ZARAZNE BOLESTI TE PREVENCIJA ISTIH U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU UČITELJSKI FAKULTET ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ IVANA KLANJČIĆ ZAVRŠNI RAD ZARAZNE BOLESTI TE PREVENCIJA ISTIH U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI Čakovec, srpanj 2016.

2 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU UČITELJSKI FAKULTET ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ (Čakovec) PREDMET: Zaštita zdravlja i njega predškolskog djeteta ZAVRŠNI RAD Ime i prezime pristupnika: Ivana Klanjčić TEMA ZAVRŠNOG RADA: ZARAZNE BOLESTI TE PREVENCIJA ISTIH U PREDŠKOLSKOJ USTANOVI MENTOR: izv.prof.dr.sc. Milivoj Jovančević SUMENTOR: prim.mr.sc. Marija Hegeduš-Jungvirth, dr.med.spec.pedijatar Čakovec, srpanj 2016.

3 SADRŽAJ Sažetak... 5 Summary UVOD ZARAZNE BOLESTI UZROČNICI ZARAZNIH BOLESTI PRENOSIVOST ZARAZNIH BOLESTI EPIDEMIOLOŠKE ZNAČAJKE ZARAZNIH BOLESTI DINAMIKA ZARAZNIH BOLESTI SIMPTOMI I ZNAKOVI ZARAZNIH BOLESTI Opći simptomi zaraznih bolesti Posebni (specifični) simptomi zaraznih bolesti OSNOVNI LABORATORIJSKI NALAZI RAZVOJ I TIJEK ZARAZNIH BOLESTI DIJAGNOSTIKA ZARAZNIH BOLESTI LIJEČENJE ZARAZNIH BOLESTI Antibiotičko liječenje Antivirusni lijekovi STREPTOKOKNE BOLESTI ŠARLAH, ŠKRLET, SKARLATINA (SCARLATINA) DIFTERIJA ILI ZADAVICA (DIPHTHERIA) TETANUS (ZLI GRČ) VIRUSNE ZARAZNE BOLESTI OSPICE (MORBILI) RUBEOLA (CRLJENICA, CRVENICA) KOZICE, VODENE KOZICE, VARICELA (VARICELLA) ZAUŠNJACI, MUMPS (PAROTITIS EPIDEMICA) POLIOMIJELITIS ILI DJEČJA PARALIZA CIJEPLJENJE (IMUNIZACIJA) Cijepljenje protiv difterije Cijepljenje protiv tetanusa Cijepljenje protiv dječje paralize Cijepljenje protiv ospica, parotitisa i rubeole

4 8.5. Anticijepna kampanja PRIMJER IZ PRAKSE ZAKLJUČAK LITERATURA Kratka bibliografska bilješka

5 Sažetak: Tema završnog rada su zarazne bolesti, kao i prevencija zaraznih bolesti u predškolskim ustanovama. U radu se u početku definira pojam zaraznih bolesti. Postoji nešto više definicija zaraznih bolesti, ali se sve svode na jednu zajedničku bit. Svaka bolest, pa tako i zarazne bolesti, ima određene znakove i simptome, koji su potrebni da bi se mogla postaviti dijagnoza određene zarazne bolesti. Pa se stoga dalje u radu spominju simptomi i znakovi zaraznih bolesti, kao i uzročnici pojedinih zaraznih bolesti. Nakon uvođenja u bit završnog rada, te definicije glavnog pojma, dalje u radu su objašnjene neke vrste zaraznih bolesti, koje su karakteristične za djecu rane i predškolske dobi. Detaljnije se opisuju sljedeće zarazne bolesti: šarlah, difteija, tetanus, ospice, rubeola, vodene kozice, zaušnjaci te dječja paraliza. Svaka od tih zaraznih bolesti detaljno je objašnjena u zasebnim poglavljima. Dalje u radu se spominje jedna od najvažnijih mjera sprječavanja zaraza, a to je cijepljenje, odnosno imunizacija. Vrlo važan segment, uvijak aktualna tema u svijetu, koji je usko vezan za zarazne bolesti, jer zahvaljujući cjepivima i medicinskom napretku, mnoge zarazne bolesti su gotovo iskorijenjene ili se pojavljuju u znatno manjoj mjeri. Kao i za sve, pa i za cijepljenje postoje pojedinci ili grupe ljudi koji su protiv cijepljenja. Stoga, jedno poglavlje u ovom radu zaslužuje i anticijepna kampanja. Navode se stavovi ljudi koji su uključeni u anticijepnu kampanju, te njihovi razlozi i argumenti zašto su protiv cijepljenja. Na samom kraju spomenuta je i prevencija zaraznih bolesti u dječjim vrtićima, odnosno određena pravila kojih se drže dječji vrtići, te pravila koja moraju ispoštovati roditelji da bi djecu mogli upisati u dječji vrtić. Ta pravila postoje s razlogom da se u dječjim vrtićima izbjegne zaraza većeg broja djece, ali i osoblja zaposlenih u dječjim vrtićma, odnosno da bi se postigla sigurnost cijele ustanove. KLJUČNE RIJEČI: zarazne bolesti, imunizacija, infekcija, dijagnoza, imunost 5

6 Summary: The main subject of this document are infectious diseases, as well as prevention of infectious diseases in kindergarten. In the introduction is defined the term infectious diseases. There are several definitions of the term infectious diseases, but at the end, all came to a common matter of fact. Every disease, including infection diseases, has certain signs and symptoms, that are needed to set a diagnosis. This is the reason why symptoms and signs are explained in this document, as well as pathogens of diseases. After the definition of the main subject of the final paper, there are also detailed descriptions of some types of infection diseases, characteristic for children of early and preschool age, such as: scarlatina, diphtheria, tetanus, measles, rubella, varicella, mumps and polio. Each of those diseases is explained in separate chapters. Also, there is mentioned one of the most important measure for preventing infections, and that is the vaccination or immunization. Very important part, always topical issue in the world, which is closely related to the infectious diseases. Thanks to vaccines and medical advances, many infectious diseases have been almost eradicted or occur to a much lesser extent. As for all, including for vaccination, there are individuals or groups of people who are against vaccination. Therefore, one chapter in this work deserves anti-vaccination campaign. There are mentioned reasons and arguments why they are against the vaccination. At the end of the elaboration of theme, there is mentioned prevention in kindergartens, or more specifically, rules that parents must respect, to be able to enroll children in kindergarten. Rules exsist to avoid infection ofmany children, and employees in kindergarten. This also exist to preserve security of the entire institution. KEY WORDS: infectious diseases, immunization, infection, diagnosis, immunity 6

7 1. UVOD U završnom radu govori se o zaraznim bolestima predškolske djece, kao i o prevenciji istih u predškolskoj ustanovi. Pojam zaraznih bolesti, drugog naziva infektivne bolesti, definiran je kao bolesti koje su izazvane ulaskom patogenih mikroorganizama u organizam osobe ( U radu se u prvom redu opisuje pojam zaraznih bolesti kao i uzročnici zaraznih bolesti te prijenos zaraza. Prema Kuzman i Schönwald, najčešći uzročnici zaraznih bolesti su obične bakterije, atipične bakterije te mikrobakterije, zatim razlčiti mikroorganizmi, gljivice, metazoa (helmiti), zoonaze i sl. Kuzman i Schönwald navode kako se zarazne bolesti mogu prenijeti na više različitih načina, kao npr. prljavim rukama, kapljičnim putem, preko vode ili hrane, fekalno-oralnim putem i sl. Prema istim autorima, zarazne bolesti razlikuju se od drugih bolesti, ali i zarazne bolesti međusobno se razlikuju prema kliničkoj slici, odnosno specifičnim znakovima i simbolima na temelju kojih se najčešće stvara i dijagnoza. Također, postoje opći simptomi bolesti, kao i posebni, odnosno specifični znakovi pojedinih bolesti. Opći simptomi su oni simptomi koji se najčešće pojavljuju u početnoj fazi svake zarazne bolesti, dok su specifični simptomi karakteristični za specifične zarazne bolesti. Prema Kuzman i Schönwald, postoji razvoj i tijek zaraznih bolesti koji se sastoji od sljedećih pet faza: inkubacija, početna ili inicijalna faza, faza razvijene bolesti, regresija bolesti te faza rekonvalescencije. Dijagostika zaraznih bolesti sastoji se od tri načela, a to su kliničko, epidemiološko i etiološko dijagnostičko načelo. Također, autori navode kako se razlikuju dvije vrste liječenja zaraznih bolesti, a to su antibiotičko liječenje kod kojeg se primjenjujurazličiti lijekovi ili antibiotici pomoću kojih se uništavaju uzročnici infekcija, te antivirusno liječenje kojim se sprječava razmnožavanje virusa u stanicama. 7

8 2. ZARAZNE BOLESTI Iz navedene definicije zaraznih bolesti u uvodnom dijelu rada, može se definirati i pojam zaraza, odnosno infekcije kao rast i razmnožavanje parazitirajućeg mikroorganizma u organizmu domaćina u kojem izaziva određene, najčešće upalne, reakcije. Vidljivo je da postoji razlika između pojma infekcija i infektivna (zarazna) bolest. Infekcija jest biološki proces do kojeg dolazi ulaskom mikroorganizama u makroorganizam, dok je infektivna bolest uzrokovana oštećenjem tkiva makroorganizma zbog ulaska patogenih mikroorganizama. Patogeni mikroorganizam jest onaj koji može prouzročiti bolest kod onih ljudi koji imaju vrlo dobro očuvan imunološki sustav. Prenosivost ili kontagioznost je pojam koji podrazumijeva prijenos bolesti između makroorganizama, odnosno s čovjeka na čovjeka ili s životinje na čovjeka. Svaka bolest koja je prouzročena uzročnicima, nije ujedno i zarazna, prenosiva bolest, ali najčešće se infektivna i prenosiva bolest podrazumijevaju kod klasičnih zaraznih bolesti, odnosno infektivne bolesti najčešće su prenosive (Kuzman i Schönwald, 2000). Razlikuje se egzogena od endogene zaraze. Pa je tako egzogena zaraza ona za koju su zaslužni mikroorganizmi koji se nalaze izvan tijela, dok je endogena ona koju uzrokuju mikroorganizmi koji se već nalaze u organizmu domaćina, pa je u tom slučaju kod domaćina prisutna slabija otpornost organizma. Zaraza može biti lokalizirana, što znaći da je zahvaćen samo jedan dio organizma domaćina. Međutim ako se zaraza proširi po cijelom organizmu domaćina, govorimo o općoj zarazi ( Uzročnici zaraznih bolesti su različiti mikroorganizmi kao što su: virusi, bakterije, ali i neki eukarioti, kao što su gljive i neki višestanični paraziti i praživotinje. Važno je napomenuti kako se u širem smislu pod pojmom paraziti podrazumijevaju svi patogeni mikroorganizmi, dok u užem smislu ovaj pojam podrazumijeva samo uši, grinje i sl. Mogu se prenijeti izravnim, odnosno kapljičnim putem, u tom slučaju ih prenosi bolesnik, tj. kliconoša ili životinja. Također se mogu prenijeti preko zaraženih predmeta, unosom zaražene hrane ili tekućina u organizam, kao i kukcima. Zarazne bolesti i danas u medicini imaju važnu ulogu. Iako postoji mnoštvo antimikrobnih lijekova, zbog promjene mikroorganizama, razvoja njihove otpornosti te dolaska novih uzročnika, zarazne bolesti još uvijek predstavljaju vrlo važnu skupinu bolesti. Za razliku od bolesti pojedinca, zarazne bolesti (gripa, 8

9 tuberkuloza, hripavac i dr.) opasnost su za cjelokupnu zajednicu, jer od njih može istovremeno oboljeti veća skupina ljudi (Kuzman i Schönwald, 2000). Postoje tri osnovna uvjeta nastanka svake zarazne bolesti (Kuzman i Schönwald, 2000): 1. prisutnost patogenog uzročnika (izvor zaraze) Da bi patogeni uzročnici mogli prouzročiti bolest kod ljudi, moraju biti prisutni u određenom (dovoljnom) broju (infektivna doza) te dovoljno agresivni (virulencija). Što je uzročnik agresivniji, bolest će biti teža. 2. izloženost (ekspozicija) čovjeka Čovjek je izložen infekciji onog trenutka kad je omogućen prijenos uzročnika. Konkretno na primjeru, odgojitelji su mnogo više izloženi gripi ili drugim bolestima koje se prenose kapljičnim putem, nego osobe koje rade samostalno, na primjer u uredu. 3. sklonost (prijemčivost, dispozicija) čovjeka za zaraznu bolest. Sklonost razvoju neke zarazne bolesti podrazumijeva nedostatak otpornosti prema uzročnicima. Autori navode dvije vrste otpornosti, prirodna ili nespecifična otpornost te specifična otpornost, odnosno imunost koja opet može biti prirodno ili umjetno stečena. Prirodno stečena imunost jest ona do koje dolazi nakon preboljenja bolesti ili infekcije, dok umjetno stečena imunost nastaje cijepljenjem (Kuzman i Schönwald, 2000). 2.1.UZROČNICI ZARAZNIH BOLESTI Postoje obične bakterije koje uzrokuju streptokokne bolesti (angina, šarlah, sepsa), stafilokokne bolesti (kožne infekcije, sepsa, pneumonija, otrovanje hranom), pneumokokne bolesti (pneumonija, meningitis, sinusitis), meningokokne bolesti i ostalo (salmoneloze, tetanus, difterija, botulizam, bruceloza i sl.). Osim običnih bakterija, uzročnici su i atipične bakterije (unutarstanične). One uzrokuju klamidijske bolesti (spolno prenosive bolesti urogenitalnog sustava, respiratorne infekcije, trahom), rikecijske bolesti (Q-groznica, pjegavi tifus, mediteranska pjegava groznica), bolesti prouzročene mikroplazmama (respiratorne infekcije, pneumonija, infekcije urogenitalnog sustava) te bolesti koje uzrokuju mikrobakterije (tuberkuloza). Spirohete uzrokuju leptospirozu, boreliozu i sifilis. Virusi su najsitniji 9

10 mikroorganizmi koji se mogu vidjeti isključivo elektronskim mikroskopom. Oni uzrokuju velik broj bolesti kao što su prehlada, gripa, meningoencefalitis, morbili, rubeola, varicela, mumps, akutne respiratorne infekcije, hepatitis, infektivna mononukleoza, AIDS. Protozoa (praživotinje) su jednostanični mikroorganizmi koji su uglavnom uzročnici tropskih bolesti. Uzrokuju malariju, amebijazu, toksoplazmozu i lišmenijazu. Fungi (gljivice) su manje ili više organizirane biljke. Kod čovjeka najčešće uzrokuju bolesti kože i sluznica. To su bolesti poput kandidijaze, kriptokokoze, aspergiloze te histoplazmoze. Te na kraju metazoa (helminti) koji također mogu biti uzročnici bolesti kod ljudi (invazivne bolesti), (Kuzman i Schönwald, 2000). Uzročnici ljudskih zaraznih bolesti isti su kao i uzročnici životinjskih zaraznih bolesti. Neke se bolesti pojavljuju samo kod ljudi, ali postoji i skupina zaraznih bolesti od kojih mogu oboljeti i ljudi i životinje. Takve bolesti nazivaju se zoonaze. Točnije, to su zarazne bolesti životinja, koje se mogu prenijeti na ljude (Kuzman i Schönwald, 2000). 2.2.PRENOSIVOST ZARAZNIH BOLESTI Zarazne bolesti u ljudski se organizam mogu prenijeti na više različitih načina, a najčešće u organizam ulaze kroz dišni sustav, udisanjem sitnih kapljica koje izlaze kihanjem, kašljanjem ili govorenjem te udisanjem zaraženog zraka. Na ovaj način prenose se prehlade, pneumonije, gripe, vodene kozice, ospice, mumps, mononukleoza i dr. Crijevne bolesti prenose se unosom zagađene ili termički nedovoljno obrađene hrane, te prljavim rukama. Prema Kuzman i Schönwald, različiti su putovi prijenosa za različite zarazne bolesti. Kapljičnim putem (udisanjem) prenose se bolesti poput akutne respiratorne infekcije, gripe, Q-groznice, legionarske bolesti, streptokokne angine, ospica, vodenih kozica, rubeole. Fekalnooralnim putem (ingestijom) prenose se crijevne infekcije, hepatitis A, enteroviroze. Dodirom, koji može biti izravan ili posredan, prenose se kožne i spolno prenosive bolesti, klamidijske infekcije, bjesnoća, AIDS, virusni hepatitis B i C, tetanus i dr. Posredstvom člankonožaca (komarci, buhe, krpelji) prenose se malarija, pjegavi tifus, krpeljni meningoencefalitis, kala-azar. Arteficijalno (inokulacijom, 10

11 dijagnostičkim ili transfuzijskim zahtjevima) prenose se sepsa, gnojni meningitis, hepatitis B i C, AIDS (Kuzman i Schönwald, 2000). Nakon što jednom uđu u organizam, uzročnici se šire na mnogo različitih načina. Mogu se širiti po tjelesnim površinama, a da ne prodru dublje u tkivo. Također, upala se može širiti i limfnim putovima, a ukoliko uzročnici prodru u krv, tada se nazivaju bakterijama. Ako je pak bakterija trajna, tada se naziva sepsom. Postoje još i virusi koji se šire živčanim vlaknima, kao što je virus bjesnoće (Kuzman i Schönwald, 2000). Poznavanje putova prijenosa zaraznih bolesti, važno je kao i za dijagnozu, tako i za liječenje. Ukoliko je poznat put prijenosa, lakše je spriječiti ulazak uzročnika u organizam. Samim time, ako je poznato kako se uzročnik izlučuje, lakše je odrediti liječenje (Kuzman i Schönwald, 2000). 2.3.EPIDEMIOLOŠKE ZNAČAJKE ZARAZNIH BOLESTI Pod epidemiološke značajke zaraznih bolesti spadaju prenosivost, sezonsko epidemijsko ili endemijsko pojavljivanje, geografska rasprostranjenost i dr. Epidemiologija zaraznih bolesti proučava način njihova širenja i uvjete koji to potpomažu, kao i metode sprječavanja i suzbijanja (Kuzman i Schönwald, 2000).Od zaraznih bolesti mogu oboljeti pojedinci ili veća skupina judi, pa tada govorimo o epidemiji. Epidemija podrazumijeva oboljenje šireg broja ljudi (epidemija gripe, vodenih kozica, seroznog meningitisa i sl.). Češća je pojava malih epidemija (obitelj, vrtić, škola). Većina zaraznih bolesti prenosi se s čovjeka na čovjeka. Jedna je vrsta zaraznih bolesti koje se prenose s životinje na čovjeka (zoonaze) i pritom je vrlo rijetko daljnje prenošenje s čovjeka na čovjeka. U nekim slučajevima, izvor zaraze također može biti i neživa priroda (voda, hrana, tlo i sl.). Klimatski uvjeti važni su u epidemiologiji jer ukazuju na sezonsko pojavljivanje zaraznih bolesti. Pa se prema tome bolesti koje se prenose kapljičnim putem više pojavljuju u zimskim mjesecima, kada većina ljudi boravi u zatvorenom prostoru, dok se crijevne zarazne bolesti više pojavljuju ljeti, kada je toplije vrijeme, pa se hrana samim time lakše kvari, a ljudi su mnogo više u prirodi i u doticaju s različitim životinjama (Kuzman i Schönwald, 2000). 11

12 U epidemiologiju zaraznih bolesti spada i Vgralikov lanac koji obuhvaća pet uvjeta koji su potrebni da bi se zarazna bolest mogla pojaviti i širiti u nekom području. To su redom: izvor zaraze, putovi širenja bolesti, ulazna vrata infekcije, količina i virulencija mikroorganizama, osjetljivost i podložnost domaćina. Djelovanjem na bilo koji od spomenutih uvjeta, može se spriječiti širenje infekcije (Kuzman i Schönwald, 2000). 2.4.DINAMIKA ZARAZNIH BOLESTI Zarazne bolesti razlikuju se od drugih bolesti svojom patogenezom, pa se tako s patogenskog stajališta, tijek zaraznih bolesti može podijeliti u tri stadija: 1. stadij primarne lokalizacije infekta u kojem su simptomi minimalni, 2. stadij generalizacije infekta u kojem je klinička slika bolesti u potpunosti razvijena, 3. stadij lokalizacije u organima u kojemu se pojavljuju simptomi bolesti zahvaćenog organa. Prema patogenetskom modelu, zarazne bolesti se razvrstavaju u nekoliko skupina. U lokalne zarazne bolesti, koje se očituju upalom samo onog mjesta na kojem su ušli uzročnici, spadaju difterija, šigeloza, virusne respiratorne infekcije i gripa. U lokalne zarazne bolesti s tendencijom generalizacije, koje uzrokuju lokalne upale, spadaju stafilokokne i streptokokne bolesti, bakterijske pneumonije, amebijaze. U cikličke zarazne bolesti, koje imaju tri stadija (stadij lokalne infekcije, generalizacije i lokalizacije u organima), spadaju ospice, vodene kozice, rubeola, hepatitis, poliomielitis, meningoencefalitis, trbušni tifus, bruceloza. Zatim u opće zarazne bolesti koje uzrokuju vektori i kod kojih odmah dolazi do generalizacije infekta spadaju malarija i pjegavac, te u zarazne bolesti koje su rezultat intoksikacije spadaju tetanus i botulizam (Kuzman i Schönwald, 2000). 2.5.SIMPTOMI I ZNAKOVI ZARAZNIH BOLESTI Pod kliničkim osobitostima zaraznih bolesti smatraju se posebni simptomi i razvoj bolesti. Ogledaju se u trajanju inkubacije (vremensko razdoblje od ulaska uzročnika u organizam pa do pojave prvih simptoma bolesti), pojavi općih i specifičnih simptoma, tijeku i razvoju bolesti te komplikacijama. Inkubacija je obično dobro 12

13 definirana, pa tako kod običnih oboljenja traje do pet dana, a kod generaliziranih traju obično više od deset dana (Kuzman i Schönwald, 2000) Opći simptomi zaraznih bolesti Opći simptomi zajednički su večini zaraznih bolesti, za razliku od specifičnih simptoma koji su karakteristični za pojedine zarazne bolesti. U opće simptome spadaju povišena tjelesna temperatura, slabost i umor, glavobolja, bolovi u mišićima i zglobovima, gubitak apetita, mučnine i dr. Povišena tjelesna temperatura najčešći je i najstalniji simptom zarazne bolesti (Kuzman i Schönwald, 2000). Vrućica nastaje zbog oslobađanja pirogenih tvari koje otpuštaju mikroorganizmi i oštećene stanice tkiva. Pirogene tvari su biološki aktivne supstancije koje podražuju kipotalamički centar za termoregulaciju i podižu ga na višu razinu, a on pokreće stvaranje topline povećanom razgradnjom ugljikohidrata i masti. (Kuzman i Schönwald, 2000, str. 20). Kod osobe koja ima vrućicu, odnosno povišenu tjelesnu temperaturu, prisutan je osjećaj vručine ili hladnoće, a često i znojenje. Također, prisutni su i crvenilo lica, ubrzano disanje i topla koža. Visina vručice ovisi o dobi te o imunološkom stanju organizma. Djeca su sklona vrlo visokim temperaturama, dok stariji ljudi češće imaju nisku temperaturu.postoje tri vrste temperaturnih krivulja. Monofaziča temperaturna krivulja ima uspon na početku, na sredini je kontinuirana, a zatim slijedi stupnjevit pad. Karakteristična je za trbušni i pjegavi tifus. Bifazičnu temperaturnu krivulju karakteriziraju dvije faze. Kod virusnih bolesti, prva faza je generalizacija infekta, a druga faza je bolest organa ili organskih sustava. Kod osipnih bolesti, prva faza je generalizacija infekta, dok je druga faza erupcije. Rekurirajuća temperaturna krivulja je višefaziča, s izmjenjivanjem febrilnih i afebrilnih faza bolesti. Krivulja ima više faza, a svaka je popračena naglim povišenjem i naglim padom tjelesne temperature. Prema trajanju vručice, zarazne bolesti dijele se na kratkotrajno febrilne bolesti (angina, gripa, enteroviroze), ali i na one s dugotrajnom febrilnošću (trbušni tifus, pneumonija), (Kuzman i Schönwald, 2000). Osim vrućice, kod zaraznih bolesti može se pojaviti povraćanje i proljev. Oni se pojavljuju samo na početku bolesti i označavaju opće simptome. Također, kao opći simptomi pojavljuju se i neke promjene na srčano-žilnom sustavu. Zbog pojačanog metabolizma povećava se volumen cirkulirajuće krvi, a to je popračeno tahikardijom 13

14 i pojačanim srčanim tonovima (Kuzman i Schönwald, 2000, str.23). Povećanje slezene isto tako spada u opće znakove zaraznih bolesti, ali do toga ne dolazi kod lokalnih bolesti, već kod akutnih bolesti s generalizacijom i kroničnim infekcijama. U opće znakove zaraznih bolesti spada još i herpes febrilis koji podrazumijeva reaktivaciju herpesvirusne infekcije u području usnica i nosa. Važno je za spomenuti da se herpes, kod onih osoba koje su sklone dobivanju herpesa, pojavljuje uvijek na istom mjestu (Kuzman i Schönwald, 2000) Posebni (specifični) simptomi zaraznih bolesti Kao što je već navedeno, specifični simptomi znak su oboljenja određenog organa ili organskog sustava. Još se nazivaju vodećim simptomima jer uvelike pomažu pri dijagnozi bolesti. Različiti su simptomi za različite bolesti organa, pa su tako simptomi poput glavobolje, poremećaja svijesti, ukočenosti šije, fotofobije, grčeva karakteristični za infektivne bolesti središnjeg živčanog sustava (meningitis, encefalitis, poliomijelitis). Simptomi poput grlobolje, crvenila ždrijela, bol vratnih limfnih čvorova karakteristični za streptokokne, virusne i difterične angine te za fuzospirohetoze. Zatim simptomi poput hunjavice, promuklosti, kašlja, boli u prsima i dispneje karakteristični su za infektivne bolesti dišnog sustava (prehlada, febrilni katar, gripa, krup, hripavac, pneumonija). Mučnina, povraćanje, bol u trbuhu, tenezmi, vodenaste stolice s primjesama sluzi i krvi ili bez njih karakteristični su za infektivne bolesti probavnog sustava (gastroenteritis, dizenterija, otrovanja hranom). Tahikardija, šumovi na srcu i perikardijalno trenje simptomi su koji su karakteristični za infektivne bolesti srca (endokarditis, miokarditis, perikarditis). Otok i bolnost limfnih čvorova pojavljuju se kao znakovi infektivnih bolesti limfnog sustava (infekciozne mononukleoze i tularemije). Zatim, otok i bolnost zglobova i mišića, ograničeni pokreti karakteristični su simptomi za infektivne bolesti zglobova i mišića (artritis, miozitis). Simptomi poput dizurije, mutne mokraće, boli u području bubrežih loža karakteristični su za infektivne bolesti mokraćnog sustava (cistitis, pijelonefritis). Različiti generalizirani osipi znakovi su infektivne bolesti kože (šarlah, rubeola, ospice, vodene kozice). Povraćanje i bolnost jetre, žutilo kože i sluznica znakovi su za infektivne bolesti jetre (virusni hepatitis, leptospiroza, amebni hepatitis), (Kuzman i Schönwald, 2000). 14

15 2.6.OSNOVNI LABORATORIJSKI NALAZI Kod većine zaraznih bolesti, putem laboratorijskih testova mogu se vidjeti promjene u krvi i u mokraći. Laboratorijski se najčešće određuje kompletna krvna slika, sedimentacija i pregled mokraće te jetreni testovi. Najviše korisnih podataka daje broj leukocita. Broj i vrsta leukocita odvijaju se prema određenom biološkom pravilu. U početku bolesti broj leukocita obično je povišen i pojavljuje se zajedno s bakterijskom bolešću. Na kraju bolesti broj neutrofila vraća se na normalu, broj limfocita se povećava, a pojavljuju se i eozinofilne stanice. Različiti uzročnici različito djeluju na krvnu sliku. Bakterijske infekcije uzrokuju leukocitozu s neutrofilijom, virusne infekcije minimalno mijenjaju krvnu sliku, a neke su praćene leukopenijom, s limfocitozom ili bez nje. Kod parazitoza, u kojima postoji faza migracije parazita kroz tkiva, češće je prisutna eozinofilija. U crvenoj krvnoj slici katkad je prisutna anemija, a očituje se smanjenim brojem eritrocita i sniženim vrijednostima hemoglobina (Kuzman i Schönwald, 2000) RAZVOJ I TIJEK ZARAZNIH BOLESTI Prema Kuzman i Schönwald, zarazne bolesti određene su svojom karakterističnom evaluacijom i prirodnim tijekom. Tijek zaraznih bolesti može se podijeliti u pet faza. 1. Inkubacija je razdoblje od ulaska uzročnika u organizam do pojave prvih simptoma bolesti. Uzročnik putuje krvlju i limfom dok ne dođe u organe i tkiva prema kojima ima najveću sklonost. Duljina inkubacije ovisi o broju uzročnika koji su ušli u organizam, virulenciji, mjestu ulaska uzročnika te o imunološkom stanju osobe. 2. Početna ili inicijalna faza bolesti je faza u kojoj dominiraju opći simptomi. U ovom razdoblju teško je dijagnosticirati bolest. 3. Faza razvijene bolesti jest faza koja se očituje jasnom kliničkom slikom, pa je u toj fazi bolesti moguća relativno laka dijagnoza. Ovdje se pojavljuju jasni simptomi koji su karakteristični za određenu bolest. 4. Regresija bolesti faza je u kojoj se povlače i opći i specifični simptomi. Ova faza može nastupiti naglo ili postepeno. Ovdje se bolesnik počinje oporavljati. 15

16 5. Faza rekonvalescencije je faza oporavka poslje bolesti. Ona ovisi o trajanju i težini bolesti te o komplikacijama. Također, ishod zarazne bolesti može biti različit. Većina zaraznih bolesti završi ozdravljenjem. Nakon bolesti, uzročnik može ostati prisutan kao latentna infekcija i kasnije, tjekom života, izazvati bolest. Bolest može ostaviti posljedice koje mogu biti aktivne ili kronične. Najteži ishod bolesti je smrt. Može nastupiti zbog same bolesti ili zbog određenih komplikacija (Kuzman i Schönwald, 2000) DIJAGNOSTIKA ZARAZNIH BOLESTI Autori Kuzman i Schönwald navode kako je pravilna i rana dijagnoza bolesti od iznimne važnosti. Pomno treba popratiti opće, a pogotovo specifične simptome, kako bi dijagnoza bila što lakša i točnija. Kod dijagnostike zaraznih bolesti primjenjuju se tri načela. 1. Kliničko dijagnostičko načelo Cjelokupan klinički predmet sa detaljnom anamnezom jedno je od glavnih polazišta uspješne dijagnoze bolesti. Ispravno uzeta anamneza obuhvaća sve podatke o nastupanju i tijeku bolesti, početku, trajanju i redosljedu simptoma, podatke o liječenju, prijašnjim bolestima, ozljedama, operacijama, alergijama i sl. Svakog bolesnika treba pregledati u cijelosti. Ovo pravilo treba se shvatiti doslovno, jer je iz prakse vidljivo da postoje različiti dijelovi tijela na kojima se mogu pojaviti simptomi određenih bolesti. Pa se tako, na nožnim prstima, mogu pojaviti gljivične infekcije, koje su česte kod dijabetičara, ili također male ranice koje mogu biti ulazno mjesto za tetanus. Opći klinički pregled valja nadopuniti neurološkim pregledom, ali i osnovnom laboratorijskom obradom (Kuzman i Schönwald, 2000). 2. Epidemiološko dijagnostičko načelo Epidemiološka anamneza jest obavezan i sastavni dio svake anamneze. Važo je poznavanje uzročnika ili prijenosnika zaraze, radi lakše i točne dijagnoze te samim time i pravilnog liječenja bolesnika (Kuzman i Schönwald, 2000). 3. Etiološko dijagnostičko načelo Zarazne bolesti posebne su po tome što ih uzrokuju različiti mikroorganizmi. Da bi se bolesnika uspješno liječilo važno je poznavati uzročnika bolesti kao i njegovu 16

17 osjetljivost na antimikrobike. Uzročnik bolesti dokazuje se u mikrobiološkom laboratoriju (Kuzman i Schönwald, 2000) LIJEČENJE ZARAZNIH BOLESTI Prema Kuzman i Schönwald, liječenje može biti etiološko i simptomatsko. Etiološko liječenje, odnosno liječenje prema uzročniku bolesti, provodi se specifičnim kemoterapijskim sredstvima antibioticima i kemoterapeuticima. Opći i simptomatski postupci obuhvaćaju mirovanje, odgovarajuću dijetu, opću i specijalnu njegu, nadoknadu tekućine i eritrocita, transfuziju krvi, primjenu kisika i dr. Postoje i druge terapijske metode u infektologiji, a to su terapija kisikom (koristi se kod plućnih infekcija), drenaža dišnih putova i sukcija sekreta (u svim onim stanjima kod kojih dolazi do nakupljanja sekreta u dišnim putovima, bolesnika je potrebno staviti u Trendelenburgov položaj), traheotomija (izvodi se da bi se omogućilo disanje, radi uklanjanja sekreta iz dišnih putova), trajna mehanička respiracija, mišićni relaksansi (koristi se kod tetanusa, da bi se spriječili bolovi u mišićima) Antibiotičko liječenje Podrazumijeva primjenu različitih lijekova kojima se uništavaju uzročnici infekcija i infektivnih bolesti. Kod farmakinetičkih osobina lijeka prate se sljedeće njegove osobine: resorpcija (lijek dolazi u krv i u različite organe; na resorpciju lijeka može utjecati istovremeno uzimanje hrane), koncentracija (nema velike važnosti ukoliko se ne uspoređuje s koncentracijom potrebnom za uništenje bakterija), izlučivanje organizma (lijek se može izlučiti bubrezima, tj. mokraćom, jetrom, odn. žući, stolicom; lijek se može razgraditi, a razgradnja se najčešće događa u jetri) i doziranje (način doziranja ovisi o duljini njegovog zadržavanja u organizmu). Svaki antimikrobni lijek ima svoj spektar djelovanja, što znači da djeluje na određene vrste bakterija (Kuzman i Schönwald, 2000) Antivirusni lijekovi Ova vrsta lijekova zaustavlja razmnožavanje virusa u stanicama i tako pomažu u liječenju bolesnika od određenih virusnih bolesti. Za mnoge viruse još nema lijekova. Najbrojnija skupina antivirusnih lijekova su analozi nukleozida. Dalje u tekstu spomenuti su samo oni koji se najčešće koriste u liječenju virusnih infekcija. Aciklovir je antivirusni lijek koji se najčešće primjenjuje te djeluje na herpes- 17

18 simpleks te varicela-zoster virus. Ganciklovir se koristi u liječenju infekcija prouzročenih citomegalovirusom kod osoba koje imaju smanjeni imunitet. Također je učinkovit u liječenju mrežnice oka, te vrućica i upala pluća koje su posljedica citomegalovirusa. Kako te infekcije izrazito povećavaju smrtnost, s antivirusnim liječenjem treba započeti čim prije. Zidovudin koristi se u liječenju bolesnika s AIDS-om. Njihova primjena značajno produljuje život bolesnika, sprječavajući napredovanje bolesti. Ribavirin je sličan analozima nukleozida te djeluje na liječenje niza virusa, ali samo na neke infekcije. Interferon je antivirusni lijek koji zaustavlja sintezu virusnih proteina, ali je i snažan imunostimulator. Koristi se u liječenju kroničnog hepatitisa B i C (Kuzman i Schönwald, 2000). 3. STREPTOKOKNE BOLESTI Najvažnije i najčešće streptokokne bolesti su: angina, šarlah, erizipel, otitis, sinusitis, limfadenitis, sepsa, pneumonija, osteomijelitis, gnojni meningitis i dr. Streptokoki su gram-pozitivne okrugle bakterije, a obično su poredani u obliku lančića različite debljine. Streptokokne bolesti pogađaju sve dobne skupine, ali nešto više djecu u dobi između 6 i 12 godina. Izvor zaraze streptokoknim bolestima je bolesnik ili kliconoša. Danas se streptokokne bolesti uspješno liječe antibioticima, a lijek je penicilin (Kuzman i Schönwald, 2000) ŠARLAH, ŠKRLET, SKARLATINA (SCARLATINA) Šarlah je streptokokna zarazna bolest za koju je karakterističan, odnosno značajan nagli početak. Kod oboljele osobe pojavljuju se opći simptomi, sa bolovima u grlu, crvenilom ždrijela, malinastim jezikom te sa osipom kojeg označuju male crvene točkice. U završnoj fazi bolesti, koža bolesnika se počinje ljuštiti. Šarlah je tipična dječja zarazna bolest (osipna), (Kuzman i Schönwald, 2000). Uzročnici ove zarazne bolesti su različiti tipovi β-hemolitičnog streptokoka skupine A koji izlučuju eritrogeni toksin. Skarlatina se pojavljuje u svim područjima s umjerenom klimom, a najpovoljnija godišnja doba za njezinu pojavu jesu jesen i zima. Od nje mogu oboljeti djeca nakon šest mjeseci života, ali najčešće zahvaća djecu u dobi od 4. do 8. godine. Nakon 30. godine života, pojavljuje se sve rijeđe. 18

19 Izvor zaraze može biti bilo koji bolesnik koji boluje od zarazne streptokokne bolesti, a uglavnom se prenosi kapljičnim putem (Kuzman i Schönwald, 2000). Prilikom infekcije streptokoki u grlu izazivaju gnojnu anginu, a prodor toksina u krv uzrokuje pojavu osipa. Dijagnosticira se na temelju anamneze i karakteristične kliničke slike (glavobolja, angina, povraćanje, otok limfnih čvorova). Postoji toksični šarlah koji je popraćen visokom tjelesnom temperaturom, pomućenom sviješću te zatajivanjem srčano-žilnog sustava. Također postoji i septični šarlah koji je popraćen gnojnom upalom limfnih čvorova i grla ( Liječenje šarlaha je specifično i simptomatsko. Lijek koji se najčešće koristi u liječenju jest penicilin jer on skraćuje trajanje bolesti te širenje bolesti na druge ljude. Terapija se provodi 10 dana, a u slučaju alergije na penicilin, kao zamjena daju se makrolidi ili cefalosporinski antibiotici (Kuzman i Schönwald, 2000). Važno je rano specifično liječenje streptokoknih bolesti antibioticima, a bliskim osobama koje su bile u doticaju s bolesnikom može se dati penicilin tjekom 3 do 4 dana, kako bi se spriječila bolest (Kuzman i Schönwald, 2000). 4. DIFTERIJA ILI ZADAVICA (DIPHTHERIA) Difterija jest akutna zarazna bolest, koju uzrokuje bakterija Corynebacterium diphtheriae, a obilježavaju je upale na mjestu ulaska uzročnika te toksično oštećenje udaljenih organa (Kuzman i Schönwald, 2000). Spomenuta bakterija, koja je uzročnik difterije, stvara veoma jak egzotoksin, koji je zaslužan za sve promjene koje se događaju tjekom bolesti. Kod ove zarazne bolesti, izvor zaraze uvijek je čovjek te se ona najčešće prenosi kapljičnim putem, ali postoje i izuzetci prijenosa dodirom ili posredno, preko predmeta (Kuzman i Schönwald, 2000). Difterija je, zapravo, lokalna bolest gornjeg dišnog sustava sa sustavnom intoksikacijom. Uzročnik ostaje na mjestu ulaska u organizam i luči jaki egzotoksin koji se jače ili slabije resorbira (Kuzman i Schönwald, 2000, str. 92).Mjesto na kojem uzročnik ove zarazne bolesti ulazi u organizam najčešće je sluznica nosa, ždrijela i grkljana. Prema mjestu gdje počinje difterijska upala, razlikuju se respiratorni i izvanrespiratorni oblici bolesti. Prilikom zaraze difterijom, nastaju različite komplikacije i oštećenja organa, kao što su srce, živčano tkivo, krvne žile, 19

20 jetra i bubrezi. Važno je spomenuti i toksični miokarditis, koji može biti vrlo težak, a često i smrtonosan (Kuzman i Schönwald, 2000). Ukoliko osoba ne vodi dovoljno dobru vlastitu higijenu to doprinosi lakšem širenju kožne difterije. Simptomi ove zarazne bolesti ovise o samom mjestu infekcije, te o tome stvara li se toksin ili ne. Neki od simptoma koji se kod bolesnika javljaju nakon 2 do 4 dana su blaga grlobolja, povišena tjelesna temperatura, tahikardija te disfagija. Simptomi koji su karakterističniji za djecu su mučnina, povraćanje, tresavica i vrućica. Promjene na koži su najčešće različitog izgleda te do njih dolazi na području ekstremiteta. Najčešće ih se vrlo lako može razlikovati od kroničnih kožnih bolesti ( Najčešća je ždrijelna difterija za koju su karakteristične slaninaste naslage koje se čvrsto drže svoje podloge. Inkubacija je obično kratka te traje 2 do 5 dana ( Oboljele od difterije potrebno je hospitalizirati, kako ne bi došlo do dišnih ili srčanih komplikacija ili da bi se te komplikacije nadzirale i držale pod kontrolom. U ovom slučaju potrebna je izolacija bolesnika. Za liječenje od difterije koristi se antitoksin, koji uništava one toksine koji još nisu zahvatili stanice. Za potpuno uništavanje i sprječavanje širenja uzročnika potrebno je pacijentu dati antibiotike. Također, oporavak od ove zarazne bolesti dosta je spor, pa je potrebno pacijentima (pogotovo djeci) sugerirati da se ne počnu prerano baviti fizičkim aktivnostima, jer i najmanja fizička aktivnost može oštetiti upaljeno srce. Protiv ove bolesti svi bi trebali biti cijepljenji, cjepivom protiv tetanusa, difterije i acelularnog pertusisa (DTaP) u dječjoj dobi, te cjepivom protiv tetanusa i difterije (Td) kao odrasli. Bolesnici se nakon bolesti obavrzno moraju cijepiti, jer preboljena bolest ne znači imunost. Isto tako svaku osobu koja je bila u fizičkom kontaktu s oboljelim treba pregledati te poslati obris ždrijela u mikrobiološki laboratorij ( 5. TETANUS (ZLI GRČ) Tetanus je veoma teška bolest koja se pojavljuje kod ljudi zbog egzotoksina bakterije Clostridium tetani, koja se izlučuje na području ozljede. Ovu zaraznu bolest karakteriziraju ukočenost i grčevi poprečnoprugaste muskulature. Spomenuta bakterija još se naziva tetanospazmin ili tetanusni toksin. Infekcija nastaje putem spora tetanusa koje se nalaze u tlu i na predmetima koji se koriste u poljoprivredi, a 20

21 tamo dospijevaju putem izmeta domaćih životinja. Do zaraze dolazi prilikom bilo kakve ozljede kože. Samim time, može se zaključiti da je tetanus češći u toplije doba godine, kada ljudi više vremena provode u polju(kuzman i Schönwald, 2000). Od tetanusa češće obolijevaju bolesnici s opekotinama, kirurškim ranama te intravenski ovisnici ( Važno je napomenuti da se bolest razvija samo onda kada se na rani stvori stanje s niskom razinom kisika. Toksin dolazi u periferne motorne živce kojima dolazi do središnjeg živčanog sustava gdje sprječava lučenje regulatornih neuroprijenosnika. Rezultat ovog cjelokupnog procesa jest ukočenost. Ako se stvori mala količina toksina, on se sav apsorbira putem regionalnih živaca i nastale lokalni tetanus. Međutim, ako se stvori velika količina toksina, tada on ulazi u krv i dolazi do mišića, preko kojih dolazi do motornih živaca koji su put do središnjeg živčanog sustava. Ovim procesom nastaje generalizirani tetanus(kuzman i Schönwald, 2000). Najčešći simptom, koji se prvi pojavljuje jest ukočenost mišića koji su zaslužni za žvakanje, pa bolesnik nije u mogućnosti otvarati usta. Nakon toga se pojavljuju drugi znakovi tetanusa (Kuzman i Schönwald, 2000). Prema grč mišića lica karakteriziran je sa fiksiranim smješkom i podignutim obrvama. Kuzman i Schönwald navode da su oboljeli od tetanusa u razvijenoj fazi vrlo osjetljivi na sitnice, pa je i najmanji zvuk ili udarac po krevetu dovoljan za pojavljivanje vrlo bolnog generaliziranog toničkog grča. Postoje i posebni oblici tetanusa. Jedan je ginekološki tetanus do kojeg dolazi prilikom nesteriliziranog pobačaja, a drugi je tetanus novorođenčeta do kojeg dolazi ulaskom spora tetanusa kroz pupčanu ranu. Moguće su vrlo česte i brojne komplikacije kod tetanusa, a ukoliko do njih dođe, najčešće su neposredni uzrok smrti. Prema postoji i generalizirani tetanus koji je karakterističan za grčenje mišića cijelog tijela te cefalitični tetanus koji djeluje na mozak i moždane živce. Češći je kod djece nego kod odraslih, a može se pojaviti zajedno sa upalom srednjeg uha. Prema Kuzman i Schönwald, dijagnoza se najčešće postavlja na temelju kliničke slike bolesnika. Također, kako navodi od značajne važnosti je saznanje o ranijim ozljedama. Pošto je tetanus veoma teška bolest, bolesnika treba liječiti u jedinici intenzivne skrbi.svaku ranu potrebno je obraditi kirurškim zahvatom te se odmah daje i antibiotik penicilin koji sprječava daljnje razmnožavanje i širenje bakterija. U isto 21

22 vrijeme primjenjuje se hiperimuni tetanusni imunoglobulin, kao i cijepivo protiv tetanusa. Kako bi se spriječili grčevi, koriste se sedativi i miorelaksansi. Od velike je važosti briga o bolesniku koji treba biti smješten u zatamnjenu prostoriju te je važno pomno pratiti njegove dišne putove, kontrolirati prehranu, mokrenje, ali i voditi brigu o njezi kože kako ne bi došlo do nastanka dekubitusa(kuzman i Schönwald, 2000). Moguće su nuspojave poput kome ili nedostatka kisika, pa je potrebno bolesniku dati ventilacijsku potporu. Također, bolesniku se može dati mrfij, magnezijev sulfat te piridoksin. Po potrebi daju se i antibiotici poput penicilina, doksiciklina ili metronidazola. Kod teških i vrlo teških slučajeva zaraze od tetanusa potrebno je intubirati bolesnika ( Radi sprječavanja oboljenja od tetansa potrebna je redovita imunizacija koja jeobavezna za svu djecu i mladež. Nakon ozljede, obavezno treba provjeriti bolesnikovu cijepnu knjižicu. Ako je od cijepljenja prošlo manje od 5 godina, nije potrebno davati cjepivo. Ako je prošlo između 5 do 10 godina, potrebno je dati samo jednu, tzv. Booster dozu cjepiva, a ako je prošlo više od 10 godina, potrebno je dati tri doze. S time da je razmak između prve i druge doze mjesec dana, dok je razmak između druge i treće doze šest mjeseci (Kuzman i Schönwald, 2000). 6. VIRUSNE ZARAZNE BOLESTI 6.1.OSPICE (MORBILI) Ospice su vrlo česta zarazna bolest te se najčešće pojavljuju kod djece. Karakteristični simptomi ove bolesti su visoka vrućica, simptomi povezani sa disanjem te osip koji se pojavljuje 4. ili 5. dan nakon početka bolesti. Uzročnik ove zarazne bolesti je morbila virus koji sadrži ribonukleinsku kiselinu u jezgri. Spomenuti virus veoma je osjetljiv na vanjske utjecaje, pa vrlo brzo ugiba, ako se nalazi izvan čovječjeg organizma. Ospice su vrlo zarazna bolest od koje obolijeva isljučivo čovjek, a prijenosnik virusa je bolesna osoba. Prenosi se najčešće kapljičnim putem, odnosno dodirom između zdrave i zaražene osobe. Bolesnik je prijenosnik virusa toliko dugo dok osip ne počne blijediti. Međutim, od godine počinju se primjenjivati cjepiva, pa su ospice sve manje prisutne. Kad osoba jednom preboli ospice, postaje doživotno imuna (Kuzman i Schönwald, 2000). 22

23 Inkubacija morbila točno je određena i traje najčešće oko 11 dana. Imaju dva stadija bolesti, a to su kataralni i egzantemski stadij. Kataralni stadij počinje naglo, sa povišenom tjelesnom temperaturom, glavoboljom te bolom u mišićima. Međutim, u isto vrijeme pojalvjuju se simptomi poput grlobolje, konjuktivitisa, hunjavice, kašlja i promuklosti. To su tzv. kataralni simptomi. Ovaj stadij traje 3 do 5 dana, a simptomi su vrlo izraženi, odnosno izraženiji nego kod bilo kojeg drugog oblika ospica (Kuzman i Schönwald, 2000). Egzantemski stadij počinje nakon 4. ili 5. dana od početka bolesti, a karakterizira ga osip, koji se najprije pojavljuje iza ušiju, pa se širi na lice, vrat, trup i udove. Prilikom pojave osipa, povišena temperatura se smanjuje, a simptomi iz kataralnog stadija počinju se povlačiti. Komplikacije kod ovih virusnih bolesti su vrlo česte, a najčešće se očituju kao komplikacje respiratornog sustava, rijeđe i drugih organa, zbog bakterijskih infekcija tkiva oštećenog virusom. Najvažnija komplikacja koja se pojavljuje jest laringitis i teški gotraheobronhitis (Kuzman i Schönwald, 2000). Dijagnoza ospica postavlja se na temelju kliničke slike i razvoja bolesti. Iako se na ospice može posumnjati već prilikom pojave općih simptoma, dijagnoza se postavlja tek nakon pojave osipa i Koplikovih pjega ( Prema Kuzman i Schönwald, specifično propisanih lijekova za morbile nema, pa se liječenje odvija simptomatsko. Međutim, ako dođe do bakterijskih infekcija potrebno ih je liječiti antibioticima. Potrebna je izolacija bolesnika. Prema cijepljenje daje dugotrajnu imunost, a nakon cijepljenja u nekim slučajevima može se pojaviti blaga infekcija koja nije zarazna. Prema Kuzman i Schönwald, obavezno cijepljenje protiv osipa obavlja se aktivnom vakcinom, a provodi se kod djece, nakon navršenih 12 mjeseci, odnosno godine dana. Koristi se kombinirano cjepivo protiv ospica, rubeole i zaušnjaka. Također, kako navodi cijepiti se ne smiju trudnice, teži febrilni bolesnici, osobe koje imaju tuberkulozu te za vrijeme primjene preparata koji sadrže protutijela. Isto tako, žena koja je preboljela ospice ili se cijepila, prenosi imunitet na svoje dijete te je taj imunitet prisutan gotovo cijelu prvu godinu života kod djeteta. 23

24 6.2.RUBEOLA (CRLJENICA, CRVENICA) Rubeola je virusna zarazna bolest koju karakterizira osip, a može se pojaviti kao stečena ili prirođena. Stečenu rubeolu karakterizira tipičan osip, povećanje limfnih čvorova, te osebujna krvna slika. Kod trudnica rubeola može biti veoma opasna, jer može nanjeti štetu plodu. Uzročnik rubeole je Rubella virus, koji sadrži ribonukleinsku kiselinu. Rasprostranjena je diljem svijeta, pojavljuje se u manjim epidemijama, nejčešće u proljeće, a zahvaća djecu od 5. do 15. godine života. Ova vrsta zarazne bolesti pogađa samo čovjeka, a izvor zaraze, odnosno prijenosnik je samo bolesnik putem kojeg se rubeola prenosi isključivo kapljičnim putem. Također, rubeola je sa svojom patogenezom jednaka kao i morbili. Inkubacija nije točno određena, kao kod ospica, već traje 2 do 3 tjedna. Također, za razliku od ospica, rubeola započinje pojavom ospica kod djece. Ukoliko se pojavi kod odraslih osoba, dan ili dva prije pojave osipa, može se pojaviti povišena tjelesna temperatura, glavobolja, hunjavica i sl. Kod ove bolesti, opći simptomi gotovo potpuno izostaju. Osip kreće od lica, brzo se širi na vrat, trup i udove, ali vrlo brzo prolazi (obično traje 2 do 3 dana). Tijek bolesti kod djece je najčešće blag, te prolazi bez komplikacija. Međutim, kod odraslih rubeola može biti teža bolest kod koje se pojavljuju komplikacije poput artritisa, trombocitopenije ili encefalitisa (Kuzman i Schönwald, 2000). Ranije spomenuta prirođena rubeola nastaje kod infekcije fetusa, kod majki zaraženih rubeolom tjekom trudnoće. Ako do infekcije dođe tjekom prva tri mjeseca trudnoće, posljedice su vrlo teške, a ako do infekcije dođe kasnije manja je vjerojatnost da se plod ošteti. Posljedice mogu biti različite (odumiranje ploda, pobačaj, donošeno ili nedonošeno novorođenče s različitim malformacijama i kliničkim znakovima bolesti). Nakon rođenja odmah se zapažaju posljedice poput hepatitisa, hepatosplenomegalije, trombocitopenije, itd., (Kuzman i Schönwald, 2000). Dijagnoza se postavlja na temelju izražene kliničke slike, sa gore navedenim simptomima. Kod rubeole se ne provode nikakvi specifični tretmani liječenja, te izolacija bolesnika nije potrebna, osim ukoliko se ne radi o trudnici koja nije preboljela rubeolu ili nije cijepljena. Cjepljenje je vrlo praktična zaštita protiv rubeole, a cijepljenje se provodi živom atenuiranom vakcinom, zajedno s cjepivom protiv 24

25 ospica i zaušnjaka. Cjepljenje se provodi kod djece nakon navršenih 12 mjeseci, a djevojčice se revakciniraju u pubertetu (Kuzman i Schönwald, 2000). 6.3.KOZICE, VODENE KOZICE, VARICELA (VARICELLA) Vodene kozice vrlo su česta zarazna bolest koju uzrokuje varicella-zoster virus. Karakteriziraju je blagi opći i kataralni simptomi te vezikulozni osip. U imunokompromitiranih bolesnika mogu biti vrlo teška, pa i smrtonosna bolest. Isti virus uzrokuje i drugu bolest kože s karakterističnom distribucijom vezikuloznog osipa herpes zoster (Kuzman i Schönwald, 2000, str.142). Jedini prijenosnik ovog virusa je čovjek, stoga je izvor zaraze jedino bolesnik, a bolest se prenosi dodirom ili kapljičnim putem. Od ove zarazne bolesti najčešće obolijevaju djeca predškolske dobi (od 2. do 8. godine), ali se mogu pojaviti u dojenačkoj dobi, kao i kod odraslih. Pošto je vrlo zarazna te se vrlo lako prenosi, pojavljuje se gotovo uvijek epidemijski, a epidemije su najčešće u dječjim vrtićima, školama, domovima i sl., (Kuzman i Schönwald, 2000). 90% osoba koje nisu preboljele ovu bolest ili nisu imune na vodene kozice, zaraze se nakon dodira s bolesnikom. Kod osoba sa oslabljenim imunitetom, kao i kod osoba koje boluju od leukemije, vodene kozice su vrlo teška bolest, sa mnogobrojnijim promjenama na koži, može se dogoditi da osip prokrvari, inkubacija duže traje te se mogu javiti i oštećenja unutarnjih organa ( Prema uz opće simptome, ovu bolest prate makule, papule, vezikule i kruste. Točnije, osip je u početku makulozan, a može biti u kombinaciji s crvenilom. Kroz nekoliko sati makule prelaze u papule, a zatim u vezikule koje imaju oblik suze, sa crvenim rubovima koji svrbe. Zadnji stadij su kruste. Prema Kuzman i Schönwald, virus se najprije pojavljuje u dišnim putovima i u krvi, zatim u kožnim vezikulama. U ustima vezikule vrlo brzo pucaju, pa ih je teško razlikovati od herpetičnog gingivostomatitisa, te također otežavaju gutanje. Prema Kuzman i Schönwald, nakon infekcije, razmnožava se u sluznici dišnoga sustava, te dospijeva u različite organe (viremija). Organi koji su češće najviše zahvaćeni jesu koža, pluća i središnji živčani sustav. U središnjem živčanom sustavu virus ostaje doživotno, a kod nekih je 25

26 bolesnika moguća reaktivacija u obliku herpes-zoster virusa. ( Inkubacija najčešće iznosi 14 do 16 dana, a najčešći simptomi su povišena temperatura, osjećaj slabosti i osip. Kod djece su početni (opći) simptomi slabije izraženi, pa se kod njih najčešće odmah pojavljuje osip, dok je kod odraslih varicella u pravilu puno teža bolest, sa težim simptomima. Kod trudnica, prilikom prvih nekoliko mjeseci trudnoće može doći do oštećenja ploda. Kod novorođene djece, čije majke nisu preboljele vodene kozice, bolest može biti vrlo teška, pa čak i smrtonosna (Kuzman i Schönwald, 2000). Na vodene kozice treba posumnjati odmah prilikom pojave karakterističnog osipa, na temelju kojeg se može postaviti i dijagnoza. Ako osip nalikuje drugim osipnim bolestima, potrebno je dijagnozu laboratorijski potvrditi. Za blage oblike vodenih kozica dovoljno je bolest simptomatsko liječiti. Potrebno je ublažiti svrbež, te izbjegavati češanje, kako ne bi došlo do bakterijskih infekcija. Potrebno je redovito kupanje bolesnika te briga o čistoći odjeće, kao i o higijeni ruku i noktiju. Kod djece se ne preporučuje liječenje antivirusnim lijekovima, jer je varicella kod djece najčešće blaga bolest. Za ublažavanje svrbeža još se koriste antihistaminici, a liječenje antibioticima potrebno je ukoliko se pojavi bakterijska infekcija. Bolesnici su zarazni toliko dugo dok sve promjene na koži ne postanu kruste. Kad osoba jedom preboli vodene kozice, postaje doživotno imuna ( 6.4.ZAUŠNJACI, MUMPS (PAROTITIS EPIDEMICA) Zaušnjaci su zarazna virusna bolest koju uzrokuje virus parotitis, a podrazumijeva upalu žlijezda slinovnica, ali su često zahvćeni i drugi organi poput testisa i središnjeg živčanog sustava (Kuzman i Schönwald, 2000). Uzročnik zaušnjaka je paramiksovirus, koji se prenosi slinom i kapljičnim putem. Izvor zaraze je bolesnik, koji je zarazan već nekoliko dana prije pojave prvih simptoma, pa sve dok ne nestane otok žlijezda slinovnica. Dijeca s navršenih 12 mjeseci cijepljena su protiv zaušnjaka, pa je ova bolest danas manje raširena ( Inkubacija zaušnjaka je vrlo često dugotrajna, a traje od 17 do 21 dan. Najčešći simptomi su povišena temperatura, klonulost te glavobolja, zatim bol u čeljusti, 26

27 osobito prilikom žvakanja. Ako se upale obje zaušne žlijezde, upala može biti istovremena, a može biti upaljena najprije jedna, a kasnije druga žlijezda. Orhitis ili upala testisa pojavljuje se rijetko tjekom puberteta, ali kasnije je vrlo česta bolest. Najčešće bolest zahvaća samo jedan testis, koji otekne i postane vrlo bolan (Kuzman i Schönwald, 2000). Kod žena mogu biti zahvaćeni jajnici (ooforitis), što je manje bolno te se rijetko dijagnosticira. U otprilike 1 do 10% slučajeva pojavljuje se meningitis ( Kod 7% bolesnika zaraženih parotitisom, pojavljuje se i pankreatitis, bolest karakterizirana teškim općim stanjem, povraćanjem, povišenom temperaturom te zimicom. Ponekad se nakon ove vrste bolesti pojavljuje i dijabetes. Dijagnoza zaušnjaka utvrđuje se na temelju kliničke slike, ali i laboratorijski nalaz krvi može dodatno pomoći u dijagnozi. Liječenje je najčešće simptomatsko, osim ukoliko nisu prisutni bolni otoci (npr. testisa), tada se preporučuju antibiotici. Potrebno je provesti izolaciju bolesnika, koja traje toliko dugo dok ne splasne otok žlijezda slinovnica. Obavezno cjepivo protiv zaušnjaka provodi se zajedno s cjepivom protiv ospica i rubeole (kod djece s navršenih 12 mjeseci života), (Kuzman i Schönwald, 2000). 7. POLIOMIJELITIS ILI DJEČJA PARALIZA Dječja paraliza jest infekcija koju uzrokuje poliovirus, a očituje se kao blaga bolest, aseptični meningitis bez paralize (neparalitični poliomijelitis) ili kao mlohava slabost različitih skupina mišića (paralitični poliomijelitis). Najčešći izvor zaraze je čovjek, a infekcija je zarazna putem neposrednog dodira. Virus ulazi u usta fekalno-oralnim putem, a do značajnog oštećenja dolazi u kralježnoj moždini i u mozgu. Postoje određeni čimbenici koji pospješuju sklonost prema teškom neurološkom oštećenju, a to su životna dob, nedavna intramuskularna injekcija, trudnoća, poremećaj funkcije B limfocita te tjelesno iscrpljenje ( Također, simptomi dječje paralize mogu biti teži (major) ili lakši (minor). Najjače izraženi simptomi, osobito kod male djece, su najčešće blagi simptomi, poput povišene tjelesne temperature, malaksalosti, grlobolje, glavobolje i povraćanja. Oni se javljaju 3 do 5 dana nakon izlaganja djeteta te traju od 1 do 3 dana. Poliomijelitis 27

28 sa težim simptomima obično se ne javlja nakon blagih simptoma. To je najčešće kod starije djece i odraslih. Spomenuti teži simptomi podrazumijevaju aseptični meningitis, duboku mišićnu bol, hiperesteziju, paresteziju te retenciju mokraće i mišićne spazme. Inkubacija težeg poliomijelitisa traje 7 do 14 dana. ( Putovi prijenosa su slični kao kod crijevnih bolesti, a to su: izravan dodir (prljave ruke), neizravan dodir (muhe), hrana i voda. Samo ime govori, dječja paraliza najčešća je bolest djece, ali u nekim slučajevima mogu oboljeti i odrasli ( Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike. Neparalitični poliomijelitis može se poistovijetiti s virusnim meningitisima, pa se ova vrsta poliomijelitisa dijagnosticira izoliranjem virusa iz ždrijela ili stolice te dokazivanjem porasta titra specifičnih protutijela. Mlohava paraliza udova ili bulbalna paraliza s nedostatkom osjeta najčešće se definira kao paralitični poliomijelitis ( Liječenje poliomijelitisa je simptomatsko, odnosno bolesnik treba mirovati, te popotrebi uzimati određene analgetike. Za svu dojenčad i djecu potrebna je imunizacija, a American Academy of Pediatrics preporučuje cijepljenje u dobi od 2 mjeseca, 4 mjeseca te od 6 do 18 mjeseci, te docjepljivanje od 4 do 6 godine. Cijepljenjem se stvara 95%-tna imunost kod djece, a primjenjuje se Salkovo inaktivno cjepivo protiv poliovirusa (IPV), ( 8. CIJEPLJENJE (IMUNIZACIJA) Imunizacija jest postupak kojim se stvara ili povećava otpornost na infekcije pojedinim uzročnicima, te ona može biti aktivna ili pasivna. Pod aktivnom imunizacijom podrazumijeva se postupak kojim se djetetu u obliku cjepiva daje antigen virusa ili bakterije. Antigen potiče organizam na stvaranje antitijela koja su zaslužna za povećavanje otpornosti djeteta na određene uzročnike. U pasivnu imunizaciju spada postupak unošenja antitijela u organizam putem seruma. Ta antitijela su već gotova, a stvorila ih je ili određena životinja ili čovjek. Ovaj način imunizacije čovjeka štiti odmah, dok je kod aktivne imunizacije potrebno nekoliko tjedana da bi se stvorila antitijela u količini koja je dovoljna da bi se osoba zaštitila od uzročnika. Međutim, kod pasivne imunizacije pojavljuje se jedan nedostatak, a to je što je pasivna imunizacija kratkog vijeka, jer organizam vrlo brzo uništi protutijela 28

29 koja je primio. Također, razlikuju se dvije vrste cjepiva za aktivnu imunizaciju, a to su živa i neživa cjepiva. Živa cjepiva sadrže žive uzročnike bolesti, koji su oslabljeni i izmijenjeni da kod osobe ne mogu uzrokovati nikakvu bolest, ali svojim antigenima stvaraju antitijela. Neživih cjepiva ima nekoliko vrsta. Pa tako neka neživa cjepiva sadrže izlučevine bakterije kod kojih je uklonjeno djelovanje toksina, ali je zadržano antigeno djelovanje. Druga vrsta neživih cjepiva su ona cjepiva koja sadrže cijele umrtvljene bakterije, dijelove bakterija ili umrtvljene viruse (Mardešić, 2005). Cijepiva protiv pojedinih zaraznih bolesti u Republici Hrvatskoj već su nekoliko desetljeća zakonom obavezna. Svake godine utvrđuje se tzv. kalendar cijepljenja koji vrijedi za cijelu godinu te pokazuje u kojoj dobi, protiv koje bolesti te kojim cjepivom je potrebno cijepiti djecu (Mardešić, 2005).Kalendar cijepljenja prikazan je u tablici broj 1. Tablica br.1. Kalendar obvezatnih cijepljenja u Republici Hrvatskoj za godinu 2016., ( Za dojenče u dobi od 8 do 12 mjeseci, ukoliko je zdravo, obavezo je cijepljenje protiv rubeole, parotitisa te ospica. Određenih nuspojava na cjepiva najčešće nema, ali ih se ne smije potpuno isključiti. Ako se pojavi povišena temperatura daje se paracetamol, međutim, ako se jave neke druge nuspojave potrebno je obratiti se liječniku (Bralić i sur., 2012). 29