PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI. Glumica s "Nešumom" ` (DUŠOM) I SRCEM Susret s Liom König, "prvom damom" izraelskoga kazališta

Transcription

1 PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI Godište XXI. broj 3 (123), Zagreb, srpanj rujan 2014 / 5775 Glumica s "Nešumom" ` (DUŠOM) I SRCEM Susret s Liom König, "prvom damom" izraelskoga kazališta Potkraj siječnja pojavio se igrani film u kinima, koji se s radošću dugo i dobro zadržao, premda baš i nije izložio blockbusterske teme, njemačko-izraelske teme, svladavanje prošlosti i sadašnjosti, iz Holokausta sudbine, konflikti generacija i svakodnevica ometanih. Film nosi naziv Hannino putovanje i opisuje odrastanje i sazrijevanje mlade Njemice, koja traži potvrdu svoje duševne kompetencije potrebnu za budućnost u zvanju i za nekoliko tjedana akcije mirovne službe u Izraelu mijenja svoje predrasude i siromaštvo osjećaja da bi izgradila svoju ličnost i pronašla srce. Da je film Julie von Heinz, koja je scenarij pisala zajedno sa svojim mužem Johnom Questorom, dalek od susretljive i čovječanske dobrote prihvaćen s humorom i osjećajem uživljavanja, sigurno je mnogo pridonijelo njegovu uspjehu. Brižnost pri podjeli uloga imala je veliku važnost. Hanna, odnosno Karoline Schuh mora jednom tjedno doktorici Gertraud Nussbaum, koja je preživjela Holokaust. Nju utjelovljuje Lia König, izraelska kazališna interpretkinja, koju se zbog njene scenske ličnosti može usporediti s Idom Ehre u Hamburgu, Meriom Becker u Zürichu i Elisabeth Orth u Beču. Za münchensku premijeru u okviru tamošnjih filmskih dana putovala je Lia König onamo. Bila je to prilika da veliku interpretkinju pobliže upoznamo. Kazališna je igra Liji König bila položena u kolijevku. Tridesetog studenog rodila se u Lodzu kao kći dvoje glumaca. Njezin otac Joseph Kamien (zapravo Stein) pripadao je osnivačima židovskog umjetničkog kazališta u Vilnu. Pred progonom Židova u Poljskoj prebjegla je obitelj u Sovjetski Savez. Rano obudovjela, udala se majka Dina König ponovo, za glumca Itzika Havisa. Nakon Drugog svjetskog rata osnovao je on u Bukureštu jidiš kazalište u kojem je nastupala i njegova supruga Dina. Jednoga dana, što je po Lijinim sjećanjima moralo biti 1946/7, predstavio se određeni Cvi Stolper iz Černovica, angažiran je kao glumac i pozvao sedamnaestogodišnjakinju u šetnju. Stavio joj je bubu uho da je nadarena. Morala je podnijeti strogu cenzuru majke i poočima koji su više cijenili dobru krojačicu od osrednje glumice. Audicija u roditeljskoj blagovaonici s nekim tekstom Šolema Alejhama dokazao je da je nadarena, ali da osobito ljepušasta nije bila. Očigledno da ne postane suviše prpošna. Jer privlačnosti joj je manjkalo, ali nije joj u posljednjih sedamdeset godina manjkalo mimike. Baš suprotno. U dokumentarnom filmu Lije König Ljubavi Talijana Ohaniona koji sažima priču njezinih uspjeha kroz desetljeća pokaje sposobnost preobrazbe zaista lijepe žene, koja - ako to uloga iziskuje - može otkriti i hrabrost za ružnoću. Cvi Stolper, koji je sve to otkrio već prigodom prvog njihovog susreta, kada je Lia zbog zbunjenosti stala recitirati Puškina, postao je ljubav njezina života, mentor njezine karijere, njezin najvjerniji i posve kritički suradnik. Oko započela je scenska karijera Lije König u komunizmom obilježenoj Rumunjskoj s mnogim na jidiš prevedenim sovjetskim igrokazima. Cvi Stolper počeo je pisati, svake godine pojavila se nova revija s pjesmama i plesovima. Njihovim najvećim uspjehom smatrala se glavna uloga u kazališnom komadu Dnevnik Anne Frank, koje je steklo priznanje rumunjskog ministarstva kulture. No samo to priznanje prelaziti preko stvarnosti. "Bili smo mladi, željeli smo slobodu, vidjeti svijeta." Najveća je greška režima bila zabrana putovanja u. inozemstvo. Kada je čak i poziv Komunističke stranke Francuske bio odbijen, prevršilo je mjeru. Kada se jednog dana pročulo da postoje povlastice za putovanja u inozemstvo - na temelju nekog sponzora, koji je bio pripravan plaćati za svakog Židova po dolara brzo se stvorila dugačka repina pred Ministarstvom unutrašnjih poslova. Dvadeset četiri sata poslije riješili su se Stolper i Königova svoga kazališnog angažmana. Nakon teškog razdoblja iščekivanja krenuše Lia König sa suprugom u Izrael, tri godine poslije za njima se uputio poočim i smjesta je angažiran u telavivskom jidiš teatru. Majci, koja više nije doživjela put u svijet, Lia König morade obećati prije iseljenja da neće odmah zaigrati u jidiš kazalištu, nego da će prethodno poći na ulpan. To će se i isplatiti. Jer Lia König dobila je uskoro prvu ulogu u Izraelskom nacionalnom kazalištu Habima, u kojemu djeluje još i danas. Njezina je prva uloga bile Eva u Brechtovu igrokazu Majstor Puntilla i njegov sluga Matti. Kada je slavila četrdesetgodišnjicu svog prvog kazališnog nastupa dobili su izvrsni glumci u do posljednjeg mjesta ispunjenom auditoriju ovacije publike na nogama. Ne postoji značajniji kazališni autor koga Lia König nije igrala i pokoljenja Izraelaca upoznali su s njom drame svjetske kulture. Stolice Eugenea Ionescoa, Pasiju Petera Nicklasa, Višnjik Antona Čehova, Majku hrabrost Bertoldta Brechta, Posjet stare dame Friedricha Dürrenmatta, Dom Bernarde Albe Federica Garcije i Lorke, Madame Rosa Romaina Garyja, nastupala je i u najvažnijim izraelskim dramama od Aharona Meggeda do Hanoha Levina. Kratki boravak u Münchenu sredinom siječnja morao je biti najtočnije isplaniran. I svake je večeri Lia König stajala na pozornici, u tri komada, koji ne mogu biti različitiji. To je komad s trima likovima Nešto dobro, zatim kriminalistička komedija Arsen i stare čipke i Vrijeme Ijubavi oko jedne teme prispjeća u Erec Israel. Kako Lia König u posljednje vrijeme malo dolazi do tog da čita, među njezine se najomiljelije autore ubraja Amos Oz, što nije čudno. Ona još uvijek uči nove uloge, zadivljuje kao glumačku zvijezdu Meryl Streep: "Ona ima snage da stvori jednu ličnost - uvijek iznova Lia König vjeruje, da je kazalište čestitije od filma". "Ti dišeš sa svojom publikom, osjećaš je, gledaoci su uz tebe!" Liom König No podjednako kao što je zauzeta, Lia König, otkako je umro njezin suprug Cvi Stolper, pokušava svakog petka posjetiti njegov grob, održava tjedne doživljaje kao što su to za njegova života radili zajedno. Prva dama izraelske kazališne pozornice bila je počašćena doktoratima sveučilišta Bar Ilan i Ben Gurion, kao i brojnim nagradama, posljednji put Sudjelovanje u njemačko-izraelskom filmu Hannino putovanje očito ju je obradovalo, budući da su u njemu sadržane važne poruke. "Mi stari ljudi postojimo - stari ljudi ipak imaju što reći." Osim toga u Izraelu je nastao pokret, iz spoznaje da se u proteklim desetljećima prema preživjelim Holokausta nismo odveć brižljivo ponašali. To s dobi jedva da se dade oduzeti umjetnicima. Ona doduše tvrdi, da je "neka određena samoća prisutna, i ona se prilagođuje njezinoj fizičkoj snazi. No kada se ugasi svjetlo i ona nastupi na pozornici, bilo da se to dešava i u foajeu kinematografa, ona još pokazuje držanje i prisutnost. Ljepotu i draž jedne dive, s nešùmom (dušom) i srcem. Ellen Presser Iz bečkog tromjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić Židovi u Prvom svjetskom ratu /Jewish Renaissance/ U povodu stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata britanski časopis Jewish Renaissance posvetio je toj temi gotovo cijeli svoj travanjski broj. Što je Prvi svjetski rat značio za Židove, koji su se u tom ratu našli na objema sukobljenim stranama razapeti između osjećanja domoljublja potencijalnog bratoubilaštva, koja su bila njihova očekivanja, kako se prema njima odnosila njihova okolina, koje su bile posljedice rata... O tome Jewish Renaissance na dvadesetak stranica objavljuje niz priloga iz različitih izvora s naglaskom na onim ratnim događanjima u kojima su sudjelovali britanski Židovi. Za Novi Omanut prenosimo nekoliko tekstova iz toga mozaika. 1

2 Vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata Englezi pamte kao zlatno edvardijansko ljeto, no za većinu europskih Židova to je bila ledena zima. Milijuni Židova u ruskom carstvu (uključujući i današnju Ukrajinu, Bjelorusiju, baltičke države, veliki dio Poljske i druge prostore) i u Rumunjskoj bili su izloženi progonima, diskriminirajućim zakonima i sporadičnom nasilju. Čak i u zemljama gdje su Židovi bili formalno emancipirani, kao u Njemačkoj i Austrougarskoj, i dalje je bio živ društveni antisemitizam. Sa sablasnom podudarnošću datum početka rata 1. kolovoza poklopio se u hebrejskom kalendaru s posnim danom Tiša be av, kada se u judaizmu obilježava najveća katastrofa u židovskoj povijesti, razaranje hrama. Većina Židova pohrlila je pod zastavu i lojalno služila državama u kojima su živjeli. No za njih, čak i više nego za ostale, rat je bio povijesna kataklizma. Bojište u nepoštednom ratovanju Rusa s vojskama Centralnih sila kotrljalo se ovamo i onamo preko srca aškenaskog područja istočne i srednje Europe. Dok su vojske divljale i pustošile po pretežno židovskim gradićima, tradicionalni svijet štetla bio je uzdrman u temeljima. lako su vojske uglavnom deklarativno priznavale pravo svojim židovskim borcima na pridržavanje propisa svoje vjere, stvarne prilike na ratištu često su onemogućavale poštivanje kašruta, šabata i ostalih židovskih zakona i običaja. Više nego ostali vojnici Židovi su stoga bili odsječeni od svojih kulturnih korijena, nerijetko zauvijek. Kako su se povećavala ratna stradanja raslo je nepovjerenje prema Židovima. U Rat i strnište Njemačkoj optužbe zbog židovske nelojalnosti ponukale su Vladu da propiše Judenzählung, odnosno prebrojavanje Židova u oružanim snagama. Rezultati su opovrgnuli optužbe na račun židovskih simulanata, no vlasti su odlučile ne objaviti podatke te su tako nastavile potpirivati neprijateljstvo prema Židovima. Usred ratnih užasa pojavili su se bljeskovi nade. U proljeće demokratska revolucija u Rusiji proglasila je Židove prvi put ravnopravnim građanima. U studenom te godine britanska vlada objavila je Balfourovu deklaraciju obećavši njome potporu uspostavljanju židovske nacionalne postojbine u Palestini. Dolazak boljševika na vlast u Rusiji i njihovo povlačenje iz rata u ožuku Židovima nije donijelo predah. Naprotiv našli su se pritiješnjeni između dviju suprotstavljenih strana u krvavom građanskom ratu. Dok je boljševički ratni komunizam uništavao ekonomsku osnovu židovske egzistencije, njihovi neprijatelji, bijeli u opticaj su pustili prljavi antisemitski falsifikat Protokole sionskih mudraca i sami sudjelovali u zamašnim nasilnim akcijama protiv Židova. Izvan Europe rat je također doveo do dramatičnih promjena za Židove. Američki, kanadski i australski Židovi stekli su novu građansku samosvijest sudjelujući u ratnim naporima. U Mezopotamiji (današnjem Iraku) tamošnja velika židovska zajednica u Bagdadu oduševljeno je pozdravila dolazak britanskih snaga. U Palestini osvojenje Jeruzalema u prosincu od strane savezničke armije na čelu s britanskim gene- Židovski vojnici u brojkama Saveznici (sile Antante) Rusija Britanski imperij Francuska Amerika (od 1917) Centralne sile (Trojni savez) Austrougarska Njemačka Osmansko Carstvo ralom Sir Edmundom Allenbyjem činilo se da najavljuje zoru nove ere. Primirje u studenom za milijune Židova u istočnoj i srednjoj Europi nije značilo nikakvo olakšanje. Naprotiv, našli su se uvučeni u žestoke sukobe između nacionalističkih i revolucionarnih snaga koji su trajali do 1921.* Doživjeli su bolno razočaranje. Deklaracije o manjinama koje su trebale štititi njihova prava umjesto toga postale su munjovodi nacionalističke mržnje. Već Mađarska je bila prva država koja je donijela nove antisemitske zakone. Kvazimilenijske nade potaknute ruskom revolucijom i Balfourovom deklaracijom pretvorile su se u prašinu. Židovi u Sovjetskom Savezu, iako nominalno ravnopravni građani, izloženi su diskriminaciji kao kapitalisti. Ješive i sinagoge zatvarane su, a židovske političke stranke zabranjene. U Palestini osnutak židovske nacionalne domaje i dolazak visokoga židovskog povjerenika Sir Herberta Samuela pobudio je velike nade, koje su ostale neispunjene. Židovska imigracija 1920-ih događala se na kapaljku umjesto da poteče bujica, a cionistički pokret našao se sukobljen s rastućom opozicijom palestinskih Arapa i postupnim gubljenjem britanske potpore. Veliki rat bio je vodorazdjelnica u modernoj židovskoj povijesti. Uzdrmao je svaki djelić židovskog postojanja u svim zaraćenim nacijama. Židovima je kratkotrajno obećavao blistavu, ali lažnu perspektivu slobode i digniteta. Zloslutno je međutim probudio i u život dozvao nacionalističke antisemitske demone koji će dva desetljeća poslije zatrti trag staroga židovskog svijeta. Bernard Wasserstein /Bernard Wasserstein je povjesničar, autor knjiga Barbarism and Civilization: A History of Europe in Our Time, Oxford University Press, 2007 (Barbarizam i civilizacija, povijest Europe našeg doba) te On the Eve: The Jews of Europe Before the Second World War, Simon & Schuster, 2012 (Židovi u Europi prije Drugog svjetskog rata)/ *1 Vidi rusko-poljski rat godine. Za taj nikad službeno objavljen rat i za pogrome jedva da bismo danas i znali da nije bilo Isaka Babelja i njegovih pripovjedaka objavljenih u zbirci Crvena konjica. Babelj, Židov iz Odese, doživio je rusko-poljski rat kao ratni reporter, bilježeći dojmove u dnevnik koji je ostao kao dragocjen dokument o Židovima i njihovoj kulturi u istočnoj Galiciji. Veliki rat bio je katastrofa za Židove u Britaniji. Povrh smrti i razaranja rat je potkopao njihov društveni status i potpirio antipatije prema njima. Prvih mjeseci rata mnogi Židovi rođeni u Britaniji puni entuzijazma prijavili su se kao dobrovoljci. Za neke među njima to je bio izraz domoljubne zahvalnosti. Jewish Chronicle je pisao: Britanija je Židovima pružila sve što je mogla, sada je na Židovima da učine sve što mogu za Britaniju. Židovi su žudjeli dokazati da su lojalni građani. Na nesreću na više regrutacijskih mjesta u Londonu dobrovoljci su dočekani s predrasudama i odbojnošću. Nenaturalizirani Židovi posebno su grubo otjerani. Pokušavajući riješiti te probleme urednik the Jewish Chroniclea Leopold Greenberg zalagao se za osnivanje posebnih židovskih jedinica, slično nekim drugim britanskim jedinicama. To bi smanjilo strah od predrasuda i olakšalo židovskim ratnicima da poštuju vjerske propise, drže se košer prehrane i praznuju šabat. No zamisao o specijalnim jedinicama užasnula je dr. Michaela Adlera, ovlaštena za židovsko bogoslužje u britanskoj vojsci kao i druge prominentne engleske Židove, koji su se podsjetili da je temelj židovske emancipacije u nepostoja- Britanski Židovi i Prvi svjetski rat nju razlike između Židova i ostalih Engleza. Ministarstvo obrane također je odbacilo tu ideju, ali tek nakon što je ona izazvala javne prepirke oko židovskog identiteta i pripadanja. Ubrzo nakon izbijanja neprijateljstava vlada je naložila internaciju neprijateljskih stranaca u dobi za vojsku. Nakon što je u svibnju potopljen britanski linijski brod Lusitanija, što je izazvalo protunjemačke (ali i protužidovske) demonstracije širom zemlje, internacija je obuhvatila još više ljudi. Zatvoreno je bilo oko muškaraca i žena. Tisuće Židova našlo se iza brave, među njima krojači iz Galicije i trgovci iz Smirne. Osobito pogođeni bili su Židovi u Manchesteru, no vodstvo britanskih Židova u Londonu kolebalo se hoće li im pomoći ili ne; oni doduše jesu Židovi, ali bili su i neprijateljski stranci. Gospodarska nestabilnost dovela je do nezaposlenosti i nevolja, napose u imigrantskom okruženju istočnog Londona, gdje su mnogi zanatlije bili krojači i obućari. Ruski i poljski Židovi tužili su se da nemaju od čega živjeti, no već stanje im se popravilo zahvaljujući državnim narudžbama za šivanje kaki-uniforma i za vojničke cipele. Prvi put za mnoge Židove to je značilo siguran i dobar prihod, što je mnogima omogućilo da se presele u zdravije dijelove grada. Doseljavanje Židova u otmjenije ulice londonskih predgrađa i bijes zbog toga što mladi stranci prosperiraju, dok britanski mladići ginu na ratištima, izazvali su veliku odbojnost prema Židovima. U štampi Židove su ubrzo počeli nazivati profiterima i ratnim zabušantima. Unatoč tomu, Židovi podrijetlom iz Ruskog Carstva, u dobi za vojsku, nipošto se nisu htjeli boriti na istoj strani na kojoj je bio ruski car. Neki su ranije služili vojsku u Rusiji, drugi su emigrirali da bi izbjegli služenje vojske u carskom režimu. Ni milom ni silom nije ih se moglo privoljeti da se jave u vojsku i nisu marili ako su im u pučkoj kuhinji u Whitechapelu odbili dati juhu: Bez kaki-uniforme nema ni juhe. Kad je u siječnju uvedena vojna obaveza, pozvali su se na činjenicu da su u Britaniji još bili strani državljani. No kako su rasli britanski ljudski gubici u ratu, tako je jačao i opći gnjev zbog njihova ponašanja. U lipnju i rujnu to je neraspoloženje eksplodiralo u protužidovskim neredima u Leedsu i Londonu. Nakon ruske revolucije i svrgavanja cara ruski Židovi ipak su morali u vojsku: britanska vlada postigla je dogovor s novim režimom u St. Peterburgu kojim je ruskim Židovima omogućeno da se ili vrate u Rusiju i tamo služe vojsku ili da se pridruže britanskim snagama. Oko 4000 njih optiralo je za povratak u Rusiju, a podjednako toliko završilo je u trima isključivo židovskim bataljunima u sastavu regimente Kraljevskih mušketira (zvanih također City of London Regiment). Taj eksperiment bio je rezultat vladine inicijative da se Židovima strancima olakša pristup britanskoj vojsci, no angložidovska elita očajavala je zbog tih gheto-jedinica, o kojima bi mogla ovisiti njihov ugled. Četiri godine povišena nacionalnog osjećanja svakog je useljenika ili rođena u stranoj zemlji izložilo pod povećalo, dok je jezik borbe i žrtava bio prožet kršćanskim tropima. Sve što je bilo u vezi s tim ratom kao da se zavjerilo da izdvoji Židove, s nemilim posljedicama u nadolazećim desetljećima. David Cesarani (David Cesarani, rođen 1956, engleski je povjesničar koji se posebno bavi židovskom poviješću i Holokaustom. Napisao je biografiju Arthura Koestlera.) Dugo smo raspravljali o upitniku, hoćemo li ga ili nećemo ostaviti, kaže Roz Curie. Dijelom cilj ove izložbe bio je obuhvatiti šire židovsko iskustvo. Što je ovaj rat zna- Za kralja i domovinu? U Židovskom muzeju u Londonu do 10. kolovoza traje izložba Za kralja i domovinu? Židovsko iskustvo u Prvom svjetskom ratu u spomen na židovskih vojnika koji su se od do borili na strani Velike Britanije. Autorica je izložbe Roz Currie, također je kustosica londonskog Židovskog vojnog muzeja, osnovana U razgovoru s njom suradnica BBC-a Judy Hermann pokušava doznati zašto je u naslovu izložbe upitnik. 2 čio za različite pojedince? Koliko su se oni osjećali Britancima? Koliko su bili Židovi? Koliko je jaka bila njihova vjera? Koju su i kakvu lojalnost osjećali prema svojoj zemlji? Nadamo se da smo uspjeli pokazati to višeglasje, uključivo i glasove na njemačkoj strani. Roz pokazuje na njemačku Pickelhaube, karakteristični pruski šljem sa šiljkom na vrhu (čiji je oblik utjecao i na dizajn britanskoga plutenog šljema, op. prev.) s urezanim natpisom Mit Gott für König und Vaterland, S Bogom za kralja i domovinu. Jedan je od Rozinih najdražih izložaka i Viktorijin križ, najviši britanski vojni orden kojim je odlikovan Frank de Pass, prvi židovski dobitnik tog odličja, koji je ovdje izložen zajedno s njegovom raskošnom uniformom. Pripadao je vrlo bogatoj obitelji iz Chelseaja. Odora je šivana zlatnim i srebrnim koncem, a tkanje je tako gusto da izgleda kao pust. Broj uboda iglom na četvorni milimetar upravo je fantastičan. Prije Prvoga svjetskog rata De Pass je služio u Indiji, možda i zato jer je za Židova bilo lakše tamo dobiti časnički čin. Na glavi je nosio veličanstveni turban od zlata i svile te je samom svojom pojavom bio oličenje ideje o židovskoj eliti koja slanjem jednog od svojih sinova u vojnu službu u Indiju dokazuje lojalnost Kruni i staje uz bok britanskom establišmentu. On zaista služi kao primjer britanskog Židova. Frank de Pass svoj je orden dobio u Francuskoj u

3 studenom nakon uspješna napada na njemački položaj, kojom je prigodom pod snažnom vatrom spasio ranjenoga suborca. Poginuo je već drugog dana. Bilo mu je tek 27 godina. Zastajem pred dojmljivim stihovima pjesnika Isaaca Rosenberga, sina ruskih židovskih imigranata koji se u vojsku javio kao dobrovoljac za malu plaću kako bi njegova majka imala od čega živjeti. Danas njegove Poems from the Trenches (Pjesme iz rovova) ubrajaju među vrhunske stihove napisane tijekom Prvoga svjetskog rata. Rođen 1890, kao mladić u potrazi za poslom otišao je k sestri u Južnoafričku Republiku, ali kad je izbio rat, vratio se u Englesku. Ezra Pound savjetovao mu je da se prijavi u vojsku. Ubijen je na Sommi Iz zvučnika se čuje hrapavi glas varijetetskoga pjevača I zabavljača Louisa Levyja, koji je od služio u Londonskoj regimenti, ne samo kao borac nego i kao zabavljač, nudeći vojnicima razonodu često smionim pjesmama o ratnim doživljajima, ali i životu u londonskom East Endu i svakotjednim odlascima u zalagaonicu da bi se preživjelo. Za useljeničku zajednicu služenje vojske značilo je pristup u posve im nov svijet tu se popravljao njihov engleski, ali i njihovo zdravlje. Za mnoge odrasle u slumovima East Enda to je bilo pozitivno iskustvo. Zapažam različite tonove, pozitivne i negativne, u citatima prikazanima na izložbi, iz ratnih izdanja Daily Maila, onda kao i danas glasila središnje Engleske. Vrlo je teško bilo obuhvatiti sve oblike židovskoga postojanja u onodobnoj Britaniji. Novine su bile jedan od izvora koji su nam pomogli da steknemo neki pojam o tome što je značilo biti Židov i biti Britanac u ono doba, kaže Roz Currie. Tako s nadnevkom 21. siječnja čitamo: Način na koji su Židovi u svim zemljama pohrlili pod zastave bio je otkriće za one koji su zamišljali da su progoni i geto eliminirali duh viteštva i hrabrost Židova. No iz novinskih redaka isijava otvoreni antisemitizam. Lokalni vijećnik koji je pokušavao regrutacijsku komisiju natjerati da unovači neke od tih snažnih mladih ljudi, rekao mi je da ima više od 6000 ruskih Židova u Shoreditchu koji žive kao bubreg u loju. Možda najalarmantniji izloženi dokaz antisemitizma jest dopisnica s bijelim perom upućena jednom od ratnih zabušanata. (The White Feather Campaign, kampanja bijelog pera, u Prvom svjetskom ratu u Britaniji populistička kampanja kojom se obilježavalo kukavice, op. prev.) Išarana je zlobnim antisemitskim karikaturama koje zlosutno podsjećaju na aktualni trend anonimnog vrijeđanja ciljanih osoba putem interneta i na Twitteru. Dojmljivost izložbe pojačavaju individualne priče i izbor osobnih predmeta i pisama. U pismima bolničarke Florence Oppenheim i narednika Marcusa Segala, koji je kući poslao 150 pisama, sačuvani su izvještaji očevidaca iz prve ruke o zbivanjima na bojištu. Marcus Segal ubijen je 19. lipnja 1917, samo dan nakon što je napisao svoje posljednje pismo. U jednom ranijem pismu stoji i ovo: Zemunicu sam ispunio lišćem u čast Sukota, ali nisam smio objesiti nikakvo voće, jer ono tu ne bi dugo visjelo život ovdje čini me vrlo religioznim pa razmišljam što bi Svemogući učinio dobili smo kekse vrlo slične macesu Osobito je dojmljiva priča o sjajnom rabinu dr. Michaelu Adleru, koji je služio kao glavni dušobrižnik za židovske vojnike u britanskoj vojsci. Početkom bio je poslan u Francusku da vidi kolika je potreba za židovskim dušobrižnicima na bojišnici. Kao rezultat njegovih nastojanja do u britanskoj je vojsci bilo 14 židovskih dušobrižnika, još nedovoljno za bojišnicu dugu na stotine milja. Imao je kola s istaknutim malim Magen Davidom u kojima bi se vozio od bojišta do bojišta. Na izložbi su fotografije na kojima se vidi Adler kako vodi bogoslužje pred stotinama vojnika koji su se masovno odazvali na njegove pozive i tiskane letke. Sve ih je pozivao da mu pišu i odgovarao je na njihova pisma, pa je među vojnicima kružila šala da je njegova vreća za pisma najteža, jer mu toliki pišu. Bogoslužje je često držao u selima svega nekoliko kilometara daleko od prve bojne linije, odakle su vojnici stizali s posebnim propusnicama, često uoči velikih okršaja. Vodio je registar poginulih židovskih vojnika i o tome slao izvještaje, vodio pogrebne obrede i zbog toga okolo putovao, a također je ranjene vojnike posjećivao u bolnicama. Godine sastavio je Molitvenik za židovske mornare i vojnike na bojišnici koji je tiskan u primjeraka i podijeljen vojnicima. Preživio je rat i objavio The British Jewry Book of Honour (Knjigu časti Britanskog židovstva) koja sadrži poimenični abecedni popis svih židovskih vojnika u britanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, kao i imena poginulih, popis vojnih odličja, židovskih jedinica i informacije o židovskim bolnicama i ostalim židovskim ustanovama i agencijama. Od svih država u Prvom svjetskom ratu u Rusiji je civilno židovsko stanovništvo najviše propatilo. Židovi su biti svrstani kao stranci. Ograničenja i diskrimnacija kojoj su izvrgnuti vjerojatno je razlog njihovu iznadprosječnom sudjelovanju u revolucionarnim gibanjima, što je naposljetku pridonijelo represiji od strane vojske. Pokrenuta je kampanja za masovnu evakuacijju Židova iz graničnih područja, što je obuhvaćalo Židova u Kovnu, u Grodnu, u ruskom dijelu Poljske. Lucijen Wolf * pobrojao je njihove patnje u svom podlistku The Darkest Russia (Najmračnija Rusija) a Harold Shukman* nadovezuje se na to štivo u svojoj knjizi War or Revolution: Russian Jews and Conscription in Britain 1917 (Rat ili revolucija: ruski Židovi i regrutacija u Britaniji 1917), objavljenoj Shukman piše: Ruske liberalne i židovske novine donosile su jezovite izvještaje o zamandaljenim željezničkim transportima koji traju danima i ljudima koji putem umiru, o gradovima totalno ispražnjenim od Židova u roku od samo 24 sata. Zbog reakcija iz SAD-a i Britanije ruska je vlada zaustavila ekscesne čistke koje je započeo general Nikolaj Januškevič, no Židovi su i dalje ostali pod prismotrom, ispaštajući za sve ratne nevolje i promašaje kao i zbog revolucionarne aktivnosti. Nakon poraza i 1915, loše opremljeni i, kao što se pokazalo, loše vođeni ruski vojnici u ratne okršaje upuštali su se još samo pod prisilom vojne discipline. Niti su više imali volje ratovati, niti im je bilo Rat u Rusiji stalo do režima koji su morali braniti. Židove su pak optuživali kao zabušante koji izbjegavaju služiti vojsku, kao krivce za oskudicu, nestašicu hrane i inflaciju, poticatelje radničkih nemira, agente i izazivače sukoba među običnim vojnicima, doušnike koji neprijateljima odaju planove o položaju rovova i telefonske poruke, trovače hrane i prijenosnike spolnih bolesti u bordelima u koje zalaze ruski oficiri. Pa ipak, u ruskim vojnim memoarima židovski vojnici opisuju se kao vrsni telegrafisti, strijelci i izviđači. Suprotstavljajući se antisemitskim predrasudama Maksim Gorki i Leonid Andrejev sastavili su zbirku pripovjedaka i pjesama Štit (1916) koje govore o poštenju i hrabrosti židovskih vojnika, te oštro osuđuju naslijeđene predrasude ruskoga društva i zalažu se za potpunu židovsku emancipaciju. Nakon Februarske revolucije 1917, privremena vlada poništila je sve protužidovske odredbe u vojsci dopuštajući vertikalnu mobilnost i za Židove te im otvorila vrata časničkih škola. Doduše, kroz ta su vrata Židovi i nadalje vrlo teško prolazili, jer je u godinama nakon rata u Sovjetskom Savezu antisemitizam ponovno ojačao. * Lucien Wolf (London ), engleski židovski novinar, povjesničar, potaknut židovskim pogromima u Rusiji postao je žestok protivnik ruskog carskog režima i borac za židovska prava. U razdoblju urednik propagandnoga podlistka The Darkest Russia koji je izlazio kao dodatak The Jewish Chroniclea i bavila se položajem Židova u Rusiji. * Harold Shukman ( ), profesor suvremene ruske povijesti na Oxfordu. Njegov otac David Shukman, krojač, borio se u ruskoj vojsci u rusko-japanskom ratu , ali zajedno sa suprugom i mlađim bratom Izraelom pred progonima pobjegao je iz Rusije u London. No tri godine poslije, uoči Oktobarske revolucije, vratio se u Rusiju. U knjizi Rat ili revolucija, ruski Židovi i regrutacija u Britaniji 1917 Harold Shukman objašnjava razloge tog i takva očeva postupka. Židovske brigade Trumpeldor i The Zion Mule Corps /Cionski mazgari/ Početkom Prvoga svjetskog rata u Palestini je oko Židova živjelo u manjim gradovima te oko u poljoprivrednim naseljima. Turci su sa sumnjičavošću gledali na židovske naseljenike. Po turskoj zapovijedi zatvorene su sve židovske lokalne organizacije, a ruski Židovi, koje su smatrali neprijateljskim strancima, protjerani su u Egipat. Oko tisuću tih izbjeglica našlo je utočište u britanskim vojnim barakama u Gabbariju i Mafruzi. Sudbina je htjela da se tamo susretnu dvojica muškaraca, obojica nadahnuti vizijama o židovskoj borbenoj jedinici koja će se boriti na strani Britanaca. Vladimir Jabotinsky bio je novinar koji je pisao za ruske novine i izvještavao s različitih bojišta. Bio je oduševljeni cionist, karizmatska ličnost i rođeni vođa, prepun ideja. Poslije će osnovati revizionistički pokret i omladinski pokret Betar. Joseph Trumpeldor svakim djelićem svog bića bio je profesionalni vojnik, rođen u Pjatigorsku na Kavkazu. Kao pripadnik carske ruske vojske, borio se u rusko-japanskom ratu i izgubio ruku prilikom opsade Port Arthura. Nakod pada Port Arthura dospio je u japansko zarobljeništvo. Tamo je organizirao tečajeve iz povijesti, zemljopisa i književnosti te uređivao židovske novine. Vrativši se u Rusiju odlikovan je za hrabrost te je postao prvi Židov koji je promoviran u časnika u ruskoj vojsci. Poslije je otišao u Palestinu i postao članom kibuca Deganiah. Trumpeldor, za razliku od emotivnoga Jabotinskog, bio je šutljiv čovjek, oprezan u svojim izjavama, odlučan i čelične volje. Njih dvojica sjajno su se dopunjavali te zajedno u paru funkcionirali kao zamašnjak nabijen imaginacijom, snagom volje i motivacijom. Ispitavši najprije raspoloženje ljudi u vojarnama kao delegacija uputili su se u Kairo i britanskim vojnim vlastima predočili ideju o organiziranju židovske vojne postrojbe pod britanskim zapovjedništvom.trumpeldor je došao u ruskoj vojnoj uniformi okićen zlatnim križem Svetog Jurja. Britanci su prihvatili njihovu ideju, ali su predložilli da se organizira odred vojnika mazgara. Jabotinsky je eksplodirao: Magareći bataljon?! uskliknuo je gnjevno i odustao od nauma. To nije bilo ono što je zamišljao kao pobjednički pohod naoružanih židovskih ratnika prvi put nakon Makabejaca. Trumpeldor je drukčije razmišljao. Prividan gubitak digniteta otpisao je u korist višeg cilja. Za njega svi su ratni putovi vodili u Cion. Prevladalo je njegovo mišljenje. Do travnja na ratištu kod Galipolja okupilo se 600 židovskih krojača i drugih zanatlija. Vodio ih je irski protestant pukovnik John Patterson. (Pokojni Peter Marsh, novinar i odvjetnik, ovaj članak za Jewish Renaissance napisao je u siječnju 2004.) U njemačkoj četvrti u Jeruzalemu po njemu je nazvana ulica. Njegov zamjenik bio je kapetan Trumpeldor. Sir Ian Hamilton, general koji je zapovijedao na Galipolju, pohvalio je Odred cionskih mazgara te rekao da su pokazali više hrabrosti od ljudi na prvoj liniji. Deset posto pripadnika te vojne postrojbe poginulo je, a mnogi su se razboljeli. Trumpeldor je ranjen u rame, ali je odbio napustiti bojište. Narednik Gruškovski odlikovan je jer je, iako ranjen, obuzdao mazge i spriječio ih da pod oštrom paljbom nagrnu u stampedo. Galipoljem se pronio glas o hrabrim vojnicima pod plavo-bijelom zastavom i Magen Davidom pa su ih mnogi htjeli u svoje jedinice. U Ministarstvu rata bilo je prijedloga da se Mazgari pošalju u Irsku i tamo ratuju protiv buntovnih Iraca, no do jednoga svi su to odbili te izjavili da su oni u rat pošli ratovati protiv Turaka, a ne zato da bi poslužili kao sredstvo kolonijalnog ugnjetavanja. Odred je raspušten 1916, a bivši Mazgari prebačeni su u jedinice Židovske legije. Pod zapovjedništvom generala Pattersona te jedinice sudjelovale su u pohodima Edmunda Allenbyja u Palestini i Siriji. Peter Marsh 3

4 Godina bila je za Britaniju loša ratna godina. Kod kuće ponestaje hrane, a broj žrtava raste. Novi britanski premijer David Lloyd George očajnički traga za rješenjem koje bi dovelo do preokreta. Uvjeren je da bi napadom na slabijega neprijatelja Austriju i Tursku Njemačka mogla biti fatalno ranjena. Bitka na Galipolju izgubljena je, ali ostala je Palestina, uronjena u biblijsku povijest i priče o križarskim pohodima, dragulj u turskoj kruni. Ako bi Britancima uspjelo preoteti taj dragulj, to bi im moglo utrti put k pobjedi. Egipatske ekspedicijske snage (EEF) na čelu sa Sir Archibaldom Murrayem, protjerale su Turke iz Sinajske pustinje, a 9. siječnja stigle su u Palestinu. Tu je Murray poduzeo dva neuspješna napada na tursko uporište u Gazi. U Londonu Lloyd George odlučio je u Palestinu poslati novoga zapovjednika Sir Edmunda Allenbyja. Poznat pod nadimkom Bik zbog tjelesne građe i držanja Allenby je dobio zadatak da osvoji Jeruzalem prije Božića. U Kairo je stigao 28. lipnja te smjesta krenuo hrabriti umorno i demoralizirano ljudstvo. Njegov prvi izazov bio je proboj u Gazu, no iz strateških razloga odlučio je najprije udariti na Beer Ševu grad u negevskoj pustinji, nakog čega je uslijedila i pobjeda u Gazi 7. studenog. Bitka za Jeruzalem Put za Jeruzalem ležao je pred njima, no turski su se vojnici žestoko borili povlačeći se. Da izbjegne izlaganje Jeruzalema ratnom razaranju, Allenby je odlučio okružiti grad i odsjeći ga od turskih snaga. U prvom pokušaju nije uspio, no u noći 7. prosinca ponovno je udario, Turci su se povukli i grad je pao u ruke Egipatskog korpusa. Nakon više od 400 godina turske vladavine Jeruzalem je ponovno bio pod vlašću kršćana. To je bio upravo onaj moralni poticaj za kojim je Lloyd George toliko čeznuo. Svjestan posebnog značenja tog grada za tri velike svjetske religije Allenby je u Jeruzalem ušao pješice kroz vrata Jaffa 11. prosinca. Popevši se na Davidov toranj pročitao je proglas u kojemu ističe da nije došao kao osvajač, nego kao osloboditelj. Tijekom sljedećih trideset godina pod britanskom vlašću Jeruzalem je doživio golem napredak, a nova tehnološka dostignuća kao električna struja i vodovod postali su standard. No istodobno počeli su sukobi i nasilje, jer su se Arapi osjećali frustriranima zbog britanske potpore Židovima (prema slovu Balfourove deklaracije iz 1917), dok su Židovi strahovali od arapskih napada stanje koje se nastavilo i potrajalo do najnovijeg doba. (Prema članku Nigela Steela objavljena u Telegraphu 29. studenog 2013.) Kad su Židovi bili na različitim stranama Nikad prije u povijesti nije toliko Židova bilo mobilizirano za vojsku. Nakon izbijanja rata većina europskih građana svrstala se iza zastava svojih država, a internacionalizam je ispario u vrelini bitaka. Tradicionalna židovska molitva za vladara tek u neodređenim terminima spominje vladarove neprijatelje, kako se ne bi Židovi u različitim zemljama doveli u kompromitirajući položaj. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata službeni molitvenik za židovske vojnike i mornare u britanskoj vojsci pridržavao se tradicionalnoga hebrejskog izvornika, a engleska inačica pozivala je Boga da učini da njegovi neprijatelji padnu pred njim. Njemačka ratna verzija otišla je dalje: hebrejski tekst poziva Boga u srdžbi i bijesu da uništi one koji idu protiv nas, da učini da se predaju naši neprijatelji. Tresući se i drhtureći neka padnu... Oslabi njihovu vojsku i ometi njihove namjere, potopi njihove brodove u morske dubine. Za Židove u Njemačkoj i u Austrougarskoj osveta za pogrom u Kišinjevu, tada u sastavu ruskog carstva, pribavljala je opravdanje za rat koji je usmjerio Židova protiv Židova. Snažna, čak šovinistička potpora ratu stigla je od velikoga dijela njemačke židovske inteligencije. Budući cionistički vođa Nahum Goldmann sastavio je propagandnu brošuru u slavu njemačkoga militarizma. Još izrazitije nacionalistički raspoložen bio je pjesnik Ernst Lissauer, prijatelj Stefana Zweiga, poznat po izreci Gott strafe England (neka Bog kazni Englesku) i autor Pjesme mržnje protiv Engleske (Hassgesang gegen England, 1914). Filozof Martin Buber optužio je belgijske žene zbog oskvrnuća njemačkih leševa i ustvrdio da će rat ujediniti Nijemce i Židove u njihovoj velikoj misiji da civiliziraju Bliski istok. Najvećim dijelom poslovni ljudi i znanstvenici židovskoga podrijetla o ratu su razmišljali manje kao o iskupljujućem, svjetskom povijesnom trenutku, a više kao o golemu izazovu s kojim se oni, kao lojalni njemački građani, moraju sučeljavati. Njihovo ratno oduševljenje proistjecalo je ne toliko iz želje da ubiju neprijatelja, koliko da pokažu židovske zasluge za prihvat u njemačko društvo. Sprijateljio sam se s dvojicom umjerenijih Arapa koji su bili inteligentni i časni ljudi. Jedan se zvao Yasin, bio je iz Homsa u Siriji, ugledni trgovac, koji je trgovao pamukom i prodavao kože u Europi. Drugi je bio kršćanin iz Bejruta, po imenu Shukri, trgovao je pokućstvom... Yasin je rekao da će sve biti dobro i odlično ako se mi budemo družili dok u svijetu ne nastupi mir. Ukratko, postali smo prijatelji bliži no da smo krvni rod. To je ulomak iz dnevnika Jehude Arnona, jeruzalemskog Židova, koji je unovačen u osmansku vojsku. U raznim prilikama, kako piše Arnon, turski su oficiri obraćajući se vojsci naglašavali da su osmanski kršćani, židovi i muslimani braća u obrani svoje domovine. Židovsko iskustvo u osmanskoj vojsci vrlo je različito, u rasponu od otvorenog antisemitizma do drugarstva i uzajamna pomaganja. Godine vojna služba postala je obvezna za sve muške podanike osmanlijskog carstva. Za predratne osmanske židovske zajednice opća vojna obveza značila je potporu carstvu. Mladi Židovi već su od kao pripadnici osmanske vojske sudjelovali u balkanskim ratovima u kojima su se mnogi istaknuli. Bila je čast steći časnički čin. Primjer domoljubnog žara kad je carstvo stupilo u rat bila je parada unovačenih židovskih vojnika u Jeruzalemu, uz vojnu glazbu i govore. Kasnije, s rastućom sviješću o tegobama vojničkoga života, sve je više nemuslimana pokušavalo izbjeći vojnu službu. U Palestini od stranih Židova zahtijevalo se da prihvate osmansku nacionalnost ili će biti prognani iz zemlje; s otomanskim državljanstvom ukorak je slijedila regrutacija. Cionistički vođe ipak su podupirali osmanizaciju, pa su neki Židovi prihvatili da budu unovačeni u osmansku vojsku vjerujući da će to pozitivno utjecati na političku budućnost Židova u Palestini. Većina je ipak ostala neodlučna pa ih je na tisuće prognano ili su sami otišli u Egipat. To je dovelo do drastična smanjenja židovske populacije i zaprijetilo samu opstanku Jišuva. U trilogiji o Jeruzalemu u Prvom svjetskom ratu (Ad Jerušalajim, tri romana, prvi put U osmanlijskoj vojsci Palestinski Židovi u Osmanslijskoj vojci, 1915 U Francuskoj rabinske propovijedi oslikavale su njemačkog neprijatelja u najcrnjim bojama, povezujući ga s Amalekom, čak i sa Sotonom. Godine L Univers Israelite (židovski mjesečnik, izlazio , op. prev.) objavio je britku parodiju s temom stvaranja svijeta, s dobrim starim njemačkim Bogom kao pruskim husarom s dugim zavinutim brkovima koji svojom sabljom okolo sije smrt i koji je jednog dana zapovjedio: Neka budu ponori i bili su ponori. Zatim je taj bog stvorio bojne otrove da ubiju ljude, zapaljive bombe da unište kuće, cepeline i 420 topova da bombardiraju gradove. Vidjevši to zlodjelo bio je zadovoljan. Taj bog zla zatim je objavio svoj dekalog i zapovjedio ljudima da kradu, siluju, ubijaju i zavide drugomu. Židovski pisci i aktivisti bili su zbunjeni zbog nemogućnosti da pomire domoljublje s kolektivnom židovskom solidarnošću. Za židovske mase, bilo na bojišnici ili kod kuće, transnacionalna židovska solidarnost zadržala je iskonsku snagu često se sukobljujući s podjednako iskrenim rodoljubnim osjećajima. Židovi su nastojali sačuvati svoje internacionalne veze, bilo privatne ili profesionalne, koje su prelazile neprijateljske linije i funkcionirale u obliku filantropskih aktivnosti u korist židovskih civila u istočnoj Europi kao i ratnih zarobljenika u raznim zaraćenim zemljama. Jewish Chronicle hvalio je hrabrost židovskih vojnika na svim stranama te objavio zbroj od ukupno poginulih Židova na objema stranama, u vojskama i zemljama Antante i Trojnog saveza. Jidiš pisac S. Ansky proveo je ratne godine prikupljajući i dijeleći pomoć židovskom stanovništvu u Zoni naseljavanja i od Rusa okupiranoj Galiciji. U St. Peterburgu čuo je priču o Židovu koji je upravo bajunetom probo neprijateljskog vojnika, a ovaj je izdišući izustio Šma! Priča kaže da je njegov ubojica poludio. U Kijevu je, prema drugoj priči, Židov ubio Židova, a ovaj je na samrti izvukao vrećicu s novcem i zamolio ubojicu da je odnese njegovoj udovici i djeci koja su ostala siročad. Chaim Berezin, ukrajinski židovski emigrant u Sjedinjene Države služio je kao vojni glazbenik u britanskoj postrojbi pod generalom Allenbyjem, koja je osvojila Palestinu. U svojim memoarima on piše o susretu s njemačkim turskim ratnim zarobljenicima među kojima je ugledao i svog susjeda i prijatelja iz djetinjstva u Mogilev- Podolskom na ukrajinskoj strani Dnjestra na granici s Besarabijom. Čim sam čuo njegov glas viknuo sam: Mejlikhson! Mejlikhson, pa turski oficir?! objavljeni 1920-ih te ponovno u jednom svesku) hebrejski pisac Aharon Reuveni razmatra pitanje osmanizacije putem likova ruskih židovskih doseljenika i opisuje nezadovoljstvo neprilagođenih doseljenika i njihove planove da isele u Sjedinjene Države. Unovačeni regruti mogli su biti oslobođeni od vojske uz plaćanje određene svote. Mnoge obitelji bile su prisiljene prodati svu svoju imovinu kako bi iskupile svoje mladiće. Tko nije mogao platiti otkupninu, mogao je zatražiti dokument o izuzeću te se prijaviti u radni bataljon za teške fizičke poslove; neki su se pokušavali sakriti od policije ili su dezertirali, ali ako bi ih uhvatili smjesta bi ih ubili. Glavni razlog za izbjegavanje vojne obveze bio je sve gori odnos prema nemuslimanima: u studenom Turci su rat protiv Rusa, Engleza i Francuza proglasili svetim ratom, džihadom, pa su svi nemuslimani bili poslani u radne bataljune. Sačuvani su brojni dnevnici, pisma i uspomene napisane na hebrejskom, u kojima palestinski Židovi opisuju život u tim radnim bataljunima i o nastojanjima da prikupe novac za otkup. Primjerice u pismima koja je Jehuda Burla, poslije poznati izraelski pisac, pisao ženi kumeći je da pribavi novac za otkupninu, u potankostima se opisuje svakodnevica u radnom bataljunu u sinajskoj pustinji. Ti bataljuni popravljali su ceste, polagali željezničke tračnice, radili na građevinama, punili vreće s pijeskom i prenosili terete to su radili ljudi jer su konje i mazge trebali na bojišnici. Ljudi su patili u ekstremnim uvjetima, od vrućine i od hladnoće, gladi i bolesti, i od iscrpljenosti, što je bilo razlogom visoke stope smrtnosti. Tomu još valja pridodati poniženje koje su morali podnijeti nemuslimani koje su izdvojili iz njihovih vojnih postrojba i prebacili u radne bataljune. Glenda Abrahamson (Glenda Abrahamson umirovljena je profesorica na hebrejskim i židovskim studijima u Oxfordu, autorica knjige Dva palestinska židovska vojnika u osmanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, 2013) Još jučer pucao sam na njega, mog neprijatelja, a možda i on na mene. A sada smo opet prijatelji. Oh,veliki Bože, židovski narod ukleti je narod. Mejlikhson je, pak, rekao da je u vojsci pod turskim sultanom zarobio tri neprijateljska židovska vojnika koji su ratovali pod britanskom zastavom. Prilog priredila i tekstove prevela: Vlasta Kovač 4

5 Mora da su si na telefon uzajamno dovikivali, ledena studen vlada između izraelskoga premijera Benjamina Netaniahua i savezne kancelarke Angele Merkel nedavno je javio Der Spiegel. Gotovo se više ne da sakriti što škripi u njemačko-izraelskim odnosima. Ne samo komentatori - naposljetku u posljednje vrijeme čak i u Springerovim medijima kritiziraju izraelsku politiku nasilja sve oštrije i često izražavaju ugođaje protiv, u kojoj Izrael postaje sve neomiljeniji, jer se na nj gleda kao na agresora. Njemački političari svoju Holokaustom uvjetovanu usplahirenost; odolijevajući predbacivanja o antisemitizmu, otvoreno izvrgavajući ruglu izraelsku vanjsku politiku. Berlin nije više tako otvoren za izraelske želje. Ima svoju posebnu odgovornost naspram židovske države, s istom ozbiljnošću kao i prije, optužuju čak i izraelske diplomate. Naposljetku je Merkelova zaključila da se uzdrži od glasanja o dizanju vrijednosti statusa Palestinaca u Ujedinjenim narodima umjesto da - kao što ju je zamolio Netanijahu - poput Kanade glasa protiv. I u svom vlastitom uredu dade si savjetovati od ljudi koji tome Bene Daniel: Dobro i zlo kao nikad prije otvoreno pristupaju i u Njemačkoj naposljetku označavaju spoznaju dobara i uvedu je iz naseobina. Der Spiegel zaključuje da se bilateralni odnosi između dviju država nalaze na povijesno najnižoj točki. No kako jasno i lako dolazimo do takva zaključka - toliko da je priprost i lažan. Jer odnos Izraela i Njemačke daleko je previše opsežen i kompleksan, da bi se svodio na izostalu privlačnost između Merkelove i Netaniahua. Već gole brojke dokazuju da Njemačka prema Izraelu postaje sve neomiljenija, jer na nju gledaju kao na agresora. Nije to nikakva jednosmjernica. Nakon Saudijske Arabije židovska je država najvažnija mušterija na Bliskom istoku. Više od 6000 njemačkih poduzeća podupire danas veze s izraelskim tvrtkama. Kancelarka i premijer uzajamno se nadvikuju? Možda. Ali poslovni partneri tako usko surađuju kao još nikad. Godine iznosio je poslovni volumen oko 6,5 milijuna američkih dolara uz prirast od jedva 5% u usporedbi s proteklom godinom. Pritom izvozi Njemačka u Izrael gotovo dvostruko u obrnutoj usporedbi prema Izraelu. Obje zemlje okorištavaju se besprimjerno uskom suradnjom u istraživanju i razvitku koncerna poput SAP Henkel Siemensa i Daimlera koji u Izraelu imaju proizvodne poslovnice, a izraelske tvrtke ulažu u Njemačkoj. Nedvojbeno zjapi u pitanju naseobina dubok politički jaz između Jeruzalema i Berlina, kao uostalom i prema Washingtonu i gotovo prema svakoj svjetskoj metropoli osim Mikronezije. I točno se podudara da će se priroda odnosa promijeniti što više Holokaust odmiče u prošlost. Uvijek sve manje Nijemaca osjeća krivnju i odgovornost prema državi žrtava, uvijek sve više žele to prema općim stajalištima prosuditi. I uvijek sve manje Nijemaca može opravdati egzistencijalnu prijetnju Izraela. Tko živi u tvrđavi zvanoj Europa, ne zna kako se osjeća mali otok stabilnosti i blagostanja usred arapskoga mora s bučnim prevratom. Ili što za neku državu znači na trima svojim granicama biti ugrožen od terorističkih organizacija, koje raspolažu s više od raketa. Te razlike same dostaju da pridonose mnogim nesporazumima. No potrebni su ideološki naočnjaci posebnih veličina za stiliziranje te prepirke do stiliziranja najniže točke bilateralnih odnosa upravo kada predstoje vladine konzultacije. Cijela je Savezna vlada otputovala u Jeruzalem, i obje strane čine goleme napore, koje zastupaju posebne odnose, sposobnima da se ubuduće dadu provoditi. Već dulje vrijeme ne počivaju više odnosi na tužnoj prošlosti, nego na zajedničkim vrijednostima, interesima i nadi u procvat budućnosti. U pitanjima sigurnosti kooperacija je čvršća nego ikad, i ne samo zbog šest podmornica (izraelski najskupocjeniji oružani sustav koji je Berlin u jednoj trećini subvencionirao) Njemačka će u državama, u kojima Izrael nije diplomatski zastupljen, ubuduće obavljati konzularne službe za Izraelce. Ubuduće će odrasli ljudi ispod tridesete zahvaljujući novome sporazumu stjecati nove vize, prema kojima će, zahvaljujući novom sporazumu, uvijek u drugoj - državi, moći godinu dana živjeti, raditi i studirati. Obje Vlade žele surađivati da se arhitektonska baština njemačkih židovskih izbjeglica uzdrži u svjetskoj kulturnoj baštini Tel Aviva. Izraelska vlada želi počev od ponuditi njemački jezik kao dužnosno-izborni predmet, u gimnazijama. Unatoč prevladavajućih udaljenosti između kabineta. Tako veze između Merkelove i Netaniahua mogu ostati loše po miloj volji. Veze između dviju država i naroda tako su dobre kao nikad prije. Iz bečkog tromjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić. Pronađena umjetnička djela preživjelih Holokausta u nacističkom skrovištu Djela koja su pripadala kolekcionaru koji je na jedvite jade izbjegao logor pronađena u münchenskom stanu Fritz Salo Glaser trebao je biti jedan od posljednjih Židova, deportiranih iz Dresdena, no tri dana prije nego što se trebao ukrcati u vlak za Terezin saveznički su zrakoplovi bacili nekih tona bombi na grad - i usred pomutnje Glaseru je uspjelo pobjeći. Vatrena je oluja razorila veći dio gradskoga središta i desetljećima se Glaserova obitelj pribojavala da je stradala njegova omiljela zbirka moderne umjetnosti, sakupljena tijekom godina u studijima najistaknutijih dresdenskih umjetnika. Ovog su tjedna, međutim, otkrili da su neka djela izbjegla uništenje u plemenu i preživjela u münchenskorn stanu Corneliusa Gurlitta. Ovog je tjedna 13 djela iz Glaserove zbirke izronilo iz internetske baze podataka izgubljenih umjetničkih djela, kada je njemačka vlada postupno razotkrila pojedinosti o otkriću riznice umjetničkih djela, pronađenih u Gurlittovu stanu. Ona uključuju uglavnom djela dresdenskih modernista koja pripadaju pokretu Neue Sachlichkeit (Nove stvarnosti) kojem su pripadali Bernhard Kretschmar, Otto Griebel i Conrad Felixmüller. Glaserova je snaha još živa i boravi u Njemačkoj. Ako je dosad odbijala da govori, ili da se obraća tisku, njezina savjetnica Sabine Rudolph izjavila je da su bile «iznenađene, sretne i pomalo u nevjerici» kada su došle do tog otkrića. Rođen u Zittauu, Glaser bijaše odvjetnik, prije no što je bio dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu ih udaljio se od svoje židovske vjere i ušao u dresdenske boemske krugove, nastavivši odvjetničku djelatnost. Prema navodima Heike Biedermann, istražiteljice Dresdenskog državnog arhiva, Glaser je bio poznat zbog umjetničkih i glazbenih sastanaka koje je održavao u svojoj kući, a često bi upadao u umjetničke studije da bi trgovao košarama za hranu. «Uvijek sam znao da vaša umjetnost ima vječnu vrijednost», pisao je u pismu prijatelju Ottu Dixu, koji je naslikao dva Glaserova portreta. Kada su nacisti došli na vlast, Glaser je izgubio pravo da djeluje kao odvjetnik i povlastice stečene kao ratni veteran. U nemogućnosti rada bio je prisiljen postupno prodavati svoju umjetničku zbirku. Ostaje nejasno kolika su djela dospjela u ruke sakupljača Hildebranda Gurlitta i odatle prenesena u stan Corneliusa Gurlitta. Zakonodavna je situacija složena u pogledu opljačkanih umjetnina i djela, zaplijenjenih kao izopačena umjetnost. Dok je postojao Zakon o federalnoj naknadi, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, koji je propisao povrat opljačkanih umjetničkih djela ili prodanih pod pritiskom. Nikakav zakon to danas profesionalno ne obvezuje. Ono što nadalje otežava situaciju jest to da Istočna Njemačka nikada nije imala takav zakon, ali umjesto toga nudi socijalnu sigurnost za žrtve nacističke vladavine. No Rudolphova vjeruje da će sadašnji njemački civilni zakon dopustiti povrat Glaserovih umjetničkih djela. Ključno je pitanje, kako ona tvrdi, bi li Cornelius Gurlitt nastojao spriječiti takav zahtjev. Nadam se da to ne bi bilo u njegovu interesu, tvrdi ona. Prije nekoliko dana Gurlitt je otkriven da trguje u blizini svoga stana, i kažu da je u utorak krenuo taksijem liječniku. Kad su ga reporteri zapitkivali oko umjetničkih predmeta, odgovorio je da o tome ne može ništa reći, jer ništa ne zna. Ako se umjetnička djela postupno vrate Glaserovim nasljednicima, bio bi to znatan dobitak za čovjeka kojeg je prevarila povijest, i to višestruko. Optužen od nacista u doba Trećega Reicha zbog komunizma, kasnije ga optužiše za potpomaganje neofašističkih težnji pa mu je stoga oduzet status žrtve fašizma 1947, nakon što je uspješno na sudu predstavljao skupinu bivših nacista. U to je vrijeme Glaser rekao: Ako branim te optužene ljude, to sigurno nije zato jer sam fašist ili fašistički simpatizer. Činjenica što sam Hitlerov protivnik nije u meni ugasila moju glad za pravdom. Philip Oltermann (Berlin) Iz londonskog dnevnika The Guardian odabrao i preveo Branko Polić. Sabine Dobel i Britta Schultejans Gurlittovo milijunsko blago ide u Švicarsku OSTAVŠTINA Umjetnički muzej u Bernu jedinstveni je nasljednik zbirke. Bavarsko ministarstvo želi preispitati izvoz slika. München/Bern. Münchenski je sakupljač umjetnina Cornelius Gurlitt mrtav. Prethodno je još opunomoćio nasljednike. Krimić, što ga umjetnički svijet mjeseci- ma drži u napetosti, još nije prošao. Nadolaze pitanja i odgovori. Što dalje s Gurlittovom zbirkom milijunske vrijednosti? Gurlitt je odredio da se slike pošalju u Švicarsku, u umjetnički muzej u Bernu. Muzej je to potvrdio. Kada će se to ostvariti, ostaje otvoreno pitanje. I oko jednog dijela zbirke, koja dolazi u pitanje kao moguća nacistička pljenidbena umjetnost, brinut će se još barem godinu dana Taskforce. Ona polazi od 458 sumnjivih slika. Drugi bi dio trebali dobiti nasljednici. Zašto u Bern? To ni samu muzeju nije jasno. Veza s Gurlittom kuća dosad nije imala. Vijest je za muzej bila osvanula poput groma iz vedra neba. Pretpostavlja se da je Gurlitt nakon zapljene njemu omiljelih slika i posredničkog postupka njemačkih vlasti bio do te mjere ozlojeđen da svoje blago nije želio ustupiti ni jednoj njemačkoj ustanovi. Dolaze li tu i rođaci djelomično u pitanje? Gurlitt nema djece i nakon njegove smrti postoje samo dalji rođaci. Njima pripada je- 5

6 dan dalji bratić u Španjolskoj i njegov šurjak u blizini Stuttgarta. Pravo na dio imovine prema predsjedniku njemačkoga foruma za nasljedna prava, Antona Steinera, nemaju. Kada će doći do službenoga razjašnjenja? Gurlitt je ostavio svoju oporuku kod jednog bilježnika u Baden- Württembergu. Službeni sud u Münchenu kao sudbeni predmet ostavštine zatražio je i računa s tim idućeg tjedna. Onda će tu nadležni pravnik ispitati oporuku, da bi ustanovio, je li propisno uspostavljena, te da ustanovi, je li pokojnik naveo nasljednike, rekao je predsjednik suda Gerhard Zierl. Je li jednostavno iznijeti zbirku iz Njemačke? Moguće da nije. Ako slike idu u zemlju koja ne pripada Europskoj Uniji mogla bi prema okolnostima zakon za zaštitu njemačkih kulturnih dobara protiv otuđenja (vidi Info-ormar) zahvatiti. Bavarsko ministarstvo za umjetnost kao nadležna ustanova treba ispitati jesu li djela iz Gurlittove zbirke uvrštena u taj popis. Hoće li se podrijetlo slika i nadalje preispitivati? S priličnom sigurnošću. Utanačenje što ga je Gurlitt tek u travnju zaključio sa saveznom vladom i slobodnom državom Bavarskom povezuje prema ministarstvu pravosuđa za nasljednike. Odvjetnik nasljednika Markus Stötzel računa s odugovlačenjima u raspravama, s potomcima od nacista izvlašćenih posjednika, Sada smo u praznom prostoru (vakuumu). ZAKON: Zakon za zaštitu njemačkih kulturnih dobara protiv otuđenja (KultgSchG) vrijedi od za vrijedne predmete u privatnom vlasništvu, bude proširen i otada se proširuje i na nadmoćna kulturna blaga javnosti. Uredba naglašava da djela, koja u popisu nacionalno vrijednih kulturnih dobara popisana, kod izvoza iziskuju pristanak. Iz hamburškog dnevnika Solinger tagblatt odabrao i preveo Branko Polić. Umjetnički muzej u Bernu nasljeđuje slike iz posjeda preminulog sakupljača Corneliusa Gurlitta. FESTIVAL TOLERANCIJE 8. FESTIVAL ŽIDOVSKOG FILMA ZAGREB, Osmi po redu Festival židovskog filma održan ove godine u Zagrebu protekao je u slavljeničkom ozračju. Osim što je kroz tjedan dana prikazano ukupno oko 70 filmova, došli su i mnogi pozvani strani gosti: redatelji, glumci, scenaristi itd., a posebno svečano obilježena je 20-godišnjica Oscarom nagrađenog filma Schindlerova lista, čijoj je svečanoj projekciji, uz Branka Lustiga, prisustvovalo još 8 članova filmske ekipe koja je surađivala na Schindlerovoj listi na čelu s glavnih protagonistom Ralphom Fiennesom. Više od pola sata trajao je razgovor s publikom ovoga poznatog glumca, a na kraju je uručio cvijeće našoj profesionalki Nadi Pinter. U razgovoru Ralph Fiennes je, između ostalog, rekao: Osjećam ogromnu količinu energije koja izbija iz ovoga filma, kroz koji je ispričan Lustigov život. Jako sam ponosan što sam ovdje i što se ovaj film prikazuje po školama diljem svijeta. Nema zemlje koja je nevina i nije odgovorna da se dogodilo takvo veliko zlo. Čuo sam za suradnju zemalja iz ove regije, da si pomažu da premoste mnoge postojeće razlike. Film ima moć da utječe na ljude i navede ih na razmišljanje. Ta moć prodire kroz glumca. Za vrijeme snimanja Schindlerove liste vladao je kolektivni duh. Bili smo odlučni sve prikazati kako treba: hladan zimski dan u Poljskoj, kada su Židove tjerali u geto. Scena iz kafića u Krakovu snimljena je za vrijeme obredne večere za židovski Pesah. Mislim da mladi naraštaj, nije zaslužio mržnju, zaključio je Fiennes. Potom je uslijedila slavljenička projekcija filma do duboko u noć, pred prepunom dvoranom kina Europa. No, svečanoj atmosferi Festivala tu, dakako, nije kraj. Ona se manifestirala čitavo vrijeme kroz prisutnost gostiju iz svijeta filmske umjetnosti, da bi završila posljednje večeri svečanim uručenjem odličja Repubile Francuske Ordre des arts et des lettres / Vitez umjetnosti i književnosti / počasnom predsjedniku Festivala Branku Lustigu. Odličje je uručila, iz mnogo pohvala i lijepih riječi, francuska Veleposlanica u Zagrebu, Nj. E. Michèle Boccoz uz prisutnost ostalih visokih uzvanika. Piše: Spomenka Podboj Za svečano otvorenje u spomen na Papu Ivana Pavla II. i sve one koji su spašavali nevine, izabrana je povijesna drama Kardinal Židov, istinita priča o Jean-Marie Lustigeru, rođenom Židovu - najvišem predstavniku francuske Crkve i bliskom povjereniku Pape Ivana Pavla II. Film o osobenjaku koji nije skrivao svoje židovsko podrijetlo, čak ni kada su to često koristili ne bi li ga uništili, upečatljiva je priča o hrabrosti koja je obilježila njegovu teologiju, ali i osobni život, piše Branko Lustig, predsjednik Festivala tolerancije. Film je prikazan 18. svibnja u kinu Europa u Zagrebu. Dakle, protagonist ovog suptilnog biografskog filma je Aaron Jean-Marie-Lustiger, sin poljskih Židova, pokršten na katoličanstvo, koji se kasnije pridružio katoličkom svećenstvu, i do kraja života ponosno je isticao svoj dvostruki identitet: katolik - Židov. Ni Židovi ni katolici nisu time bili oduševljeni, no Lustiger postaje kardinalom u Orléansu. Slovio je kao progresivna ličnost, pouzdanik i prijatelj Pape Wojtile / Ivana Pavla II., koji je nedavno proglašen svetim, op.a./. Postaje potom nadbiskup Pariza. Film uspješno prati životnu priču Jean-Marie Lustigera, kojega su njegovi poljski roditelji pokrstili godine kada je imao samo 13 godina. Vjetrovi antisemitizma snažno su puhali Europom, a opasnost od nacista bila je neposredna. Lustiger se spasio u krilu katoličke crkve, a njegova je majka ubijena u Auschwitzu. Jedan od najpotresnijih prizora u čitavom filmu je njegov Kardinal Židov Igrani film, Francuska, Režija: Ilan Duran Cohen Uloge: Laurent Lucas, Aurélien Recoing, Audrey Dana Gošća: scenaristica Chantal De Radder posjet tom zloglasnom logoru godine. Kao okamanjen stajao je pred već zahrđalim vratima krematorija. Kardinal Lustiger, kojega uspješno tumači Laurent Lucas, ostaje posve osupnut kad se u kompleksu nacističkog logora nađe pred ulazom u Židovsko-kršćanski centar Auschwitz. Bio je to samostan sestara Karmelićanki. Sve je bilo smišljeno da se zamaskira Holokaust, sve što se Židovima dogodilo u Auschwitzu i drugim logorima. Poljaci žele umanjiti vlastitu krivnju za sve te strašne zločine. Htjeli su Auschwitz pretvoriti u mjesto kršćanskog stradanja i hodočašća. Vodili su se dugi pregovori, dok naposljetku karmelićanski samostan nije premješten. Kardinal Lustiger posjetio je i logor Birkenau u pratnji novoga Pape Benedikta XVI. u siječnju godine. Posebna vrlina ovoga filma je što kardinal Lustiger nije prikazan, jer to nije ni bio, kao dvostruka ličnost, s pripadajućim moralnim dilemama oko svojih vjerskih uvjerenja. S jednakom ljubavlju i jednakom snagom branio je i svoje katoličanstvo i svoje židovstvo, koje mu je dato rođenjem. Istina je jedino da mu je to uporno isticanje dvostrukog identiteta donijelo mnogo neprijatelja, ali i prijatelja iz obje religije. Uz dozvolu glavnog rabina Francuske, kardinal Lustiger izmolio je kadiš u sinagogi za svoju pokojnu majku, ubijenu u Auschwitzu. Kardinal Aaron Jean-Marie Lustiger pariški nadbiskup, pokopan je 10. kolovoza u Katedrali Notre Dame, a njegov nećak Arno Lustiger izmolio je kadiš tradicionalnu židovsku molitvu za mrtve u slavu kardinala židovskih korijena. To je bilo prvi puta da se kadiš moli u kršćanskoj katedrali. Nakon prikazanog filma u razgovoru je sudjelovala gošća Festivala, scenaristica Chantal De Rudder. Film je nagrađen na Židovskom filmskom festivalu u Bostonu, u Monte Carlu, te prvom nagradom na Festivalu u Luchonu. Edukacijska jutra Edukacijska jutra zaštitni su znak Festivala tolerancija, a prepoznatljiva su i izvan naših granica. Održavaju se redovito pred punom dvoranom školaraca u kinu Europa. Ovi mladi ljudi, na sramotu našeg obrazovnog sustava, uglavnom i ne znaju što znači zlokobna riječ Holokaust, a još manje mogu naslutiti kakvo se zlo skriva iza brojnih simbola mržnje, koja sve više eskalira i jednoga dana društvo bi se opet moglo naći pred ogromnim problemima. Povijest Holokausta vrlo je učinkovito tematsko područje kroz koje se učenike može upoznati s činjenicama iz prošlosti koje su dovele do nezapamćenog genocida, također o potrebi i značenju tolerancije, suosjećanja s patnjama drugih ljudi koji žive pored nas, da se nikada više u budućnosti ne bi dogodilo slično zlo. 6

7 Mirko Ilić: Govor mržnje Edukacijsko jutro održano Ugledni predavač i svjetski poznati grafički dizajner i ilustrator, Mirko Ilić, koji živi i radi u New Yorku, autor je vizuala Festivala tolerancije i ove godine održao je multimedijalno predavanje pod nazivom Simboli mržnje. Mirko Ilić je u svojoj bogatoj karijeri bio kreativni direktor međunarodnog izdanja magazina Time te njujorškog Times Op-Ed časopisa. Danas ima svoj multidisciplinarni studio specijaliziran za grafički dizajn, predaje na School of Visual Arts u New Yorku, a objavio je i nekoliko knjiga. U spomenutom predavanju Govor mržnje govorio je o neofašističkoj ikonografiji sveprisutnoj u javnim prostorima na području država bivše Jugoslavije, i šire. Prikazivanjem brojnih primjera na ekranu, ukazao je na regionalni problem prešućivanja ili nemara javnosti na opažanje tih opasnih simbola i grafičkog govora mržnje neonacističkih grupacija koje u posljednje vrijema jačaju, postaju sve brojnije i sve nasilnije. Većina ljudi ne zna što znakovi skinhea- Dobitnik nagrade Oscar, redatelj Pepe Danquart, ovim je filmom ispričao istinitu priču o devetogodišnjem židovskom dječaku Jureku, koji je godine, nakon dirljivog rastanka s ocem, sam pobjegao iz varšavskog geta i preživio do kraja rata, skrivajući se po šumi, spavajući pod drvećem među šumskim životinjama. Zima je, sve je zaleđeno, a Jurek trči i trči, tražeći ljude koji će mu pomoći. Unatoč mračnoj temi gledatelj može uživati u majstorski snimljenim krajolicima poljskih šuma, livada i zelenih obronaka, kojima je ovu zemlju priroda bogato obdarila. Dok mu neki ljudi pomažu, drugi pred njim grubo zatvaraju vrata dok ga naposljetku ne prihvati jedna poljska obitelj. Vidimo ga kako pomaže svim seoskim poslovima, a potom u crkvi pred ikonom, s križem oko vrata i krunicom. Proljeće je Jurek mora otići iz sela, jer imanje pripada poljskim Nijemcima. Rat je napokon završen, no, posve neočekivano, iz grada dolazi čovjek iz židovske organizacije koja traži i zbrinjava preživjelu židovsku djecu bez roditelja. Jurek i njegova nova poljska obitelj obliveni su suzama i ne žele se rastati. Međutim, tijekom dugog i ozbiljnog razgovora s čovjekom iz židovske organizacije, Jurek se prisjeća oproštaja s ocem i njegove sudbinske poruke: Ne zaboravi! Ti si sada ja. Moraš biti hrabar, uporan, ne odustati, boriti se. Nikada ne zaboravi svoju majku, sestru, oca. Nikada ne zaboravi da si Židov! Bio je to odlučujući trenutak. Usred zime Jurek odlazi u sirotište u Lodzu, s druge strane Visle. Bio je veoma talentiran, dobija stipendiju za studij matematike, a iseljava u Izrael, gdje susreće svoju sestru i njezinu obitelj. Zaljubio se u Sonju, imaju četvero djece i šestero unučadi. Kraj priče. Nisu svi imali sreću preživjeti. Ja sam bio jedan od njih, da /neonacističke skupine/ znače. Oni su najopasniji i najagresivniji. Čitavu svoju ikonografiju Nijemci su izgradili na osnovi runa /lubanje/. Navijači mnogih, velikih i malih nogometnih, a i drugih sportskih klubova, nisu privrženi sportu. To su kriminalci koje koriste političari, primjerice da u Beogradu zaustave Gay paradu. Među njima nema žena. U Americi ima mnogo više toga nego kod nas, ali sve skupa nije naivno kako možda izgleda. Postaje sve masovnije. Zloupotrebijena je čak i zastava Vatikana: na praznoj žutoj stranici našao se znak lubanje. Među mnogim ilustracijama mogli smo vidjeti grupni pozdrav ispred Muzeja Mimara u Zagrebu, a utješno je što, za sada, nemaju uniforme. Ovo nisu navijači. To je zlostavljanje sporta. Sport je iskorišten za nešto drugo. Komentirajući sukob Šuker-Jovanović, Mirko Ilić kaže: Svi se trebaju ispričati Romima. Svaka država koja ima nedodirljive, u ozbiljnim je problemima. Branko Lustig: Edukacija o Holokaustu Na početku ovog edukacijskog jutra prikazan je igrani film "Trči, dječače, trči!", čiju je projekciju omogućio Goethe institut u Hrvatskoj. Trči, dječače, trči! Igrani film, Njemačka/Francuska, Režija: Pepe Danquart Uloge: Andy Tkacz, Rainer Bock, Elizabet Duda, Janette Hain, Itay Tiran kaže Branko Lustig. Bilo je mnogo logora. 1,6 milijuna djece nije se spasilo. Mi koji smo bili u Šleziji imali smo više sreće. Kad sam bio mali zvali su me kuruzni, zbog svijetle puti i kose. U rudniku ugljena u Poljskoj vodio sam jednog konja i dijelio sam zatvorenicima vodu. U logoru Birkenau su ljude i djecu gušili plinom. Vi ne znate koliko ste sretna djeca! Ove poplave podsjećaju me na logore. Nisi imao gdje da se skloniš, kiša je po nama padala. Ovakvi me filmovi rastužuju a trebao bih biti sretan što sam među vama i pričam vam o tome, jer jednoga dana ljudi više neće vjerovati da su te strahote bile moguće. Svi su jednaki, sva su djeca ista i svi živimo pod istim suncem. Treba pamtiti 1,6 milijuna ubijene djece, poručuje neuništivi borac Branko Lustig. Terence Pike, predstavnik UNHCR-a, nakon prikazanog kratkog dokumentarca Tri sukoba, snimljenog na području Jordana, Malija, Južnog Sudana i Sirije, kaže: Jurekova povijest, kako vidite, nije završena ni danas. Edukacija mladih o Holokaustu važna je, jer upozorava na potrebu tolerancije, prihvaćanje različitosti i stvaranja mirnoga suživota između pripadnika različitih nacionalnosti i različitih religija. Opasno je ako se tolerancija pretvori u ravnodušnost za patnje i boli onih koji žive uz nas ili oko nas. Važna je solidarnost. Redatelj Stefan Ruzowitzky bio je gost Festivala na večerašnjoj projekciji svog filma Iskonsko zlo. Ovaj je dokumentarni film i pred autorsku ekipu i pred gledatelje postavio mnoga ozbiljna i teška pitanja o uzrocima i korijenima zla koje u nekim, napose ratnim okolnostima eskalira do neslućenih granica. Zašto normalni ljudi postaju masovnim ubojicama? Zašto nekad pristojni očevi ubijaju žene, djecu i novorođenčad? Počinitelji su članovi nacističkih eskadrona smrti koji su ubili oko 2 milijuna Židova civila u istočnoj Europi - mecima, licem u lice. Čuli smo njihove misli iz pisama i dnevnika koje su čitali profesionalni glumci, čuli smo i što su rekli na suđenju. Zašto nisu odbili izvršiti te stravične naredbe? Kako je ubijanje postalo rutina? Kako su uspjeli sebi opravdati svoje postupke i kako su ih vođe izmanipulirali? Nažalost, kaže redatelj u razgovoru s publikom, ovaj film nije samo o nacistima, nego o svima nama. Masovni ubojice su ljudi poput vas i mene. Govoreći o nacističkim zločinima, pitamo se kako je moguće ubijati civile? U gradu odmazde bilo je ljudi-ubojica, prava mašinerija smrti. Sve je to dokazano na sudu u Nürnbergu. Bio je to nacrt genocida. Ali, kako je bilo moguće ostvariti takav pakleni plan, usmjeren prije svega protiv Židova? Vojnik je vezan za svoju postrojbu, a kad se pokrene ideološka propaganda, onda je sve moguće. U svijest vojnika usađena je nesumnjiva krivnja Židova njihova sprega s boljševizmom, teza o nižoj rasi. Židovi nisu nedužni, a nikako ne bi mogli izbjeći svoju sudbinu. Zato je najjednostavnije ubiti ih odmah. Jadan od vojnika govori kako je ubijao u tandemu sa svojim kolegom. Ubijali su žene i djecu. Jedan bi istrgnuo dijete iz majčina naručja, drugi je ubio majku, zatim i dijete, koje bez majke ionako ne bi moglo živjeti. Nažalost, vremenom, izloženi propagandi i specijalnoj obuci, vojnici se prilagode tim masakrima i ekstremnim uvjetima, čak imaju i podršku okoline. U početku mnogi kažu: Došli smo se boriti, a onda smo morali ubijati bespomoćne ljude. Međutim, osvojeno područje moralo je biti posve očišćeno da bi se tu poslije rata mogli naseliti Nijemci. Istrebljenje stanovnika mnogih sela na okupiranom istočnom bojištu trajalo je mjesecima i godinama. Preživjeli stanovnik sela Bibirka u Ukrajini ističe kako su do tada svi mirno živjeli. Najednom scena koja prikazuje kako je oko sinagoge stvoren geto, okružen žicom. Bila je to specijalna operacija. Židove u koloni odvode u logor Belzec, dok ostali to mirno Iskonsko zlo Dokumentarni film, Njemačka/Austrija, Režija: Stefan Ruzowitzky promatraju. Nazočnost promatrača legalizira zločin. Obuka i propaganda poništavali su svaki otpor vojnika, jer se stvorio dojam da su za ta zlodjela imali podršku svoje okoline. Tu su uniforme i streljački vod. Stvara se požuda za ubijanjem. Rijetki su vojnici pružali otpor. Pozlilo mi je i više nisam mogao pucati. Mislio sam na svoju djecu., kaže jedan slabić. Zamijenili su me. Vojnici su bili u klopci: svi su govorili da je to što rade ispravno. Govore im: Nama Nijemcima suđeno je da budemo narod budućnosti. Ne smijemo dopustiti da ova djeca odrastu i postanu osvetnici koji će ubijati našu djecu. Isticala se čast morala: sve su činili iz ljubavi prema vlastitu narodu. Činili su stvari koje su bile norma u nacističkom sistemu. Najstrašnije ubojstvo bilo je kraj Kijeva. U roku od šest sati ubijeno je ljudi. Bez ikakove grižnje savjesti ubojice su pisale pisma svojoj djeci, svojim obiteljima: Možete se pouzdati u tatu, on stalno misli na vas! Dijelove pisama i dnevnika ovih hladnokrvnih ubojica, u filmu čitaju profesionalni glumci. Ipak ostaje pitanje: koji su bili motivi ubojica i kakva je njihova moralna odgovornost? Bila je to biološka vizija istrebljenja Židova. Trijumfalizam ovih operacija dovodi izvršitelje u stanje nadmoći. Brutalnost rata izolira vas od života, kaže redatelj. Koji su motivi ubojice? - Konformizam: ne možemo reći NE. Nasilje je ugrađeno u naš DNA. Za zločine većina ljudi uopće ne zna. Ubijano je svakoga dana ljudi. Svi znaju za Babji Jar. Između i godine u istočnoj Europi ubijeno je oko 2 milijuna Židova. Na kraju se svatko od nas može zapitati: da li se treba pomiriti s činjenicom da je zlo u nama genetski programirano, da spava i čeka trenutak buđenja, ili mu se moramo suprotstaviti svojim čvrstim moralnim načelima i ugušiti ga u korijenu? Konačno, Bog je svakome čovjeku darovao izbor između dobra i zla. Zlo treba prepoznati u začetku. Čim vidite da fanatici podjaruju rulju na revolt, znate da se sprema genocid. Kada se nađete u streljačkom vodu s uperenom puškom, tada je već kasno. Svim demokratskim sredstvima zlo treba spriječiti. Imao sam djeda koji je bio nacist i borio se na Istočnom frontu. Umro je kad sam imao dvije godine i - kako su mi rekli - nikad nije htio razgovarati o tome što se tamo događalo. No, toj generaciji taj film nije namijenjen, njih ionako danas gotovo više nema. To je film za moju djecu kojoj želim pokazati da su te stvari i danas strašno važne, da se i danas posvuda događaju, kaže na kraju Oscarom nagrađen /za film Krivotvoritelji, 2008., op.a/ austrijski redatelj Stefan Ruzowitzky. 7

8 Past će noć Dokumentarni film, Velika Britanija, Režija: Andre Singer Sveopće interesiranje izazvala je najava Branka Lustiga još prije početka 8. Festivala tolerancije, u razgovoru na HTV, da će između ostalih, biti prikazan i jedan, do sada neviđen dokumentarni film Alfreda Hitchcocka. Radi se, naime, o vrsnom dokumentarcu grupe uglednih filmaša kao što su Sidney Bernstein, Richard Crossman i Alfred Hitchcock, koji su koristili izvanredne arhivske snimke i svjedočanstva osloboditelja i zarobljenika, da bi stvorili istinit film o stanju u nacističkim sabirnim logorima koje su na kraju rata oslobodile savezničke snage. Snimateljske ekipe, u sastavu svojih armija, naišle su na jezovite i posve neočekivane prizore u, na brzinu, napuštenim logorima smrti u kojima je i dalje harala glad, tifus i ostale zarazne bolesti, a uokolo su hodali ljudski kosturi zamotani u krpe. Mrtva tjelesa ležala su svuda okolo u gomilama, među bolesnima, a smrad raspadajućih leševa bio je neizdrživ. U logoru Belgen Belsenu, u koji su Britanci ušli godine, bilo je još oko logoraša. Filmske ekipe u ekstatičnom šoku snimaju: nitko ih nije pripremio za ono što će vidjeti! Kao da je nastupio kraj svijeta. U svakom su britanskom vojniku zatvorenici vidjeli Boga. Film je bio nepobitan dokaz o tome što se dogodilo u Belgen Belsenu. Kao da je ispričana priča o cijelom čovječanstvu. BBC je čekao s objavom tih materijala, a čitav film, koji se ubrzano montirao, bio je arhiviran iz političkih razloga po nalogu Britanske vlade. Film je star 70 godina. Sve to vrijeme proveo je u Kraljevskom vojnom muzeju u Londonu, kaže aktualni redatelj filma Andre Singer, posebni gost na našem Festivalu. Film je pun teških i šokantnih prizora i, zapravo, još nije dovršen. Bit će gotov za mjesec dana i bit će još promjena. Bilo je urgentno pokopati mrtve, pobrinuti se za žive i liječiti bolesne. Po naredbi vojnih zapovjednika, 500 mađarskih zarobljenika, zapravo logorskih čuvara, kopalo je grobove, a angažirani su i svi SS-ovci, među njima i mnogo žena. Na kraju je stigao i buldožer. Zapovjeđeno je da se dovedu i Nijemci, žitelji iz okolice logora, da gledaju ovaj masovni pokop. Sovjetska vojska borila se blizu Lublina. Kad su ušli u konc-logor, ljudi su još gorjeli, iz krematorija se još dimilo. U prostoru logora pronađeno je pari obuće i mnogo odjeće, dječjih igračaka, a posebno je bila skladištena ženska kosa. Bilo je to u Majdaneku i u Auschwitzu. Snimljen je prvi filmski zapis zločina protiv čovječnosti. Redatelj Alfred Hitchcock radio je na tom dokumentarcu potkraj Drugog svjetskog rata. Nekoliko poznatih filmaša ujedinilo je svoje snage kao bi napravili film koji pruža neosporne dokaze o tome što su savezničke trupe zatekle u njemačkim logorima. Svaka nova generacija mora imati pristup tim dokazima! Amerikanci su projahali kroz Njemačku. Došli su do Buchenwalda. Krematorij je još radio. Stigli su u pakao. Logor je posjetio i general Eisenhower. Hitler je tada još bio živ. 8. svibnja godine zaključen je MIR. Amerikanci su objavili svoj filmski materijal pod nazivom Mlinovi smrti, smatrajući da film bilježi pobjedu ljudskog duha. Naš gost Andre Singer objašnjava kako je ovaj dokumentarac zapravo film o filmu i opisuje što se dogodilo s verzijom koju Hitchcock i Sidney Bernstein nikad nisu dovršili. Taj film bio je složen od filmskih materijala koje su snimili britanski i sovjetski vojnici prigodom ulaska njihovih vojski u njemačke logore. Kad je film bio dovršen, britanske i američke vojne vlasti neočekivano su odlučile da se film neće prikazati, pa je 6 rola filma završilo u bunkeru po hitnom postupku. Vojni snimatelji najviše materijala snimili su u Belgen Belsenu, ali su na vrpcama zabilježene i uređene kuće, s vrtovima punim cvijeća, djeca kako se igraju, stariji kako se provode i zabavljaju, sve to u neposrednoj blizini logora, navodno ne znajući kakvi se užasi događaju pokraj njih. Na obnovljenim snimkama uspjelo se prepoznati čak i šest bivših logoraša, koji sada na filmu svjedoče o zvjerstvima u tim logorima, a pronađeno je i više britanskih snimatelja i vojnika koji su ušli u logore i ispričali kako su doživjeli strahote koje su tamo zatekli. Tek sada, nakon 69 godina, film će naposljetku biti prikazan u cijelosti, u verziji Alfreda Hitchcocka i njegovih suradnika, uz dodatak svjedočenja bivših logoraša i vojnika koji su prvi ušli u nacisičke tvornice smrti. Dokumentarni film Past će noć u režiji Andre Singera, prikazan večeras u još nedovršenoj verziji, nagrađen je na Festivalu BERLINARE specijalnom nagradom. Javnosti će biti prikazan u Hitchcockovoj verziji 2015.godine, kada se obilježava 70. godišnjica oslobođenja Europe. Maslina Igrani film, VB/Izrael/Francuska, Režija: Eran Riklis Uloge: Stephen Dorff, Abdallah El Akal, Ali Suliman U svakom ratnom sukobu najviše pate djeca. Izložena su pogibelji, a nema ih tko zaštititi u sveopćem kaosu koji uokolo vlada. Još jedan Oskarovac, Eran Riklis, režirao je film Maslina, o stablu masline koja umire u izgnanstvu, jer je moralo napustiti rodnu Palestinu. Radnja filma smještena je u Bejrut, u izbjeglički kamp u Shatili, za vrijeme ratnih sukoba godine. To je razrušeni sirotinjski grad u kojem bjesni rat, a najgore je u palestinskom izbjegličkom kampu u kojem živi dječak Fahed sa svojom bakom i ocem, koji opsesivno njeguje malo bolesno stablo masline, jedino što su mogli ponijeti bježeći iz svoga doma u Palestini godine. U jednom od neprestanih zračnih napada, otac pogiba na ulici, a dječak ostaje sa svojom bakom, kržljavim stablom masline i ključem od kuće u nekom palestinskom selu. Nema više ni Palestine, nema sela, samo ostaci ruševina, ali će na kraju ove film- ske priče dječak, uz pomoć svog novog prijatelje Yonija, izraelskog vojnog pilota srušenog i zarobljenog u Bejrutu, pronaći ostatke svoje kuće i ugurati ključ u ulazna vrata što usamljeno strše iz hrpe kamenja. Napokon će uz kamenje koje nekada bijaše njegov dom, Fahed posaditi stablo masline koje se vraća svojoj zemlji. Maslina je dirljiva priča o pomirbi, prijateljstvu i uzajamnom povjerenju između palestinskog dječaka i izraelskog vojnog pilota, s upečatljivo snimljenim krajolicima uz morsku obalu, s prekrasnim bijelim stijenama, okolnim brdima planinama u daljini, ostacima kamenih kuća u palestinskom selu koje više ne postoji... Dječak se vraća u izbjeglički kamp u Shatili, svojoj baki i svojoj školi, u kojoj čak i djeca prolaze vojnu obuku. Pored ostaloga, ovaj film krasi i odlična gluma. Film je nagrađen na Festivalu u Torontu i na Stony Brook filmskom festivalu godine. 8 Viktor Young Perez Dokumentarni film, Francuska Režija: Jacques Ouanich Uloge: Brahim Asloum, Steve Suissa, Isabella Orsini Filmska priča o mladom Židovu iz Tunisa, Victoru Young Perezu vodi nas kroz boksački ring do lagodnog života i ljubavne romanse u Parizu, svjetskog šampiona u i Mladi Victor Perez počeo je boksati već u 14. godini uz svojeg starijeg brata Banjamina i svojim se talentom i upornošću probio do vrha svjetskog boksa, pobjedom nad američkim prvakom Frankijem Genarom. Postao je najmlađi svjetski prvak u povijesti boksa, sa svojih 155 cm visine i težine od samo 50 kilograma. Opijen slavom, koja nije dugo trajala, imao je ljubavnu vezu s francusko-talijanskom glumicom Mireille Balin iz Monaca. Drugi svjetski rat zatekao ga je u Parizu, nakon što je izgubio titulu, ali je i dalje boksao, sve do prosinca godine. Prokazan je okupacijskim vlastima i uhićen u Parizu , odakle je transportiran u Auschwitz odmah slijedećeg mjeseca. Film započinje scenom improviziranog boksačkog ringa u logoru Auschwitz. U pozadini se iz krematorija izvija gusti dim. Oko ringa je publika: SS-ovci na čelu sa zapovjednikom logora, njegovom ženom i djecom, potom zatvorski čuvari i masa prisilno dovedenih logoraša. Pereza su prisilili da sudjeluje u brojnim boksačkim mečevima, koji su naciste zabavljali. Na rubu fizičke snage, kroz 15 mjeseci, Victor Perez preživio je u 140 mečeva, a u 139 je pobijedio. Logoraši su spuštenih glava, ne mičući usnama, skandirali: Joung, Joung! Sav isprebijan i okrvavljen, na rubu života, Perez je ipak pobjeđivao napuhane arijevske favorite. Od tisuću zatvorenika dopremljenih iz Francuske u Auschwitz 10. listopada 1943., preživjelo ih je samo 31, među njima i Viktor Young Perez. Oni su u Maršu smrti izašli iz logora 18. siječnja Nakon četiri dana Perez je ustrijeljen. Nije više mogao hodati. Victor Young Perez upisan je na Internacionalni popis židovskih sportaša u Dvorani sportova godine. Nakon projekcije filma u razgovoru su sudjelovali gosti Festivala, redatelj Jacques Ouaniche i umjetnička direktorica Laure Balzan Ousniche. Na pitanje što ga je potaklo da prikaže jednu ovakvu sudbinu, redatelj odgovara: Priča se oslanja na stvarnu ličnost, svjetskog prvaka koji je posve pao u zaborav. Trebalo ga je vratiti u sjećanje. Ponosan sam što sam ovdje. Još nisam doživio takav festival. Riječ tolerancija trebala bi biti nešto sa čime se čovjek rađa. Ovaj film prikazan je na Festivalu u Sao Paolu 2013., na Međunarodnom filmskom festivalu u Haifi 2013., u Hamptonu 2013., te u Santa Barbari godine.

9 Nina Peters: 32 dopisnice Jedna tajna Pri pospremanju našao je Šveđanin Torkel Wächter hrpu dopisnica. Otkrile su mu priču njegovih njemačko-židovskih članova obitelji. Iz toga je sastavio knjigu «Još se uvijek nadam da ćemo se jednom svi okupiti». Te su retke napisali Minna i Gustav Wächter 9. svibnja na jednoj dopisnici naslovljenoj njihovu sinu. Želja se nikad nije ispunila. Prije no što je došlo do susreta, umrli su oboje u sabirnom logoru Jungfernhof, kod Rige. Više od polovicu stoljeća poslije, pronalazi Torkel Wächter u Stockholmu u Sütterlinu napisanu dopisnicu u Kartonu uz 31 drugih većinom žigosanih u Hamburgu. Ležale su na tavanu moga oca. On je preminuo nekoliko godina ranije, no tek sam tada našao snage da pregledam njegove stvari», rekao je pisac. Nalaz mu je otkrio obiteljsku priču, koju nije slutio - njegova je priča židovska priča, koja se odigrala za vrijeme nacizma u Njemačkoj. Djed i baka Torkela Wächtera, Gustav i Minna, pisali su i iz Njemačke 32 dopisnice u Švedsku. Poginuli su u sabirnom logoru. «U prvi mah nisam ni uspijevao pročitati što piše na dopisnicama», sjeća se Wächter. Čak mu je i naslovnik Walter Wächter bio nepoznat. Tek nakon njegovih traganja bude mu jasno da se pri Walteru moralo raditi o njegovu bratiću, a njega je do tada poznavao samo pod njegovim imenom Michael. Moralo je potrajati nekoliko godina dok Torkel Wächter nije rekonstruirao tragičnu prošlost svojih predaka. «Morao sam naučiti njemački. Mnogo sam prekapao po njemačkim pismohranama i razgovarao sa svjedocima tog vremena. Njegov otac, Michael, odnosno Walter Wächter, izbjegao je iz Njemačke 1938, ubrzo nakon pogromske, takozvane Kristalne noći. Gotovo tri godine proboravio je u tamnici. To mora da je za njega bilo strašno vrijeme. Bio je izmrcvaren. Primjerice, izbili su mu zube», javlja Wächter prema onome što pronašao iz dopisnica. Kroz dalje dvi- Dopisnice iz Sütterina. Prijevodi i komentari iznose povijest njemačko-židovske obitelji Wächter iz Hamburga - potmulo i jezivo i nemilosrdno je godine poduzeo je otac dramatičan bijeg kroz Europu, koji je naposljetku dokrajčen u Švedskoj. Tamo je mogao započeti nov život, upoznao svoju ženu, dobio djecu. O svojoj prošlosti nije progovorio ni riječi. Za bijeg roditelja već je bilo prekasno Zbog čega nisu Minna i Gustav Wächter također izbjegli iz Njemačke? «Na to pitanje nije ni nakon mojih traganja lako odgovoriti. Moj je otac imao još dva brata, zajedno sa suprugama i djecom. Vjerojatno nisu željeli napustiti obitelj, a zatim je bilo već prekasno, kaže Wächter. Braća njegova oca preživjela su. Poslije su izbjegli u Argentinu. Nakon mnogih stranputica Torkel Wächter pronašao je rođake u Velikoj Britanji i u Australiji. Ne napose uz njegovu namjeru. «Kada sam pronašao dopisnice, osjetio sam da moram postupiti s velikim oprezom. Ali i da je to dio povijesti koje javno moram sprovoditi. «Time je 32 dopisnice sproveo u život. Torkel Wächter švedski je pisac. Prije nekoliko godina saznao je za svoje njemačke korijene (Foto Huber) Objavio je dopisnice u mreži U hinjenoj pravičnosti objavio je u interesu tavanskoga pronalaska zajedno s prijevodom i komentarima - točno sedamdeset godina nakon što su dopisnice odaslane. «Ponajprije sam se plašio negativnih komentara. No imao sam samo pozitivna iskustva», tvrdi on. Tako je upoznao bivše očeve školske kolege, kao i brojne slične životne priče. I naposljetku mu se čak javilo i izdavačko poduzeće, koje je željelo 32 dopisnice objaviti. Za mene je to nešto sasvim posebno. Dalji je korak proslijediti veliku odgovornost, koja me zapala s pronalaskom na tavanu. U travnju je sa svojom knjigom krenuo na čitalačko putovanje. Prije je moj stav prema Njemačkoj bio skeptičan, ali tijekom brojnih boravaka naučio sam je cijeniti. Volim Njemačku, usprkos prošlosti. Iz tjednika Wochenende odabrao i preveo Branko Polić Max von Oppenheim i Tel Halaf U povijesti moderne arheologije i kulturnoj svijesti barun Max von Oppenheim ( ) i Tel halaf nerazdvojno su povezani. Max von Oppenheim, diplomat, orijentalist i arheolog, otkrio je u dvije kampanje koje je sam financirao na povijesnom području gornje Mezopotamije (danas u Siriji, blizu grada Ra s al-ayna), na lokalitetu Tel-Halaf palaču aramejskog kneza Kapare s monumentalnim kipovima, starima više od 3000 godina. Otkriće palače i grada donijelo mu je svjetsku slavu, kao prije njega Heinrichu Schliemannu. U Berlinu je otvorio privatni muzej: Tell Halaf Museum. Potkraj studenog u bombardiranju Berlina fosforna bomba pogodila je muzej, a vatra i voda kojom se gasio požar, uništili su gotovo sve predmete. Tek 2001, nakon 58 godina, počeo je rad na golemoj trodimenzionalnoj slagalici: restauraciji objekata Oppenheimova muzeja, od kojih je bilo očuvano fragmenata. Rad je potrajao devet godina, osovljeno je 30 skulptura, reljefa i arhitektonskih elemenata. Godine u Berlinu je svečano otvorena izložba Spašeni bogovi iz palače Tel halaf, koja je izazvala senzaciju. To je bio razlog oživljavanju uspomene na Maxa von Oppenheima, gotovo zaboravljena odnosno, poznata tek u užim stručnim krugovima. Max von Oppenheim rođen je u Kölnu, kao sin Alberta von Oppenheima, suvlasnika Privatne banke Salomon Oppenheim. Potomak je stare židovske obitelji, podrijetlom iz Wormsa, gdje su živjeli prvi poznati pripadnici te obitelji: bankar Amschel Oppenheim (umro poslije 1505) i njegov rođak trgovac Samuel ( ), od kojega kölnska grana potječe. Sredinom 18. stoljeća jedan član obitelji preselio se u Bonn, gdje je poput drugih židovskih trgovaca i dvorskih dobavljača uživao zaštitu izbornog kneza. Salomon junior, rođen u Bonnu, osnovao je mjenjačnicu i komisijsku radnju, koja se razvila u Bankovnu kuću Oppenheim koja od nosi ime Privatna banka Salomon Oppenheim. Simon Oppenheim, bankar u Kölnu, kraljevski financijski tajni savjetnik, dobio je nasljedni naslov baruna. U doba kad se Max rodio banka je bila članica Konzorcija Njemačke orijentalne banke i vodeća u poslovanju s inozemstvom. Financirala je velike projekte, kao što su željeznica njemačkih kolonija u Kini, bagdadska željeznica, surađivala u Kompaniji Nova Gvineja i Željezničkoj kompaniji u Kongu. Ta obiteljska pozadina i obiteljski imetak omogućili su Maxu von Oppenheimu neovisnost i financijsku sigurnost te bili temelj njegove istraživačke, arheološke i znanstvene karijere. Odrana je Max von Oppenheim shvatio da ga više od financija i bankovnih poslova oduševljavaju kultura, umjetnosti i povijest, islamski Orijent i sjeverna Afrika. Na potonje ga je potaknulo poznanstvo s najvažnijim istraživačima Afrike, koje je susretao u kući svog strica Heinricha von Kusserowa, glavnog savjetnika Ministarstva vanjskih poslova za pitanja kolonija. No na očevu želju počeo je studirati pravo u Strasbourgu, a u Göttingenu postao doktorom prava. U međuvremenu natjecao se za diplomatsko mjesto u ministarstvu vanjskih poslova, ali ga je kancelar Bismarck odbio zbog obilja kandidata, ali zapravo zbog židovskoga podrijetla. Uz očevu financijsku potporu otišao je u Kairo studirati arapski, odakle je poduzimao različita studijska putovanja: na Bliski istok, u današnje države Libanon, Siriju i Irak. Tu je prvi put susreo beduine, koji su ga opčinili gostoljubivošću, slobodoljubivošću i održavanjem tradicije. Putovanje je poslije opisao u knjizi Od Sredozemnoga mora do Perzijskog zaljeva. Kroz Kairuan, sirijsku pustinju i Mezopotamiju, objavljenoj i 1900, koja ga je proslavila diljem svijeta, a svoja antropološka istraživanja - o podrijetlu, povijesti i kulturi beduina, u knjigama Beduinska plemena u Mezopotamiji iz i Beduinska plemena u Palestini, Transjordaniji, Sinaju i Hedžazu, objavljenima i Život u Kairu bio je u znaku asimilacije sa svim običajima i životom arapske kulture. Usavršio je arapski jezik, koji je počeo učiti i prije; nastanio se u četvrti gdje su živjeli domoroci, uredio kuću u arapsko-orijentalnom stilu i otvorio je europskim kolegama i domaćima. No njegov je san bilo diplomatsko mjesto na Orijentu, za što su ga zacijelo kvalificirali podrijetlo, pravna izobrazba, znanje jezika, kultura i materijalna neovisnost, ali to isprva nije postigao. No naposljetku, na intervenciju utjecajnih prijatelja, dobio je mjesto u Carskom generalnom konzulatu u Kairu, gdje je od do bio ataše, a od savjetnik. To doba poslije je opisao kao najljepše u svom životu. Zahvaljujući ocu, živio je luksuzno. U njegovoj vili na granici arapske i europske četvrti odvijale su se sjajne svečanosti, po kojima je postao poznat u gradu. No manje je bio zadovoljan profesionalnom karijerom, zato što mu ministarstvo nije dodijelilo neku određenu zadaću, pa je u konzulatu bio postrani, gotovo nepoželjan. No bile su mu dopuštene višemjesečne ekspedicije, a i višemjesečni boravci u nekoj od rezidencija Oppenheimovih u Njemačkoj. Bilo mu je također dopušteno da izravno izvještava cara i kancelara o političkoj situaciji u Osmanskom Carstvu, što je obilno koristio i u tom razdoblju odaslao u Berlin 467 izvještaja. Njemačka je, naime, pošto je osnovano Carstvo, težila većem utjecaju na Bliskom istoku, što je Oppenheim prihvaćao. Kad je bio u Berlinu, pripovijedao je, uz jastoga, caru koji se izdavao prijateljem svih 300 milijuna muhamedanaca na svijetu», o političkom raspoloženju u različitim područjima. U međuvremenu Oppenheim se upoznao s panislamizmom, najprije idejom, poslije pokretom, nastalom potkraj 19. stoljeća kao Max von Oppenheim u poznijoj dobi reakcija na sve veću dominaciju europskih kolonijalnih sila na područjima islamskog svijeta, napose Velike Britanije. Cilj je bio ujediniti sve muslimane u jednoj, islamskoj državi ili kalifatu. Glavni akter bio je osmanski sultan Abdul Hamid II, koji je uspostavio kontakte s muslimanima pod ruskom i britanskom vlašću, sa šijitskim učenjacima u Iranu i transnacionalnim Redom sufija sa svrhom jačanja panislamske svijesti i proosmanske propagande, a u muslimanskim je zemljama osnovao sustav osmanskih konzulata. Max von Oppenheim sastao se sa sultanom Abdulom Hamidom II. više puta i uočio u njegovim ambicijama političku korist za Njemačku, koja je političkim i diplomatskim sredstvima vodila borbu protiv prevlasti Francuske i Velike Britaniji u Europi. No on se najprije zalagao za privrednu pomoć, a prema domaćem stanovništvu iskazivao je toleranciju i poštovanje, što nije naišlo na odaziv njemačke vlade. U Kairu su njegove ideje, a osobito izvrsne veze s ondašnjim vodećim slojem, izazivale i nepovjerenje Brita- 9

10 naca, kojima je bio cilj osigurati imperijalnu dominaciju. Nikako nisu znali kamo uvrstiti ekscentričnoga Nijemca. No Oppenheim će ulogu diplomata zamijeniti ulogom arheologa, kad ga je predstavnik Njemačke banke zamolio da predvodi ekspediciju s ciljem utvrđivanja trase Bagdadske željeznice. Ministarstvo se nije suglasilo, pa je Oppenheim pošao u ekspediciju kao privatna osoba. U pustinji je naišao na brežuljak Tel halaf s ruševinama prekrivenima pustinjskim pijeskom, na koje ga je upozorilo lokalno stanovništvo. Već prve sonde iznijele su na vidjelo monumentalne kipove u dotad nepoznatu stilu. No Oppenheim nije imao licenciju za arheološko istraživanje, pa je nalaze morao ponovno pokriti pijeskom. Brežuljak, na kojem je Max von Oppenheim otkrio ostatke palače i goleme kipove božanstava, nosi lokalno aramejsko ime: tel - brežuljak i halaf, što znači mjesto bivšega grada. Tel halaf je i pojam za kulturu, koja se smješta u razdoblje od do p. n. e. Lokalitet je već bio naseljen u kasnom neolitu i ranom halkolitu (rano brončano doba). Glazirana keramika oslikana geometrijskim i animalnim motivima, karakteristična za tu kulturu, bila je proširena na području sjeverne Mezopotamije i čitavoga Bliskog istoka. Pri kraju epohe halaf mjesto je, čini se, dugo vremena bilo napušteno. Sljedeći arheološki sloj obilježava ubajidska kultura. Kasniji grad Gozana ili Guzana, smješten na brežuljku, bio je od sredine drugoga tisućljeća p. n. e. središte huritske države Mitani, a poslije je postao glavni grad aramejske države Bit-Bahiani. Najviše se, na temelju natpisa, zna o aramejskom vladaru Kapari, sinu Hadianija, koji je vjerojatno vladao u 10. ili 9. st. p. n. e. Kapara je proširio citadelu i podigao rezidenciju i svečanu palaču u neohetitskom stilu, ukrašenu brojnim kipovima i natpisima, među kojima se nalazi i ime mjesta, Guzana. Palača predstavlja tip bit hilani, koji se javlja sve do kraja 7. stoljeća p. n. e. u Maloj Aziji i Bliskom istoku, a ime mu je izvedeno od hetitske riječi hilatar, za dvorište. Hilani je samostojeće zdanje unutar većeg kompleksa palače, ima sekularnu funkciju, iako mu se oblik pročelja izvodi iz tipologija hrama. Sastoji se od središnjeg dvorišta s dvama kompaktnim korpusima obiju strana, između njih je glavno pročelje s ulazom i stubištem, ukrašeno stupovima, reljefima i kipovima. Područje oko Gozana već se u 9. st. p. n. e. smatralo asirskom provincijom, nakon što je asirski kralj Adad-Nirari II. pobijedio aramejskoga kralja Abisalamu (Apsaloma), a aramejska država uključena u asirsko carstvo. No još je njime neko vrijeme vladala domaća dinastija, kako svjedoče natpisi iz obližnjeg lokaliteta Tel Feherije, gdje je s dosta sigurnosti identificiran huritski grad Sikani ili Vašukani. Aramejci su su pobunili 808, 758. i 759. p. n. e., no pobune su skršili asirski kraljevi Adad-Nirari III. i Asur-Dan III., na što vjerojatno aludira prorok Izaija u Prvoj knjizi kraljeva. U Drugoj knjizi kraljeva spominje se da su Izraelci nakon razaranja Samarije 721. p. n. e., za Sargona II, iz Sjevernog Carstva bili otpremljeni i u regiju Gozana. Asirski kralj osvoji svu zemlju i krene opsjedati Samariju. Devete godine Hošeina vladanja zauzme Samariju i odvede Izraelce u sužanjstvo u Asiriju. Naselio ih je u Helahu, i na Haboru, rijeci u Gozani i u gradovima medijskim. Prema Prvoj knjizi ljetopisa već ih je Tiglat - Pilesar III. otjerao u tu regiju: Odveo je u sužanjstvo Rubenovo pleme i Gadovo pleme i polovinu Menašeova plemena na Gozansku rijeku. No moguće je da je zamijenjen Sargonom II. U tekstovima iz Tel Halafa i pismu iz 7. stoljeća, upućenu Asarhadonu, nalaze se hebrejski nazivi kao što su Hošea, Halbišu iz Samarije, Palti-Jahu, Neri-Jahu i Azari-Jahu. Nakon propasti asirskoga carstva grad je 612. p. n. e. postao babilonskom kolonijom i s vremenom izgubio na važnosti, no bio je naseljen još u islamsko doba. Max von Oppeheim istraživao je brežuljak tri dana, ali svoje nalaze nije mogao prostudirati ni pohraniti. Vrativši se u Kairo dao je ostavku na mjesto u njemačkom generalnom konzulatu i vratio se s velikom arheološkom ekipom i tada najmodernijom opremom u Siriju, gdje je istraživao do Troškove je pokrivao iz vlastitog imutka, a otac mu je za dvije godine obilno pomagao, tako da je prema današnjim procjenama u tu kampanju uloženo oko 7 milijuna eura. Do nalazišta je sagradio poljsku prugu s 22 vagona, stambene kuće za ekspediciju i kuću za sebe, pustinjski dvorac, kako ju je nazvao, te uveo poljski telefon. U ekipi su bila petorica arhitekata, fotograf, dva tajnika, liječnik, a za radove je angažirano 550 nadničara, muškaraca, žena, pa i djece. Do i nakon prekida zbog Prvoga svjetskog rata, na području citadele otkrio je dijelove palača, gradskog zida i nekoliko grobnih komora te obilje manjih artefakata. U kultnoj prostoriji iz doba Kapare na sjevernom dijelu Oppenheim je iskopao dvostruki sjedeći kip muškarca, boga Vremena, klupu od glinenih opeka i kvadratni oltar. Prostorija je vjerojatno služila kultu predaka. Zid citadele sadržavao je bastione i obuhvaćao gornji grad, veličine otprilike pet hektara. Vodio je od Zapadne palače u otklonu prema asirskoj Sjeveroistočnoj palači s velikim kvadratnim unutarnjim dvorištem s kraja 9. st. p. n. e. Palača je sadržavala stambene prostorije s kupaonicama i odvojenim upravnim traktom. Nije imala dvoranu za audijencije, a za prijam gostiju vjerojatno je služila Zapadna palača. Između njih, na prostranom području, nalazile su se druge vladarske zgrade. Južno podgrađe, veličine otprilike 50 hektara, bilo je opkoljeno vanjskim zidom. No najspektakularniji nalazi potječu iz Zapadne palače iz 10. stoljeća p. n. e. - natprirodne karijatide od bazalta s portala na glavnom pročelju, koje nose arhitrav. To su, u sredini, kip boga vremena Tešup koji stoji na biku, dok su mu sa strana kip supruge božice sunca Hepate i njihova sina Šarume, koji stoji na lavu. Iz bočnih zidova portala izbijaju moćni, no grubo oblikovani likovi životinja, s glavama u punoj plastici. Široko stubište vodi do palače na visokoj terasi. Podnožje palače ukrašeno je ortostatima (uspravljenim megalitima) i mnoštvom plitkih reljefa od bazalta, koji se nalaze ispred ulaza. Pronađeno ih je dvjestotinjak, a bili su oslikani. Palači se prilazilo iz južnih dveri tvrđave i kroz Škorpionova vrata. Očuvanost kamenih kipova može se povezati s požarom, koji je izbio kad su Asirci 759. p. n. e. suzbijali pobunu. Tada je pao krov i sve prekrio debeli sloj zemlje. U grobnici ispred Zapadne palače pronađeni su bogati prilozi: zlatne aplikacije odjevnih predmeta, a u druga tri groba ljudske figure, koje su vjerojatno služile kultu predaka. Naposljetku, pronađeni su i ostaci naselja stara oko 6000 godina iz epohe halaf. Nakon razdiobe nalaza dio tih figura dospio je u Nacionalni muzej u Alepu, kip boga ili vladara nalazi se u Arheološkom muzeju turskoga grada Adane, dok je glavninu Oppenheim otpremio u Berlin. No s njemačkim porazom i slomom Carstva Oppenheimov se svijet srušio. Povukao se u Berlin, osnovao Institut za orijentalna istraživanja, a i privatnu zakladu, kojom je htio osigurati svoje nalaze. Još prije, 1927, vratio se u Tel halaf, kako bi glavninu nalaza, uz dozvolu francuske mandatne vlasti, otpremio u Berlin, no nastavio je arheološka istraživanja do Nalaze je nakanio ustupiti Prednjeazijskom muzeju, no kako pregovori nisu doveli do suglasnosti, Oppenheim je od Tehničkog sveučilišta Berlin dobio na raspolaganje bivšu tvorničku halu, gdje je izložio nalaze iz Tel halafa. Trajni postav muzeja otvoren je i za njega je Oppenheim rekonstruirao pročelje Kaparine palače. Zbog uređenja svog privatnog muzeja podizao je goleme kredite i zapao u dugove. Muzej je htio ustupiti Državnim muzejima, ali oni nisu prihvatili ponuđenu cijenu. Rezultati istraživanja predstavljeni su u Preliminarnom izvještaju i u četiri sveska konačne verzije publikacije, koja su izašla od do 1962, s time da je prvi svezak o prapovijesnim nalazima redigirao sam Oppenheim. Nalazi tekstova objavljeni su u posebnoj monografiji Rekonstrukcija Kaparine palače iz Tel halafa na ulazu u Nacionalni muzej u Alepu u Siriji Drugi svjetski rat i Holokaust Oppenheim je preživio u Berlinu, iako je bio obilježen kao polužidov. Muzej, golemu biblioteku i raskošnu umjetničku zbirku izgubio je 1943, ali mu je Glavni ured za ratne štete dao naknadu u visini svih njegovih kredita. Ujesen te godine preselio se u Dresden. Umro je u bavarskom gradu Landshutu od upale pluća. No još prije smrti optimistički je prorekao da će njegovo blago kad-tad biti spašeno, što se i zbilo šezdesetak godina nakon njegove smrti. Nakon ujedinjenja Njemačke Zaklada baruna Maxa von Oppenheima povjerila je očuvane fragmente u trajnu posudbu Zakladi Pruskog kulturnog posjeda. Oni su temeljito pregledani, a njemačka znanstvena zajednica, vlada, a napose Banka Oppenheim s trima svojim moćnim zakladama postavile su pitanje rekonstrukcije. Pothvat je potrajao devet godina, od do Posrijedi je veliko znanstveno i umjetničko dostignuće i najskuplja restauracija na svijetu, apsolutno bez premca s obzirom na količinu fragmenata i akribiju kojom su umjetnine oživljene. Glavni sponzor, Banka Oppenheim bankrotirala je 2009, ali zaklada i dalje ostaje vlasnicom spašenih bogova. Izložbu na kojoj su naposljetku predstavljeni javnosti financirale su najveće njemačke i transatlantske banke i koncerni. Na Muzejskom otoku velika sjedinjena Njemačka - posve u tradiciji imperijalnoga Njemačkog Carstva, želi stvoriti centar svjetskoga kulturnog turizma. U njemu će Oppenheimovo blago imati važnu ulogu: pročelje palače aramejskoga kralja Kapare, s monumentalnim arhajskim božanskim kipovima, tvorit će ulazni portal novoga krila Pergamonskog muzeja, koje je u sklopu Masterplana III. projektirao kölnski arhitekt Oswald Mathias Unger, za što je predviđena svota od 348 milijuna eura. - I to je poput baruna Maxa von Oppenheima, njegove znanstvene, istraživačke i političke karijere, prava njemačka priča. Snješka Knežević Alice Herz-Sommer Alice Herz-Sommer koncertna pijanistica koja je sa sinom dvije godine preživjela u Terezinskom sabirnom logoru. Alice Herz-Sommer, koja je preminula u 110. godini života, bila je ugledna koncertna pijanistica čiju je karijeru osujetio nacizam. Godine bila je odvedena u Terezinski sabirni logor sa šestogodišnjim sinčićem Rafaelom i bila jedna od neobično rijetkih preživjelih uglavnom jer se bavile glazbom. Što je radila u logoru, sadržano je u knjizi i u dvama filmovima koje sam snimio s njom. Želimo svjetlost (2004) i Sve je poklon sadašnjosti (2010), proslavili su je u mnogim dijelovima svijeta i osvojila je dragocjeno mjesto u srcima stotine tisuća ljudi. Rođena je u Pragu, kao jedno od petero djece, a imala je i sestru blizanku od roditelja Friedricha i Sofie Herz. Bila je poznata pod nadimkom Gigi od svoje pete godine iz razloga kojih se više ne sjeća. Voljela je to ime i čini se da su je prigrlili kud god bi krenula. Sa šest godina počela je svirati glasovir, a nakon trinaeste počela je podučavati, a i nastupati kao pijanistica. Otac je imao radionicu za izgradnju utega i ljestvi, ali je sve izgubio u Prvom svjetskom ratu. Prema tome, obitelj je trpjela znatnu oskudicu i tako sam od malena saznala što je rat. Godine Alice je upoznala Leopolda Sommera i udala se za njega. Bio je violinski amater, govorila je da ju je osvojio svojim sažetim znanjem o umjetnosti i glazbi. Brak im je bio sretan i imali su sina kojeg su nazvali Stephan, a on je poslije promijenio ime u Rafael. Uvijek sam bila ružna, tvrdila je za sebe. Moja sestra blizanka bila je naprotiv, vrlo lijepa. Savršeno smo se razumijevale i vrlo smo se voljele, premda je ona bila pesimistkinja i tako je umrla u 74. godini. Ako ste pesimist, organizam vam je sve vrijeme u napetu stanju. Alice je u Terezinu bila odvojena od muža, i on je poslije umro od tifusa u njemačkom sabirnom loguru Dachau, šest tjedana prije završetka rata. Prijatelj je sačuvao njegovu žlicu i poslije je darovao Alici. Poštivala ju je do posljednjega dana. U Terezinu je ona izvodila više od stotinu koncerata i stalno se Sommerova u svom londonskom stanu uz portret njezina sina Rafaela. divila snazi glazbe u tim nezamislivim okolnostima, nešto zaista izvanredna, što bi dovodilo i izvođače i slušateljstvo u stanje blisko božanskom, nešto što prije nije iskusila. Nakon oslobođenja iz logora Alice je iselila u Izrael, gdje je izgradila karijeru, izvodeći 10

11 koncerte, bavila se nastavom i emisijama na radiju. Rafael je postao virtuoz godine 1986, Alice se preselila u London da bude uza sina, koji je uz solističku karijeru održavao nastavu u Londonu i u Manchesteru. Umro je u 64. godini. Ljudi se pitaju koliko mu je to što je između šeste i sedme godine uzimao tako malo hrane narušila zdravlje. Jedna od Alicinih tehnika da preživi taj gubitak bila je da zahvali prirodi što ga je poštedjela muka silaznih godina kao čelista. Knjiga Ein Garten Eden inmiten der Holle (Rajski vrt u paklu, 2006), temeljena na njezinim iskustvima, pisana u zajednici s Melissom Müller i Reinhardom Piechockim te ostvarena nakon stotina intervjua i telefonskih razgovora, objavljena je na sedam jezika. Kad je Alice navršila 98, postala je zvijezda filma Želimo svjetlost, koji je proizvelo moje poduzeće Allegro Films, te je osvojio četiri međunarodne nagrade - u velikoj mjeri zahvaljujući njoj. Surađivali smo ponovno u Sve je poklon sadašnjosti, filmu koji je također četiri puta nagrađen, ponovo zahvaljujući njezinoj mudrosti, njezinoj značajnosti i dubini njezinih percepcija. Gospođa koja je sudjelovala u broju 6 Glazba mi je spasila život (2013) dokumentarca o njezinu životu, koji je vodio Malcolm Clarke, proglašen je najboljim dokumentarcem u nizu kratkih filmova ovogodišnjih Akademijinih nagrada. Alice je živjela sama u malenome stanu u Londonu. Niz je godina svakodnevno plivala i pohađala satove filozofije tri dana u tjednu - a uvijek je onamo odlazila pješice. Dugovječnost zahvaljuje optimizmu i glazbi: Život glazbenika je povlašten. To sam sigurna, jer od jutra do večeri, od večeri do jutra glazbenik se bavi najljepšom Kao debitantkinja 1924 g. stvari koja dolazi od čovječanstva - glazbom. Na pitanje što je naučila u svom dugom životu, odgovorila je: Uočiti razliku između onoga što je važno i što nije važno. Njezin je optimizam prigušen samo jednom stvari.: Optimistkinja sam u svemu, osim u S Rafaelom, godine jednom. Ljudi ne uče, oni ne uče. Alicu su preživjela dva unuka, David i Ariel Sommer. Christopher Nupen. Alice Herz-Sommer, pijanistica, rođena 26. studenog 1903, preminula 23. veljače Iz londonskog The Guardiana odabrao i preveo Branko Polić. REDIVIVA Ona je uvijek nazočna Filmovanje priče o Anni Frank izazvalo je prepirku. Razgovor s glumcem Buddyjem Eliasom o sjećanju na njegovu poginulu sestričnu koja je zbog svog dnevnika postala znamenita širom svijeta. Razgovor vodi Elisabeth von Thadden. Die Zeit: Postoji prepirka oko uspomene na vašu sestričnu Annu Frank, najpoznatiju židovsku djevojku na svijetu. Vi prosvjedujete protiv toga da Centralna njemačka televizija (ZDF) želi o njoj snimati film. Zbog čega? Buddy Elias: Riječ je o tome da je ZDF nosilac prava, a obitelj nije konzultirana niti je projekt najavljen. Annin otac Otto Frank osnovao je zakladu i utvrdio se kao univerzalni nasljednik. On predstavlja prava za djelo i ličnost i neće javno voditi debatu o pravima. Riječ je ponajprije o integritetu. ZEIT: ZDF odbija prigovore o nepravilnosti planirajući film koji će teći bez Annina dnevnika. Biste li vi u spornom slučaju poduzeli pravne korake? ELIAS: Njih si pridržavamo, kako bismo zaštitili autentičnost Annina djela. Glavno je djelo njezin dnevnik. Bez izvornika ne može nastati primjereni film. To je glavno svjedočanstvo za obiteljsku priču. Mi do danas nismo dobili upit ZDF-a o pravima,. Njih izdajemo, već od Prava za kinofilm na izvornom njemačkom jeziku dobila je producentska tvrtka AVE na temelju scenarija Freda Breinersdorfera. Film dolazi u kina ZEIT: Izdati prava znači i osigurati financiranje. Radi li se opravima, moralu ili o novcu? Zašto ne bi mogao postojati još jedan film? Anna Frank pripada svima kao ličnost suvremene povijesti? ELIAS: Otto Frank odredio je da prihodi Anne Frank ne pripadaju nikomu. Njezin je otac priču učinio pristupačnom, što ne znači da s Annom Frank može svatko raditi što želi po vlastitom nahođenju. Ne želimo da bude Anna bude obilježena kao proizvod. ELIAS: Otto Frank zamislio je da prihodi od Dnevnika idu građanskom društvu. Stoga je osnovao zakladu sa čvrstim zadatkom da Annine ideale proširi po svijetu, de ohrabruje djecu u nevolji i da osnaži mirovne projekte. Zaklada izdaje novac koji ubire. Nitko u obitelji ni u savjetu zaklade ne sudjeluje u primanjima ili time zarađuje novac. ZEIT: Kako se ta nedostojna prepirka može otkloniti od imena Anne Frank? ELIAS: Stvar ce biti dovršena kade se ZDF i producent Oliver Berben budu suzdržali od tog projekta. ZEIT: Vi ste Annin bratić i predsjednik zaklade u jednoj osobi. Jesu li zaklada i obitelj jednoglasni? ELIAS: Jesu, od sam osnutka. ZEIT: Prava oko Dnevnika bit će u nekim zemljama oslobođena, ali osobna prava ne istječu. Želite li sada osigurati neku vrst spomena, prije no što završi vaš utjecaj? ELIAS: Ne. Ne radi se tu o osobnim procjenama ni o nekoj ikoni koja se može slobodno prilagođavati svačijoj mašti, već je riječ o stvarnoj biografiji i povijesnim izvorištima. Počevši od ne nastaje pravno slobodan prostor. U Njemačkoj oslobodit će se tada prava oko Dnevnika, ali time ne istječu i osobne prava. U SAD-u ostaju prava zaštićena do time filmovanja gotovo da više nisu moguća. ZEIT: Uspompna se s vremenom neminovno mijenja kao i oni koji se sjećaju. ELIAS: Moramo se boriti za to da istinska, autentična zbivanja ostanu u sjećanju. Upravo stoga što se Dnevnik uvijek iznova proglašavalo krivotvorinom, tim je važnije čvrsto održati, granice između stvarnosti i mašte. i Annina pripovjedačka darovitost prinosi ranjivosti toga izvora. Ko taj dnevnik nije fikcionalno djelo, poput romana. Ono je stvarni dnevnik osobe koja je iz oskudice razvila veliku snagu mašte. U tome je i glavna razlika. I zbog toga je i spomen-dan 27. siječnja toliko važan. Zahtijeva od nas da se podstavimo na stranu stvarne povijesti. ZEIT: Dana 27. siječnja Crvene armija oslobodila je logor Auschwitz. Tamo se među preživjelima našao i Annin otac, Otto Frank. Kao jedini od osmoro u Auschwitz deportiranih ljudi iz danas slavna skloništa u amsterdamskom Prinsengrachtu 263, on je preživio. Kako ste znali za to? ELIAS: Jednog dana stigao je mojoj obitelji u Baselu brzojav, poslan 27. svibnja s jedne novozelandske lađe. Tekst je glasio: Stigli dobra zdravlja u Marseille. Odlazimo Pariz. Poljupci Otto Frank. Budući da je pisano u množini, mislili smo, olakšani, da su djeca, Anne i Margot, još na životu. Zatim je stiglo pismo koje je pisao već 15. svibnja, i koje nosi poštanski žig od 8. lipnja, u kojem nam je javio da je njegova žena Edith mrtva i da je čuo da su mu kćeri prevezene u neki drugi logor, no da ne zna gdje su... Važno je, da djeca opet odnekud izrone. Otto je nakon oslobođenja vlakom preko Katovica, Černovica i Odese stigao na taj brod. U svibnju još nije imao vijesti o obitelji. ZEIT: Kada ste stekli uvjerenje da se djevojke neće vratiti? ELIAS: U lipnju U mome dnevniku piše samo: Margot i Anne su mrtve Dalje ništa. Otto nam je to ispričao telefonom. ZEIT: Zašto telefonom? Kada ste Otta Franka ponovno vidjeli? ELIAS: Kada je saznao da su mu kćeri mrtve, krenuo je prijateljici Miep Gies, koja je ljeti tako hrabro prikrila obitelj i do uhićenja 4. kolovoza skrivala u stražnjem dijelu kuće. Rekao joj je: Miep, moja se djeca vratiti neće. Onda je prišla pisaćem stolu i izvukla sve dnevničke listove i predala ih Ottu, rekavši: To je ostavština vaše kćeri. Ona je dnevnik odmah nakon uhićenja spremila na sigurno mjesto. Otac ga je tada uzeo sebi. Otto ga prvih dana nije uzmogao čitati. Nije bilo izdržljivo. Zatim ga je čitao. Bio je preneražen. Uvijek bi ponovno govorio: Nisam poznavao Annu dok nisam pročitao njezin dnevnik. Mislio je pritom na spisateljsku snagu, dubinu, kojom je prodirala u temu, darovitost da priču oblikuje vlastitom maštom. ZEIT: Dobro ste poznavali Annu. Je li vama pri čitanju bilo kao Ottu Franku? Kada ste čitali Dnevnik? ELIAS: Anne je Dnevnik pisala na nizozemskom. Otto Frank postupno ga je prevodio i poglavlja slao nama u Basel. Počeo sam ga dakle čitati potkraj I ja sam bio ponesen Anninom književnom darovitošću. Ona je počivala u obitelji Frank. Anne ju je baštinila. Ja sam prije svega upoznao živahnu djevojčicu Annu. Djevojku s kojom sam za odmora, kad su nas Frankovi posjećivali, igrao kazališne predstave s lutkama. Književnicu sam upoznao čitajući. ZEIT: U svome dnevniku Anne u više navrata piše o vama. Jednom je zabilježila, da ste odigrali ulogu krčmara u Minni von Barnhelm. Kako je ta vijest mogla naći put do skrovišta? ELIAS: Moj se otac dopisivao s jednim od pomagača Frankovih, gospodin Kleinmannom. Taj bi radi opskrbe skrivenih ulazio u stražnji dio kuće i prenosio bi obavijesti. Anne je poželjela da ja postanem kazališna zvijezda. ZEIT: To se podudaralo! Anne mora da vas je vrlo voljela, piše o klizanju s vama. Bili ste dražestan par, svi su bili oduševljeni kaže se ondje. Anne čini nevjerojatan zračni skok. Jeste li ikada bili s njom na klizalištu? 11 ELIAS: Nisam. Nikad. Na svoju veliku žalost. S Margot sam klizao. No s Annom nikad. ZEIT: No postali ste vrlo renomirani klizač, s revijom Holiday on Ice obilazili ste petnaestak godina svijetom. Jeste li pritom pomišljali na Annu? ELIAS: Da. Uvijek je bila prisutna. Želio bih da je to zaista i bila. Mislim na nju i na pozornici. Trajno. ZEIT: Kada ste prvi put čitali o tome snu na klizaljkama? ELIAS: To više ne znam. No ipak, znam. Mora da je to bilo ZEIT: Postoji pismo od 3. Iipnja kada vam Anna piše neposredno prije skrivanja. Tu ona zapitkuje svog bratića, što bi mogao pisati o nekoj djevojci, u koju ste upravo zaljubljeni, takve me stvari vrlo zanimaju. To je bilo posljednje pismo iz slobode. ELIAS: Još ga imam pri ruci. Izvornik. Čitam ga prigodom književnih večeri po školama. To vrlo uzbuđuje učenike. Anne je bila normalna djevojka. ZEIT: Kao dijete sam, čitajući Dnevnik, Annu do te mjere zavolio. jer mi se činila posve normalnom, ali što sam ga dulje čitao i zapažao kakvu je imala moć zapažanja, to mi se činila važnijom, kako pristaje normainost uz njezinu posebnu darovitost? U ožujku navršava se sedamdeseta obljetnica smrti Anne Frank u sabirnom logoru Bergen-Belsen. Njezin bratić, Buddy Elias, 88, predsjednik Zaklade Anne Frank u Baselu, što ju je osnovao Annin otac Otto i upisao se kao univerzalni nasljednik. Prava s Annina Dnevnika, arhiva, fotografija i napisa nalaze se u zakladi.

12 Film Počev od prava za filmovanje, na njemačkom jeziku na osnovu Dnevnika i arhiva idu na račun Producentske kuće AVE, članice izdavačke grupe Georg von Holtzbrinck, koja drži i 50% lista Die Zeit. Scenarij je Freda Breinersdorfera. ELIAS: Zaigrano, veselo dijete vrijedno ljubavi u slobodi normalna je djevojka, koje se dobro sjećam. Darovitost se razvila tek u oskudici, u skučenosti, pomanjkanju veze sa svijetom u zaklonu. Nije mogla taj unutrašnji svijet, što ga je prenijela na papir, razviti, kada je bila zatvorena. Tada su nastale njezine pjesme. Tu sam zrelu osobu upoznao tek čitajući. ZEIT: Kako Annu doživljavate danas? ELIAS: Kao dijete, s kojim sam se igrao. Annina sestra Margot bila je čitateljica, stalno bi čitala, a to se meni činilo dosadnim. Ali Anna se stalno voljela igrati kao i ja. Bila je divljakuša, poput mene. Moja je majka jednom rekla da smo slični. ZEIT: Kako vam se čini posljednja njezina slika? ELIAS: Njezin smijeh. Ona stoji preda mnom poput one divljakuše. Potkraj tridesetih, bilo u kući naše bake Alice u Baselu ili u Silsu, ne znam točno, vidim je kako se smije oko moje igre lutaka. Za to vrijeme sjedi Margot u pozadini pored prozora i čita. ZEIT: Vidite li sebe sama kao dijete u toj slici? Ili ste onaj starac koji se prisjeća? ELIAS: Vidim se na slici kao dijete. Ja sam dio slike. No ostajem pritom, kao 88-godišnjak, koji se sjeća i koji svakoga trenutka znade da je imao nečuvenu sreću. Moj je život bio sretan slučaj. ZEIT: Vaša je obitelj već iselila iz Frankfurta u Basel, dok su Frankovi odande krenuli u Amsterdam. Zbog čega nisu i oni krenuli u sigurnu Švicarsku? ELIAS: Jer nitko nije slutio da nam je ta sigurnost potrebna. Obitelji Elias i Frank odabrale su različita mjesta emigracije iz poslovnih razloga. Asimilirani Židov Otto Frank smatrao se, sigurnim, nije mislio da je moguće ono što se događalo. Krenuo je dobrovoljno, poput mnogih drugih njemačkih Židova u Prvi svjetski rat, odmah godine Stajao je uostalom kao vojnik nasuprot svojim trima pariškim bratićima Frank, koji su se također dragovoljno prijavili da bi stekli francusko državljanstvo. I to je, također užasna priča. Dva su sina pala već početkom rata, njihov si je otac zatim oduzeo život, majka završila na psihijatriji Jean Michel je kao dizajner stekao svjetsku slavu, bio je prijatelj Jeana Cocteaua, skočio je1941. u New Yorku s prozora. On je bio taj koji je Ottu Franku dao novaca za početak egzistencije u Amsterdamu. Kako je ta egzistencija završila , više nije doživio. ZEIT: Otto Frank bio je časnik. Čitao sam da se gestapovac Silberbauer prigodom uhićenja Frankovih u kolozu čudio Frankovu časničkom spokoju. ELIAS: Da, želio je znati odakle Ottu to, pa mu je odgovorio da se kao vojnik borio za Njemačku, a gestapovac je pitao zašto to nije ranije spomenuo, jer bi ga u tom slučaju poslali u Theresienstadt. ZEIT: Umjesto toga krenuo je vlak za Auschwitz, osmero stanovnika stražnje kuće moralo je posljednjim transportom, koji je iz Westerborka krenuo za Auschwitz. Saveznici su već bili pred vratima. Kao dijete pri čitanju postao bih zdvojan, jer je Anne u lipnju slavila iskrcaj Amerikanaca u Normandiji o kojem je čula na radiju. Zatim je došlo uhićenje. Malo je nedostajalo da bude dobro. ELIAS: Neki su se za dlaku mogli spasiti. Milijuni drugih nisu. Annin otac u Aushwitzu je u posljednji čas spašen od smrti, stajao je već kraj zida za odstrel, kadno vikne neki esesovac: Dolaze Rusi, makni se! Tako je preživio. Logor Bergen-Belsen, naprotiv, u kojemu su Margot i Anne u ožujku izmučene umrle od tifusa, oslobođen je ubrzo nakon njihove smrti. Tek malko prekasno. Razgovor vodila Elisabeth von Thadden, (Die Zeit) EX LIBRIS NOVIS Schillerova nagrada Georg Stefan Troller: Svojim pisaćim strojem Priče i susreti. Izd. Memo: Hürth kraj Kölna Str svibnja je filmski stvaralac, novinar i književnik Georg Stefan Troller, koji je s Eura dotiranu Schillerovu nagradu grada Mannheima predana. Žiri za nagrade učvrstio je svoju odluku ovim riječima: Svojom biografijom utjelovljuje Troller dio europske povijesti 20. stoljeća. (...) Njegova objavljena scenarija, knjige i izviješća odlikuju se istančanim jezikom i danas su stilski čisto djelovali. Svojim nizom Stilski opis ljudi postigao je do danas nedostignuti oblik razvio je do danas gotovo nedostignuti oblik portretnog umijeća na televiziji. Njegove podjednako proćučene, riječi prilagođene kao i kritičke preko 2000 intervjua prokušanu metodu zapitkivanja osoba nadahnula je pokoljenja filmskih autora i novinara». Postao je slavan u vezi «Pariškog žurnala», što ga je proizvodio i moderirao u pedeset nastavaka. Pored brojnih dokumentarnih filmova pisao je i scenarije, između ostalog i za trilogiju Axela Cortisa «Tamo i natrag» i za filmovani roman Roberta Schindela «Gebürtig». Troller, rođen u Beču kao sin krznara naučio je knjigotisak. Nakon «Pripojenja» morao je emigrirati i prispio preko Čehoslovačke i Francuske u Sjedinjene Države gdje je studirao anglistiku i teatrologiju. Od živi danas 92-godišnjak u Parizu, budući da se u Austriji nakon završetka rata osjećao tuđim našto je u svojoj knjizi Vlastiti opis osvrnuo na sljedeći način: Emigriramo za čitavo trajanje života.» Prije kraćeg vremena izišla je u izdavačkoj kući Memoria zbirka članaka Svojim pisaćim strojem priče i susreti Sa svojim pisaćim strojem, budući da Troller do današnjeg dana tipka na svome Hermes Babyju. I tamo jedan ukor za poslijeratnu Austriju. Kad sam se vratio, morao sam ustanoviti, da nitko nije na mene čekao, Grad, što sam ga volio iz daljine, nije mi uzvraćao ljubav. Bio sam stranac, posvuda. Protjerivanjem sam izgubio svoj identitet. Troller se u tome svesku prikazuje kao duhoviti i vrlo načitan i esejist, no ipak pruža svojim tekstovima i priličnu dozu humora. Odmah spočetka priznaje autor: Nikad nisam bolje mogao razlučiti doživljeno i izmišljeno preciznije razlučiti no što sam stariji, to manje.»obilje anegdota s ubačenim vicevima, opisuje on svoje djetinjstvo u Beču, gdje je odrastao uz mnoge jezike. Književni njemački s moravskim nadjevom, govorio je moj otac. Bečki su govorili mladići, s kojima se igrao. Jidiš, da dokrajčim jezičnu zavrzlamu, češki kuharice Katice. On opisuje svoj život kao knjigoveža (Njegova ljubav za knjige održala se do danas) i kao mladi autor među svim jezicima. «Gubitak mjesta i gubitak riječi - to je dakle jezik emigracije.» U sedam hitaca crta on pregnantne portrete, pored ostalih Mana Raya, Henrija Certier-Bressona ili Brassaïa, koje je izdao neki umjetnički časopis, u kojemu su objavljeni i Picassovi crteži. Kad je taj časopis dospio u financijsko nadleštvo, zamolio je Picassoa dalje crteže da ih poklanja. Picasso je mislio da mu je onomad dao crteže, koje je mogao prodati. Na to će Georg Stefan Troller Brassaï: Te sam naravno odbacio, budući da su bili otisnuti.» U sedam divljih žena opisuje Troller ličnosti poput kozmetičke poduzetnice Helene Rubinstein, književnicu Lilian Hellmann ili Lilian Clifford Berney, osnivateljicu jednog od najvećih pariških književnih salona. Napeto se čitaju i njegovi susreti sa Simone de Beauvoir i Jean-Paulom Sartreom. Svoj specijalni način rada otkriva on u poglavljima Umijeće intervjua i Pomama za dokumentarnim. vrlo dubokoumna, ali i humoristična knjiga. Petra M. Springer Iz tromjesečnika Neue illustrierte Welt odabrao i preveo Branko Polić. Ian Samson: Izgubiti se iz vremena (izd. Jonatan Cape) str. 208, U svojem predavanju Arthur Miller - sloboda za pisanje predavanja održanom god. u New Yorku - koje bi trebali pročitati svi zainteresirani za poduzimanje emocionalnog napora potrebnog za stvaranje prave umjetnosti - veliki izraelski romanopisac David Grossman rekao je : Svijest o katastrofi koja me zadesila smrću moga sina Urija u Drugom libanonskom ratu sada prožima svaku minutu moga života. Snaga uspomene zaista je velika i teška i povremeno ima učinak paralize. Ipak, stvaralački čin kreira udaljenost raznih vrsta i jednu emocionalnu širinu koju nikad prije nisam poznavao, gdje je smrt više od apsolutne nedvosmislene suprotnosti životu. Izgubiti se iz vremena 12 djelo je udaljenosti i širine stvorene poslije Grossmanova strahotnog gubitka. Možda ovo nije njegov najbolji roman, jer to i nije roman: to je djelo o žalovanju. Na jednoj stranici knjiga naliči kazališnom komadu ili pjesmi u prozi; povremeno ima kvalitete religioznog ili mističnog teksta tumarajući, protežući se, ponavljajući se kao vrisak ili molitva - vraćajući se ponovno pisanjima o značenju i prirodi gubitka. Likovi drže govore, ima puno razmišljanja i razmatranja, ali Grossman priča priču i Izgubiti se u vremenu ne gubi se potpuno u vremenu. Knjiga se kreće prema unutra i uokrug, ali ide i naprijed. Priča priču koja se uvelike čita i kao parabola i kao autobiografija. Jedan neimenovani čovjek najavljuje svojoj ženi da odlazi tamo, naći njihovog mrtvog sina. Na svom putu susreće i druge- postolara, babicu, krpača mreža, starijeg učitelja matematike, vojvodu, gradskog kroničara i njegovu ženu - koji su isto tako izgubili djecu i jednako su tako izgubljeni u svojoj tuzi. Zajedno šetaju i postaju vrsta jednog bića - šetači. Povremeno ih vodi vatra, vatrica, stalni plamen - a naposljetku stižu na granicu masivnog zida razdjeljene stijene - koja po sredini reže svijet. Čitatelji će ovdje, naravno, prepoznati biblijske paralele: lutanje divljinom, vatreni stup. Jednako tako mogu prepoznati prisutnost drugih knjiga i drugih mjesta koja progone toliko Grossmanovih djela - svijet opisan u pričama Šolema Aleihema, svijet istočno od europskog štetla, mjesta koja žive s postolarima i provodadžijama, a živi su i s prisutnošću mrtvih i živih mrtvaca. Ako u Grossmanovu opisu grada i šetača postoji nedostatak specifičnosti, te ako se priča ponekad gubi i biva zbrkana, onda je to stoga što su krajolik i njegovi stanovnici uistinu sjene, stvorenja jednog nutarnjeg svijeta, čija se putovanja i pitanja odvijaju u unutrašnjosti. Izgubiti se u vremenu kratka je i jasno duboko osobna knjiga, ali njezina važnost i učinak ne smiju se podcjenjivati. Ian Samson (The Guardian Weekly) Odabrala i prevela Mira Altarac Hadji - Ristić

13 Amos Oz: Među svojima S hebrejskog prevela ANDREA WEISS SADEH Naklada FRAKTURA, Zaprešić, Mnogi čitatelji, vjerujem, još pamte susret sa suvremenim književnim velikanom, izraelskim piscem Amosom Ozom, prije nekoliko godina u Zagrebu, u povodu hrvatskog izdanja njegova autobiografskog romana Priča o ljubavi i tmini. Bio je to velik dan za zagrebačku publiku. Dvorana kina Europa napuhnula se poput mjehura od sapunice koji će se svakoga trena rasprsnuti: bila je prepuna ljudi, starih i mladih, željnih da čuju riječi velikoga pisca iz Izraela, čija su djela prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Amos Oz, rođen kao Amos Klausner, dosad je objavio devetnaest romana, zbirka priča, niz esejističkih knjiga o politici miru i književnosti. Od njegovih romana najpoznatiji su Moj Michael, Planina lošeg savjeta, Soumichi, Crna kutija, Fima, Pantere u podrumu, Isto more, Priča o ljubavi i tmini, te Rimovanje života i smrti, a od esejističkih izdanja treba istaknuti U zemlji Izrel, Palestina i mir i Kako izliječiti fanatika. Amos Oz dobitnik je mnogih uglednih nagrada: Izraelske nagrade za književnost (1998) Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005), francuske nagrade Senders (2004), Heineove nagrade, Legije časti, Nagrade Princ Asturias, Nagrade Franz Kafka i mnogih drugih svjetskih nagrada i priznanja. U zbirci od osam pripovijedaka, naslovljenoj Među svojima Amos Oz piše o kibucu, temi koja mu leži u srcu od rane mladosti. Nakon tragične majčine smrti, kao petnaestogodišnjak, promijenio je prezime, napustio roditeljski dom i s naprtnjačom na leđima otišao živjeti u kibuc Hulda. O tom svojem iskustvu napisao je nezaboravne stranice u spomenutom autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini. Na kraju ljeta 1954, dan prije unovačenja u vojsku, postao je kibucnik. U kibucu Hulda ostao je sve do Tu je oženio Nili, kćer dobroćudnoga knjižničara Šeftela. Svadba je održana pod svadbenim baldahinom. Opisujući Huldu, Amos Oz između ostalog piše: Čega ovdje uopće ima? Peradarnik i staja? Dječje spavaonice? Odbori, dežurstva i skladište za sitne potrepštine. Iscrpljeni muškarci i žene koji ustaju rano jutrom, prepiru se, tuširaju, ispijaju čaj, pročitaju nekoliko redaka u krevetu i premoreni utonu u san već prije deset? Svejedno, evo, nakon više godina Amos Oz napisao je nekoliko jednostavnih i toplih priča o životu u kibucu Ikhat, koje tvore zbirku Među svojima, o kojoj Ruth Margalit piše na stranicama The New Yorkera: Dok čitate Među svojima, postaje vam jasno zašto je kibuc prestao biti važan u životu Izraela. U ovim je pričama svaka osobna ambicija potisnuta, svaki nago- vještaj pobune ugušen. A opet, unatoč konformizmu koji je kibuc nametao, Ozova ljubav prema njemu i nostalgija za onim što je on nekada bio izviru sa svake stranice. U teškom i dramatičnom razdoblju svoje prošlosti Izrael je iznjedrio kibuce, ima tomu već stotinjak godina, kao jedinstven oblik ljudske zajednice, koja se ne može poistovjetiti sa sovjetskim komunama ili seljačkim radnim zadrugama, kolhozima i sl. Činjenica je da u Izraelu kibuci postoje i danas u ponešto izmijenjenu obliku i s nekim novim pravilima i sadržajima i da u njima i danas grupe ljudi žive, smatrajući ih kamenom temeljcem moderne Nezavisne Države Izrael. Svi oni koji su srcem i dušom vjerovali u kibuce smatrali su da Vlada tamo treba poslati mase novopridošlih naseljenika, odmah nakon silaska s brodova, kako bi neposredno i istog časa zbacili sve boleštine dijaspore i komplekse proganjanja te tamo, obrađujući polja i njive, donijeti na svijet novoga hebrejskog čovjeka, piše Amos Oz u spomenutom autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini glorificirajući fizički rad, preplanula i snažna tijela mladića i djevojaka, pionira nove židovske države. Ti su pioniri bili sposobni za osamljenost, za život u polju i u šatorima, u Galileji, u Šaronu i drugim dolinama, u pustinji uz obale Mrtvoga mora, koji su uspijevali od tamne noći učiniti prijatelja. Tamo su krčili polja, sadili vinograde, tamo se gradila nova zemlja i popravljao svijet, tamo pretvaraju čovjeka u ratnički narod. Poslije dugo vremena vraća se Amos Oz temi kibuca. Možda bi bilo odveć oštro reći kako ga je napustio mladenački romantizam, ali je zbirka priča Među svojima mnogo jednostavnija, smirenija, pa iako manje sentimentalna i bliža realnosti, nije posve lišena mladenačkih zanosa novopečenoga kibucnika, koji je odlučio iz temelja promijeniti dotadašnji život, čak i prezime, i prihvatiti život u komuni. U zbirci priča Među svojima prikazan je život u kibucu Ikhatu. Slika je to života u zajednici u kojoj se čovjek, uz mnoga ograničenja i odricanja, uistinu osjeća među svojima. Od mnogih prizora, likova i događaja autor je uspio sačiniti sjajan mozaik koji vjerno oslikava kibuc Ikhat, svakodnevni život koji teče po utvrđenom rasporedu i po strogim pravilima za sve žitelje. Junaci tih priča skromni su, mirni i marljivi ljudi koji poštuju svoje obveze i predanim radom pridonose dobrobiti zajednice. Teško je izabrati glavnoga junaka u toj zbirci priča, iako ima ličnosti koje se provlače kroz čitavu panoramu kibuca Ikhat i na neki način povezuju radnju. Jedan od glavnih likova svakako je David Dagan, vođa kibuca, profesor i glavni odgajatelj u odgojnoj ustanovi, pa zatim Joav Karni, prvak kibuca i prvi tajnik Ikhata koji je ovdje rođen, na ponos roditelja, pa onda Cvi Provizor, vrtlar koji je uređivao cvjetne staze i sadio kaktuse u kibucu punih 25 godina, bez i jednoga dana bolovanja, koji je za pojasom nosio mali tranzistor iz kojega su izvirale sve katastrofalne vijesti iz čitavog svijeta. U klubu, gdje su starci debatirali o politici, spomenuti Cvi Provizor jednom je izvalio grozno proročanstvo: Ako izgubimo, Arapi će doći ovamo i sve nas poklati. Ako pobijedimo, doći će Rusi i baciti na nas bombu. Jedan je od glavnih junaka Martin Vandenberg, koji je u svojim mladim danima bio učitelj esperanta u Rotterdamu. Čovjek čvrstih načela i uvjerenja, koji je i sam preživio Holokaust, moralni uzor u kibucu Ikhat, koji je često na Vijeću podsjećao s kojom je svrhom stvorena Država Izrael i koji su njezini izvorni ideali. Bio je uvjeren da će se svijet uskoro probuditi i ukinuti novac, jer je novac korijen sveg zla, vječni uzrok ratova, sukoba i ugnjetavanja. U instituciju braka nije vjerovao, jer je, po njegovu mišljenju, predstavljala prepreku između obitelji i cjelokupnoga društva. Da ja mogu birati glavnoga junaka, izabrala bih Mošu Jašara, Mošika, kojega su u početku zvali izvanzemaljcem, visokog, mršavog, mirnog i pomalo tužnog šesnaestogodišnjaka s naočalima, neodoljivo nalik na Amosa Oza u vrijeme kada je napustio roditeljski dom u Jeruzalemu i pridružio se kibucu. Mošik je pohađao nastavu u odgojnoj ustanovi kao vanjski učenik u okviru internata, slobodne sate provodio je u knjižnici čitajući Dostojevskog, Camusa i Kafku, i redovito je autobusom naporno putovao do bolnice izvan Tel Aviva u posjet teško bolesnu ocu. Posredovanjem likova svojih priča Amos Oz progovara o svim ideološkim problemima i životnim situacijama kroz koje prolaze žitelji kibuca u Ikhatu. A život u kibucu bijaše vrlo dinamičan. Bilo je tu uistinu svega i svačega. Od neispunjenih želja i ambicija, bračnih nevjera i preljuba, rastava i ljubavnih trokuta do ideoloških neslaganja u pojedinim bitnim pitanjima, kao što je, primjerice, komu pripadaju djeca? Roditeljima ili zajednici? Iz današnje naše perspektive možda se čini nezamislivim ustroj Dječje kuće u kojoj su djeca boravila najveći dio dana, a nakon što bi provela kratke popodnevne sate u roditeljskom domu vraćala su se u Dječju kuću na spavanje. Time je bilo onemogućeno razvijanje esencijalnog emotivnog odnosa između djece i roditelja. Mnogi su zbog toga patili, a mnogi su uporno ustrajavali na strogim načelima i izvornim idealima na kojima su kibuci bili utemeljeni. Autor progovara posredovanjem lika Nine Sirute, jedne od glavnih junakinja, i kaže: Za deset ili dvanaest godina kibuc će postati mnogo smirenije mjesto. Sada su još sve opruge maksimalno napete i svaki se stroj još trese od prevelikog napora. Starosjedioci su zapravo ortodoksni vjernici koji su odbacili vjeru i umjesto nje usvojili novu prepunu grijeha i bogohuljenja, zabrana i krutih zakona. Zapravo i nisu prestali biti opsesivni vjernici, samo su zamijenili jednu opsesivnu vjeru drugom. Marx je njihov Talmud, Vijeće je sinagoga, a David Dagan rabin. Ima tu nekoliko likova koje bih lako mogla zamisliti s dugom bradom, obrednim uvojcima ili s rupcem na glavi. Nije dobro, a nije ni moguće, prepričati sadržaj knjige. To treba prepustiti čitatelju. Amos Oz Ima mnogo likova u ovim pričama koje sam morala preskočiti, vjerujući da je najvažnije oslikati atmosferu i opći dojam koji Ozovu zbirku čine neodoljivo privlačnom. Ne bi bilo dobro dijeliti ličnosti na važne i nevažne, jer svaka od njih i one sve za jedno pričaju priču o životu u kibucu. Svaka ličnost dio je krvotoka kojim protječe svakodnevni i ne uvijek jednostavan život zajednice u kojoj ljudi po vlastitom izboru žive i rade, poštujući stroga pravila. Za panoramu kolektivnoga života u Ikhatu vrlo su važni Osnat, Boaz i Ariela Baraš, koji tvore neobičan i pomalo tužan ljubavni trokut, potom električar i udovac Nahun Ašrov sa svojom kćeri Ednom, koja se iznenada preseli svojem profesoru i odgajatelju Daganu, očevu vršnjaku i ženskaru bez premca, udovica Hanija Kališ i njezin sin Jotam kojemu se pruža prilika za školovanje u Italiji, a pravo je pitanje ima li on sam dovoljno hrabrosti da napusti kibuc, majku i brata te se sam i bez ičega otisne u veliki svijet. Tu su i Nina i Avner Siruta sa svojim bračnim brodolomom te Lea i Roni Šindlin, odgojiteljica u vrtiću i stolar, i njihov maleni sin Juval, stanovnik Dječje kuće, željan roditeljske nježnosti. Putujući Izraelom, nakratko sam posjetila dva kibuca: jedan uz obalu Mrtvog mora, na povratku iz Masade, u kojem su kućice bile okružene visokim drvećem, grozdovima bugenvilija i drugoga šarenog cvijeća, oko kojega se protezala visoka ograda od kolutova bodljikave žice, jer je to tada bila palestinska pogranična zona. Drugi, mnogo veći kibuc, bio je u Deganiji, u čijem smo restoranu ručali skupa s drugim brojnim turistima. Tako sam mogla i osobno zaključiti da ideja kibuca nije zastarjela ni odbačena te da oni i danas ispunjavaju svoju ulogu u gospodarskoj moći Izraela. Zbirka priča Među svojima Amosa Oza uspješno je predstavljena 28. siječnja u dvorani Židovske općine Zagreb, Palmotićeva 16, u okviru godišnjeg programa Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger. U promociji su sudjelovali: Zdravko Zima, književni kritičar, prevoditeljice Andrea Weiss Sadeh i Laila Šprajc, te glavni urednik Frakture Seid Serdarević. Spomenka Podboj Anton Schmid: Zamjetno hrabar zbog ljubavi bližnjeg Wolfram Wette: Narednik Anton Schmid, heroj čovječanstva. Izd. S. Fischer, Frankfurt na Majni, Str. 312, Kako je priprosti narednik u okupiranom litavskom Vilniusu postao heroj otpora. Uzbudljiv portret Wolfganga Wettea, spasavaoca Židova Antona Schmida. Dva je kratka pisma ostavio Anton Schmid; inače ništa pisano: napisao je tek kratko prije svoga smaknuća: Želim ti samo priopćiti kako je do svega toga došlo, pisao je Anton Schmid 9. travnja 1942, svojoj ženi. Tu je bilo mnogo Židova, koje je skupila litavska vojska koja ih je strijeljala na nekoj livadi izvan grada, uvijek po 2000 do 3000 ljudi. Djecu su odmah pribili uz drveće. Možeš li si to zamisliti? Četiri dana nakon što je te retke stavio na papir, bit će Anton Schmid, u dobi od 42 godine, sa još šest vojnika Wehrmachta stjeran u dvorište zatvora i strijeljan. U prijašnjim je mjesecima nastojao spasiti što veći broj Židova pred njemačkom mašinerijom uništenja. Između 100 do 350 njih spasilo se iz geta u Vilnu uz Schmidovu pomoć. I sačuvali su spomen na njega. Njihovo je sjećanje gotovo jedini izvor kojim raspolažemo, kad netko želi izvještavati o Antonu Schmidu. Freiburški povjesničar Wolfram Wette ipak se to usudio učiniti. Njegova knjiga nije doduše biografija jer mu za to nedostaje materijal. Tanka knjižica donosi promijenjenu perspektivu i jasnu sliku povijesne situacije u trajanju od osam mjeseci - od rujna do travnja 1942, kada je skromni bečki narednik u litavskom Vilnu postao junak, kojega će preživjeli uskoro poštivati poput sveca. Ubijanje počinje odmah nakon ulaska Wehrmachta Ime Antona Schmida prodrlo je prvi put u javnost za vrijeme procesa protiv Eichmanna u Jeruzalemu. Abba Kowner, vodeća ličnost židovskog otpora u Vilnu, izvijestio je tada ganutom slušateljstvu o njemu. I u te dvije minute, koje su zablistale poput iznenadne zrake svjetla usred guste, neprobojne tame, pisala je kasnije Hannah Arendt. pokazala se jedna misao jasna neopoziva, nedvojbena, sve puno drukčije no što bi to bilo danas, u toj sudbenoj dvorani, u Izraelu, u Njemačkoj, u čitavoj Europi, možda u svim zemljama svijeta, kada bi se dalo ispričati veći broj takvih priča. Dana 24. lipnja osvojio je Wehrmacht grad Vilnius, koji je tada brojao nešto više od 13

14 stanovnika. Oko šezdeset tisuća njih bijahu Židovi. Grad slovi kao Jeruzalem Istoka, stoljetno sjedište židovskoga života. Između i pripadao je Poljskoj, nakon Hitlerova pakta sa Staljinom umarširala je Crvena armija. Za mnoge Židove, koji su morali trpjeti poljski antisemitizam počela je kratkotrajna faza emancipacije. Ponajprije Litavci koji su bili svega 10% stanovništva, doživjeli su sovjetsku okupaciju kao opsadu. Židove su nerijetko smatrali profiterima novoga režima. Mnogi su Litavci pak dočekali Nijemce kao osloboditelje. Surađivali su s novim gospodarima i postali dobrovoljni izvršitelji nacionalsocijalističkog uništavajućeg antisemitizma. Ubijanje počinje smjesta. Osmoga srpnja ubijen je 321 Židov u Vilni. Daljih su mjeseci ustrijelile njemačke okupacijske snage zajedno sa svojim litavskim pomagačima dnevno i do 500 Židova i bacili u posmrtnu jamu Ponary izvan grada. Početkom rujna, kada Anton Schmid dolazi u Vilno, broj žrtava popeo se već na Neposredno nakon svoga dolaska doživljuje narednik iz Beča getoiziranje preostalih Židova, viđa kolone nemoćne djece, žena i muškaraca koje ganjaju kroz grad napolje u Ponary. Tri tisuće i tristo mrtvih broji statistika samo za dane između 10. i 12. rujna. Zatim sredinom studenog koljači zastadoše. Od oko Židova u Vilnu još ih je na životu. Pet tisuća je nestalo, petnaest tisuća nagurali su Nijemci u geta. U njemačkoj osvajačkoj politici došlo je do konflikta jer su radni Židovi privremeno ostavljeni na životu. Vojni pohod na istok nije se, naime, kao što se očekivalo, pokazao kao Blitzkrieg. Njemačka ratna privreda potrebuje robove, i tako će dugo u pogon stavljeno konačno rješenje biti odgođeno, uz neraspoloženje častohlepnih masovnih krvnika poput Karla Jägera, zapovjednika sigurnosne policije i sigurnosnih službi u Kovnu, koji je odgovarao ze cijelu politiku ubojstava u Litvi i potkraj sa žaljenjem pisao: Ti radni Židovi, uključujući njihove obitelji želio sam također preseliti, što mi je pak donijelo oštru najavu borbe civilne uprave i Wehrmachta. Anton Schmid, naprotiv, ugledao je šansu da spašava Živote. On je vodio u Vilnu sabiralište za rasprskavanje.to je mjesto gdje se moraju javljati vojnici koji su izgubili kontakt sa svojim postrojbama. U pridruženim radionicama zaposlio je Schmid od kasne jeseni triput više Židova no što je bilo potrebno. Umjesto 50 djelovalo je tu pod njegovom paskom 140 do 150 prisilnih radnika geta. No njegova priča o spasavaocu započela je i prije, ubrzo nakon njegova dolaska u Vilno - s Maxom Salingerom i Luisom Emaitisaite. Kako je Schmid susreo Maxa Salingera, nije poznato. Mladić progonjen kao Židov zamolio je narednika nekom prilikom za pomoć, Schmid ga je uzeo u sabirnicu i dao mu vojnu knjižicu nekoga palog Nijemca i odoru Wehrmachta. I Luisa Emaitisaite, Židovka iz Vilna, obratila se u trenutku najvećeg očaja pravomu čovjeku, a da ni ona, a ni on to u tom času nisu slutili. Jedne večeri u rujnu promašila je policijski sat, nije se pravovremeno vratila u geto. Sakrila se zatim u neku vežu. U smrtnom je strahu zatim nagovorila nekog pripadnika Wehrmachta. Taj je uzme sa sobom, umjesto da je izruči. Iz jednog spontanog poriva postade Schmid iznova životnim spasiocem. Sakrio je tu ženu i priskrbio joj nove isprave. Uz pomoć jednog redovnika samostana Ostra Brama pretvorio ju je putem isprava u katolkinju. Pomoć u bijegu za Židove iz geta postat će njegova opaka sudbina Wolfram Wette prikazuje Schmidove postupke s velikom empatijom i istovremeno s kritičkim odmakom. On pokušava svesti legende, koje su kružile oko Schmida - kao svojevrsnom Robinu Hoodu geta u Vilnu, koji je prokrijumčario oružje Wehrmachta borcima otpora - na njihovu pravu mjeru - što je u mogućnosti bio učiniti običan vojnik, svaki onaj koji nije zatvorio oči i srce, dok su drugi sudjelovali pa ni nakon ništa nisu vidjeli, ništa nisu željeli znati. Anton Schmid vidio je i znao. Ubrzo je organizirao transporte bijega, s pomoću dviju lokomotiva, koje su mu stajale na radnom mjestu na raspolaganju. Ubrzo u njegovu stanu nastaje židovski otpor u getu. Iz ljubavi za bližnje on postaje ludo smion. On naprosto ne može reći ne kada mu se pruži mogućnost postupaka čovječnosti. Tu sam se dao nagovoriti. Ti znaš kako je s mojim omekšanim srcem, piše on svojoj ženi kratko prije smrti. Pomoć u bijegu za stanovnike geta u Vilnu, na što ovdje cilja, bude mu sudbinom. Wetteov pripovjedački postupak nalikuje portretistu koji list na rubovima ispunjava prizorima, detaljima, povijesnom pozadinom, dok vrlo točne obrise ostavlja u sredini slobodnima. Prolaznim predstavlja pritom najnovije rezultate počinitelja i istraživanje otpora i ocrtava kako je Holokaust u Litvi, i drugdje dugo prije zloglasne konferencije u Wannseeu koja je započela 20. siječnja Važan materijal mu pritom ne prilažu naposljetku istraživanja povjesničara Christopha Dieckermaana, koji je za svoju otkrivačku studiju Politika njemačke okupacije u Litvi (Izd. Wallstein, Göttingen 2011, str. 1606, 79.) prošle godine kao prvi Nijemac primio književnu nagradu Yad Vašema. Ono što je sam Wette mogao spomenuti o Schmidu potječe sveukupno iz jednog izvora, iz djela i ostavštine preminula židovskog književnika Hermanna Adlera, koji je sa ženom Anitom nekoliko mjeseci proveo skriven u Scmidovu službenom stanu i tih mjeseci bio njegov angažirani povjerenik. Ovako opisuje pisac svoga prijatelja i spasioca: «Bio je vitak, izrastao je visok, imao smeđu kosu, brčiće, bio nalik na Hitlera, sportski tip.» Upravo četrdesetogodišnjak, no izgledao je već kao pedesetogodišnjak. Bio je Schmid «priprost» narednik «jednostavna, čista srca» u govoru i mislima jednoličan i društveno nespretan čovjek. «Nije bio vjernik, nije bio filozof, nije čitao novine, a knjige uopće ne. Nje bio duhovan čovjek. (...) Schmid je bio antinacist», rezimira Wette, «no vjerojatno ne u prvoj liniji iz političkih pobuda, nego prije osjećajno, jer mu je osjećaj i vlastiti moral nalagao da ne promatra mirno progon Židova. Knjiga o Antonu Schmidu istodobno je pandan biografske studije o esesovcu Karlu Jägeru (Karl Jäger, ubojica litavskih Židova, Fischerova džepna knjiga, Frankfurt na Majni, 2011, str. 288, 9.99), u kojoj isti autor opisuje kako «posve normalan čovjek» postaje počinitelj i kako je s prikrivenim ponosom vodio knjigu o masovnom ubojstvu više od litavskih Židova kojim je upravljao. Time što Wette počinitelja masovnog zločina ne pretvara u životinju niti narednika Schmida ne uzdiže među nadčovječanske likove, cilja on na jedno osnovno pitanje: što je određivalo put u kriminalno dioništvo, što pak u pokret otpora? Schmidovoj priči pripada i njezin mračni kraj. Smrtna kazna zbog spašavanja Židova, kao što Wette pokazuje, bio je «pravi iznimni slučaj». Na kakvim temeljima bude Anton Schmid osuđen na smrt nije poznato, sudski Anton Schmid, rođen 1900, na jednoj od rijetkih sačuvanih snimaka. spisi više ne postoje. Vjerojatno se njegovo djelovanje tumačilo «u korist protivnika», kao ratnom izdajom zbog spašavanja Židova, što nije bio nikakav povod za kaznu. Schmid je počinio nešto što je po važećoj nepravdi za nositelja njemačke odore bilo do te mjere nezamislivo da nije čak ni određeno kao prijestup. «Drage moje Stefi i Gertha, (...) molim vas da mi oprostite, piše Schmid ženi i kćeri nakon proglašenja osude: «postupao sam samo kao čovjek i nikome nisam htio nanijeti bol. Kada vi, drage moje, primite moj dopis u ruke neću više biti na ovoj zemlji (...), no u nešto budite sigurne, da ćemo se jednom ponovno vidjeti u nekom boljem svijetu.» S istim tim samim po sebi razumljivim povjerenjem u Boga s kojim je druge spašavao od sigurne smrti, stupio je Schmid pred svoje krvnike. Posve običan, posve izvanredan čovjek. Christian Staas Iz Hamburškog tjednika Die Zeit odabrao i preveo Branko Polić. Zapisi Židova iz Treblinke (Chil Rajchman Ja sam posljednji Židov. Treblinka , Fraktura, Zagreb, 2014) Preživio je pakao Treblinke, gdje je živio godinu dana u najgorim uvjetima, sestra mu je ubijena odmah po njihovu dolasku, vidio je sve strahote koje su se tamo događale i naposljetku sudjelovao u pobuni zarobljenih. Poslije bijega samo se manji broj logoraša uspio spasiti. Dva se mjeseca skrivao, a stigavši do Varšave boravio je u jednom bunkeru gdje je dočekao oslobođenje u siječnju godine. Psihički i fizički shrvan, gotovo ni sâm ne vjerujući da je ostao živ, osjećao se kao posljednji Židov, pitajući se kako je uopće uspio preživjeti. No prijatelji su ga uvjeravali da mora nastaviti živjeti da bi mogao svjedočiti, da bi kao svjedok pričao o užasima koji su se u Treblinki, jednom od najstrašnijih logora smrti, svakodnevno događali. Dolaskom u tu, kako je Chil Rajchman rekao tvornicu smrti ipak je ostao živ, pa je o mjestu gdje su se izvršavala pogubljenja na tisuće Židova na najužasnije načine, o odvođenju u plinske komore, kuda je odvedeno između sedamsto i devetsto tisuća Židova, a našli su smrt u najgorim mukama - ostavio zapise na hebrejskom. Treblinka je središnje mjesto uništenja poljskih Židova, ispred Auschwitza-Birkenaua, gdje su živote izgubili Židovi i iz ostalih mjesta u Europi. Logor smrti u Treblinki dovršen je u lipnju 1942, dva kilometra dalje od logora za prisilni rad izgrađenog godinu dana prije. Radi se o osamljenu području nešto manje od stotinu kilometara sjeveroistočno od Varšave. Na jednom mjestu Rajchman potresno navodi da čak tlo, ta pjeskovita zemlja nije mogla više upiti toliku krv, nisu mogli više zakapati tisuće mrtvih tijela, a iznad njih su fijukali bičevi i čuli su se okrutni povici čuvara. U odličnom i iscrpnom uvodu, uz navođenje brojnih podataka - u predgovoru Annette Wieviorka, voditeljice istraživanja u CNSR-a, ona kaže o knjizi Chila Rajchmana: Zastrašujuća ljepota i snaga ovog kratkog zapisa bilježi sve što čini život u Treblinki bez uplitanja nekih drugih svjedočanstava ili mudrih saznanja. Ali o svemu tome Chil Rajchman jedva da je ikome govorio, a svoje je zapise pokazao samo članovima obitelji, pa je tek poslije u košmarnom snoviđenju koje je bilježio detaljno prikazao logor u kojem je radio sve najteže poslove. Preživio je što se javio da je brijač, pa se susreo s tužnom stvarnošću da mora ženama šišati kosu prije njihova odvođenja na kupanje, ustvari činjenicom da ih vode u male prostorije veličine sedam puta sedam metara, naguraju ih po dvije stotine i puštaju otrovni plin. Poslije je nesretni pisac tužnih zapisa bio premješten da te jadnice prevozi od krematorija do masovnih grobnica. Neko je vrijeme bio u ekipi zubara, koji leševima vade zlatne zube, čiste i prebiru, dragocjenosti slažu u kovčege i sanduke, a zatim sudjeluje u zakapanju mrtvih, pa opet pri otkopavanju posmrtnih ostataka jer dolazi naredba da se ostaci ubijenih moraju spaliti, kako bi se izbrisali svi tragovi masovnih ubijanja. U početku su gušenja plinom, umiranja u mukama trajala dva sata, ali su nacisti usavršavali tehniku masovnih ubijanja i kasniji je postupak ubijanja gušenjem u plinskim komorama bio dvadesetak minuta. Naročito se usavršavao način da se otklone ostaci tisuće ubijenih, pa su peći u krematoriju radile danju i noću. Sve te strašne pojedinosti opisuje jednostavnim, škrtim riječima, kratkim rečenicama. Jedan od 14 najpotresnijih opisanih trenutaka je kada sortirajući odjeću pogubljenih prepoznaje haljinu svoje voljene sestre, ali tu bol ne smije pokazati jer bi bio odmah kažnjen ili ubijen jednim hicem iz pištolja. Radeći od zore, po hladnoći, gotovo goli, gladni, neprestano su bili podvrgnuti šibanju nemilosrdnih čuvara - esesovaca, svakodnevni udarci pljušte odasvud, a najokrutniji su među stražarima nekolicina Ukrajinaca. Detaljno opisuje kolikim su patnjama bili logoraši podvrgnuti, a sjeća se oficira s psom koji je dresiran da po naredbi ugrize nesretnu žrtvu. No dugi niz godina bivši logoraš ne govori o svojim doživljajima, ne otvara svoje zapise, oni se ne daju u javnost, tako sve do njegove smrti godine - pa su tek poslije više od pola stoljeća od kada se sve to događalo - njegovi rukopisi prevedeni i objavljeni. Naime Chil Rajchman svoje je svjedočanstvo nosio sa sobom putevima emigracije, jer je poslije rata otišao u Montevideo, u Urugvaj, gdje je osnovao obitelj, imao tri sina kojma je i posvetio svoj tekst riječima Knjigu posvećujem svojim sinovima Andreasu, Danielu i Josefu i svima onima kojima nije bilo dopušteno da pričaju. A o autoru se zna i da je rođen lipnja godine u poljskom gradu Lódźu, stotinjak kilometara udaljenom od Varšave gdje je do rata živio s roditeljima, trima sestrama i dvojicom braće. Majka mu je preminula godine, a na jednom mjestu u svojim zapisima govori da je sretan što ona nije doživjela progone Židova, hapšenja, odvođenja i tko zna kakvu bi joj smrt na kraju nacisti odredili. Naime Lodz se tada nalazio u dijelu Poljske koji se nazivao «Reichsgau Warthelans» pa je bio pripojen Njemačkoj. U predgovoru njegove knjige navodi se da je jedan od dvojice njegove braće pobjegao u dio Poljske koji je okupirao Sovjetski Savez i tako preživio rat. Chil i njegova najmlađa sestra bježe u Pruszkow, grad dvadesetak kilometara udaljen od Varšave, koji je dio Generalgouvernementa. Ostatak obitelji ostaje u Lodzu gdje ih uskoro zatvaraju u geto. Chila nekom prilikom odabiru za prisilni rad, a njegovu sestru šalju u Varšavski geto gdje je on pronalazi. Kasnije nabavlja papire i još uvijek zajedno sa sestrom stiže u Ostrow Lubelski, tridesetak kilometara sjeveroistočno od Lublina. Tog doba se sjeća kao vremena kada nije bilo gladi ni patnje, ali kada Nijemci odluče da područje postane Judenfrei odnosno očišćeno od Židova, pa je zajedno sa sestrom odveden u logor. Tu počinje njegov opis u kojem navodi Žalosni vagoni dovode me do toga mjesta (str.27.) a to mjesto je Treblinka, mjesto o kojem ništa ranije nije znao. Chil Rajchman preživio je pakao Treblinke, a to je i naslov istoimene knjige poznatog pisca i ratnog izvjestitelja Vasilija Grossmana koji je sa sovjetskom vojskom prvi došao u taj logor i sve opisao. Kasnije je s lljom Erengurgom autor Crne knjige koja govori o genocidu Židova u Sovjetskom Savezu, a napisao je zbornik svjedočanstava o uništenju Židova. Knjiga Pakao Treblinke nastala je godine i u njoj je prikupio svjedočanstva koja su poslužila pri suđenju ratnim zločincima u Nürnbergu. Petnaest godina poslije rata i rušenja zlokobnih logora smrti činilo se da je svijet sve zaboravio. Preživjeli ustanici koji su hrabro izvršili dugo planiran bijeg, ali i očajnici kojima je to bila zadnja šansa da se spase i eventualno u bi-