima. Slično njemu, talijanski je premijer Silvio Berlusconi razljutio talijanske sveučilišne rektore kada je Vlada 25. lipnja godine poduzela hitne mjere koje su uključivale goleme redukcije sredstava za visoko obrazovanje. Tim su restrikcijama pogođena znanstvena istraživanja u korist ekonomskog sektora, što je imalo implikacije za povećane školarine i novo raslojavanje studenata. Roditelji i profesori 15. rujna godine započeli su s pokretom na razini cijele zemlje pod geslom Non rubateci il futuro ( Ne kradite nam budućnost ). Od 5. listopada godine prosvjed se proširio na desetak sveučilišta u Italiji. Studentski su aktivisti štrajku dali nova iskustva u komuniciranju na blogovima i na webu, gdje su napisani nebrojeni tekstovi, a profesori su održavali alternativna predavanja. Zajedno s članovima sindikata započeli su štrajk 17. listopada godine. Berlusconi je zaprijetio da će poslati policiju kako bi evakuirao okupirane zgrade sveučilišta. To je rezultiralo odgovorom Ne bojimo se na transparentima diljem Italije. Taktika je blokiranja sveučilišta, prometnica na početku bila spontana. Talijanski korisnici interneta vidjeli su svoje vršnjake u Grčkoj kako se organiziraju, pa je solidarnost s Grcima istaknuta u prosvjedima drugih sveučilišta diljem Europe. Aludirajući na Alexisa Grigoropoulosa, mladića kojega je ubila atenska policija, studenti su osmislili slogan Neuhapsivi, neovisni, nepredstavljivi».

265 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, Početkom svibnja godine u Brazilu stotinjak je studenata provalilo u zgradu najvećeg brazilskog sveučilišta. Incident se dogodio kada skupini studenata nije dopušten ulazak u prostorije rektorata i uručivanje dokumenata sa zahtjevima za poboljšanjem smještajnih kapaciteta i reforma unutar sveučilišta. Nakon što ih je Franco Lajolo, zamjenik rektorice u odsutnosti, odbio primiti, studenti su nasilno ušli u zgradu i blokirali rektorski ured. Tristotinjak studenata doslovno je kampiralo u rektoratu mjesec dana. Njemački studenti više su puta protestirali protiv "Bolonje", a svoje su prosvjede intenzivirali od 15. do 20. lipnja god. blokadama sveučilišnih dvorana. Zajedničkim su protestima studenti i učenici imali petodnevni obrazovni štrajk, kojim su zahtijevali bolje obrazovne uvjete, ukidanje školarina, ali i kompletnog tzv. bolonjskog sustava. Transparentima s natpisima "Novac za obrazovanje umjesto za banke" u šezdesetak njemačkih gradova studenti i učenici tražili su veća odvajanja države za obrazovni sustav. Odabrali su prosvjede povodom obilježavanja deset godina od potpisivanja tzv. Bolonjske povelje, iskazali zahtjev za povlačenjem bolonjske reforme koja je, prema procjeni štrajkaškog odbora, snizila kvalitetu obrazovanja na njemačkim sveučilištima. Studenti su se u Hrvatskoj 20. prosinca solidarizirali s francuskim i grčkim prosvjednicima. Uz mnogobrojne svjetske gradove, s pobunjenim su se Grcima toga dana solidarizirali i njihovi istomišljenici iz Splita, Pule, Rijeke, Osijeka, Zadra i Zagreba. Sve to bilo je povodom represivnih mjera policije nad demonstrantima, a osobito kada je smrtno stradao Alexis. To je studentima bio «okidač» za nove prosvjede, a vlastitu primjenu nasilja smatrali su legitimnom akcijom kao odgovor na represiju. Globalno raširen slogan (studentske) solidarnosti: Jedan svijet, jedna borba! imat će dugoročne implikacije za analize skepticizma i anarhizma osobito mlade generacije.

266 498 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Foto: Tamara Opačić (Natpis anarhista) U Grčkoj je bila okupacija ne samo škola i fakulteta nego i sindikalnih središnjica, pa čak i gradskih vijećnica. Početkom krenule su agresivne kampanje ateista na autobusima u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji s istim natpisom Vjerojatno nema Boga, a sada prestani brinuti i uživaj u svom životu. U listopadu godine na jednom je zadarskom sakralnom objektu napisan prepoznatljiv grafit (još od ruskih anarhista iz godine): «Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda.» Naime, na pogrebu jednog od anarhističkih stratega u Rusiji (Kropotina) vijorile su crne zastave s natpisom «Tamo gdje je autoritet, nema slobode». Linkovi na kojima su se organizirali prosvjednici otkrivaju organizacijsku shemu pokreta: Udruga mladih antifašista grada Zagreba, Sindikat učenika i studenata (zajednički im je cilj poticanje na neposrednu demokraciju), Ženska mreža Hrvatske, antinato ffzg, Hrvatski antiglobalistički pokret, Mreža anarhosindikalista (MASA), Anarho-sindikalistička inicijativa, Partija rada, Crvena inicijativa Ova parola preslikava neke ciljeve prosvjednika:

267 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, Izvor: Hrvoje Jurić i Jelena Kranjec u svom su članku Anarhija u školi, objavljenom u časopisu Ispod pločnika (koji je bio dostupan i u online izdanju od 24. svibnja godine), sublimirali najvažnije točke anarhističkog pokreta u sociološkom i pedagoškom smislu. U tom pogledu, a za analizu studentskih prosvjeda, ovdje iznosimo glavne teze autora: 1. Anarhistički pokret studenata izravno se suprotstavlja hijerarhijskim strukturama te autoritetima koji se formiraju u skladu s time, na svim razinama, od obitelji do države. Komentar: Ovim se eksplicira teza o kritičarima svega postojećega. Prema toj analogiji, ni znanje nije autoritet, a ni u odgoju nema autoriteta. To vodi u radikalni moralni relativizam. 2. Hijerarhijskom pristupu odozgo suprotstavlja se (anarhijski) pristup odozdo. Anarhijska je ideja individualistička. Glavna je crta anarhizma individualno usmjeravanje i potpuna neovisnost osobe bez diktata skupine. Donošenje odluka parlamentarnom demokracijom za anarhiste je neprihvatljivo. Svaka je hijerarhija po sebi izrabljivačka.