GODIŠNJAK ZAŠTITE SPOMENIKA KULTURE HRVATSKE

Transcription

1 GODIŠNJAK ZAŠTITE SPOMENIKA KULTURE HRVATSKE

2

3 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

4 2 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 39/2015. The Preservation of Cultural Heritage in Croatia Annual, 39/2015 Izdavač/ Ministarstvo kulture RH Uprava za zaštitu kulturne baštine Publisher/Ministry of Culture of the Republic of Croatia Directorate for the Protection of the Cultural heritage Za izdavača/for the Publisher Nina Obuljen Koržinek Uredništvo/Editorial Board Ivan Alduk, Biserka Dumbović Bilušić Marijan Bradanović, Anuška Deranja Crnokić Ivo Glavaš, Viki Jakaša Borić, Martina Juranović Tonejc, Vanja Kovačić, Zrinka Paladino, Petar Puhmajer Glavni i odgovorni urednik/editor-in-chief Franko Ćorić Tajnica i izvršna urednica/managing editor Gordana Jerabek Lektura i korektura/proofreading and Revision Silvija Brkić Midžić Prijevod na engleski/english Translation Aida Njunjić Grafičko oblikovanje/graphic design Ivo Mađor, Kofein d.o.o., Zagreb Adresa uredništva/editorial address Ministarstvo kulture RH Uprava za zaštitu kulturne baštine HR Zagreb, Ulica Ivana Runjanina 2 Tisak/Printed by: Printera grupa d.o.o. Tiskanje dovršeno/printing completed: UDK ISSN (Tiskano izdanje / Print edition) ISSN X (Digitalno izdanje / Electronic edition)

5 3 UDK ISSN ISSN X Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

6 4 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

7 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Sadržaj Table of contents 7 Denis Vokić: Novi prilozi raspravi o nazivu ukupnog predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke Contribution to the Debate on the Appropriate Term for the Totality of Subjects of Interest in Conservation-Restoration and Museum Profession 17 Anuška Deranja Crnokić, Ines Jelavić Livaković: Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju Legal Protection of Post-war Architecture from the Period in the Republic of Croatia Contribution to its Evaluation and Preservation 37 Krešimir Galović: Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Antun Bauer Street in Zagreb Urban and Architectural Development from a Medieval Road to a Modern Street 65 Branka Marciuš: Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju Roman Road from the Village of Preseka to Sveti Martin na Muri in Međimurje 77 Ratko Ivanušec, Marija Mihaljević: Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) Crusader Fortress Sites Račeša, Cage Lješnica, sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) 95 Marija Mihaljević, Zorislav Horvat, Marina Matković: Arheološka istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola 2013./2014. Archaeological Research of the Locality of,,njive near Ivandol in 2013/ Anita Gamulin: Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Wooden Ceiling Constructions in the City of Hvar 125 Ivo Glavaš: Kaštel Andreis u Zamurvi (Jadrtovcu) u Morinjskom zaljevu kod Šibenika Andreis Castle in Zamurva (Jadrtovac) in the Morinj Bay near Šibenik

8 6 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Ivo Glavaš: Marginalije o tvrđavi sv. Nikole kod Šibenika i Velikim kopnenim vratima Marginalia on the Fortress of St. Nicholas near Šibenik and on the Porta terraferma /Velika kopnena vrata/ 141 Ivo Šprljan: Stari podovi u šibenskim interijerima Ancient Floors in Šibenik Interiors 161 Marko Rukavina, Ksenija Petrić, Mladen Obad Šćitaroci: Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesvete - prilog metodi analize i procjene u kontekstu integralne zaštite. Analysis and Assessment of the Status of Protection of Archaeological Sites Sesvete Contribution to the Method of Analysis and Assessment in the Context of Integral Protection. 183 Ivo Šprljan: Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku Restoration of Renaissance Frontispiece in the Benedictine Monastery of St. Luce in Šibenik 197 Jasminka Podgorski Konzervatorsko restauratorska istraživanja i radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine Conservation-Restoration Works on the Painting Mystic Engagement of St. Catherine 207 Sonja Jakšić Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Restoration of Štefanac's Mill in Rastoke 221 In memoriam

9 7 Denis Vokić Novi prilozi raspravi o nazivu ukupnog predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke Denis Vokić UDK: 001.4:7.025 Sveučilište u Dubrovniku 001.4:069 HR Dubrovnik, Ćira Carića 4 Primljen/Received: Izvorni znanstveni rad/original Scientific Paper Ključne riječi: konzerviranje i restauriranje, muzeologija, spomenik kulture, kulturno dobro, baština, kultura Key words: conservation and restoration, museology, cultural monument, cultural property, heritage, culture Provedeno je istraživanje u cilju vrjednovanja pojmova kojima razni pojedinci i zajednice označuju ukupnost predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke. Članak je prilog aktualnoj raspravi unutar strukovne zajednice u nas. U toj raspravi koriste se podatci za koje ovo istraživanje nalazi da nisu uvijek točni ili znanstveno argumentirani. Istražena je geneza nastanka pojma kulturno dobro i kontekstualizirana u raspravu o pojmovima spomenik kulture, kulturno dobro i kulturna baština. Upozorava se na koliziju značenja pojma kulturna baština u nas sa značenjem koje je definirao UNESCO godine, čime se otkriva da dio nesporazuma u odnosu na dokumente UNESCO-a u nas potječe od te kolizije. Na temelju komparativnog istraživanja predlažu se moguće opcije za nadvladavanje uočenih problema. Ovo istraživanje je aktualno i u kontekstu rasprave o problematičnoj europskoj normi Očuvanje kulturnog dobra Osnovno nazivlje i definicije EN 15898:2011 u smislu rasprave u cilju izrade poboljšane verzije norme. UVOD Provedenim istraživanjima došlo se do spoznaja kojima se preispituje opravdanost polazišnih stajališta u nekim dosadašnjim terminološkim znanstvenim raspravama u strukama koje su bliske konzervatorsko-restauratorskoj, konkretno, povijesnoumjetničkoj, muzeološkoj i etnološkoj struci u nas. 1 1 Riječ je prvenstveno o znanstvenim raspravama koje su javno objavljene, primjerice: Maroević, I. (2007.): Spomenik kulture ili kulturno dobro. Što je primjerenije povijesti umjetnosti? Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb: IPU ; i o članku Pruszynski J. P. (2005./2006.): Spomenik kulture uspomena ili kulturno dobro. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 29/30, Zagreb, Istom pitanju, na malo drukčiji način posvećen je i cijeli časopis Etnološka tribina: godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 42, (2012). Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo. Nalaže se potreba da se ta rasprava upotpuni rezultatima istraživanja koje se prezentira u ovom članku, a koja bacaju novu svjetlost na postavljene probleme i na njihova moguća rješenja. Cilj je rasprave na nacionalnoj razini pridonijeti smislenijem promišljanju buduće verzije europske norme Očuvanje kulturnog dobra Osnovno nazivlje i definicije kao paneuropskoga terminološkog okvira za nazive, definicije i inteoperabilnost unutar struke i među raznim bazama podataka. U ovom trenutku Europska norma (CEN): Očuvanje kulturnog dobra Osnovno nazivlje i definicije, EN 15898:2011 (HRN EN 15898:2012) ne samo da nije zadovoljavajuća, nego je potaknula i potiče nove nesuglasice i podjele. Ta je norma poticaj za više istraživanja. Ipak, može se reći da se ovaj članak prvenstveno bavi iznimno zanimljivom hrvatskom raspravom koja akademski i kuloarski ne prestaje biti aktualna u struci već 25 godina, tj. otkada je jugoslavenski Zakon o zaštiti spomenika kulture zamijenjen hrvatskim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. POVIJESNI KONTEKST DO 20. STOLJEĆA Gledano u povijesnom kontekstu, prvi predmeti kolekcioniranja u srednjem vijeku nazivali su se: relikvije, nakit, knjige, umjetnine i dokumenti. Nova se pomodnost pojavila u Rimu dvadesetih godina 15. stoljeća. 2 Ta je pomodnost nazvana sakupljanje starina ili kolekcioniranje antikviteta. U hrvatskim zemljama postojale su crkvene riznice, a počeli su se stvarati i privatni muzeji u domovima pojedinih plemića 3. Pojam muzej je do 19. stoljeća značio 2 Koincidentno odmah nakon povratka pape iz Francuske u Rim što se dogodilo godine. 3 Za više o ovoj temi izvrstan i sveobuhvatan pregled početaka kolekcioniranja u Hrvatskoj pruža knjiga Vujić, Ž. (2007.): Izvori muzeja u Hrvatskoj. Zagreb: Kontura.

10 8 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske prostoriju za učenje opremljenu bibliotekom i raznim sabranim prirodninama" i umjetninama (naturalia i artficialia). 4 Uz minerale i slične prirodne posebnosti, sabiralo se antičke natpise, antičke skulpture i kamene spomenike, prvenstveno na područjima Salone (Solina) i Splita, te na području Epidaurusa (Cavtata). U kasnom 15. i ranom 16. stoljeću gotičko-renesansna palača Dmine Papalića udomila je oveću zbirku rimskih kamenih spomenika nađenih u Saloni. 5 Najveći dubrovački privatni muzej, onaj obitelji Aletić nakon procvata u 18. stoljeću u kasnije doba potpuno je raznesen i izgubljen. 6 Isto se dogodilo i sa zbirkom Nikole Zrinskoga, koja je svoj procvat imala u prvoj polovini i polovinom 17. stoljeća. Zbirke su često zadržavale ili ponavljale renesansnu shemu: naturalia i artficialia. 7 Naziv antikvitet preživio je do današnjega doba. U doba renesanse i baroka koristilo se i nazivom monument, ali iz izvora i literature ne stječe se dojam da je taj pojam bio tako važan kako je postao u doba klasicizma. Pojam monument na hrvatskom jeziku definira već i Faust Vrančić u svom Rječniku 1595.: monumentum szpominyak. 8 U razdoblju klasicizma pojavljuje se nova sintagma i ona postaje dominantna. To je pojam povijesni spomenik, a čini se da ga prvi definira Aubin-Louis Millin godine. 9 Naziv spomenik prirode smislio je Alexander von Humbolt godine. 10 Fraza povijesni i umjetnički spomenik postala je popularna i dominantna u razdoblju od klasicizma tijekom cijelog 19. stoljeća, barem u hrvatskoj literaturi i izvorima. Koncept spomenika nadalje je razvio Alois Riegl u djelu Moderni kult spomenika. 11 Riegl, velik i važan predstavnik bečke škole povijesti umjetnosti, prvi je ukazao na ključne koncepte današnje metodologije istražnog dokumentiranja te konzervatorsko-restauratorskog rada: riječ je o konceptu intencija 12 i konceptu vrijednosti. Rieglova je sistematika spomenika i spomeničkih vrijednosti u Hrvatskoj naišla na plodno tlo. Osim što je svojim doprinosima trajno zadužio povijest umjetnosti i konzervatorsko-restauratorsku struku, Riegl je osobito utjecajan u Hrvatskoj i zato što je postao glavni konzervator srednjovjekovnih i novodobnih spomenika carskog i kraljevskog Središnjeg povjerenstva za zaštitu spomenika, upravo u jeku jednoga od brojnih sukoba tijekom restauriranja splitskog zvonika. 13 SPOMENIK KULTURE ILI KULTURNO DOBRO U doba između dva svjetska rata pojavljuje se naziv kulturno dobro. Jan P. Pruszynski tvrdi da je Joseph Goebbels autor tog pojma (Kulturgut), da ga je smislio prije i da ga je prvi put upotrijebio u Reichskulturkammergesetz objavljenim u Reichsgesetzblatt I:661, 22. prosinca godine. 15 S druge strane, Giuseppe Angelini tvrdi da je talijanski komunistički filozof Antonio Gramsci autor pojma kulturno dobro (beni kulturali). 16 Čini se, prema ovom istraživanju, da je u hrvatskom jeziku pojam kulture povezan s pojmom spomenici tek godine. Tada je ta sintagma spomenuta u Zakonskoj odredbi o zabrani otuđivanja, izvažanja starinskih umjetničkih, kulturno-povijesnih spomenika na području NDH. Iste godine donosi se još jedna zakonska odredba u kojoj se spominje kultura u kontekstu sa spomenicima: Zakonskom odredbom o hrvatskim kulturnim spomenicima proglašavaju se svi nepokretni kulturno-povijesni, etnografski, umjetnički i prirodni spomenici narodnim spomenicima koji ne mogu biti predmet privatnog prometa 17. Te zakonske odredbe donesene su po uzoru na njemačke. Ista 4 Pojavom pojma musaeum bavi se Vujić, Ž. u nav. dj. na str Danas je u toj palači smješten Muzej grada Splita. 6 Više o tome u Vujić, Ž. (2007.): nav. dj. 7 Vujić, Ž. (2003.): Europskim putovima razasute baštine Nikole Zrinskoga, Zrinski i Europa 2. Zagreb: Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj Vrančić, F. (1595.): Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae. Venecija. 9 Čini se da upravo Aubin-Louis Millin, definira koncept povijesnog spomenika u prvom svesku Antiquités nationales, Podatak da Millin prvi definira pojam povijesnog spomenika navodi Réau, L. (1959.): Histoire du Vandalisme, Les monuments détruits de l Art français, I-II, Paris, 382., a taj podatak prenosi Jokilehto, J. (1986.): A History of Architectural Conservation. Butterworth-Heinemann. 116., te brojna kasnija literatura. 10 Alexander von Humboldt je u djelu Atlas Pitoresque, objavljenom 1810., prvi označio neobična ili povijesno značajna stabla pojmom Naturdenkmal (spomenik prirode). Prije Humbolta se pojam spomenika nikad nije odnosio na prirodne tvorevine. 11 Špikić, M. ur. (2006.): Alois Riegel, Moderni kult spomenika. Anatomija povijesnog spomenika, IPU, Zagreb. Izvorno objavljeno: Riegel, A. (1903.) Der moderne Denkmalkultus: sein Wesen, seine Entstehung. Vienna. 12 Riegelov pojam Kunstwollen dugo se u nas prevodilo pojmom umjetničko htijenje. Danas se radije služimo pojmom intencije jer se etičkom, kulturološkom i kolekcionarskom diversifikacijom pokazalo neprimjerenim sva značenja pojma intencije sužavati na htijenje, ili primjenjivati samo na umjetnička djela. 13 Više o tome: Čorić, F. i Špikić, M. (2011.): Izvješće Aloisa Riegla o Dioklecijanovoj palači iz godine. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 42 No. 1. Split: Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel - Split Pruszynski, J. P. (2005./2006.): Nav. dj , a poglavito 181. gdje Pruzynski navodi: Taj pojam ima svog autora, i to poznatog - ni više ni manje no ministra propagande i informiranja Trećeg Reicha, Josepha Goebbelsa! 15 Više o tome: Pruszynski, J. P. (1992.): Ochrona prawna zabytków w Niemczech. Teksty i komentarze, Warszawa. 16 Angelini, G. (1981.): L'idea di bene culturale e le questioni di principio sottese, in AA. VV., I beni culturali nello sviluppo e nelle attese della societ italiana. Atti del Convegno di studio promosso dalle Commissioni per l'arte delle Diocesi lombarde, dall'unione Giuristi Cattolici, e dalla rivista Citt e Societ. Milano Više o zakonskim regulativama u doba NDH u: Juranović-Tonejc, M. (2009./2010.): Zakonska regulativa u zaštiti pokretne baštine u doba Nezavisne Države Hrvatske. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33/34. Zagreb: Ministarstvo kulture

11 Novi prilozi raspravi o nazivu ukupnog predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke 9 sintagma obrnutog redosljeda riječi spomenik kulture izgleda da u Hrvatskoj nije zapisana do godine. Anđela Horvat objavljuje svoju knjigu Konzervatorski rad kod Hrvata i nijednom ne zapisuje pojam spomenik kulture. Ona se služi pojmom spomenik uglavnom bez apozicija povijesni ili umjetnički, ali na dva mjesta zapisuje i pojam kulturno dobro. Prema ovom istraživanju izgleda da je pojam kulturno dobro u strukovnu literaturu u Hrvatskoj ušao prije pojma spomenik kulture. Ipak, u Hrvatskoj se uči upravo obratno na temelju dosad objavljene literature, te akademskih i kuloarskih rasprava. Prema ovom istraživanju izgleda da pojam spomenik kulture dominira tek nakon kad je izabran za naziv Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Demokratske Federativne Jugoslavije 18. Od sve do pojam spomenik kulture dominantan je u nas. Pruszynski smatra da je Goebbels izmislio naziv kulturno dobro zato što je u korijenu latinske riječi monumentum sjećanje. Mnogi su europski jezici jednostavno posudili tu latinsku riječ (monument) i posvojili je. Drugi su je preveli čuvajući njezino značenje u smislu pamćenje, spomen, sjećanje : ruski pamiatnik, poljski pomnik, slovački pomník, hrvatski spomenik Podsjećajući na način kako su nacional-socijalisti dolazili do umjetnina i zbirki, Pruszynski zaključuje da je Goebbels želio izbjeći pojmove pamćenje, spomen i uspomenu. Pruszynski Goebbelsu pripisuje i autorstvo naziva Kulturträger, Kulturprogramm i Kulturkampf. 19 S obzirom na utjecajnost članka koji je objavio Pruszynski u nas, provedeno je istraživanje je li Joseph Goebbels uistinu autor tih pojmova i je li on autor povezivanja pojma kultura sa specifičnim djelatnostima koje i danas u svakodnevnom govoru, u gospodarstvu, u politici i u stručnoj literaturi nazivamo kulturom? Izgleda da, ipak, nije. Naime, pojam Kulturkampf sigurno nije Gebbelsova izmišljotina, s obzirom na to da taj naziv potječe iz sukoba Katoličke crkve i Pruske 1872., a taj naziv ulazi u Meyers Konversations-Lexikon. 20 Zna se i autor toga pojma, i to je Rudolf Ludwig Karl Virchow. Meyersov leksikon, nažalost, ne obrađuje pojam Kulturgut. Međutim, u literaturi koju su pisali folkloristi može se pronaći pojam Kulturgut i prije doba koje navodi 18 Službeni list DFJ (1945): Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Demokratske Federativne Jugoslavije. Sl. list DFJ, br Pruszynski, J. P. (2005./2006.): Nav. dj.: U online verziji Meyersova leksikona može se naći brojne navode uporabe pojma Kulturkampf u razdoblju Meyers Konversations-Lexikon - online verzija (2015.) Online verzija Meyersova leksikona dostupna je na: ers&mode=vernetzung&lemid=ik10198#xik10198 ( ). Više o tome u Index librŏrum prohibitōrum: Meyers/?bookref=6,790,4 ( ). Pruszynski. Prije Goebbelsa ga je koristio, primjerice, i lingvist Roman Jakobson u Češkoj služeći se njemačkim jezikom gehobenes Kulturgut vs. gesunkenes Kultrugut. 21 Na temelju tih otkrića čini se da hajka dijela stručne zajednice u Hrvatskoj protiv uporabe pojma kulturno dobro ima dvostruki obrat. Naime, prvo se dio naše stručne zajednice početkom devedesetih godina prošlog stoljeća posve neargumentirano i neutemeljeno obrušio na pojam kulturno dobro navodeći da je to anglosaksonizam. Onda je u nas preveden članak Pruzynskog koji je odmah obavljen u Godišnjaku zaštite spomenika kulture Hrvatske. Članak je postao vrlo utjecajan, osobito u kuloarima. Kritičari uporabe pojma kulturno dobro u Hrvatskoj odmah su zaboravili da su se ranije tome pojmu protivili zato što je navodni anglosaksonizam pa se od tada protive jer je pojam kulturno dobro navodno relikt fašizma. Tim se pojmom navodno želi izbrisati i hrvatsku tradiciju uporabe pojma spomenik kulture. A, što sad kad imamo dokaz da je znameniti lingvist Roman Jakobson, ruski emigrant židovskog podrijetla, koristio pojam Kulturgut prije Goebbelsa? Potrebno je istražiti još malo ranije u prošlost, i eto nas na novom obratu. Pojmovima: Kultur, Volkskultur, Hochkultur, Primitive Gemeinschaftskultur, Kulturtheorie, primitives Gemeinschaftsgut, Volksgut, gesunkenen Kulturgut, Kulturgut koristi se Hans Naumann u knjizi Grundzu ge der deutschen Volkskunde. 22 Neke od tih pojmova upotrebljava Hans Naumann i ranije; tako se pojam Kulturgut može naći i u Primitive Gemeinschaftskultur iz godine. 23 Smatra se da je Naumann taj naziv skovao već početkom stoljeća 24, čim je prihvatio dokaze da folklorne fabule ne potječu iz praiskonskih vremena, nego da su reinterpretacija kulturnih izraza građanskih i plemićkih staleža, tj. da su iz elitnih umjetničkih izraza utonule u narodnu tada još zvanu primitivnu umjetnost. U nas se pojam gesunkenes Kulturgut prevodi kao utonulo kulturno dobro, ali se redovito u zagradama dopiše izvorni pojam na njemačkom jeziku onako kako ga je 21 Zahvaljujem slovačkom publicisti u Juraju Alneru koji mi je skrenuo pozornost na Romana Jakobsona u ovom kontekstu. O Jakobsonu je održana konferencija Katedra bohemistiky: Jakobson ( ) ve struktuře (české) vědy. Sažeci prezentacija na konferenciji dostupni su na ( ). 22 Naumann, H. (1922): Grundzu ge der deutschen Volkskunde. Leipzig. 23 Naumann, H. (1921): Primitive Gemeinschaftskultur. Jena El-Shamy, H. (1997.): Gesunkenes Kulturgut. Objavljeno u ur. Green, T. A. (1997) Folklore: an encyclopedia of belifs, customs, tales, music, and art. ABC-CLIO, Inc., Santa Barbara, California. 419.

12 10 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Neuspješna UNESCO-ova definicija kulturne baštine donesena u Parizu. Unsuccessful UNESCO definition of cultural heritage adopted in 1972 in Paris. Hans Naumann uveo u znanost. 25 James R. Dow nedavno je objavio članak kojim pokušava bolje osvijetliti djelo Hansa Naumanna čitateljima u engleskom jezičnom području i navodi: Pojam gesunkenes Kulturgut se vrlo rijetko prevodi na engleski jezik jer je 'Hans Naumann neodvojiv od tog pojma'. 26 Naravno, postoji i drugi kut gledanja od ideološke krivotvorine koju konstruiraju Pruszynski i neki u nas. Pojam kulturno dobro obuhvaća širi koncept nego što ga obuhvaća pojam povijesni i umjetnički spomenik. Upravo to i jest suština zbog koje je Hansu Naumannu i Romanu Jakobsonu bilo nelogično koristiti pojam spomenik ili monument u kontekstu pisanja o folkloru i narodnoj ili primitivnoj umjetnosti. S obzirom na selektivnost pojma spomenik (lat. monumentum; tal. monumento; fr. monument; engl. monument), taj je pojam postao problematičan za označivanje sveukupnog korpusa predmeta djelovanja muzejske ili konzervatorsko-restauratorske struke. 25 Primjerice, online dostupna prezentacija Estele Banov, Vatroslav Jagić o suodnosima usmene i pisane književnosti gdje se rad Vatroslava Jagića kontekstualizira kao preteču Naumannovoj Theorie vom gesunkenen Kulturgut. Dostupno na: s&source=web&cd=1&ved=0cbwqfjaa&url=http%3a%2f%2fwww-ge wi.uni-graz.at%2fgralis%2f1.grazer_sprachwissenschaft%2faktuelles% 2FBanov_%2520Vatroslav%2520Jagic.ppt&ei=M70AVInHK8T74QSP_oG oba&usg=afqjcnein5robdfzevbratjwrzz1jkjo1q&sig2=lne3ohanvm UQriDmktW6Pg&bvm=bv ,d.bGE. ( ). 26 Dow, J. R. (2014.): Hans Naumann's gesunkenes Kulturgut and primitive Gemeinschaftskultur, Journal of Folklore Research, Vol. 51, No. 1, 49. Dostupno na: uid= &uid=2129&uid=2&uid=70&uid=4&sid= ( ). Pojavili su se znanstveni i drugi muzeji ili kolekcionari čije se zbirke nikako ne mogu nazvati zbirkama spomenika (monumenata). Uz etnografske predmete, neprimjereno je nazivati spomenicima i sve fragmente koje muzeji sakupljaju i čuvaju, posebno ako se u danom trenutku uopće ne zna na koga ili što bi oni trebali spominjati dok se daljnjim istraživanjem to ne rasvijetli na temelju konteksta. Mnoga djela suvremene umjetnosti, ili neke kolektibilije, ili mnogi predmeti u tehničkim muzejima, ili prirodoslovnim muzejima, ili predmeti koji imaju samo religijsku, ili samo znanstvenu ili samo sentimentalnu vrijednost teško se mogu nazivati spomenicima (ili monumentima). Neobično je to i za sve sitne predmete koji se mogu naći u muzejima. Naime, svi se ti predmeti mogu nazivati spomenicima samo u vrlo nategnutoj definiciji kakvom je Rieglova definicija postala nakon diversifikacije kulturoloških i muzeoloških interesa i tehnoloških inovacija što su se u međuvremenu dogodile. S druge strane, naziv kulturno dobro jednostavno je objedinio više toga što je predmet interesa muzejskog sakupljanja ili konzervatorsko-restauratorske struke. 27 Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća pojam kulturno dobro bio je dominantan i u Zapadnoj Europi i u Sjevernoj Americi. To je pojam koji koristi E.C.C.O Pojam spomenik kulture prikladno je zadržati u nazivima institucija ili nazivima publikacija osnovanih u doba dominacije tog pojma jer bi to bio izraz kontinuiteta i tradicije. Ovaj članak pokušava ukazati da je za potrebe suvremenih legislativnih, ili stručno-tehničkih ili etičko-filozofskih potreba naziv spomenik kulture danas relikt prevladane i preuske koncepcije baštine. 28 European Confederation of Conservation-Restoration Organisations.

13 Novi prilozi raspravi o nazivu ukupnog predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke 11 2 Druga UNESCO-ova definicija kulturne baštine donesena u Mexico Cityju. Second UNESCO definition of cultural heritage adopted in 1982 in Mexico City. u svojim dokumentima do godine kao i ICOM-CC do danas. Pravnici u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi preferiraju pojam kulturno dobro (o tome više kasnije). Pojam kulturno dobro (cultural property) je izabran u naslovu i tekstu Haške konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. 29 S obzirom na rat u Hrvatskoj i s obzirom na činjenicu da je Haška konvencija o zaštiti kulturnih dobara svakodnevno spominjana na bezbrojnim vijestima svih medija 1991., ne treba čuditi da je naziv kulturno dobro ušao u uho i postao dominantan u Hrvatskoj tih dana kad se pisalo i izglasavalo zakon. KULTURNA BAŠTINA UNESCO definira pojam kulturna baština (cultural heritage) na Konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. 30 Definicija je dosta kritizirana jer je pokušala pomiriti Rieglovsku tradiciju sa suvremenim potrebama, što se pokazalo nemogućim. Rezultiralo je to s jedne strane preuskom definicijom u kojoj nema mjesta za mnoge predmete kojima se bave muzeji, kolekcionari i konzervatori-restauratori. Ta je definicija bila preuska i za onu baštinu koja je nematerijalna. Štoviše, ona je neprimjerena i svim onim jezicima koji ne mogu prihvatiti da se u monumente ubrajaju slike i sva umjetnička djela uključujući i ona prenosiva, mala, ili crteži i fragmenti 29 UNESCO (1954) Convention for the Protection of Cultural Property in the Event of Armed Conflict with Regulations for the Execution of the Convention [online]. Dostupno na: URL_ID=13637&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html ( ). 30 UNESCO (1972.) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural Heritage, Pariz [online]. Dostupno na: unesco.org/en/conventiontext ( ). (dakle, neprihvatljivo za engleski jezik, francuski jezik, talijanski jezik ). Deset godina nakon toga UNESCO je prihvatio novu definiciju kulturne baštine i objavio je u Deklaraciji o kulturnoj politici donesenoj u Mexico Cityju. 31 Tom se definicijom prepoznalo i obuhvatilo i nematerijalnu kulturnu baštinu. I ovu novu definiciju dosta se sporo prihvaća, kako u struci tako i u legislativi. Čini se da se njezino prihvaćanje u struci nešto ubrzalo nakon kad je E.C.C.O. umjesto pojma cultural property u temeljne dokumente struke uveo pojam cultural heritage. Što se konzervatorsko-restauratorske struke tiče, sporo prihvaćanje sveobuhvatnijeg pojma vjerojatno je posljedica inercije koja je po prirodi posla (očuvanje naslijeđenog) imanentna većini konzervatora, restauratora i muzealaca. Što se legislative tiče, očito je da pravnici izbjegavaju nematerijalne vrijednosti kao i sve ono čemu se ne može odrediti novčanu vrijednost. Vrijednosti mogu biti materijalne ili intelektualne ili duhovne, vlasništvo može biti materijalno ili intelektualno, a dobro (property) može biti samo materijalno. Što se tiče dionica, obveznica i patenata tek materijaliziranjem u obliku nekog papirnatog dokaza o vlasništvu postaju dobrom. Čini se da je pojam vlasništva i mogućnost financijske procjene pravnicima presudan. Zato su oni doskočili nematerijalnom dijelu kulturne baštine diferencirajući ga od kulturnog dobra sljedećom definicijom: Kulturna dobra su fizički dijelovi kulturne baštine neke zajednice ili društva UNESCO (1982.) Mexico City Declaration on Cultural Policies, World Conference on Cultural Policies, Mexico City [online]. Dostupno na: portal.unesco.org/pv_obj_cache/pv_obj_id_a274fc f6ceed- B92E91A93C7AC /filename/mexico_en.pdf ( ) 32 Cultural Property. Wikipedia [online] dostupno na: org/wiki/cultural_property ( ).

14 12 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Ali, nažalost, kvalitetne definicije se ne koristi dosljedno. Konvencija Vijeća Europe pod naslovom Council of Europe Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society 33 je potpisana u gradu Faro, 27. X , i poznatija je pod nazivom Faro Convention 34. U Faro Convention definiran je na str. 2. pojam kulturne baštine na način koji je u koliziji s definicijom UNESCO-a iz jer, poput naših definicija promatra baštinu isključivo kao ostavštinu iz prošlosti (o tome više riječi kasnije). I sâm UNESCO je s vremenom i kadrovskim promjenama postao nedosljedan pa se tako mogu na njihovim web-stranicama naći i dokumenti gdje se ponegdje spominju nematerijalna kulturna dobra (intangible 35 cultural property). Štoviše, i na web stranici World Heritage List zbrojena je svjetska baština po kategorijama (prekogranična, obrisana s liste, ugrožena, kulturna, prirodna, miješana) pod nazivom properties. 36 Tako je, nedosljednošću UNESCO-a, u dobra ubrojena i nematerijalna kulturna baština. Budući da sve materijalne stvari imaju nematerijalna značenja, značaj, intencije i vrijednosti sva baština ima neku nematerijalnu auru. U svakom slučaju, kad se govori o nematerijalnoj baštini ili o nematerijalnoj auri materijalne baštine uvijek je primjerenije govoriti o nematerijalnoj kulturnoj baštini nego o nematerijalnim kulturnim dobrima ili, još gore, o nematerijalnim kulturnim spomenicima. Nikad i nigdje nije definirano nematerijalno kulturno dobro. Niti nematerijalni spomenik. Primjerice, za Riegla su spomenici uvijek materijalni. Za Riegla je i glazba pisani spomenik. Može se reći da je pojam kulturno dobro zadovoljavajuće definiran u Haškoj konvenciji U toj definiciji nije prepoznato da kulturno dobro ima i nematerijalnu auru. Pojam dobro se na zahtjev pravnika vezuje samo za materijalnu komponentu baštine. Nematerijalna baština je u međunarodnim 37 dokumentima prepoznata tek 33 Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo. 34 Faro Convention [online] dostupno na: PublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?document Id= ( ). 35 U hrvatskoj strukovnoj literaturi engleski pojam tangible cultural heritage uobičajeno je prevoditi pojmom materijalna kulturna baština, a intangible nematerijalna, dok je doslovni prijevod (opipljiva ili neopipljiva kulturna baština) rijedak u literaturi Pojam nematerijalna kulturna baština je kao takav ušao i u hrvatsku legislativu. Isto je i s njemačkim i francuskim jezikom gdje se engleski pojam tangible cultural heritage prevodi pojmovima patrimoine culturel matériel odnosno materielles Kulturerbe (između ostalog, to definira i europska norma EN 15898:2011., Conservation of cultural property Main general terms and definitions, ). 36 UNESCO (2015.): World Heritage List [online]. Dostupno na: whc.unesco.org/en/list/ ( ). 37 Japan je prije međunarodne zajednice prvi još zakonom zaštitio svoju nematerijalnu baštinu zajedno s onom materijalnom. UNESCOova Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine ponuđena je na raspravu i usvojena O tome više [online] dostupno na: portal.unesco.org/en/, ( )). UNESCO-vom definicijom kulturne baštine te se tako može reći da je pojam kulturna baština najsveobuhvatniji zasad definirani pojam koji može označiti sve ono što može biti predmet interesa muzejske i konzervatorsko-restauratorske struke uključujući i nematerijalnu komponentu baštine. Europska norma EN 15898:2011 Conservation of cultural property Main general terms and definitions prihvaćena kao hrvatska norma HRN EN 15898:2012 je, blago rečeno, sporna norma. Kako sporna norma nije tema ovog članka, osvrnut ćemo se samo na definiciju kulturne baštine u toj normi. Na stranici 5. piše da je pojam kulturna baština izabran radije nego pojam kulturno dobro zbog njegovih uskih konotacija vezanih za vlasništvo 38. Pojam kulturna baština (cultural heritage) europska norma definira na sljedeći način: materijalni ili nematerijalni entitet od značaja sadašnjim i budućim naraštajima. Treba primijetiti da je definicija nedomišljena i nedovoljno određujuća. Toj definiciji odgovara i prirodna baština. Ali ne samo prirodna baština, toj definiciji odgovara i zdrava hrana, i napredak znanosti, i istraživanje nafte u Jadranu i svi ostali materijalni ili nematerijalni entiteti bitni sadašnjim i budućim naraštajima od kojih se mnoge ne može percipirati kulturnom baštinom niti u vrlo, vrlo filozofskoj raspravi. KULTURNA BAŠTINA ILI BAŠTINA Očito je kako je UNESCO-ova definicija kulturne baštine iz bolja od nedavne definicije objavljene u Europskoj normi. Ipak, suština znanosti je stalno propitivanje To znači da treba raspravljati i o UNESCO-ovoj definiciji uključivši, među ostalim, i teorijski diskurs koji je donekle već postojao prije 1982., a osobito se razvio u posljednja tri desetljeća. Riječ je o raspravama o kontekstu i utjecaju konteksta na značenje i značaj predmeta ili objekta samog. Je li primjereno da renesansna shema: artficalia i naturalia živi i danas u UNESCO-ovoj podjeli iako su se kolekcionarski i znanstveni interesi neslućeno proširili zadnjih stotinjak godina? Problem je nastao tako što pojam kulturna, u ovom slučaju, služi u dvije svrhe: 1. diferencira prirodnu baštinu od one koju je izradila ili oplemenila ljudska ruka; 2. indicira da je stručnom valorizacijom izdvojena kulturna baština koju se treba očuvati za razliku od ukupne ili ostale baštine (nasljeđa). Baština koju se prima i baština koju se ostavlja može biti valorizirana i negativnom ili čak sramotnom. Apozicijom kulturna može se diferencirati pozitivnu od negativne. Ipak, u modernoj konzervatorsko-restauratorskoj etici kontekst može igrati vitalnu ulogu u značenju i značaju predmeta ili objekta. Često kontekst kulturne baštine 38 In this standard, cultural heritage has been chosen in preference to cultural property, with its narrower connotations of ownership.

15 Novi prilozi raspravi o nazivu ukupnog predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke 13 daje odgovor na pitanje koje su vrijednosti baštine i koje su (bile) intencije zbog kojih je izrađena. Jedan od konteksta je i fizički, prirodni kontekst baštine. Zato se često prirodni kontekst baštine uopće ne smije izdvajati iz zaštite i očuvanja s obzirom na to da često tvore zajedničku cjelinu. Nije to slučaj samo u pitanju ljetnikovaca ili urbanih cjelina fizički kontekst je često određujući čimbenik percepcije i razumijevanja baštine. Budući da se i prema modernoj strukovnoj etici, u skladu s prosudbom sačuvanih vrijednosti i intencija, kulturnoj baštini treba očuvati kontekst nameće se pitanje: Ima li opravdanja na semantičkoj razini odbaciti prirodnu baštinu iz konteksta kulturne baštine? Pitanje dobiva na važnosti posebno onda kad se prebroji UNESCO-ova lista svjetske baštine. Lista broji kulturne baštine 779, prirodne baštine 197, a izmišljena je i tzv. miješana baština koja broji nerealnih samo Ako se izmjenom konteksta kulturnoj baštini može promijeniti njezino značenje i značaj zašto inzistirati na podjeli na kulturnu i prirodnu, čime se održava renesansna shema naturalia i artficialia čime se isključuje kontekst? Čini se da bi podjela na naslijeđenu baštinu i baštinu koju se ostavlja budućim naraštajima, umjesto podjele na kulturnu i prirodnu bila smislenija ako se baš mora nekako dijeliti. Vjerojatno bi nas podjela na naslijeđenu i onu koju se ostavlja budućim naraštajima trebala ozbiljnije zabrinuti zbog relativnosti kriterija filtracije i zbog spoznaje da je očuvanje (conservation) ništa drugo doli kontrolirano mijenjanje i upravljanje baštinom u svrhu prijenosa njezina značenja i značaja budućim naraštajima. Ovaj problem ukazuje na dvije činjenice: 1. pojam kulturna baština, također, nije idealan; 2. u toj je sintagmi pojam kulturna donekle problematičan jer se pojam kulturna u ovom slučaju podrazumijeva u najmanje dva značenja. Dok bi se kulturnom baštinom trebale podrazumijevati vrijednosti koje je definirao UNESCO što ih naraštaji (uključujući i naš i sve buduće naraštaje) ostavljaju budućim naraštajima, pojmom kultura podrazumijeva se dosta toga. Definicije kulture su brojne i različite, a kad su definicije brojne i različite, pitanje je postoji li ono jedno ili pravo značenje. Dok Hrvatski jezični portal 40 isto kao i Anićev i Goldsteinov Rječnik stranih riječi 41 pojam kultura definiraju u svega pet značenja, Tomislav Ladan u knjizi Život riječi 42 za pojam kultura donosi najmanje 15 značenja. Riječ kultura je udomaćena posuđenica latinskog podrijetla. Ipak, nema međunarodnog konsenzusa oko podrijetla 39 UNESCO (2015.) World Heritage List [online]. Dostupno na: unesco.org/en/list/ ( ). 40 Kultura. Hrvatski jezični portal [online]. Dostupno na: ltura ( ). 41 Anić, V. i Goldstein, I. (2000): Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber. 42 Ladan, T. (2009): Život riječi. Zagreb: Novela. ove latinske riječi. Više izvornih latinskih riječi ima korijen od kojega se mogla razviti kultura. Najčešće se spominju cult ili cultus (štovanje ili obred) i colo ili colere (obrađivanje). Nema konsenzusa niti oko prijevoda pojma kultura na hrvatski jezik: uljudba, gojidba, obradba samo su neki od pokušaja. Često se na temelju filozofskih razmišljanja raširenih još u 18. i 19. stoljeću poistovjećuje civilizaciju i kulturu suprotstavljajući ih divljaštvu i prirodi. Ladan pojašnjava pojmove civilizacija, uljudba i kultura na gotovo 12 kartica argumentiranog i zgusnutog teksta. Ipak, bit pojma kultura Ladan je sažeo u dvije rečenice: Ovo je jedna od onih riječi za koje smo toliko uvjereni da znamo što znače, da se njome služimo kao da je posrijedi čista domaća, hrvatska riječ Ali ustreba li odrediti je strukovno ili čak stručno, stanemo odmah ćutjeti stanovitu nelagodu, jer je kultura toliko toga, pa više i nije jasno što je ona zapravo 43 NETOČNA DEFINICIJA KULTURNE BAŠTINE U HRVATSKOM JEZIKU Cilj uporabe pojma kulturna baština (odnosno baština ) jest u relativnoj jasnoći onoga što se tim pojmom naziva i u relativnoj sveobuhvatnosti toga pojma s obzirom na ono što se njime želi nazvati. Pojam baština ne isključuje valjanost drugih pojmova kojima se označuju neki od segmenata baštine: antikvitet, spomenik, knjiga, slika, stup, običaji, vaza, folklor, živa tradicija, festa, fotografija, crkva, religija, muzej, rukotvorina (artefakt), umjetnina Ti su pojmovi, na neki način, određeniji (tj. uži) od pojma baština. Tek bi se pojam kultura trebalo smatrati širim od pojma baštine, ali bi ga istovremeno trebalo relativizirati zbog raznolike ili nejasno određujuće definiranosti. Ipak, treba relativizirati i primjerenu sveobuhvatnost pojma baština s obzirom na ono na što se odnosi. Dva su razloga za relativnost navodne ili željene primjerene sveobuhvatnosti pojma baština. Prvi je razlog relativnosti što su neki definirali baštinu tako da je njihovim definicijama dio baštine ostao neobuhvaćen definicijom u usporedbi s UNESCO-ovom definicijom. U nas se u najutjecajnijoj stručnoj literaturi i udžbenicima percipira baštinom samo ono što je sačuvano iz prošlosti 44. Dakle, po tim shvaćanjima da bi nešto bilo baština mora biti iz 43 Ladan, T. Nav. dj.: U tom smislu su definicije koje se kod nas percipiraju kao definicija kulturne baštine ključnim dijelom u koliziji s definicijom UNESCO-a iz godine. Primjerice, u koliziji su definicije navedene u: Hrvatski jezični portal, Baština Također, Anić, V. i Goldstein, I. (2000): Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber. Također, Maroević, I. (2000./2001.): Nacionalno određenje kulturne baštine, Godišnjak zaštite spomenika kulture 26/27. Zagreb: Ministarstvo kulture Također, Maroević, I. (1993): Uvod u muzeologiju. Zagreb: Zavod za informacijske studije Također, Etnološka tribina: godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 42, (2012.): Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo.

16 14 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske prošlosti pa se u literaturi može pročitati i pitanje: Koliko treba biti staro da bi bilo baština? Ipak, baština ne nastaje starenjem, nego ostavljanjem budućem naraštaju. Baštinom vrijednom zaštite i očuvanja postaje se (stručnom) valorizacijom (kulturna baština, prirodna baština...); pri tome starost ili povijesna vrijednost mogu, ali ne moraju biti kriterij ili jedan od kriterija pri valorizaciji. Prema UNESCO-ovoj definiciji iz baštinom ne bi trebalo podrazumijevati samo ono što se prima od predaka, nego bi baština bila i ono što se ostavlja iza sebe nasljednicima. Baštinom bi trebalo podrazumijevati one vrijednosti definirane u definiciji UNESCO-a koje bilo koji naraštaji ostavljaju budućim naraštajima. Takvo shvaćanje baštine je suština relativne sveobuhvatnosti pojma baština jer se tako prepoznaje da i sadašnji naraštaj može stvarati baštinu i reoblikovati nasljeđenu baštinu (estetski, podatkovno, značenjski i revaloriziranjem njezina značaja i značenja). Relativnost koncepta baštine počiva na relativnosti objektivnih kriterija kojima bi se nepogrešivo valoriziralo što od suvremenih djela treba proglasiti baštinom vrijednom zaštite i očuvanja. No, nije to problem samo našeg doba. Treba se samo podsjetiti romantičnih priča o umjetnicima koji neshvaćeni gladuju, a poslije njihove smrti za njihovim se djelima otimaju muzeji i tržište. Još jedan problem postoji zbog nedovoljne definiranosti objektivnih kriterija u valorizaciji nečega kulturnom baštinom : Primjerice, bi li trebalo u UNESCO-ovu listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine ubrajati filozofske teorije, ljudska prava, jednakost pred zakonom?. Ako je odgovor ne iz bilo kojeg razloga, onda je pitanje treba li UNESCO-ovu definiciju kulturne baštine iz redefinirati, i također, treba li redefinirati UNESCO-ovu Konvenciju o čuvanju nematerijalne kulturne baštine? 45 Aktualna je akademska i kuloarska rasprava potaknuta od etnologa 46 o tome da folklor i (tzv.) nematerijalnu 45 UNESCO-ovu konvenciju o čuvanju nematerijalne kulturne baštine definiranu je preveo i usvojio Hrvatski sabor Dostupno na: ( ). Ta konvencija se svugdje u hrvatskoj literaturi spominje pod nazivom Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Ipak, u izvorniku se ne spominje pojam zaštite (protection) nego čuvanja i održavanja": Convention for the Safeguarding of the Intangible Cultural Heritage. Razlika između zaštite i čuvanja i održavanja osobito je bitna u području čuvanja i održavanja tradicija koje imaju izražen vitalitet, a treba prepoznati da je tradicija vitaliteta također tradicija koju treba čuvati (vitalitet je lijepa riječ za označavanje prilagodljivosti novim okolnostima). Muzeumifikacija vitaliteta pravnom zaštitom i restriktivnim mjerama može biti vrlo problematična ili čak pogubna u nekim slučajevima prijeteći pretvaranjem nematerijalne baštine u neku vrstu Disneylanda, ili prijeteći osjećajem otimanja žive tradicije neke lokalne zajednice podržavljenjem. 46 Rasprava je potaknuta u časopisu Etnološka tribina: godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 42, (2012.). Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo, a nastavljena je uglavnom po stručnim kuloarima konzervatora i muzealaca. baštinu ne bi trebalo nazivati baštinom, nego kulturom. Toj raspravi, za potpuniju sliku, trebalo bi pridonijeti dva razmišljanja: prvo razmišljanje je na granici sitničarenja; drugim razmišljanjem se upire u uzrok toga nesporazuma. Prvo, pojmove kulture i civilizacije poistovjećuje se do te mjere da se, primjerice, i u Rječniku sinonima hrvatskoga jezika 47 na prvom mjestu sinonima pojmu kultura navodi pojam civilizacija 48. Treba se pitati je li korijensko značenje pojma civilizacija, tj. civis (građanin), primjereno kontekstu rasprave o folkloru? Drugo razmišljanje koje treba uključiti u tu raspravu jest da umjesto odbacivanja pojma baštine, taj pojam u nas treba ispravno definirati u skladu s UNESCO-ovom definicijom iz Dakle, nije baština (samo) ono što je (jako) staro i što smo mi naslijedili od predaka, baština je: Ono što naraštaji ostavljaju budućim naraštajima. To znači da i sadašnji naraštaj stvara ili reinterpretira baštinu dokazujući svoj vitalitet. Pojam ostavljaju primjereniji je od pojma prenose i zato jer se baštinu nekad nalazi u zanemarenom ili oskvrnutom stanju, ili neprepoznatu, ili će tek arheološkim iskopavanjem biti otkrivena Pojam kultura odnosi se na vrlo širok raspon onoga što ljudi štuju, oko čega mare ili što stvaraju, ali se također odnosi i na vrste koje karakterizira isti obrazac izgleda, osobina i ciklusa razmnažanja ili vegetacije. Od pristojnog ponašanja i običaja, preko umjetnosti ili poljoprivrede do uzgoja tkiva, gljivica, bakterija i slično. Pojmovi kultura i baština u nekim okolnostima dolaze u sintagmi ( kulturna baština ), u drugima se dopunjuju ( kulturna baština i njemačka kultura piva 49 ), u trećima nemaju nikakve jasne veze ( kulturna baština i bakterijska kultura ), a u nekim značenjima mogu biti i istoznačnice ( nematerijalna kulturna baština i nematerijalna kultura ). Shvativši, u skladu s UNESCO-ovom definicijom iz 1982., da je kulturna baština ono što se ostavlja nasljednicima (budućim naraštajima), postaje neminovno još jednom i na ovome mjestu ponoviti da se baštinu ne može zamrznuti u vremenu. Ni vrijeme se ne može zamrznuti. Konzerviranje i restauriranje baštine, kako kulturne tako i prirodne 50, samo je kontrolirano upravljanje promjenama. Tako je kad se govori o konzerviranju i restauriranju slika, skulptura, knjiga, građevina, arheoloških lokaliteta, ali i kad se govori o čuvanju (ili zaštiti) i održavanju 47 Šarić, Lj. i Wittschen, W. (2010): Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. Zagreb: Jesenski i Turk. 48 Istina, Ladan se (nav. dj.) protivi poistovjećivanju pojmova civilizacija i kultura kao sinonima. 49 Zbog najstarijeg zakona o čistoći nekog prehrambenog proizvoda na svijetu (1519.) te zbog tradicije i kontinuiteta primjene tog zakona, Nijemci s ponosom govore o vlastitoj kulturi piva suprotstavljajući je patvorinama piva u drugim zemljama. 50 Upiše li se u Google pretraživač pojam conservation, tek relativno malen broj rezultata dolazi iz područja očuvanja kulturne baštine, većina je iz očuvanja prirodne baštine.

17 Novi prilozi raspravi o nazivu ukupnog predmeta interesa konzervatorsko-restauratorske i muzejske struke 15 nematerijalne baštine. Ono što se radi dok se čuvaju, održavaju ili konzerviraju i restauriraju slike, skulpture ili bilo koja druga baština jest kontrolirano upravljanje promjenama. Velika je i davno osporena zabluda da se vrijeme može poništiti i da je cilj konzervatorsko-restauratorske struke vraćanje predmeta u prvobitno stanje. Sve su aktivnosti konzerviranja i restauriranja privremene i trebaju se ponavljati, kad-tad. ZAKLJUČAK Postoje brojni pojmovi kojima se označuje predmet djelovanja muzejske i konzervatorsko-restauratorske struke: antikviteti, starine, knjige i dokumenti, relikvije, skulpture, slike, rukotvorine (artefakti), umjetnine, povijesni i umjetnički spomenici, spomenici kulture, spomenici, kulturna dobra, spomenička baština, kulturni i povijesni spomenici, kulturni i umjetnički spomenici, kulturna baština Analiziramo li dominantne pojmove, jasno je da je naziv antikvitet preuzak da bi označio sve, a ponajmanje suvremena djela. Pojam povijesni spomenik sam je za sebe preuzak jednako kao i pojam umjetnički spomenik. O sveobuhvatnosti još užih kategorija ne treba ni govoriti, primjerice: slike, skulpture, knjige, rukotvorine (artefakti) Sintagma povijesni i umjetnički spomenik skraćena je tako što su povijesni i umjetnički postali kulturni pa se dobilo naziv spomenik kulture. Pojmovi spomenička baština, kulturni i povijesni spomenik, ili kulturni i umjetnički spomenik često se susreću u publicistici, a u konzervatorsko-restauratorskoj struci nikad nisu zaživjeli. Za spomeničku baštinu kraće se može reći spomenici jer pojam spomenik sužava pojam baštine samo na spomenike. Niti izrazi kulturni i povijesni ili kulturni i umjetnički nisu sretno rješenje jer pojam kulture sjedinjuje i povijesne i umjetničke odrednice spomenika. Prema provedenom istraživanju izgleda da je pojam kulturno dobro ne samo sveobuhvatniji od pojma spomenik kulture, već se (na iznenađenje nekih!) pokazuje da se pojmom kulturno dobro nešto ranije koristilo u strukovnoj literaturi u nas nego pojmom spomenik kulture. Provedenim istraživanjem otkrivaju se spoznaje kojima se osporavaju navodi koje susrećemo u nas: a) dokazuje se da pojam kulturno dobro nije anglosaksonskog podrijetla; b) osporava se i druga tvrdnja da je pojam kulturno dobro smislio Joseph Goebbels i da je to relikt nacional-socijalizma; c) dokazuje se da pojam spomenik kulture nije hrvatska tradicija starija od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća; d) ukazuje se na to da se o pojmovima spomenik kulture i kulturno dobro ne može raspravljati kao da su to istoznačnice. U usporedbi s UNESCO-ovom definicijom kulturne baštine iz svi su drugi dosad definirani pojmovi preuski da bi označili ono što pojam kulturna baština označuje. Ipak, to ne znači da je pojam kulturna baština idealan. Štoviše, u našoj literaturi i rječnicima, taj je pojam definiran bitno uže od UNESCO-ove definicije iz 1982., što dokazano izaziva nesporazume. Zato, definiciju (kulturne) baštine treba u hrvatskim strukovnim udžbenicima i rječnicima redefinirati kako bi se definiciju uskladilo s definicijom UNESCO-a iz i kako bi se na taj način minimaliziralo daljnje nesporazume u tumačenju i primjeni međunarodnih dokumenata. Treba naglasiti da je (kulturna) baština ono što naraštaji ostavljaju budućim naraštajima, a ne (samo) ono što su naraštaji naslijedili od prethodnih naraštaja. U Europskoj normi EN 15898:2011 navedena je nova definicija kulturne baštine. Ta je definicija toliko neprecizna da se može odnositi i na prirodnu baštinu, ali i na mnoge druge entitete poput zdrave hrane, istraživanja svemira itd. Ispravak te definicije mora se uzeti u obzir pri pisanju nove verzije norme. LITERATURA Angelini, G. (1981.): L'idea di bene culturale e le questioni di principio sottese, in AA. VV., I beni culturali nello sviluppo e nelle attese della societ italiana. Atti del Convegno di studio promosso dalle Commissioni per l'arte delle Diocesi lombarde, dall'unione Giuristi Cattolici, e dalla rivista Citt e Societ. Milano Anić, V. i Goldstein, I. (2000): Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber. Banov, E.: Vatroslav Jagić o suodnosima usmene i pisane književnosti [online]. Dostupno na: hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ve d=0cbwqfjaa&url=http%3a%2f%2fwww-gewi.unigraz.at%2fgralis%2f1.grazer_sprachwissenschaft% 2FAktuelles%2FBanov_%2520Vatroslav%2520Jagic. ppt&ei=m70avinhk8t74qsp_ogoba&usg=afqjcn EIn5rOBdFzEVBratJwRZZ1jkjo1Q&sig2=lnE3OHaNv MUQriDmktW6Pg&bvm=bv ,d.bGE. ( ). Cultural Property. Wikipedia [online] dostupno na: en.wikipedia.org/wiki/cultural_property ( ). Čorić, F. i Špikić, M. (2011.): Izvješće Aloisa Riegla o Dioklecijanovoj palači iz godine. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 42 No. 1. Split: Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel Split Dow, J. R. (2014.): Hans Naumann's gesunkenes Kulturgut and primitive Gemeinschaftskultur, Journal of Folklore Research, Vol. 51, No. 1, 49. Također dostupno na: 49?uid= &uid=2129&uid=2&uid=70&uid=4& sid= ( ). El-Shamy, H. (1997.): Gesunkenes Kulturgut. Objavljeno u ur. Green, T. A. (1997.) Folklore: an encyclopedia of belifs,

18 16 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske customs, tales, music, and art. ABC-CLIO, Inc., Santa Barbara, California Etnološka tribina: godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 42, (2012.). Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo. Također dostupno i [online] na: php?show=toc&id_broj=7558 ( ) Europska norma (CEN): Očuvanje kulturnog dobra Osnovno nazivlje i definicije, EN 15898:2011 (HRN EN 15898:2012). Jokilehto, J. (1986.): A History of Architectural Conservation. Butterworth-Heinemann Juranović-Tonejc, M. (2009./2010.): Zakonska regulativa u zaštiti pokretne baštine u doba Nezavisne Države Hrvatske. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33/34. Zagreb: Ministarstvo kulture Ladan, T. (2009.): Život riječi. Zagreb: Novela. Maroević, I. (1993.): Uvod u muzeologiju. Zagreb: Zavod za informacijske studije Maroević, I. (2000./2001.): Nacionalno određenje kulturne baštine, Godišnjak zaštite spomenika kulture 26/27. Zagreb: Ministarstvo kulture Maroević, I. (2007.): Spomenik kulture ili kulturno dobro. Što je primjerenije povijesti umjetnosti? Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti. Zagreb: IPU Meyers Konversations-Lexikon online verzija (2015.) Online verzija Meyersova leksikona dostupna je na: woerterbuchnetz.de/meyers/?sigle=meyers&mode=v ernetzung&lemid=ik10198#xik10198 ( ). Naumann, H. (1922.): Grundzu ge der deutschen Volkskunde. Leipzig. Naumann, H. (1921.): Primitive Gemeinschaftskultur. Jena. 4. Pruszynski, J. P. (1992.): Ochrona prawna zabytków w Niemczech. Teksty i komentarze, Warszawa. Pruszynski J. P. (2005./2006.): Spomenik kulture uspomena ili kulturno dobro. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 29/30, Zagreb, Izvorno objavljen: Pruszynski J. P. (1993.): Zabytek Pamiątką czy dobro kultury? Warszawa: Ochrona zabytków. Šarić, Lj. i Wittschen, W. (2010.): Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. Zagreb: Jesenski i Turk. Špikić, M. ur. (2006.): Alois Riegel, Moderni kult spomenika. Anatomija povijesnog spomenika, IPU, Zagreb. Izvorno objavljeno: Riegel, A. (1903.): Der moderne Denkmalkultus: sein Wesen, seine Entstehung. Vienna. UNESCO (1954.): Convention for the Protection of Cultural Property in the Event of Armed Conflict with Regulations for the Execution of the Convention [online]. Dostupno na: ID=13637&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201. html ( ). UNESCO (1972.): Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural Heritage, Pariz [online]. Dostupno na: ( ). UNESCO (1982.): Mexico City Declaration on Cultural Policies, World Conference on Cultural Policies, Mexico City [online]. Dostupno na: cache/pv_obj_id_a274fc f6ceedb92e91a- 93C7AC /filename/mexico_en.pdf ( ) UNESCO (2003.): Konvencija o čuvanju nematerijalne kulturne baštine. Preveo i usvojio Hrvatski sabor [online]. Dostupno na: src/00009-hr-pdf.pdf ( ) UNESCO (2015.): World Heritage List [online]. Dostupno na: ( ). Vrančić, F. (1595.): Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae. Venecija. Vujić, Ž. (2003.): Europskim putovima razasute baštine Nikole Zrinskoga, Zrinski i Europa 2. Zagreb: Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj. 22. Vujić, Ž. (2007.): Izvori muzeja u Hrvatskoj. Zagreb: Kontura. Summary CONTRIBUTION TO THE DEBATE ON THE APPROPRIATE TERM FOR THE TOTALITY OF SUBJECTS OF INTEREST IN CONSERVATION-RESTORATION AND MUSEUM PROFESSION Research has been undertaken to evaluate terms used to denote terminological ambiguities are identified via the clarification of the the totality of subjects of interest of conservation-restoration and genesis of the term "cultural property" and the explanation of the difference between the terms "cultural monument", "cultural property", museum profession. The article is primarily a contribution to the ongoing debates within the museum and conservation-restoration and "cultural heritage". It is observed that the term "cultural heritage" professions in Croatia, but in a broader sense it is timely in that it is defined differently in the Croatian professional literature and does places objections to the European standards for Conservation of not comply with the same term defined by UNESCO in Definition of "cultural heritage" in Faro Convention has the same problem. cultural property - Basic terms and definitions EN 15898:2011. The discussion is complemented with the research and new findings are Arguments are also presented to redefine definition of the term "cultural property" in the European standard EN presented therein. A series of constructive suggestions to overcome 15898:2011.

19 17 Anuška Deranja Crnokić, Ines Jelavić Livaković Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju Anuška Deranja Crnokić UDK: (497.5) 1945/1990 :34 Ines Jelavić Livaković Prethodno priopćenje/preliminary Communication Ministarstvo kulture RH Primljen/Received: Uprava za zaštitu kulturne baštine HR Zagreb, Ulica Josipa Runjanina 2 Ključne riječi: poslijeratna arhitektura, spomenik kulture, kulturno dobro, preventivno zaštićeno dobro, Registar kulturnih dobara RH, pravna zaštita Key words: post-war architecture, cultural monument, cultural property, preventively protected property, Register of Cultural Properties of the Republic of Croatia, legal protection U radu se daje kronološki pregled pravne zaštite poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Hrvatske, s katalogom koji broji 68 zaštićenih ostvarenja tridesetak renomiranih arhitekata, uz problemski uvid u pravno poimanje zaštite u kontekstu političkih promjena. Provedenom analizom zaštićenih poslijeratnih ostvarenja upisanih u Registar kulturnih dobara RH istražena je zastupljenost autora, teritorijalna rasprostranjenost poslijeratne arhitekture te je zasebno analizirana zastupljenost pojedinih vrsta prema klasifikaciji namjene. U radu se otvara i pitanje o izazovima oko uspostave kriterija koji odražavaju suvremena shvaćanja važnosti novije kulturne baštine. Izneseni su specifični problemi do kojih dolazi kod izlučivanja primjera zaštićene poslijeratne izgradnje iz Registra kulturnih dobara, a nastalih zbog vremenski heterogenih arhitektonskih ostvarenja koja ponekad uključuju rad više arhitekata, te nemogućnosti izlučivanja točnog broja građevina realiziranih u vremenski definiranom okviru. Naglašena je i afirmacija poslijeratne arhitekture u proteklih nekoliko godina potaknuta djelovanjem građanskih inicijativa na području europskih zemalja, pa i u Hrvatskoj, koja je pridonijela valorizaciji, zaštiti i očuvanju ove arhitekture. Rad je poticaj za daljnje razrade i produbljenja metodologije i kriterija zaštite te podizanje opće i stručne svijesti o vrijednosti i važnosti poslijeratne arhitekture. UVOD Doprinos vrjednovanju, očuvanju i zaštiti poslijeratne arhitekture u vremenskom razdoblju od do godine čini 68 kulturnih dobara upisanih na Listu zaštićenih kulturnih dobara i Listu preventivno zaštićenih dobara Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske. U ovom radu istražen je odnos konzervatorske službe prema arhitekturi iz vremena socijalizma kao manifestacije identiteta te provođenje postupka pravne zaštite poslijeratne arhitekture kao dijela kulturnog naslijeđa Hrvatske. Razmatrana je i primjena vremenskog odmaka uvriježenog u konzervatorskoj praksi kao garancije za nepristranu i objektivnu valorizaciju. Istražen je povijesni pregled pravne zaštite poslijeratne arhitekture kao i današnje stanje koje je potkrijepljeno katalogom, odnosno popisom zaštićenih poslijeratnih arhitektonskih ostvarenja s osnovnim informacijama i fotografijama. Kriterij odabira arhitektonskog ostvarenja za katalog zadan je vremenskim okvirom i ne uključuje stilske odlike arhitekture kao ni vrijeme nastanka idejnih rješenja po kojima su, u nekim slučajevima, projekti naknadno realizirani. Ovaj se rad temeljno bavi dinamikom donošenja rješenja o zaštiti arhitekture nastale poslije Drugog svjetskog rata do 1990., s ciljem njezine afirmacije u skladu s europskim trendovima. PRAVNA ZAŠTITA POSLIJERATNE ARHITEKTURE U RAZDOBLJU OD DO GODINE Nakon Drugoga svjetskoga rata uspostavlja se konzervatorska služba temeljem Općeg zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti FNRJ iz godine, dok se nakon donošenja prvog Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (NN 84/1949) uređuje postupak pravne zaštite kulturne baštine na razini tadašnje Narodne Republike Hrvatske. Svi spomenici stavljeni su pod zaštitu države, a spomenikom kulture se smatraju svi pokretni i nepokretni objekti ili skupine objekata kao i arhitektonske i urbanističke cjeline kulturno-historijskog, historijskog, umjetničkog ili etnografskog karaktera ili

20 18 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske osobite nacionalne važnosti. 1 Postupno nadležni zavodi odlučuju koji se predmeti smatraju spomenicima kulture i donose rješenja o njihovoj zaštiti prema navedenom Zakonu 2. Važno je naglasiti da je u prvim poslijeratnim godinama konzervatorska služba bila fokusirana prvenstveno na obnovu spomenika 3 koji su stradali tijekom rata, a čije je stanje bilo urgentno, kao i na sustavnu evidenciju svih kulturno-povijesnih vrijednosti za koje se pretpostavljalo da imaju svojstva spomenika kulture. Zavodi izrađuju liste proglašenih spomenika kulture i svoje prijedloge za buduća proglašenja, što potkrjepljuju izvještaji iz godine. 4 U isto vrijeme tadašnji urbanisti i arhitekti bili su fokusirani na izgradnju nove stambene arhitekture, industrijskih postrojenja i općenito na izgradnju nove prijeko potrebne infrastrukture. Tek Zakon o zaštiti spomenika kulture iz godine uz rješenja o zaštiti unosi kategoriju preventivne zaštite, za spomenike za koje se pretpostavlja da imaju svojstva spomenika kulture, u konzervatorsku praksu, koju temeljem rješenja donose nadležni regionalni zavod, odnosno općinski zavod 5. Rješenja o zaštiti kao i rješenja o preventivnoj zaštiti koja danas čine više zbirki rješenja 6 bila su izvor za analizu dinamike zaštite poslijeratne arhitekture u razdoblju do godine, a ujedno i stručnog odnosa tadašnje konzervatorske službe. U poratnom razdoblju prvotno kotarski zavodi, potom regionalni zavodi Socijalističke Republike Hrvatske, uz reprezentativne spomenike graditeljske baštine pretežno sakralne i profane arhitekture ranijih stilskih razdoblja, štite i velik broj memorijalnih područja i spomenika vezanih za radnički pokret i razdoblje NOB-a nastalih većinom u poraću. Budući da mnogi uvaženi arhitekti i kipari toga vremena sudjeluju u uređenju memorijalnih područja iz razdoblja NOB-a, kao i u osmišljavanju skulptorskih rješenja u funkciji spomen-obilježja, u naslijeđe 1 Članak 2. Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (NN 84/1949). 2 Članak 5. Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (NN 84/1949). 3 Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz godine termin spomenik kulture ili skraćeno spomenik zamjenjuje novim terminom kulturno dobro. U ovom tekstu navedeni termini se koriste ovisno zakonskoj definiciji u pojedinim razdobljima. 4 MK UZKB SA, Izvještaji Vijeću NR Hrvatske: , , , Zakon o zaštiti spomenika kulture (NN 7/67) članak 30. stavak 4.: Dok za predmet za koji se pretpostavlja da ima svojstvo spomenika kulture ne donese rješenje o upisu u registar, odnosno dok se spomenik ne upiše u registar, nadležni regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture može donijeti rješenje o preventivnoj zaštiti tog predmeta odnosno spomenika. Ukoliko na području određene općine postoji općinski zavod, rješenje o preventivnoj zaštiti donosi taj zavod. 6 Zbirka rješenja registriranih nepokretnih spomenika kulture zaključno s godinom broji 2802 rješenja, a Zbirka rješenja preventivno zaštićenih nepokretnih spomenika broji 3399 rješenja, MK UZKB/SA. nam je ostao značajan broj memorijalnih spomenika za koje predstoji valorizacija njihova temeljnog fenomena zaštite memorije, ali i njihove estetsko-umjetničke, arhitektonske i urbanističke vrijednosti koju pojedini zasigurno i imaju. 7 Među prvim poslijeratnim značajnim arhitektonskim ostvarenjima konzervatori Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu prepoznali su Zgradu Autocentra 8, poznatu kao Drveni neboder u Martićevoj ulici 9/Iblerov trg 7 arhitekta Drage Iblera, Zgradu Tehnološkog fakulteta 9 tada u Kačićevoj ulici, danas Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Pierottijevoj 6 arhitekta Alfreda Albinija i Stambeni objekt u Ulici Proleterskih brigada 43-43a 10, danas u Ulici grada Vukovara 43-43a arhitekta Drage Galića, za koje su već u siječnju godine donesena rješenja o preventivnoj zaštiti. Drveni neboder ubraja se u ključna ostvarenja moderne hrvatske arhitekture te se rješenje o preventivnoj zaštiti donosi samo deset godina nakon izgradnje , što je potvrda prepoznavanja Drvenog nebodera kao visoko vrijednog arhitektonskog ostvarenja. 11 Gotovo u istom vremenu izgrađena je zgrada Tehnološkog fakulteta kao slobodnostojeća šesterokatna zgrada s visokim prizemljem i djelomično jednokatnim krilom, 7 Visokom umjetničkom vrijednošću izdvaja se spomenik Pobjeda s kriptom podignut u Batini godine, djelo akademskog kipara Antuna Augustinčića, zaštićen rješenjem Regionalnog zavoda u Osijeku godine. Nadalje, zanimljivo rješenje Svjetionik "Pomorac" i spomenik Neznanom pomorcu (Z-5686) prema projektu Ivana Carića, u suradnji s autorom konstrukcije Paškom Kuzmanićem podignuto je istočno od uvale Bačvice na Katalinića brijegu u Parku pomoraca godine u Splitu. Uz svjetionik je grobnica Neznanom pomorcu, rad akademskog kipara Andrije Krstulovića. Jedno od najmonumentalnijih djela memorijalnog karaktera su Galebova krila, rad kipara Rajka Radovića, izgrađen godine u znak sjećanja na osnivanje Jugoslavenske ratne mornarice u Drugom svjetskom ratu, koji je zaštićen je od strane Regionalnog zavoda Split godine. Po originalnosti izričaja i umjetničke kvalitete izdvaja se arhitektonsko ostvarenje skulpture Kameni cvijet arhitekta Bogdana Bogdanovića, izvedba Lavoslava Horvata, koja je postavljena u sklopu Spomen-područja Jasenovac godine. Na samu skulpturu, kao i kasnije arhitektonsko rješenje Memorijalnog muzeja i zgrade osnovne škole autora Petra Vovka odnose se odredbe zaštite temeljem rješenja od Kotarskog zavoda u Sisku, kojim se štiti veći obuhvat spomen-područja i revidiranog rješenja iz godine (Z-3411). Među mnogobrojnim memorijalnim područjima ističe se Spomen-područje Dotrščina, registrirano od strane Kotarskog zavoda prvim rješenjem KZ-KOT-Z 99, i kasnije rješenjem iz godine RZG Ovaj spomenički kompleks šezdesetih godina prošlog stoljeća uredila je skupina umjetnika predvođena arhitektom Josipom Seisselom. Vojin Bakić, Branko Ružić, Stevan Luketić i Kosta Angeli Radovani izradili su tada pet monumentalnih djela. Među zadnjim izgrađenim, ujedno i zaštićenim je Spomen-park Dudik (Z-4187), smješten uz naselje Mitnicu, otvoren za javnost godine, čije je idejno rješenje izradio također arhitekt Bogdan Bogdanović. 8 RZG / od RZG 02-13/ od RZG / od Trajna zaštita donesena je temeljem rješenja od godine pod brojem Z-1472.

21 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju 19 preglednog funkcionalističkog prostornog koncepta i naglašenog autorskog rukopisa, nagrađena Nagradom Grada Zagreba 1963., te uvrštena u antologiju hrvatske arhitekture godine. 12 Slobodnostojeća sedmerokatnica s uvučenim osmim katom u Ulici grada Vukovara 43-43a, izgrađena prema projektu Drage Galića, prepoznata je i preventivno zaštićena kao jedan od najboljih primjera hrvatske poratne stanogradnje, naglašenog autorskog rukopisa, inovativnog prostornog rješenja stambenih jedinica, te kvalitetnih građevnskih obilježja. Vrijedno arhitektonsko ostvarenje osmogodišnje škole Maršal Tito 13 na Visu danas Osnovna škola Vis izgrađene godine prema projektu arhitekta Nevena Šegvića, a zaštićene kao memorijalna građevina podignuta u spomen palim borcima i žrtvama fašističkog terora, 14 uključena je u ovaj pregled zbog znalački uklopljene arhitekture u krajolik viškog zaljeva. Upravo će arhitektonsko oblikovanje biti valorizacijskim temeljem budućeg prijedloga revizije ovoga rješenja. 15 Nakon donošenja navedenih prvih triju preventivnih zaštita prošlo je gotovo 16 godina do donošenja novih preventivnih zaštita poslijeratne arhitekture. Godine ista ustanova, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, donosi preventivno rješenje za Zgradu Radničkog i narodnog sveučilišta u Zagrebu, Moše Pijade 16, izgrađenu godine. Zgrada je smještena u nekadašnjoj Ulici proleterskih brigada 68, današnjoj Ulici grada Vukovara 68, a projektirali su je nagrađeni arhitekti Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, dok je interijer i opremu potpisao Bernardo Bernardi. Vrijednost zgrade prepoznata je u razvedenosti i skladnoj povezanosti horizontalnih i vertikalnih masa te u dinamičkoj ravnoteži i ritmiziranju otvorenog i zatvorenog, punoga i praznog, te suvremenog doživljaja prostora i prostornog kontinuiteta. 17 Iste se godine donosi rješenje o preventivnoj zaštiti Stadiona Dinamo i sportsko rekreacijskog parka Svetice 18, građenoga , zbog neospornih urbanističko-arhitektonskih kvaliteta uklopljenih u urbano tkivo grada, uzimajući pri tome i širi prostor tj. utjecaj obližnje Maksimirske šume, što je nažalost devedesetih negirano 12 Šegvić, N. (1986.): Stanje stvari, jedno viđenje , Arhitektura u Hrvatskoj , Br /86, Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, RST-836, br. rješenja:24/5-75 od Na pročelju škole podignuta je ploča s uklesanim imenima palih boraca, dok je u atriju izveden mural u tehnici majolike s prikazom otoka Visa za vrijeme NOB-a, rad više autora: Raoula Goldonija, Ive Šebalja i Perošića. 15 U tijeku je revizija predmetnog rješenja. 16 RZG 03-UP/1-927/1 17 Ivančević, R. (2001.): Za Zagreb (suprotiva mnogim), Zagreb, RZG UP/I-404/1-85. od dogradnjom sjevernih tribina. 19 Prvotni koncept stadiona projektirao je Vladimir Turina, istočnu tribinu autorski tim Vladimir Turina, Franjo Neidhardt, Eugen Erlich i Boris Magaš, a južnu Božidar Tušek. Priznanje ovom arhitektonskom rješenju stiglo je već u kratkom vremenu nakon izgradnje opetovanim publiciranjem u stranim časopisima i knjigama. 20 Prostor i zgrada Ekonomskog fakulteta omeđen Ulicom socijalističke revolucije, ulicom Gornje Svetice i ulicom D. Budaka 21 zaštićen je također godine kao urbanističko-arhitektonski definiran i krajnje izbalansiran prostor s konkavno oblikovanim pročeljem zgrade Ekonomskog fakulteta, rad arhitekta Jurja Denzlera iz godine. Provedenom analizom rješenja donesenih u razdoblju od do godine uočeno je da su se trajnom zaštitom pretežno štitila urbanistička, arhitektonska i skulptorska rješenja memorijalnih obilježja, u koju kategoriju dijelom spada i Osmogodišnja škola Maršal Tito na Visu, dok su se poslijeratna arhitektonska ostvarenja štitila isključivo donošenjem preventivnih rješenja, svega njih šest. Iz navedenoga možemo zaključiti da je tadašnja konzervatorska služba bila svjesna vrijednosti recentne arhitekture te da je unatoč prisutnom konsenzusu oko primjene vremenskog odmaka radi nepristrane valorizacije u fokusu interesa imala primarno njezino očuvanje. U to vrijeme propisi s područja zaštite kulturne baštine SRH nisu definirali ovu praksu, odnosno u njima se ne navodi da je nužan preduvjet za provedbu registracije nepokretnih spomenika kulture vremenski odmak od oko 50 godina. Ni u danas važećim pravnim propisima RH nije definiran minimalni vremenski odmak, osim za propisane kategorije kulturnih predmeta koji se smatraju nacionalnim blagom država članica Europske unije 22, iako je ukorijenjen u konzervatorskoj praksi vjerojatno još i prije formiranja konzervatorske službe kakvu danas poznajemo 23, a prisutan je u propisima nekih drugih 19 Ivančević, R. (2003): Za Zagreb 2 (suprotiva mnogim), Zagreb, 249, Projekt je publiciran u časopisima Architectural Journal (London, 1948.), Architecture and Building (London, 1955.), L Architecture d aujourd hui (Pariz, 1956.), Architectural Design (London, 1958.) te u knjizi Contemporary Architecture of the World 1961 (Tokyo, 1961), izvor: Hrvatski bibliografski leksikon. (Ne postoji u tiskanom obliku). 21 RZG 03-UP/I-305/1 od Pravilnik o određivanju kulturnih predmeta koji se smatraju nacionalnim blagom država članica Europske unije (NN 38/04), čl. 2.: Bilo koji drugi antikni predmet koji nije uključen u kategorije 1. do 14., stariji od 50 godina. 23 Dakako, teško je odrediti vrijeme, koje mora proći da koji predmet postane spomenikom. Prije se pomišljalo, da nakon dva ljudska vijeka (60 god.) predmet dobiva karakter spomenika, no u novije se vrijeme odustalo od takvoga fiksiranja vremena, te se prepušta osjećaju, da se prema važnosti predmeta odluči, kada se nešto ima smatrati spomenikom, pa tim u neku ruku postane dobrom cijeloga naroda. Szabo, Gj. (1912.): 206.

22 20 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske država u okruženju. 24 Već početkom 20. stoljeća renomirani konzervator Gjuro Szabo polemizira o odnosu konzervatora spram krutog vremenskog okvira od 60 godina te spominje već prisutnu praksu prepuštanja valorizacije nahođenju stručnjaka o važnosti spomenika kao dominantnoj odrednici u određivanju statusa samog spomenika. Donesena prva rješenja preventivnih zaštita prema članku 30. citiranog Zakona iz 1967., mada ne uključuju detaljno obrazloženje, već akt u obliku formulara po kojem se predmnijeva svojstvo spomenika kulture, uspostavila su prvenstveno mehanizam kojim su se sprječavale nekontrolirane promjene na građevinama. Ovakvom primjenom instituta preventivne zaštite zaobišao se vremenski odmak koji je smatran poželjnim kao preduvjet za valjano donošenje rješenja o trajnoj zaštiti spomenika, a ujedno su građevine ipak bile pod stručnim nadzorom temeljem Zakona o zaštiti spomenika kulture i to na neodređeni vremenski rok nužan za donošenje rješenja o trajnoj zaštiti. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske te donošenja Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90), koji u članku 52 jamči osobitu zaštitu kulturne baštine, i dalje ostaje na snazi Zakon o zaštiti spomenika kulture iz godine, s određenim izmjenama i dopunama. Temeljem izmijenjenog Zakona sada novooformljeni Gradski zavod za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode 25 donosi godine rješenje o preventivnoj zaštiti Kompleksa koncertne dvorane Vatroslav Lisinski 26 u Zagrebu, autorskog djela arhitekata Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tatjane Zdvoržak, s Eugenom Erlichom kao autorom konstrukcije. 27 Monolitna armiranobetonska skeletna konstrukcija cijelog kompleksa omogućila je čistoću i jednostavnost arhitektonskog izraza, a krovna ljuska iznad čelične rešetkaste konstrukcije velike dvorane, tada 24 U susjednoj Italiji člankom 12.: Zakona o kulturnoj baštini i krajoliku Republike Italije određeno je da samo nekretnine i pokretnine, koji su djelo autora koji nije više među živima i čija izrada potječe od prije više od pedeset godina, mogu imati status kulturnog dobra. Codice dei beni culturali e del paesaggio 42/2004, Art. 12 Le cose immobili e mobili indicate all'articolo 10, comma 1, che siano opera di autore non più vivente e la cui esecuzione risalga ad oltre cinquanta anni, sono sottoposte alle disposizioni del presente Titolo fino a quando non sia stata effettuata la verifica di cui al comma. (Kodeks kulturne baštine i krajolika 42/2004, članak 12, 1. Nepokretni i pokretni predmeti navedeni u članku 10, stavku 1 koji su djelo autora koji nije više među živima i čija izrada potječe od prije više od pedeset godina, podliježu odredbama ovog Naslova dok nije izvršena provjera navedena u stavku 2.) html#12, ( ) 25 Gradski zavod za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode počeo je s radom 1. siječnja godine temeljem Odluke o osnivanju Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode koju donosi Skupština Grada Zagreba, Službeni glasnik Grada Zagreba broj 39/ GZG 33/ od Obrazloženje rješenja detaljno opisuje historijat nastanka koncertne dvorane od raspisivanja natječaja, regulacijske osnove, ugovora Matice iseljenika Hrvatske i grada Zagreba o zajedničkoj izgradnji Doma Matice iseljenika i koncertne dvorane te etape izgradnje od do godine. jedno od najsuvremenijih konstruktivnih rješenja, daje skulptorski karakter ovom vrijednom sklopu izgrađenom između i temeljem javnog natječaja. U tom, još uvijek Domovinskim ratom obilježenom razdoblju tadašnja Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine godine stavlja pod preventivnu zaštitu Hotel Plitvice na Plitvičkim jezerima 29. Smješten na povišenom platou uz rub šume, orijentiran glavnim pročeljem na zapad prema jezerima, hotel se sastoji od triju krila arhitektonski povezanih u jednu cjelinu tvoreći tlocrt u obliku slova T. Hotel Plitvice projektiran je u arhitektonskom birou Haberle od strane autorskog tima: ing. Marijan Haberle i ing. Tanja Zdvoržak kao autori arhitektonskog rješenja, ing. Eugen Erlich konstruktivno rješenje, dok je ing. Minka Jurković autorica rješenja namještaja. Godine Gradski zavod za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode preventivno štiti i Robnu kuću NaMa 30 izgrađenu godine u Trnskom 29 u Zagrebu. Zgrada se ubraja među kapitalna ostvarenja funkcionalističke arhitekture, kao i autorskog opusa Aleksandra Dragomanovića, te je višestruko publicirana i među inim ostvarenjima uvrštena u antologiju 120 vrhunskih ostvarenja moderne hrvatske arhitekture. 31 Tijekom vremena, građevina je bila izložena propadanju uslijed neodržavanja i neprimjerene namjene, premda je preventivna zaštita bila uspostavljena upravo s namjerom ublažavanja intervencija nastalih u razdoblju prije donošenja samog rješenja. Iste godine preventivno je zaštićen i Zakladni blok 32 arhitektonska cjelina urbanog bloka trgovačko-stambenih i poslovnih zgrada u Gajevoj 2, 2A i 2B, Bogovićevoj 1, 1A, 1B, 2 i 4, Petrićevoj 1, 3, 5 i 7, te Ilici 1. Jedinstveno ostvarenje sa sudjelovanjem niza renomiranih autora prve polovine 20. stoljeća unutar kojega se ističe Ilički neboder čija je gradnja počela godine. Glavni arhitekti projekta nebodera, prve zgrade na području tadašnje Jugoslavije s obješenom staklenom fasadom, vizualnog akcenta Donjega grada, bili su Slobodan Jovičić, Josip Hitil i Ivan Žuljević. Unutar istog bloka u Bogovićevoj ulici nalazi se poslovna zgrada Jugonafte, građena iste po projektu Pavla Baranjaja i Milana Žerjavića, dok je Trgovački pasaž, građen godine, autorstvo Slobodana Jovičića, pješački povezivao okolne ulice prizemljem bloka. 28 Temeljem Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija NN 72/94, čl. 32 djelokrug poslova regionalnih zavoda prenosi na Državnu upravu za zaštitu kulturne i prirodne baštine, u sklopu državne uprave. 29 Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, /96-01/235 od GZG UP/I /96-01/12 od Šegvić, N. (1986.): nav. dj.: GZG UP/I /96-01/2 od

23 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju 21 Zadnju zaštitu poslijeratne arhitekture prema Zakonu iz donio je zagrebački Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode godine s preventivnom zaštitom Poslovne zgrade Zagrebačke banke 33 u Paromlinskoj 2 (nekadašnja Komunalna banka Zagreb), projektirane na modernističkim načelima slobodnog plana s fleksibilnom dispozicijom i volumetrijskom kompozicijom javnih i radnih prostora, profinjenog oblikovanja i plemenite završne obrade autora Kazimira Ostrogovića, izgrađene godine. 34 Vidljiv je nastavak trenda donošenja preventivnih zaštita poslijeratne arhitekture i u razdoblju od osamostaljenja RH do donošenja novog temeljnog Zakona godine u cilju zaštite spomenika do donošenja rješenja o trajnoj zaštiti od mogućih promjena. Izrijekom ova rješenja o preventivnoj zaštiti propisuju da sve radnje u prostoru i na objektu, koje mogu prouzročiti promjene ili narušiti njihov integritet, ne mogu biti poduzete bez odobrenja nadležnih tijela. U desetogodišnjem razdoblju punom burnih izazova za konzervatorsku službu, s obzirom na ratna zbivanja i štete nastale na mnogim spomenicima kulture tijekom Domovinskog rata, doneseno je pet prethodno navedenih preventivnih zaštita vrijedne arhitekture. PRAVNA ZAŠTITA POSLIJERATNE ARHITEKTURE U RAZDOBLJU OD GODINE DO DANAS Zaštita poslijeratne arhitekture intenzivnije se počinje provoditi donošenjem rješenja o trajnoj zaštiti, i to u prvom desetljeću ovog stoljeća nakon stupanja na snagu novog Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, dana 18. lipnja godine (NN 69/99). Novi Zakon propisuje nužno usklađivanje, odnosno reviziju svih dotadašnjih rješenja o registraciji spomenika kulture temeljem članka 120., stavka 1. Prema odredbama novog Zakona novina je u odnosu na prethodni Zakon da propisani rok preventivne zaštite ne može biti dulji od 3 godine, osim za arheološka i podvodna arheološka nalazišta, u slučaju kojih ne može biti dulji od 6 godina od dana donošenja rješenja. Ako se po isteku roka ne donese rješenje kojim se utvrđuje svojstvo kulturnoga dobra, rješenje o preventivnoj zaštiti prestaje važiti. Za preventivne zaštite koje su donesene prema starom Zakonu iz 1967., budući da te nisu imale propisan rok, stupanjem na snagu novog Zakona počeo je teći novi vremenski rok njihovog trajanja koji se računao od osmog dana 33 GZG UP/I /99-01/6 od Zgrada je opetovano publicirana u stručnom tisku: Ostrogović, K. (1964.): Komunalna banka u Zagrebu, Arhitektura i urbanizam, V /1964, 27, 49, 53; Rakić, D. (1964.): Komunalna banka Zagreb, Čovjek i prostor XI 1964, 132, 4-5; Kolacio, Z. (1965.): Kazimir Ostorgović, Arhitektura, XIX 1965, 84-90; Kolacio, Z. (1965.): In memoriam, Arhitektura i urbanizam, VI /1965, 35-36, 79 stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno od do godine 35. Nakon isteka ovoga roka stare preventive su se automatski brisale iz Registra kulturnih dobara. Uvidom u pravni slijed zaštita poslijeratne arhitekture uočena je praksa ponavljanja postupka donošenja preventivnih zaštita prema novim odredbama, a nakon kojih su za većinu donosena rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra. Od ukupno 11 poslijeratnih arhitektonskih ostvarenja zaštićenih preventivnom zaštitom po Zakonu iz g. tri nisu prošla proceduru revalorizacije, odnosno utvrđivanja svojstva kulturnog dobra te upisa u Registar kulturnih dobara RH, i to: Poslovna zgrada Zagrebačke banke, Prostor i zgrada Ekonomskog fakulteta i Stadion Dinamo i sportsko rekreacijski park Svetice, koji je usprkos zaštiti već ranije prepušten nekim novim inicijativama oko obnove i uređenja. 36 Ostala poslijeratna arhitektonska ostvarenja u sljedećim godinama dobila su status kulturnog dobra, upisana su u Listu zaštićenih kulturnih dobara RH 37, dobila su redni broj upisa, dok je kod nekih došlo tek do izmjena naziva samog dobra ili adresnih podataka. U razdoblju uspostave Zakonskih odredbi, osobito tijekom godine, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode donosi niz novih preventivnih zaštita za: Graditeljski sklop Tehničkog muzeja 38 u Savskoj 18, Stambenu zgradu 39 u Laginjinovoj ulici 7-9, Stambenu zgradu 40 u Ulici grada Vukovara 62a-d, Stambenu zgradu 41 u Ulici grada Vukovara 35-35a, Poslovnu zgradu 42 u Boškovićevoj ulici 5, Zgradu Gradske vijećnice 43 na Trgu Stjepana Radića 1, kojima se po isteku donose i rješenja o utvrđenju svojstva kulturnog dobra. Uz veći broj preventivnih zaštita pojedinačnih građevina isti Zavod donosi godine rješenja o preventivnoj zaštiti kulturno-povijesnih cjelina intenzivne izgradnje u poslijeratnom razdoblju i to za Dio središnjeg prostora 35 Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara objavljen je u NN 69/99 5. srpnja 1999., a stupio je na snagu osmi dan od dana objave, odnosno 13. srpnja Ivančević, R. (2003.): nav. dj.: Zgrada Tehnološkog fakulteta u Pierottijevoj 6 (Z-666) od , Stambeni blok u Ulici grada Vukovara 43 43a (Z 675), , Zgrada Radničkog sveučilišta Moša Pijade u Ulici grada Vukovara 68 (Z 676), , Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i dom Matice iseljenika na Trgu Stjepana Radića 4 Trnjanska bb (Z 677), , Robna kuća Na Ma u Trnskom 29 (Z 680) , Iblerov neboder u Martićevoj 9/Iblerov trg 7 (Z 1472), , Zakladni blok u Gajevoj 2, 2a, 2b, 2c, Bogovićevoj 1, 1a, 1b, 2 i 4, Petričevoj 1, 3, 5 i 7 i Ilici 1 i 1Zagrebu (Z 1535), UP/I /01-03/32, UP/I /01-03/39, UP/I / /33, UP/I / /34, UP/I /01-03/40, UP/I /01-03/38,

24 22 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Trnja južno od Ulice grada Vukovara, između Savske ceste na zapadu i Držićeve ulice na istoku 44 i područje Povijesnog pravca Savske ceste prostor južno od Ulice grada Vukovara s podgradom Sava 45. Područje cjeline Trnja definirano je novim urbanističkim konceptom temeljem regulatorne osnove u drugoj polovini 20. stoljeća, kada su se intenzivno gradile javne i stambene građevine kao simboli društvenog i političkog razvoja, antologijski primjeri moderne eminentnih arhitekata tog vremena. Preventivnom zaštitom cjeline Savske ceste štitila se graditeljska slojevitost područja povijesnog pravca, no sa značajnim arhitektonskim ostvarenjima iz druge polovine 20. stoljeća (zgrada Vjesnika, stambeni tornjevi u Veslačkoj i dr.) koji čine vizualni identitet ove ulice. Obuhvat ovih cjelina ujedno je bio uključen u prostorne međe povijesne urbane cjeline Grada Zagreba 46 zaštićene 24. svibnja te nije bilo dodatne potrebe za utvrđivanjem njihova svojstva kulturnog dobra nakon isteka preventivnih zaštita. Kako je i godine došlo do smanjenja obuhvata cjeline Grada Zagreba 47, oba područja, i Trnje i Savska ulica, našla su se izvan prostornih međa zaštite te se danas na ovom području štite samo pojedinačne građevine. Tijekom prvih nekoliko godina nakon donošenja temeljnog Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, pristupilo se uspostavi informacijskog sustava kulturne baštine Ministarstva kulture u sklopu kojega se razvio i informacijski sustav Registara kulturnih dobara Republike Hrvatske. Prema prvom Pravilniku o Registru kulturnih dobara RH (NN 37/01), čl. 5., uspostavljeno je Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra temeljem čije stručne odluke se donose prva rješenja o upisu na Listu zaštićenih kulturnih dobara Registra kulturnih dobara RH. Stoga se svojstva kulturnog dobra u odnosu na izvornost, rijetkost, reprezentativnost, raznolikost, cjelovitost, ambijentalnu i estetsko-umjetničku vrijednost 48, utvrđuju i za vrijedna ostvarenja hrvatske poslijeratne arhitekture. Sljedećih godina glavnina zaštićene poslijeratne arhitekture upisana je u Registar kulturnih dobara RH te će u daljnjem pregledu, za razliku od ranije detaljnije sagledanih zaštita poslijeratne arhitekture, biti samo taksativno nabrojeni važniji primjeri, naznačeni važniji opusi ili pak apostrofiran pojačan intenzitet zaštita na nekom području s ciljem približavanja dinamike zaštite i odnosa konzervatora prema ovoj vrsti baštine, a zbog oslobađanja teksta suvišnih informacija. 44 UP/I /04-03/3, UP/I /04-03/4, UP/I /02-01/135, UP/I /02-01/135, Uputa o načinu utvrđivanja sustava mjera zaštite za nepokretna kulturna dobra (2004.). Prve dvije kulturno-povijesne cjeline 49, odnosno područja urbanistički i arhitektonski osmišljena i izgrađena kao funkcionalne cjeline u poslijeratnom razdoblju zaštićene su godine: Kulturno-povijesna cjelina Pionirski grad (Grad mladih), skupni rad više autora: arhitekata Josipa Seissela, Ivana Vitića, Marijana Haberlea, Lavoslava Horvata i Ive Bartolića te krajobraznih arhitekata Zvonimira Frölicha i Pavla Ungara, izgrađen godine kao jedinstven očuvani primjer arhitekture javne namjene iz prvih poslijeratnih godina u gradu Zagrebu namijenjen rekreaciji djece uz edukaciju 50 i Kulturno-povijesna cjelina Brodarski institut (Z-2284), Avenija Većeslava Holjevca 20. Kao jedini primjer vrlo kvalitetne urbanističke i arhitektonske realizacije specifične namjene sklop je izgrađen od do u Zagrebu, rad arhitekata Marijana Haberlea, Krunoslava Tonkovića i Mire Halambek-Wenzler. Cjelovit arhitektonski ansambl čine međusobno povezane zgrade, među kojima je one inovativnih konstrukcijskih rješenja kreirao prof. Krunoslav Tonković. Autorica parkovnog uređenja tijekom 60-ih godina bila je Mira Halambek-Wenzler. Već godine, kao vizualni reper urbanog krajolika grada Zagreba, po isteku preventivne zaštite iz godine 51 štiti se Poslovni toranj Zagrepčanka, Savska 41, Zagreb (Z-2800) sagrađen , ostvarenje arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića. Uspostavom konzervatorskog odjela u Gospiću godine pristupilo se intenzivnijem upisu u Registar kulturnih dobara arhitektonskih poslijeratnih ostvarenja s područja Plitvičkih Jezera, tj. područja Nacionalnog parka Plitvička jezera 53 koje je zbog svjetskih prirodnih vrijednosti bilo intrigantno tadašnjoj arhitektonskoj sceni. Rečeno potkrjepljuju brojni provedeni arhitektonski natječaji kao i realizirana ostvarenja od kojih su u Registar upisana: Restoran Kozjak (Z-3775), 1949., autorsko djelo Zdenka Strižića, Kompleks zgrada Vila Izvor (Z-1862), , rad 49 Klasifikacija kulturnih dobara na pojedinačna kulturna dobra i kulturno povijesne cjeline preuzeta je iz rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra. U analizi je uočeno da problematika sklopa/kompleksa nije dosljedno sagledana te se isti ponekad uvrštavaju u pojedinačna kulturna dobra kao npr. kompleks zgrada Veterinarskog fakulteta, a ponekad u kulturno-povijesne cjeline kao npr. kompleks zgrada Brodarskog instituta. 50 Urbanist Josip Seissel i arhitekt Ivan Vitić bili su nositelji izrade programa i planiranja kompleksa. Unutar šumske površine smještajni su paviljoni za glazbu, kiparstvo, slikarstvo, kazalište, škola, gospodarski paviljoni i drugi, koje je uz Vitića projektirao i Marijan Haberle. Hortikulturno uređenje Pionirskog grada djelo je dvaju naših eminentnih krajobraznih arhitekata, Zvonimira Frölicha i Pavla Ungara. 51 UP/I / /01, Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva kulture (NN 16/04) uspostavljen je Konzervatorski odjel u Gospiću za područje Ličko-senjske županije. 53 Ovdje se prvi početci turizma bilježe krajem 19. st., a praćeni su i izgradnjom rezidencijalnih zgrada koje prepoznatim prirodnim vrijednostima dodaju i kulturne. Ovo područje je već godine proglašeno nacionalnim parkom, a upisano je na UNESCO-ov Popis svjetske baštine godine.

25 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju 23 Zvonimira Marohnića i Rikarda Marasovića, Zgrada društvene prehrane (Z-3854), 1955., Zgrada poštanskog ureda (Z-3855), 1955., Četiri zgrade na Mukinjama (Z-1861), sve tri građevine autorska djela Lavoslava Horvata 54 i Hotel Plitvice (Z-3857), dio opusa arhitekta Marijana Haberlea. Zgrada šumarije (Z-6128) Ivana Vitića iz u Saborskom posljednja je u nizu zaštićenih građevina na ovom prostoru; rješenje o zaštiti doneseno je od strane nadležnog Konzervatorskog odjela u Karlovcu. Sustavnim provođenjima pravne zaštite poslijeratne arhitekture, pretežito na području grada Zagreba i na Plitvičkim Jezerima, u posljednje dvije godine priključila se nadležna konzervatorska služba za područje Splitsko-dalmatinske županije koja je započela s intenzivnom valorizacijom, preventivnim i trajnim zaštitama djela značajnih autora poput Stanka Fabrisa, Nevena Šegvića, Ivana Vitića, Rikarda Marasovića, Mladena Kauzlarića, Branka Bona i Borisa Magaša. Potrebno je istaknuti da je godine među posljednjima upisan i Gradski stadion Poljud, Split, izgrađen godine prema projektu Borisa Magaša, i da se ovom zaštitom ne štiti samo vrijedno arhitektonsko i konstruktivno rješenje sportskog borilišta, već i urbani krajolik grada Splita. Interes za ovo razdoblje pojavio se i na drugim područjima s većim urbanim središtima gdje se donose rješenja o zaštiti pojedinih vrijednih ostvarenja poslijeratne arhitekture, kao npr. Sportske dvorane u Karlovcu Slavka Jelineka, te dviju galerija, Spomen-galerije Ivana Meštrovića u Vrpolju Rudolfa Varge i Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama Miroslava Begovića i dr., što ukazuje na svojevrsni trend akceptiranja ove arhitekture kao dijela cjelokupne kulturne baštine. Svi provedeni postupci zaštite visokovalorizirane poslijeratne arhitekture tijekom proteklih godina rezultirali su današnjim stanjem u Registru kulturnih dobara RH. DANAŠNJE STANJE ZAŠTIĆENE POSLIJERATNE ARHITEKTURE U REGISTRU KULTURNIH DOBARA RH Konzervatorska služba, kao što je navedeno, već dugi niz godina kontinuirano radi na analizi, inventarizaciji i valorizaciji kulturne baštine, pa tako i poslijeratne arhitekture, što je rezultiralo rješenjima o registraciji takvih kulturnih dobara, temeljem kojih su izvršeni upisi u Registar kulturnih dobara RH koji je od ožujka javno dostupan na web stranicama Ministarstva kulture. S danom 31. ožujka godine u Registar je upisano 8597 kulturnih dobara, od čega je 6303 nepokretnih kulturnih dobara. Od te je brojke 68 kulturnih dobara iz razdoblja od do 1990., odnosno 1,078 % udjela od ukupnog broja zaštićenih nepokretnih dobara. 54 Više u Paladino, Z. (2013.): Od tih 68 kulturnih dobara poslijeratne arhitekture 11 je preventivno zaštićenih: Spomen-galerija Ivana Meštrovića u Vrpolju, autora Rudolfa Varge (P 4792), Zadružni i kulturni dom u Lumbardi, Frane Kršinića (P-4925), Sportska dvorana u Karlovcu, autora Slavka Jelineka i suradnika (P-4787), Galerija naivne umjetnosti, Hlebine, Miroslava Begovića (P-5286), Zgrada u Osijeku, Ulica kralja Zvonimira 1b (P- 5193), Stambena zgrada u Splitu na Trgu M. Pavlinovića 7, 8 i Bijankinijevoj 8, 10(P-4763), Stambena zgrada u Splitu u Bregovitoj 1, 2 i 3 (P-4986) i Zgrada Dalmacijavina u Splitu (P 4947), Zgrada Vinarije u Starom Gradu (P-5163) Stanka Fabrisa, Hotelski sklop Bretanide na Bolu Dinka Kovačića (P-5221), te Zgrada nekadašnjeg đačkog doma, Novi dvori Zaprešić u Zaprešiću Vjenceslava Richtera (P-5227). Vjerojatno će se prije isteka navedenih preventivnih zaštita potvrditi i predmnijevanje o postojanju svojstva kulturnog dobra za većinu navedenih građevina te pokrenuti postupak trajne zaštite. Dakle, većinu zaštićene poslijeratne arhitekture čine pojedinačna nepokretna kulturna dobra, njih 61. Od tog broja pojedini arhitektonski sklopovi u svom obuhvatu uključuju više građevina podređenih istoj funkciji (npr. Sklop građevina Fakulteta elektrotehnike i računarstva i Kompleks zgrada Veterinarskog fakulteta u Zagrebu), dok je sedam kulturno-povijesnih cjelina poslijeratne arhitekture značajnih urbanističko-arhitektonskih odlika upisano u Registar i svih sedam se nalazi na području Grada Zagreba. Prema teritorijalnom županijskom ustroju u Registar kulturnih dobara RH upisana su poslijeratna arhitektonska ostvarenja na području deset županija cjelokupnog teritorija Republike Hrvatske, a koja su u nadležnosti 11 konzervatorskih odjela. Najveći broj, njih 40, zaštićen je na području Grada Zagreba na području Splitsko-dalmatinske 12, Ličko-senjske županije 7 zaštita, po dvije na području Dubrovačko-neretvanske i Karlovačke i po jedna na području Primorsko-goranske, Brodsko-posavske županije, Koprivničko-križevačke, Osječko-baranjske i Zagrebačke županije. Razlog većem broju zaštita poslijeratne arhitekture na području Grada Zagreba vjerojatno leži u činjenici što je poslijeratna urbanizacija i industrijalizacija prvenstveno zahvatila Zagreb kao glavni grad Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, velik doprinos ima i stručan te sustavan rad konzervatorske službe, odnosno prvotno Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu 55 te kasnije osnovanog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode na valorizaciji i zaštiti graditeljskog naslijeđa, kako prve polovine tako i druge polovine 20. stoljeća. Provedenom analizom opusa poslijeratne arhitekture na području Republike Hrvatske u bazi kulturnih dobara do danas je uspostavljena zaštita nad arhitektonskim 55 Izrada prvih preventivnih zaštita poslijeratne arhitekture godine rezultat je rada arhitektice Nade Benić Hlebec.

26 24 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske ostvarenjima preko 30 renominiranih arhitekata druge polovine 20. stoljeća. Najzastupljeniji autori prema broju zaštićenih autorskih djela su svakako Ivan Vitić s osam zaštićenih kulturnih dobara, zatim ga slijedi Marijan Haberle sa sedam. Lavoslav Horvat 56 zastupljen je s pet zaštićenih ostvarenja nastalih nakon godine, dok je od ukupno pet zaštićenih ostvarenja Stanka Fabrisa jedno trajno zaštićeno, a četiri su trenutno pod preventivnom zaštitom. Četiri građevine Slavka Jelineka upisane su u Registar kulturnih dobara RH, od kojih je jedna na Listi preventivno zaštićenih dobara. Arhitekti Neven Šegvić i Drago Galić podjednako su zastupljeni u Registru s po tri upisana kulturna dobra, dok je veliki broj autora zastupljen s po dva zaštićena dobra, kao na primjer Božidar Rašica, Kazimir Ostrogović, Zlatko Neumann, Božidar Tušek, Ninoslav Kučan, Rikard Marasović, Frano Kršinić. Čitav niz autora zastupljen je jednim zaštićenim ostvarenjem, nastalim samostalno ili u suradnji s drugim autorima 57 poput Radovana Nikšića, Zvonimira Vrkljana, Zdenka Strižića, Alfreda Albinija, Drage Iblera, Josipa Seissela, Mladena Kauzlarića, Aleksandra Dragomanovića, Ive Senegačnika, Branka Bona, Slavka Löwyja, Zoje Dumengjić, Vladimira Turine, Ive Kordiša, Borisa Magaša, Dinka Kovačića, Zvonimira Marohnića, Rudolfa Varge, Slobodana Jovičića, Milana Žerjavića, Josipa Hitila, Ive Žuljevića, Pavla Baranjaja, Grozdana Kneževića, Eugena Erlicha itd. ZASTUPLJENOST ZAŠTIĆENE POSLIJERATNE ARHITEKTURE PREMA VRSTI U ukupnom opusu zaštićene poslijeratne arhitekture prema klasifikaciji namjene nedvojbeno su najzastupljenije stambene i poslovno stambene građevine. U Ulici grada Vukovara u Zagrebu, nekoć Ulici proleterskih brigada, izgrađena su antologijska ostvarenja poslijeratne arhitekture među kojima se ističu upravo ona stambene namjene, od kojih neka rješenja predstavljaju stambenu izgradnju novog doba; riječ je o Osmerokatnici na broju 62 a-d Božidara Rašice izgrađenoj u razdoblju (Z-2137), Višestambenoj zgradi Kruge na broju 222 i 224, Ive Geršića i Nevena Šegvića iz (Z-5975), Stambenom bloku Drage Galića na broju 43 43a iz (Z-675), Stambenoj zgradi na broju 35 i 35 a, također prema projektu Drage Galića (Z-2138), Višestambenoj zgradi, kbr. 238 Ive Geršića iz (Z-5899), te Višestambenoj 56 Uz navedena djela izgrađena poslije Lavoslav Horvat je u Registru zastupljen s još 6 ostvarenja nastalih u međuratnom razdoblju, od kojih su dva ostvarena u suradnji s I. Meštrovićem, stoga je to jedan od najznačajnijih zaštićenih segmenata opusa pojedinog arhitekta 20. stoljeća. 57 U timu često surađuje više autora temeljne arhitektonske struke kao i ostalih raznorodnih struka, kao npr. krajobrazni arhitekti, dizajneri interijera koji su navedeni u Registru kulturnih dobara: Zvonimir Fröhlich, Pavao Ungar, Berislav Vinković, Raul Goldoni, Bernardo Bernardi, Minka Jurković, Tatjana Zdvoržak, Zvonimir Marohnić, i drugi. osmerokatnici Vojne mornarice, 52 A E Stanka Fabrisa iz godine (Z-5974). Ovom opusu zaštićenih građevina stambene namjene treba pridodati kuću Bartunek u Dubrovniku, četiri stambene zgrade u Mukinjama, Zgradu u Osijeku u Zvonimirovoj ulici, te stambene zgrade u Splitu na Obali kneza Domagoja 15 i Trgu M. Pavlinovića 7, 8 i Bijankinijevoj 8 i 10 kao prepoznate primjere ovog tipa izvan Zagreba. Uz poslijeratne građevine stambene i stambeno-poslovne namjene zaštićen je veći broj javnih građevina poput upravnih zgrada, škola, fakulteta, instituta, muzeja, zdravstvenih ustanova, sportskih objekata i dr. Odnos politike prema društvu i pojedincu vidljiv je u pojačanoj izgradnji izuzetno reprezentativnih građevina. Od zaštićenih upravnih zgrada možemo istaknuti Upravnu zgradu Vlade RH poznatu kao Kockica (Z-3677) autora Ivana Vitića, na čijem su uređenju interijera sudjelovali mnogi eminentni umjetnici toga vremena: Raoul Goldoni, Jagoda Buić, Dušan Džamonja, Stevan Luketić, Edo Murtić i Zlatko Prica, te Zgradu Gradske vijećnice Gradskog poglavarstva (Z- 2141) na Trgu S. Radića 1, izgrađenu prema projektu arhitekta Kazimira Ostrogovića. U skupini reprezentativnih javnih građevina namijenjenih kulturi neizostavno treba spomenuti Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski (Z-677) izuzetne arhitektonske kvalitete. Dio javnih zaštićenih građevina u poslijeratnom razdoblju čini i veći broj građevina obrazovne namjene kao što su: Tehnološki fakultet u Zagrebu (Z-6666), Fakultet elektronike i računarstva u Zagrebu (Z-5675), Osnovna škola Augusta Cesarca (Z-4469), Osnovna škola Dr. Ante Starčević (Z- 4470) te Radničko sveučilište Moša Pijade (Z-676). Od reprezentativnih muzejskih ustanova zaštićeni su: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (Z-5207) arhitekta Mladena Kauzlarića, Spomen-galerija Ivan Meštrović u Vrpolju (P-4792) autora Rudolfa Varge, Galerija naivne umjetnosti Hlebine (P-5286) Miroslava Begovića te osobito Tehnički muzej u Zagrebu (Z- 2133) arhitekta Marijana Haberlea izgrađen godine u Savskoj 25 kao dio tadašnjeg Zagrebačkog velesajma, prenamijenjen u muzej godine. Sklop, izveden u drvenoj skeletnoj konstrukciji s rešetkastim krovnim nosačima te zatvorenom drvenom oplatom, koji čini današnji Tehnički muzej jedinstveni je dokaz visokih aspiracija te tehničkih i oblikovnih mogućnosti vremena u kojem je nastao. Prvotna lokacija Zagrebačkog velesajma ranih se pedesetih godina 20. stoljeća preselila na prekosavsko područje. Prema urbanističkoj koncepciji aktivnog uklapanja Velesajama u prekosavski urbani prostor i s mogućnošću korištenja većeg broja velesajamskih građevina arhitekta Marijana Haberlea te prema urbanističkom rješenju Božidara Rašice, sklop je uključivao različita autorska rješenja. Urbanistička matrica Zagrebačkog Velesajma izuzetno je

27 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju 25 vrijedan primjer urbanizma sredine 20. stoljeća, unutar kojeg je izgrađen niz uspješnih arhitektonskih realizacija. Neka od njih zasigurno kao npr. paviljon Mašinogradnje Božidara Rašice i Izložbeni paviljon Zapadne Njemačke Ivana Vitića, izgrađeni 1957., predstavljaju vrhunske domete arhitekture tog vremena te je naša obveza da ih kao takve zaštitimo i očuvamo za buduće generacije. Poratna industrijalizacija u naslijeđe je ostavila mnoga industrijska postrojenja smještena u urbanom tkivu 58 od kojih su trajno zaštićeni dijelovi sklopa Tvornice električnih žarulja TEŽ 59, Folnegovićeva 10, u Zagrebu, građene od do godine. Najznačajnija intervencija na tvornici je adaptacija glavne proizvodne hale i dogradnja probnog tornja tvornice godine, kada Lavoslav Horvat tvornički sklop s juga dograđuje i drugim većim proizvodnim volumenima. Horvatov probni toranj Tvornice električnih žarulja iz 1960-ih godina i danas predstavlja jedinstveno arhitektonsko rješenje koje je desetljećima ostalo prepoznatljivim obilježjem, ali i općeprihvaćenim svjetlećim simbolom Zagreba 60. Veći broj zaštićenih građevina turističke namjene ostvarenih od prezentira nam početke razvoja industrije turizma koje prati pojačana izgradnja hotela, osobito na Plitvičkim Jezerima i na Jadranu. Među prvima je izgrađen Graditeljsko-krajobrazni sklop hotela Jadran u Tučepima, koji je pod zaštitom od (Z-5958). Hotel je sagrađen prema projektu arhitekta Branka Bona, a smješten je u izrazito vrijednom prirodnom okruženju. Godine sagrađen je motel Sljeme, smješten na kopnenome dijelu Trogira, sjeverozapadno od povijesne jezgre, izgrađen od laganog materijala obloženog rustično obrađenim kamenim pločama prema nacrtima Ivana Vitića. Motel je zaštićen (Z-6169), a sam proces zaštite medijski je potaknut od strane stručnih nevladinih organizacija. 61 Još jedno zrelo djelo istog arhitekta je motel Panorama u Rijeci, zaštićen (Z-6506). Sklop motela izgrađen godine čini više građevina paviljonskog tipa razmještenih na padini iznad Preluka prema visokokvalitetnom mikrourbanističkom rješenju, naglašavajući smještajem panoramski pogled na riječki zaljev kao glavnu zatečenu vrijednost prostora. Uz turističke objekte grade se i odmarališta duž Jadranske obale od kojih se specifičnim kružnim lebdećim 58 Lončar, J. (2008.): Industrijske, slobodne i poslovne zone pojam, značenje i faktori lokacije, Geoadria 13/ Z-5809 od Više u Paladino, Z. (2012.): Zaštita zagrebačke industrijske baštine izradbom konzervatorskih elaborata Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33/ / Prema članku 4. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara osim po službenoj dužnosti i svi građani mogu prijaviti nadležnom tijelu dobro za koje predmnijevaju da ima svojstvo kulturnoga dobra. volumenom izdvaja Dječje odmaralište-lječilište u Krvavici kraj Baške Vode zaštićeno godine pod brojem Z Izgrađeno godine, usred borove šume, prema projektu arhitekta Rikarda Marasovića, lječilište inventivne kružne koncepcije koja omogućava prožimanje s okolnom prirodom jedinstveni je primjer moderne arhitekture u Hrvatskoj, a i šire. Premda građevine sakralne namjene imaju visok udio u ukupnom broju zaštićenih nepokretnih kulturnih dobara, niti jedna nastala u poslijeratnom razdoblju nije zaštićena. Svjesni činjenice da je u prvim poratnim godinama izgradnja sakralnih građevina rijetka, kao i promjene trenda i pokretanja izgradnje ove vrste arhitekture 62, možemo reći da određeni broj sakralnih građevina još nije konzervatorski valoriziran, što na svojevrstan način osiromašuje katalog poslijeratne arhitekture. IZAZOVI PRI IZRADI KATALOGA ZAŠTIĆENE POSLIJERATNE ARHITEKTURE Priloženi katalog prikazuje zaštićenu poslijeratnu arhitekturu, izgrađenu u razdoblju od do godine, štićenu, primarno, uslijed njezinog vrijednog arhitektonskog oblikovanja. Pri budućim revalorizacijama zasigurno će se opseg kataloga povećati dodatnim kulturnim dobrima, vjerojatno i nekim prvotno zaštićenim kao memorijalna građevina. Uspostavljanje zaštite nad pojedinačnim građevinama, prepoznatim, valoriziranim, kategoriziranim, predstavlja pokušaj da se vrijedni urbanistički i graditeljsko oblikovni prostori sačuvaju, cjelovito štite i kontroliraju od mogućih devastacija u unutrašnjosti građevina i u njihovoj neposrednoj okolini. Rečeno se primarno odnosi na zelene površine, kao pripadajuće planirane prilikom izgradnje zgrada, a koje se svakodnevno dokidaju ili ugrožavaju novom izgradnjom. Izrada kataloga zaštićene poslijeratne arhitekture, usprkos doprinosima razvijene informatizacije, tj. uspostavljenom informatičkom sustavu Registra kulturnih dobara, predstavlja stručni izazov. Informacijski sustav Registra kulturnih dobara zamišljen je prvenstveno za upisivanje postupaka registracija i bilježenje osnovnih podataka o kulturnom dobru i provedenom postupku te nije pogodan za detaljnije filtriranje, što će se uspostavom novoga informacijskog sustava kulturne baštine Teuta svakako unaprijediti. Poteškoće su se ogledale kod izlučivanja primjera poslijeratne izgradnje unutar kronoloških izdiferenciranih ostvarenja koja ponekad uključuju rad više arhitekata, pa je često bilo otežano doći do konačnog broja zastupljenih arhitekata u Registru, kao i do broja građevina realiziranih u ih i 80-ih godina 20. stoljeća uslijed političkih promjena ipak se grade crkvena zdanja od kojih možemo izdvojiti crkvu Uzvišenja sv. Križa u Sigetu, Zagreb, arhitekata M. Salaja i E. Seršića, crkvu Majke Božje Lurdske, Zvonimirova ulica, Zagreb, arhitekata Z. Vrkljana i V. Balley i mnoge ostale na području RH.

28 26 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske vremenskom okviru definiranom ovom temom. Ponegdje se zbog neujednačenosti podataka u informatičkom sustavu, kao i u samim rješenjima o zaštiti, do konačnih podataka dolazilo uz pomoć dodatne stručne i znanstvene literature. Kod većeg broja zaštićenih pojedinačnih građevina nastalih i prije Drugoga svjetskog rata rješenjem o zaštiti obuhvaćene su i kasnije interpolacije i dogradnje renominiranih arhitekata druge polovine 20. stoljeća. Primjer sklopa stilski različitih, ali funkcionalno povezanih građevina je Zgrada Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj 18, u Zagrebu (Z-450). Slobodnostojeća dvokatna građevina poligonalnog tlocrta, sagrađena godine po projektu Ignjata Fischera, smještena je u dubini parcele i okružena zelenilom, a prvu dogradnju dobiva godine izgradnjom zgrade Centra za zaštitu majke i djeteta prema projektu arhitekta Vladimira Turine. Dio uz Prilaz Gjure Deželića dograđen je prema projektu arhitekta Jovičića, a glavna zgrada prema projektu arhitekta Mladena Vodičke. Ovom zaštitom uz visoko valoriziranu Fischerovu zgradu štite se i kasnije dogradnje i interpolacije, osobito visoko valorizirana dogradnja V. Turine, iz tog razloga uvrštena u katalog, što potvrđuje i njezino uvrštavanje u 120 antologijskih djela Nevena Šegvića 63. Sličan primjer je Zakladni blok na zemljištu stare Zakladne bolnice Milosrdne braće na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. U vremenu od do nastao je blok ujednačenog gabarita s dućanima u prizemlju, uredima u mezzaninu, te ozelenjenim krovnim terasama nad stambenim katovima. Jedinstveno je to ostvarenje sa sudjelovanjem niza renomiranih autora 64 unutar kojeg su u poslijeratnom razdoblju izgrađene zgrada Jugonafte, Trgovački pasaž, te visinom istaknuti Ilički neboder pa je čitav arhitektonski sklop zaštićen godine (Z-1535). U pregled poslijeratne zaštićene arhitekture ubrojili smo još tri primjera kod kojih je samo dio sklopa izgrađen nakon godine: Urbano-arhitektonski ansambl Pješački pasaž (Z-4753) spoja Masarykove 10 i Varšavske 3 5 unutar kojeg se nalazi poslovna zgrada Poljoopskrba Astra autora Božidara Tušeka sagrađena 1957., Sklop upravnih zgrada MUP a RH (Z-5808), koji uključuje građevinu Ivana Zemljaka iz godine u Savskoj 39 i uredsku zgradu u Vukovarskoj 33 sagrađenu prema projektu Lavoslava Horvata te Kompleks zgrada Veterinarskog fakulteta (Z-5249) u Heinzelovoj 55 u Zagrebu, u kojem je glavna zgrada primjer međuratne arhitekture Zvonimira Vrkljana, dok je čitav niz paviljonskih sklopova izgrađen nakon godine te stoga uključen u naš pregled. 63 Šegvić, N. (1986): nav. dj.: Huga Ehrlicha, Stjepana Gomboša, Mladena Kauzlarića, Stanka Kliske, Antuna Ulricha, Aleksandra Freudenreicha, Pavla Deutscha, Otta Goldscheidera, Slavka Löevyja, Stjepana Planića, Franje Gabrića, Franje Bahovca, Pavla Baranjaja, Milana Žerjavića, Milana Delenarda. Velik broj djela poslijeratne arhitekture, samostojećih građevina, dogradnji ili interpolacija, izgrađen je u gustom tkivu urbanih središta naselja koja se u praksi štite kao kulturno-povijesne cjeline propisanim mjerama zaštite za režim A 65 ili B zone 66, rjeđe C zone 67. Mjere zaštite unutar kulturno-povijesnih cjelina nužne su i doprinose očuvanju ove arhitekture, no za pojedina vrhunska djela nisu dostatne jer ne uključuju provedbu zaštite konstrukcija i tlocrtnih dispozicija građevina, niti njihova unutrašnjeg uređenja. Zbog velikih obuhvata i slojevitosti kulturno-povijesnih cjelina naselja ili dijelova naselja nemoguće je izlučiti svu poslijeratnu arhitekturu te stoga ona nije obuhvaćena ovim pregledom, no svakako može biti predmetom nekog novog istraživanja. Katalog daje pregled nedvojbeno priznatih i zaštićenih građevina ili urbanističko-arhitektonskih cjelina nastalih u zadanom okviru, a prepoznatih od strane konzervatorske službe, i kao takav katalog će se neprijeporno svakim danom širiti. DOPRINOS AFIRMACIJI VRIJEDNE ARHITEKTONSKE BAŠTINE DRUGE POLOVINE 20. STOLJEĆA Afirmaciji arhitekture druge polovine 20. stoljeća u Hrvatskoj doprinosi usvajanje dokumenta Arhitektonske politike Republike Hrvatske Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja 68 (ApolitikA) koji sagledava arhitekturu kao bitan dio kulturnog naslijeđa sa snažnim utjecajem na kreiranje lokalnog i nacionalnog identiteta 69 te stoga dijelom javnog interesa. Jedna od ključnih inicijativa Apolitike jest uspostava sustava evidentiranja, valorizacije i zaštite vrijedne 65 Kulturno-povijesne cjeline u režimu potpune zaštite, zone A, sadrže dobro očuvane i osobito vrijedne povijesne strukture te su mjere zaštite usmjerene na cjelovitu zaštitu i očuvanje kulturno-povijesnih vrijednosti uz poštivanje tradicije i funkcioniranje prostora. Ovdje se izbjegava unošenje novih struktura i sadržaja neprikladnih za visoko valorizirane povijesne cjeline, a preporučene metode su sanacija, konzervacija, restauracija, konzervatorska rekonstrukcija i prezentacija. 66 Režim djelomične zaštite povijesnih struktura zone B obuhvaća mjere zaštite i očuvanja osnovnih elemenata planske matrice, karakterističnih građevina i sklopova i drugih kulturno-povijesnih vrijednosti koje pridonose vrijednosti. U ovoj zoni zaštite prihvatljive su prilagodbe funkcija i sadržaja nastale kao odgovor na suvremene životne potrebe, no bez bitnih fizičkih izmjena povijesnih struktura. Prihvatljive metode zaštite uz one potpune zaštite su konzervacija, rekonstrukcija, interpolacija, rekompozicija i integracija povijesnih struktura s novim nužnim strukturama i sadržajima. 67 Prostor cjelina pod režimom zaštite zone C, odnosno ambijentalne zaštite ima prorijeđenu povijesnu strukturu ili nema značajnih primjera graditeljske baštine, no zato sačuvani oblici i elementi kulturnog krajolika doprinose skladu cjeline ambijentalnog karaktera. U ovoj zoni dozvoljene su veće intervencije uz pridržavanje osnovnih postulata zaštite s ciljem očuvanja harmonične cjeline. 68 Dokument Arhitektonske politike Republike Hrvatske , ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja usvojen je na 64. sjednici Vlade održanoj godine. 69 Više u: Arhitektonske politike Republike Hrvatske : 22, Zagreb.

29 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju 27 graditeljske baštine 20. i 21. stoljeća, bez obzira na pravni status zaštite, osobito uvođenjem kategorije autorskog djela hrvatske arhitekture. Ona nas ujedno potiče i na promišljanje je li graditeljska baština druge polovine 20. stoljeća, kao i 21. stoljeća, u dovoljnoj mjeri zaštićena. Aktualizaciji percepcije poslijeratne arhitekture proteklih nekoliko godina doprinijelo je i jačanje građanskih inicijativa s formiranjem više interesnih skupina s područja europskih zemalja, pa i Hrvatske, koje putem kampanja potiču društvenu participaciju u procesu valorizacije suvremenih ostvarenja i njihove zaštite, te u fokusu imaju proučavanje i prikupljanje podatka i o građevinama nastalim nakon godine. U proces afirmacije i očuvanja vrijedne arhitektonske baštine i brojnih izvrsnih djela hrvatske moderne arhitekture uključilo se više građanskih inicijativa: Slobodne veze/ Loose Associations 70, 1POSTOZAGRAD 71, Kurziv 72 i dr. Zahvaljujući stručnoj inicijativi Slobodnih veza udruge za suvremene umjetničke prakse iz Zagreba i projektu Motel Trogir 73 te podršci Ministarstva kulture, motel Sljeme u Trogiru je godine upisan u Registar kulturnih dobara RH, dok je motel Panorama u Rijeci u Registar upisan godine. Sudbina velikog broja napuštenih i ruševnih zgrada druge polovine 20. stoljeća iznimne arhitektonske vrijednosti u Hrvatskoj zaintrigirala je filmsku produkciju te postala temom serije dokumentarnih filmova Betonski spavači 74. Serija je sastavljena od 4 tematska bloka od kojih se prvi bavi arhitekturom turističke namjene hotelskim kompleksom Haludovo na Krku arhitekta Borisa Magaša, drugi spomeničkom i komemorativnom baštinom modernističkih motela Ivana Vitića, treći post-industrijskim i post-vojnim okolišem na primjeru Dječjeg odmarališta lječilišta u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića, a četvrti modernizacijskim projektima velikih hotela 1970-ih i 1980-ih godina. 75 Na europskoj razini djeluje međunarodna organizacija DOCOMOMO 76 pokrenuta godine u Nizozemskoj kao reakcija stručnjaka izazvana brzim razaranjima i nestankom brojnih suvremenih arhitektonskih remek-djela diljem svijeta, s ciljem istraživanja, dokumentiranja, promicanja i očuvanja modernog pokreta arhitekture. Danas djeluje iz sjedišta u Barceloni i povezuje više od 55 nacionalnih radnih skupina. Članovi radnih skupina (arhitekti, povjesničari umjetnosti, teoretičari i kritičari arhitekture) 70 ( ) 71 ( ) 72 ( ) 73 ( ) 74 Više na stranicama: tv_produkcija/betonski_spavaci ( ) 75 Više na stranicama: -lustrirali-smo-stvarnu--opipljivu-modernost/ /, posjećeno Documentation and Conservation of Buildings, Sites and Neighborhoods of the Modern Movement. istražuju i promiču moderni pokret arhitekture, a jedna od njihovih aktivnosti je izrada nacionalnih registara MOMO spomenika 77. Toj inicijativi pridružile su se mnoge zemlje s izradom nacionalnih popisa poslijeratne arhitekture kao npr. Italija ili Slovačka. Uključene zemlje pristupile su definiciji intervencijskih strategija vezanih uz suvremenu arhitekturu, novim politikama, novim pristupima problemima s ciljem identifikacije bitne arhitekture izvrsnosti. Možda je izrada kataloga zaštićene poslijeratne arhitekture poticaj ideji o pridruživanju Hrvatske inicijativi izrade cjelovitog kataloga arhitekture druge polovine 20. stoljeća. Na ovu inicijativu naslanja se i projekt Sveučilišta Bauhaus-University u Weimaru u Njemačkoj, od strane istraživačkog tima Institute for European Urban Studies, s ciljem analize u kolikoj je mjeri poslijeratna arhitektura prepoznata i kakav je odnos prema njoj s aspekta pravne zaštite u matičnim zemljama Europe pa tako i na području Republike Hrvatske. ZAKLJUČAK Na temelju provedene analize slijeda pravne zaštite poslijeratne arhitekture može se zaključiti da se u razdoblju od do godine za zaštitu suvremene arhitekture, sve do donošenja Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara godine, koristio pravni instrument preventivne zaštite. Od tada je većina starih preventiva zamijenjena rješenjima o trajnoj zaštiti, ali se intenzivnije provodi valorizacija i utvrđivanje svojstva za nova kulturna dobra poslijeratne arhitekture. Poželjni vremenski odmak u konzervatorskoj praksi, koji je za neke vrste kulturnih dobara nužan kao preduvjet za stručnu i nepristranu valorizaciju, uslijed razvijenog kritičkog odnosa i ocjene recentne arhitekture ovdje je donekle zaobiđen. No, za brojna visokovrijedna arhitektonska ostvarenja druge polovine prošlog stoljeća, obrađena mnogim znanstvenoistraživačkim radovima, tek predstoji valorizacijski postupak. Slijedom rečenog, arhitektonsku baštinu Republike Hrvatske nastalu u razdoblju od do treba pri valorizaciji i kategorizaciji razmatrati u povijesnom kontekstu nastanka te je zaštititi s ciljem očuvanja i zaustavljanja propadanja, te sprječavanja nekontroliranih arhitektonskih preinaka i devastacija koje ugrožavaju njezin idejni autorski koncept i oblikovanje. Pravna zaštita je nadalje jedan od osnovnih preduvjeta za provođenje mjera zaštite i očuvanja ovog dijela kulturne baštine za buduće naraštaje 78 zbog identitetske vrijednosti koju čini u prostoru ( ) 78 Pravni status je preduvjet za natječaj temeljem nacionalnog programa zaštite i očuvanja kulturnih dobara kao dijela Programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske kojim se namjenski dodjeljuju sredstva iz državnog proračuna.

30 28 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Izneseni pregled pravne zaštite s katalogom koji broji 68 zaštićenih ostvarenja poslijeratne arhitekture, ostvarene od tridesetak renominiranih arhitekata, poticaj je za daljnje razrade i produbljenja strategije sustavne valorizacije poslijeratne arhitekture, kao i potrebe izrade dodatne metodologije i kriterija zaštite. Nadamo se i da će ovaj maleni doprinos pridonijeti poboljšanju stručne i opće svijesti o vrijednosti i važnosti poslijeratne arhitekture u kontekstu cjelokupne kulturne baštine Republike Hrvatske. KATALOG ZAŠTIĆENIH OSTVARENJA POSLIJERATNE ARHITEKTURE BRODSKO POSAVSKA ŽUPANIJA 1. Spomen-galerija Ivana Meštrovića, Vrpolje, Trg dr. Franje Tuđmana 12 P- 4792, datum upisa u Registar: , Rudolf Varga DUBROVAČKO NERETVANSKA ŽUPANIJA 2. Kuća Bartunek, Dubrovnik, Ul. Petra Krešimira IV. br. 26 Z 2459, datum upisa u Registar: , Frano Kršinić 3. Zadružni i kulturni dom, Lumbarda P 4925, datum upisa u Registar: , Frano Kršinić GRAD ZAGREB 4. Klinika za dječje bolesti, Klaićeva 18, Zagreb Z 450, datum upisa u Registar: Zgrada centra za zaštitu majke i djeteta, 1956., Vladimir Turina - dogradnja sa sjeverne strane parcele, 1964., Slobodan Jovičić - dogradnja sa sjeverozapadne strane parcele, 1978., Mladen Vodička 5. Zgrada Tehnološkog fakulteta, Pierottijeva 6 Z 666, datum upisa u Registar: , Alfred Albini sa suradnicima (Dragomanović, Ložnik, Krstulović, Meniga, projektant konstrukcije Erlich) 6. Stambeni blok, Ulica grada Vukovara 43 43a, Zagreb Z 675, datum upisa u Registar: , Drago Galić

31 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju Zgrada Radničkog sveučilišta Moša Pijade, Ulica grada Vukovara 68, Zagreb Z 676, datum upisa u Registar: , Ninoslav Kučan, Radovan Nikšić, interijer i oprema: Bernardo Bernardi 8. Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i dom Matice iseljenika, Trg Stjepana Radića 4 Trnjanska bb, Zagreb Z 677, datum upisa u Registar: , Marijan Haberle, Minka Jurković, Tatjana Zdvoržak, projektant konstrukcije Eugen Erlich 9. Robna kuća Na Ma Trnsko, Trnsko 29, Zagreb Z 680, datum upisa u Registar: , Aleksandar Dragomanović 10. Iblerov neboder, Martićeva 9/Iblerov trg 7, Zagreb Z 1472, datum upisa u Registar: , Drago Ibler 11. Arhitektonska cjelina Zakladni blok, adresa: Ilica, Gajeva, Bogovićeva i Petrićeva ulica, Zagreb Z 1535, datum upisa u Registar: , nakon 1945.: - Neboder poslovni toranj Ferimport, Ilica 1, , Josip Hitil, Slobodan Jovičić, Ivo Žuljević; - Zgrada, Bogovićeva 1a, Poslovna zgrada Jugonafte, 1957., Pavle Baranjaj, Milan Žerjavić; - Trgovački passage, , Slobodan Jovičić 12. Tehnički muzej, Savska 18, Zagreb Z 2133, datum upisa u Registar: , Marijan Haberle 13. Stambena zgrada, Ulica grada Vukovara 62 a d, Zagreb Z 2137, datum upisa u Registar: , Božidar Rašica 14. Stambena zgrada, Grada Vukovara 35 i 35 a, Ulica grada Vukovara 35 35a, Zagreb Z 2138, datum upisa u Registar: , Drago Galić 15. Zgrada Gradske vijećnice, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb Z 2141, datum upisa u Registar: , Kazimir Ostrogović 16. Stambena zgrada, Laginjina 7 9, Zagreb Z 2146, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić 17. Poslovna zgrada Tempo, Boškovićeva 5, Zagreb Z 2151, datum upisa u Registar: , Ivo Senegačnik 18. Kulturno-povijesna cjelina Brodarskog instituta, Avenija Većeslava Holjevca 20, Zagreb Z 2284, datum upisa u Registar: , Marijan Haberle sa suradnicima (Krunoslav Tonković, Mira Halambek Wenzler)

32 30 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Kulturno-povijesna cjelina Pionirski grad (Grad mladih), Zagreb Z 2285, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić, Josip Seissel, Marijan Haberle, Ivo Bartolić, krajobrazni arhitekti: Zvonimir Fröhlich i Pavao Ungar 20. Kulturno-povijesna cjelina Studenski dom Stjepan Radić, Jarunska 2, Zagreb Z 2286, datum upisa u Registar: , Slavko Löwy 21. Kulturno-povijesna cjelina Građevinskog školskog centra, Avenija Većeslava Holjevca 3 17, Zagreb Z 2287, datum upisa u Registar: , Ivo Kordiš i Grozdan Knežević, Zvonimir Fröhlich krajobrazno uređenje 22. Kulturno-povijesna cjelina Pupinovo naselje, Prilaz Pavla Pavlovića i 18, Zagreb Z 2288, datum upisa u Registar: , Kazimir Ostrogović 23. Zgrada Doma zdravlja Trnje, Kruge 44, Zagreb Z 2648, datum upisa u Registar: , Zoja Dumengjić 24. Poslovni toranj Zagrepčanka, Savska cesta 41, Zagreb Z 2800, datum upisa u Registar: , Slavko Jelinek i Berislav Vinković 25. Kulturno-povijesna cjelina Zagrebačkog Velesajma, Zagreb Z 2951, datum upisa u Registar: , autori: Marijan Haberle, Božidar Rašica (autori paviljona: Ivan Vitić, Božidar Rašica, Marijan Haberle, Josef Hruby, R. Contigiani, G. Sambito, Cheng Sung Mao, J. Abramov, P. Pixis, R. Paulick, Miroslav Begović...) 26. Stambena zgrada, Zorkovačka 2 4, Zagreb Z 3672, datum upisa u Registar: , Slavko Jelinek, Branko Raos 27. Upravna zgrada Vlade RH, naziva Kockica, Prisavlje 14, Zagreb Z 3677, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić; interijer: Raoul Goldoni, Jagoda Buić, Dušan Džamonja, Stevan Luketić, Edo Murtić, Zlatko Prica 28. Stambeno-poslovna zgrada, Tratinska 71 73, Zagreb Z 3678, datum upisa u Registar: , Slavko Jelinek 29. Stambeno - poslovna zgrada, Tratinska 77 79, Nova cesta 103, Zagreb Z 3679, datum upisa u Registar: , Zlatko Neumann 30. Zgrada Osnovne škole Augusta Cesarca, Ferenščica II, 9a, Zagreb Z 4469, datum upisa u Registar: , Zlatko Neumann

33 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju Zgrada Osnovne škole Dr. Ante Starčević, Sv. Leopolda Mandića 55, Zagreb Z 4470, datum upisa u Registar: , Radovan Nikšić, Zavod za građevinske konstrukcije Tehničkog fakulteta u Zagrebu 32. Urbano arhitektonski amsambl Pješački pasaž spoja Masarykove 10 i Varšavske 3 5 Z 4753, datum upisa u Registar: , nakon 1945.: - Poslovna zgrada Poljoopskrba Astra, Varšavska 3 5, 1957., Božidar Tušek 33. Kompleks zgrada Veterinarskog fakulteta, Heinzelova 55, Zagreb Z 5249, datum upisa u Registar: , Zvonimir Vrkljan, nakon 1945: - niz vezanih paviljona glavnog Teoretskoeksperimentalnog sklopa; Institut s klinikama za porodiljstvo i kirurgiju; Zavod za rendgenologiju; Zavod za bolesti peradi s klinikom 34. Zgrada Kemikalija, Svačićev trg 14, Zagreb Z 5537, datum upisa u Registar: , Drago Galić 35. Sklop građevina Fakulteta elektrotehnike i računalstva, Unska 3, Zagreb Z 5675; datum upisa u Registar: , Božidar Tušek 36. Uredska zgrada, Vukovarska 56 60, Zagreb Z 5767, datum upisa u Registar: , Neven Šegvić 37. Uredska zgrada Palača pravde, Ulica grada Vukovara 84 i 86, Zagreb Z 5773, datum upisa u Registar: , Ninoslav Kučan 38. Sklop upravnih zgrada MUP-a RH, Savska cesta 39 i Ulica grada Vukovara 33, Zagreb Z 5808, datum upisa u Registar: , nakon 1945.: Uredska zgrada u Vukovarskoj 33, , Lavoslav Horvat 39. Dijelovi sklopa Tvornice električnih žarulja, Folnegovićeva 10, Zagreb Z Z 5809, datum upisa u Registar: , Lavoslav Horvat 40. Višestambena zgrada, Ulica grada Vukovara 238, Zagreb Z 5899, datum upisa u Registar: , Ivo Geršić 41. Zgrada Državnog osiguravajućeg zavoda, Miramarska cesta 22, Zagreb Z 5903, datum upisa u Registar: , Marijan Haberle 42. Višestambena osmerokatnica Vojne mornarice, Ulica grada Vukovara 52 A, Zagreb Z 5974, datum upisa u Registar: , Stanko Fabris

34 32 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Višestambena zgrada Kruge, Ulica grada Vukovara 222 i 224, Zagreb Z 5975, datum upisa u Registar: , Neven Šegvić, Ivo Geršić KARLOVAČKA ŽUPANIJA 44. Sportska dvorana, Karlovac, Rakovac 1 P 4787, datum upisa u Registar: , Slavko Jelinek (suradnici: Frane Dulčić, Stjepan Krajač) 45. Zgrada šumarije, Saborsko, Čorkova uvala 1 Z 6128, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić KOPRIVNIČKO KRIŽEVAČKA ŽUPANIJA 46. Galerija naivne umjetnosti, Trg Ivana Generalića 14/15, Hlebine P 5286, datum upisa u Registar: , Miroslav Begović LIČKO-SENJSKA ŽUPANIJA 47. Četiri stambene zgrade, Mukinje, Plitvička Jezera Z 1861, datum upisa u Registar: , Lavoslav Horvat 48. Kompleks zgrada Vila Izvor, Plitvička Jezera Z 1862, datum upisa u Registar: , Zvonimir Marohnić i Rikard Marasović 49. Restoran Kozjak u NP Plitvička jezera, Plitvička Jezera Z 3775, datum upisa u Registar: , Zdenko Strižić

35 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju Zgrada društvene prehrane, Mukinje, Plitvička Jezera Z 3854, datum upisa u Registar: , Lavoslav Horvat 51. Zgrada poštanskog ureda, Mukinje, Plitvička Jezera Z 3855, datum upisa u Registar: , Lavoslav Horvat 52. Hotel Plitvice, Plitvička Jezera Z 3857, datum upisa u Registar: , Marijan Haberle 53. Zgrada lugarnice, Prijeboj Z 6123, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić OSJEČKO BARANJSKA ŽUPANIJA 54. Zgrada, Osijek, Ul. kralja Zvonimira 1b P 5193, datum upisa u Registar: , ing. Šišlov, građevno poduzeće Norma, Silvana Seissel (parkovno uređenje) PRIMORSKO-GORANSKA ŽUPANIJA 55. Motel Panorama, Rijeka, Pavlovac bb Z 6506, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić

36 34 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske SPLITSKO DALMATINSKA ŽUPANIJA 56. Stambena zgrada, Split, Trg M. Pavlinovića 7,8 i Bijankinijeva 8,10 P 4763, datum upisa u Registar: , Stanko Fabris 57. Zgrada Dalmacijavina, Split, Obala kneza Domagoja 15 P 4947, datum upisa u Registar: , Stanko Fabris 58. Stambena zgrada, Split, Bregovita 1, 2 i 3 P 4986, datum upisa u Registar: , Stanko Fabris 59. Zgrada vinarije, Stari Grad P 5163, datum upisa u Registar: , Stanko Fabris 60. Hotelski sklop Bretanide, Bol P 5221, datum upisa u Registar: , Dinko Kovačić 61. Osnovna škola Maršal Tito, danas O. Š. Vis, Vis RST , datum upisa u Registar: , Neven Šegvić 62. Zgrada Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Split, Stjepana Gunjače bb Z 5207, datum upisa u Registar: , Mladen Kauzlarić, završili Zvonimir Vrkljan, Sena Gvozdanović 63. Graditeljsko krajobrazni sklop hotela Jadran, Tučepi Z 5958, datum upisa u Registar: , Branko Bon 64. Motel Sljeme, Trogir Z 6169, datum upisa u Registar: , Ivan Vitić 65. Dječje odmaralište lječilište, Krvavica Z 6385, datum upisa u Registar: , Rikard Marasović 66. Gradski stadion Poljud, Split Z 6644, datum upisa u Registar: , Boris Magaš 67. Kuća Šegvić na Peristilu, Split, Dioklecijanova 3 Z 6699, datum upisa u Registar: , Neven Šegvić (suradnici D. Vrcan i I. Mrkonjić, J. Marasović projekt rekonstrukcije i prezentacije antičkih nalaza)

37 Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od do godine na području Republike Hrvatske doprinos valorizaciji i očuvanju 35 ZAGREBAČKA ŽUPANIJA 68. Zgrada nekadašnjega đačkog doma, Novi dvori, Zaprešić P 5227, datum upisa u Registar: , Vjenceslav Richter * Fotografije su preuzete iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske LITERATURA: Arhitektonske politike Republike Hrvatske , ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja Lončar, J. (2008.): Industrijske, slobodne i poslovne zone pojam, značenje i faktori lokacije, Geoadria 13/ Ivančević, R. (2001.): Za Zagreb (suprotiva mnogim), Zagreb, Ivančević, R. (2003): Za Zagreb 2 (suprotiva mnogim), Zagreb, Maroević, I. (2004.): Hrvatska arhitektura pedesetih, Život umjetnosti 71/72-04, str: Mohorovičić, A. (2012.): Tradicija povijesnog razvoja arhitekture na područja Hrvatske, Arhitektura u Hrvatskoj , Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, str: Odak, T. (2012.): Hrvatska arhitektonska alternativa , Arhitektura u Hrvatskoj , Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, str: Paladino, Z. (2012.): Zaštita zagrebačke industrijske baštine izradbom konzervatorskih elaborata Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 33/ /2010. Paladino, Z. (2013.): Lavoslav Horvat, kontekstualni ambijentalizam i moderna, Zagreb, str Premerl, T. (1986.): Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske, Arhitektura u Hrvatskoj , Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, str Szabo, Gj. (1912.): Izvještaj o radu zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historicističkih spomenika u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u godini Vjesnik hrvatskog arheološkog društva N. S. XII, Zagreb 1912: Šegvić, N. (1986.): Stanje stvari, jedno viđenje, u: Arhitektura u Hrvatskoj , Br /86, Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, str KRATICE MK UZKB SA Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Središnji arhiv RZG Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu RST Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu GZG Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode

38 36 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Summary LEGAL PROTECTION OF POST-WAR ARCHITECTURE FROM THE PERIOD IN THE REPUBLIC OF CROATIA CONTRIBUTION TO ITS EVALUATION AND PRESERVATION The paper sets forth a chronological outline of the legal protection of encountered in singling out examples of protected post-war construction from the Register of Cultural Properties were highlighted. post-war architecture from the period in the Republic of Croatia with a catalogue containing 68 protected works of about thirty renowned architects, with a problem-oriented insight into the legal executed and which at times included works of more than one archi- They resulted from different periods the architectural works were concept of protection in the context of political changes. Through tect and impossibility of singling out the precise number of buildings an analysis of the protected post-war achievements inscribed in the constructed in a defined timeframe. In addition, emphasis was laid Register of Cultural Properties of the Republic of Croatia, the representation of authors, territorial distribution of post-war architecture gated primarily by activities of civil initiatives in the European region, on the affirmation of post-war architecture in the last few years, insti- was researched while the representation of specific types according including Croatia which contributed to the evaluation, protection and to purpose classification was analyzed separately. The document preservation of this architecture. The work also serves as an impetus also poses the question of the challenges faced regarding the establishment of criteria which reflect contemporary conceptions of criteria of protection and raising general and professional awareness for the further elaboration and expansion of the methodology and the relevance of more recent cultural heritage. Specific problems on the value and importance of post-war architecture.

39 37 Krešimir Galović Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Krešimir Galović UDK: ( )(091) 72( )(091) Uprava za zaštitu kulturne baštine Izvorni znanstveni rad/original Scientific Paper Ministarstvo kulture Primljen/Received: RH Zagreb, Ulica Josipa Runjanina 2 Ključne riječi: povijesna prometnica, transformacija, regulacija, urbanizacija Key words: historic roads, transformation, regulation, urbanization Ulica Antuna Bauera jedna je od najstarijih gradskih prometnica. Razvila se iz srednjovjekovnog puta na početku Laške Vesi koji je vodio prema rijeci Savi. Krajem 18. stoljeća između Vlaške ulice i potoka Medveščaka uz put prema Savi uređeni su biskupski vrtovi. Transformacija puta prema Savi u gradsku prometnicu započela je tijekom druge polovine 19. stoljeća izgradnjom Gradske klaonice. Tada je ovaj put nazvan Klaoničkom cestom, koja je u to vrijeme postala istočnom zagrebačkom periferijom. Iako je ovaj prostor još dugo vremena bio neizgrađen, gradska je uprava vrlo ozbiljno pristupila promišljanju njegove urbanizacije. Prvi plan donosi se već godine, a nakon njega uslijedili su regulatorni planovi iz te godine. Početkom 20. stoljeća Klaonička cesta glavni je nositelj urbanizacije ovog dijela grada oko kojega se formiraju novi gradski blokovi i ulični potezi. Intenzivna izgradnja stambenih objekata započela je nakon Prvog svjetskog rata. U to vrijeme ova se prigradska cesta počinje transformirati u modernu gradsku ulicu. PUT KOJI VODI NA SAVU Za razumijevanje povijesnog razvoja grada Zagreba i njegovih ulica jedno od ključnih polazišta je poznavanje povijesnih prometnica i putova koji su prolazili njegovim područjem. Neki od njih, sudeći prema arheološkim nalazima, koristili su se kao važne prometnice već od brončanog doba, a u vrijeme antike postali su sastavnim dijelom razgranatog sustava rimske cestovne mreže. 1 Najstarija 1 Gregl, Z. (1984.): Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže na području Zagreba, Iz starog i novog Zagreba, br. VI., Muzej grada Zagreba, zagrebačka povijesna prometnica je Ilica, koja je nastala kao prirodna komunikacija slijedeći konfiguraciju najnižih jugozapadnih obronaka Medvednice. Kao prometnica korištena je već tijekom brončanog doba, a tijekom antike postaje sjevernim ogrankom rimske ceste koja je vodila od Stenjevca prema Andautoniji (Šćitarjevu) i Sisciji (Sisku). 2 U srednjem vijeku njenom je trasom prolazila tzv. Velika kraljevska cesta (Magna via regis). Na prostoru Trga bana Josipa Jelačića formiralo se veliko križište na kojemu je jedan krak ovog puta skretao prema jugu, odnosno prema rijeci Savi, a drugi je nastavljao Vlaškom ulicom prema prema istoku. Tijekom srednjeg vijeka upravo će se uz ove komunikacije, podno Gradeca i Kaptola, početi formirati najstarija gradska podgrađa: Laška Ves (Vicus Latinorum), Šoštarska Ves (Vicus sutorum Theutonicorum) i Lončarska Ves (Vicus lutifigulorum). 3 Uz ove velike cestovne pravce postojao je i čitav niz sporednih putova te poljskih staza i raznih prečaca koji su od sredine 19. stoljeća regulirani u ulice i uklopljeni u gradsku matricu, poput Puževe (Jurišićeve), Martićeve i Laginjine ulice. Jedan od povijesnih putova bila je i Ulica Antuna Bauera. Njen razvoj usko je povezan uz povijest Vlaške ulice, odnosno srednjovjekovnog naselja Laške Vesi. U najranije vrijeme Bauerova ulica spominjala se kao put koji vodi na Savu. 4 Rudolf Strohal naziva ga kolnim putem koji je vodio na vlaškoulička polja i vrtove. 5 Ovaj je put ucrtan na dva plana grada Zagreba s okolicom iz 18. stoljeća. Prvi je nastao u sklopu tzv. Prve zemaljske jozefinske izmjere, 2 Rendić-Miočević, A. (uredio) (1994./5.): Zagreb prije Zagreba, katalog izložbe, Muzej grada Zagreba, Buntak, F. (1996.): Povijest Zagreba, NZMH, Zagreb, Dobronić, L. (1991.): Biskupski i kaptolski Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, Strohal, R. (1933.): Vlaška ulica i župa sv. Petra u Zagrebu, Zagreb, 90.

40 38 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Prva zemaljska jozefinska izmjera 1: , 1783./4., (Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč), detalj plana s Laškom Vesi, putom prema Savi, potokom Medvešćakom i okolnim selištima First land Josephine survey 1: , 1783/4, (Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Vienna), detail of map with Laška Ves, road to the Sava River, Medveščak creek and surrounding villages 2 Prva zemaljska jozefinska izmjera, detalj plana s izgrađenim objektima u istočnom dijelu Laške Vesi i prvim dijelom puta prema Savi First land Josephine survey, detail of map with built facilities in the eastern part of Laška Ves and first section of the road to the Sava River a drugi u sklopu vojne rukopisne topografske karte cara Franje Josipa II 6 (sl. 1). Temeljem ovih dvaju planova moguće je vrlo detaljno rekonstruirati njegovu trasu. Kretao se od nekadašnjeg naselja Laška Ves do nekadašnjeg selišta Dubrava, obuhvaćajući u širokom luku zemljišta koja su od srednjeg vijeka uglavnom bila u vlasništvu zagrebačkog Kaptola. Put se kretao prema rijeci Savi prateći jednim dijelom korito nekadašnjeg potoka Medveščak. Kod lokaliteta Široko polje, u blizini savskog prijelaza Kraljev brod (Kirin Brodar), put se odvajao od Medveščaka prema istoku, odnosno u smjeru potoka Blizneca (Bach Blisnicza). Od potoka Blizneca put je zakretao prema sjeveroistoku prolazeći kroz selišta Vukomerec (D. Vukomerecz) i Trnavu (D. Ternova), a završavao je u Dubravi. Čitavo ovo područje bilo je poljoprivredno, osim istočnog dijela, odnosno prostora današnjeg Borongaja (Porongay), koji je bio prekriven šumom (Wald Porongay). Put koji vodi na Savu započinjao je na istočnoj periferiji Laške Vesi. Ovaj se dio Vlaške ulice počeo formirati tijekom 15. stoljeća. U arhivskim izvorima na ovom se prostoru godine spominje hospital sv. Petra za gubavce (pauperibus leprosis in hospitali S. Petri in suburbio Zagrabiensi) s istoimenom crkvom (kapelom), grobljem te vinogradom i livadom na obližnjem brežuljku Lašćini. 7 Točna lokacija crkve sv. Petra i hospicija je nepoznata. U pisanom 6 Prva zemaljska jozefinska izmjera 1: , 1783./4., Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč. Rukopisna vojna topografska karta Hrvatske, 1: , 1783./4., Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč. 7 Monumenta historica civitatis Zagrabiae, pripremio Ivan Krstitelj Tkalčić, sv. II., , Zagreb, 1894., doc. 63, Anno Marcii. Quinqueecclesiis, A Johanne Albeno, episc. zagrab. pia legata testamento relinquuntur, str. 73. izvoru iz godine navodi se da se hospicij nalazio južno od javnog puta nasuprot Savi (ab occidente via publica, que via tendit versus Zawam de sancto Petro). 8 Temeljem njega Rudolf Strohal zaključuje da se hospicij sv. Petra morao nalaziti negdje na današnjoj Sigečici kraj Save. 9 Lelja Dobronić mnogo opreznije zaključuje da su se crkva i hospicij gubavaca morali nalaziti izvan naselja na nekom osamljenom mjestu, odnosno da su se zemlje u vlasništvu ovog hospicija nalazile južno od ceste na području Laške Vesi, najvjerojatnije negdje na njenom istočnom kraju pred samim ulazom u naselje, odnosno u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Petra 10. Tijekom 16. stoljeća crkva sv. Petra postaje laškoveškom župnom crkvom. Kada se to dogodilo nije točno utvrđeno. No, u svakom slučaju do njena proglašenja moglo je doći tek nakon nestanka (rušenja) prvotne laškoveške župne crkve sv. Antuna i njenog hospicija, čija je lokacija također nepoznata. Pretpostavlja se da je to moralo biti između i godine. 11 Uspostavom župe sv. Petra započinje širenje Laške Vesi prema istoku. Na samom početku 17. stoljeća biskup Nikola Selnički dao je srušiti hospicij, koji je u to vrijeme već bio zapušten i ruševan. Prema opisu kanoničke vizitacije iz godine crkva sv. Petra izgledala je vrlo skromno. 12 Glavni se ulaz nalazio na zapadnoj strani, a ispred južnih vrata bio je otvoreni trijem s oltarom za služenje mise. 13 Uz crkvu se nalazilo i groblje 8 Monumenta historica civitatis Zagrabiae, pripremio Ivan Krstitelj Tkalčić, sv. XI., , Zagreb, 1905., doc. (Anno) Inventarium prebenda sancte Dorothee, str Strohal, R. (1933.): nav. dj.: Dobronić, L. (1991.): nav. dj.: Isto: Strohal, R. (1933.): nav. dj.: Isto: 9.

41 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice 39 3 Josip Reymund, Projekt biskupske vrtne kuće u Vlaškoj ulici 1790., Nadbiskupski arhiv u Zagrebu Josip Reymund, Project of bishop's garden house in Vlaška Street 1790, Archiepiscopal Archives in Zagreb 4 Joseph Szeman i Ferenc Karacs, Mappa Dioecenzis Zagrabiensis, list 3, Budimpešta, 1822., (Uprava za zaštitu kulturne baštine) Joseph Szeman and Ferenc Karacs, Mappa Dioecenzis Zagrabiensis, page 3, Budapest, 1822, (Directorate for Cultural Heritage Protection) na kojemu su se pokapali ondašnji siromašni župljani. Prema kanonskoj vizitaciji iz godine crkva je bila vrlo trošna, zbog čega je biskup Franjo Thauszy odlučio da se krene s njenom obnovom. 14 No, na kraju je odlučeno da se izgradi nova crkva. Nova župna crkva izgrađena je godine. Njena izgradnja ključan je događaj u prostornom oblikovanju Vlaške, a tako i okolnih ulica od kraja 18. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. POČETCI URBANIZACIJE Prostor Bauerove ulice, odnosno puta koji vodi na Savu do kraja 18. stoljeća bio je okružen vrtovima, poljima i oranicama. Na planovima grada Zagreba s okolicom u sklopu tzv. Prve zemaljske jozefinske izmjere te vojne rukopisne topografske karte cara Franje Josipa II., duž ovog puta nije ucrtan niti jedan izgrađeni objekt (sl. 2). Južna strana Laške Vesi izgrađena je do početka puta prema Savi, a sjeverna do župne crkve sv. Petra. Na oba je plana jugoistočno od crkve sv. Petra, uz pravac današnje Vlaške ulice, ucrtano groblje (Begrabnis), a s njegove zapadne strane ograđeni prostor s četirima objektima nepoznate namjene. Ovo je ujedno i najistočnija točka do koje je tada dopiralo ovo naselje Isto: Ovo se groblje najvjerojatnije nalazilo na prostoru između današnje Vlaške ulice 90, te Derenčinove i Martićeve ulice. Strohal ga smješta nešto istočnije, odnosno na prostoru između Derenčinove ulice i Vlaške ulice 116, odnosno na mjestu gdje se nalaze stambeno-poslovni objekti industrijalca Vladimira Arka. Ovo je groblje osnovano tijekom prve polovine 17. stoljeća. Prema Strohalu, bilo je napušteno vrlo brzo radi vlažnog tla ( Strohal, R. (1933.): nav. dj.: 14), a nakon čega je bilo osnovano uz crkvu, u koje su se pokapali mrtvaci sve do konca 18. vijeka. Planovi grada Zagreba iz 1783./4. pobijaju ovu Strohalovu tvrdnju budući da uz crkvu nije ucrtavano groblje, već jugoistočno uz Vlašku ulicu. Do ključnog pomaka u urbanizaciji Laške Vesi dolazi krajem 18. stoljeća. Prema propisu biskupa Josipa Galjufa, stanovnici Laške Vesi su se tijekom godine ugovorom obvezali da će svoje mahom drvene kuće zamijeniti onima čvrste građe, odnosno zidanima. 16 Drugi važan pomak dolazi s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, koji je inicirao uređenje čitave Laške Vesi. On je godine osnovao i posebnu zakladu za dobro općine Vlaška ulica. 17 Zakladom su upravljali zagrebački biskupi, a sve kamate od nje imale su se trošiti za ukras Vlaške ulice i zajedničku korist. 18 Najznačajniji Vrhovčev zahvat u Vlaškoj ulici bilo je uređenje vrta (Hortus Episcopalis) na zapuštenom biskupskom zemljištu uz put koji vodi na Savu. 19 Za izradu projekta Vrhovec je angažirao godine bečkog graditelja Josipa Reymunda. 20 On je izradio projekte za vrtnu kuću, staklenike i gospodarske zgrade iza kojih su se prema jugu uz put prema Savi pružali uređeni vrtovi (sl. 3). Ovom je vizurom, poput kakvog ladanjskog dvorca, dominirao izduženi kasnobarokno-klasicistički objekt s istaknutim jednokatnim središnjim dijelom prekrivenim mansardnim krovištem (Vlaška ulica 70-72). Bočna krila ovog objekta (nekadašnji staklenici) srušena su tijekom godine za potrebe gradnje trgovačko-stambenog bloka Nadarbine Nadbiskupije zagrebačke. Uređenjem kompleksa biskupskih vrtova utvrđen je pravac buduće ulice koji 16 Dobronić, L. (1991.): nav. dj.: Isto: Deželić, S. (1907.): Vrhovčeva zaklada za imovnu obćinu Vlaška ulica, Zagreb, Prvotno ovaj se vrt nalazio na zemljištu kasnijeg orfantorija u Vlaškoj ulici 38, a koji je također izgrađen za Vrhovčeva života. 20 Dobronić, L. (1971.): Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, Zagreb,

42 40 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Rukopisna karta karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4., (Österreichisches Staatsarchiv- Kriegsarchiv, Beč), detalj s biskupskim vrtovima uz put prema Savi, potokom Medvešćakom i okolnim poljima Manuscript map of Zagreb and surroundings (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853/4, (Österreichisches Staatsarchiv- Kriegsarchiv, Vienna), detail with bishop's gardens along the way to the Sava River, Medveščak creek and surrounding fields 6 Rupert Melkus, Projekt adaptacije stambene kuće u Vlaškoj ulici 74 u topničku vojarnu, 1873., (Državni arhiv u Zagrebu), pročelja i presjeci Rupert Melkus, Project of renovation of residential house in Vlaška Street 74 into artillery barracks, 1873, (State Archives in Zagreb), facades and cross-sections se uz neke manje korekcije neće znatnije mijenjati tijekom kasnijih regulacija. Kompleks vrtova detaljno je opisao godine hortikulturalni stručnjak Mihalj Kunić. 21 Vrtna je kuća, piše Kunić, uz Vlašku ulicu velika i ugledna, po načinu gradnje slična kakvom ugarskom ladanjskom dvorcu, na uličnoj fronti s visokim prizemljem od sedamnaest prozora, ukras je ove duge i široke ulice. 22 Prema njegovom opisu vrt se pružao na deset jutara zemlje, bio je uređen prema njemačko-francuskom ukusu s ravnim alejama koje su se sjekle pod oštrim kutovima. 23 Sve zgrade uz Vlašku ulicu služile su kao staklenici za uzgoj južnog bilja (naranče, limuni, granatne jabuke, oleandri, lovor, masline). 24 Iza ovih zgrada nalazio se prednji vrt (voćnjak) koji se protezao do prvog kanala (otprilike pravcem Martićeve ulice). 25 Iza prednjeg vrta slijedio je srednji vrt (povrtnjak) koji se protezao do drugog kanala, iza koga je slijedio stražnji vrt (voćnjak). 26 Kompleks je završavao, prema Kunićevu opisu, s engleskim parkom u kojem su bile zasađene breze. Južna granica ovog kompleksa dosezala je do potoka Medveščaka, odnosno križanja Bauerove i Zvonimirove ulice. Uz jugoistočnu stranu biskupskih vrtova, odnosno puta prema Savi, nalazila se velika oranica, koja se tijekom 19. stoljeća nazivala ispod vrtah, Blandička oranica te Galiufovo zemljište. 27 Najraniji grafički prikaz biskupskih vrtova nalazi se na veduti grada Zagreba iz mape zemljovida Zagrebačke biskupije (Mappa Dioecenzis Zagrabiensis) geometra Josepha Szemana i ilustratora Ferenca Karacsa iz godine (sl. 4). Isti je kompleks prikazan i na planu grada Zagreba Petra Haillera iz godine (Plan der K. Freystadt Agram in Kroatien). Na oba je plana prikazan raskošno uređen biskupski vrt koji se proteže duž puta prema Savi od Vlaške ulice na sjeveru do potoka Medveščaka na jugu. Prema planovima izrađenim između i godine okolni prostor puta prema Savi i biskupskih vrtova još je neizgrađen 28 (sl. 5). U potpunosti je prekriven vrtovima, poljima i oranicama. Rubnim dijelovima vrtova u osi istok zapad (između Draškovićeve i Bauerove ulice) prolazili su kanal i put koji je početkom 20. stoljeća reguliran u produljenu Jurišićevu, odnosno Martićevu ulicu. 29 Sredinom 19. stoljeća na putu prema Savi formirala su se u smjeru istoka dva nova odvojka. Prvi se odvojak nalazio uz prednji nadbiskupski vrt, prateći južnu 21 Kunićev opis objavljen je u Allgemeine Deutsche Gartenzeitungu, 6. III , Passau, str Njegov je opis objavila Dobronić, L. (1991.): Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb. 22 Dobronić, L. (1991.): Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, Isto: Isto: Isto: Isto: Ulčnik, I. (1942.): Vjekoslav Frigan odvjetnik i bivši načelnik grada Zagreba, Zagreb (revija), God. 10, br. 3-4, Zagreb, Plan grada Zagreba Petra Haillera, ces. i kralj. provincijala i otpremnika poštanskih kola u Zagrebu, 1825.; Rukopisna karta karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4., Österreichische Statsarchiv-Kriegsarchiv, Beč; Tiskana karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4, Muzej grada Zagreba; Katastarski plan grada Zagreba (Prva katastarska izmjera), 1862./4. 1: 1.440, Muzej grada Zagreba. 29 Isto.

43 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice 41 7 Rupert Melkus, Projekt adaptacije stambene kuće u Vlaškoj ulici 74 u topničku vojarnu, 1873., (Državni arhiv u Zagrebu), situacija s ucrtanim gospodarskim objektima uz put prema Savi Rupert Melkus, Project of renovation of residential house in Vlaška Street 74 into artillery barracks, 1873, (State Archives in Zagreb), layout with marked economic facilities along the way to the Sava River granicu vlaškouličkih vrtova prema potoku Laščinšćaku. 30 Njegov se pravac djelomično poklapao s Laginjinom ulicom, koja je sve do prvih desetljeća 20. stoljeća krivudala poput poljskog puta između vlaškouličkih vrtova i industrijskih objekata južno od Međašnjeg (Kvaternikovog) trga do Sajmišne (Heinzelove) ulice. 31 Pomicanjem regulatornog pravca prema jugu ovaj je odvojak početkom 20. stoljeća reguliran u produljenu Martićevu ulicu, a tijekom tridesetih godina započela je izgradnja stambenih objekata u Laginjinoj ulici. Drugi odvojak puta prema Savi započinjao uz jugoistočnu granicu nadbiskupskih vrtova i vodio je prema Zavrtnici. 32 Jednim dijelom on se poklapao sa Zvonimirovom 30 Rukopisna karta karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4., Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč; Tiskana karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4, Muzej grada Zagreba. 31 U to se vrijeme ova ulica nazivala Bačvarskom ulicom. 32 Vidi bilješku 30. ulicom. 33 Ovaj odvojak u potpunosti nestaje tijekom 20. stoljeća izgradnjom Zvonimirove ulice i istočnih gradskih predjela. Početak buduće Bauerove ulice građevinski je definiran tijekom pedesetih godina 19. stoljeća. Prema katastarskim popisima kuća i popisu stanovništva iz godine, doznajemo da je u to vrijeme na uglu Vlaške ulice (danas kbr. 74) i puta prema Savi postojala kuća u vlasništvu Matheasa Lukšića. 34 To je ujedno i najranije izgrađen objekt na prostoru Bauerove ulice. Prema svemu sudeći, ova je kuća bila izgrađena nešto ranije, budući da je ista ucrtana i na planovima grada iz godine. 35 Kuća je ucrtana i na katastarskom planu iz godine. 36 Kako je izvorno izgledala najbolje nam pokazuju njeni nacrti iz godine 37 (sl. 6). Naime, godine ova je kuća kupljena za potrebe smještaja vojske. Tim povodom izrađen je projekt njene adaptacije i proširenja u topničku vojarnu. 38 Iz priloženih nacrta vidimo da je ova uglovnica bila jednokatna s glavnim, sjevernim krilom orijentiranim prema Vlaškoj ulici te zapadnim prema Bauerovoj ulici 39 (sl. 7). Nasuprot zapadnog krila uz Bauerovu ulicu nalazila se staja te s južne strane jedna pomoćna zgrada. 40 Između njih formirano je poveće dvorište s bunarom i kolnim ulazom iz Bauerove ulice. 41 Projekt proširenja i prenamjene izveden je godine. 42 Tada je za potrebe vojarne uz Bauerovu ulicu u osi sjever jug (do današnje Laginjine ulice) izgrađeno nekoliko gospodarskih objekata (štala, spremište, gnojnica), između kojih se nalazilo jahalište (Reitplatz). 43 KLAONIČKA CESTA Tijekom druge polovine 19. stoljeća put koji vodi na Savu počeo se transformirati u novu gradsku prometnicu. Prijelomni događaj bio je premještaj gradske klaonice iz Puževe (Jurišićeve) ulice na novu lokaciju u današnjoj 33 Još tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća Klaonička cesta (Bauerova ulica) i ovaj odvojak administrativno su pripadali istoj poreznoj općini i kotaru, zbog čega se i ovaj potez do Zavrtnice nazivao Klaoničkom cestom. Vidi: Adresar sveopći obavjesnik slob. i kralj. grada Zagreba za god., Zagreb, Dobronić, L. (1959.): Stare numeracije kuća u Zagrebu, Zagreb, Rukopisna karta karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4., Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč; Tiskana karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4, Muzej grada Zagreba. 36 Katastarski plan grada Zagreba (Prva katastarska izmjera), 1862./4. 1: 1.440, Muzej grada Zagreba. 37 Topnička kasarna, pročelja i presjeci, ožujak 1874., Državni arhiv u Zagrebu/GPZ; Topnička kasarna, nacrt položajni, ožujak 1874., Državni arhiv u Zagrebu/GPZ. 38 Isto. 39 Isto. 40 Isto. 41 Isto. 42 Isto. 43 Isto.

44 42 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Bauerovoj ulici. 44 Vrijeme je to početka intenzivnog razvoja i industrijalizacije grada Zagreba. Ključan događaj u ovim promjenama jest teritorijalno ujedinjenje 7. travnja godine samostalnih gradskih općina: Gradec, Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica i Horvati u jedinstveni grad Zagreb. Ujedinjenje gradskih općina omogućilo je pristupanju izradi važnih gradskih razvojnih dokumenata, na prvom mjestu generalnih regulatornih osnova. Prvom regulatornom osnovom iz 1865., a potom i drugom iz godine (prihvaćena 1888.) postavljene su osnovne odrednice prostornog razvoja grada Zagreba. Od godine započinje planiranje širenja grada prema njegovim rubnim dijelovima, što je kulminiralo osnovom iz koja je planski dosegnula krajnje točke tadašnje gradske periferije. 45 Značajan događaj u razvoju istočne gradske periferije jest premještaj gradske klaonice na novu lokaciju u današnjoj Bauerovoj ulici. 46 Tijekom 19. stoljeća klaonica je u nekoliko navrata mijenjala lokaciju. Početkom 19. stoljeća nalazila se na gradskom zemljištu na nekadašnjoj Harmici (Trg bana Jelačića 15-16). Nakon što je godine ovo zemljište prodano, grad je iznajmio biskupsku klaonicu na periferiji uz potok Medveščak na uglu Ružične (Kurelčeve) i Puževe (Jurišićeve) ulice. 47 Kako se u to vrijeme grad sve više širio, tako se prostor periferije od sredine 19. stoljeća počeo urbanizirati, a nova se granica grada pomakla prema istoku. Zbog neodgovarajućih zdravstvenih i higijenskih uvjeta već je tijekom godine gradski fizik dr. Škender Mraović predložio gradskoj upravi da se radi boljeg reda i čistoće uredi nova klaonica. 48 Tim je povodom gradska uprava povjerila dr. Mraoviću i gradskom senatoru Vrbaniću da izrade osnovu nove klaonice s troškovnikom, kako bi se što prije prionulo na njenu gradnju. 49 Zbog nedostatka novčanih sredstava od ove se gradnje odustalo. Kako bi se prikupila sredstva za gradnju nove klaonice (ubionice), mesarskom je cehu uveden poseban namet. 50 Nakon dugog vremena nova inicijativa za njenu gradnju pokrenuta je godine. 51 No i tada je odgođen njen premještaj. Konačno je 19. siječnja godine gradsko zastupstvo donijelo odluku da se nova klaonica gradi uz put 8 Nacrt Zagreba u izdanju Dragutina Albrechta, 1: 5.760, 1864., Muzej grada Zagreba, detalj s biskupskim vrtovima, Klaoničkom cestom i Gradskom klaonicom uz potok Medvešćak Blueprint of Zagreb in the edition of Dragutin Albrecht, 1: 5.760, 1864, Zagreb City Museum, detail with bishop's gardens, Slaughterhouse road and City slaughterhouse along Medveščak creek prema Savi na gradskoj oranici nazvanoj Blandička. 52 Riječ je o velikom zemljištu, tada nazivanom i ispod vrtah, koje se nalazilo uz jugoistočni dio vlaškouličkih biskupskih vrtova. 53 Grad je ovo zemljište otkupio na dražbi godine za 5453 forinti. 54 Kako je kupljeno zemljište bilo preveliko za klaonicu, dio je terena prodan novoveškom mlinaru Ivanu Ponderku. 55 Za smještaj klaonice određen je dio terena uz potok Medveščak (stambeni blok Bauerova Brešćenskoga Vojnovićeva Zvomimirova), a njen je položaj bio već i rukom skicozno ucrtan i na planu prve katastarske izmjere grada iz godine. 56 U početku je bila planirana izgradnja klaoničkog kompleksa s četiri zgrade. No, zbog stalnih financijskih problema odlučeno je da se prvo izgradi samo glavna zgrada, dok bi se ostali objekti gradili tijekom vremena. Za gradnju klaonice 23. veljače gradska je uprava prihvatila ponudu poduzetnika Franje Denka, koji 44 Ulčnik, I. (1942.): nav. dj.: Franković, E. (1983.): Regulatorna osnova istočnih područja Zagreba, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, JAZU, knj. 49, Zagreb, ; Franković, E. (1988.): Lenucijeva era, Arhitektura, br , Zagreb, Hudovski, A. (ur.) (1892.): Kažiput za urodjenike i strance, Zagreb, Ulčnik, I. (1942.): Vjekoslav Frigan odvjetnik i bivši načelnik grada Zagreba, Zagreb (revija), God. 10, br. 3-4, Zagreb, 78-79; Strohal, R. (1933.): Vlaška ulica i župa sv. Petra u Zagrebu, Zagreb, 90. (bilješka 5) 48 Isto. 49 Isto. 50 Isto. 51 Isto. 52 Isto. 53 Rukopisna karta karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4., Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč; Tiskana karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4, Muzej grada Zagreba. 54 Kao vlasnika zemljišta Ulčnik u svom prikazu navodi samo prezime Galiuf bez dodatnih objašnjenja. U gradskim arhivskim dokumentima iz 18. i 19. st. često se pojavljuje prezime Gallyuf (Galliuf, Galyuf, Galljuf). Prema popisu stanovništva iz kao vlasnik zemljišta u Vlaškoj ulici 42/Draškovićeva 2 navodi se stanoviti Ziga Galyuf, a za Vlašku ulicu 64 samo se navodi da je Gallyufovo imanje (praedium Galljuf). 55 Vidi bilješku Katastarski plan grada Zagreba (Prva katastarska izmjera), 1862./4. 1: 1.440, Muzej grada Zagreba.

45 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Fotografija kompleksa Gradske klaonice iz vremena neposredno prije njenog rušenja početkom tridesetih godina 20. stoljeća, Zbirka Ivana Ulčnika, (Državni arhiv u Zagrebu) Photograph of the City slaughterhouse complex from the time just before its demolition in the early thirties of the 20 th century, Collection of Ivan Ulčnik, (State Archives in Zagreb) 9 Rekonstrukcija položaja biskupskih vrtova, Gradske klaonice i potoka Medvešćaka na suvremenoj zračnoj snimci pomoću preklapanja s Albrechtovim nacrtom Zagreba iz Reconstruction of the position of bishop's gardens, City slaughterhouse and Medveščak creek in a contemporary air shot by means of overlap with Albrecht's blueprint dated 1864 se obvezao da će glavnu zgradu izgraditi za forinti. 57 Kamen temeljac za novu klaonicu položen je 18. travnja godine uz prisutnost zagrebačkog načelnika Vjekoslava Frigana i gradskih zastupnika. 58 Klaonica je započela s radom 1. svibnja godine 59 (sl. 8). Klaonički je kompleks prvi put točno ucrtan u planu grada iz godine u izdanju zagrebačkog tiskara Dragutina Albrechta 60 (sl. 9). Vrlo detaljan opis klaonice nalazimo i u vodiču grada Zagreba Adolfa Hudovskog iz godine naslovljenog Kažiput za urodjenike i strance. Prema njegovu opisu ova klaonica ima potrebite zračne prostorije za klanje marve, krmadi, teladi i sitne stoke; staje za motrenje marve, odredjene za klanje i stambenu sgradu i pisarnu za upravitelja. Providjena je vodom i uzdržaje se u najboljem redu i uzornoj čistoći. 61 O samom izgledu Gradske klaonice najbolje svjedoči nekoliko fotografija načinjenih neposredno pred njeno rušenje početkom tridesetih godina 62 (sl. 10). Kompleks je s istoka zatvarala u osi sjever jug jednokatna zgrada na koju su se nadovezivala dva prizemna bočna krila između kojih se nalazilo veliko dvorište. Ovo je dvorište sa zapadne strane duž Klaoničke ceste zatvarala jedna prizemnica uz koju se nalazio glavni ulaz u Klaonicu. Izgradnja klaoničkog kompleksa na istočnoj gradskoj periferiji označit će početak procesa urbanizacije ovog dijela grada, a nekadašnji put koji vodi na Savu nazvan je Klaoničkom cestom. Kontinuirano ovaj se naziv pojavljuje na gradskim planovima i drugim pisanim dokumentima od do godine, kada je cesta preimenovana u Ulicu Antuna Bauera. Administrativno, Klaonička cesta cesta protezala se od Vlaške ulice na sjeveru do potoka Medveščaka (zapadni dio Zvonimirove ulice) na jugu. 63 Kod potoka Medveščaka Klaonička se cesta račvala na dva puta. Prvi je put uz korito Medveščaka išao smjerom nekadašnjeg puta prema Savi. Tijekom vremena u više je navrata mijenjao naziv produljena Klaonička cesta, Sajmište, a tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća nazvan je Lorkovićevom ulicom. Drugi je put kod potoka Medveščaka skretao prema istoku u smjeru Zavrtnice. 64 Izgradnjom Zvonimirove i okolnih ulica trasa ovog puta je nestala. 57 Vidi bilješku Isto. 59 Isto. 60 Nacrt Zagreba Dragutina Albrechta, 1: 5.760, 1864., Muzej grada Zagreba. 61 Hudovski, A. (ur.), (1892.): nav. dj.: 84. Uz vodič je priložen i plan grada na kome je također ucrtan klaonički kompleks. 62 Zbirke Ivana Ulčnika, Klaonica stara, Državni arhiv u Zagrebu. 63 Nacrt grada Zagreba, Gradski gradjevni ured, 1: , 1878., Muzej grada Zagreba; Nacrt grada Zagreba, regulatorna osnova, Gradski gradjevni ured, 1: , 1889., Muzej grada Zagreba; Nacrt grada Zagreba, Gradski gradjevni ured, 1: , 1898., Muzej grada Zagreba. 64 Objekti koji su se nalazili uz ovaj put bili su adresirani na Klaoničku cestu. Tako je i Zagrebačka dionička tvornica papira na Zavrtnici još imala adresu Klaonička cesta 19.

46 44 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Nacrt grada Zagreba, 1: , Gradski gradjevni ured, 1878., Muzej grada Zagreba, detalj s vidljivom mrežom novih gradskih blokova i uličnih poteza Blueprint of the City of Zagreb, 1: , City Building Office, 1878, Zagreb City Museum, detail with visible network of new city blocks and street outlines URBANIZACIJA ISTOČNE GRADSKE PERIFERIJE U SKLOPU PRVIH REGULATORNIH OSNOVA Iako je prostor između Vlaške ulice i Klaoničke ceste bio neizgrađen i mahom korišten u poljoprivredne svrhe, gradska je uprava tijekom druge polovine 19. stoljeća vrlo ozbiljno pristupila promišljanju njegove urbanizacije. U tom je kontekstu važan Nacrt grada Zagreba, koji je godine izradio Gradski građevni ured na čelu s inženjerom Rupertom Melkusom 65 (sl. 11). Ovim je opsežnim nacrtom regulacije grada planirana i urbanizacija istočne gradske periferije između Draškovićeve i Vlaške ulice te Klaoničke ceste i potoka Medveščaka. Na ovom je potezu Melkus planirao izgradnju u pravilnom rasteru šest velikih gradskih blokova, zbog kojih u potpunosti nestaju nadbiskupski vrtovi duž Klaoničke ceste. 66 Između njih od Vlaške ulice do potoka Medveščaka planirana su u osi sjever jug dva ulična poteza, a od Draškovićeve ulice do Klaoničke ceste planirana je produljena Jurišićeva (Martićeva) ulica. 67 Već je tada planiran i produžetak produljene Jurišićeve (Martićeve) ulice istočno od Klaoničke ceste u smjeru gradske mitnice, odnosno budućeg Međašnog (Kvaternikovog) trga. 68 Usprkos ovim planovima, Martićeva ulica bit će u potpunosti izgrađena tek krajem 20. stoljeća. 69 Ambiciozna Melkusova ideja urbanizacije i izgradnje jugoistočne gradske periferije bit će vrlo brzo osujećena, 65 Nacrt grada Zagreba, 1: , Gradski gradjevni ured, 1878., Muzej grada Zagreba. 66 Isto. 67 Isto. 68 Isto. 69 Istočni nastavak Martićeve ulice početkom 20. stoljeća nazivao se Bačvarskom ulicom i bio je usko povezan uz tvornicu bačava (danas Park Bartola Kašića), dijela tvorničkog kompleksa alkoholnih pića Arko. Regulacija istočnog dijela Martićeve ulice započinje tek početkom tridesetih godina 20. stoljeća, kada se naziva i Produženom Martićevom ulicom. prvo planom izgradnje kompleksa vojarni na tom prostoru, a potom i tzv. drugom regulatornom osnovom Zagreba. Naime godine donesen je za čitavu Monarhiju Zakon o nastanjivanju, odnosno o ukonačenju vojske s ciljem rješavanja gorućeg problema smještaja većeg broja vojnika na jednom mjestu te utvrđivanja građevnih standarda za gradnju vojarni. 70 Temeljem ovog zakona gradska je uprava Ministarstvu rata odmah podnijela ponudu za izgradnju nekoliko vojarni dviju pješačkih te topničke i konjaničke vojarne. 71 S tim u skladu godine izrađen je detaljan prostorni plan s razmještajem novih vojarni. 72 Prema njemu određeno je nekoliko lokacija za njihov smještaj pješačke na početku Savske ceste, a topničke i konjaničke na neizgrađenom prostoru između Draškovićeve i Klaoničke ceste. Ovaj je plan Ministarstvo odobrilo početkom godine uz uvjet regulacije, odnosno prelaganja potoka Medveščaka. 73 Iako je plan bio odobren, rasprave o njegovoj realizaciji trajale su više godina. Melkusov je plan osobito izmijenjen s tzv. drugom regulatornom osnovom Zagreba iz godine (sl. 12). Novom se osnovom obuhvat urbanizacije znatno pomiče prema zapadnoj, južnoj i istočnoj gradskoj periferiji. 74 Važan naglasak je na gradskim komunikacijama u smjeru sjever jug te istok zapad. Planira se uređenje starih putova te uvođenje novih. Osobito je važno nekoliko cestovnih komunikacija kojima se planiralo spajanje zapadnih gradskih predjela 70 Knežević, S. (2011.): Zagreb, art, memorija, poglavlje: K.U.K. vojarne u Zagrebu, Meandar, Zagreb, 61. Vidi također: Knežević, S. (2007.): Zagrebačke planirane vojarne iz doba Habsburške monarhije, Zbornik II. Kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, IPU, Zagreb, Knežević, S. (2011.): Nav. dj.: 63, 77, (bilješka 12) 72 Isto. 73 Isto. (bilješka 14) 74 Nacrt grada Zagreba, regulatorna osnova, Gradski gradjevni ured, 1: , 1889., Muzej grada Zagreba.

47 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Nacrt grada Zagreba, regulatorna osnova, Gradski gradjevni ured, 1: , 1889., (Muzej grada Zagreba) Blueprint of the City of Zagreb, regulatory basis, City Building Office, 1: , 1889, (Zagreb City Museum) (Južni kolodvor, Ciglana) s novom istočnom gradskom periferijom koja je dosezala do potoka Laščinšćaka. 75 Osobita je pozornost posvećena neurbaniziranom istočnom dijelu grada između Draškovićeve ulice i Svetica, na kojemu se predlaže izgradnja trideset novih gradskih blokova s prometnicama i dva trga Trg D i Trg E. 76 U predjelu između Draškovićeve i Klaoničke ceste, na kojemu je Melkus predložio izgradnju šest gradskih blokova, slijedom plana razmještaja novih vojarni predviđena je gradnja dvaju velikih vojnih kompleksa topničke i konjaničke vojarne. 77 Prema novoj regulaciji na ovom je potezu, počevši od Vlaške ulice na sjeveru do željezničke pruge na jugu, planirana izgradnja triju gradskih blokova južno od Vlaške ulice, ispod kojih je planiran kompleks zgrada topničke vojarne. 78 Između ovih blokova i topničke vojarne predviđeno je uređenje produljene Jurišićeve (Martićeve) ulice. 79 Južno od vojarne planirana su tri gradska bloka, a između njih produljena Đorđićeva ulica. 80 Ispod ova tri bloka planirano je uređenje prostranog trga tzv. Trg D, koji je trebao obuhvaćati područje današnjeg Trga žrtava fašizma i gimnazije u Križanićevoj ulici. 81 Uz sjeverni obod trga trebala je prolaziti produljena Boškovićeva ulica, odnosno prometni pravac koji je započinjao na 75 Isto. 76 Isto. 77 Isto. 78 Isto. 79 Isto. 80 Isto. 81 Isto. zapadnoj gradskoj periferiji kod Južnog kolodvora. 82 Trasa ove prometnice odgovara Klaićevoj, Hebrangovoj i Boškovićevoj ulici. 83 I uz južni obod trga planirana je nova ulica koja se također trebala protezati od zapadne gradske periferije prema istočnoj. 84 Ova je prometnica započinjala na Ciglani, odnosno nekadašnjoj Vojničkoj cesti (Ulica Kršnjavog), a prema istoku grada trebala se kretati smjerom Vukotinovićeve, Žerjavićeve, Trenkove i Solovjevljeve ulice. 85 Južno od Trga D planirana je gradnja velikog kompleksa konjaničke vojarne, koji je trebao dosezati do puta br. 13 uz Glavni željeznički kolodvor, odnosno Trga F (Branimirova ulica). 86 S obzirom na to da je gradnja vojarni bila neposredno povezana uz planove o zajmu za realizaciju velikih gradskih prioriteta (vodovod, kanalizacija, komunalno uređenje, škole, etc.) koji nije realiziran, odustalo se od ideje da se između Draškovićeve i Klaoničke ceste gradi vojni kompleks. 87 Od čitave zamisli realizirana je godine jedino Topnička jašiona prema projektu Franza von Grubera i Carla Völcknera. 88 Jašionica se nalazila između Draškovićeve ulice i Klaoničke ceste, a uz natkrivenu jašionicu obuhvaćala je i dvije otvorene jašionice, staju, kovačnicu i dvije barake. 89 Do uz jašionicu je uređeno i veliko vježbalište (sl. 13). 82 Knežević, S. (2003.): Zagreb u središtu, poglavlje: Željeznička pruga omča Zagreba, Zagreb, Isto: Isto: Isto: Vidi bilješku Knežević, S. (2011.): Nav. dj.: 63-64, 77. (bilješka 13) 88 Isto: Isto: 86.

48 46 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pogled s krova katedrale prema istočnoj gradskoj periferiji. Fotografiju je objavio Gjuro Szabo u Knjizi o starom Zagrebu (1930.). U komentaru uz fotografiju Szabo piše: Zagreb sa tornja katedrale u gradnji. Na desno: izgrađena nova jašiona. Još stoje jablanovi na cesti u Maksimir. Mühlbauer. View from the roof of the cathedral towards the city eastern outskirts. Photograph published by Gjuro Szabo in the Book about old Zagreb / Knjiga o starom Zagrebu (1930)/. In the comment of the photograph Szabo writes: Zagreb from the cathedral turret under construction. On the right: new riding arena built. Poplars are still standing on the road to Maksimir. Mühlbauer Značajan preduvjet urbanizaciji prostora između Draškovićeve i Klaoničke ceste, bila je regulacija i preloženje potoka Medveščaka u sklopu gradnje gradske kanalizacije, koja je provedena između i godine. 90 Regulacija Medveščaka stvorila je preduvjete za uređenje velikog gradskog zemljišta od tzv. produljene Boškovićeve ulice na sjeveru do današnje Ulice kneza Borne na jugu. 91 Zbog blizine klaonice na ovaj je veliki prazan prostor iz gradskog središta premješteno stočno sajmište. 92 Drugi važan korak pri urbanizaciji istočne gradske periferije bilo je godine administrativno pripojenje općina Lašćine (s Maksimirom) i Resnika teritoriju grada Zagreba. Ovime su stvoreni osnovni preduvjeti za planiranje modernog Zagreba, čija se izgradnja intenzivirala nakon Prvog svjetskog rata. POČETAK 20. STOLJEĆA I VELIKE URBANISTIČKE VIZIJE MILANA LENUCIJA Do početka 20. stoljeća prostor uz Klaoničku cestu bio je neizgrađen. Sa zapadne strane ceste, između Vlaške i Martićeve ulice, nalazio se ostatak nekadašnjeg kompleksa nadbiskupskih vrtova (tzv. kuhinjski vrt ) s objektima uz Vlašku ulicu, a južno od njih Topnička jašiona. Uz istočnu stranu ceste nalazili su se gospodarski objekti te svrstalište i vježbalište Topničke vojarne smještene na uglu Vlaške ulice i Klaoničke ceste. Uz južnu granicu ovog kompleksa i vlaškoulične vrtove prolazio je prema istoku krivudavi poljski put koji će se početkom 20. stoljeća formirati u Bačvarsku 90 Premerl, N. (2005.): Uz potok Medveščak od izvora do ušća, Potok u srcu Zagreba, katalog izložbe, Muzej grada Zagreba, Zagreb. 91 Nacrt grada Zagreba, Gradski gradjevni ured, 1: , 1898., Muzej grada Zagreba. 92 Knežević, S. (1996.): Zagrebačka zelena potkova, poglavlje: Sajmište osamdesetih godina, Školska knjiga, Zagreb, (Laginjinu) ulicu. 93 Južno od ovog puta nalazilo se veliko neizgrađeno zemljište, čije su parcele na prijelazu stoljeća bile u privatnom i gradskom vlasništvu. Na njegovom južnom dijelu nalazilo se kompleks Gradske klaonice. Kako je do kraja 19. stoljeća kapacitet klaonice, uslijed povećanja broja stanovnika, uvelike nadmašio njene mogućnosti, već se tada počelo razmišljati o gradnji novog kompleksa. 94 Prvi objekti izgrađeni na Klaoničkoj cesti početkom 20. stoljeća pripadali su kompleksu Zagrebačke ledane d.d. (Bauerova ulica 19) (sl. 14). Inicijativu za izgradnju tvornice leda sa hladionicom mesa i jaja pokrenulo je tijekom godine dioničko društvo Zagrebačka ledana, na čijem je čelu bio poznati zagrebački poduzetnik i istaknuti predstavnik lokalne židovske zajednice Josip Siebenschein. 95 Zemljište za gradnju tvornice leda kupljeno je od Marije Neidhardt, a nalazilo se sjeverno od Gradske klaonice. 96 Blizina klaonice bila je odlučujuća pri odabiru njene lokacije. 93 Bačvarska ulica se protezala od Klaoničke ceste do Sajmnišne (Heinzelove) ulice. Kod Derenčinove ulice, zbog tvorničkog kompleksa Arko, zakretala je prema jugu te se nadalje nastavljala prema Sajmišnoj cesti trasom koja danas odgovara istočnom dijelu Martićeve ulice. Naziv je dobila prema tvornici bačava u okviru kompleksa Arko, a nalazila se na prostoru parka Bartola Kašića. 94 Prema dostupnim podatcima kapacitet klaonice godine bio je 150 komada rogate stoke i 80 komada svinja kapacitet je bio 7414 komada rogate stoke i 7780 svinja. Neues Schlachthaus in Agram, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 144; Agram Erweiterung der Wasserletung-Schlachthausumbau, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 358; Agram, Bau eines neuen Schlachthauses in Agram, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 21; Agram, Schlachthaus, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 76; Agram, Schlachthausbau, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str Zapisnik 2. sjednice ravnateljstva, , Zagrebačka ledana d.d., Zapisnici sjednica ravnateljstva, , knjiga 1, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZG-291). 96 Isto.

49 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Zaglavlje memoranduma Zagrebačke ledane d.d. s prikazom tvorničkog kompleksa koji je izradio ilustrator i litograf Vladimir Rožankowski, (Državni arhiv u Zagrebu) Memorandum header of Zagreb Icehouse PLC /Zagrebačka ledana d.d./ showing the factory complex, made in 1905 by illustrator and lithographer Vladimir Rožankowski, (State Archives in Zagreb) Projekt tvornice leda s pratećim objektima izradio je početkom godine arhitekt Janko Holjac, a tijekom mjeseca lipnja iste godine tvornica je započela s radom. 97 Činila su ga tri objekta: glavna proizvodna zgrada s hladionicom, upravna zgrada sa stanovima za osoblje te staja sa stanom za konjušara. 98 U to vrijeme prostor između klaonice i ledane nije bio izgrađen. Dijelilo ih je prazno zemljište u vlasništvu Marije Neidhardt. 99 Sjeverno od ledane također se nalazilo neizgrađeno zemljište u vlasništvu gradske općine. 100 U vrijeme izgradnje Zagrebačke ledane ponovno je pokrenuta problematika regulacije istočnih gradskih predjela, odnosno prostora između Draškovićeve ulice i Klaoničke ceste. Neposredan povod inicijativi bio je nalog zemaljske vlade tijekom mjeseca travnja godine za izradu regulatorne osnove južnih predjela Zagreba, između željezničke pruge i rijeke Save. 101 Ovoj se ideji otvoreno suprotstavio gradski tehnički savjetnik Milan Lenuci. Tim je povodom Lenuci sastavio poduži odgovor usmjeren prema vladi 97 Die Agramer Eisfabrik, Agramer Zeitung, Zagreb, , str Gradnja tvornice leda i hladiona u Zagrebu, tlocrt i položajni nacrt, 1: 1440, 1: 100, J. Holjac, siječanj 1905., Državni arhiv u Zagrebu, GPZ; Gradnja tvornice leda i hladiona u Zagrebu, pročelja i presjeci, 1: 100, J. Holjac, 10. siječanj 1905., Državni arhiv u Zagrebu, GPZ; Gradnja tvornice leda i hladiona u Zagrebu, zgrada uprave, pročelja i presjeci, 1: 100, J. Holjac, 10. siječanj 1905., Državni arhiv u Zagrebu, GPZ; Gradnja tvornice leda i hladiona u Zagrebu, prosjek tla i kanala, 1: 60, 1: 200, J. Holjac, 10. siječanj 1905., Državni arhiv u Zagrebu, GPZ. 99 Gradnja tvornice leda i hladiona u Zagrebu, tlocrt i položajni nacrt. 100 Isto. 101 Franković, E. (1983.): Regulatorna osnova istočnih područja Zagreba, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 49, JAZU, Zagreb, 246. temeljito argumentirajući svoje neslaganje. 102 On je smatrao da se prvo trebaju regulirati i graditi predjeli prema kojima se grad već počeo širiti, tim više budući da su ova područja i komunalno opremljena, pa se širenje grada na njima može prema potrebi redomice i nastaviti. 103 Tek kada se popune gradnjom viši tereni, smatrao je Lenuci, trebat će misliti na južna područja, no koja prije pomisli na uredjenje ulica i trgova treba također prvo komunalno urediti. 104 Temeljem Lenucijevih opaski vlada je do kraja godine donijela nalog da se izvede regulatorna osnova istočnih dijelova Zagreba između Vlaške ulice i Barošove (Branimirove) ceste, te između Draškovićeve ulice i Klaoničke ceste. 105 Po vladinom nalogu gradski je građevni ured predvođen Lenucijem izradio traženu osnovu do mjeseca ožujka godine, no znatno pomaknuvši istočnu regulatornu granicu grada od Klaoničke ceste do Svetica 106 (sl. 15). Također Lenuci je tom prigodom pomaknuo i sjevernu regulatornu granicu od Vlaške ulice prema Petrovoj ulici i Bukovačkoj cesti do Maksimira. 107 Uspoređujući Lenucijevu regulatornu osnovu s onom iz godine, uviđa se bitna razlika u pristupu organizaciji prostora. Naime, novom osnovom Lenuci odustaje od 102 Isto. 103 Franković, E. (1983.): Nav. dj.: Isto: Isto: Regulatorna osnova grada Zagreba, dio od Draškovićeve ulice prama Maksimiru, Gradski gradjevni ured, 1: 2200, , Državni arhiv u Zagrebu, GPZ-GO. 107 Isto.

50 48 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Regulatorna osnova grada Zagreba, dio od Draškovićeve ulice prama Maksimiru, Gradski gradjevni ured, 1: 2200, , (Državni arhiv u Zagrebu), GPZ-GO Regulatory basis of the City of Zagreb, section from Draškovićeva Street to Maksimir, City Building Office, 1: 2200, 23 August 1905, (State Archives in Zagreb), GPZ-GO stroge ortogonalne sheme gradskih blokova, dajući naglasak širokim gradskim avenijama između kojih se organički formiraju novi stambeni predjeli. 108 Vodeća ideja osnove bila je reprezentativna široka avenija koju Lenuci naziva sjajnom ulicom (Prachtstrasse). 109 Ova avenija u blagom luku prolazi samim središtem novog gradskog predjela od Klaoničke ceste do maksimrskog perivoja, a oko nje su formirana nova rezidencijalna stambena područja. 110 Sjajna ulica bila je osmišljena i kao prometnica za tramvajski i kolni promet, ali i kao šetalište te jahačka staza. 111 Prema Lenucijevom opisu s obje su se strane ove avenije trebala nalaziti po dva para drvoreda, jedan da štiti od sunčane žege pješake, a drugi jahače. 112 U središnjem dijelu sjajne ulice trebao se nalaziti trg, koji okružuju bogate palače sa predbaščama. 113 Zamišljeno je da ova avenija bude oslobođena teretnog prometa, koji je usmjeren na produljenu Baroševu (Branimirovu) s juga te sa sjeverne strane na Maksimirsku cestu. 114 Ovom zamisli o sjajnoj cesti Lenuci je postavio idejni temelj budućoj Ulici kralja Zvonimira, 108 Isto. 109 Isto. 110 Isto. 111 Franković, E.(1983.): Nav. dj.: Isto. 113 Isto. 114 Vidi bilješku 106. koja će nakon Prvog svjetskog rata postati okosnicom izgradnje istočnog dijela grada, koji je tada nazvan Novim Zagrebom. Veliku pozornost u svojoj osnovi iz godine Lenuci daje i regulaciji prostora istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice te Klaoničke i Baroševe ceste. Za ovaj je potez Lenuci od do godine izradio nekoliko varijanti 115 (sl. 16). I na ovom dijelu on odustaje od stroge ortogonalne sheme gradskih blokova. Glavni je akcent na dijagonalno postavljenoj aveniji (Radialna cesta) oko koje su radijalno raspoređeni gradski blokovi, trgovi, manji perivoji i drugi prostori za javne svrhe. Ova se avenija dijagonalno proteže od križanja Jurišićeve, Draškovićeve i Martićeve ulice, trasom preloženog potoka Medveščak (ulice Račkog i Kneza Višeslava) prema jugoistoku (Trg Petra Krešimira). 116 U njenom središtu nalazi se trg (prostor današnjeg Trga 115 Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, Zagreb, veljača 1905., Gradski građevni ured, Lenuci, MK-UZKB-ZP/GZ; Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, Zagreb, srpanj 1905., Gradski građevni ured, Lenuci, MK-UZKB-ZP/GZ; Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, U Zagrebu, mjeseca siječnja 1909., Gradski građevni ured, Milan Lenuci, MK-UZKB-ZP/GZ. Kopije svih triju planova nalaze se u zbirci planova i karata grada Zagreba u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH. Varijanta prijedloga iz godine iste je godine objavljena je u prilogu Viesti hrvatskog društva inžinira i arhitekta. 116 Isto.

51 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, Zagreb, veljača 1905., Gradski građevni ured, (Uprava za zaštitu kulturne baštine) Regulatory basis of the free and royal capital city of Zagreb, section east of Draškovićeva Street between Vlaška Street and the Royal Hungarian railway, 1: 2880, Zagreb, February 1905, City Building Office, (Directorate for Cultural Heritage Protection) žrtava fašizma) u koga se radijalno slijeva nekoliko uličnih poteza. Ujedno ovaj je trg i poveznica između zapadnog i istočnog gradskog predjela sa zapada u njega utječe produljena Boškovićeva ulica, a prema istočnim predjelima od njega započinje sjajna ulica. 117 Na jugoistočnom završetku ove avenije nalazi se trg s perivojem te veliki javni prostor rezerviran za tržni trijem (Branimirova tržnica). 118 I u ovaj se trg radijalno slijeva više ulica, među inim i druga radialna ulica koja se proteže u dijagonali od Baroševe (Branimirove) ceste prema sjeveroistoku, odnosno Međašnjem 117 Isto. 118 Isto. (Kvaternikovom) trgu, koja dijelom odgovara trasi Šubićeve ulice. 119 Rješavajući prostor sjeverno od dijagonalne avenije i sjajne ulice, između Draškovićeve i Vlaške ulice te Klaoničke ceste, Lenuci se djelomično prilagodio zatečenom stanju u prostoru. U tom su mu kontekstu glavni akcenti pri oblikovanju prostora nekadašnji nadbiskupski vrtovi, topnička jašionica, Klaonička cesta, te novoosnovani pravac produljene Jurišićeve (Martićeve) ulice. No, i ovdje Lenuci djelomično odstupa od vladina striktnog naloga regulacije do Klaoničke ceste, planirajući istočno od nje, u osi s crkvom sv. Petra u Vlaškoj ulici, novi ulični potez 119 Franković, E. (1983.): Nav. dj.: 251.

52 50 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pogled na izložbu Zagrebačkog zbora sa zgradom jašionice u pozadini View of the exhibition of Zagreb Fair /Zagrebački zbor/ in 1911 with riding arena in the background (Vojnovićeva ulica) prema sjajnoj ulici. 120 Između Draškovićeve, Vlaške, produljene Jurišićeve i ulice osnovane u osi Petrove crkve (Vojnovićeva), Lenuci zadržava ideju ranije regulatorne osnove te ovaj prostor dijeli na tri pravilna gradska bloka: 121 dva veća između Draškovićeve i Vlaške ulice, te jedan manji između Klaoničke ceste, Vlaške ulice i ulice u osi Petrove crkve. 122 Između ovih blokova Lenuci u potpunosti zadržava sklop nekadašnjih nadbiskupskih vrtova uključujući i sve objekte iz 18. stoljeća u Vlaškoj ulici. 123 Na ovaj je način Lenuci između Vlaške i buduće Martićeve ulice stvorio izrazito reprezentativan javni gradski prostor s kasnobaroknom pozadinskom arhitektonskom scenografijom. Južno od Martićeve ulice Lenuci je planirao četiri velika stambena bloka. Prvi je planiran između Klaoničke ceste i Vojnovićeve ulice. 124 Iako je unutar ovog bloka ucrtana Gradska klaonica, već tada se razmišljalo o njenom premještaju u novu industrijsku četvrt južno od željezničke pruge. 125 Ostala tri bloka planirana su na prostoru topničke jašionice, veći uz Klaoničku cestu te dva manja prema Draškovićevoj ulici. 126 Između njih Lenuci zadržava zgradu jašionice s manjim trgom orijentiranim prema Martićevoj ulici Vidi bilješku Isto. 122 Isto. 123 Isto. 124 Isto. 125 Franković, E. (1983.): Nav. dj.: 264. Vidi također: Knežević, S. (2003.): Zagreb u središtu, poglavlje: Željeznička pruga-omča Zagreba, Knežević, S. (2011.): Zagreb, art, memorija, poglavlje: Lenuci onkraj potkove, Vidi bilješku Isto. Lenuci se u više navrata vraćao regulaciji prostora između Draškovićeve ulice i Klaoničke ceste. Nakon što je godine na Črnomercu izgrađena nova topnička vojarna, grad se nastojao u potpunosti riješiti vojske iz njegova središta, pa tako i vojne jašionice uz Klaoničku cestu. 128 Tim je povodom Lenuci godine izradio projekt prenamjene jašionice za središnju gradsku tržnicu. 129 No, zahtjev za povrat zemljišta nije naišao na pozitivan odgovor vojnih vlasti, koje godine jašionicu uređuju za potrebe ulanskog eskadrona. 130 Iako je vojska zadržala na neodređeno vrijeme jašionicu, stara topnička vojarna na uglu Vlaške ulice i Klaoničke ceste godine ustupljena je na korištenje gradskom redarstvu, a dvije godine poslije njene gospodarske zgrade uz Klaoničku cestu iznajmljene su privatnoj osobi. 131 Pitanje prenamjene prostora vojne jašionice ponovno je aktualizirano tijekom godine. U rujnu te godine zagrebački su gospodarstvenici na poticaj gradonačelnika dr. Milana Amruša utemeljili Zagrebački zbor sa svrhom da priređivanjem izložbi i velikih sajmova potpomognu razvoj svih grana domaće industrije i gospodarstva. Kako nekadašnje Sajmište na prostoru Sveučilišnog trga (Trg maršala Tita) više nije odgovaralo svrsi, grad je odredio za održavanje godišnjih izložbi zbora lokaciju oko topničke jašionice. 132 Prve izložbe organizirane su 1910., i godine (sl. 17). Za sajamske potrebe tada se oko jašionice počinju podizati razni paviljonski objekti koje projektiraju poznati arhitekti poput Dionisa 128 Knežević, S. (2011.): Zagreb, art, memorija, poglavlje: K.U.K. vojarne u Zagrebu, Laslo, A. (2007.): Francuski paviljon, prvih 70 godina, Zagreb, Knežević, S. (2011.): K.U.K. vojarne u Zagrebu, 79. (bilješka 38) 131 Knežević, S. (2011.): K.U.K. vojarne u Zagrebu, Državni arhiv u Zagrebu, fond: Zagrebački zbor (Zagrebački velesajam),

53 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice 51 Sunka, Rudolfa Lubynskog i Ede Schöna. Kako je tijekom godine vojska u potpunosti napustila sve objekte na prostoru između Martićeve ulice i Sajmišta, gradsko je poglavarstvo dodijelilo ovaj prostor Zagrebačkom zboru na besplatnu uporabu tijekom tri godine. 133 No, zbog početka Prvog svjetskog rata sve objekte Zagrebačkog zbora ubrzo je opet preuzela vojska. Nakon više godina, tijekom godine opet je aktualizirana problematika premještaja Gradske klaonice na novu lokaciju. Te je godine nadležna zdravstvena oblast u godišnjem izvještaju Gradskom poglavarstvu predložila da se pristupi osnutku nove klaonice. 134 No, kako se navodi u izvještaju, unatoč trošnosti zgrada i primitivnog uređaja klaonice podržao se ipak u njoj potreban red i čistoća. 135 O potrebi izgradnje nove klaonice pisat će godine i dnevni list Obzor. Tijekom mjeseca travnja objavljen je u Obzoru članak dramatičnog naslova: Nesnosne prilike u zagrebačkoj klaonici. 136 No, zbog ratnih događanja gradska uprava neće još neko vrijeme pokretati pitanje izgradnje nove klaonice, uz tek vrlo šture godišnje izvještaje da je klaonica pod stalnim nadzorom i da je uvijek pronađena čistom. Do početka Prvog svjetskog rata na prostoru između Draškovićeve ulice i Klaoničke ceste nema značajnih građevinskih zahvata, izuzev gradnje privremenih paviljonskih objekata za potrebe Zagrebačkog zbora. No uslijed regulatornih planova urbanizacije istočnih gradskih predjela te uvođenja komunalne infrastrukture (uređenje cesta i provađanje kanalizacije) dolazi do znatnog porasta interesa građana za kupnjom građevnih parcela na ovom području, koje su većinom u vlasništvu grada. 137 Jednako tako i grad na tom prostoru otkupljuje od privatnih vlasnika pojedine parcele za potrebe otvaranja novih ulica i provođenja drugih komunalnih zahvata. 138 U tom se kontekstu od do primjerice spominju otkupi zemljišta za otvaranje novih ulica između Sajmišta i Baroševe (Branimirove) ulice, odnosno Vlaške i Martićeve ulice, te otkupi zemljišta radi uličnih proširenja u Petrovoj ulici te na Maksimirskoj i Lašćinskoj cesti. 139 S druge strane, građani od Grada na ovom 133 Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Ukonačavanje c. i kr. vojske i kr. domobranstva, str. 69; Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Izvanredni doprinosi, str Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Zdravstveni izvještaj godine 1913., str Isto. 136 ***(1914.): Nesnosne prilike u zagrebačkoj klaonici, Obzor, Zagreb, , str Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Općinske građevine i regulacija grada, Kanalizacija (str ), Uzdržavanje cesta (str ). 138 Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Nabava i otkup nekretnina , str Isto. dijelu najviše otkupljuju građevne parcele u Martićevoj ulici i na Pešćenici. 140 Tijekom godine napokon je odobrena regulatorna osnova gradskog građevnog ureda za Martićevu ulicu do potoka Laščinšćaka, uz opasku, da je izgradnja kuća na spojiti način (ugrađenih u nizu) i to najmodernijih dvokatnica. 141 Godinu dana kasnije odobrena je i regulatorna osnova građevnog ureda za predjel grada između Vlaške, Klaoničke i Martićeve ul., te potoka Laščinšćaka. 142 U isto vrijeme odobrena je i osnova parcelizacije gradskog zemljišta između potoka Laščinšćaka i Pešćenice. Odobrenjem ovih regulatornih osnova te uređenjem komunalne infrastrukture stvoreni su glavni uvjeti za početak intenzivne izgradnje istočnih gradskih predjela, koja će doživjeti zamah tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća. POČETAK GRAĐEVNE EKSPANZIJE I FORMIRANJE MODERNE ULICE Odmah nakon Prvog svjetskog rata zamjetan je porast prodaje gradskog zemljišta privatnim osobama za građevinske parcele na prostoru novih gradskih predjela, ponajviše na Kanalu, Borongaju i Sajmištu. 143 Ovome je pridonijelo nekoliko važnih odluka i odobrenja te nastavak uređenja komunalne infrastrukture. Među inim, između i godine odobrene su regulatorne osnove za Sajmište, Vlašku do Međašne (Domjanićeve) ulice, osnova između potoka Laščinšćaka i plinare te detaljna regulatorna osnova za predjel od grad. klaonice do tvornice papira i sjeverno od pruge državne željeznice do glavne Spojne ceste od Sajmišta do Maksimira. 144 Od godine odobrene su daljnje parcelacije gradskih zemljišta u svrhu izgradnje stambenih kuća na Sajmištu te između Maksimirske i Borongajske ceste. Temeljem ovih odluka i regulatornih planova objedinjenih godine u cjelinu napokon su stvoreni svi uvjeti za početak izgradnje istočnih gradskih predjela. S tim u skladu tijekom godine prihvaćena je i nadopunjena velika osnova za regulaciju prostora između Maksimirske ceste i željezničke pruge te potoka Laščinšćaka i Svetica, a godine odobrena je i parcelacija zemljišta zadruge Željezničarski dom na Maksimirskoj cesti. 145 Plan iz godine nadograđuje se na ranije Lenucijeve planove. Klaonička cesta regulirana je u punoj dužini od Vlaške ulice do Trga D (Trg Petra Krešimira IV.). Također 140 Isto. 141 Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Odsjek građevni, Arhitektonski dio, Općinske građevine i regulacija grada, str Isto. 143 Izvještaj Gradskog poglavarstva u Zagrebu za godinu , Nabava i otuđenje zemljišta, str Izvještaj Gradskog poglavarstva u Zagrebu za godinu , Odsjek građevni, Arhitektonski dio, Općinske građevine i regulacija grada, str Isto.

54 52 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Detalj plana Zagreba iz Na planu se vidi krivudava Bačvarska (Laginjina) ulica te ostatak odvojka Klaoničke ceste prema Zavrtnici, (Uprava za zaštitu kulturne baštine) Detail of map of Zagreb dated The map shows the meandering Bačvarska (Laginjina) Street and the rest of the Slaughterhouse road lane to Zavrtnica, (Directorate for Cultural Heritage Protection) je definiran i pravac produljene Martićeve ulice. Umjesto krivudavog odvojka tadašnje Bačvarske ulice, koja se protezala od Klaoničke ceste do Međašnjeg (Kvaternikovog) trga, nova je trasa ulice pomaknuta prema jugu. Ovim je stvoren cjelovit potez Martićeve ulice od Draškovićeve ulice na zapadu do tvorničkog kompleksa Arko na istoku. Dio Bačvarske ulice tada je reguliran u novu Laginjinu ulicu koja se protezala od Klaoničke ceste do Derenčinove ulice (sl. 18). Iako se izgradnja stambenih objekata na prostoru Sajmišta od godine znatno intezivirala, izgradnja kuća duž Klaoničke ceste započet će nešto kasnije. Od stambenih objekata godine u gradskim se izvještajima spominje jedino da su tada na Klaoničkoj cesti za smještaj radnika bile izgrađene dvije prizemne stambene barake s ukupno sedamnaest jednosobnih stanova s kuhinjom. 146 Za prvu se navodi da je izgrađena na zapadnoj strani Klaoničke ceste odnosno na bivšem Sajmištu, a za drugu da je smještena na istočnoj strani Klaoničke ceste i da je adaptirana od 146 Izvještaj Gradskog poglavarstva u Zagrebu za godinu , Odsjek građevni, Arhitektonski dio, str suše. 147 U gradskim se izvještajima tijekom godine spominje i novogradnja barake za deložirce na Klaoničkoj cesti 5 s dvanaest jednosobnih stanova s kuhinjom. 148 Godinu dana poslije na Klaoničkoj cesti 3 preuređena je nekadašnja gradska staja u svrhu smještaja Zemaljske potkivačke škole. 149 Tijekom godine gradska uprava je na Klaoničkoj cesti besplatno ustupila građevinsko zemljište Društvu hrvatskih profesora, a godinu poslije jedno je zemljište za gradnju prodala Udruzi javnih činovnika. 150 Na zračnim snimkama nastalim između i godine vidi se da je gotovo čitav ovaj prostor još u potpunosti neizgrađen, tek s naznakama budućih uličnih poteza i trgova (sl. 19). No već od godine počinju se jasno razabirati ulični blokovi s novoizgrađenim zgradama. Do tada je izgrađena većina kuća u zapadnom dijelu Martićeve 147 Vidi str Izvještaj Gradskog poglavarstva u Zagrebu za godinu , Odsjek građevni, Arhitektonski dio, str Zgrada za deložirce izgrađena je 1924., a nalazi se u dvorištu Martićeve ulice Projekt adaptacije je izveden prema projektu kr. građevinskog savjetnika Galijana La Gastala. Bauerova 3 DAZ-GPZ. 150 Izvještaj Gradskog poglavarstva u Zagrebu za godinu , Nabava i otuđenje zemljišta, str. 59 i 62.

55 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Pogled iz zraka na istočni dio grada s novoizgrađenim gradskim blokovima, uređenim Trgom Petra I. oslobodioca (Trg žrtava fašizma) i Zagrebačkim zborom Aerial view of the city eastern part in 1930 with newly built city blocks, landscaped Square of Peter I the Liberator /Trg Petra I. oslobodioca (Sqaure of Victims of Fascism /Trg žrtava fašizma/)/and Zagreb Fair / Zagrebački zbor/ 20 Ugao Ulice kralja Zvonimira 8 i Antuna Bauera ih, Ekonomska visoka škola (Prirodoslovno-matematički fakultet). Zgrada je građena prema projektu Vjekoslava (Alojza) Bastla 1927./8. U pozadini se vidi Bastlova stambena zgrade Ekonomske visoke škole u Bauerovoj ulici 34 Corner of King Zvonimir Street 8 /kralja Zvonimira/ and Antun Bauer Street 32 in the 1930-ies, Higher School of Economics (Faculty of Sciences) /Ekonomska visoka škola (Prirodoslovno- matematički fakultet)/. The building was built according to the design of Vjekoslav (Alojz) Bastl in 1927/8. Bastl's apartment building of the Higher School of Economics in Bauerova Street 34 can be seen in the background ulice. Do godine definirano je njeno sjeverno pročelje (od današnjeg kućnog broja 27), koje se popunjavalo s kućama već od početka stoljeća te s južne strane blokovi Martićeva, Tomašićeva, Trg žrtava fašizma, Smičiklasova ulica i dijelom blok Martićeva, Trg Burze (Hrvatskih velikana), Račkoga, Smičiklasova ulica. 151 Više je razloga zašto je kasnila izgradnja stambenih objekata uz Klaoničku cestu. Dugo se vremena čekalo na regulaciju dijela istočnog građevnog pravca ulice od Zagrebačke ledane do Zvonimirove ulice te premještaj Gradske klaonice, a znatan dio prostora zauzimao je i Zagrebački zbor. Naime, tijekom godine grad je na zamolbu Zagrebačkom zboru ustupio nekadašnju jašionu s okolnim prostorom na deset godina. 152 Ustupljeno se zemljište protezalo od Tomašićeve ulice na zapadu i Klaoničke ceste na istoku, te Martićeve ulice sa sjeverne strane i Lopašićeve i Zvonimirove ulice s južne. Budući da su objekti prijeratnog Zbora zbog derutnosti bili neupotrebljivi, odlučeno je da se ide u izgradnju novog kompleksa. 153 Prvi je zadatak bila adaptacija jašionice u Industrijsku palaču, a potom izgradnja i ostalih paviljonskih objekata. Jašionica je preuređena 151 Izgradnja ovih blokova najbolje je vidljiva na perspektivnoj panorami grada Zagreba tiskanoj godine u Pragu. Objekti u Martićevoj 3, 5 i 7 bili su izgrađeni nešto ranije. 152 Izvještaj Gradskog poglavarstva u Zagrebu za godinu , Rad gradskog zastupstva, Podupiranje obrta i industrije, str Državni arhiv u Zagrebu, fond: Zagrebački zbor (Zagrebački velesajam), Također vidi: Bagarić, M. (2010.): Arhitektura Zagrebačkog zbora od do 1935., Radovi IPU, br. 34, Zagreb, u izložbeni paviljon tijekom godine prema projektu građevnog poduzeća Josipa Dubskog. Orijentacija paviljona prema Martićevoj ulici odredila je i glavni ulaz u Zagrebački zbor, koji se nalazio nasuprot nadbiskupskih vrtova. 154 Glavni ulaz u Zbor izgrađen je prema projektu građevnog poduzetnika Ignjata Fischera. 155 Prostor Zbora bio je podijeljen na tri cjeline industrijsku, trgovačku i ugostiteljsku. U zapadnom dijelu, između Tomašićeve, Martićeve i Lopašićeve ulice, nalazila se industrijska cjelina s Industrijskom palačom okruženom Industrijskim trijemom. 156 Istočno od Industrijske palače, uz Klaoničku cestu nalazila se trgovačka cjelina s paviljonima okruženim Trgovačkim trijemom. Južni dio Zbora, uz Klaoničku cestu do Zvonimirove ulice, bio je namijenjen smještaju raznih ugostiteljskih objekata. 157 Kako je Zagrebački zbor zauzimao središnji dio Klaoničke ceste, a klaonica jugoistočni dio, gradnja je u to vrijeme jedino bila moguća na njenim rubnim dijelovima na prostoru nadbiskupskih vrtova te južno od Zvonimirove ulice na prostoru Sajmišta, odnosno produljene Klaoničke ceste. Zapadna strana produljene Klaoničke ceste (Sajmišta) građevinski se formirala između i godine, kada je na tom potezu izgrađena većina stambenih, uglavnom 154 Perspektivna panorama Zagreba, Prag Na panorami je zorno prikazano središte Zagreba, među inim i Zagrebačkog zbora. 155 Bagarić, M. (2010.): nav. dj.: ***(1922.): Dom i svijet, br. 14, Zagreb, Isto.

56 54 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pogled iz zraka na kompleks Nadarbine zagrebačke nadbiskupije neposredno nakon izgradnje. Desno se vidi još neizgrađeni dio Klaoničke (Bauerove) ulice te neregulirana Bačvarska (Laginjina) ulica. Aerial view of the Zagreb Archdiocese Nadarbine complex immediately after it was built. The still unbuilt section of Slaughterhouse (Bauerova) Street and the unregulated Bačvarska (Laginjina) Street can be seen on the right 22 Pogled na zgradu Majdak na uglu Ulice Antuna Bauera 7 i Ulice Matka Laginje na fotografiji objavljenoj u magazinu Svijet. Uglovnica je izgrađena prema projektu Josipa Gereša. View of the Majdak building at the corner of Antun Bauer Street 7 and Matko Laginja Street in a photograph published on 10 February 1931 in the magazine Svijet. The corner building was built in 1931 according to the design of Josip Gereš. trokatnih zgrada. 158 Prva je bila izgrađena stambena trokatnica Majdak u Bauerovoj ulici 36 prema projektu Josipa Gereša (1927.). Zanimljivo je da su autori projekata većine kuća na ovom potezu istovremeno bili i njihovi investitori poput građevnih poduzetnika Marina Bezića (Bauerova 38, 1927./8.) i Mirka Košutića (Bauerova 40, 1927.). 159 Najznačajniji opus na ovom je potezu ostvario arhitekt Vjekoslav (Alojz) Bastl s realizacijom dvaju objekata. Prvo je na uglu Zvonimirove ulice izgrađena zgrada Ekonomske visoke škole (Ekonomski fakultet, Zvonimirova 8, 1927./8.), a potom i stambena četverokatna zgrada Ekonomske visoke škole u Bauerovoj ulici 34 (1930./1.) 160 (sl. 20). Jugozapadni ugao ulice zaključuje stambena zgrada izgrađena prema projektu Amadea Carneluttija (Bauerova 42/Višeslavova, 1930./1.). Tijekom godine produljena Klaonička cesta nazvan je Lorkovićevom ulicom, a protezala se od Zvonimirove ulice do Trga kralja Petra Krešimira IV. Izgradnja sjevernog i središnjeg dijela Klaoničke ceste, od Vlaške do Zvonimirove ulice, zbog Zagrebačkog zbora i Gradske klaonice odvijala se u nekoliko faza. Prvo je započela izgradnja na sjeverozapadnom dijelu Klaoničke ceste gradnjom velikog stambenog kompleksa Nadarbine 158 U građevnim i stambenim dozvolama za ove se zgrade navode istovremeno adrese produljene Klaoničke ceste i Sajmišta s oznakama katastarskih čestica, budući da ovaj dio ulice nije bio još numeriran. 159 Svi podatci koji se iznose u nastavku studije o izgradnji pojedinačnih objekata u Bauerovoj ulici preuzeti su iz građevnog arhiva Gradskog poglavarstva grada Zagreba pohranjenih u Državnom arhivu u Zagrebu u Opatičkoj ulici i to slijedećim redom: Baureova ulica DAZ-GPZ, Brešćenskoga ulica DAZ-GPZ, Lopašićeva ulica DAZ-GPZ te uglovnice Bauerova, Brešćenskoga, Lopašićeva, Martićeva, Zvonimirova i Višeslavova ulica DAZ-GPZ. 160 Izgradnja obiju zgrada bila je financirana iz Zaklade kralja Aleksandra i kraljice Marije. zagrebačke nadbiskupije, na prostoru nekadašnjih nadbiskupskih vrtova. Kompleks Nadarbine obuhvatio je prostor između Vlaške, Bauerove i Martićeve ulice te Ratkajeva prolaza (sl. 21). Sastoji se od tri povezana stambena trakta sa stanovima i poslovnim prostorima. Zbog veličine kompleks je građen u nekoliko faza. Prvo je izgrađen istočni trakt uz Bauerovu ulicu 2-8 (1926./8.). Nakon njega izgrađen je zapadni trakt, Ratkajev prolaz (1927./9.) te naposljetku središnji dio (1929./30). 161 Najintenzivnija izgradnja duž Klaoničke ulice trajala je od do godine. Tada je duž ulice izgrađena većina kuća. Među inim grade se i prepoznatljive uglovnice, koje su ujedno otvorile nove ulične poteze uz Klaoničku cestu: Laginjinu, produljenu Martićevu ulicu te Lopašićevu i Brešćenskoga ulicu (sl. 22). Nakon višegodišnjih pokušaja napokon je godine preseljena Gradska klaonica na novu lokaciju na Sajmišnoj cesti (Heinzelova ulica). Rušenje klaoničkih objekata omogućilo je izgradnju bloka Bauerova, Brešćenskoga, Vojnovićeva i Zvonimirova ulica, čime je arhitektonski definirana jugoistočna strana Klaoničke ceste do Zvonimirove ulice. Tijekom godine preseljen je i Zagrebački zbor na novu lokaciju na Savskoj cesti. Preseljenje Zbora omogućilo je izgradnju stambenih blokova između Klaoničke ceste i Tomašićeve ulice. Od do godine na ovom prostoru izgrađena su dva bloka: Martićeva, Tomašićeva, 161 U Ratkajevom prolazu ostale su neizgrađene dvije parcele koje su naknadno popunjene. Prvo je izgrađena prema projektu Aleksandra Freudenreicha stambena zgrada Schnittlinger (Ratkajev prolaz 6), a 1955./ 7. izgrađena je prema projektu Stjepana Planića zgrada Narodnih novina.

57 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Pogled na Bauerovu ulicu uoči Drugog svjetskog rata. U prvom planu vidi se zgrada Janović-Šerka na uglu Bauerove ulice 10 i Martićeve ulice 14f. Zgrada je izgrađena 1937./8. prema projektu Antuna Ulricha. (Foto Tošo Dabac, Uprava za zaštitu kulturne baštine) View of Bauerova Street on the eve of World War II. In the foreground there is the Janović-Šerka building, at the corner of Bauerova Street 10 and Martićeva Street 14f. The building was built in 1937/8 according to the design of Antun Ulrich. (Photo Tošo Dabac, Directorate for Cultural Heritage Protection) Bulićeva i Lopašićeva ulica te Martićeva, Bulićeva, Lopašićeva i Bauerova ulica (sl. 23). Većina izgrađenih stambenih objekata u tom su vremenu četverokatnice. Investitori su uglavnom privatne osobe te razna udruženja i mirovinski zavodi, poput: Zagorske industrije glinenih proizvoda d.d. (Bauerova 5/Laginjina), Penzionog zavoda za općinske službenike (Bauerova 12-14), Društva srednjoškolskih profesora (Bauerova 17), Zagrebačke ledane d.d. (Bauerova 19) te Saveza grafičara (Bauerova 23/Brešćenskoga 4) (sl. 24). Najveći broj objekata projektirala su građevna poduzetništva i građevni poduzetnici poput graditelja: Erwina Weissa (Bauerova 5/ Laginjina, 1930./1), Josipa Gereša (Bauerova 7/Laginjina 2, 1931.), Josipa Neumanna (Bauerova 16, 1937.) te poduzetništva: Hohnjac, Krušlin i Behrmann (Bauerova 15, 1929./30.), Braća Danilo i Eduard Žagar (Bauerova 25, 1933./4.) i Braća Carnelutti (Bauerova 26, 1935/6. i Bauerova 42, 1930./1.). Riječ je o tipičnoj arhitektonskoj produkciji tridesetih godina, koja je obilježila cjelokupan izgled novoizgrađenih istočnih gradskih predjela tada nazvanih Novim Zagrebom. U ovoj stilski ujednačenoj produkciji kvalitetom odskače nekoliko kuća autorskih ostvarenja poznatih arhitekata poput: uglovne kuće Massan Otona Goldscheidera (Bauerova 9/Martićeva, 1930.), stambene zgrade Penzionog fonda za općinske službenike Zvonimira Vrkljana (Bauerova 12-14, 1937./8), stambene zgrade Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora Freudenreicha i Deutscha (Bauerova 17, 1930./1.), stambene zgrade Rösler Bogdana Petrovića (Bauerova 18/Lopašićeva, 1936./7.), stambene zgrade Zagrebačke ledane d.d. Stjepana Planića (Bauerova 19, 1931.) i stambene zgrade Paskiević Frane 24 Ulica Antuna Bauera 17, Stambena zgrada Društva srednjoškolskih profesora snimljena neposredno nakon gradnje. Zgrada je izgrađena prema projektu Freudenreicha i Deutscha 1930./1. Antun Bauer Street 17, apartment building of the Society of High School Professors /Društvo srednjoškolskih profesora/ shot right after it was built. The building was built in 1930 according to the design of Freudenreich and Deutsch Cote (Bauerova 27, 1938./9.) (sl. 25). Među autorima također treba izdvojiti i Ivu Marčelju, prema čijem je projektu izvedena markantna uglovnica Bajok (Bauerova 11/Martićeva, 1930.), koja svojim neohistorijskim eklekticizmom znatno odudara od okolnih kuća (sl. 26). U vrijeme građevinske ekspanzije duž Klaoničke ceste započelo je i definiranje istočnog dijela Lorkovićeve (Bauerove) ulice. Ovdje je početkom tridesetih godina planirana gradnja kompleksa trgovačko-obrtničkog društva Hrvatski Radiša. 162 Zemljište za gradnju darovnicom je društvu darovao grad. 163 Plan je bio vrlo ambiciozan i skup izgraditi na prostoru koji se protezao duž Zvonimirove, između Lorkovićeve (Bauerove) i Stančićeve ulice, kompleks Radišinog doma. Prvu nagradu i izvedbu na natječaju koji je povodom 162 Kolar, M. (2004.): Hrvatski Radiša, /2003., Zagreb, Isto: 172.

58 56 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Ulica Antuna Bauera 19, Stambena zgrada Zagrebačke ledane d.d. snimljena neposredno nakon gradnje. Zgrada je izgrađena prema projektu Stjepana Planića Antun Bauer Street 19, apartment building of the Zagreb Icehouse PLC /Zagrebačka ledana d.d. / shot right after it was built. The building was built in 1931 according to the design of Stjepan Planić toga bio raspisam dobio je arhitekt Oswald Schindler, a treću Alfred Albini. 164 Zbog veličine i skupoće gradnje, odlučeno je da se kompleks gradi u nekoliko faza od do godine. Prvo je od do godine građen na uglu Lorkovićeve (Bauerove) i Zvonimirove ulice njen sjeverozapadni dio, tzv. Dom sjevernoameričkih Hrvata. 165 Od do početka godine građeno je sjeverno krilo kompleksa između Zvonimirove i Stančićeve ulice, a tijekom Drugog svjetskog rata i njegov istočni dio. 166 S južne strane ovog velikog gradskog bloka, na trgu kralja Petra Krešimira IV. tijekom godine započela je gradnja velikog kompleksa Trgovačke akademije i Državne ženske stručne škole prema projektu arhitekta Zvonimira Vrkljana. Ovaj je kompleks definirao južno pročelje trga s bočnim krilima u Lorkovićevoj (Bauerovoj) i Stančićevoj ulici (sl. 27). Prostor između kompleksa Trgovačke akademije i Doma Hrvatskog Radiše bit će arhitektonski definiran nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom godine Klaonička cesta preimenovana je u Ulicu Antuna Bauera. Do početka Drugog svjetskog rata Bauerova ulica, uključujući Lorkovićevu, izgrađena je, izuzev nekoliko neizgrađenih parcela, u cjelokupnom potezu od Vlaške ulice na sjeveru do Trga kralja Petra Krešimira IV. 164 U knjizi stratičkih proračuna Hrvatskog Radiše uz Schindlera potpisani su uz službene žigove arhitekt Vladimir Šterk te građevni inženjer Petar Krajčinović. Schindler u to vrijeme nije bio ovlašteni arhitekt, a radi kao suradnik kod Šterka. Schindlerov je projekt predstavljen i u časopisu Hrvatski Radiša Blagoslov Doma sjevernoameričkih Hrvata za Hrvatskog Radišu, Hrvatski Radiša, br. 5, Zagreb, , str Radišino slavlje, Svečani blagoslov temeljnog kamena Stalnog privredno-odgojnog zavoda Hrvatskog Radiše u Zagrebu, Hrvatski Radiša, br , Zagreb, , str Pogled na ugao Ulice Antuna Bauera 11 i Ulice fra Grge Martića 16 u vrijeme gradnje zgrade Bajok prema projektu Ive Marčelje View of the corner of Antun Bauer Street 11 and Fra Grga Martić Street 16 at the time of the Bajok building construction in 1930 according to the design of Ivo Marčelja. na jugu, komunalno je uređena i asfaltirana. Tijekom godine dovršena je gradnja stambene zgrade Crnić prema projektu Zvonimira Vrkljana (Bauerova 21/Brešćenskoga, 1940./1.). (Sl. 28) Iste je godine nastavljena i gradnja velikog kompleksa Hrvatskog Radiše. Između i godine dovršavaju se krila ovog kompleksa u Stančićevoj (tada Kvaternikovoj) ulici, a izrađen je i projekt izgradnje dvorišnog objekta s dvoranom za javna okupljanja. 167 Nakon Drugog svjetskog rata Bauerova i Lorkovićeva ulica objedinjene su u jednu ulicu, no tada dolazi do promjene naziva u Ulicu narodnog heroja Josipa Kraša. U tadašnjoj Krašovoj ulici ostale su neizgrađene samo tri parcele, koje će s vremenom također biti popunjene. Već nastavljaju se radovi na kompleksu Hrvatskog Radiše, koji je u to vrijeme nacionaliziran i predan na uporabu Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Tijekom godine započinju radovi na 167 Projekt krila u Stančićevoj 4 i dvorišni objekt s dvoranom potpisuje arhitekt Milan Tomičić, a nadogradnju 1., 2. i 3. kata u Stančićevoj 2 Ivan Kurtović, ovlašteni građevinski inženjer.

59 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice Pogled iz zraka na istočni dio Zagreba oko s novoizgrađenim gradskim blokovima i trgovima. U prvom planu nalazi se zgrada Klasične gimnazije, u desnom uglu Trgovačka akademija i Državna ženska stručna škola, a u pozadini istog bloka zgrada Hrvatskog Radiše Aerial view of eastern part of Zagreb around 1938 with newly built city blocks and squares. In the foreground there is the building of the Classical Grammar School /Klasična gimnazija/, in the right corner the Trade Academy /Trgovačka akademija/ and the National Women's Vocational School /Državna ženska stručna škola /, and in the background of the same block there is the Hrvatski Radiša building 28 Ulica Antuna Bauera 12-14, Stambene zgrade Penzionog zavoda za općinske službenike izgrađene prema projektu Zvonimira Vrkljana 1937./8. U pozadini se vidi gradnja Ulrichove zgrade na uglu Bauerove i Martićeve ulice Antun Bauer Street 12-14, apartment buildings of the Retirement Institute for Municipality Civil Servants /Penzioni zavod za općinske službenike/ built in 1937/8 according to the design of Zvonimir Vrkljan. The construction of Ulrich's building at the corner of Bauerova and Martićeva Streets in 1938 can be seen in the background. uređenju ovog kompleksa za Oficirski dom. Tijekom godine na mjestu nekadašnje potkivačke škole u Krašovoj (Bauerovoj) ulici 3 izgrađena je stambeno-poslovna peterokatnica Fonda za stambenu izgradnju NOO Medvešćak (projekt i izvedba Industrogradnja, glavni projekt N. Krneta, 1963./4.). Tijekom na nekadašnjem zemljištu Hrvatskog Radiše u Bauerovoj ulici 33 izgrađen je prema projektu arhitekta Drage Bradića vojni Hotel Kalnik (Hotel Kralj Zvonimir). Izgradnjom hotela konačno je u potpunosti definiran blok Zvonimirova, Bauerova, Stančićeva ulica, Trg kralja Petra Krešimira IV. Ovime je ujedno Kraševa (Bauerova) ulica konačno bila u potpunosti izgrađena. Tijekom godine ulici je vraćen prijašnji naziv Ulica Antuna Bauera, a tijekom proljeća i ljeta godine temeljito je uređena.

60 58 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske KATALOG OBJEKATA - Vlaška ulica 74/Ulica Antuna Bauera 1 (uglovnica) Zgrada V. policijske uprave Zagreb Nepoznati graditelj Godina izgradnje: oko Adaptacija: u topničku vojarnu (projekt Rupert Melkius 1874./5.) - Vlaška ulica 72/Ulica Antuna Bauera 2,4,6,8/Ulica fra Grge Martića Stambeni kompleks Nadarbine zagrebačke nadbiskupije Naručitelj: Nadarbina zagrebačke nadbiskupije Projekt: Hugo Ehrlich Godina izgradnje: 1926./8. - Ulica Antuna Bauera 3 Stambena zgrada Fonda za stambenu izgradnju Naručitelj: Fond za stambenu izgradnju NO Medvešćak Projekt: N. Krneta za Industrogradnju Građevna dozvola: nije priložena Uporabna dozvola: nije priložena Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 5/Ulica Matka Laginje (uglovnica) Stambena zgrada Zagorske industrije glinenih proizvoda d.d. Naručitelj: Zagorska industrija glinenih proizvoda d.d. Projekt: Ervin Weiss Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 7/ Ulica Matka Laginje (uglovnica) Stambena zgrada Majdak Naručitelj: Pavao i Marija Majdak Projekt: Josip Gereš Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 9/Ulica fra Grge Martića (uglovnica) Stambena zgrada Massan Naručitelj: Stjepan Massan Projekt: Oton Goldscheider Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 10/Ulica fra Grge Martića 14f (uglovnica) Stambena zgrada Janović-Šerka Naručitelji: Marijan Janović i Mate Šerka Projekt: Antun Ulrich Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 11/Ulica fra Grge Martića 16 (uglovnica) Stambena zgrada Bajok Naručitelj: Ivan Vlah Bajok Projekt: Ivo Marčelja Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 12 Stambena zgrada Penzionog fonda za općinske službenike Naručitelj: Penzioni fond za općinske službenike Savske banovine Projekt: Zvonimir Vrkljan Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 13 Stambena zgrada Mohorovičić Naručitelj: Božidar Mohorovičić Projekt: Ivo Marčelja Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 14 Stambena zgrada Penzionog fonda za općinske službenike Naručitelj: Penzioni fond za općinske službenike Savske banovine Projekt: Zvonimir Vrkljan Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje:

61 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice 59 - Ulica Antuna Bauera 15 Stambena zgrada Müller i Weinberger Naručitelji: Emil Müller i Gizela Weinberger Projekt: građevno poduzeće Honjac, Krušlin i Behrmann Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 15 (dvorište) Stambena zgrada Müller i Weinberger Naručitelji: Emil Müller i Gizela Weinberger Projekt: Moses Lorber Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 16 Stambena zgrada Bauer Naručitelj: Nally Bauer Projekt: Josip Neumann Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 16 (dvorište) Garaža Naručitelj: Poduzeće Jugonafta Projekt: Biro za građevinsko projektiranje Janžek Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 17 Stambena zgrada Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora Naručitelj: Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora Projekt: Aleksandar Freudenreich i Julio Deutsch Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 18/Ulica Radoslava Lopašića (uglovnica) Stambena zgrada Rösler Naručitelj: Izidor Rösler Projekt: Bogdan Petrović Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 19 Stambena zgrada Zagrebačke ledane d.d. Naručitelj: Zagrebačka ledana d.d. Projekt: Stjepan Planić Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 19 (dvorište) Tvornički kompleks Zagrebačka ledana d.d. sa zgradom uprave Naručitelj: Zagrebačka ledana d.d. Projekt: Janko Holjac Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Dogradnje i veće adaptacije: , , Ulica Antuna Bauera/ Ulica Radoslava Lopašića 14 (uglovnica) Stambena zgrada Heinzel i Dubsky Naručitelji: Berta Heinzel i Milka Dubsky Projekt: Jaromir Dubsky Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 21/Ulica Šandora Brešćenskoga 1 (uglovnica) Stambena zgrada Crnić Naručitelji: Mate Crnić, Josip Crnić i Nikola Crnić Projekt: Zvonimir Vrkljan Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 22 Stambena zgrada Schlesinger Naručitelj: Jaques Schlesinger (podatak prema položajnom nacrtu iz 1938.) Projekt: nije pronađen podatak Građevna dozvola: nije pronađen podatak Uporabna dozvola: nije pronađen podatak Godina izgradnje: nije pronađen podatak - Ulica Antuna Bauera 23/Ulica Šandora Brešćenskoga 2-4 (uglovnica) Stambena zgrada Saveza grafičkih radnika Naručitelj: Savez grafičkih radnika Jugoslavije podružnica Zagreb Projekt: Milan Delenardo Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje:

62 60 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Ulica Antuna Bauera 24 Stambena zgrada Massan Naručitelj: Zvonimir Massan Projekt: Franjo Car Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 25 Stambena zgrada Cividini Naručitelji: Aleksander i Olga Cividini Projekt: Danilo Žagar Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 26 Stambena zgrada Schlesinger Naručitelji: Jaques i Greta Schlesinger Projekt: Amadeo Carnelutti Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 27 Stambena zgrada Paskiević Naručitelj: Olga Paskiević-Čikara Projekt: Frane Cota Građevna dozvola (1. projekt): Građevna dozvola (2.projekt): Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 28 Stambena zgrada Massan Naručitelj: Zvonimir Massan Projekt: Franjo Car Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 29/Ulica kralja Zvonimira 11 (uglovnica) Stambena zgrada Kern Naručitelj: Filip Kern Projekt: Leo Neuberger Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera/Ulica kralja Zvonimira 9 (uglovnica): Stambena zgrada Pick Naručitelj: Berta Pick Projekt: Bogdan Petrović Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 30 Stambena zgrada Cabas Naručitelj: Draga Cabas Klobučar Projekt: Ilija Badovinac Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 31/Ulica kralja Zvonimira 12/Ulica Marka Stančića 2-4: Dom Hrvatskog Radiše (Oficirski dom, Dom Jugoslavenske narodne armije, Dom hrvatske vojske) Naručitelj: zaklada društva Hrvatski Radiša Projekt: Oswald Schindler Građevna dozvola za čitav kompleks: Ulica Antuna Bauera 31/Ulica kralja Zvonimira Dom Hrvatskog Radiše (Dom sjevernoameričkih Hrvata) Naručitelj: zaklada društva Hrvatski Radiša Građevna dozvola: Uporabna dozvola: (djelomična ) Godina izgradnje: Ulica kralja Zvonimira 12/ Ulica Marka Staničića 2 Dom Hrvatskog Radiše Naručitelj: zaklada društva Hrvatski Radiša Građevna dozvola Uporabna dozvola: Godina izgradnje: (Hrvatski Radiša: Staničićeva 2 nadogradnja 1.,2, i 3 kata 1942, Staničićeva 4 vrijeme gradnje: ) - Ulica Antuna Bauera 32/Ulica kralja Zvonimira 8 (uglovnica) Zgrada ekonomske visoke škole (Prirodoslovno-matematički fakultet) Naručitelj (investitor): zaklada kralja Aleksandra i kraljice Marije Projekt: Vjekoslav (Alojz) Bastl Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje:

63 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice 61 - Ulica Antuna Bauera 33 Hotel Kalnik (Hotel Zvonimir) Naručitelj: V. armijska oblast JNA Projekt: Drago Bradić Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 34 Stambena zgrada Ekonomske visoke škole Naručitelj: Zaklada kralja Aleksandra i kraljice Marije Projekt: Vjekoslav (Alojz) Bastl Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 35/Trg kralja Petra Krešimira/Ulica Marka Stančića Zgrada Trgovačke akademije i Državna ženska stručna škola (Komanda V. armijske oblasti JNA, Ministarstvo obrane RH) Naručitelj: Kraljevska banovska uprava Savske banovine Projekt: Zvonimir Vrkljan Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 36 Stambena zgrada Majdak Naručitelji: Pavao i Manja Majdak Projekt: Josip Gereš Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Nije pronađena Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 36 (dvorište) Garaža Projekt: Ivo Marčelja Građevna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 38 Stambena zgrada Bezić Naručitelj: Marin Bezić Projekt: Marin Bezić Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 40 Stambena zgrada Košutić Naručitelj: Mirko Košutić Projekt: Mirko Košutić Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: Ulica Antuna Bauera 42/Ulica kneza Višeslava 13 Stambena zgrada Carnelutti Naručitelji: Amadeo i Ubaldo Carnelutti Projekt: Amadeo Carnelutti Građevna dozvola: Uporabna dozvola: Godina izgradnje: LITERATURA Aleksander, A. Š. (1929.): Zagrebački zbor u godini , Vjesnik Zagrebačkog zbora, Zagreb, Bagarić, M. (2010.): Arhitektura Zagrebačkog zbora od do 1935., Radovi IPU, br.34, Zagreb, 170 Barišić, Z. (2002.): Trg kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu, Prostor, 1(23), Zagreb, Buntak, F. (1974.): Izgled i razvitak središta Zagreba u dva barokna stoljeća, Iz starog i novog Zagreba, br. V., Muzej grada Zagreba, Buntak, F. (1996.): Povijest Zagreba, NZMH, Zagreb Ćuk, J. (1942.): Zagrebačka županija oko XIII. stoljeća, Zagreb Deželić, S. (1907.): Vrhovčeva zaklada za imovnu obćinu Vlaška ulica, Zagreb Dimitrijević- Kolar, M. (2004.): Hrvatski radiša /2003., Zagreb Dobronić, L. (1951.): Topografija zemljišnih posjeda zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika iz god , Rad JAZU 283, , Zagreb Dobronić, L. (1959.): Stare numeracije kuća u Zagrebu, MGZ, Zagreb Dobronić, L. (1971.): Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, Zagreb Dobronić, L. (1991.): Biskupski i Kaptolski Zagreb, Školska knjiga, Zagreb

64 62 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Ehrlich, H. (1932.): Stambene kuće nadarbine nadbiskupije Zagrebačke, Arhitektura, br. 8, Ljubljana, Franković, E. (1981.): Regulatorna osnova Zagreba iz godine, Život umjetnosti, br. 32, IPU, Zagreb, Franković, E. (1983.): Regulatorna osnova istočnih područja Zagreba, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, JAZU, knj. 49, Zagreb, Franković, E. (1988.): Lenucijeva era, Arhitektura, br , Zagreb, Gregl, Z. (1984.): Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže na području Zagreba, Iz starog i novog Zagreba, br. VI., Muzej grada Zagreba, 7-16 Hribar, S. (1929.): Razvitak grada Zagreba od , Jugoslavija na tehničkom polju , Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekta, Hudovski, A. (uredio), (1892.): Kažiput za urodjenike i strance, Zagreb Klaić, N. (1982.): Zagreb u srednjem vijeku, SNL, Zagreb, 321 Knežević, S. (2003.): Zagreb u središtu, Barbat, Zagreb Knežević, S. (2004.): Nadbiskupski/Langov trg: mijene i poništenje, Radovi IPU, God. 28, Zagreb, Knežević, S. (2007.): Zagrebačke planirane vojarne iz doba Habsburške monarhije, Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, IPU, Zagreb, Knežević, S. (2011.): Zagreb, art, memorija, Meandar, Zagreb M. U., Zagrebački zbor rad u prošlosti i program u budućoj godini, Zagreb (revija), 1939., br. 1-2, str Potočnjak, V. (1939.): Arhitektura u Hrvatskoj , Građevinski vjesnik, br. 4-5, Zagreb, str Rendić-Miočević, A. (uredio) (1994./5.): Zagreb prije Zagreba, katalog izložbe, Muzej grada Zagreba, 80 Sokolić, N., Jukić, T. (2010.): Zagrebačko naselje Stara Peščenica : urbanistički aspekti razvoja, Prostor, Arhitektonski fakultet, br. 18 (2), Zagreb, Strohal, R. (1933.): Vlaška ulica i župa sv. Petra u Zagrebu, Zagreb Ulčnik, I. (1942.): Vjekoslav Frigan odvjetnik i bivši načelnik grada Zagreba, Zagreb (revija), god. 10, br. 1-2: 5-19; br. 3-4: 69-97; br. 6-5: ; br. 7: , Zagreb Vrkljan, Z. (1995.): Sjećanja, Zagreb Mnijenje strunoga odbora družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu ob osnovi gradjevnoga reda za slob. i kralj. glavni grad Zagreb sastavljenoj po gradskom viećniku gosp. Adolfu Hudovskiju, Viesti družtva inžinira i arhitekta (prilog), br. 5, , Zagreb Gradjevni propisi za slob. i kr. glavni grad Zagreb, Općina slob. i kr. glav. grada Zagreba, Zagreb, Adresar sveopći obavjesnik slob. i kralj. grada Zagreba za god., Zagreb, Stari planovi Zagreba, Urbanistički zavod grada Zagreba, opis planova L. Dobronić, Zagreb, Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, katalog izložbe, uredio dr. Paško Lovrić, Umjetnički paviljon, Zagreb, Zagreb prije Zagreba, katalog izložbe, uredio Ante Rendić- Miočević, Muzej grada Zagreba, 1994./5. NEPOTPISANI NOVINSKI ČLANCI Neues Schlachthaus in Agram, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 144 Agram Erweiterung der Wasserletung-Schlachthausumbau, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 358 Agram, Bau eines neuen Schlachthauses in Agram, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 21 Agram, Schlachthaus, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 76 Agram, Schlachthausbau, Wiener Bauindustrie-Zeitung, Wien, , str. 199 Zagrebačka ledana odpočeti će s raspačavanjem leda, Agramer Zeitung, Zagreb, , str. 8 Die Agramer Eisfabrik, Agramer Zeitung, Zagreb, , str. 5-6 Zagrebački zbor, Narodne novine, Zagrebački zbor, Narodne novine, Nesnosne prilike u zagrebačkoj klaonici, Obzor, Zagreb, , str. 3 Nesnosne prilike u zagrebačkoj klaonici, (reagiranje), Obzor, Zagreb, , str. 3 Blagoslov Doma sjevernoameričkih Hrvata za Hrvatskog Radišu, Hrvatski Radiša, br. 5, Zagreb, Radišino slavlje, Svečani blagoslov temeljnog kamena Stalnog privredno-odgojnog zavoda Hrvatskog radiše u Zagrebu, Hrvatski Radiša, br , Zagreb, IZVORI Monumenta historica civitatis Zagrabiae, pripremio Ivan Krstitelj Tkalčić, sv. II., , Zagreb, Monumenta historica civitatis Zagrabiae, pripremili Emilij Laszovski i Lelja Dobronić, sv. XX., , Zagreb, Monumenta historica civitatis Zagrabiae, pripremila Lelja Dobronić, sv. XXI., , Zagreb, Izvještaji Gradskog poglavarstva u Zagrebu , Državni arhiv u Zagrebu, Zagreb, KARTE, PLANOVI I REGULATORNE OSNOVE Prva zemaljska jozefinska izmjera 1: , 1783./4., Österreichisches Staatsarchiv- Kriegsarchiv, Beč Rukopisna vojna topografska karta Hrvatske, 1: , 1783./4., Österreichisches Staatsarchiv-Kriegsarchiv, Beč Plan grada Zagreba Petra Haillera, ces. i kralj. provincijala i otpremnika poštanskih kola u Zagrebu, 1825.

65 Ulica Antuna Bauera u Zagrebu urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice 63 Rukopisna karta karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4., Österreichisches Staatsarchiv- Kriegsarchiv, Beč Tiskana karta Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung), 1: 14400, 1853./4, Muzej grada Zagreba Katastarski plan grada Zagreba (Prva katastarska izmjera), 1862./4. 1: 1.440, Muzej grada Zagreba Nacrt Zagreba Dragutina Albrechta, 1: 5.760, 1864., Muzej grada Zagreba Nacrt grada Zagreba, Gradski gradjevni ured, 1: , 1878., Muzej grada Zagreba Nacrt grada Zagreba, regulatorna osnova, Gradski gradjevni ured, 1: , 1889., Muzej grada Zagreba Nacrt grada Zagreba, Gradski gradjevni ured, 1: , 1898., Muzej grada Zagreba Katastarski plan grada Zagreba (Prva katastarska izmjera), 1862./4. 1: 1.440, Muzej grada Zagreba Regulatorna osnova grada Zagreba, dio od Draškovićeve ulice prama Maksimiru, Gradski gradjevni ured, 1: 2200, , Državni arhiv u Zagrebu, GPZ-GO Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, Zagreb, veljača 1905., Gradski građevni ured, Lenuci, Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, Zagreb, srpanj 1905., Gradski građevni ured, Lenuci, Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Regulatorna osnova sl. i kr. glavnog grada Zagreba, dio istočno od Draškovićeve ulice između Vlaške ulice i kr. ug. željeznice, 1: 2880, U Zagrebu, mjeseca siječnja 1909., Gradski građevni ured, Milan Lenuci, Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Katastarska izmjera, , nadopunjeno izdanje, Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Katastarska izmjera, 1915., Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Nacrt Zagreba, 1: , Gradski građevni odsjek, 1923., Muzej grada Zagreba Nacrt slob. i kr. grada Zagreba, 1: , Gradski mjernički odsjek, 1932., Muzej grada Zagreba Nacrt Zagreba, 1: 5000, Gradski mjernički odsjek, 1923., Muzej grada Zagreba Nacrt slob. i kr. grada Zagreba, 1: 5000, Gradski mjernički odsjek, 1928., Planoteka Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Nacrt Zagreba, 1: 5000, 1930., Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH Nacrt grada Zagreba, 1: 5000, Gradski mjernički odsjek, Nacrt grada Zagreba, 1947., Planoteka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH DOKUMENTACIJSKE ZBIRKE I ARHIVSKI FONDOVI Bauerova ulica, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/GPZ) Brešćenskoga ulica, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/ GPZ) Bauerova ulica 19, predmet: Ledana, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/GPZ) Bauerova 19, predmet: stambena zgrada Zagrebačka ledana d.d., Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/GPZ) Laginjina ulica, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/GPZ) Lopašićeva ulica, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/GPZ) Martićeva ulica, Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZ/GPZ) Zagrebački zbor (Zagrebački velesajam), Državni arhiv u Zagrebu (HR-DAZG-251) Ostavština arhitekta Aleksandra Freudenreicha, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine planoteka (MK-UZKB-OAF) Zbirka starih karata i planova Zagreba i okolice, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine planoteka (MK-UZKB) Summary ANTUN BAUER STREET IN ZAGREB URBAN AND ARCHITECTURAL DEVELOPMENT FROM A MEDIEVAL ROAD TO A MODERN STREET The Antun Bauer Street is one of the oldest city roads. It developed this area remained unbuilt for a long time, the city administration was from a medieval road at the beginning of Laška Ves leading to the rethinking its urbanisation very seriously. The first plan was adopted Sava River. At the end of the 18 th century, bishop's gardens have been already in 1878 and was followed by regulatory plans in 1887 and landscaped between Vlaška Street and Medveščak creek along the way In the early 20 th century the Slaughterhouse road was the main axe of to the Sava River. The transformation of the road to the Sava River into urbanisation of this part of town around which new city blocks and a city street began in the second half of the 19 th with the construction street outlines were being formed. Intensive construction of apartment buildings started after World War I. At that time this suburban of the City slaughterhouse. This road was then called the Slaughterhouse road, becoming at the time Zagreb eastern outskirts. Although road starts transforming into a modern city street.

66 64 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

67 65 Branka Marciuš Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju Branka Marciuš UDK: 904:711.73( ) Muzej Međimurja Čakovec Izvorni znanstveni rad/original Scientific Paper HR Čakovec, Trg Republike 5 Primljen/Received: Ključne riječi: terenski pregled, rimska cesta, Jantarski put, Panonija, antika, Međimurje Keywords: field survey, Roman road, Amber Road, Pannonia, Antiquity, Međimurje Krajem jeseni godine kustosica arheoloških zbirki Muzeja Međimurja Čakovec provela je arheološki terenski pregled pretpostavljene trase rimske ceste na području od jugozapadne okolice sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju. Program je obuhvaćao pregled oko 15 kilometara dugog pravca rimske ceste koji se nalazi na prostoru triju međimurskih općina. Radovi su obuhvaćali pripremnu analizu izvora, terenske radove prilikom kojih je prehodan cjelokupni položaj trase, dokumentiranje podataka i anketiranje mještana čiji su pojedini iskazi dali nova saznanja o postojanju potencijalnih arheoloških nalazišta, nedaleko ili uz pravac rimske ceste. Sve utvrđene lokacije iskazane su u geografskim koordinatama, dok su neke na kojima je potvrđeno postojanje površinskih ostataka ceste, geodetski izmjerene. UVOD Tijekom studenog i prosinca godine u organizaciji Muzeja Međimurja Čakovec proveden je arheološki terenski pregled pretpostavljene trase rimske ceste na području Međimurja. 1 Područje pregleda obuhvaćalo je prostor brežuljkastog zapadnog i sjeverozapadnog Međimurja, od sela Preseka do sela Sveti Martin na Muri. Prema administrativno-teritorijalnoj podjeli to je područje općina Gornji Mihaljevec, Štrigova i Sveti Martin na Muri, dok prema katastarskoj podjeli područje obuhvaća šest katastarskih općina. Ukupna duljina pregledanog terena iznosila je oko 15 kilometara. 1 Stručni voditelj terenskog pregleda bila je Branka Marciuš, kustosica arheoloških zbirki Muzeja Međimurja Čakovec. Područje Međimurja omeđeno je rijekama Murom i Dravom koje su još od prapovijesti bile sastavni dio razgranate riječne mreže komunikacija. Smješteno je na raskrižju kopnenih putova između Zapada i Istoka, a Međimurjem je, pretpostavlja se, prolazio i dio važne prapovijesne komunikacije, tzv. Jantarski put. Tijekom rimske vlasti ta komunikacija koja je spajala baltičko područje bogato jantarom s Mediteranom postaje jedan od glavnih cestovnih pravaca Rimskog Carstva. Interes Rima za panonski prostor započeo je najkasnije početkom 2. st. pr. Kr. potaknut ciljem stjecanja kontrole nad prometom prema Istoku, a s njime i gospodarskih i strateških pogodnosti. Ishodište za osvajanje buduće Panonije, ali i robne razmjene sa širim podunavskim svijetom bila je kolonija Akvileja (Aquileia) osnovana 181. g. pr. Kr. 2 Prvi poznati rat protiv Panonaca s ciljem osvajanja Segestike (Segestica), čiji je ishod, pretpostavlja se, bio negativan za Rimljane, datiran je u vrijeme oko 156. g. pr. Kr. Sljedeći povijesno potvrđen vojni pohod koji se ticao i panonskog područja bio je onaj konzula Tiberija Sempronija Tuditana 129. g. pr. Kr. kojim je postignuta kontrola nad liburnskim dijelom obale, a pretpostavlja se da je pohod rezultirao i stanovitim uspjesima u zemlji Tauriska. Ponovni pokušaj osvajanja Segestike s ishodom nepovoljnim za Rim dogodio se 119. g. pr. Kr., a grad je konačno osvojen u razdoblju od 35. do 33. g. pr. Kr. tijekom iliričkog pohoda Oktavijana. Tom su prilikom pod rimsku vlast potpali Taurisci, Kolapijani, Latobici, Varcijani i Jasi. Preostali istočni dio međuriječja Save, Drave i Dunava, te planinski prostor između Save i dinarskog lanca osvojen je tijekom panonskog rata između 12. i 11. g. pr. Kr. Nakon spomenutog 2 Domić Kunić, A. (2006.): Bellum Pannonicum ( pr. Kr). Posljednja faza osvajanja Južne Panonije, u: Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 39, Zagreb, 85.

68 66 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske posljednjeg panonskog pohoda koji je uspješno dovršio Tiberije Klaudije Neron, započelo je razdoblje uređivanja proširenog Ilirika sa sjevernom granicom na rijeci Dravi. 3 Posljednji povijesno zabilježeni pokušaj organiziranog otpora autohtonog stanovništva rimskoj vlasti u Iliriku bio je bellum Batonianum između 6. i 9. g. Nakon sloma ustanka, započelo je rimsko osvajanje područja između Drave i srednjeg toka Dunava uključujući i prostor današnjeg Međimurja a trajalo je sporo i bez većih otpora do vladavine cara Klaudija ili sredine 1. stoljeća. 4 Autohtono stanovništvo koje su Rimljani zatekli na području današnjeg Međimurja bile su panonsko-keltske etničke zajednice. 5 Prema Pliniju Starijem uz Dravu su od njezina izlaska iz Norika u Panoniju, što bi odgovaralo području zapadno od Petovija (Poetovio), živjele zajednice Serećana, Serafilaca, Jasa i Andizeta. 6 Mišljenja su podijeljena oko pitanja koja je zajednica nastanjivala područje današnjeg Međimurja. Antun Mayer ime Sereta etimološki povezuje s glagolom strujati, te ih naziva "Riječanima", s pretpostavkom da se radi o stanovnicima Međimurja, 7 dok je Ivica Degmedžić mišljenja kako ime Sereta i Serapila potječe od riječi sirus, što znači "žitna jama". 8 Sándor Soproni pak područje istočno od Petovija s gradom Halikanom (Halicanum) pripisuje Serapilima. 9 Nakon 9. g. do sredine 1. st. uslijedila je organizacija provincije, koja je između ostalog obuhvaćala i gradnju cesta. Pretpostavljamo da je tijekom spomenutog vremenskog razdoblja trajala i izgradnja pretpostavljenog pravca rimske ceste na području Međimurja. Sjeverni dio Jantarskog puta između Petovija i Karnunta (Carnuntum) i pripadajući cestovni ogranci tijekom 1. st. imali su status vojničkih cesta (viae militares) koje je gradila vojska, te su korištene u vojne svrhe. Služile su za kretanje i opskrbu vojske, a kontrolu i sigurnost osiguravale su manje vojne postaje i augzilijarni kašteli locirani uz cestu uglavnom pravilno, na primjerenoj udaljenosti koja se mogla prijeći u jednom danu. O jakoj prisutnosti vojske svjedoče epigrafski izvori te dijelovi i pribor vojne konjaničke opreme, pronađeni na nalazištima vojnih postaja uzduž sjevernog dijela Jantarskog puta Domić Kunić, A. (2006.): nav. dj.: Domić Kunić, A. (2006.): nav. dj.: Domić Kunić, A. (2003.): Plinijeva geografija i etnografija Ilirika (s osobitim obzirom na panonski dio iliričkog prostora), doktorska disertacija, Zagreb, Plinije Stariji, Nat. hist., 3.25, Mayer, A. (1935.): nav. dj.: Degmedžić, I. (1968.): Sjeverno i istočno područje Ilira, u: Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3, Zagreb, Soproni, S. (1979.): Municipium Halicanum, u: Folia archaeologica, 30, Budapest, Mráv, Z. ( ): The Roman Army along the Amber Road between Poetovio and Carnuntum in the 1st Century a.d. Archaeological Evidence. A Preliminary Research Report, Communicationes archaeologicae Hungariae, Budapest, ; Móscy, A. (1962.): Pannonia, u: PWRE, Supl. IX, Stuttgart, col DOSADAŠNJE SPOZNAJE O POSTOJANJU RIMSKIH CESTA NA PODRUČJU MEĐIMURJA Na području Međimurja zasad se prema poznatim povijesnim izvorima i rezultatima arheoloških istraživanja pretpostavlja postojanje samo jednog rimskog cestovnog pravca. Sumnja se da je navedeni pravac bio dio starog Jantarskog puta, koji je tijekom prve polovine 1. st. postao jednom od glavnih prometnica Rimskog Carstva, a spajao je Akvileju s dunavskim limesom. 11 Pojedini autori pretpostavljaju postojanje i drugih rimskih cestovnih pravaca kroz Međimurje, međutim njihovi materijalni ostatci nisu pronađeni, a ne spominju ih niti zasada poznati povijesni izvori, pa ih u ovom radu nećemo detaljnije spominjati. 12 Najvažniji povijesni izvor koji opisuje mogući pravac rimske ceste na području zapadnog i sjeverozapadnog Međimurja jest Antoninov itinerar. Itinerar spominje dva cestovna pravca, za koje analizom smještaja gradova i postaja na trasi možemo pretpostaviti da su prolazili područjem današnjeg sjeverozapadnog Međimurja. Prvi je pravac vodio od Vindobone (Vindobona) do Petovija, a ukupna mu je dužina iznosila 184 rimske milje: Item a Vindobona Poetovione mpm CLXXXIIII sic Vindobona XXVIII Aquis XXXI Scarabantia XXXIIII Sabaria XX Arrabone XL Alicano in medio Curta XXXI Poetovione. Drugi pak je pravac vodio od Petovija do Karnunta, s ukupnom dužinom od 164 rimske milje: Item a Poetovione Carnunto mpm CLXIIII sic Poetovione XXXI Halicano XXX Salle XXXI Sabaria XXXIIII Scarabantia XXXVIII Carnunto. 13 Pregledom smještaja gradova i postaja na trasi, možemo zaključiti da se radi o dvama jednakim cestovnim pravcima na relaciji Petovij Karnunt, od kojih se jedan u Skarbantiji odvajao i vodio preko Akvisa do Vindobone. Međutim, treba napomenuti kako se dužina relacije Petovij Skarbantija kod spomenutih dvaju pravaca razlikuje za jednu rimsku milju, za što pretpostavljamo da se radi o grešci prepisivača. Jedina postaja koju spominje Antoninov itinerar, a za koju se pretpostavlja da se nalazila na području sjeverozapadnog Međimurja, jest Halicanum ili Alicanum. O ubikaciji Halikana još od prve polovine prošlog stoljeća raspravljali su mnogi značajni autori, a povezivali su ga s lokacijama današnjega grada Mursko Središće i sela Sveti Martin na Muri u Međimurju, te s gradom Lendava i selom Dolga 11 Gračanin, H. (2010.): Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj Južnoj Panoniji, u: Scrinia Slavonica: godišnjak podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 10, Slavonski Brod, Tomičić, Ž. (1986.): Arheološka slika antike u Međimurju, u: Međimurje: Časopis za društvena pitanja i kulturu, 9, Čakovec, ; Bunjac, B. et al. (2003.): Pregled povijesti Međimurja, Čakovec, 29.; Vidović, J. (2003.): Arheološki nalazi i nalazišta antiknog doba u Međimurju (katalog izložbe), Čakovec, Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, izd. G. Parthey M. Pinder, Berlin, 1848,

69 Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju 67 1 Nalaz žrtvenika prilikom arh. istraživanja u selu Sveti Martin na Muri (Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Altar found during archaeological research in the village of Sveti Martin na Muri (documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) Vas u Prekmurju. 14 Problem točne ubikacije uvjetovan je i nedostatkom povijesnih izvora. Naime, jedini zasad poznati povijesni izvor za koji se pretpostavlja da spominje Halikan jest natpis sa sarkofaga pronađenog godine na području nekadašnjeg rimskog logora Akvinkuma. 15 Prema Sándoru Soproniju natpis navodi ime municipija Alikanuma (Alicanum), koji povezuje s postajama Halicano i Alicano iz Antoninovog itinerara, a ubicira ga u Sveti Martin na Muri. Međutim, kako je natpis oštećen upravo na ključnom mjestu naziva grada, potrebno ga je interpretirati s oprezom. 16 Tragove naseljenosti područja današnjeg sela Sveti Martin na Muri u rimskom razdoblju potvrđuju i arheološki nalazi otkriveni tijekom dosada provedenih arheoloških 14 Gračanin, H. (2010.): nav. dj.: 40.; Kos, P., Šašel Kos, M. (2000.): Map 20 Pannonia-Dalmatia, u: Barrington atlas oft he Greek and Roman world, Oxford, ; Laurent, P. E. (1830.): An introduction to the Study of Ancient Geography, Oxford/London, 77.; Horvat-Šavel, I. (1985.): Sondiranje rimske ceste od Kota do Dolge Vasi, Arheološki vestnik, 36, Ljubljana, Ubi Erat Lupa, Sarkophag der Iulia Secundina, (stranica posjećena: 19. travnja 2016.). 16 Soproni, S. (1979.): nav. dj.: istraživanja. Radi se o nepokretnim nalazima naseobinskih objekata, keramičkih peći i korita za tiještenje gline, te o mnoštvu raznovrsnih pokretnih nalaza: keramičkom posuđu, uljanicama, građevinskom materijalu, novcu, oružju, dijelovima nošnje, metalnim kućnim uporabnim predmetima, metalnim predmetima građevinske namjene i dr. 17 Među pokretnim nalazima ističe se zavjetni žrtvenik konzularnog beneficijarija (beneficiarius consularis) posvećen Jupiteru (sl. 1), otkriven godine prilikom arheoloških istraživanja u središtu sela, neposredno uz glavnu prometnicu. 18 Iako rasprava o funkciji konzularnih beneficijarija još uvijek traje, epigrafski izvori sugeriraju pretpostavku kako se radi o legionarima, raspoređenima po beneficijarijskim postajama (stationes) kroz razdoblje od šest mjeseci do više godina. Kao dio organiziranog sustava provincijalne administracije, u izravnom dodiru s lokalnim stanovništvom, obavljali su poslove u okviru ureda namjesnika provincije kao njegovi predstavnici. Beneficijarijske postaje od vremena vladavine cara Trajana bile su razmještene u gradovima, duž granica provincija, na važnim prometnim pravcima, raskrižjima i lukama, u blizini rudarskih centara, u kamenolomima i na carskim imanjima. U sklopu beneficijarijskih postaja nalazila su se svetišta u kojima su povodom dolaska ili napuštanja postaje postavljali zavjetne žrtvenike najčešće posvećene Jupiteru. 19 Temeljem navedenih spoznaja možemo pretpostaviti kako se na području današnjeg sela Sveti Martin na Muri nalazio kompleks beneficijarijske postaje sa svetištem, te da je područjem sela prolazio važan rimski cestovni pravac pretpostavljamo onaj koji navodi Antoninov itinerar od Petovija do Karnunta i Vindobone. U prilog našim pretpostavkama ide i činjenica da je na istoj trasi rimske ceste nalazima zavjetnih žrtvenika konzularnih beneficijara potvrđeno postojanje beneficijarijskih postaja u Savariji 20 i Skarabantiji. 21 Drugi povijesni izvor koji opisuje mogući pravac rimske ceste na području sjeverozapadnog Međimurja jest, prema Sándoru Soproniju, 22 Kozmografija Anonima Ravenjanina. Naime, Kozmografija spominje postojanje rimske ceste na relaciji Petovij Savaria s postajama: Petaviona, 17 Tomičić, Ž. (1986.): nav. dj.: ; Vidović, J. (2003.): nav. dj.: 1-31.; Tomičić, Ž. (1979.): Zaštitna arheološka istraživanja u Martinu na Muri, u: Muzejski vjesnik, 2, Koprivnica, ; Tomičić, Ž. (1984.): Sumarni osvrt na rezultate arheoloških istraživanja područja Međimurja u razdoblju od godine (I), u: Muzejski vjesnik, 7, Čakovec, CBFIR 274; I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / T(itus) Caeser/nius Marcel/linus b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito). Tomičić, Ž. (1979.): nav. dj.: Glavaš, I. (2013.): Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih beneficijara u Balinoj Glavici, u: Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori, Split, ; Glavaš, I. (2015.): Stanica beneficijarija u Novama, u: Istraživanja u Imotskoj krajini, 29, Zagreb, CBFIR 329, CBFIR 330, CBFIR 331, CBFIR 332, CBFIR CBFIR 315, CBFIR Soproni, S. (1979.): nav. dj.:

70 68 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Ptuj, dio karte s ustanovljenom trasom rimske ceste od Ormoža do sela Preseka i Prhovec u Međimurju (Prema Klemenc, J.; Saria, B. [1936.]) Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Ptuj, part of the map with defined Roman road route from Ormož to the villages of Preseka and Prhovec in Međimurje (According to Klemenc, J.; Saria, B. (1936)) Vincensimo, Ligano, Salla, Aravona i Savaria. 23 Kako Sándor Soproni postaju Ligano poistovjećuje s Halicanum i Alicanum, tako je trasa ceste koju navodi Kozmografija morala iz Ptuja, preko Veržeja nedaleko Murske Sobote, prolaziti kroz Sveti Martin na Muri, u Zalalövő, preko rijeke Rabe u Szombathely, dakle povezivati Petovij sa sjeveroistočnim područjem, današnjeg Prekmurja, te se kod Halikana spajati na cestovni pravac u smjeru Sale i Savarije. Međutim, priklonit ćemo se pretpostavci kako Kozmografija donosi iskrivljenu verziju trase cestovnog pravca Petavione XX Ad Vicesimum XLIII Arrabone XX Sabaria, koji spominje Tabula Peutingeriana. Za taj se pravac pretpostavlja da je prolazio od Ptuja, preko Slovenskih gorica i Prekmurja, selima: Hlaponci, Polenšak, Sveti Tomaž, Cezanjevci, Veržej, Dokležovje, Bratonci, Lipovci, Ivanci, Bogojina i Motvarjevci. 24 Postojanje pravca rimske ceste iz Petovija do Kurte, zatim njen nastavak u smjeru istoka, te prijelaz na područje današnjeg Međimurja kod sela Godeninci i Preseka već je tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća potvrđen terenskim pregledima slovenskih arheologa (sl. 2). 25 Za prve značajne spoznaje o postojanju nastavka spomenute rimske ceste područjem Međimurja zaslužan je Miroslav Fulir koji je topografski locirao gotovo cijeli pravac od jugozapadne 23 Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, izd. M. Pinder - G. Parthey, Berlin, 1860, Truhlar, F. (1975.): Stara pot ter poskus rekonstrukcije nekdanje prometne mreže, u: Arheološka najdišča Slovenije, Ljubljana, Fulir, M. (1969.): Topografska istraživanja rimskih cesta na varaždinskom i međimurskom području, u: Razprave Slovenske akademije znanosti in umetnosti VI, Ljubljana, ; Klemenc, J.; Saria, B. (1936.): Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Ptuj, Beograd-Zagreb. okolice sela Preseka do sjevernog ruba sela Sveti Martin na Muri. Radovi su rezultirali prvim važnim saznanjima o stanju i očuvanosti ostataka ceste, kao i novim spoznajama o postojanju potencijalnih arheoloških nalazišta. 26 Godine tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja rimskog groblja u selu Trnovčak, nedaleko Železne Gore, provedena su prva pokusna istraživanja rimske ceste. Istražena je površina od oko 30 m², jugozapadno od položaja grobnih humaka, 27 te su otkriveni ostatci ceste, točnije struktura od krupnijih valutica i sitnog šljunka (sl. 3). 28 Iste je godine proveden terenski pregled područja južno od sela Brezovec i Sveti Martin na Muri, gdje su na položajima Gomila i Projnica locirani površinski ostatci ceste i lokacija grobnog humka. 29 Manji terenski pregled položaja rimske ceste organiziran je godine, prilikom kojega je pregledan položaj Krč jugozapadno od sela Prhovec. 30 Tijekom jeseni godine vršena su pokusna arheološka istraživanja nalazišta Veliko Kamenje jugozapadno od Preseke, prilikom kojih su otkriveni i ostatci rimske ceste (sl. 4). 31 Budući da su ostatci otkriveni na relativnoj dubini od Fulir, M. (1969.): nav. dj.: ; Fulir, M. (1970.): Osvrt na položaj današnjeg Varaždina u nizu nekadašnjih rimskih postaja, u: Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, 4, Varaždin, Na katastarskoj čestici 408 (K. O. Železna Gora). 28 Tomičić, Ž. (1981.): Izvještaj o arheološkom istraživanju antičke nekropole kod sela Trnovčak u Međimurju 1981., Muzej Međimurja Čakovec. 29 Tomičić, Ž. (1982.): Rezultati arheoloških terenskih rekognosciranja Međimurja u godini (antika i rani srednji vijek), u: Muzejski vjesnik, 5, Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske (drugo dopunjeno izdanje), Bjelovar, 1997, Na katastarskoj čestici 114, (K. O. Preseka).

71 Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju 69 3 Pokusna arheološka istraživanja rimske ceste u selu Trnovčak, (Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Trial archaeological research of the Roman road in the village of Trnovčak, 1981 (documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) 4 Pokusna arheološka istraživanja nalazišta Veliko Kamenje kod Preseke (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Trial archaeological research of the site of Veliko Kamenje near Preseka (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) cm, očuvanost struktura bila je loša i uvjetovana učestalim devastiranjem prilikom poljoprivrednog obrađivanja zemljišta. Na geološkoj podlozi od pjeskovite glinaste ilovače strukturu ceste činio je sloj sitnog šljunka sa slojem valutica iznad njega. Dimenzije valutica su varirale od srednjih do velikih, te nisu otkriveni tragovi veziva. Kako su otkriveni ostatci devastacijom zemljišta "razvučeni", utvrđena ukupna relativna širina ceste iznosila je 4,6 metara. 32 METODA TERENSKOG PREGLEDA Predmet terenskog pregleda provedenog krajem jeseni godine bio je položaj pretpostavljenog pravca rimske ceste Kurta Halikan od jugozapadne okolice sela Preseka do sjevernog ruba sela Sveti Martin na Muri (sl. 5), te ga prema cilju i pristupu možemo nazvati tematskim terenskim pregledom. 33 Pripremni radovi obuhvaćali su pregled literature i kartografskih izvora, dok je terenski rad obuhvaćao hodanje cjelokupnim položajem trase u duljini od oko 15 kilometara, te utvrđivanje i dokumentiranje: rasprostiranja površinskih nalaza ostataka ceste i pretpostavljenog položaja ceste, stanja i očuvanosti, te geografskih karakteristika terena. Provedeno je i anketiranje pojedinih mještana, a analizom njihovih iskaza potvrđena su ili dopunjena saznanja o lokacijama trase dobivena pregledom terena. Pojedini iskazi kazivača dali su pak nova saznanja o postojanju potencijalnih arheoloških nalazišta, uz položaj 32 Marciuš, B. (2015.): Izvješće o pokusnim arheološkim istraživanjima nalazišta Veliko Kamenje kod sela Preseka, Muzej Međimurja Čakovec. 33 Mihaljević, M.; Vrdoljak, S. (1997.): Projekt terenskog pregleda područja grada Nove Gradiške, u: Opuscula Archaeologica, 21, Zagreb, 188. trase rimske ceste ili nedaleko od nje. Sve utvrđene lokacije položaja ceste iskazane su u geografskim koordinatama, dok su neke na kojima je potvrđeno postojanje površinskih ostataka ceste geodetski izmjerene. Obrazac za unos podataka prikupljenih tijekom pregleda terena sadržavao je podatke o: broju katastarske čestice, katastarskoj općini, selu, gradu ili općini, mikrotoponimu, geografske koordinate položaja trase, namjeni zemljišta, stupnju preglednosti površine terena, te okolnostima temeljem kojih je potvrđen položaj rimske ceste. REZULTATI TERENSKOG PREGLEDA Terenski je pregled započet na području jugozapadne okolice sela Preseka, točnije kod tzv. Čulekovog Mlina (kč. br. 116), lokacije na kojoj je već ustanovljen prijelaz rimske ceste iz slovenskog na hrvatski teritorij. 34 To područje obilježeno mikrotoponimom Kamen zbog loše površinske preglednosti terena nije pregledano, međutim, da je rimska cesta na ovom mjestu skretala sa slovenskog teritorija na hrvatski i nastavljala u smjeru sjevera, potvrđeno je pokusnim istraživanjima godine (na kč. br. 114) i pregledom susjedne južne parcele, na kojoj nije ustanovljeno postojanje površinskih nalaza ostataka ceste (kč. br. 122). Rimska cesta na oranicama sjeverno od Čulekovog Mlina, prema južnom ulazu u selo Preseka, potvrđena je arheološkim istraživanjima (kč. br. 114) i površinskim nalazima valutica (kč. br. 113, 112). Od južnog pak ulaza u selo cesta je prolazila područjem oko 40 m zapadno od seoske ceste, Fulir, M. (1969.): nav. dj.: Lokalna cesta 20059, Prhovec granica Republike Slovenije.

72 70 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Karta s označenom pretpostavljenom trasom rimske ceste kroz Međimurje (izradila: B. Marciuš) Map with marked assumed Roman road route across Međimurje (made by: B. Marciuš) čiju je liniju kroz selo pratila u smjeru sjevera, te prelazila seosku cestu (kč. br. 83, 17) zapadno od mjesne kapele. U nastavku cesta je prolazila područjem oko 35 m zapadno od seoske ceste, prateći njen smjer do ulaza u prostor katastarske općine Prhovec. Spomenuta pretpostavljena trasa rimske ceste potvrđena je iskazima kazivača i površinskim nalazima. 36 Od ulaza na prostor katastarske općine Prhovec, rimska cesta je i dalje prolazila područjem oko 30 m zapadno od linije seoske, a na mjestu spoja seoske s lokalnom cestom Macinec Sveti Urban 37 skretala je u smjeru sjeverozapada 36 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača su: N 46 25'5,57", E 16 16'33,15" (kč. br. 112), N 46 25'13,55", E 16 16'37,01" (kč. br. 92), N 46 25'20,46", E 16 16'38,50" (kč. br. 10), K. O. Preseka. 37 Lokalna cesta 20005, Macinec Sveti Urban. prelazeći potok Trnavu, te svoj pravac nastavljala povišenim područjem, oko 20 m zapadno od lokalne ceste, prateći njenu liniju. Zbog loše preglednosti površine terena, spomenuta pretpostavljena trasa rimske ceste nije potvrđena površinskim nalazima, već iskazima kazivača i analizom konfiguracije terena. 38 Oko 100 m južno od raskrižja u zaseoku Hrje, rimska je cesta skretala u pravcu sjeveroistoka, točnije prelazila lokalnu cestu (kod kč. br. 770 i 762), te nastavljala smjer oko 30 m istočno od lokalne ceste za selo Prhovec. U nastavku kroz šumarak trasa pretpostavljene rimske ceste potvrđena je postojanjem zemljanog nasipa s većom koncentracijom 38 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih iskazima kazivača su: N 46 25'27,23", E 16 16'39,41" (kč. br. 823), N 46 25'35,75", E 16 16'35,44" (kč. br. 799), K. O. Prhovec.

73 Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju 71 6 Položaj označen toponimom Krč, jugozapadno od sela Prhovec, s površinskim nalazima rimske ceste (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Position marked by toponym Krč, south west of the village of Prhovec with surface finds of Roman road (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) 7 Položaj označen toponimom Gornji Štuk u selu Prhovec s površinskim nalazima rimske ceste (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Position marked by toponym Gornji Štuk in the village of Prhovec with surface finds of Roman road (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) površinskih nalaza valutica, oko 15 m istočno od šumske ceste. Spomenuti zemljani nasip pratio je liniju šumske ceste u smjeru sjeveroistoka, a na udaljenosti oko 170 m od raskrižja položaj rimske ceste jednak je položaju šumske ceste u smjeru sela Prhovec. Na oko 30 m prije izlaska iz šume (sjeverni dio kč. br. 441) rimska se cesta odvajala od šumske i nastavljala u smjeru sjeveroistoka oranicama obilježenima toponimom Krč prema jugozapadnom dijelu sela Prhovec (sl. 6). Spomenuta gotovo cjelokupna pretpostavljena trasa rimske ceste potvrđena je površinskim nalazima i iskazima kazivača. 39 Jugozapadno od sela Prhovec rimska je cesta prelazila potok (između kč. br. 314/1 i 349), te nastavljala u smjeru sjeveroistoka, prelazeći seosku cestu u smjeru područja obilježenog toponimom Gornji Štuk (sl. 7). Oko 150 m prije ulaska u sjeverni dio sela Prhovec (između kč. br. 173/2 i 93/1) spaja se s položajem seoske ceste (sl. 8), te prati njen pravac u smjeru sjeveroistoka prema šumi. Veći dio spomenute pretpostavljene trase rimske ceste potvrđen je površinskim nalazima i iskazima kazivača. 40 Između sjevernog dijela sela Prhovec i brežuljka obilježenog toponimom Kukulić nalazi se šuma, na području koje 39 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača su: N 46 25'45,13", E 16 16'34,56" (kč. br. 770), N 46 25'50,27", E 16 16'36,55" (kč. br. 524), N 46 26'8,29", E 16 16'44,81" (kč. br. 294), N 46 26'12,38", E 16 16'51,42" (kč. br. 307), K. O. Prhovec. 40 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača su: N 46 26'15,10", E 16 16'55,83" (kč. br. 349), N 46 26'17,73", E 16 17'3,58" (kč. br. 323), N 46 26'20,05", E 16 17'10,60" (kč. br. 225), N 46 26'23,44", E 16 17'21,55" (kč. br. 173/2), N 46 26'30,77", E 16 17'28,48" (kč. br. 92/1), K. O. Prhovec. tijekom terenskog pregleda zbog loše preglednosti površine terena nije bilo moguće locirati položaj rimske ceste, a anketiranjem mještana također nisu prikupljene jasne informacije. Kako je preglednost površine terena 60-ih godina prošlog stoljeća, prema tvrdnjama Miroslava Fulira, bila mnogo bolja, pouzdat ćemo se u njegove navode. On tvrdi kako je pravac šumske ceste u smjeru sela Tupkovec jednak položaju rimske ceste, te kako za razliku od naglog skretanja seoske ceste u smjeru istoka rimska cesta nastavlja nekoliko metara dalje u šumu, te u luku prati šumsku cestu i s njome se spaja u podnožju brežuljka. 41 Dakle, na području šume sjeverno od sela Prhovec rimska je cesta naglo skretala u smjeru istoka i prelazila potok Trnavu (kod kč. br. 861 i 862), te nastavljala u smjeru sjeveroistoka preko doline potoka. 42 U nastavku je prelazila cestu za selo Tupkovec (između kč. br. 860 i 864), te prešla na padinu brežuljka Kukulić, gdje se spajala s poljskim putom (kod kč. br. 869) koji vodi prema vrhu brežuljka. 43 Analizom konfiguracije terena, iskazima kazivača i pregledom površinskih nalaza, potvrđeno je da se rimska cesta nalazi na položaju gornjeg dijela poljskog puta na padini brežuljka Kukulić (sl. 9), šumskog puta prema vrhu brežuljka i puta koji prolazi tjemenom brežuljka do izlaska iz sela Tupkovec, točnije do područja obilježenog toponimom 41 Fulir, M. (1969.): nav. dj.: Položaj rimske ceste u dolini, potvrđen je površinskim nalazima valutica. 43 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima su: N 46 26'40,19", E 16 17'52,75" (kč. br. 860), N 46 26'42,87", E 16 17'55,97" (kč. br. 864), K. O. Martinuševec.

74 72 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Seoska cesta kroz selo Prhovec na položaju pretpostavljene trase rimske ceste (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Rural road through the village of Prhovec on the position of assumed Roman road route (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) 9 Poljski put na padini brežuljka Kukulić na položaju pretpostavljene trase rimske ceste (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Country road on the slope of the hill Kukulić on the position of assumed Roman road route (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) Kukulićeva Graba. 44 Anketiranjem mještana sela prikupljene su i informacije o lokaciji potencijalnog arheološkog nalazišta u dolini potoka Krompač, koju mještani nazivaju Staro Groblje ili Grobljenke (na kat. česticama 1003/2, 1004 i 1005, K. O. Martinuševec). Od Kukulićevih Graba rimska je cesta prolazila tjemenom brežuljka, točnije oko 20 m zapadno od poljskog puta, prateći njegovu liniju do ulaska u selo Železna Gora, što je potvrđeno površinskim nalazima i analizom konfiguracije terena. Položaj rimske ceste kroz selo potvrđen je iskazima kazivača, a prolazila je povišenim dijelom, oko 20 metara zapadno od seoske ceste 45 čiju je liniju pratila u smjeru sjevera. U nastavku cesta je između kč. br. 2448/2 i 2433/5 prelazila seosku u smjeru sjeveroistoka, a u nastavku i državnu cestu 46 kod kč. br i 2380/1. 47 Nakon prelaska državne ceste, rimska cesta je skretala polukružno u smjeru sjeveroistoka do ruba šume obilježene toponimom Jagarica (kč. br. 2385), te se njenim zapadnim rubom nastavljala u smjeru sjevera, do doline potoka 44 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača po brežuljku Kukulić i kroz selo Tupkovec od smjera juga prema sjeveru su: N 46 26'50,66", E 16 17'59,08" (kč. br. 883), N 46 27'2,14", E 16 18'4,33" (kč. br. 924), N 46 27'21,24", E 16 18'28,40" (kč. br. 1034), N 46 27'34,43", E 16 18'35,15" (kč. br. 1028), K. O. Martinuševec. 45 Lokalna cesta 20087, Martinuševec Prekopa. 46 Državna cesta D 227, Granica Republike Slovenije Šenkovec. 47 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste kroz selo Železna Gora potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača su: N 46 28'6,68", E 16 18'52,43" (kč. br. 2629), N 46 28'9,46", E 16 18'53,05" (kč. br. 2626/2), N 46 28'17,97", E 16 18'55,39" (kč. br. 2448/1), N 46 28'22,96", E 16 18'58,51" (kč. br. 2434), N 46 28'29,95", E 16 19'2,75" (kč. br. 2442), K. O. Železna Gora. Gradiščak gdje se spajala s poljskim putom. Poljski put kroz dolinu potoka Gradiščak do cestovnog raskrižja nalazi se na položaju rimske ceste. Cjelokupna je spomenuta pretpostavljena trasa rimske ceste potvrđena isključivo iskazima kazivača i analizom konfiguracije terena, jer zbog loše površinske preglednosti nije bilo moguće potvrditi postojanje površinskih nalaza. 48 Od raskrižja u dolini potoka Gradiščak rimska je cesta prolazila neposredno uz istočni rub seoske ceste kroz zaselak Trnovčak, 49 prateći njenu liniju u smjeru Toplica Sveti Martin. Na položaju oko 200 m od raskrižja, između kč. br. 737 i 755, prelazi na zapadnu stranu seoske ceste (sl. 10) te u nastavku prati njenu liniju, sve do ulaska u selo Toplice Sveti Martin. Cjelokupna spomenuta pretpostavljena trasa rimske ceste potvrđena je površinskim nalazima, iskazima kazivača i arheološkim istraživanjima (na kč. br. 408). 50 Od ulaska u selo Toplice Sveti Martin, točnije od kč. br. 142 gdje je iskazom kazivača potvrđen pronalazak šljunka prilikom iskopa zemlje uz zapadni rub seoske ceste tragovi se rimske ceste gube. Zbog loše površinske preglednosti i nedostatka korisnih iskaza kazivača, položaj je rimske ceste kroz selo Toplice Sveti Martin moguće pretpostaviti samo na temelju konfiguracije terena, a s jednakim okolnostima 48 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih iskazima kazivača su: N 46 28'36,86", E 16 19'13,42" (kč. br. 2398), N 46 28'50,90", E 16 19'21,65" (kč. br. 3594), K. O. Železna Gora. 49 Lokalna cesta 20080, Železna Gora Toplice Sveti Martin. 50 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača su: N 46 28'58,87", E 16 19'28,05" (kč. br. 736), N 46 29'11,62", E 16 19'39,07" (kč. br. 403), N 46 29'17,06", E 16 19'44,40" (kč. br. 173), N 46 29'26,70", E 16 19'53,23" (kč. br. 142), K. O. Železna Gora.

75 Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju Površinski ostatci rimske ceste na području zaseoka Trnovčak (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Surface Roman road remains in the area of the hamlet of Trnovčak (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) 11 Poljski put jugozapadno od sela Sveti Martin na Muri na položaju pretpostavljene trase rimske ceste (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec) Country road south west of the village of Sveti Martin na Muri on the position of assumed Roman road route (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) susreo se i Miroslav Fulir tijekom već spomenutih topografskih istraživanja. 51 Stoga ćemo se prikloniti njegovom mišljenju i pretpostaviti kako je položaj današnje seoske ceste 52 do njenog naglog skretanja u smjeru istoka i prelaska potoka Gradiščak, jednak položaju pretpostavljene trase rimske ceste. A postoji i mogućnost da je rimska cesta prolazila nešto zapadnije od današnje ceste. Tijekom terenskog pregleda područja kotline potoka Gradiščak, položaj rimske ceste nije bilo moguće potvrditi površinskim nalazima, zbog loše preglednosti terena. Međutim iskazi kazivača govore u prilog pretpostavci kako se današnji šumski put uz podnožje brežuljka Jurovčak nalazi na položaju rimske ceste. Tako su iskazi na području kč. br potvrdili pronalazak šljunka prilikom iskopa zemlje i postojanje "starog kamena", a na sjeverozapadnom dijelu kotline potoka Gradiščaka 53 postojanje lokacije pod nazivom Potonula Crkva (s pronalaskom šljunka prilikom iskopa) koja sugerira na postojanje potencijalnog arheološkog nalazišta. Pretpostavljenu trasu rimske ceste nakon izlaska iz kotline u smjeru sjeveroistoka tijekom terenskog pregleda, s obzirom na lošu površinsku preglednost terena, također nije bilo moguće potvrditi. Tako je na temelju iskaza kazivača i analize konfiguracije terena pretpostavljeno da se rimska cesta nalazila na mjestu današnjih cesta (kč. br i 2769) koje iz kotline potoka Gradiščaka vode položajem obilježenim toponimom Lisača u smjeru sjeveroistoka. 51 Fulir, M. (1969.): nav. dj.: Županijska cesta 2004, Toplice Sveti Martin Brezovec. 53 Na otprilike kat. česticama: , , K. O. Gradiščak. U nastavku rimska je cesta uglavnom pratila položaj ceste za selo Brezovec, koju prelazi kod kč. br i nastavlja u smjeru jugozapadnog dijela sela Sveti Martin na Muri, gdje se spajala s poljskim putom na kč. br (sl. 11). Položaj spomenutog puta je ujedno i položaj nekadašnje rimske ceste. Površinski nalazi utvrđeni prilikom pregleda terena potvrdili su gotovo cijelu pretpostavljenu trasu spomenutog dijela rimske ceste. 54 Kroz selo Sveti Martin na Muri rimska cesta prelazi seosku 55 kod kč. br. 1723/1, te nastavlja u smjeru sjeveroistoka, prelazeći Mursku ulicu (kč. br. 2806/1). U nastavku prolazila je područjem oko 50 m zapadno od Dunajske ulice (2803/1) čijom je linijom nastavljala u smjeru sjeveroistoka (sl. 12). Sjeverni rub sela (kč. br. 1664) ujedno je i gornja granica područja obuhvaćenog terenskim pregledom. Osim nekoliko lokacija s utvrđenim površinskim nalazima, spomenuta je pretpostavljena trasa rimske ceste uglavnom potvrđena iskazima kazivača. 56 Zbor loše površinske preglednosti i neprohodnosti terena područje neposredno uz rijeku Muru ovom prilikom nije istraženo, međutim iskazom kazivača pretpostavljen 54 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima su: N 46 30'51,60", E 16 20'48,52" (kč. br. 1501), N 46 31'0,95", E 16 21'6,09" (kč. br. 1877), N 46 31'8,27", E 16 21'17,61" (kč. br. 1545), N 46 31'16,88", E 16 21'29,81" (kč. br. 2746), K. O. Sveti Martin na Muri. 55 Županijska cesta 2003, Hodošan Granični prijelaz Bukovje. 56 Geografske koordinate pojedinih lokacija rimske ceste potvrđenih površinskim nalazima i iskazima kazivača su: N 46 31'27,49", E 16 21'35,64" (kč. br. 1718/1), N 46 31'28,68", E 16 21'36,00" (kč. br. 1710/1), N 46 31'31,62", E 16 21'38,75" (kč. br. 1611), N 46 31'41,48", E 16 21'45,13" (kč. br. 664), K. O. Sveti Martin na Muri.

76 74 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Površinski ostatci rimske ceste na području zapadnog dijela sela Sveti Martin na Muri (foto: B. Marciuš, 2015., Dokumentacija Arheološkog odjela, Muzeja Međimurja Čakovec). Surface Roman road remains in the area of south west part of the village of Sveti Martin na Muri (photo: B. Marciuš, 2015, documentation of the Archaeological Department of the Museum of Međimurje Čakovec) je položaj prelaska rimske ceste preko područja obilježenog toponimima Martinske Gmajne i Trdovača. 57 ZAKLJUČAK Tijekom jeseni godine proveden je arheološki terenski pregled pretpostavljenog pravca rimske ceste na području zapadnog i sjeverozapadnog Međimurja, od sela Preseka do sela Sveti Martin na Muri. Ukupna duljina pregledanog terena iznosila je oko 15 kilometara. Područje Međimurja smješteno na raskrižju kopnenih putova između Zapada i Istoka bilo je još od prapovijesti sastavni dio razgranate riječne mreže komunikacija, a pretpostavlja se da je Međimurjem prolazio i dio važne prapovijesne komunikacije tzv. Jantarski put. Tijekom rimske vlasti ta komunikacija koja je spajala baltičko područje bogato jantarom s Mediteranom postaje jedan od glavnih cestovnih pravaca Rimskog Carstva. Nakon sloma posljednjeg povijesno zabilježenog pokušaja organiziranog otpora autohtonog stanovništva rimskoj vlasti u Iliriku (bellum Batonianum) između 6. i 9. g., započelo je rimsko osvajanje područja između Drave i srednjeg toka Dunava uključujući i prostor današnjeg Međimurja. Uslijedila je organizacija provincije, koja je između ostalog obuhvaćala i gradnju cesta. Pretpostavljamo da je tijekom spomenutog vremenskog razdoblja trajala i izgradnja pretpostavljenog pravca rimske ceste na području Međimurja. Glavni cestovni pravac novoosvojenog teritorija, između Petovija i Karnunta (Carnuntum) i pripadajući ogranci tijekom 1. stoljeća imali su status vojničkih cesta (viae militares) koje je gradila vojska, te su korištene u vojne svrhe, o čemu svjedoče epigrafski izvori, te dijelovi i pribor vojne 57 Na položaju Trdovača kod rukavca rijeke Mure prema iskazu kazivača viđeni su drveni stupovi koje su mještani smatrali ostatcima rimskog mosta. konjaničke opreme pronađeni na nalazištima vojnih postaja uzduž spomenute rimske ceste. Najvažniji povijesni izvor koji opisuje mogući pravac rimske ceste na području zapadnog i sjeverozapadnog Međimurja jest Antoninov itinerar, koji spominje dva cestovna pravca za koje analizom smještaja gradova i postaja na trasi možemo pretpostaviti da su prolazili područjem današnjeg sjeverozapadnog Međimurja. Jedina postaja koju spominje itinerar, a za koju se pretpostavlja da se nalazila na području sjeverozapadnog Međimurja jest Halicanum ili Alicanum, o čijoj su ubikaciji još od prve polovine prošlog stoljeća raspravljali mnogi autori. Jedna od pretpostavljenih lokacija Halikana jest i selo Sveti Martin na Muri, na čijem su području i neposrednoj okolini tijekom prethodnih i terenskog pregleda koji je predmet ovog rada otkriveni pretpostavljeni ostatci rimske ceste. Da je na području današnjeg sela Sveti Martin na Muri postojalo svojevrsno rimsko naselje potvrđuju rezultati nekoliko provedenih arheoloških istraživanja, a značajan nalaz zavjetnog žrtvenika konzularnog beneficijarija upućuje i na pretpostavku o postojanju kompleksa beneficijarijske postaje sa svetištem. Blizina riječnog prijelaza i prisutnost konzularnog beneficijarija sugerira pak pretpostavku kako je Međimurjem prolazio važan rimski cestovni pravac pretpostavljamo onaj koji navodi Antoninov itinerar od Petovija do Karnunta i Vindobone. U prilog našim pretpostavkama ide i činjenica da je na istoj trasi rimske ceste nalazima zavjetnih žrtvenika konzularnih beneficijara potvrđeno postojanje beneficijarijskih postaja u Savariji i Skarabantiji. Predmet terenskog pregleda bio je, dakle, pretpostavljeni dio trase rimske ceste Petovij Karnunt za koju se temeljem poznatih povijesnih izvora i rezultata arheoloških istraživanja pretpostavlja da je postojala na području

77 Rimska cesta od sela Preseka do Svetog Martina na Muri u Međimurju 75 zapadnog i sjeverozapadnog Međimurja. Tijekom terenskih radova pregledano je područje dužine 15 km na kojem je utvrđeno i dokumentirano: rasprostiranje površinskih nalaza ostataka ceste i pretpostavljenog položaja ceste, stanje i očuvanost, te geografske karakteristike terena. Provedeno je i anketiranje pojedinih mještana, a analizom njihovih iskaza potvrđena su ili dopunjena saznanja o lokacijama trase dobivena pregledom terena. Pojedini iskazi kazivača dali su nova saznanja o postojanju potencijalnih arheoloških nalazišta, uz ili nedaleko položaja trase rimske ceste. Sve utvrđene lokacije položaja ceste iskazane su u geografskim koordinatama, dok su neke, na kojima je potvrđeno postojanje površinskih ostataka ceste, geodetski izmjerene. Analizom rezultata terenskih radova ustanovljen je položaj pretpostavljenog rimskog cestovnog pravca koji jugozapadno od sela Preseka ulazi iz teritorija Slovenije na hrvatski teritorij, te nastavlja kroz spomenuto selo u smjeru sjevera. Kod zaseoka Hrnje skreće u smjeru sjeveroistoka do sela Prhovec, prolazi selom, te nastavlja u istom smjeru prelazeći potok Trnavu do brežuljka Kukulić. Prolazi tjemenom spomenutog brežuljka u smjeru Železne Gore i Kukulićevih Graba, prelazi glavnu cestu, te se uz zapadni rub šume Logovec spušta u dolinu potoka Gradiščak i zaselak Trnovčak. Nastavlja dolinom u smjeru sjeveroistoka do sela Toplice Sveti Martin, prolazi istočnim podnožjem brežuljka Jurovčak u smjeru sela Sveti Martin na Muri. Južno od sela prolazi područjem pod toponimom Projnica, te u smjeru sjeveroistoka ulazi u selo i nastavlja njegovim zapadnim rubom u smjeru rijeke Mure. Dosadašnjim je arheološkim istraživanjima ustanovljeno kako pretpostavljenu rimsku cestu kroz Međimurje prema načinu gradnje možemo svrstati u tzv. ceste sa šljunčanom podlogom (viae glareae stratae). To potvrđuju i jedini površinski ostatci ceste utvrđeni tijekom terenskog pregleda: nalazi valutica, oko 15 m razvučeni uslijed poljoprivrednog obrađivanja zemljišta. U prilog pretpostavci da se radi o rimskoj cesti ide i činjenica da je ustanovljena relativno ravna linija ceste, što je načelo rimskog trasiranja. KRATICE CBFIR E. Schallmayer, K. Eibl, J. Ott, G. Preuss, E. Witkopf, Der römische Weihebezirk von Osterburken I. Corpus der griechischen und lateinischen Beheficiarier-Inschriften des Römischen Reiches, Stuttgart, PWRE Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft IZVORI Antoninov itinerar - Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, izd. G. Parthey - M. Pinder, Berlin, "Kozmografija" Anonima Ravenjanina Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, izd. M. Pinder - G. Parthey, Berlin, Gaj Plinije Sekundo (Plinije Stariji), Naturalis historia Plinije Stariji: Naturalis historia III, IV, V i VI knjiga, Split, LITERATURA Bunjac, B. et al. (2003.): Pregled povijesti Međimurja, Čakovec. Degmedžić, I. (1968.): Sjeverno i istočno područje Ilira, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3, Zagreb, 55. Domić Kunić, A. (2003.): Plinijeva geografija i etnografija Ilirika (s osobitim obzirom na panonski dio iliričkog prostora), doktorska disertacija, Zagreb. Domić Kunić, A. (2006.): Bellum Pannonicum ( pr. Kr). Posljednja faza osvajanja Južne Panonije, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 39, Zagreb, Fulir, M. (1969.): Topografska istraživanja rimskih cesta na varaždinskom i međimurskom području, Razprave Slovenske akademije znanosti in umetnosti VI, Ljubljana, Fulir, M. (1970.): Osvrt na položaj današnjeg Varaždina u nizu nekadašnjih rimskih postaja, Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, 4, Varaždin, Glavaš, I. (2013.): Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih beneficijara u Balinoj Glavici, Kultovi mitovi i vjerovanja u Zagori, Split, Glavaš, I. (2015.): Stanica beneficijarija u Novama, Istraživanja u Imotskoj krajini, 29, Zagreb, Gračanin, H. (2010.): Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj Južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica: godišnjak podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 10, Slavonski Brod, 40. Horvat-Šavel, I. (1985.): Sondiranje rimske ceste od Kota do Dolge Vasi, Arheološki vestnik, 36, Ljubljana, 173. Klemenc, J.; Saria, B. (1936.): Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Ptuj, Beograd-Zagreb. Kos, P., Šašel Kos, M. (2000.): Map 20 Pannonia-Dalmatia, Barrington atlas oft he Greek and Roman world, Oxford, Laurent, P. E. (1830.): An introduction to the Study of Ancient Geography, Oxford/London, 77. Marciuš, B. (2015.): Izvješće o pokusnim arheološkim istraživanjima nalazišta Veliko Kamenje kod sela Preseka, Muzej Međimurja Čakovec. Mayer, A. (1935.): Iasi, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, n. s. 16/1-2, Zagreb, Mihaljević, M.; Vrdoljak, S. (1997.): Projekt terenskog pregleda područja grada Nove Gradiške, Opuscula Archaeologica, 21, Zagreb, 188.

78 76 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Móscy, A. (1962.): Pannonia, u: PWRE, Supl. IX, Stuttgart, col Mráv, Z. ( ): The Roman Army along the Amber Road between Poetovio and Carnuntum in the 1st Century a.d. Archaeological Evidence. A Preliminary Research Report., Communicationes archaeologicae Hungariae, Budapest, Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske (drugo dopunjeno izdanje), Bjelovar, Schallmayer, E. et. al. (1990.): Der römische Weihebezirk von Osterburken I, Corpus der griechischen und lateinischen Beneficiarier-Inschriften des Römischen Reiches, Stuttgart. Soproni, S. (1979.): Municipium Halicanum, Folia archaeologica, 30, Budapest, Tomičić, Ž. (1979.): Zaštitna arheološka istraživanja u Martinu na Muri, Muzejski vjesnik, 2, Koprivnica, Tomičić, Ž. (1981.): Izvještaj o arheološkom istraživanju antičke nekropole kod sela Trnovčak u Međimurju 1981., Muzej Međimurja Čakovec. Tomičić, Ž. (1982.): Rezultati arheoloških terenskih rekognosciranja Međimurja u godini (antika i rani srednji vijek), Muzejski vjesnik, 5, Tomičić, Ž. (1984.): Sumarni osvrt na rezultate arheoloških istraživanja područja Međimurja u razdoblju od godine (I), Muzejski vjesnik, 7, Čakovec, Tomičić, Ž. (1986.): Arheološka slika antike u Međimurju, Međimurje: Časopis za društvena pitanja i kulturu, 9, Čakovec, Truhlar, F. (1975.): Stara pot ter poskus rekonstrukcije nekdanje prometne mreže, Arheološka najdišča Slovenije, Ljubljana, 104. Ubi Erat Lupa, Sarkophag der Iulia Secundina, ubi-erat-lupa.org/monument.php?id=2959 (stranica posjećena: 19. travnja 2016.). Vidović, J. (2003.): Arheološki nalazi i nalazišta antiknog doba u Međimurju (katalog izložbe), Čakovec, Summary ROMAN ROAD FROM THE VILLAGE OF PRESEKA TO SVETI MARTIN NA MURI IN MEĐIMURJE In late autumn of 2015, the curator of the Museum of Čakovec archaeological collections conducted an archaeological field survey ing walking the entire position of the route, documenting data The works covered a preparatory source analysis, field works involv- of an assumed Roman road route in the area from the south-western surroundings of the village of Preseka to Sveti Martin na Muri in information on the existence of potential archaeological sites not and interviewing locals, some of whose statements provided new Međimurje. The programme included a survey of an approximately far from or along the Roman road route. All identified locations were 15 kilometres long Roman road route located in the area of three expressed in geographical coordinates, while the ones where the Međimurje municipalities. existence of surface road remains was confirmed were the subject of geodetic survey.

79 77 Ratko Ivanušec, Marija Mihaljević Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) Ratko Ivanušec UDK: ( G. Bogićevci): Ministarstvo kulture RH Prethodno priopćenje/preliminary Communication Konzervatorski odjel Slavonski Brod Primljen/Received: HR Slavonski Brod, A. Starčevića 43 Marija Mihaljević Gradski muzej Nova Gradiška HR Nova Gradiška, Trg Kralja Tomislava 7 Ključne riječi: templari, ivanovci, utvrde, Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava, fortifikacijska arhitektura Key words: Templars, Knights Hospitaller, fortresses, Račeša, Cage - Lješnica, sv. Ivan Trnava, fortification architecture U radu su predočeni dosadašnji rezultati rekognosciranja, arheoloških i konzervatorskih istraživanja lokaliteta križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) koji su se u kasnom srednjem vijeku nalazili u sastavu Požeške županije, a danas na području općina Okučani i Gornji Bogićevci, u zapadnom dijelu Brodsko-posavske županije. Rezultati trogodišnjih arheoloških i konzervatorskih istraživanja ukazuju da je riječ o vrijednim srednjovjekovnim lokalitetima fortifikacijske arhitekture iz 13. i 14. stoljeća koji su pripadali templarima i ivanovcima. Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava Gornji Bogićevci razlikuju se po svom položaju u prostoru, veličini, morfološkim karakteristikama i upotrebi materijala prilikom građenja. UVOD Terenska rekognosciranja i konzervatorsko-arheološka istraživanja lokaliteta zapadnog područja Brodsko-posavske županije (šireg područja oko utvrda Račeša, Cage Lješnica i Sv. Ivan Trnava) započela su u suradnji Gradskog muzeja Nova Gradiška i Ministarstva kulture RH, Konzervatorskog odjela u Slavonskom Brodu u cilju pregleda srednjovjekovnih fortifikacijskih lokaliteta, njihove zaštite i pokretanja arheoloških istraživanja. Arheološka istraživanja pokrenuta su na Račeši ( ) i. Sv. Ivanu Trnavi (2014./2015.), dok su na području Caga Lješnice provedeni terenski pregled i zračna snimanja, a lokalitet je u postupku zaštite i upisa u listu zaštićenih kulturnih dobara RH. Povijesni izvori navode početkom 13. i 14. stoljeća velike posjede crkvenih viteških redova templara 1 i ivanovaca 2 u jugozapadnom dijelu Požeške županije 3 : posjede Lješnica (Lessnissa), Račeša (Racessa) i Sv. Ivan Trnava (castrum sancti Johannis Tornow) 4 (sl. 1). Stvaranje crkvenih (viteških) posjeda na granici s Bosnom bilo je vjerojatno pored zaštite hodočasničkih puteva 5 i u svezi prodiranja bogumilstva iz Bosne u Slavoniju. Tu pretpostavku potvrđuju izvori kada navode kako su požeški kanonici i crkveni viteški redovi u 14. i 15. stoljeću odigrali veliku ulogu u 1 Dobronić, L. (2002.) Templari i ivanovci u Hrvatskoj,11; Templari su nazvani milites Templi (Salomonis, Jerosolimitani), vitezovi Hrama (dodano ponekad Salomonovog ili Jeruzalemskoga), zvali su se i fratres Militae templi (braća Vojske Hrama) te znatno manje i cruciferi templi (križnici, križonoše Hrama). 2 Dobronić, L. (2002.) Templari i ivanovci u Hrvatskoj, 117; nazivani Vitezovi Hospitala Jeruzalemskog ili vitezovi Hospitala Svetog Ivana Jeruzalemskog (ivanovci ili templari), po preseljenju na otok Rodos nazivani su Rodski vitezovi, a odlaskom na Maltu Malteški vitezovi. 3 Andrić, S. (1998.): Benediktinski samostan Sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina 4, 11-57; Andrić, S.(2005.): Područje požeške županije u srednjem vijeku, Raukarov zbornik (ur. Neven Budak, Zagreb, FF, Odsjek za povijest; Buturac, J. (2004.): Pisani spomenici Požege i okolice ( ), Dobronić, L. (2002.): Templari i ivanovci u Hrvatskoj: 25, 35-75, ; Dobronić, L. (1984.): Viteški redovi Templari i Ivanovci u Hrvatskoj, 15-57, Matić, T. (2009.): Balkanski križonoše: ekonomska i politička uloga templara na hrvatskom prostoru: 391, u sklopu Ugarsko-slavonske provincije došli su isto radi zaštite hodočasničkih puteva te su prve ispostave osnivali uz prometnice.

80 78 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Detalj interaktivne karte Slavonije (Engel, P. CD-ROM, 2001.) Detail of interactive map of Slavonia (Engel. P. CD-ROM, 2001) iskorjenjivanju bogumilstva. 6 Po ukinuću templarskog reda njihovi posjedi dodijeljeni su ivanovačkom redu, za kojih Vrana tek dobiva na važnosti, što se ogleda i u naslovu i u ispravama, a navođena je kao Vranski priorat od sredine 14. stoljeća. 7 No, pored znanih podataka od nastanka Vranskog priorata, ima mnogo nepoznanica zbog 6 Dobronić, L. (2002.); CD III:264; Kralj Andrija II. zbog svojih novčanih neprilika prodao je oko grad Požegu s pripadajućim posjedima i pravima kaločkom nadbiskupu Ugrinu. Razlog treba tražiti u suzbijanju patarenskog krivovjerja koje je iz Bosne prelazilo u Slavoniju i požeški kraj. Grad Požega postao je uporište protiv krivovjerja. Za života nadbiskupa i župana Ugrina oko u blizini Požege osnovan je Zborni kaptol sv. Petra koji je preuzeo zadaću suzbijanja heretika. Oko kraljev mladji sin Koloman postaje hrvatski herceg i ratuje u Bosni te suzbija oružjem heretike i učvršćuje vlast arpadovićke dinastije, Buturac, J (2004.): Pisani spomenici Požege i okolice ( ),15-17., Klaić, N. (1989.) Srednjovjekovna Bosna, Mostar, Dobronić, L. (2002.): Vranu su templari dobili od rimskog pape i 1169., kako je u njihovo vrijeme izgledala malo se zna, no najveći dio povjesnice vezan je uz ivanovce, 82, ; Dobronić, L. (1984.): Viteški redovi Templari i Ivanovci u Hrvatskoj, gubitka dijela arhiva o Ugarskom prioratu. 8 Bela IV. potvrdio je ivanovcima među drugim zemljama i zemlju Pakrac (Pekercz i sl.) izuzetu od Požeške županije, tako da Pakrac postaje ivanovačko središte Vranskog priorata u Slavoniji. Vranskom prioratu sa središtem u utvrđenom Pakracu vjerojatno su pripadali grad Čaklovac (od kojeg je ostala branič-kula blizu sela Dragovića, a u selu su temelji nepoznate crkve) 9 te posjedi Račeša, Lješnica i Trnava i prijelaz na Savi Stara Gradiška. 10 PROSTORNA DISPOZICIJA Područje na kojemu se danas nalaze građevni ostaci templarsko-ivanovačkih utvrda Račeša, Lješnica te Sv. Ivan 8 Dobronić, L. (2002.): Bajulija je organizacijska jedinica još za templara, a drugo je priorat Ugarske i Slavonije, čini se da se povremeno pojam vranskog priorata izjednačavao s onim za Ugarsku i Hrvatsku, Szabo. Gj. (1920.); Dobronić, L. (2002.): Szabo, Gj. (1909.): Lijesnica, historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, sv. X. 1908/9., Zagreb, Ivanušec, R.(2013.): Neke utvrde Brodsko-posavske županije, Zagreb (katalog izložbe).

81 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) 79 Trnava, pripada zapadnom dijelu Brodsko-posavske županije. U zemljopisnom smislu taj prostor je dio zapadne Slavonije. Ključne prostorne odrednice koje ga karakteriziraju su planinska gorja Požeške gore i Psunja, koji se na svojim pitomim obroncima spajaju s plodnom ravni savske nizine. Prigorja planinskih sredogorja slikovito su raščlanjena manjim i većim riječnim tokovima: Sloboštinom na zapadu, Orljavom koja protječe Požeškom kotlinom i rijekom Savom na jugu. Uz obilje šuma, voda, oranica i ostalih prirodnih datosti te s povoljnim klimatskim uvjetima i smještajem na pravcu pružanja najvažnijih komunikacija od davnina, koje se pružaju u pravcu sjever jug i povezuju Posavinu s Podravinom te longitudinalnog prometnog pravca koji povezuje južnoalpsko područje s podunavskim 11, ovi krajevi bili su razlogom nastanjivanja od prapovijesti, antike 12, srednjeg i novog vijeka pa sve do danas. LOKALITETI KRIŽARSKIH UTVRDA RAČEŠA, CAGE LJEŠNICA, SV. IVAN TRNAVA Na našim prostorima križarske viteške redove izvori navode u drugoj polovini 12. i u 13. stoljeću kada im kralj ili lokalno plemstvo darovnicama poklanjaju zemlju. Kada je riječ o vrsti i morfološkim karakteristikama njihove arhitekture ranijeg razdoblja, uslijed slabe očuvanosti i neistraženosti lokaliteta postoji mnogo nepoznanica i otvorenih pitanja. Nije nam poznato prevladavaju li u prvo vrijeme na posjedima križara manji gospodarski sklopovi, koji su ovisno od prijeteće opasnosti mogli biti utvrđeni, ili se pored njih grade i fortifikacije za obranu, ali sa sigurnošću možemo reći da su se u oba primjera unutar sklopova, ili pored njih, nalazile crkve i kapele. O morfološkim karakteristikama arhitekture odgovore nam mogu dati jedino sustavna arheološka istraživanja lokaliteta i analiza fortifikacijske i sakralne arhitekture. Posljednjih nekoliko godina, sustavno rekognosciranje terena i rezultati arheoloških i konzervatorskih istraživanja lokaliteta križarskih viteških utvrda Račeša, Cage Lješnica i Sv. Ivan Trnava skroman su prilog o morfološkim karakteristikama njihovog graditeljstva. Osim jednostavnosti građevina, bitna morfološka odrednica koja je utjecala na vrstu i tipologiju križarske arhitekture jest prostor, odnosno neposredno okuženje posjeda. Novija istraživanja križarskih posjeda u zapadnoj Europi donose nam informacije 11 Nova Gradiška (1998.): U povodu 250. obljetnice osnivanja grada Nova Gradiška, Feletar, D.: Geografska osnovica i stanovništvo, 36; Gorenc, M. Damevski, V. Džajić, Z. (1975.): Antičko ladanje i rimske vile u Benkovcu-Cagama, (katalog izložbe), Nova Gradiška. 12 Gorenc, M. Damevski, V. Džajić, Z. (1975.): Antičko ladanje i rimske vile u Benkovcu-Cagama, (katalog izložbe), Nova Gradiška; Gračanin, H. (2010.): Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica 10 (1); Čoralić. L. (1977.): Put, putnici, putovanja, Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb. da se radilo o seoskim imanjima na kojima su prevladavali gospodarski objekti potrebni za uzgoj stoke ili žitarica. Tlocrti gospodarskih sklopova sastojali su se od građevina koje su tvorile četverokut s kapelom na jugu, blagovaonicom na sjeveru i ostalim zgradama s izlazom na dvorište (npr. konjušnice). U drugom slučaju poljoprivredna imanja imala su tlocrt koji su činile pravokutne zgrade s bočnom kulom na uglu i kapelom na južnoj strani. U Svetoj zemlji i na Iberijskom poluotoku, zbog učestalih borbi s Maurima, Saracenima i Mamelucima, grade se moćne utvrde razvijenog sustava obrane. U treću skupinu graditeljstva svrstavaju se kapele i crkve, skromne i krajnje jednostavne građevine pravokutnog tlocrta, natkrivene križnim svodovima, koje završavaju uglavnom pravokutnim, a tek ponegdje polukružnim svetištem. Neke od crkava imale su i kružni tlocrt, za koje prevladava mišljenje da su građene više pod utjecajem anglo-normanske nego istočnjačke tradicije te po uzoru na tlocrt Salomonovog hrama u Jeruzalemu. 13 Dok su fortifikacije podizane u nemirnim područjima, gospodarski objekti i imanja zastupljeni su u unutrašnjosti zapadnoeuropskih zemalja, gdje im nije prijetila opasnost od neprijatelja. U našim krajevima ključni događaj za izgradnju snažnih utvrda od čvrstog materijala bila je provala Tatara godine. Možemo pretpostaviti da su pojedine utvrde templara i ivanovaca podizane i nakon provale Tatara. Neke su mogle biti podignute i ranije, a to je ovisilo o obrambenim potrebama, odnosno o tome je li se posjed nalazio u području u kojem su vođene borbe. Iako je osnovna funkcija križarskih viteških redova bila čuvanje i zaštita hodočasnika i hodačasničkih puteva, jedan od primarnih razloga njihova osnivanja bila je borba protiv nevjernika. Informacije o tome zabilježene su u povijesnom izvoru, u darovnici kralja Andrije II. iz godine kojom templari dobivaju zemlju Ljesnicu i susjednu zemlju Račeša. 14 Upravo na tome području otkrivena su tri lokaliteta križarskih utvrda: Račeša, Cage Lješnica i Sv. Ivan Trnava. Osnovna karakteristika ovih utvrda jest mala i gotovo identična međusobna udaljenost. Između utvrde Račeša i utvrde Cage Lješnica udaljenost iznosi 6,8 km, a od utvrde Cage Lješnica do utvrde Sv. Ivan Trnava 6,4 km 15 (sl. 2). Mala udaljenost između ovih utvrda 6,7 11,5 km ukazuje na izrazito nemirno područje uz rijeku Savu prema Bosni u prvoj polovini 13. stoljeća i kasnije nakon provale Tatara, 13 Pernoud, R. (2008): Templari, Split, Dobronić, Lj. (2002): Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, Maksimalna udaljenost između križarskih utvrda iznosi 11,5 km. Da se radi o pomno odabranim geostrateškim obrambenim lokacijama, ukazuje i gotovo podjednaka udaljenost između utvrde Račeša i utvrde Sv. Ivan Trnava koja iznosi 11,5 km, a od utvrde Račeša do lokacije križarske utvrde Čaklovac 11 km.

82 80 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pakrac, Čaklovac, Bedemgrad na Krndiji kod Našica, Karaševo (castrum Crasso) južno od Valpova. 17 Većina tih križarskih utvrda danas su ruševni ostatci pojedinih fortifikacijskih sklopova (Bela, Čaklovac, Bedemgrad, Margečan) ili se naziru u arheološkom sloju (Karaševo kod Valpova). Neke od tih fortifikacija razorene su u ratovima u srednjem vijeku i nikada se nisu obnavljale. Pojedine utvrde, ukinućem viteških križarskih redova, kraljevskim darovnicama postaju vlasništvo plemstva. Obnavljaju se tijekom 15. stoljeća kada, prilagođavajući se novim zahtjevima obrane i stanovanja, mijenjaju svoj izvorni tlocrt (Bedemgrad, 18 Pakrac). Promjenom vlasništva i višestoljetnom nebrigom neke od utvrda, kao na primjer ivanovačka utvrda Pakrac (castrum s Joannis de Pucruch), s vremenom se u potpunosti urušavaju. Utvrda se u izvorima 13. i 14. stoljeća javlja pod različitim nazivina: Petriz, Pecrruch, Pekercz, Pucherts, Pukricz, Pekrech. Imala je tlocrtni oblik nepravilnog peterokuta, a godine imala je 7 okruglih kula na vanjskim zidinama i veliku branič-kulu kružnog tlocrta. 19 Građevni ostatci ivanovačke utvrde bili su vidljivi sve do 50-ih godina 20. stoljeća. Na prostoru Slavonije najsačuvaniji dio križarske arhitekture jesu romaničke kapele i crkve. Neke su od njih u kasnijim graditeljskim zahvatima jednim dijelom sačuvale izvorni oblik i arhitektonski volumen. Osim crkve sv. Martina u Martinu, na templarsko-ivanovačkom posjedu Našice, na ivanovačkim posjedima Dobsa Dopsin kod Osijeka, Croac Horvat, Magna villa Veliko selo (Ivankovo) sačuvale su se još dvije crkve: Novi Mikanovci i Koprivna. Uokolo navedenih romaničkih sakralnih objekata danas nisu vidljivi nadzemni ostatci njihovih utvrda, međutim na terenu postoje neke naznake koje ukazuju da su se u njihovoj blizini nalazili križarski domusi kuće Detalj karte prostorna dispozicija utvrda Detail of map spatial disposition of fortresses gdje je vjerojatno trebalo iz obrambenih razloga izgraditi veći broj fortifikacija. Brojnost utvrda na malom prostoru upućuje na zaključak da su templari u prvoj polovini 13. stoljeća bili uključeni u borbu protiv bosanskih heretika (bogumila). 16 Izgradnja fortifikacija na ovom području mogla je biti potaknuta zbog zaštite hodočasničkih i trgovačkih putova, kao i zbog opasnosti od eventualne ponovne provale Tatara u drugoj polovini 13. stoljeća. Svakako je potrebno spomenuti još neke lokalitete s ostatcima križarske fortifikacijske arhitekture. Na području Slavonije, koja je u srednjem vijeku obuhvaćala sjevernu Hrvatsku i Slavoniju, nalazile su se utvrde Margečan, Bela, 16 Šanjek, F. (1975.): Bosanski humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb; Buturac, J. (2004.): Pisani spomenici Požege i okolice ( ), LOKALITET KRIŽARSKE UTVRDE RAČEŠA 21 Prvi spomen zemlje Racesse, Rassa, Ratscha, Razosa veže se uz godinu, kada kralj Andrije II. daruje templarima zemlje Rašašku (Racessa) i Ljesnicu (Lesnissa) u Požeškoj županiji. 22 Posjed Račešu je prije templara posjedovao Petar, sin Tatarov, kojemu je kralj zbog počinjenih 17 Bösendorfer, J. (1910.): Crtice iz Slavonske povijesti., Osijek, Novija rekognosciranja i snimanja lokaliteta utvrde Bedemgrad od strane Z. Horvata i autora teksta ukazuju na kasniju dogradnju ugaonih baterijskih kula na vanjskim zidinama utvrde. U pregradnji središnje jezgre utvrde zbog opasnosti od artiljerijske vatre proširen je prostor utvrde. Pored zahvata na središnjoj jezgri prokopan je još jedan obrambeni jarak na nižoj razini terena. 19 Szabo, Gj. (1920.): Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, Dobronić, Lj. (2002): isto, Za posjed Račeša koristi se i naziv Rašaška. 22 CD III, 97-98; Dobronić, Lj. (2002.): Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, 39.

83 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) 81 zločina oduzeo zemlju. 23 Posjed Račeša graničio je s posjedom Lješnicom, a smjestio se istočno od posjeda Lješnice te se prostirao i na obronke Psunja. U izvorima se navodi kako se granica protezala i cestom Ducauta koja je vodila od Potuza (Psunja) do Rudine. 24 Darovnicu kralja Andrije II. na zemlje Lješnicu i Račešu potvrdio je kralj Ladislav godine. 25 U povijesnim izvorima rijetko nailazimo na podatke o povijesti ovog posjeda. Szabo je nije ubicirao, ali je spominje kao prioratska utvrda Racessa, u neposrednoj blizini utvrde Bijela Stijena. 26 U popisu župa Zagrebačke biskupije 1501./1507. godine spominje se župa Rassa plebani, za koju Buturac kaže da je bila dio posjeda Vranskog priorata sa sjedištem u Pakracu te da je na tom posjedu bilo i trgovište (oppidum). 27 Buturac spominje i brojne crkve u župi Svetačje pa tako i da se neke nalaze u blizini posjeda Raše. 28 Posjed Račeša (Razossya, Rassa) spominje se u popisima poreza i godine kao veliko vlastelinstvo s trgovištem. 29 U Rassi se godine nalazio ban Petar Berislavić, a kasnije se spominje da je u vlasništvu plemića Tahija i knezova Zrinskih. 30 Morfološke, tipološke i strukturne odrednice Lokalitet utvrde Račeša otkriven je u sklopu sustavnog rekognosciranja terena istočne i zapadne strane potoka Rašaške, čiji je vodotok obrastao visokim i niskim raslinjem. Raniju ubikaciju lokaliteta utvrde otežavala je vegetacija i nepristupačan teren koji je često plavljen bujicama potoka Rašaške, kao i činjenica da je ovaj prostor bio zahvaćen ratnim djelovanjima za vrijeme Domovinskog i Drugog svjetskog rata. 31 Utvrda se nalazi na nekih 300 m južno od naselja Bobare, na istočnoj strani u blizini potoka Rašaške. Širi prostor na kojem je smještena utvrda okružuju zvjezdasto rasprostrte kose između kojih su usječene doline 23 Kukuljevic Sakcinski, I. (1886.): via descendens de Potuz ducit rudinam et est pro meta..., CD III CD VI, 7; Dobronić, Lj. (2002.): Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, Szabo, Gj. (1920): Sredovječni gradovi Hrvatske i Slavonije: Zagreb, Butorac, J. (1984): Buturac, J. (1984.): Arhiđakonat Svetačje ( Zinche), Popis župa zagrebačke biskupije i godine, Poseban otisak iz Starine Knjiga 59, Zagreb, Adamček-Kampuš i Adamček (1976.): Popisi i obračuni u XV i XVI stoljeću, Zagreb. Degmenčić, I. (1997.): Požega i požeška županija u srednjem vijeku, Požega , Szabo, Gj. (1909.): Lijesnica, historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, sv.x. 1908/9., Zagreb, U razdoblju Drugog svjetskog rata obronci Psunja bili su obuhvaćeni ratnim djelovanjem. Prema kazivanju starijh stanovnika, područje istočno od sela Bobare na obroncima Papuka i danas se vodi kao sumnjiv prostor koji je kontaminiran minama zaostalim iz Drugoga svjetskog rata. gorskih potoka koji raščlanjuju obronke Psunja. Osim potoka Rašaške, ostali vodotoci u blizini utvrde su Sloboština, Rogoljica, Orišac i Točak. Tek nakon uklanjanja visokog raslinja mogla se u cijelosti utvrditi veličina utvrde. Vidljivi ostatci utvrde zauzimaju prostor veličine otprilike 98 x 54 m. Građevna struktura utvrde nije se sačuvala. 32 Utvrda se sastojala od ovalne središnje jezgre veličine 54 x 38 m, orijentacije zapad istok, jednog većeg ovalnog odsječka, vjerojatno barbakana, veličine 40 x 14 m te vjerojatno od 3 obrambena jarka i nasipa koji se nisu sačuvali ni na sjeveroistočnoj, ni na južnoj strani, ni na zapadnoj strani. U pogledu vrste terena radi se o kombiniranom tipu utvrde smještenom na 247 m n/v. Za sustav obrane utvrde korištena je voda u obrambenim opkopima iz potoka Rašaške. Ovakvi kombinirani tipovi utvrda koriste fortifikacijske elemente nizinskih utvrda (obrana vodom u opkopima) i visinskih utvrda (sustav pasivne obrane). Postoje neke naznake na terenu da voda, osim kada je prijetila opasnost od neprijatelja, nije bila tijekom cijele godine u grabama. Voda se propuštala zasebnim regulacijama, posebno za vrijeme proljetnih plavljenja uslijed velikih kiša i novonastalih bujica potoka Rašaške. 33 Ovdje treba napomenuti da se voda, osim za obranu od neprijatelja, vjerojatno koristila i za gospodarske svrhe, za poljodjelostvo i za uzgoj stoke. 34 Središnja jezgra utvrde ovalnog je oblika veličine 54 x 38 m. Na jezgri se u šuti naziru obrisi urušenih zidova veće pravokutne građevine veličine otprilike 36 x 18 m. Građevina je imala orijentaciju sjever jug, prateći tako dužim stranicama perimetralnih zidova oblik ovalne jezgre. Na istočnoj strani pretpostavljene pravokutne građevine, s njezine vanjske strane, naziru se ostatci zidova objekta veličine otprilike 10 x 10 m koji su rizalitno istaknuti u odnosu na longitudinalni oblik pravokutne građevine. Ovalnu jezgru utvrde okružuje obrambeni jarak širine otprilike m, dubine 2,5 3 m. Obrambeni jarak nije se sačuvao na istočnoj strani, gdje je s vremenom zatrpan i poravnat. Na zapadanoj strani nalazi se poveći odsječak 32 Kao i kod mnogih srednjovjekovnih plemićkih gradova i utvrda, i ovdje je lokalno stanovništvo koje je živjelo u neposrednoj blizini koristilo građevinski materijal (kamen, opeke) s ruševina tih utvrda za izgradnju svojih stambenih i gospodarskih objekta. U selu Bobare, Donji Rogolji, u temeljima mnogobrojnim stambenih i gospodarskih objekata pronađen je veći broj klesarski obrađenih kamenih blokova klesanaca. Jedan dio kamenog materijala koristio se za izgradnju mlinova nizvodno na potoku Rašaška u 19. stoljeću. 33 I danas u rano proljeće često dolazi do izljevanja potoka Rašaške nakon velikih kiša i otapanja snijega na obroncima Psunja. 34 Istočno od fortifikacijskog sklopa utvrde Račeša, na prostoru koji se i danas koristi kao livada za ispašu stoke, u zemlji se nazire dosta građevinskog materijala kamenja. Riječ je o tvrdom terenu na kojem su se mogli nalaziti gospodarskii objekti (konjušnice) i drugi pomoćni gospodarski objekti koji su služili za život templarima na ovom području.

84 82 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske veličine otprilike 40 x 14 m, blago skošenih bočnih stranica. Tlocrtni oblik odsječka i njegova pozicija na terenu ukazuju na mogućnost da je imao obrambenu funkciju zaštite zapadnog boka središnje jezgre utvrde. Odsječak okružuje graba širine otprilike m te nasip debljine 3 4 m i visine 1,5 m. S obzirom na poziciju velikog ovalnog odsječka te na nešto veći prostor na zapadnoj strani središnje jezgre, do početka obrambenog jarka, pretpostavka je da se na toj strani mogla nalaziti jedna ili dvije branič-kule. Nasip se nije sačuvao na sjevernoj, južnoj i istočnoj strani utvrde. Prema potoku utvrda je imala još jednu grabu širine 5 m te još jedan obrambeni nasip debljine otprilike 5 m, čiji su ostatci vidljivi samo na sjeverozapadnoj strani utvrde. Uslijed višestoljetnog plavljenja potoka Rašaške ovaj nasip je u potpunosti nestao (sl. 3, 4). Posebno značenje i vrijednost ovog križarskog lokaliteta proizlazi iz dosadašnjih rezultata arheoloških iskapanja u kampanji godine, koji nadmašuju sva očekivanja u pogledu građevne strukture i upotrebe materijala za građenje fortifikacije. Utvrda Račeša građena je u cijelosti od klesanih blokova kamena pješčenjaka. Klesarska obrada kamena, oblikovanje arhitektonskih detalja i upotrijebljenih profilacija ukazuju da je riječ vjerojatno o utvrdi iz prve polovine 13. stoljeća, kada se templari spominju kao vlasnici zemlje Račeša. Arheološkim iskapanjima tijekom godine, na sjeveroistočnoj strani ovalne jezgre utvrde, u sondi K.A 1 otkriveni su zidovi dviju prostorija koje pripadaju pravokutnoj građevini 38 x 16 m. Zapadna prostorija (P I) veličine je 5,70 x 4,75 m. Prostorija je zidana klesancima, klesarski kvalitetno obrađenim blokovima od kamena pješčenjaka. Debljina zida prostorije iznosila je od 106 do 112 cm. Vanjsko i unutrašnje lice zida nije bilo završno žbukano. Zapadna kvadratična prostorija (P I) na svojim je uglovima bila ojačana kontraforima dužine 125 cm, što ukazuje na to da je prostorija bila presvođena križnim svodom. Tijekom istraživanja pronađena su dva ulomka dijagonalnog svodnog rebra križnog svoda veličine 31,6 x 25 x 21 cm. Rebra su klesana vrlo kvalitetno i profilirana bademastom profilacijom sa skošenjima sa strane. Različite varijacije bademastih profilacija sa zaliscima ili s bočnim skošenjima na svodnim rebrima prisutna su na crkvama koje su građene tijekom 13. stoljeća (dominikanska crkva u Čazmi, 35 cistercitska crkva u Topuskom, 36 kapela sv. Filipa i Jakova u Medvedgradu, franjevačka crkva sv. Duha u Požegi, dominikanska crkva sv. Lovre u Požegi, crkvica u Golubiću kod Bihaća, sv. Petra u Novom Mjestu kod 35 Horvat, Z. (1980): Dominikanska crkva u Čazmi, Vijesti muzealaca i konzervatora, Zagreb, 2: Horvat, Z. (1967/68): Topusko pokušaj rekonstrukcije tlocrta, Posebni otisak Zbornika Peristil, Zagreb10/11: Situacija templarska utvrda Račeša (crtež: R. Ivanušec, 2014.) Layout Templar fortress Račeša (drawing: R. Ivanušec, 2014) Zeline, 37 franjevačka crkva sv. Antuna Padovanskog u Našicama). 38 Budući da visina rebra iznosi 31,6 cm, ovo nam ukazuje na to da je prilikom oblikovanja svodnog rebra korištena bečka stopa 39 (sl. 5, 7). Arheološkim iskapanjima istočno od ove prostorije otkriveni su djelomično očuvani zidovi još jedne prostorije nešto većih tlocrtnih dimenzija: 7,60 x 4,90 m. Ova pravokutna prostorija, osim po svojoj veličini u odnosu na prostoriju (P I), razlikuje se i po debljini zidova i drugačijoj klesarskoj obradi kamena. Vanjsko lice kamenih blokova klesanaca bilo je klesano rustikalno tehnikom špičenja. Zidovi u objema prostorijama nisu bili ožbukani. Zidovi pravokutne prostorije (P II) imaju debljinu od 112 do 135 cm, što je debljina istočnog zida prostorije. Pravokutna prostorija (P II) ima također na svojim uglovima kontrafore dužine od 155 do 165 cm, što dokazuje da je bila također presvođena križnim svodom sa svodnim rebrima 37 Horvat, Z. (1992): Katalog gotičkih profilacija, Zagreb, Ivanušec, R. (2010): Franjevačka crkva sv. Antuna Padovasnkog u Našicama konzervatorsko istraživanje i obnova, Našice, Bečka stopa 1 dijeli se na 12 palaca veličine 2,63 cm. Bečki hvat 1 = 6 x31,6 cm = 189,6 cm.

85 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) Zračna snimka utvrde Račeša (foto: M. Huculjak, 2014.) Air shot of the fortress Račeša (photo: M. Huculjak, 2014) koja su profilirana bademastom profilacijom. U sredini prostorije pronađen je postament u obliku pravokutnika veličine 224 x 146 cm, zidan klesancima završne rustikalne obrade. Postament se sačuvao u visini cm. Zidani postament postavljen je tako da svojim dužim stranicama prati tlocrtni oblik pravokutne prostorije. Unutar nje, oko samog postamenta, otkriven je veći broj ukopnih mjesta. Na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja i analize strukture zidova zaključeno je da je prostorija (P II) dograđena na zapadnu prostoriju (P I) vrlo rano, vjerojatno već u 13. stoljeću. U njoj je oko pravokutnog postamenta otkriveno 6 kosturnih ukopa koji se grupiraju oko postamenta, čime je zapravo uvjetovana i orijentacija ukopa. Kosturni su ukopi bez tragova lijesova i s malo priloga. Samo u jednome od njih, GR-10, koji je ležao ispod nadgrobne stele, nađeno je nekoliko niti, možda ostataka tkanine, i nekoliko metalnih kopčica s odjeće (sl. 6, 7). Osim ukopnih mjesta u prostoriji (P II) pronađena je i templarska nadgrobna ploča s urisanim templarskim (križarskim) simbolima. Nadgrobna ploča od pješčenjaka, veličine 184 x 66 x 18 cm, otkrivena je s južne, uže strane postamenta. U gornjem dijelu nadgrobne ploče urisana je ruka koja drži tordiranu baklju, a iznad ruke templarska zastava s templarskim križem koji je prema tragovima boje bio obojen crvenom bojom 40 (sl. 6). Arheološkim istraživanjima središnje jezgre ( ) u arheološkim cjelinama prikupljeni su mnogobrojni nalazi keramike, metala i kamena. Prikupljeni ulomci keramike pripadaju uglavnom kuhinjskim posudama (lonci i zdjele) i stolnom posuđu (čaše, vrčevi i sl.). Na lokalitetu su pronađeni brojni metalni nalazi među kojima izdvajamo brončanu apliku (sl. 7a) s reljefnim prikazom grifona u sredini. Bliže analogije aplici nalazimo među nalazima s Ružica grada. 41 Pronađeni su i dijelovi obuće, noževa, razne karike dijelovi nekog oruđa i alata, dijelovi konjske opreme (karike za pričvršćivanje sedla) i vojne opreme (strelice). 40 Simbolika kompozicije iščitava se u prikazu dvaju atributa, zastave s templarskim križem koja simbolizira vjernost, odanost Bogu i strogim pravilima viteškog templarskog reda. Drugi simbol je plamteća baklja koja simbolizira svjetlo, snagu i moć te ustrajnost u borbi protiv nevjernika. Ispod ove ploče nalazio se kosturni ukop G-10 položen u grobnu raku. Više saznanja o kosturnom ukopu saznat ćemo nakon analize metodom 14 C. 41 Radić, M. Bojčić, Z. (2004.): Srednjovjekovni grad Ružica, Muzej Slavonije Osijek, Osijek; Smičiklas, T., Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III (1905), V (1907), IX (1911), XIII (1915), XIV (1916), JAZU, 70.

86 84 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Kvadrangulacija dijagonalnog rebra križnog svoda, templarska utvrda Račeša prostorija P1 (crtež: R. Ivanušec, 2015.) Quadrangulation of cross vault diagonal rib, Templar fortress Račeša - room P1 (drawing: R. Ivanušec, 2015) 6 Dijagonalno rebro križnog svoda, templarska utvrda Račeša prostorija P I (foto: R. Ivanušec, 2015.) Cross of a vault diagonal rib, Templar fortress Račeša - room P I (photo: R. Ivanušec, 2015) Keramički i metalni nalazi datiraju se u razdoblje između 13. i 15. stoljeća. 42 LOKALITET TEMPLARSKE UTVRDE CAGE LJEŠNICA (LESNISSA, LESNYCZA) Povijesni izvori navode posjed Ljesnicu (Lesnissa, Lesnycza) godine, kada kralj Andrija II. daruje templarima zemlje Ljesnicu i Rašašku u Požeškoj županiji. Ljesnicu (Lesnissa) je templarima oporukom, uz odobrenje kralja, ostavio palatin Chepano Bachiensi. 43 Ljesnica je bila velik posjed koji se protezao od Psunjskog prigorja na sjeveru do Save na jugu te na istok do Starče, a na zapadu mu je granicu činio potok Ljesnica (danas Sloboština). 44 Kroz srednji vijek Ljesnica je bila granica između Pečujske i Zagrebačke biskupije, 45 a utvrđena je ispravom kralja Andrije II. iz godine. 46 Szabo i Andrić su mišljenja kako je ta isprava vjerodostojna u opisu međa, za razliku od mađarske historiografije. 47 Izvori u više navrata navode kako je tijekom srednjega vijeka činila i granicu između Križevačke i Požeške županije. 48 Posjed Lješnica spominje se i godine kada je pečujski biskup Bartol svjedočio oko izmirenja hercega Kolomana i templarskog reda u svezi desetine koja treba pripasti templarima ako se na tom posjedu pronađe zlato ili srebro. 49 Ukidanjem templarskog reda godine, njihov posjed Ljesnica prelazi u ruke ivanovaca. 50 Nešto kasnije vlastelinstvo Lješnica, pod nazivom Lesnahegh, navodi se u popisima poreza i godine. 51 Morfološke, tipološke i strukturne odrednice Lokalitet križarske utvrde Cage Lješnica nalazi se na južnom nabrđu Psunjskog gorja, istočno od naselja Cage i prometnice Okučani Pakrac. Utvrda se nalazi u šumi i bila je obrasla gustom šikarom, što je dodatno onemogućavalo 42 Mihaljević, M. Ivanušec, R. (2012.): Elaborat izvješće o arheološko-konzervatorskim istraživanjima Rašaške (Dosje lokaliteta, KO.Slavonski Brod, AO. Gradski muzej Nova Gradiška). 43 CD III, Szabo, Gj. (1909.): Lijesnica, historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, sv. X. 1908/9., Zagreb; CD III, Klaić, N. (1990.):267 (karta). 46 CD III, Szabo, Gj. (1909.): Lijesnica, historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, sv.x. 1908/9., Zagreb,45; Andrić, S. (1998.): Benediktinski samostan Sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina 4, Szabo, Gj. (1909.): 44; Andrić, S. (1998.): Benediktinski samostan Sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina CD IV, 80-81; Dobronić, Lj. 50 Dobronić, Lj. (2002.): 131.; Marković, M. (2002.): Adamček, J. (1977.): Požega i požeška županija u srednjem vijeku, Monografija Požege: , Slavonska Požega.

87 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) 85 7a Račeša, metalna aplika, st. (foto: D. Doračić) Račeša, metal application, st. (photo: D. Doračić) 7 Nadgrobna templarska ploča prostorija P II (crtež: R. Ivanušec, 2015.) Templar tombstone plate room P II (drawing: R. Ivanušec, 2015) ranije rekognosciranje i sagledavanje cjelovitog prostora i konfiguracije terena. 52 Lokalitet utvrde nalazi se na 267,5 m n/v na grebenu duljine 140 m prosječne širine 50 m, koji je na tri mjesta presječen poprečnim obrambenim jarcima. S obzirom na vrstu terena, radi se o gorskoj utvrdi koja je bila branjena bočnim strmim bokovima i obrambenim jarcima (sl. 8, 9). Sama duljina grebena ukazuje da se radi o izduljenom položaju utvrde koji često susrećemo tijekom 13. i 14. stoljeća (Gradišće kod Margečana, Grebengrad, Požega, Stari grad kod Ružice, Steničnjak, Zrin, Medvedgrad, Jelengrad, Ilok). Križarska utvrda Cage Lješnica sastojala se od dviju jezgri i jednog manjeg odsječka na istočnoj strani grebena. Na središnjoj jezgri ovalnog oblika veličine 40 x 52 Na inicijativu Konzervatorskog odjela Slavonski Brod i Gradskog muzeja Nove Gradiške, u općina Okučani prihvatila je zamolbu za raščišćavanje ovog lokaliteta od visokog raslinja kako bi se mogla izraditi konzervatorska dokumentacija za njegovu registraciju odnosno pripremiti teren za buduća arheološka iskapanja. 35 m, uz njezinu južnu stranu, naziru se ostatci zidova pravokutne građevine veličine otprilike 24 x 12 m. Građevinu je okruživao obrambeni zid koji je po uzdužnoj osi dijelio središnju jezgru na dva dijela. Iz same projekcije tlocrta zidova ovog fortifikacijskog sklopa, pretpostavljamo da je građevina imala tlocrt romaničkih kaštela čiji su tlocrtni oblici određeni osnovnim geometrijskim oblicima: pravokutnikom, kvadratom, rjeđe trokutom. Ovi kompaktni tlocrti, uglavnom s branič-kulama, često su korišteni u razdoblju 13. stoljeća. 53 Kompaktnost tlocrta izražena je i pozicijom obrambenog zida koji se nalazi na otprilike 5 m od sjevernog zida pravokutne građevine. Ovaj odijeljeni prostor s uzdužnim zidom središnje jezgre i pravokutnom građevinom imao je dimenzije otprilike 40 x 20 m (sl. 9). Iako nisu provedena arheološka istraživanja, pretpostavka je da je prilikom građenja križarske utvrde Cage Lješnica korišten omjer M 1:2, koji je često u uporabi tijekom 13. i 14. stoljeća na cistercitskoj sakralnoj arhitekturi, ali i na drugim građevinama koje su podizane pod njihovim utjecajima, uobičajenim načinima građenja. 54 Omjer M 1:2 vjerojatno je korišten i na templarskoj utvrdi Račeša u utvrđivanju tlocrta pravokutne građevine 36 x 18 m. S obzirom na veličinu središnje jezgre, možemo pretpostaviti da je ona vjerojatno imala jednu branič-kulu, na istočnoj 53 Horvat, Z. (2008.): Pozicije burgova tijekom st., Prostor, Zagreb, 1(35): Osim ovog omjera često se koristi i egipatski ili Pitagorin trokut stranica 3:4:5. Nakon izgradnje cistercitske opatije u Kutjevu na mnogim objektima Požeške kotline i šire koji su građeni tijekom 13. i 14. st. primjetne su neke cistercitske značajke u jednostavnosti, odabiru tipa profilacija i primjeni određenih kompozicijskih postupaka.

88 86 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Zračni snimak utvrde Cage Lješnica (foto: M. Hucaljuk, 2015.) Air shot of the fortress Cage Lješnica (photo: M. Hucaljuk, 2015) 9 Situacija tlocrt utvrde Cage Lješnica (crtež: R. Ivanušec, 2015.) Layout ground plan of the fortress Cage Lješnica (drawing: R. Ivanušec, 2015) strani, u osi ovalnog manjeg odsječka. 55 Zapadno od središnje jezgre nalazi se poveća zapadna jezgra utvrde kvadratičnog tlocrtnog oblika zaobljenih uglova. Veličina te jezgre je otprilike 35 x 35 m. Na ovoj jezgri nema vidljivih ostataka urušenih zidova, što upućuje na zaključak da su tu mogli biti smješteni gospodarski i pomoćni objekti. Na njezinoj sjevernoj strani, uz vanjski rub, na polovini jezgre, nalazi se ulegnuće polukružnog oblika širine otprilike 10 m. Isto plitko ulegnuće veličine 15 m nalazi se u središnjem dijelu jezgre i locirano je više prema središnjoj poprečnoj grabi. Sustav obrane utvrde egzistirao je putem obrambenih jaraka, odnosno poprečnih graba poprilične dubine. Najdublja graba, dubine otprilike 8-10 m, odjeljuje dvije središnje jezgre. Graba prema manjem istočnom odsječku ima dubinu od nekih 5 do 7 m. Cjeloviti fortifikacijski sklop utvrde bio je branjen okolnim vanjskim zidom koji je danas vidljiv u visini od 2 do 3 m. Debljina tog zida nije na svim pozicijama ista i kreće se od 2 do 4 m. Utvrda je mogla imati palisadni zid od okomito postavljenih balvana koji je u donjoj zoni postavljen u supstrukciju od nabijene zemlje i kamena. No, tek će arheološka iskopavanja potvrditi od kojih je materijala bila sačinjena vanjska obrambena zidina utvrde. U odnosu na templarsku utvrdu Račeša, za koju se može već sada reći da je građena izrazito kvalitetno, s klesanim kamenim blokovima od kamena pješčenjaka, na prostoru križarske utvrde Cage nisu pronađeni takvi pomno i kvalitetno obrađeni klesanci od kamena pješčenjaka. Na prostoru utvrde pronađeno je dosta heterogenog građevinskog materijala, riječnog zaobljenog kamena i ono što je karakteristično, dosta rimskih opeka i tegula koje su vjerojatno preuzete s antičkog lokaliteta Cage Benkovac. Antički lokalitet s 55 Branič-kula kod utvrda 13. i 14. stoljeća gradi se na najugroženijem položaju otkud prijeti najveća opasnost od neprijatelja. S obrirom na tlocrt središnje jezgre, koja je najuža prema istoku i manjem odsječku, te na plitki nagib grebena na istočnoj strani, pretpostavka je da se ona nalazila uz istočni rub središnje jezgre. ostatcima rimskih vila nalazi se na udaljenosti otprilike 1 km sjeverozapadno od lokacije utvrde Cage Lješnica. 56 Korištenje građevinskog materijala s ruševina starijih građevina vrlo je čest slučaj u razdoblju srednjeg vijeka. Ono što je specifično za križarsku utvrdu Cage Lješnica jest činjenica da se u njezinoj blizini nalazi srednjovjekovni lokalitet (gradište) s grobljem za koje se pretpostavlja da pripada viteškim križarskim redovima templarima i ivanovcima. Lokacija srednjovjekovnog gradišta s grobljem udaljena je 254 m sjeveroistočno od utvrde na kraju grebena do koje se lako dolazi stazom. Tlocrtni oblik groblja je istostranični trokut stranica duljine otprilike m. Na prostoru groblja nakon uklanjanja visokog raslinja otkriveno je ukupno 30 kamenih nadgrobnih spomenika od koji su neki u potpunosti utonuli u zemlju, dok su se neki uspjeli očuvati. Nadgrobni spomenici različitog su oblika, pločastog, kvadratnog sa skošenim završecima, poneki s natpisima i prikazima templarskih i ivanovačkih križeva. Neki od prikaza križeva urisani su u kamen, a neki su izvedeni u formi plitkog reljefa (sl. 10). Istočno od groblja prostire se ovalna jezgra veličine 115 x 75 m koja je izdignuta 1 m u odnosu na nivo terena groblja. Ovalnu horizontalno poravnatu jezgru okružuju strmi bokovi, poglavito na sjevernoj i istočnoj strani, što znači da se radi o pomno odabranoj obrambenoj lokaciji koja je bila branjena prirodnom konfiguracijom terena. U povijesnim izvorima spominje se lokacija neke utvrde u šumama Ljesnice. 57 Vjerojatno kasnije, u drugoj polovini 13. stoljeća, izgradnjom utvrde Cage, ali i dalje tijekom 14. i 15 stoljeća ova se pozicija mogla koristiti kao pomoćna fortifikacija, promatračnica, odnosno pomoćno drveno utvrđenje pokraj kojeg je formirano 56 Gorenc, M., Damevski, V., Džajić, Z. (1985): Katalog izložbe, Nova Gradiška, Džajić, Z. (1989): Novogradišćansko područje u predhistoriji i antici, Nova Gradiška (katalog izložbe). 57 CD III; Dobronić, Lj. (2002.): Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, 39.

89 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) Crtež gradišta s pozicijom groblja s ostatcima fortifikacije i groblja (crtež: R. Ivanušec, 2014.) Drawing of fortified settlement with the position of the cemetery and remains of the fortification and cemetery (drawing: R. Ivanušec, 2014) 10 Križarsko groblje (?) nadgrobni templarski spomenik (crtež: R. Ivanušec, 2015.) Crusaders cemetery (we assume) - Templar tombstone monument (drawing: R. Ivanušec, 2015) njihovo groblje. U prilog toj pretpostavci svjedoče karakteristična, još i danas vidljiva ulegnuća, na kojima su se mogli nalaziti fortifikacijski objekti. Prvo je ulegnuće kružnog oblika promjera 8 9 m i nalazi se točno na sredini ovalne jezgre, drugo ulegnuće je ustvari umjetno formirani rubni usjek, smješten na jugoistočnoj strani utvrde uz sam rub ovalne jezgre, veličine otprilike 35 x 12 m te dubine 2 m (sl. 11). LOKALITET UTVRDE SV. IVAN TRNAVA (GORNJI BOGIĆEVCI) Povijesni izvori iz godine navode kralja Karla I. Anžuvinca koji je proveo razmjenu posjeda s priorom ivanovačkog reda Filipom de Gragnanom. Ivanovci su razmjenom dobili posjede Starču i Trnavu (Ztharcha et Thornowa) u Požeškoj županiji za svoje posjede čičanskog preceptorata. 58 Ivanovci su na tim posjedima sagradili utvrdu koja se spominje u jednoj povelji tadašnjeg priora. Među poglavarima u prioratu, spominje se i brat Petar, naš kaštelan utvrde svetog Ivana i preceptor u Rasošju. 59 Rasošje je bilo ivanovački posjed u istoj okolici, iz čijega je imena vjerojatno izvedeno 58 CD IX, 380; Matković, M. (2013.): Kasnosrednjovjekovne utvrde novogradiškog kraja, Diplomski rad, Zagreb. 59 CD XIII, ime potoka Rašaška (između Pakraca i Okučana). Važnost tog posjeda vidljiva je iz činjenice da je u njemu bilo sjedište jednoga od preceptora (mjesnih poglavara) ivanovačkog reda. Utvrda svetog Ivana (castrum sancti Johannis) nalazila se na posjedu Trnavi, gdje su je ivanovci sagradili nakon razmjene posjeda godine. Kada se na početku 15. stoljeća tadašnji ivanovački prior Emerik Bebek svrstao među protivnike kralja Žigmunda Luksemburgovca, jedan od kralju odanih velikaša, Ivan Morovićki, silom je zaposjeo utvrdu Trnavu (castrum Tornow vocatum) i istjerao iz nje priorovo ljudstvo. Pri opsadi utvrde sam je Morovićki bio teško ranjen strijelom u glavu, a poraženi kraljevi protivnici povukli su se u Bosnu. 60 Nakon toga utvrda se više ne spominje, pa možemo pretpostaviti da je u tim borbama vjerojatno bila razorena. Posjed Trnava ostao je u rukama ivanovaca te se potkraj srednjega vijeka spominje među imanjima priorata, u poreznim popisima iz i godine. 61 Heller godine posjed Trnavu spominje pod nazivom Torna domus sancti Johannis. 62 Morfološke, tipološke i strukturne odrednice Lokalitet utvrde Sv. Ivan Trnava (castrum sancti Johannis Tornow) nalazi se jugoistočno od naselja Gornjih Bogićevaca 60 CD.VI, Butorac, J.(2004.): 79; Ivanušec, R. (2013.): Neke srednjovjekovne utvrde Brodsko-posavske županije: (Petnja, Šagovina, Bijela Stijena, ivanovačka utrda Sv. Ivan Trnava Gornji Bogićevci, kaštel Cernik, kaštel Podvrško): (katalog izložbe). 61 Adamček-Kampuš i Adamček (1976.): Popisi i obračuni u XV i XVI stoljeću, Zagreb. Požega i požeška županija u srednjem vijeku, grupa autora (1977.), Požega , Heller, G. (1975):74 u (vidi Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia. Serija I, sv.1-5, Budimpešta ).

90 88 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Zračna snimka utvrde Sv. Ivan Trnava (foto: M. Hucaljuk, 2013.) Air shot of the circular fortress sv. Ivan Trnava (photo: M. Hucaljuk, 2013) u nizinskom području nedaleko od potoka Starča. Građevni ostatci utvrde nisu se sačuvali tijekom proteklih stoljeća. S obzirom na položaj, riječ je o tipu nizinske utvrde koju je u srednjem vijeku vjerojatno okruživala močvara. 63 Zemljano barsko gradište bilo je branjeno dvama masivnim koncentričnim nasipima i opkopima koji su bili ispunjeni vodom 64 (sl. 12, 13). Kružna ili ovalna gradišta i utvrde kao tlocrtni oblik u građenju fortifikacija starijeg su podrijetla, čiji utjecaji sežu još od od ilirsko-keltskih vremena. 65 Neka kružna barska gradišta imaju kontinuitet trajanja od prapovijesnih razdoblja pa sve do srednjeg vijeka, prilagođavajući ih djelomično sustavima obrane. Kružni ili koncentrični tlocrti barskih gradišta na kojima su se nalazile utvrde nalazimo u nizinama Slavonije (Kolođvar, Levanjska Varoš odnosno Nevna kod Đakova) (sl. 14). Neki od tih lokaliteta nizinskih utvrda i gradišta uništeni su recentnim zahvatima obrađivanjem zemljišta (Krndija, Gorjani, Podgorje). 66 U zapadnom dijelu Slavonije u okolici Nove Gradiške trajno su uništena neka nizinska kružna gradišta i utvrde kao što su Prvča i Jakuševa Gradina. Ove dvije utvrde bile su djelomično vidljive u svom tlocrtu sve do druge polovine 20. stoljeća. Kružne tlocrte gradišta i utvrda nalazimo i u zapadnom brdskom području Đakovštine (Ratkov Dol 13 Situacija tlocrt utvrde Sv. Ivan Trnava (crtež: R. Ivanušec, 2013.) Layout ground plan of the fortress sv. Ivan Trnava (drawing: R. Ivanušec, 2013) Radanovac, Podgorje) te na obroncima Psunja (Šagovina) (sl. 15) i Krndije (Crni potok Gradište). 67 Osim u Slavoniji, gradišta kružnog tlocrta zastupljena su i u Podravini (Gorbonok kod Kloštra Podravskog, Komornica i dr.) 68 i na Bilogori (Stari grad Čvrstec, Orlovac, Međurača, Stara Ploščica Grčina i dr.) 69 Vanjski promjer križarske utvrde Sv. Ivan Trnava iznosio je 107,40 x 107,40 metara. U pogledu prostornih dimenzija ova utvrda ubraja se u skupinu većih koncentričnih gradišta i utvrda na području Slavonije. Središnja jezgra utvrde imala je čeverokutni oblik blago zaobljenih uglova. Veličina središnje jezgre iznosila je 38 x 24,20 m. Osim močvarnog i podvodnog tla i vode u grabama, sustav obrane ovisio je i o 63 Da se radi o izrazito podvodnom tlu, ukazuje konstantno zadržavanje vode u glavnom opkopu tijekom čitave godine, neovisno o izmjeni godišnjih doba i količini atmosferskih padalina. 64 S obzirom na uobičajni tlocrtni oblik kružnih barskih utvrda s jezgrama koje okružuju tri grabe, pretpostavljamo da je izvorno ova utvrda mogla imati i treći obrambeni opkop i nasip koji je s vremenom poravnat prilikom obrađivanja okolnog zemljišta. 65 Lovrenović, Ž., (1989): Srednjovjekovne gradine u Bilogori, Arheološka istraživanja u Podravini i kalničko bilogorskoj regiji, Posebna Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb,14: Karač, Z. (2014) : Srednjovjekovne utvrde i gradišta na području Đakovštine, rekognosciranje terena i topografija, Ascender historim Zbornik u čast Milana Kruheka, Zagreb: Ivanušec, R.(2010): Neke srednjovjekovne utvrde Brodskoposavske županije, Katalog izložbe ; Srednjovjekovno gorsko gradište Crni potok kružnog je tlocrta i nalazi se na 343 n/m, udaljeno 600 m od utvrde Bedemgrad. Kružna utvrda sastojala se od tri koncentrična obrambena jarka. U središnjem dijelu utvrde nalazila se kamenom zidana branič-kula kvadratnog tlocrta veličine 10,5 x 10,5 m. Vanjski promjer utvrde iznosio je 51,5 x 50,5 m. Na lokalitetu utvrde pronađeni su ulomci srednjovjekovne i prapovijesne keramike. ( MK-UZKB- Konzervatorski odjel Osijek, Odjel dokumentacije i arhive). 68 Lovrenović, Ž. (1985): Srednjovjekovne gradine u podravskoj regiji, Podravski zbornik,koprivnica: Lovrenović, Ž. (1989): isto: , , 151, 156, 153, 159.

91 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) Zračna snimka kružne utvrde Kolođvar (foto: M. Topić, 2014.) Air shot of the circular fortress Kolođvar (photo: M. Topić, 2014) jačini vanjskih obrambenih nasipa. Prvi masivni obrambeni nasip danas je većim dijelom deformiran i nejednake je debljine u rasponu od 6 do 7 m. Drugi nasip bio je upola tanji i debljina je iznosila otprilike 3 m. Dosadašnja arheološka istraživanja na četverokutnoj jezgri utvrde otkrila su značajniju količinu građevinskog materijala, manje količine riječnog zaobljenog kamena, ulomaka rimskih opeka, tegula i srednjovjekovnih opeka. Od nalaza arheoloških istraživanja posebno se izdvaja rimska tegula s prikazom samostrijela (sl. 16). U istraženim arheološkim slojevima pronađeno je vrlo malo srednjovjekovnih opeka, tek nekoliko cjelovitih komada romaničkih dimenzija 22 x 9 x 5 cm koje su karakteristične za razdoblje 13. stoljeća. Pored građevinskog materijala na jezgri utvrde i na obrambenim nasipima, u okolici utvrde su pronađeni i mnogobrojni ulomci srednjovjekovne keramike iz razdoblja stoljeća. 70 Značajan je nalaz cjelovite keramičke čaše koja pripada čašama konkavna oblika koja se širi prema otvoru (sl. 17). Ukrašena je nizovima naglašenih rebara i oslikana crvenom bojom. Takve čaše mogu se datirati u 14./15. st., a primjeri takvih čaša pronađeni su na više kasnosrednjovjekovnih lokaliteta u Hrvatskoj. 71 U ovoj fazi arheološkog istraživanja utvrde, mala količina građe i izostanak tragova zidova na jezgri ukazuju na pretpostavku da je utvrda Sv. Ivan Trnava vjerojatno bila građena kombinacijom zemlje i drva. Na području Slavonije 70 Prilikom rekognosciranja terena na parcelama južno od lokacije utvrde pronađena je prapovijesna kasnobrončana keramika. Pored kasnobrončane keramike na nekih 1,5 km na lokaciji pod nazivom Groblje pronađena je prapovijesna keramika starčevačke kulture. 71 Sekelj, Ivan i Tkalčec,T. (2002.): Kasnosrednjovjekovna keramika s nekih gradišta iz okolice Kutine i Garešnice, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu,19/2002,177 (T.5.5). 15 Situacija kružni tlocrt utvrde Šagovina (crtež: R. Ivanušec, 2013.) Layout circular ground plan of the fortress Šagovina (drawing: R. Ivanušec, 2013) gradnja drvom bila je zastupljena do 14. stoljeća. 72 Primjeri utvrda građenih od drva su Krndija, Ratkov Dol Radanovac, vjerojatno plemićki grad u Gorjanima i u najranijoj fazi Virovitica, Ilok i Valpovo. 73 S obzirom na početne kampanje arheoloških istraživanja lokaliteta utvrde, za sada nemamo dovoljno podataka na temelju kojih bismo sa sigurnošću mogli odrediti izgled tog drvenog utvrđenja. Od tragova fortifikacija, prije početka istraživanja, evindentirano je samo kružno ulegnuće u sjevernom dijelu pravokutne jezgre, za koje se istraživanjem potvrdilo da je cisterna za vodu. Središnja jezgra utvrde vjerojatno je bila branjena jakim palisadama. S obzirom na blago povišenje terena u jugoistočnom uglu središnje 72 Tomičić, Ž. (2003): Na tragu srednjovjekovnog dvora knezova Iločkih (Újlaki), Prilozi Instituta za arheologiju, Zagreb, 20: Karač, Z. (1991) : Gradište Ratkov Dol-Radanovac, srednjovjekovna utvrda kod Đakova, Obavijesti arheološkog društva, Zagreb, 1: 31-34; Karač, Z. (1991) Srednjovjekovna utvrda Krndija kod Đakova, Obavijesti arheološkog društva, Zagreb, 2:59-62; Regan, K. (2006): Gorjani Srednjovjekovno sijelo plemićke obitelji Gorjanskih, Scrinia Slavonica, Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 6: 132; Sekulić-Gvozdanović, Sena (1984): Srednjovjekovni burg jezgra urbanizma kasnije Virovitice, Virovitički zbornik , Virovitica: ; Horvat, Z. (2012): Analiza srednjovjekovne faze gradnje dvorca Odeschalchi, nekadašnjeg palasa Nikole Iločkog, kralja Bosne, Prilozi Instituta za arheologiju, Zagreb,vol/19, 2002.:

92 90 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Sv. Ivan Trnava, rimska tegula s crtežom samostrijela (foto: M. Mihaljević) Sv. Ivan Trnava, Roman tegula with drawing of crossbow (photo: M. Mihaljević) jezgre, vjerojatno se radi o poziciji nekog fortifikacijskog objekta utvrde, branič-kule ili drvene promatračnice. Debljina prvog nasipa 6 7 m ukazuje na to da se na njemu također nalazila palisada. Na drugom, tanjem obrambenom nasipu debljine 3 m vjerojatno su bile postavljene drvene zapreke od koso položenih zašiljenih drvenih kolaca. Utvrde koje su građene na podvodnim terenima i branjene močvarama imale su izrazitih problema s postavljanjem temelja, pa je kod njih veća primjena gradnje u drvu. 74 Drugi građevinski materijali, kao što su kamen i opeka, vjerojatno su se koristili za dodatno učvršćivanje bočnih stranica središnje jezgre i obrambenih koncentričnih nasipa koji su bili izloženi vodi. ZAKLJUČAK Posljednjih nekoliko godina u suradnji Gradskog muzeja Nova Gradiška i Konzervatorskog odjela u Slavonskom Brodu započeto je sustavno rekognosciranje srednjovjekovnih gradišta zapadnog dijela Brodsko-posavske županije kojim je terenski pregledana većina do sada poznatih lokaliteta srednjovjekovnih utvrda. Pored već poznatih lokaliteta srednjovjekovnih utvrda, rekognoscirana su neka područja za koja se pretpostavljalo da su moguće lokacije srednjovjekovnih utvrda. Iz te skupine svojim se karakteristikama posebno izdvajaju lokaliteti utvrda križarskih viteških redova templara i ivanovaca (Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava) koji su otkriveni u brdskom sjeveroistočnom dijelu općine Okučani, odnosno u ravničarskom dijelu susjedne općine Gornji Bogićevci. Brojnost i rasprostranjenost lokaliteta križarskih viteških redova (Pakrac, Čaklovac, Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava) ukazuje na izrazito geostrateško značenje prostora južno od Psunja pa sve do rijeke Save u razdoblju srednjeg vijeka. Prema povijesnim izvorima križarski viteški redovi templari na ove prostore dolaze već početkom 13. stoljeća. U isto vrijeme, ali i kasnije ovdje su prisutni i 74 Horvat, Z. (2008.): isto, Sv. Ivan Trnava, keramička čaša, st. (foto: M. Mihaljević) Sv. Ivan Trnava, ceramic glass, 14 th -15 th century (photo: M. Mihaljević) ivanovci koji za sjedište svog preceptorata odabiru Pakrac castrum s Joannis de Pucruch. Povijesni izvori iz 13. stoljeća navode da su viteški križarski redovi uključeni u borbu s bosanskim hereticima (bogumilima), što je uz obranu hodočasničkih puteva i prometnih koridora vjerojatno jedan od razloga brojnosti njihovih utvrda na relativno malom prostoru. Međusobna udaljenost 5 lokaliteta križarskih viteških utvrda iznosi 6,4 11,5 km. Kako su arheološka istraživanja u početnoj fazi, za sada imamo samo preliminarnu sliku o morfološkim karakteristikama njihovih utvrda i fortifikacijskih građevina na tim lokalitetima. Međutim, već dosadašnja arheološka i konzervatorska istraživanja ukazuju na neke odrednice i specifičnosti zbog kojih utvrde Račeša i Cage Lješnica možemo datirati u 13. stoljeće, a utvrdu Sv. Ivan Trnava u 14. stoljeće. Templarska utvrda Račeša mogla je biti građena i ranije, u prvoj polovini 13. stoljeća, na što nam ukazuje njezina vrlo rana obnova i pregradnja, koju možemo datirati u drugu polovinu 13. stoljeća, a koja je morala biti poduzeta nakon nekog većeg razaranja utvrde. U pogledu tipoloških odrednica lokalitet križarske utvrde Račeša pripada skupini kombiniranih utvrda koje su smještene na brdovitim područjima, u blizini vode. Ovakve

93 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) 91 utvrde koriste za sustav obrane fortifikacijske elemente nizinskih i gorskih utvrda. S obzirom na smještaj u blizini potoka, središnja ovalna jezgra utvrde bila je branjena obrambenim opkopima koji su danas u većem dijelu uništeni, te masivnim ovalnim odsječkom na zapadnoj strani utvrde. Voda u obrambenim opkopima nije se nalazila svo vrijeme, već se propuštala zasebnim regulacijama, ovisno o prijetećoj opasnosti i izmjeni godišnjih doba. S druge strane, lokalitet križarske viteške utvrde Cage Lješnica posjeduje sve karakteristike gorske utvrde i položaja koji koriste izduljene grebene koji su odijeljeni poprečnim grabama i branjeni na bočnim stranama strmim bokovima. Utvrda se sastojala od ovalne i kvadratične jezgre i jednog manjeg odsječka. Izduljeni greben odjeljuju duboki poprečni obrambeni opkopi. Fortifikacijski sklop okruživao je s vanjske strane obrambeni zid. U odnosu na lokalitete koje se nalaze na brdovitom području (Račeša, Cage Lješnica), lokalitet križarske ivanovačke utvrde Sv. Ivan Trnava pripada tipu nizinskih utvrda koje su bile u srednjem vijeku okružene močvarom. Sustav obrane bio je zasnovan na dvostrukim ili trostrukim opkopima u kojima se nalazila voda. Kružna ili ovalna gradišta i utvrde kao tlocrtni oblici u građenju fortifikacija starijeg su podrijetla i vuku svoje korijene još od ilirsko-keltskih vremena. Vanjski promjer gradišta iznosio je 107,40 x 107,40 m te je ovo jedno od većih koncentričnih gradišta na području Slavonije. Nizinsko (barsko) zemljano gradište sastoji se od četverokutne jezgre blago zaobljenih uglova veličine 38 x 24,20 m, koju okružuju dva masivna koncentrična nasipa i opkopa. Budući da je podignuta na podvodnom močvarnom terenu, vjerojatno na suhoj gredi, voda se nalazila u grabama očito tijekom cijele godine. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja i tlocrtnoj projekciji urušenih zidova, u usporedbi lokaliteta križarskih utvrda Račeša i Cage Lješnica postoje neke sličnosti u primijenjenim tlocrtnim oblicima. Na jednoj i drugoj utvrdi, na njihovim jezgrama, bile su izgrađene pravokutne građevine omjera stranica M 1:2, na Račeši 36 x 18 m, na utvrdi Cage Lješnica 24 x 12 m. Na pravokutnoj građevini utvrde Račeša, na njezinoj južnoj strani, nalazio se rizalitno istaknuti objekt veličine otprilike 10 x 10 m u odnosu na bočni zid građevine. Njegova veličina upućuje na pretpostavku da se vjerojatno radi o mogućoj poziciji branič-kule. Upotreba geometrijskog lika pravokutnika govori da su ove dvije utvrde vjerojatno imale romanički kaštelni tip tlocrta kakve susrećemo tijekom 13. stoljeća. Takve utvrde najčešće su imale jednu ili dvije branič-kule. Veličina lokaliteta utvrda Račeša (98 x 54 m) i Cage Lješnica (140 x 50 m) ukazuje na to da su se na prostoru utvrde ili u njihovoj blizini nalazili i gospodarski objekti (konjušnice i druge pomoćne zgrade). Na prostoru lokaliteta utvrde Račeša, zbog njezina smještaja u prostoru uz vodotok potoka Rašaške te zbog činjenice da je utvrda imala samo jednu jezgru, gospodarski objekti bili su vjerojatno smješteni istočno od lokacije same utvrde. Na utvrdi Cage Lješnica gospodarski objekti vjerojatno su se nalazili na kvadratičnoj jezgri zapadno od središnje ovalne jezgre. Strukturne odrednice, općenito građevinski materijali primijenjeni u izgradnji ovih utvrda različiti su i variraju od izrazito kvalitetne građevne strukture zidova zidane klesancima od kamena pješčenjaka (Račeša), do upotrebe u najvećoj mjeri koherentnog građevinskog materijala (kamena i rimskih i srednjovjekovnih opeka) na lokalitetu križarske utvrde Cage Lješnica. Kod treće križarske utvrde, Sv. Ivana Trnave kod Gornjih Bogićevaca, korišteno je drvo koje se najvećim dijelom koristilo kao građevni materijal za izgradnju utvrda na nizinskim močvarnim i podvodnim terenima. Najznačajni nalaz arheološke kampanje jest otkriće zidova prostorija (P I i P II) pravokutne građevine na lokalitetu templarske utvrde Račeša, koji su po načinu zidanja i klesarskoj obradi kamena jedinstven primjer u građenju srednjovjekovnih fortifikacija na prostoru Slavonije, ali i šire. Po svemu sudeći, riječ je o kvalitetnoj arhitekturi koju su vjerojatno gradili strani majstori i klesarske radionice. Pored nalaza zidova fortifikacijske pravokutne građevine, pronađeni su i drugi vrijedni pokretni nalazi (dijagonalna svodna rebra profilirana bademastom profilacijom, templarska nadgrobna ploča, te mnogobrojni ulomci srednjovjekovne keramike, oružja, oruđa i sl.). Gledajući u cjelini unutar korpusa srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture Hrvatske, arheološki lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica i Sv. Ivan Trnava kod Gornjih Bogićevaca posjeduju izrazitu spomeničku vrijednost i arheološki potencijal za daljnje proučavanje i istraživanje njihove fortifikacijske arhitekture.

94 92 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske LITERATURA Andrić, S. (1998.): Benediktinski samostan Sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina 4, Andrić, S. (2005.): Područje požeške županije u srednjem vijeku, Raukarov zbornik (ur. Neven Budak, Zagreb, FF, Odsjek za povijest Adamček, J. (1977.): Požega i požeška županija u srednjem vijeku, Monografija Požege: , Slavonska Požega Bösendorfer, J. (1910.): Crtice iz Slavonske povijesti, Osijek Buturac, J. (1934.): Župe požeškog arhiđakonata g , Crtice, Bogoslovska smotra, Vol. 22, No. 1, Zagreb Buturac, J. (1984.): Arhiđakonat Svetačje (Zinche), Popis župa zagrebačke biskupije i godine, Poseban otisak iz Starine, Knjiga 59:52-59, Zagreb Buturac, J (2004.): Pisani spomenici Požege i okolice ( ), Jastrebarsko Čoralić, L. (1997.): Put, putnici, putovanja Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb Degmedžić, I. (1977.): Požega i okolica, Studije o razvoju naselja, Monografija Požege, Slavonska Požega, Dobronić, L. (1984.): Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga 406, Zagreb Dobronić, L. (1984.): Viteški redovi Templari i Ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb Dobronić, L. (2002.): Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb Džajić, Z. (1989.): Novogradiško područje u predhistoriji i antici (katalog izložbe), Zavičajni muzej Nova Gradiška Engel, P. (2001.): Hungary in the Late Middle Ages, CD-ROM izdanje, Budimpešta Gorenc, M. Damevski, V. Džajić, Z. (1975.): Antičko ladanje i rimske vile u Benkovcu-Cagama, (katalog izložbe), Nova Gradiška Gračanin, H. (2010.): Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica 10/2010., 9-69 Gračanin, H. (2010.): Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica 10 (1), 9-69 Heller, G. (1975.): Comitatus Poseganensis: 20, München Horvat, Z. (1967./68.): Topusko pokušaj rekonstrukcije tlocrta, posebni otisak Zbornika Peristil 10/11, Zagreb Horvat, Z. (1980.): Dominikanska crkva u Čazmi, Vijesti muzealaca i konzervatora, Zagreb Horvat, Z. (1992.): Katalog gotičkih profilacija, Zagreb Horvat, Z. (2012.): Analiza srednjovjekovne faze gradnje dvorca Odescalchi, nekadašnjeg palasa Nikole Iločkog, kralja Bosne, Prilozi Instituta za arheologiju, Zagreb, vol/19, 2002., Horvat, Z. (2008.): Pozicije burgova tijekom st., Prostor, Zagreb, 1(35) Ivanušec, R. (2010.): Franjevačka crkva sv. Antuna Padovanskog u Našicama konzervatorsko istraživanje i obnova, Našice Ivanušec, R. (2013.): Neke utvrde Brodsko-posavske županije, Zagreb (katalog izložbe) Karač, Z. (1/1991.): Gradište Ratkov Dol-Radanovac, srednjovjekovna utvrda kod Đakova, Obavijesti arheološkog društva, Zagreb Karač, Z. (2/1991.): Srednjovjekovna utvrda Krndija kod Đakova, Obavijesti arheološkog društva, Zagreb Karač, Z. (2014.): Srednjovjekovne utvrde i gradišta na području Đakovštine, rekognosciranje terena i topografija, Ascender historim Zbornik u čast Milana Kruheka, Zagreb: Karbić, M. (2005.): Posjedi plemićkog roda Borića bana do sredine XIV. stoljeća, Scrinia Slavonica 55: Kempf, J. (1910.): Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije, Požega Klaić, N. (1990.): Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb Kukuljević, I. (1886.): Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj, Zagreb Lovrenović, Ž. (1985.): Srednjovjekovne gradine u podravskoj regiji, Podravski zbornik, Koprivnica: Lovrenović, Ž.(1989.): Srednjovjekovne gradine u Bilogori, Arheološka istraživanja u Podravini i kalničko bilogorskoj regiji, Posebna izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb, 14: 139. Matić, T. (2009.): Balkanski križonoše: ekonomska i politička uloga templara na hrvatskom prostoru, Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 41, Zagreb Marković, M. (2002.): Slavonija povijest naselja i podrijetlo stanovnika, Golden Marketing, , Zagreb Matković, M. (2013.): Kasnosrednjovjekovne utvrde novogradiškog kraja, diplomski rad, Zagreb Mihaljević, M. Ivanušec, R. (2013.): Konzervatorsko arheološko istraživanje templarske utvrde Rašaška u 2012., Izvješće, Gradski muzej Nova Gradiška i Konzervatorski odjel u Slavonskom Brodu, Slavonski Brod Nova Gradiška (1998.): U povodu 250. obljetnice osnivanja grada (grupa autora), Nova Gradiška Pernoud, R. (2008.): Templari prava istina o tajnovitom viteškom redu, Split Radić, M. Bojčić, Z. (2004.): Srednjovjekovni grad Ružica, Muzej Slavonije Osijek, Osijek Regan, K. (2006.): Gorjani Srednjovjekovno sijelo plemićke obitelji Gorjanskih, Scrinia Slavonica, Godišnjak Podružnice za povijest Slavobije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 6: 132. Sekulić-Gvozdanović, S. (1984.): Srednjovjekovni burg jezgra urbanizma kasnije Virovitice, Virovitički zbornik , Virovitica: Smičiklas, T., Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III (1905), V (1907), IX (1911), XIII (1915), XIV (1916), JAZU

95 Lokaliteti križarskih utvrda Račeša, Cage Lješnica, Sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci) 93 Szabo, Gj. (1909.): Lijesnica, historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, sv. X. 1908/9., Zagreb Szabo, Gj. (1920.): Sredovječni gradovi Hrvatske i Slavonije: , Zagreb Šanjek, F. ( 1975.): Bosanski humski krstjani i katarskodualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb Tomičić, Ž. (2003): Na tragu srednjovjekovnog dvora knezova Iločkih (Újlaki), Prilozi Instituta za arheologiju, Zagreb, 20: Trošćan, Z. (2000.): Arheološka topografija općine Nova Gradiška, Godišnjak Matice hrvatske, Nova Gradiška IZVORI I ILUSTRACIJE MKUZKB-KOSB-KOS MKUZKB-KOSB-FF Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu spomenika kulture, KO Slavonski Brod, Mihaljević, M. Ivanušec, R. (2012.): Elaborat izvješće o arheološko-konzervatorskim istraživanjima Rašaške Summary CRUSADER FORTRESS SITES RAČEŠA, CAGE LJEŠNICA, SV. IVAN TRNAVA (GORNJI BOGIĆEVCI) The paper presents former results of reconnaissance, archaeological archaeological and conservation research indicate that those are valuable medieval fortification architecture sites dating back to the 13 th and conservation research of crusader fortress sites Račeša, Cage Lješnica, and sv. Ivan Trnava (Gornji Bogićevci), which in the late Middle Ages were part of the Požega County, while today they are in the Hospitaller. The crusader fortress sites Račeša, Cage Lješnica, and and 14 th century, which belonged to the Templars and the Knights region of the Municipalities of Okučani and Gornji Bogićevci, in the sv. Ivan Trnava Gornji Bogićevci differ in their position in the area, western part of the Brod-Posavina County. The results of three-year size, morphology and use of materials during construction.

96 94 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

97 95 Marija Mihaljević, Zorislav Horvat, Marina Matković Arheološka istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola 2013./2014. Marija Mihaljević UDK: 902.2( Ivandol) 2013/2014 Gradski muzej Nova Gradiška Izvorni znanstveni rad/original Scientific Paper HR Nova Gradiška, Trg kralja Tomislava 7 Primljen/Received: Zorislav Horvat HR Vrbovec, Zagrebačka 17 Marina Matković HR Nova Gradiška, Vinogradska 103 Ključne riječi: rotunda, srednji vijek, Odolja, ban Borić Key words: rotunda, Middle Ages, Odolja, Ban Borić U radu se predstavljaju rezultati prve i druge sezone sustavnog arheološkog istraživanja lokaliteta Njive kod Ivandola. Iskopavanjima je otkrivena rotunda građena od klesanaca, mnoštvo romaničke i gotičke kamene plastike te dječji grobovi ukopani uz vanjske zidove rotunde. Pretpostavlja se da je riječ o srednjovjekovnom posjedu Odolja koji je pripadao rodu bana Borića. UVOD Istraživanja lokaliteta Njive Ivandol započela su godine, kada je Gradski muzej Požega proveo probna istraživanja, pod vodstvom arheologinje i tadašnje ravnateljice muzeja Dubravke Sokač Štimac. Prilikom istraživanja otkriven je na južnom dijelu povišenog platoa polukružni zid u dužini od 7 m, debljine 0,90 m i visine do 1 m. Osim ovog zida, na istočnoj strani platoa pronađena su tri kosturna ukopa, orijentirani sjever jug, s glavama na jugu. Osim ovih ukopa, pronađeno je i dosta dislociranih kostiju. Od pokretnih nalaza pronađeno je dosta ulomaka srednjovjekovne keramike, metalnih uporabnih predmeta (čavli, klinovi, kopče, karike itd.) te jedna metalna aplika s prikazom ljiljana. 1 U proljeće godine ponovno se pristupilo istraživanju lokaliteta, kada je obavljeno uklanjanje visokog i niskog raslinja te raščišćavanje lokaliteta kako bi se u kolovozu mogla obaviti konzervatorsko-arheološka istraživanja, ovaj put u suradnji Gradskog muzeja Nova Gradiška i Konzervatorskog odjela u Požegi. Istraživanja je vodila dr. sc. Marija Mihaljević, a sredstva za obavljanje radova osiguralo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (sl. 1, 2). Kao stručni suradnici sudjelovali su Dubravka Sokač Štimac, dipl. arheolog, prof. i dr. sc. Zorislav Horvat, dipl. ing. arh. koji je analizirao nepokretne nalaze i arhitektonsku plastiku. GEOGRAFSKI POLOŽAJ Arheološki lokalitet Njive Ivandol nalazi se u Požeško slavonskoj županiji oko 14 km zapadno od Požege, u blizini županijske ceste koja povezuje Požegu s Novom Gradiškom. Naselja Ivandol i Busnovi najbliža su naseljena mjesta; od sela Busnovi lokalitet se nalazi oko 2 km jugozapadno, a od sela Ivandol oko 1,5 km južno. Lokalitet je smješten na sjevernim padinama Požeške gore, koje su pokrivene bjelogoričnom i mješovitom šumom. U blizini su veća uzvišenja Smiljevača (486 m nv) oko 500 m jugozapadno od lokaliteta i najviši vrh Požeške gore Kapavac (618 m nv) oko 3 km jugoistočno od lokaliteta (sl. 3). U blizini su i vodotoci Bojana, Kosovac i Zagulin. Kršćansko groblje obližnjih naselja 2 nalazi se u neposrednoj blizini lokaliteta, oko 10 m jugozapadno, na 356 m nv. Arheološki lokalitet smješten je na izduženom grebenu sa središnjim uzvišenjem, orijentiranom u smjeru SZ JI, azimut 315º SZ. POVIJESNI PODATCI Prema dosadašnjim spoznajama, smatra se da se na prostoru današnjeg naselja Ivandol u srednjem vijeku nalazio posjed Odolya (Odola/Odolja). Posjed se prvi put spominje u povelji iz godine kojom kralj Andrija II. potvrđuje templarskom redu više posjeda, između kojih i Odolin 1 Rezultati probnog istraživanja provedenog godine nisu objavljeni, stoga smo se poslužili terenskom dokumentacijom koju nam je srdačno ustupila prof. Dubravka Sokač Štimac. 2 Groblje katoličkog i pravoslavnog stanovništva naselja Busnovi i Ivandol, danas postoji novo mjesno groblje u Ivandolu, dok se na ovom groblju obavlja tek poneki ukop u već postojeća grobna mjesta.

98 96 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Zračna snimka rotunde na lokalitetu Njive - Ivandol, uz staro groblje (foto: M. Hucaljuk) Air shot of the rotunda at the locality of Njive - Ivandol, along the old graveyard (photo: M. Hucaljuk) 2 Istraživanja lokaliteta Njive - Ivandol godine (foto: M. Mihaljević) Research of the locality of Njive - Ivandol in 2013 (photo: M. Mihaljević) posjed. Tom prilikom navodi se da Odola, unuk bana Borića, daruje templarskom redu zemlje koje čine obrađeno i neobrađeno zemljište, šume, livade, vinogradi i ribnjaci, a navodi se i crkva sv. Marije osnovana u središtu posjeda (...cum ecclesia sancte Maria in medio fundata... ). 3 U srednjem vijeku ovaj je posjed graničio s posjedom Koprivna (današnja Koprivna) 4, čije su dijelove u 14. stoljeću posjedovali Odolini unuci (1349. kao posjednici dijela posjeda Koprivna spominju se Nikola i Juraj, Odolini unuci) 5, a pripadao je požeškoj županiji. Crkva sv. Marije ponovno se spominje godine, kao ecclesia B. V. Marie de Odolya 6, a dolaskom Turaka na ove prostore posjed je napušten te je pripao požeškim spahijama 7. Neki autori mišljenja su da se posjed Odolya nalazio u Požeškoj županiji, upravo zbog opisanih granica posjeda koje templari dobivaju (npr. Szabo 8, Buturac 9, Karbić 10 ), a možda najuvjerljiviji podatak o ubikaciji tog srednjovjekovnog posjeda donosi Nenad Moačanin u svome radu o turskim popisima u požeškom kraju, gdje se navodi podatak: Ivan Dol, srednjovjekovna 3 Smičiklas, T. (1905.): Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae/Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. III, Zagreb, str. 98; Klaić, N. (1983.): Srednjovjekovna Bosna, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str Heller, G. (1975.): Comitatus Poseganensis, München, str Karbić, M. (2005.): Posjedi plemićkog roda Borića bana do sredine XIV. stoljeća, Scrinia Slavonica, vol. 5, 48 61, str Heller, G. (1975.): nav. dj.: str Marković, M. (2002.): Slavonija povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden Marketing, Zagreb, str Szabo, Gj. (1908./1909.): Lijesnica. Historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva X, Zagreb, 40 46, str Buturac, J. (2004.): Pisani spomenici Požege i okolice ( ), Naklada Slap, Jastrebarsko, str Karbić, M. (2005.): nav. dj.: str. 54. Odolja 11. Nadalje, u popisu vojvodstva Brestovac iz godine navodi se da u selu Ivandol nema ostataka crkve ili dvorca, da je naseljeno vojnicima katoličke vjere koji ne znaju za kršćanskog zemljišnog gospodara, a pripadaju spahiji u Požegi 12. Moguće je da je crkva sv. Marije potpuno uništena u naletu turskih osvajanja 13, a stanovništvo raseljeno ili ubijeno, čime je ostao prazan prostor i zaborav nekoć važnog i velikog posjeda Odolje. ROTUNDA U početnim iskapanjima godine otkriveni su temelji građevine kružnog tlocrta. Nije nam sasvim poznata namjena otkrivene rotunde, ali ona bi nam svakako mogla pomoći u razumijevanju tlocrta, konstrukcije kao i razine izvedbe rotunde (sl. 4, 5). U svakom slučaju nađeno ziđe od klesanaca govori o njezinoj značajnoj namjeni i važnosti njezina graditelja (sl. 6). Pretpostavljamo da je ivandolsku rotundu dao izgraditi ban Borić, možda kao grobnicu, mauzolej za sebe i svoje potomke. Vanjski promjer temelja rotunde iznosi 510 cm, a unutrašnji 340 cm (debljina zida iznosi 98 cm, tj. 3 stope = 3', veličine 32,5 cm). Ispred kružnog dijela rotunde prizidan je pravokutni aneks, veličine 4,0/3,7-4,3 m, koji se može 11 Moačanin, N. (2003.): Požega i požeština u sklopu Osmanlijskog carstva ( ), Naklada Slap, Jastrebarsko, str Sršan, S. (2000.): Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, str Stanje koje je nastupilo u ovim krajevima prikazano je popisom koji navodi Sršan, a mogli bismo reći da je to stanje tzv. pravnog dvovlašća kada kaže da je Ivandol naseljen vojnicima katoličke vjeroispovijesti, ali da oni još uvijek pravno pripadaju spahiluku u Požegi. Treba istaknuti da pridošli katolički vojnici nisu morali znati za ostatke katoličkih crkava koje su porušene ratnim djelovanjima. 13 Međutim, i nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, mnoge su ruševine starijih građevina korištene kao kamenolomi za gradnju seoskih kuća pa i Rudine.

99 Arheološka istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola 2013./ Položaj lokaliteta Njive - Ivandol na karti The position of the locality Njive - Ivandol on the map 4 Tlocrt rotunde na lokalitetu Njive - Ivandol: a) donja etaža, arhitektonska snimka (zanemarena su oštećenja, crtež: Z. Horvat); b) zračna snimka rotunde (foto: M. Hucaljuk) Layout of the rotunda at the locality of Njive - Ivandol: a) lower floor, architectural shot (damages have been disregarded, drawing: Z. Horvat); b) air shot of the rotunda (photo: M. Hucaljuk) smatrati pomoćnim prostorom. Uz aneks se nalazilo stubište kojim se spuštalo u donji dio rotunde pa se odmah može pretpostaviti i postojanje gornje etaže. Nastavak iskopavanja godine dao je više podataka za razumijevanje ove građevine: rotunda je imala i polukružnu apsidu (sl. 7), što je određuje kao objekt sakralne namjene. U rotundi je većim dijelom sačuvan prvotni pod od jakih kamenih ploča (sl. 8), koje su u centralnom dijelu bolje, a u apsidi slabije sačuvane. Aneks, približno pravokutna tlocrta, bio je zasebna prostorija, nekada odvojena vratima od centralnog prostora rotonde; širina vrata iznosila je jedva 50 cm. U jugoistočnom kutu aneksa nađene su dvije spojene niše (sl. 9), koje po tragovima gorenja sugeriraju da je u njima bilo ognjište. Ipak, daljnja bi istraživanja trebala pokazati nije li to tek sekundarna uporaba u nekim kasnijim razdobljima (ovakve spojene niše nalazimo npr. na kaminu u palasu burga Ružice). U aneksu nije sačuvan pod, no ovdje se umjesto poda mogao nalaziti i estrih zaravnata i zaglađena mješavina vapna i pijeska. Uz lijevu, zapadnu stranu aneksa izvedeno je stubište, ugrađeno u zid veće debljine: širina stubišta je jedva 63 cm. U donji dio stubišta, kojim se pristupalo u donju etažu rotunde i koje je najbolje sačuvano, ugrađene su dvije fino

100 98 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Rotunda na lokalitetu Njive - Ivandol, pogled s juga (foto: M. Mihaljević) Rotunda at the locality of Njive - Ivandol, view from the south (photo: M. Mihaljević) 8 Ulaz u aneks i popoločenje rotunde na lokalitetu Njive - Ivandol, pogled s jugozapada (foto: M. Hucaljuk) Entrance to the annex and tiling of the rotunda at the locality of Njive - Ivandol, view from the south-west (photo: M. Hucaljuk) 6 Lokalitet Njive - Ivandol: detalj klesanca (foto: M. Mihaljević) Locality of Njive - Ivandol: detail of ashlar (photo: M. Mihaljević) 9 Niše u južnom kutu aneksa rotunde na lokalitetu Njive - Ivandol moguće ognjište (?) (foto: M. Mihaljević) Niches in the southern corner of the annex to the rotunda at the locality of Njive - Ivandol possibly a hearth (?) (photo: M. Mihaljević) klesane stube, što govori o kvalitetno zamišljenom i izvedenom objektu. Sačuvane su u cijelosti tek dvije stube, koje su visinom od 26,5 cm za današnje pojmove vrlo visoke, budući da uobičajena visina iznosi 16 cm. Ispod stubišnog kraka izvedena je mala, plitka niša, koja je okrenuta prema prostoru aneksa. Lijeva, zapadna strana srednjeg dijela rotunde najbolje je sačuvano ziđe s fasadnim klesancima. Na istoj strani, na približno najvišem dijelu sačuvanog zida, klesanac ima blagu inklinaciju prema prostoru, što bi mogla biti peta kupole tj. svoda nad donjim dijelom rotunde. 7 Unutrašnjost apside rotunde na lokalitetu Njive - Ivandol (foto: M. Mihaljević) Interior of the rotunda apse at the locality of Njive - Ivandol (photo: M. Mihaljević) FORTIFIKACIJA IZ KASNIJEG DOBA Uz rotundu je pronađen i ostatak podzida zidine, ovalna tlocrta (sl. 1), koji je izveden prilično velikim komadima

101 Arheološka istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola 2013./ Ulomak nepoznate namjene nađen prilikom iskopavanja na lokalitetu Njive - Ivandol: A) arhitektonska snimka: 1-pogled sprijeda, 2-pogled sa strane, 3-poprečni presjek, 4-detalj profilacije (crtež: Z. Horvat); B) fotografija ulomka (foto: M. Mihaljević) Fragment of unknown purpose found during excavations at the locality of Njive - Ivandol: A) architectural shot: 1-front view, 2-side view, 3-cross-section, 4-detail of profile (drawing: Z. Horvat); B) photograph of fragment (photo: M. Mihaljević) 12 Ulomak tranzene prozora (?), pronađen na lokalitetu Njive - Ivandol: A) arhitektonska snimka: 1-pogled sprijeda, 2-pogled odozdo, 3-presjek (crtež: Z. Horvat); B) fotografija ulomka (foto: M. Mihaljević) Fragment of window transenna (?), found at the locality of Njive - Ivandol: A) architectural shot: 1-front view, 2-view from below, 3-section (drawing: Z. Horvat); B) photograph of fragment (photo: M. Mihaljević) 11 Ulomak bifore (?), pronađen na lokalitetu Njive - Ivandol: A) arhitektonska snimka: 1-pogled sprijeda, 2-pogled odozdo, 3-presjek, 4-detalj profilacije; C) pokušaj rekonstrukcije bifore (crtež: Z. Horvat); B) fotografija ulomka (foto: M. Mihaljević) Fragment of bifora (?), found at the locality of Njive - Ivandol: A) architectural shot: 1-front view, 2-view from below, 3-section, 4- detail of profile; C) attempted reconstruction of bifora (drawing: Z. Horvat); B) photograph of fragment (photo: M. Mihaljević) 13 Ulomak malog luka (možda svetohraništa ili zidne niše), pronađen na lokalitetu Njive - Ivandol: A) arhitektonska snimka: 1- pogled sprijeda, 2-pogled straga, 3- pogled odozdo, 4-presjek (crtež: Z. Horvat); B) fotografija ulomka (foto: M. Mihaljević) Fragment of small arch (possibly of the tabernacle or wall niche), found at the locality of Njive - Ivandol: A) architectural shot: 1-front view, 2-back view, 3-view from below, 4-section (drawing: Z. Horvat); B) photograph of fragment (photo: M. Mihaljević) kamena, pa i klesancima, očito spolijima. Najvjerojatnije se radi o zidinama fortifikacijskog objekta podignutog uokolo rotunde krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Ugrađeno kamenje zidina možda je uzeto s rotunde, no kako je ona relativno mali objekt, možda kamenje potječe i s neke hipotetske crkve ili nekog profanog objekta u blizini, ali ta pretpostavka tek treba biti potvrđena nekim budućim istraživanjima. Također možemo pretpostaviti i da je sama rotunda u predosmanlijskom razdoblju mogla biti pregrađena, ili bolje rečeno nadograđena u izviđačku kulu za potrebe obrane. Važno je spomenuti da je svetište crkve sv. Dimitrija u

102 100 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Brončana aplika pronađena na lokalitetu Njive - Ivandol (foto: D. Doračić) Bronze application found at the locality of Njive - Ivandol (photo: D. Doračić) 14 Grob 31, dvojni ukop na lokalitetu Njive - Ivandol (foto: M. Mihaljević) Grave 31, double burial at the locality of Njive - Ivandol (photo: M. Mihaljević) Brodskom Drenovcu (južno od Požege) bilo nadograđeno kao kružna kula. Stoga ivandolska rotunda ne bi bila izuzetak takve prakse na ovom području. Budući da je ivandolska rotunda dimenzijama mali objekt, pretpostavljamo da je u bližoj ili daljoj okolici morao postojati neki veći srednjovjekovni objekt, možda crkva, samostan, rezidencija bana Borića ili nešto slično. Položaj hipotetske crkve mogao je biti više prema jugu, otprilike na sredini groblja, a smjer njezina prostiranja zapad istok ustvari bi bio okomit na smjer grebena, na kojem se nalazila i rotunda. Međutim, rotunda je imala nešto drukčiju orijentaciju (slika 1.). NALAZI ARHITEKTONSKE PLASTIKE Na lokalitetu je nađen veći broj malih ulomaka arhitektonske plastike (sl ). Nađeni ulomci uglavnom su dijelovi kvalitetno zamišljenih i klesanih arhitektonskih elemenata. Iako su neki grublje izrade, treba biti oprezan u donošenju zaključaka: možda je gruba površina nastala uslijed slabije kvalitete materijala krupnozrnatog pješčenjaka koji je ugrađen na vanjsku stranu građevine, pa je tijekom vremena mogao stradati od atmosferilija. I kasnije rušenje građevine moglo je jednako tako pridonijeti stradavanju ploha kamena. Na rotundi su prisutne tri vrste kamena: već spomenuti krupnozrnati pješčenjak, zatim šupljikavi kamen koji podsjeća na kamen iz Bizeka (litotamnijski vapnenac), a koji je korišten i za srednjovjekovno ziđe zagrebačke katedrale. Osim tih dviju vrsta kamena, na rotundi je pronađeno i nekoliko komada sedre, koja se vrlo često rabila za izvedbu svodova zbog svoje lakoće i zadovoljavajuće čvrstoće. Zanimljivo je da na samoj građevini nije nađen niti jedan izvorno ugrađeni profilirani kameni detalj, ali gornja, danas nama potpuno nepoznata etaža možebitne kapele morala je biti obilatije ukrašena profiliranim pojedinostima. Kvalitetno klesani detalji, kao i njihova brojnost ukazuju na to da je rotunda nesumnjivo bila namijenjena nekom imućnom feudalcu, pretpostavljamo banu Boriću. Nađeni su ulomci najvjerojatnije dijelovi okvira portala (sl. 10), jedne bifore (sl. 11), moguće i prozorske tranzene (sl. 12), a tu je i polukružni nadvoj malog raspona, romaničkih značajki možda dio okvira svetohraništa (sl. 13). GROBOVI Prilikom arheoloških istraživanja, uza zidove sakralnog objekta pronađeni su kosturni ukopi, sveukupno 36 grobova, većinom dječjih. Grobovi nisu ukopani u pravilnim redovima, a i orijentacija grobova varira, iako prevladava orijentacija jugozapad sjeveroistok (glava na JZ). Važno je spomenuti da sama građevina nije orijentirana Z-I, kako bi se očekivalo od srednjovjekovnog sakralnog objekta, ali

103 Arheološka istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola 2013./ Ulomci keramike pronađeni na lokalitetu Njive - Ivandol (foto: M. Mihaljević) Fragments of ceramic found at the locality of Njive - Ivandol (photo: M. Mihaljević) 17 Ulomak keramičke čaše (PN=131) pronađen na lokalitetu Njive - Ivandol (foto: M. Matković) Fragment of ceramic glass (PN=131) found at the locality of Njive - Ivandol (photo: M. Matković) ipak postoji tendencija za takvom orijentacijom uz određeno odstupanje. Razlog takvoj orijentaciji mogao bi ležati u prirodnoj konfiguraciji terena i položaju na kojemu je objekt izgrađen, budući da se radi o izduženom zaravnatom brežuljku. Zamijećeno je da se uz zidove rotunde pojavljuju isključivo dječji ukopi, dok se grobovi mladih i odraslih osoba pojavljuju u širem pojasu u odnosu na rotundu. Pokojnici su položeni u prostu zemlju, u ispruženom položaju na leđima, s rukama prekriženim na trbuhu ili zdjelici ili ispruženim uz tijelo. Jedan je pokojnik pokopan u drvenom lijesu čiji su tragovi očuvani (GR-33), a u jednom grobu položena su dva pokojnika odrasla osoba i dijete položeno između nogu odrasle osobe, suprotnih orijentacija (GR-31) (sl. 14). Priloge su sadržavala samo 2 groba, a radi se o metalnim kopčama s odjeće i brončanoj križnoj aplici (sl. 15). U zapunama pojedinih grobova pronađeni su ulomci kasnosrednjovjekovne keramike, ali vjerojatno je da su tamo dospjeli slučajno prilikom iskopa grobne rake, a prilikom podizanja skeleta iz groba 32 pronađen je željezni vršak strjelice. Kosti iz dječjih grobova istraženih u godini poslane su na analizu u Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, gdje je obavljeno datiranje metodom 14C. Uzeti su uzorci iz grobova G-2 (Z-5301), G-4 (Z-5300) i G-8 (Z-5302) koji su pokazali da su pokojnici iz grobova G-4 i G-8 pokopani u drugoj polovini 16. stoljeća, dok je pokojnik iz groba G-2 pokopan u drugoj polovini 18. stoljeća. Svi ostali skeleti istraženi u godini upućeni su na analizu, stoga će se više o pokojnicima moći reći nakon provedenih analiza. POKRETNI NALAZI Od pokretnih nalaza pronađenih tijekom istraživanja kao najbrojnija skupina izdvajaju se ulomci keramičkog posuđa, koji su pronađeni u svim istraženim slojevima. Među pronađenom keramikom razabiru se ulomci grublje, kuhinjske keramike, ali i finije, stolne keramike. Zbog velike fragmentiranosti nalaza nije moguće preciznije odrediti o kojim se posudama i u kojoj mjeri radi, ali poneki ulomci pokazuju da su zastupljeni lonci, čaše, vrčevi i slično. (sl. 16). Keramika pokazuje odlike kasnosrednjovjekovne keramike, kao što su pečenje u tamnosmeđoj do sivocrnoj boji sa sivim presjekom ili pečenje u svjetlijim, oker do narančastim tonovima uz primjese sitnog pijeska i kalcita, tzv. glimmera. Rubovi su jednostavni, koso prema unutra

104 102 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Nalaz strelice (in situ) pronađen na lokalitetu Njive - Ivandol (foto: M. Mihaljević) Arrowhead finds (in situ) found at the locality of Njive - Ivandol (photo: M. Mihaljević) ili ravno odsječeni, ali pokoji ulomak pokazuje i razvijenije forme koje se javljaju na prijelazu srednjega u novi vijek. 14 Ulomci pokazuju ukrašavanje plitkim horizontalnim linijama i snopovima horizontalnih linija, prisutno je i ukrašavanje valovnicom u jednom ili više nizova, koja se javlja samostalno ili u kombinaciji s kotačićem. Kotačić se pokazao vrlo čestim ukrasom na ovim ulomcima, a postoji nekoliko različitih varijanti, kao što je slučaj i s valovnicama, a vrlo često se javljaju u kombinaciji. Na nekoliko ulomaka prisutno je ukrašavanje bradavicom, koja je kombinirana s kotačićem. Među pronađenim keramičkim ulomcima ističe se ulomak čaše (PN=131) pečen u tonovima sive boje, tamnosivog do crnog presjeka. Rub čaše je jednostavan, blago izvijen prema van, a ulomak je ukrašen horizontalnim linijama, valovnicama i žlijebljenjem (sl. 17). Budući da su ulomci vrlo fragmentirani, teško je donijeti jasniju dataciju ovog posuđa, ali prema načinu ukrašavanja i oblicima rubova kojima raspolažemo svakako se može datirati u razdoblje kasnoga srednjega vijeka i novoga vijeka, između 13. i 16. stoljeća. Nešto pouzdaniju dataciju mogli bi pružiti pronađeni ulomci majolike, bijelo glazirane s plavim oslikom, koja pripada slikanoj majolici romanjolskog područja (Firenca) i ulomci majolike ukrašene u tehnici graffito keramike koja potječe iz venetskog područja i pokrajine 14 Tkalčec, T. (2010.): Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome, deset sezona arheoloških istraživanja, Muzeji Hrvatskog zagorja, Institut za arheologiju, Zagreb, Emilia-Romagna, a datiraju se od 15. do sredine 16. stoljeća. 15 Osim keramičkih ulomaka, na lokalitetu su pronađeni i metalni nalazi, od kojih su najbrojniji željezni kovani čavli, zatim nekoliko nalaza novca (kraj 15. i početak 16. stoljeća) i vrhova strjelica, koji svakako pripadaju razdoblju kasnog srednjeg i novog vijeka (sl. 18). Metalni nalazi upućeni su na konzervaciju u Arheološki muzej u Zagrebu, tako da će se više podataka o dataciji tih predmeta moći donijeti nakon čišćenja i konzervacije. ZAKLJUČAK Kvalitetno izgrađeni zidovi od klesanaca, kao i kvalitetna obrada nađenih dijelova rotunde, ali prije svega projektirani tlocrt i usklađenost svih pojedinosti govore nam da su u njenoj izgradnji sudjelovali kvalitetan arhitekt i vješti klesari. Njih je mogla angažirati jedino neka imućna i važna osoba, a s obzirom na vrijeme nastanka rotunde pretpostavljamo da je to mogao biti ban Borić. U predmnijevano doba nastanka, u drugoj polovini 12. stoljeća, u tadašnjoj su Slavoniji zidani objekti bili rijetkost. Iz toga možemo zaključiti da su rotundu gradili majstori koji su bili angažirani za gradnju nekog drugog, arhitektonski zahtjevnijeg i važnijeg objekta na nekom većem gradilištu. Primjena klesanaca za izgradnju arhitektonskih objekata rijetka je u Slavoniji i danas ih nalazimo tek na nekoliko srednjovjekovnih objekata. To su Zagrebačka 15 Radić, M., Bojčić, Z. (2004.): Srednjovjekovni grad Ružica, Muzej Slavonije Osijek, Osijek,

105 Arheološka istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola 2013./ katedrala (kraj st.), ulazna kula Bedemgrada kraj Našica (oko godine), zvonik crkve sv. Jurja u Belcu (13. st.) i rudinska trobrodna benediktinska crkva (druga polovina 12. st.). U kontinentalnom dijelu Hrvatske danas postoji manji broj rotundi različitog stupnja očuvanosti. Neke znamo tek iz pisanih izvora. Sačuvane su npr. rotunde u Gojilu kod Kutine, Otruševcu kraj Samobora, Orljavcu nedaleko Požege (i Ivandola), nekoliko je njih ugrađeno u svetišta barokiziranih crkava (npr. župna crkva u Samarici kraj Čazme, sv. Martin u Brestovcu kod Požege 16 ), nekoliko njih je u arheološkom sloju (Prelog u Međimurju 17, Dolac kod Brestovca kod Požege, Kladeščica kod Zelingrada). Za nekoliko rotundi znamo iz povijesnih zapisa i kanonskih vizitacija (Odra, Obrež Črešnjevo, Brekinjska kod Pakraca itd.) 18. Možemo ih nabrojiti 18 do 20. Sve su one kružnih tlocrta većeg ili manjeg promjera, sa sačuvanim polukružnim romaničkim apsidama ili bez njih. Nažalost, danas su zanemarene od strane znanstvenih i stručnih krugova. 19 Tijekom 12. i 13. stoljeća u zemljama Srednje Europe, u južnoj Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Mađarskoj i Sloveniji izgrađen je velik broj rotundi. Među najpoznatijim primjerima romaničkih rotundi svakako je crkva sv. Nikole u Selu u Prekmurju u Sloveniji, zatim kapela s kosturnicom sv. Mihaela u Gornjem Mokronogu, a brojni su primjeri očuvani i na prostoru Mađarske: kapela sv. Nikole u Kallósdu (nalazi se na groblju) i sv. Pavla u Bagodvitenyédu, rotunda u Őskű, zatim u arheološkom sloju očuvane rotunde sv. Jurja u Veszprému, sv. Jakoba u Jáku i drugo. Gradnja takvih rotundi bila je vrlo raširena i na prostoru Karpatske kotline tijekom vladavine Arpadovića (vladaju ovim prostorima do godine). U Slovačkoj je također poznato nekoliko primjera, a najpoznatije su rotunda u Kostolcu, karner sv. Mihovila u Banskoj Štiavnici te crkva sv. Jurja u Skalici. Imamo brojne primjere rotundi i u Austriji (npr. karneri u Glanscachu, Einersdorfu, Globasnitzu, Hadersdorfu i dr.), kao i u Češkoj (rotunda sv. Katarine u mjestu Češká Trěbová, rotunda sv. Petra i Pavla u mjestu Starý Plzenec, rotunda sv. Martina u Pragu i dr.) Goss, V. P. (2012.): Registar položaja i spomenika ranije srednjovjekovne umjetnosti u međuriječju Save i Drave, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, Korunek, M. (2014.): Utvrđivanje namjene građevine kružnog tlocrta u dvorištu župne crkve sv. Jakoba u Prelogu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, vol. 36 (2012), Goss, V. P. (2012.): Registar položaja i spomenika ranije srednjovjekovne umjetnosti u međuriječju Save i Drave, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 61, O slavonskim rotundama ukratko je pisao Vladimir Peter Goss u knjizi Četiri stoljeća europske umjetnosti. Pogled s jugoistoka, Zagreb, Matković, M. (2015.): Arheološka istraživanja lokaliteta Njive Ivandol prilog poznavanju srednjovjekovnih lokaliteta u Požeškoj županiji stručni rad (neobjavljeno), Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb. Svega nekoliko kilometara sjeverozapadno od Ivandola (oko 7,5 km zračne linije), nalaze se ostatci benediktinskog samostana Rudine, koji je osnovan vjerojatno tijekom druge polovine 12. stoljeća, a smatramo da bi mogao biti smjernica u razrješavanju nastanka ivandolske rotunde. Osim što su objekti izgrađeni jedan blizu drugoga, vjerojatno u isto vrijeme za vladavine bana Borića, vežu ih i klesanci čija je površina tretirana i obrađena na jednak način. Već početni nalazi ivandolske rotunde govore o jednom izrazito značajnom arhitektonskom objektu na našem području, a ukazuju i na realnu mogućnost postojanja i drugih građevina nastalih u 12. stoljeću u tom kraju. Uostalom, i povijesni izvori kao i benediktinski samostan na Rudini govori o vjerojatnosti postojanja još nekih objekata, koje je mogao podići ban Borić ili netko od njegovih nasljednika, ili možda templari. Nađene pojedinosti potječu iz različitih vremenskih razdoblja, počevši od rimskih opeka, objekata razvijenog srednjega vijeka, doba osmanske vlasti pa gotovo do današnjih dana, potvrđujući dugi kontinuitet života koji se odvijao na ovim prostorima. Pronađeni ukopi, kao i brojni pokretni arheološki nalazi, svjedoče o aktivnosti lokaliteta kroz duže vremensko razdoblje, otprilike od 13. do 16. stoljeća, dok je jedan ukop datiran i u 18. stoljeće. Svakako je potrebno nastaviti istraživanja lokaliteta,,njive kod Ivandola, kako bi se mogla točnije odrediti funkcija rotunde te utvrditi radi li se o slojevitom groblju ili su otkriveni grobovi prisutni samo u jednoj fazi lokaliteta. LITERATURA Buturac, J. (2004.): Pisani spomenici Požege i okolice ( ), Naklada Slap, Jastrebarsko. Goos, V. P. (2010.): Četiri stoljeća europske umjetnosti. Pogled s jugoistoka, Golden Marketing, Zagreb. Goos, V. P. (2012.): Registar položaja i spomenika ranije srednjovjekovne umjetnosti u međuriječju Save i Drave, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb. Heller, G. (1975.): Comitatus Poseganensis, München. Karbić, M. (2005.): Posjedi plemićkog roda Borića bana do sredine XIV. stoljeća, Scrinia Slavonica, vol. 5, Klaić, N. (1989.): Srednjovjekovna Bosna, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb. Korunek, M. (2014.): Utvrđivanje namjene građevine kružnog tlocrta u dvorištu župne crkve sv. Jakoba u Prelogu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, vol. 36 (2012), Marković, M. (2002.): Slavonija povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden Marketing, Zagreb. Matković, M. (2015.): Arheološka istraživanja lokaliteta Njive Ivandol prilog poznavanju srednjovjekovnih lokaliteta u

106 104 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Požeškoj županiji stručni rad (neobjavljeno), Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb. Moačanin, N. (2003.): Požega i požeština u sklopu Osmanlijskog carstva ( ), Naklada Slap, Jastrebarsko. Mohorovičić, A. (1960.): Problemi razvoja romaničke arhitekture na tlu Hrvatske razmatran s osvrtom na ruševni kompleks Rudina u Slavoniji, Ljetopis JAZU, 64/1960, Zagreb, Radić, M., Bojčić, Z. (2004.): Srednjovjekovni grad Ružica, Muzej Slavonije Osijek, Osijek. Sekelj Ivančan, T. (2010.): Podravina u ranom srednjem vijeku, Monografije Instituta za arheologiju 2, Zagreb. Smičiklas, T. (1905.): Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae/Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. III, Zagreb. Sršan, S. (2000.): Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Državni arhiv u Osijeku, Osijek. Szabo, Gj. (1908./1909.): Lijesnica. Historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva X, Zagreb, Tkalčec, T. (2010.): Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome, deset sezona arheoloških istraživanja, Muzeji Hrvatskog zagorja, Institut za arheologiju, Zagreb. Zadnikar, M. (1982.): Romanika v Sloveniji, Državna založba Slovenije, Ljubljana. Summary ARCHAEOLOGICAL RESEARCH OF THE LOCALITY OF,,NJIVE NEAR IVANDOL IN 2013/2014 The locality of,,njive is located in the Požega-Slavonia County, on a larger extent those are children skeletons, buried immediately the northern slopes of Mount Požega, south of today's settlement along the outer walls of the rotunda. The deceased were laid in of Ivandol. According to current knowledge, it is believed that in an extended position on their back and oriented in the direction the Middle Ages the estate of Odolya (Odola/Odolja), which belonged to the lineage of Ban Borić, was located in the area of today s discovered during research, fragments of ceramic ware, found in of the wall along which they were buried. Among movable finds settlement of Ivandol. The first trial research was carried out by all researched layers, stand out as most numerous. Ceramics show the Požega City Museum in Archaeological research in 2013 features of late medieval pottery, with simple edges, sloping inward and 2014 revealed a rotunda at the locality around which skeletal or cut straight, while some fragments show even more developed burials were found. The layout is one of rotunda with an erected forms occurring at the turn of the Middle Ages to the Modern Age. rectangular annex of a 510 cm outer diameter and a 340 cm inner As the fragments are extremely fragmented, it is difficult to define diameter. The structure was built using high quality ashlars, best a more precise dating of this ware, but according to the mode of preserved in the northern part of the rotunda. Similar ashlars can decorating and the shapes of edges, it can certainly be dated in the be found in the nearby locality of Rudina, only a few kilometres period of late Middle Ages and Modern Age, between the 13 th and north west (around 7,5 km in a beeline). The assumption of this the 16 th century. Metal finds were also discovered at the locality, being a sacral structure is supported primarily by skeletal burials arranged along the walls of the structure on all sides, the presence of by a few finds of coins and arrow tips, which certainly belong to the most numerous of which being wrought iron nails, followed a semi-circular apse, but also many fragments of architectural plastic the period of late Middle Ages and Modern Age. (fragments of rod profiles, fragments of blind arcades, fragments of The burials that were found, as well as numerous movable archaeological finds, testify to the activity of the locality over a longer period bifora, etc.), which were obviously built in this structure, while by style they belong to the Romanesque and Gothic periods (13 th of time, from around the 13 th century to the 16 th century, and it is 15 th century). For the time being, it is not yet clear whether this is a certainly necessary to continue researching the locality of,,njive crypt as a possible integral part to a larger church or a freestanding near Ivandol in order to define more exactly the function of the structure, such as a private burial chapel, crypt or something entirely rotunda and determine whether this was a layered graveyard or different. During the research, skeletal burials, a total of 36 graves, whether the discovered graves were present only in one phase were found along the walls of the sacral structure. Interestingly, to of the locality.

107 105 Anita Gamulin Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Anita Gamulin UDK: : ( Hvar) Ministarstvo Kulture RH Prethodno priopćenje/ Preliminary Communication Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen/Received: Konzervatorski odjel u Splitu HR Split, Porinova 2 Ključne riječi: Hvar, drvene konstrukcije, gotika, barok, restauracija-konzervacija Key words: Hvar, wooden constructions, Gothic, Baroque, restoration-conservation U tekstu se obrađuju do sada istražene drvene stropne konstrukcije sačuvane u kulturno-povijesnoj cjelini grada Hvara, koji imaju stilske odlike od gotike do baroka, analizira se konstrukcija i dekoracija stropova na do sada poznatim primjerima. Drvene međukatne konstrukcije sastavni su element povijesnog stambenog graditeljstva. U ranim razdobljima, kao i u ruralnim prostorima, međukatne konstrukcije imaju prvenstveno utilitarnu namjenu, no kasnije grednjaci uz konstruktivnu funkciju dobivaju i dekorativne elemente kao odlike stila, bilo da su to rezbareni ukrasi ili oslici bojom. Dekoracije nalazimo na nazidnim gredama, osnovnom grednjaku prostorije, kao i na potpornoj gredi ako postoji, a uz osnovne elemente konstrukcije uvode se i dodatni elementi koji uz tehničku namjenu sve više preuzimaju i onu dekorativnu. U reprezentativnim prostorima nad kamenim konzolama, a pod nazidnicama, često se umeću drveni bogato rezbareni imposti 1, a ukrašavaju se bojenjem ili rezbarenjem. Nad nazidnicom, u utore između greda, 1 Cvito Fisković drvene konzole opisuje ovako: na kamenim konzolama stoje uzduž zidova duge i niske drvene konzole rezane u obliku zavijenih voluta, koje se prema kraju smanjuju. Niz takvih konzola, poznatih i čestih u mletačkom i dalmatinskom graditeljstvu, čini ukras sličan lambrequinu., vidi: Fisković, C. (1942.): Gotička drvena plastika u Trogiru, Rad hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 276, Zagreb, 128; Vanja Kovačić isti element opisuje kao rezbarene drvene podvlake, vidi: Kovačić, V. (2008): Samostan sv. Križa na Čiovu, Dominikanci u Hrvatskoj, Katalog izložbe Dominikanci u Hrvatskoj ( ), Zagreb, 267. Navedeni se element u literaturi ponekad naziva papagajski kljun, vidi: Šprljan, I. (2011.): Gotički drveni stropovi u Šibeniku i okolici katalog i obnove, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 31-32, Zagreb , Zagreb, umeću se zaglavne daske. Nad gredama se ugrađuje sustav uzdužnih i poprečnih letvica koje su često bogato oslikane geometrijskim ili vegetabilnim motivima. Letvice čine kasetirana polja koja se ponekad oslikavaju (oslikava se donja strana podnih greda), a stropna konstrukcija se dodatno obogaćuje i nizom dekorativno obrađenih letvica, koje se postavljaju kako bi prekrile tehničke nesavršenosti koje nastaju prilikom montaže stropa. Drveni grednjak, koji se uz osnovne elemente (kamena konzola, nazidnica, nosive grede i daščani pod) često sastoji i od navedenih dodatnih elemenata, ponekad ukrašenih reljefom i bojom, ipak u svakom svom segmentu zadržava primarnu, konstruktivnu funkciju. Kod raskošnijih grednjaka pod nazidnicama se umeću rezbareni imposti koji osim reprezentativnosti imaju i konstruktivnu funkciju rasterećivanja nazidne grede, koja nije opterećena točkasto, u području oslanjanja na kamenu konzolu, već kontinuirano, duž drvenog umetka. Zaglavne daske, osim što pokrivaju neobrađeni dio zida, uglavljuju se u utore načinjene na gredama, čime ravnomjerno fiksiraju međusobnu udaljenost greda, sprječavaju njihovu torziju i moguće deformacije, te doprinose krutosti čitavog konstruktivnog sustava. Zaglavne daske često su dodatno ukrašene, bilo rezbarenjem (oblik jedne ili dvije trilobe, utori, niz dijamantnih šiljaka ili zubaca) ili bojom. U prostorijama većeg raspona pod osnovnim gredama, a u zoni najvećeg progiba (sredina raspona) postavlja se potporna greda, koja se obično ističe većim dimenzijama kako bi podnijela dodatno opterećenje stropa i amortizirala veliki raspon polaže se okomito na grednjak, ugrađuje u poprečne zidove prostorije ili oslanja na kamene konzole, te se redovito ukrašava rezbarenjem ili oslikom. Uzdužne i poprečne letvice koje se oslanjaju na utore napravljene s gornje strane greda formiraju kasetirana polja

108 106 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske koja ukrašavaju čitav strop, 2 ali imaju i tehničku ulogu sakrivanja reški koje nastaju polaganjem daščanog poda. Upravo zbog ove funkcionalne uloge, već u renesansi, a redovito u baroku, sustav letvica reducira se samo na letvice koje se postavljaju okomito na grednjak, a montiraju se u utore koji se pripremaju na gredama. Ove letvice sakrivaju sljubnice podnih dasaka. U bogatijim primjerima drvenih grednjaka ukrašava se i osnovna nosiva građa nazidnice i grede, bilo rezbarenjem (brojni primjeri s prostora Šibenika, u Hvaru palača Paladini) 3 ili oslikom. Gotički grednjaci imaju na kontaktu greda i nazidnice ukrasne letvice koje obrubljuju gabarit prostorije, često rezbarene motivom tordiranog konopa, te druge profilirane letvice, ukrašene nizom triloba, dijamantnih šiljaka ili drugih ukrasa iz gotičkog stilskog repertoara. Ovakve letvice uz primarnu dekorativnu ulogu imaju i utilitarnu namjenu sakrivanja tesarskih nepravilnosti nastalih prilikom montaže čitavog drvenog sustava tavanice, a koji su najočitiji upravo uza zidove, na sudaru greda i nazidnica. Kontinuirani konzervatorski rad na prostoru kulturno-povijesne cjeline grada Hvara ubicirao je više povijesnih grednjaka, sa stilskim odlikama od gotike do baroka. Radovi koji su se odvijali na pojedinačno registriranim kulturnim dobrima uključili su istražne radove i izradu dokumentacije kao i izradu konzervatorsko-restauratorskih elaborata. Nadležna konzervatorska služba aktivno sudjeluje u obnovi pojedinačno registriranih stambenih kuća u Hvaru, pa su neki do sada samo ubicirani stilski stropovi sada već dokumentirani, djelomično ili potpuno istraženi, te je izrađena potrebna restauratorska i arhitektonska dokumentacija, a pojedine su konstrukcije u potpunosti restaurirane i rekonstruirane. Sustavno istraživanje drvenih grednjaka Konzervatorski odjel u Splitu provodi od kraja 20. stoljeća. Čini nam se vrijednim o dosadašnjim rezultatima sustavno pisati, kako bi građa poslužila daljnjim komparativnim analizama i potaknula svijest o značaju očuvanja ovog fragilnog elementa povijesnog graditeljstva. 4 2 Grednjaci opremljeni letvicama u ugovorima koji su sklapani s drvodjelcima na dubrovačkom području u razdoblju od do godine nazivaju se cantinelle in quadro. U dokumentima o unutrašnjem uređenju često se spominje i termin ghabia ili cabia, s dvojakim značenjem, u vezi s posteljom, ali i kao drveni strop nad cijelom prostorijom. Vidi: Grujić, N. (2013.): Kuća u gradu, Dubrovnik, 107, Šprljan, I. (2011.): nav. dj.: ; Sava, G. (2015.): Preliminarni restauratorsko-konzervatorski elaborat za arhitektonsku opremu palače Paladini u Hvaru (krovište i s njim povezani dijelovi), Split. 4 Pionirski rad na istraživanju drvenih tavanica na prostoru Splita i okolice započela je Mirjana Marasović, d.i.a. Vidi: Marasović, M. ( ): Srednjovjekovne drvene stropne konstrukcije u Splitu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 16, Zagreb, Znatan doprinos daljnjem istraživanju dali su kolege Ivana Svedružić Šeparović na području Splita i Ivo Šprljan na području Šibenika i okolice. HVAR, KUĆA BARTUČEVIĆ, k.č.zgr. 141 k.o. Hvar Izvorno gotička, a kasnije barokizirana građevina, izgrađena u predjelu Groda, pripadala je obitelji hvarskih plemića Bartučevića, od kojih se posebno ističu renesansni pjesnici Jerolim i Hortenzije. Na prvom katu građevine sačuvan je salon s gotičkom drvenom konstrukcijom, dimenzije prostorije 800 x 730 cm (sl. 1, 2). U istočni i zapadni zid prostorije ugrađeno je po šest kamenih konzola karakteristične gotičke profilacije, nad kojima su uz zid postavljeni drveni profilirani imposti 5, u osi ukrašeni rezbarenim zupcima, a nad njima drvena nazidnica pravokutnog presjeka, dimenzija 17 x 15 cm. Nad nazidnicama je 16 greda dimenzije 12 x 16 cm. Na gredama i na nazidnici tijekom istražnih restauratorskih radova nisu nađeni ostatci pigmenta (sl. 3). Zbog dimenzije prostorije koja se za gotičku gradnju ističe znatnom dubinom (oko 730 cm), a kako bi se izbjegao veći progib greda, postavljena je pod gredama u zoni najvećeg progiba, u smjeru sjever-jug, potporna greda tzv. tramezal, dimenzija 18 x 24 cm. 6 Potporna greda je duž donjih bridova ukrašena motivom dvostruko tordiranog konopa, a u središtu i na krajevima bočnica ukrašena je motivom cvijeta, na kojem su sačuvani ostatci crvene boje (sl. 4, 5). Tijekom istražnih radova, u slojevima naknadno postavljene podne konstrukcije, kojima se sanirala već veoma trošna i nagnuta izvorna konstrukcija nad prvim katom kuće, nađene su zaglavne daske, njih ukupno 5, dimenzija 40 x 20 x 3 cm, koje su ukrašene rezbarenjem i bojom. Središnja os zaglavne daske naglašena je dvama vertikalnim utorima, koji su dasku vizualno dijelili na dvije plohe, od kojih je svaka ukrašena rezbarenim motivom trilobe. Istražnim restauratorskim radovima ustanovljeni su ostatci crvene i plave boje, pa su zaglavne daske tako i restaurirane (sl. 6, 7). Ukrašavanje zaglavnih dasaka motivom trilobata relativno je često, bilo da ukras čine jedan ili dva trilobata (kuća Vidović u Šibeniku 7 ), kao što je sačuvano u ovom primjeru. Različit je nivo i kvaliteta obrade dekoracije, od jednostavnog reljefno obrađenog motiva trilobata (palača Draganić u Šibeniku 8, palača Statileo u Trogiru, prostor hospicija u samostanu sv. Križa na Čiovu 9 ), preko primjera koloriranja karakterističnom crvenom i plavom bojom, koje osim kuće Bartučević nalazimo i na grednjaku velike 5 Profilacije drvenih umetaka koji se na složenijim gotičkim tabularima postavljaju pod nazidne grede Ivo Šprljan naziva papagajskim kljunovima. Ponovno se pojavljuje potreba ujednačavanja i definiranja stručne terminologije. 6 Gamulin, A. ( ): Gotičkobarokna kuća Bartučević u Hvaru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 34, Zagreb, Šprljan, I. (2011.): nav. dj.: Šprljan, I. (2011.): isto: Kovačić, V. (2008.): nav. dj.: 268.

109 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Tlocrt drvene konstrukcije nad prvim katom, arhitektonski snimak postojećeg stanja (dokumentacija: Konzervatorski odjel u Splitu, 2003.) Layout of wooden structure above the first floor, architectural survey of current condition (documentation: Conservation Department in Split, 2003) 2 Presjek s pogledom na istok, arhitektonski snimak postojećeg stanja (dokumentacija: Konzervatorski odjel u Splitu, 2003.) Cross-section with a view to the east, architectural survey of current condition (documentation: Conservation Department in Split, 2003) palače Papalić u Splitu, do reprezentativnog primjera zaglavnih dasaka, koloriranih, reljefno obrađenih i ukrašenih florealnim motivom (kapitularna dvorana samostana sv. Križa na Čiovu 10 ). Motiv trilobata nalazimo i na bočnim stranicama nosivih greda, bilo da je riječ o reljefu (palača Berislavić u Trogiru) 11 ili kolorističnoj obradi (kapitularna dvorana samostana sv. Križa na Čiovu) (sl. 8, 9). Tijekom istražnih radova pronađeni su manji ostatci oslikanih letvica, sekundarno upotrijebljeni tijekom 10 Fisković, C. (1942.): nav. dj.: ; Kovačić, V. (2008.): nav. dj.: U dominikanskom samostanu na Čiovu sačuvana su tri tabulata, koje je opisala Vanja Kovačić u navedenom djelu, citiram: U dominikanskom samostanu na Čiovu djelomično je sačuvan tabulat nad prizemljem hospicija, sa oslikom na gredama, kvadratnim kasetama uokvirenim letvicama te zrcalima s izrezanim trilobama između krajeva greda. Na letvicama je motiv bijelih rombova na tamnoj podlozi ukrašenih crvenim točkama. Isti motivi pronađeni su na drvenu kasetiranom stropu zadarske katedrale koji se prema sačuvanom ugovoru datira u godinu. (...) Na stropu kapelice ili kapitularne dvorane je vrijedan drveni gotički tabulat, oslonjen na kamene konzole i rezbarene drvene podvlake. Grede porubljene tordiranim užetom su obojane izmjenično crvenom i zelenom bojom, oslikane bijelim viticama i cvijećem, a na sredini plavih stropnih kaseta je zvijezda. Na velikom nazidnicama i središnjoj gredi su medaljoni oslikani elegantnim ljudskim likovima u profilu, a na nekima od njih su simboli muke: bič, trnov vijenac, trska, križ, drvene ljestve, spužva i tri čavla. (...) istočni prolaz vodi izravno do mora, iznimno visok kroz visinu prizemlja i polukata te pokriven kasetiranim oslikanim stropom. 11 Na podataku zahvaljujem istraživaču i projektantu palače Berislavić u Trogiru, arhitektu Ivi Vojnoviću. 3 Rekonstrukcija izvornog stanja gotičke drvene konstrukcije prostorni prikaz (dokumentacija: G. Sava, 2003.) Reconstruction of the Gothic wooden structure original condition - spatial display (documentation: G. Sava, 2003)

110 108 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Detalj poduporne grede, ukrašene tordiranim konopom i stiliziranim cvijetom. Stanje prije restauracije (foto: G. Sava, 2003.) Detail of supporting beam, decorated with twisted rope and stylized flower. Condition prior to restoration (photo: G. Sava, 2003.) 6 Zaglavne ploče prije restauracije (foto: G. Sava, 2003.) Wedging planks prior to restoration (photo: G. Sava, 2003.) 5 Stanje nakon restauracije (foto: A. Gamulin, 2004.) Condition following restoration (photo: A. Gamulin, 2004.) 7 Zaglavne ploče nakon restauracije (foto: G. Sava, 2004.) Wedging planks following restoration (photo: G. Sava, 2004.) kasnijih sanacija konstrukcije. Letvice su oslikane motivom dijagonalno postavljenog hrastovog lista i stiliziranog cvijeta (grozda) koji se ritmički ponavljaju. Na letvicama se u potpunosti sačuvao oslik, stoga je bilo moguće rekonstruirati dekoraciju plavo-bijelog hrastovog lista i stiliziranog plavo-žutog cvijeta (grozda) na crvenoj podlozi (sl. 10). Ovakav uzorak oslika čest je na letvicama gotičkih međukatnih konstrukcija, pa ga nalazimo i na drugim sačuvanim primjerima od Venecije do Dubrovačke Republike 12. Ovom prigodom navodimo najpoznatije primjere: u Splitu je sačuvan na dvjema konstrukcijama u palači Grisogono, 12 U Dubrovniku su sačuvani grednjaci s letvicama koje čine kasetirana polja na mnogim kućama iz 15. i 16. stoljeća; letvice oslikane hrastovim listovima nalazimo u objema prostorijama na drugom katu gotičko-renesansne kuće Ragnina u Pustijerni u Ulici braće Andrijića 10, na dvjema tavanicama u kući Luccari u Bandurevoj ulici 3, ali i u ljetnikovcima Tome i Vice Skočibuhe u Suđurđu na Šipanu. Vidi: Grujić, N. (2013.): nav. dj.: 207, 209, 354, 355.; Grujić, N. (1991.): Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, Zagreb, 190, 210. u velikoj palači Papalić i samostanu sv. Ante na Poljudu 13, na stropovima samostana sv. Križa na otoku Krapnju 14, ali i u Veneciji, gdje navodimo primjere stropova sa sjevernih prokuracija na Trgu sv. Marka i iz palače Bernardo, s trijema na prvom katu 15, te u Dubrovniku u kući Caboga. 16 Uz estetsko i dekorativno značenje, navedeni uzorak možemo promatrati i ikonografski, pa tako motiv hrasta, preuzet 13 Đapić-Kranjac, M. (2010.): Gotičke drvene stropne konstrukcije na području Dalmacije, Diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Umjetnička akademija, Split, Šprljan, I. (2011.): nav. dj.: Menichelli, C., Scappin, L. (2011.): I solai lignei a Venezia, Venezia forme della costruzione, forme del dissesto, Venezia, U kući Caboga u Pustijerni sačuvan je drveni grednjak na prvom katu i u dvorani drugog kata. Na prvom katu letvice postavljene okomito na grednjak oslikane su crno-bijelim motivom hrastovog lista i cvjetovima sa šest žutih latica. Na drugom katu u srednjoj prostoriji sačuvane su letvice s motivom hrastovih listova u crnoj, plavkastozelenoj, smeđoj i crvenoj boji, dok južna prostorija ima letvice oslikane kao na prvom katu. Vidi: Grujić, N. (2001.): Domus illorum de Caboga, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 25, Zagreb, , 117.

111 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Rekonstrukcija grednjaka kuće Bartučević (dokumentacija: G. Sava, 2004.) Reconstruction of architrave in the Bartučević House (documentation: G. Sava, 2004) 8 Split, drvena konstrukcija dvorane u velikoj palači Papalić (foto: A. Gamulin, 2016.) Split, wooden construction in the grand Papalić Palace hall (photo: A. Gamulin, 2016) 11 Letvice oslikane uzorkom hrastovog lista i grozda Venecija, Trg sv. Marka, sjeverne prokuracije; Split, palača Grisogono i palača Papalić (foto: A. Gamulin, 2002.) Moldings painted in oak leave and grape pattern - Venice, St. Marc square, northern procurations; Split, Grisogono Palace and Papalić Palace (photo: A. Gamulin, 2002) 9 Čiovo, drvena konstrukcija kapitularne dvorane, detalj zaglavne ploče (foto: A. Gamulin, ) Čiovo, wooden construction of capitular hall, detail of wedging plank (photo: A. Gamulin, 2006) još iz predkršćanskih vjerovanja, u kršćanstvu postaje slikom Krista ili Djevice Marije, a zbog svoje čvrstoće i simbolom za snagu vjere i ustrajnost u teškoćama 17. Motiv hrastovog lista, koloristički redovito interpretiran dvobojno, ritmički se izmjenjuje s motivom stiliziranog cvijeta, koji se interpretira i kao grozd gledan odozdo, a što odgovara pogledu na plafon iz prostorije. Stilizirani motiv grozda također ima ikonografsko uporište, s obzirom na to da grožđe, poput euharistijskog vina, predstavlja krv Kristovu 18. Učestalost i topografska rasprostranjenost 17 Badurina, A. i drugi (1985.): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, Isto: 247. navedenog motiva, koji je uz motiv pupoljka i cvijeta 19 najčešći florealni motiv na letvicama gotičkih konstrukcija, navodi nas na pretpostavku o postojanju radionica u kojima su se proizvodili i oslikavali dekorativni elementi drvenih konstrukcija. U prilog ovoj tezi ide spoznaja da je gotovo identičan uzorak, kako predloškom, tako i kolorističkom obradom, rasprostranjen duž cijele obale, od Venecije do naših krajeva, kao i činjenica, potvrđena restauratorskim istraživanjima, da su letvice prvo oslikavane, pa kasnije rezane i upasivane tijekom ugradnje, dakle mogle su biti proizvedene u nekoj bottegi, te kupljene ili naručene za ugradnju u pojedinu drvenu konstrukciju. 19 Od florealnih oslika na letvicama, uz ranije opisan motiv hrastova lista i cvijeta najrasprostranjeniji je motiv pupoljka i cvijeta (samostan sv. Ante na Poljudu, kapitularna dvorana i hodnik uz klaustar dominikanskog samostana sv. Križa na Čiovu, Ca d Oro u Veneciji). Rjeđi su nalazi letvica oslikanih geometrijskim motivima s uzorcima stilizirane pletenice (kula Cega u Kaštel Starom) ili romboidnim ukrasima (katedrala sv. Stošije u Zadru, hospicij dominikanskog samostana sv. Križa na Čiovu, samostan sv. Križa na Krapnju). Vidi: Kovačić, V. (2008.): nav. dj.: 267.; Rekonstrukcija drvenih tabulata u dominikanskom samostanu sv. Križa na Čiovu, u hodniku prema moru i u hospiciju rezultat je konzervatorskih radova koje su vodili dr. sc. Radoslav Bužančić i dr. sc. Vanja Kovačić.

112 110 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Izgled restaurirane i rekonstruirane drvene međukatne konstrukcije svečane dvorane (foto: A. Gamulin, 2006.) Appearance of restored and reconstructed wooden interfloor construction of the gala hall (photo: A. Gamulin, 2006) Ovu bi temu bilo zanimljivo pobliže obraditi ako postoje povijesni izvori 20, te oslike i ukrase na gotičkim tavanicama povezati s radionicama, na način kako se povezuju klesarske radionice i njihovi majstori 21 (sl. 11). Nalazi izvornih letvica iz kuće Bartučević su restaurirani i ugrađeni u cjelovitu rekonstrukciju stropa, koja je provedena u sklopu građevinsko-konstruktivne sanacije kuće godine. Restauratorske radove obavio je restaurator Giuseppe Sava iz Splita sa suradnicima, a konstruktivnu sanaciju projektirala je tvrtka Lokošekprojekt iz Zagreba. U zatečenom stanju konstrukcije nije bilo moguće ustanoviti izvoran položaj stuba, kakve su zasigurno postojale unutar gabarita prostorije u gotičkoj fazi gradnje kuće, kojoj je kasnije na jugu dograđen barokni aneks s altanom, unutar kojeg je smješteno drveno barokno stubište (sl. 12, 13). 20 Tijekom 15. stoljeća u Hvaru je kroz arhivsku dokumentaciju evidentirano djelovanje osam drvodjelaca (marangoni), od kojih bi neki mogli biti izrađivači drvenih tabulata. Među drvodjelcima čak je 69% obrtnika imalo kvalifikaciju majstora. Vidi: Petrić, M. (1996): Obrti, usluge i službe na Hvaru u 15. stoljeću, Građa i prilozi za povijest Dalmacije 12, Split, , Dubrovačke drvodjelske majstore koji se spominju u ugovorima za gradnju u razdoblju od do godine obradila je Nada Grujić. U navedenim ugovorima naručuje se tesana građa međukatne konstrukcije i krovna konstrukcija, drvene stube s ogradama, stolarija unutrašnje i vanjske vratnice i prozorski kapci, drvene obloge u sobama, pregradni zidovi, fiksni namještaj zidni ormari i police, nape i klupe, ali i pomični namještaj kreveti, stolovi, pisaći stolovi. Drvodjelci su angažirani za sve radove u drvu, i to nakon što se završi kamena gradnja kuće. Vidi: Grujić, N. (2013): nav. dj.: Autorica zaključuje da je o drvodjelskim radovima malo pisano, a drvena je oprema u kućama slabo očuvana, budući da je stradavala od vatre i vlage. PALAČA PALADINI, k.č.zgr. 110 k.o. Hvar, Z-6357 Nad južnim gradskim zidom sagrađena je reprezentativna palača Paladini 22. Palača koja ima dvije gotičke faze izgradnje, ranu i razvijenu, u interijeru ima više nalaza drvenih gotičkih konstrukcija 23, pa unatoč tomu što su istražni radovi izvedeni tek djelomično, možemo tvrditi da su ovo najraskošniji drveni grednjaci u Hvaru, a nalaz profilirane i prepuštene drvene strehe unikatan je za cijeli prostor Dalmacije. Izgradnja palače može se datirati oko godine. 24 Tijekom godine provedeni su istražni radovi u krovištu i tavanici trećeg kata palače, s obzirom na to da je strop trećeg kata konstruktivno povezan s konstrukcijom dvostrešnog krovišta na takav način da stropne grede preuzimaju ulogu veznih greda krovišta, te čine prepuštenu drvenu strehu na jugu. Gotička drvena streha Palača Paladini odlikuje se longitudinalnom tlocrtnom dispozicijom dimenzija oko 6,7 x 19,7 metara. Natkrivena je simetričnim dvostrešnim krovom, koji na sjeveru ima kamenu gurlu na konzolama, dok na jugu ima drvenu prepuštenu strehu. Strehu čini niz od 33 roga, a izvorno ih je vjerojatno bilo i više, s obzirom na to da je na jugoistoku palače naknadno izvedena dogradnja (sl. 14, 15). 22 Fisković, C. (1977.): Graditeljstvo grada Hvara u 16. stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 10, Zagreb, Petrić, N. (2015.): Gotičke palače grada Hvara, Zavičaju Hvaru, Split- Hvar, Vlasnik palače F. Paladini godine kaže da su te gradnje napravljene pred stotinjak godina i ukras su i ljepota grada. Vidi: Petrić, N. (2015.): nav. dj.: 353.

113 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Izgled strehe na južnom pročelju (dokumentacija: restaurator G. Sava, 2015.) Appearance of the eaves on the southern facade (documentation: restorer G. Sava, 2015) 15 Južno pročelje palače Paladini, arhitektonski snimak postojećeg stanja (dokumentacija: Geodata d.o.o., Split, 2003.) Southern facade of the Paladini Palace, architectural survey of current condition (documentation: Geodata d.o.o. Split, 2003) Podne grede potkrovlja, koje su ujedno i stropne grede trećeg kata palače, konzolno izlaze na južno pročelje i čine drvenu strehu koja je s gornje strane skošena kako bi prihvatila konstrukciju pokrova. Pod svakom gredom je ugrađena profilirana drvena konzola. Između greda u razini pročelja palače ugrađene su zaglavne daske. Na pročelju ih je danas sačuvano 5, ali nije isključeno da će biti još nalaza pod pročelnom žbukom. Zaglavne daske ukrašene su rezbarenim motivom trilobe, a jedna daska ima ukras dvostruke trilobe i dulja je od ostalih (prosječna duljina cm), te iznosi 56 cm. Daljnjim istraživanjem potrebno je utvrditi je li različita duljina zaglavne daske, odnosno je li time i razmak rogova-greda rezultat ritmizacije konstrukcije ili nekih naknadnih popravaka. Širina greda također varira od 9 do 12 centimetara, što bi upućivalo na razne popravke i izmjene dotrajale konstrukcije tijekom vremena, čemu se ne treba čuditi, budući da je riječ o drvenoj strehi koja odolijeva atmosferilijama već gotovo 600 godina (sl. 16, 17). Streha je u odnosu na liniju pročelja prepuštena za oko 85 centimetara, čime pruža zaštitu reprezentativnom balkonu koji se nalazi na drugom katu palače. Valja još napomenuti da je konstrukcija krova sačuvala karakteristični

114 112 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Južno pročelje palače drveni rogovi i zaglavna daska (foto: G. Sava, 2015.) Southern facade of the palace wooden rafters and wedging plank (photo: G. Sava, 2015) 18 Presjek konstrukcije krova i strehe (dokumentacija: G. Sava, 2015.) Cross-section of the construction of the roof and eaves (documentation: G. Sava, 2015) detalj promjene nagiba s krovne konstrukcije, koja ima oštriji nagib, prema blažem nagibu na strehi, čime se dodatno osigurava odbacivanje oborinske vode od palače i ožbukanog pročelja. Ovaj iskustveni detalj promjene nagiba krovnih ploha sačuvan je do danas, kako u tradicijskom graditeljstvu, tako i na urbanoj arhitekturi Dalmacije (sl. 18, 19). Konstrukcija nad trećim katom palače Stropna konstrukcija nad trećim katom palače Paladini ujedno je i podna konstrukcija krovnog prostora, koja s dvostrešnim krovom čini zajednički konstruktivni sustav, jer su podne grede ujedno i vezne grede roženičkog krova. Za sada su provedena tek skromna sondiranja građe iz prostora potkrovlja, dok je podgled drugog kata zatvoren žbukom na drvenoj podkonstrukciji (štukete). Ustanovljeno je da su grede začađene i prebojene u više slojeva plave i bijele boje. Grede variraju i dimenzijama (oko 9 12 x 16 cm), što upućuje na razne popravke tijekom vremena. U sjeveroistočnom dijelu potkrovlja pronađen je nalaz utora na gornjoj strani greda, koji upućuje na sustav letvica postavljenih u utore okomito na grede, koji je pokrivao sljubnicu podnih dasaka. Možemo zaključiti da je stropna konstrukcija bila oblikovana kao polukasetirani sustav, no istražne je radove svakako potrebno nastaviti, s ciljem potvrde ovog za sada skromnog nalaza (sl. 20).

115 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Prostorni prikaz gotičke strehe (dokumentacija: G. Sava, 2015.) Spatial display of the Gothic eaves (documentation: G. Sava, 2015) 20 Prijedlog rekonstrukcije tavanice nad trećim katom palače (dokumentacija: G. Sava, 2015.) 21 Tlocrt drugog kata palače crvena linija označava zonu podvlaka i nazidnica koje su dostupne uviđaju (dokumentacija: G. Sava, 2015.) Layout of the palace second floor the red line marks the zone of girders and wall beams available for inspection (documentation: G. Sava, 2015) Konstrukcija nad drugim katom palače Na drugom katu palače Paladini, koji se nalazi u razini visine južnog obrambenog zida, nalazile su se reprezentativne prostorije palače koje su bile povezane s gotičkim balkonom na jugu, koji se pruža u duljini čitavog pročelja i nadvija nad vrtove s agrumima. Ovaj se kat palače i danas koristi kao stambeni prostor, pa su vlasnici izveli montažni podgled kako bi spriječili osipanje trošne konstrukcije. Uvid u sačuvanu konstrukciju stoga je ograničen, opažamo sačuvane profilirane kamene konzole i rezbarene podvlake nad kojima su nazidne grede, dok je sam sustav nosivih greda i ostalih elemenata konstrukcije nedostupan (sl. 21). Podvlake su naslonjene na profilirane kamene konzole, rezbarene su, a središnji dio je ukrašen nizom dijamantnih vršaka. Nazidnica je u donjem dijelu ukrašena plitko rezbarenim konopom, a ukrašeno je i lice nazidnice rezbarenjem izduljenih pravokutnih polja u središtu kojih se nalaze stilizirani cvjetovi. Vidljivi dio konstrukcije premazan je s više slojeva uljne smeđe boje, a dio je premazan i vapnom. Dostupni elementi konstrukcije upućuju na postojanje bogato ukrašenog grednjaka, a postojanje oslika tek treba istražiti (sl. 22, 23). Iz svega navedenog, unatoč samo sporadičnom istraživanju, zaključujemo da je drvena građa palače Paladini Izgled dostupnog dijela gotičke konstrukcije nad drugim katom palače (foto: G. Sava, 2015.) Appearance of the accessible part of the Gothic construction above the palace second floor (photo: G. Sava, 2015) veoma vrijedna, a u nekim elementima i posve raritetna, stoga bi trebalo što skorije omogućiti daljnja istraživanja te restauraciju nalaza. HVAR, KUĆA GARGURIĆ, k.č.zgr. 296 k.o. Hvar, Z-6669 Gotička dvokatnica izgrađena u predjelu Burak 25 imala je sve do 70-ih godina 20. stoljeća u interijeru prvog i drugog 25 Palača Gargurić najraskošnija je gotička građevina hvarskog predjela Burak, koji se sustavno izgrađivao u 15. stoljeću, kada je u razdoblju od do godine podijeljeno 170 parcela za izgradnju. U tom razdoblju treba pretpostaviti i izgradnju palače Gargurić. Vidi: Duboković, N. (1960.): O građevinskom razvoju grada Hvara polovinom 15. stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 12, Split,

116 114 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Stanje konstrukcije drugog kata prije rekonstrukcije građevine (izvor: Fototeka Konzervatorskog odjela u Splitu, 1973.) Condition of the construction of the second floor prior to the reconstruction of the structure (photo: Photo Archives of the Conservation Department in Split, 1973) 25 Hvar, gotička tavanica nakon uklanjanja plafona (foto: A. Gamulin, 2003.) Hvar, Gothic plafond following the removal of the ceiling (photo: A. Gamulin, 2003) kata sačuvane drvene konstrukcije iz vremena gradnje. 26 Kuća je 80-ih godina 20. stoljeća temeljito rekonstruirana, kada su izvedene nove drvene konstrukcije, koje nisu poštivale izvornu dimenziju niti raspored građe 27, no sačuvana je prostorija u svojoj izvornoj dispoziciji, bez pregrađivanja, kao i izvoran položaj stuba (sl. 24). KUĆA NOVAK, k.č.zgr. 213 k.o. Hvar, Z-5153 Stambena uglovnica koja ima stilske odlike od romanike do renesanse 28 na prvom katu i danas ima sačuvanu stilsku drvenu konstrukciju. Konstrukcija nije dostupna detaljnijem uvidu, budući da je u potpunosti zatvorena recentnim podgledom 29, stoga samo evidentiramo njeno postojanje nadajući se u budućnosti istraživanju i prezentaciji. HVAR, KUĆA BRACANOVIĆ, k.č.zgr. 122 k.o. Hvar, RST-N-694 U gotičko-renesansnoj kući izgrađenoj u Grodi, 30 na prvom katu izvorno je postojala prostorija koja je namjenom zasigurno odgovarala salonu s izlazom na reprezentativni balkon. Kasnijim preinakama prostora, nastalim tijekom 19. stoljeća, prostorija je podijeljena na takav način da je u sjevernom dijelu prostora izvedena manja soba s ožbukanom tavanicom, dok je u južnom dijelu kuće adaptiran 26 Petrić, N. (2015.): nav. dj.: Uviđaj u stanje unutrašnjosti kuće obavljen je u jesen godine za potrebe postupka preregistracije kulturnog dobra. Razmak ugrađenih greda znatno je veći nego je to vidljivo na priloženoj arhivskoj fotografiji, prilikom rekonstrukcije nisu ugrađene letvice koje su u izvornom stanju postojale, stoga zaključujem da rekonstrukcija nije provedena dosljedno. 28 Petrić, N. (2015): nav. dj.: Na informaciji zahvaljujem konzervatoru dr. sc. Ambrozu Tudoru. 30 Za graditeljstvo grada Hvara, a posebno za predio Grodu karakteristične su kuće prijelaznog gotičko-renesansnog sloga, za koje je u nedostatku arhivskih dokumenata teško utvrditi jesu li građene u drugoj polovini 15. ili u prvoj polovini 16. stoljeća. Vidi: Fisković, C. (1977.): nav. dj.: Rekonstrukcija (dokumentacija: G. Sava, 2004.) Reconstruction (documentation: G. Sava, 2004) salon s plafonom na gušu. Tlocrtna dimenzija gabarita kuće iznosi oko 300 x 840 cm, a užom je stranom orijentirana ka sjeveru i glavnoj ulici u Grodi (sl. 25, 26). Istražnim radovima, koji su provedeni godine prilikom adaptacije kuće za privatnog investitora, pod ožbukanom tavanicom iz 19. stoljeća otkriveni su elementi gotičkog drvenog grednjaka oslonjenog na kamene konzole. U uzdužne zidove prostorije bilo je ugrađeno po 7 konzola gotičke profilacije, od kojih su mnoge bile otučene jer su smetale kasnijoj izvedbi plafona na gušu (sl. 27, 28). Izvorna drvena konstrukcija obuhvaćala je cijeli tlocrt kuće, a kamene konzole gotičkog oblikovanja nosile su drvenu nazidnicu, koja je na gornjem i donjem rubu ukrašena rezbarenim zupcima. Nazidnica je sastavljena od središnjeg dijela grede dimenzija 12 x 14,5 cm, dok gornji i donji dio nazidnice čine daske ukrašene motivom denticule. Ovo je prvi dokumentirani primjer nazidnice koja nije izvedena iz cjelovite građe, već je kompozicija triju drvenih elemenata,

117 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Arhitektonski snimak zatečenog stanja drvene konstrukcije tlocrt i presjek (dokumentacija: UMAS, 2002.) Architectural survey of the wooden structure current condition layout and cross-section (documentation: UMAS, 2002) Izgled nazidnice prije i nakon restauracije (foto: Anita Gamulin, 2005.) Appearance of the wall beam prior to and following restoration (photo: Anita Gamulin, 2005) od kojih daščani imaju primarno dekorativnu ulogu. 31 Na nazidnicama je postavljen niz greda, ukupno njih 18, od kojih je 11 greda dimenzija 8 x 15.5 cm pripadalo izvornoj gotičkoj konstrukciji. Letvice nisu sačuvane, kao ni izvoran daščani pod. Pretpostavljamo da je u 19. stoljeću, kada je konstrukcija značajnije preoblikovana, dio dotrajalih greda zamijenjen novim gredama drugačijih dimenzija, te su oblanjani jastučići s gornje strane izvornih greda, između kojih se postavljao sustav letvica, sve kako bi se lakše postavio novi daščani pod. Tada je uza zid postavljena i drvena podkonstrukcija za izvedbu vijenca na gušu i izveden ožbukani podgled na rasteru drvenih letvica (na štukete). Između ležišta greda, a uz uzdužne zidove prostorije, sačuvano je ukupno 17 zaglavnih dasaka, bez dekoracija i oslika, dimenzija 42 x 14 x 2 cm, koje su određivale izvoran 31 Gotička tavanica tijekom montaže (foto: Anita Gamulin, 2005.) Gothic plafond during installation (photo: Anita Gamulin, 2005) 31 Godine pronađen je isti tip kompozitne nazidnice u palači Jakša, a godine pronađena je trodijelna nazidnica drugačijeg rezbarenog ukrasa u gotičkoj kući Domančić u Hvaru.

118 116 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Tlocrt prvog kata kuće Domančić, postojeće stanje godine (dokumentacija: Idea studio d.o.o., Zagreb, 2015.) Layout of the Domančić House first floor, current condition in 2015 (documentation: Idea studio d.o.o., Zagreb, 2015) Splita, Studija za konzervaciju i restauraciju, dok su radove restauracije i rekonstrukcije izveli restaurator Giuseppe Sava i suradnici iz Splita. 33 Zatečeno stanje grednjaka prije demontaže (foto: G. Sava, 2015.) Current condition of architrave prior to dismantling (photo: G. Sava, 2015) razmak greda, s obzirom na to da su se daske uglavljivale u V utore izvedene u bočnim stranama greda (sl. 29, 30, 31). Grednjak je rekonstruiran u izvornom gabaritu prostorije, dimenzija oko 3 x 8,40 metara. Izvorna građa zatečena je u lošem stanju, napadnuta crvotočinom, vlagom i osipala se, pa je nakon restauracije manji broj izvornih elemenata konstrukcije, a koji je zadovoljio potrebnu konstruktivnu nosivost, ponovno ugrađen. Restaurirane su nazidnice, manji broj zaglavnih dasaka i 4 izvorne grede, koje su kvalitetom mogle zadovoljiti projektirano opterećenje, dok su preostali elementi konstrukcije letvice i podaskanje izvedeni prema tipologiji gotičke konstrukcije. Kako istražni radovi nisu pokazali tragove bojenja ili oslika, strop je prezentiran monokromno, u boji drva. Istražne radove na konstrukciji izveli su apsolventi Umjetničke akademije iz HVAR, KUĆA DOMANČIĆ, k.č.zgr. 96 k.o. Hvar, Z-6674 Gotička kuća Domančić stambena je dvokatnica s potkrovljem, sagrađena sredinom 15. stoljeća kao uglovnica u Hvaru, u predgrađu Groda. U oblikovanju pročelja i kamenoj plastici sačuvala je do danas svoj izvoran izgled, dok su drvene međukatne konstrukcije u unutrašnjosti kuće tijekom vremena doživjele razne preinake. Tijekom godine provedeni su istražni restauratorski radovi, kojima su nad prvim katom kuće ustanovljeni ostatci izvorne gotičke konstrukcije, postavljene na profiliranim kamenim konzolama. Iz sačuvane opreme kuće, bogato ukrašene bifore na južnom pročelju, kamenog pila i sačuvanim tragovima izvornog komina u zapadnom zidu interijera zaključujemo da se prostor prvog kata kuće koristio kao piano nobile. Tlocrtni gabarit prostora izrazito je longitudinalan i iznosi oko 4 x 10 metara, a duž duljih zidova ugrađeno je po 6 kamenih konzola gotičke profilacije koje nose drvenu nazidnicu. Nazidnica je komponibilna, te se sastoji od središnje grede dimenzije 19 x 14 cm, koja s gornje i donje strane ima dasku debljine oko 2,7 cm. Gornja daska ukrašena je motivom zubaca, a donja motivom tordiranog konopa. Trodijelna nazidnica je konstrukcijom analogna onoj pronađenoj u kući Bracanović (k.č.zgr. 122 k.o. Hvar) i nalazu u palači Jakša (k.č.zgr. 120, 121 k.o. Hvar), a uslijed oštećenja djelomično je bila prekrivena naknadno apliciranom daskom (sl. 32). Prostor prvog kata pregrađen je u dvije prostorije; sjeverna prostorija imala je ožbukani podgled, dok je u južnoj prostoriji grednjak bio vidljiv. Uklanjanjem ožbukanog podgleda u sjevernom dijelu kuće pronađen je niz od 8 izvornih gotičkih greda, dimenzija 10 x 18 cm, kao i otvor

119 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Rekonstrukcija grednjaka (dokumentacija: G. Sava, 2016.) Reconstruction of architrave (documentation: G. Sava, 2016) 35 Nalaz oslikane letvice shema oslika (foto: G. Sava, 2016.) Finding of painted molding scheme of the painting (photo: G. Sava, 2016) s mijenom u konstrukciji, koji je definirao izvoran položaj drvenih stuba u sjeveroistočnom uglu kuće. Međurazmak zatečenih greda varira od 35 do 45 cm, a zaglavne daske koje bi mogle definirati izvoran međurazmak greda nisu sačuvane. Sve izvorne grede smještene su u sjevernom dijelu prostorije, a imaju prema rubu grede utore u koje su zaglavne daske bile položene. U južnom dijelu kuće dimenzije greda nisu ujednačene, pa su one veće visine položene ležeći, što svjedoči o naknadnim popravcima izvornog grednjaka. 32 Sva je drvena građa trošna i jako začađena, napadnuta crvotočinom i gljivicama, u više navrata premazana vapnom, te disperzivnim i uljanim bojama koje se ljušte. Od dekorativnih elementa konstrukcije sačuvan je samo skroman nalaz oslikane letvice, u duljini od svega 10 cm, kao reutilizirani materijal. 33 Na letvici uočavamo motiv stiliziranih bijelo-plavih cvjetova kao kontinuiranog uzorka na crvenoj podlozi, s ritmiziranim žutim točkama. 34 Na gredama su s gornje strane sačuvani poprečni utori, čime je određen ritam postavljanja oslikanih letvica okomito na grednjak. Tijekom godine započet će sanacija kuće Domančić, u sklopu koje će se izvesti restauratorski radovi i rekonstrukcija grednjaka nad prvim katom kuće prema izrađenom projektu rekonstrukcije (sl. 33, 34, 35). 32 Sava, G. (2015.): Restauratorsko-konzervatorski elaborat za arhitektonsku opremu kuće Domančić u Hvaru, Split, Iskustva iz dosadašnjih istražnih radova na primjerima kule Cega u Kaštel Starom i kuće Bartučević u Hvaru ukazuju na to da su se elementi izvorne konstrukcije nalazili kao reutilizirani sekundarni materijal u drugim grednjacima, a kasnije se pokazali karikom koja nedostaje pri rekonstrukciji izvornog stanja gotičkog grednjaka. Temeljem takvog iskustva nadamo se dodatnim nalazima kada se cijeli grednjak demontira. 34 Uzorak oslika može se usporediti s uzorkom oslika na letvici s grednjaka kuće Luccari u Dubrovniku, Bandureva ulica 3; iako je dubrovački uzorak linearniji i stiliziraniji, koloristički se gotovo potpuno podudaraju. Vidi: Grujić, N. (2013.): nav. dj.: 207, 209, Palača Jakša trodijelna nazidnica ukrašena zupcima (foto: I. Vojnović, 2003.) The Jakša Palace three-part wall beam decorated with dentals (photo: I. Vojnović, 2003) PALAČA JAKŠA, k.č.zgr. 120, 121 k.o. Hvar, RST-N-482 Kasnogotička palača Jakša sagrađena je sredinom 15. stoljeća na položaju ranijih ranogotičkih kuća, južnim pročeljem postavljena na gradski obrambeni zid. Pročelja palače ukrašena su gotičkom kamenom plastikom, od koje posebno ističemo triforu na južnom pročelju i kameni sabirnik koji je jedini sačuvani element gotičkog pila, u čijem oblikovanju nalazimo utjecaj Jurja Dalmatinca. 35 Palača je doživjela preoblikovanja u renesansi i tijekom 19. stoljeća, kada je izmijenjena izvorna dispozicija prostora kao i izvorne međukatne konstrukcije. Tijekom obnove palače Ambroz Tudor smatra da zbog očite perifernosti Hvara u odnosu na glavna jadranska središta širenja kasnogotičke arhitektonske dekoracije, klesarski motivi lisnatih ukrasa i karakteristično povijeno lišće kakvo nalazimo na arhitektonskoj plastici palače Jakša predstavlja odjek Jurjevih radova nastalih u Šibeniku i Splitu. Vidi: Tudor, A. (1998.): Prilog poznavanju utjecaja Jurja Dalmatinca u Hvaru, Peristil 41, Zagreb, 52.

120 118 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Izgled tabulara kapitularne dvorane nakon radova restauracije i rekonstrukcije oslika (foto: G. Sava, 2000.) Appearance of the capitular hall tabular following restoration works and reconstruction of the paintings (photo: G. Sava, 2000) 38 Detalj oslika greda i daščanog poda, pogled na strop (foto: G. Sava, 2000.) Detail of beams and plank flooring paintings, view of the ceiling (photo: G. Sava, 2000) godine provedeni su istražni radovi, kada su pronađeni skromni ostatci drvenog gotičkog grednjaka u sekundarnoj upotrebi, nad prizemljem. 36 Grede su imale karakterističan utor na gornjoj strani u koji se umetala drvena letvica koja je pokrivala spoj podnih dasaka, a stropu je davala dekorativni, kasetirani izgled. Na navedenoj konstrukciji grede su bile ugrađene sekundarno, u obrnutom položaju, kako bi se izravnao nastali progib i lakše ugradile podne daske, budući da su letvice već bile izgubljene. 37 Trodijelna nazidna greda s gornje i donje strane ukrašena zupcima bila je sačuvana in situ, ali grednjak nažalost nije restauriran niti rekonstruiran (sl. 36). FRANJEVAČKI SAMOSTAN KAPITULARNA DVORANA, k.č.zgr. 485, 486 k.o. Hvar, Z-5091 U prizemlju istočnog krila franjevačkog samostana u Hvaru, južno od sakristije, nalazi se kapitularna dvorana. Dvorana ima sačuvanu drvenu stropnu konstrukciju, koja se sastoji od nazidnica na jednostavnim kamenim konzolama i drvenog grednjaka postavljenog u smjeru istok zapad. Na nazidnicama, gredama i donjoj strani podnih dasaka uočeni su tragovi oslika. Nad kapitularnom 36 Vojnović, I., Palača Jakša u Hvaru, članak predan za tisak u časopisu Prostor godine, zahvaljujem autoru na ustupljenom materijalu. 37 Arhitekt Ivo Vojnović, projektant i voditelj istražnih radova na palači Jakša, uočio je opisane grede u stropu prizemlja palače, koje su tu postavljene prilikom obnove kuće u 19. stoljeću. Kako su kroz dugo vremensko razdoblje grede dobile progib, ondašnji graditelj, koji je obnovio palaču, postavio ih je u obrnuti položaj kako bi poništio utjecaj progiba. Utor za letvicu, koji je izvorno bio na gornjoj strani grede, tada je okretanjem grede bio vidljiv s njezine donje strane. Ovakav način sekundarne uporabe drvene građe učestala je pojava prilikom obnove povijesnih grednjaka, osobito kada izostanu dekorativni elementi konstrukcije, pa tesani utori s gornje strane greda otežavaju postavljanje podnih dasaka. dvoranom smještena je samostanska knjižnica, a tijekom opsežnih radova na sanaciji crkve i samostana tijekom 70-ih godina 20. stoljeća nad ranije opisanom drvenom konstrukcijom izvedena je armirano-betonska ploča na takav način da su podne daske upotrijebljene kao izgubljena oplata. Ovako izvedena konstrukcija, koju smo zatekli godine prilikom zaštitnih radova, u prostoru dvorane nije omogućila demontažu drvene građe, pa samim time niti potrebne istražne radove tijekom kojih bismo dobili uvid u izvornost zatečenog stanja konstrukcije. Kako je već navedeno, sačuvani su samo osnovni, konstruktivni elementi nosive međukatne konstrukcije, i to nazidnice na kamenim konzolama, ukupno 11 greda postavljenih u smjeru istok zapad i podne daske. Nije bilo moguće ustanoviti jesu li tijekom vremena uklonjeni neki dodatni elementi konstrukcije 38, jer se konstrukcija nije mogla rastaviti i istražiti. Svi su navedeni elementi imali tragove polikromnog oslika koji je restauriran, te je izvedena restauratorska rekonstrukcija oslika tavanice u punom opsegu, a u cilju cjelovite prezentacije prostora kapitularne dvorane. Restauratorske radove izveo je restaurator Giusepe Sava iz Splita sa suradnicima (sl. 37, 38). Na čeonoj strani nazidnice sačuvan je oslik geometrijski niz arkadica oslikan u žutoj i crvenoj boji, donji rubovi greda su geometrijski obrubljeni, a donja strana podnih dasaka ukrašena je stiliziranim cvjetovima. Svi su oslici 38 U situaciji koja omogućava pažljivu demontažu zatečene konstrukcije moguće je iz obrade pojedinih elemenata građe ustanoviti jesu li postojali i drugi, uobičajeni elementi konstrukcije, kao što su letvice koje oblikuju kasetirana ili polukasetirana polja te dekorativni elementi profiliranih letava. Prilikom demontaže uočavaju se i tragovi preinaka blanjanja gornjeg dijela grede, koje su izvorno izvedene s jastučićima koji omogućavaju montažu letvica, ako ih je bilo.

121 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Tlocrt grednjaka nad prvim katom palače (dokumentacija: G. Sava 2010.) Layout of architrave above the palace first floor (documentation: G. Sava 2010) 40 Stanje konstrukcije nad prvim katom (foto: G. Sava 2010.) Condition of the construction above the first floor (photo: G. Sava 2010.) izvedeni žutom i crvenom bojom. Prilikom oslikavanja podebljani su unutrašnji rubovi latica na cvjetovima, kao i unutrašnji rubovi na lukovima arkadica, čime je u prikazu postignuta plastičnost i dubina. Stilski oslike svrstavamo u renesansni slog, a vremenski u 16. stoljeće, iako detaljnih arhivskih podataka o radovima na kapitularnoj dvorani nema. Arhivski podaci navode da su na samostanu i crkvi poduzeti razni građevinski zahvati, posebno nakon provale Turaka godine, kada je samostan bio zapaljen i opljačkan. 39 PALAČA RADOŠEVIĆ (VUKAŠINOVIĆ-DOJMI), k.č.zgr. 310 k.o. Hvar, Z-5144 Palača Radošević sagrađena je u razdoblju od do godine 40 na sjevernom rubu predgrađa Burak, južno od gradskog trga; nastala je na mjestu prijašnjeg bloka kuća, kada je srušena njihova gotičko-renesansna unutrašnjost i podignuta današnja barokna na šest pilona. 41 Palača je građena kao jedinstven arhitektonski i stilski zahvat baroka, tlocrtne U dispozicije, s reprezentativnim pročeljem na sjeveru i ograđenim dvorištem na jugu. Izvorna tlocrtna dispozicija palače sačuvala se do godine, kada palača prvi put postaje vojarna. Unatoč brojnim preinakama u 19. i 20. stoljeću, unutrašnja organizacija prostora većim je dijelom sačuvana, što je rijedak primjer u stambenoj arhitekturi Hvara Kovačić, J. (2009.): Franjevački samostan i crkva u Hvaru, Zagreb, Tudor, A. (1995.): Stambena arhitektura grada Hvara u 17. i 18. stoljeću, magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Tudor, A. (2011.): Obitelj Radošević i njihova barokna palača u gradu Hvaru, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 35, Zagreb, Isto: Prijedlog rekonstrukcije grednjaka nad prvim katom palače (dokumentacija: G. Sava 2010.) Proposal of reconstruction of architrave above the palace first floor (documentation: G. Sava 2010) Preliminarni istražni radovi obavljani su tijekom godine, a prethodili su izradi konzervatorsko-restauratorskog elaborata 43. Istražnim radovima uočeno je da je na mnogim mjestima i danas sačuvana drvena građa međukatnih konstrukcija iz vremena gradnje palače. Sondiranja su obavljena samo djelomično, i to po dvije sonde u svakoj prostoriji. Stropne konstrukcije nisu vidljive, jer su zatvorene recentnim podgledom, bilo da je to žbuka na podkonstrukciji od drvenih letvica ili suvremeni metalni montažni podgled (prostor knjižnice). Budući da je građevina u funkciji (u palači su smještene Gradska knjižnica Hvar te druge institucije i stranke), a do danas nije definirana buduća namjena palače, istraživanja su bila manjeg opsega. 43 Sava, G. (2010.): Palača Vukašinović Izvješće o konzervatorsko-restauratorskim radovima, Split.

122 120 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Stanje grednjaka na drugom katu palače, zapadna i istočna sonda (foto: G. Sava 2010.) Condition of architrave on the palace second floor, western and eastern probe (photo: G. Sava 2010) Konstrukcija nad prizemljem Grednjak nad prizemljem u zapadnom se dijelu sastoji se od 26 greda dimenzija 10 x 15 cm, postavljenim u smjeru sjever jug. Grede su postavljene na nazidnici, koja je oslonjena na kamene konzole. Između greda su zaglavne daske duljine 28 cm koje su samo prislonjene uza zid, a nisu uglavljene. Grednjak nad istočnim dijelom prizemlja postavljen je na nazidnici koja je oslonjena na konzolama barokne profilacije. Ukupno su 32 grede profila 9 x 13 cm, a u međurazmaku su zaglavne daske duljine 28 cm. Grednjak je začađen i stariji od zaglavnih dasaka. Konstrukcija nad prvim katom Sjeverozapadni dio palače ima niz kamenih konzola barokne profilacije nad kojima je nazidnica koja nosi 25 greda dimenzija 10 x 15 cm, postavljenih u smjeru sjever jug. Među gredama su zaglavne daske duljine 30 cm, a nad gredama su u utore ugrađene poprečne letvice dimenzija 4 x 0,8 cm. Letvice su ugrađene u utore dubine 2 cm koji su izvedeni u gornjem dijelu greda. Sjeveroistočna prostorija palače vjerojatno se izvorno koristila kao piano nobile u kojemu je smješten salon, povezan s terasom nad ulicom. Nad konzolama barokne profilacije i nazidnicom postavljen je niz od 30 greda dimenzija 10 x 15 cm, sa svijetlim razmakom od 30 cm. Grednjak je opremljen zaglavnim daskama i letvicama kao i prethodni, drvena građa je bez preslika, u dobrom stanju, a oba su grednjaka iste starosti. Grednjak je premazan s više slojeva uljnih lakova u boji drva i u bijeloj boji (sl. 39, 40, 41). Jugoistočno krilo ima sačuvan grednjak koji s obzirom na daske različitih širina, prevelik razmak greda i nedostatak poprečnih letvica evidentno nije izvoran, već je tijekom vremena preslagivan. Konstrukcija nad drugim katom Konstrukcija drugog kata nema kamenih konzola niti nazidnica, već su grede dimenzija 10 x 15 cm postavljene izravno u zid. U zapadnoj prostoriji su 32 grede sa svijetlim razmakom od 32 cm, a u istočnoj prostoriji je 30 greda sa svijetlim razmakom od 30 cm. Oba stropa opremljena su letvicama koje su uglavljene u gornju stranu greda, dimenzija 4 x 0,8 cm, nad kojima su postavljene podne daske, a uza zid su postavljenje zaglavne daske. Grednjak je premazan s više slojeva uljnih lakova, u svijetlosivoj i plavoj boji (sl. 42, 43, 44). U palači Radošević na tri etaže u velikoj je mjeri sačuvana građa iz vremena gradnje palače, a tijekom budućih radova sanacije palače očekuju se daljnji istražni radovi, te radovi restauracije drvenih konstrukcija. Ističemo da u gradu Hvaru postoje i dvije kasnorenesansne rezbarene, ovješene tavanice koje zbog različitog sustava montaže (ovješeni horizontalni tabulari) nisu predmet ovog razmatranja. Prva se konstrukcija nalazi u brodu crkve sv. Kuzme i Damjana, 44 a druga je sačuvana djelomično i godine prenesena iz palače Kačić-Dimitri na kat jugozapadnog ugla zgrade arsenala, u nekadašnju 44 Stropna konstrukcija crkve restaurirana je i rekonstruirana u sklopu zaštitnih radova na crkvi, koji su provedeni krajem 20. stoljeća.

123 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru Prostorni prikaz montaže grednjaka drugog kata palače (dokumentacija: G. Sava 2010.) Spatial display of assembly of the palace second floor architrave (documentation: G. Sava 2010) gradonačelnikovu sobu. 45 Ova je konstrukcija sačuvana samo u fragmentima (naizmjenično postavljena kvadratična i poligonalna polja), tako da mnogi elementi konstrukcije nedostaju, kao i saznanja o izvornim dimenzijama prostorije za koju je bila izrađena. Međukatne drvene konstrukcije povijesnih građevina fragilni su konstruktivni element, kako zbog ograničene trajnosti drva kao materijala izrade, tako i radi odabira načina konstruktivne sanacije. Drvo tijekom vremena propada pod utjecajem vlage, te djelovanjem štetočina (crvotočine, gljivica i dr.), što tijekom sanacije dovodi do djelomične ili potpune zamjene izvorne građe novom konstrukcijom. Tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, kada je znanje i primjena restauratorskih iskustava na sanaciji i restauraciji povijesnih drvenih konstrukcija tek u začetku, preferira se sanacija suvremenim materijalima, pa se drvene konstrukcije redovito zamjenjuju armirano-betonskim. U tom su razdoblju mnoge vrijedne tavanice nepovratno zamijenjene 45 Prilikom prijenosa stropa iz palače Kačić-Dimitri na kat zgrade arsenala konzultiran je godine Konzervatorski zavod u Splitu i konzervator don Frane Bulić, koji temeljem usmenog dogovora piše Općini 30. lipnja godine da će drvodjelac Josip Asanović obaviti posao prijenosa i smještaja stropa, koji se sastoji od devet kasetiranih drvenih polja, četiri pravokutna i pet oktogonalnih, uokvirenih visokim vijencima reljefne obrade u formi ovala, trostrukih ispupčenja i listova. U sredini polja postavljene su reljefne rozete koje je godine izradio Josip Asanović, a iz istog su razdoblja i daske koje nose kasete. Tijekom restauratorskih radova na demontaži plafona, provedenih godine, na poleđini jedne daske pronađen je natpis olovkom: Godina 1924., postavljeno gne 31 Jula od majstora Vicka Vucetić Barata, a dignut plafon sa kuće Gazari u gradu, koji već ima nekoliko stoljeća. Vidi: Sava, G., Sava, Z. (2014.): Projekt adaptacije i restauracija drvenog kasetiranog stropa iz bivše načelnikove sobe, Restauratorsko-konzervatorski izvještaj, Split, Karta grada Hvara, legenda kuća s drvenim grednjacima: 1 Kuća Bartučević, 2 Palača Paladini, 3 Palača Gargurić, 4 Kuća Novak, 5 Kuća Bracanović, 6 Kuća Domančić, 7 Palača Jakša, 8 Franjevački samostan - kapitularna dvorana, 9 Palača Radošević Map of the City of Hvar, Legend of houses with wooden arhitraves: 1 Bartučević House, 2 Paladini Palace, 3 Gargurić Palace, 4 Novak House, 5 Bracanović House, 6 Domančić House, 7 Jakša Palace, 8 Franciscan monastery capitulary hall, 9 Radošević Palace suvremenim konstrukcijama. Iznimno je važno pravovremeno prepoznati postojanje izvorne građe u kući, koja je redovito sačuvana samo djelomično ili kao sekundarno upotrijebljen materijal prilikom kasnijih popravaka. Preliminarni istražni radovi redovito imaju manji obuhvat istraživanja, jer se kuća aktivno koristi za stanovanje ili neku 8

124 122 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske drugu namjenu, te investitor nerado financira puni opseg istražnih radova. Istražni radovi u punom opsegu provode se redovito tek kroz radove demontaže (prva faza radova sanacije građevine), kada je neophodno osigurati sudjelovanje konzervatora i restauratora, kako bi se građa prije demontaže dokumentirala te dobio puni uvid u cjelovitu konstrukciju. Valja napomenuti da samo stručno oko izvježbanog profesionalca na terenu može promptno detektirati sve elemente stilske konstrukcije neophodne u budućem postupku restauracije i rekonstrukcije. Istovremeno s arhitektonskim projektiranjem potrebno je pripremati i restauratorsku dokumentaciju, koja mora biti sastavni dio budućeg projekta, a arhitektonsko projektiranje interijera građevine mora respektirati prijedlog rekonstrukcije drvenih grednjaka, koji su sastavni dio cjelovite sanacije povijesne građevine. Stilske stambene građevine danas su redovito u privatnom vlasništvu, pa je i sama obnova, bilo za stambenu ili neku komercijalnu namjenu (turizam, poslovni prostori) redovito prepuštena privatnoj inicijativi. Zahtjev za restauracijom i rekonstrukcijom drvenih stilskih konstrukcija od strane privatnih investitora redovito je ocijenjen kao prespor, financijski prezahtjevan i u budućoj organizaciji prostora ograničavajući. Iznimno je važno status zaštite građevina ojačavati pojedinačnom zaštitom, koja omogućava istraživanje i restauraciju interijera, pa prema tome i stilskih drvenih konstrukcija, a za najvrjednije primjere osigurati pravovremenu potporu iz državnih fondova kako bi se osiguralo njihovo primjereno istraživanje, a potom i restauracija i rekonstrukcija (sl. 45). LITERATURA Badurina, A. i drugi (1985.): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, Domančić, D. (1960.): Reljef Nikole Firentinca u Hvaru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 12, , Split. Duboković, N. (1960.): O građevinskom razvoju grada Hvara sredinom 15. stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 12 : , Split. Đapić-Kranjac, M. (2010.): Gotičke drvene stropne konstrukcije na području Dalmacije, diplomski rad, Sveučilište u Splitu, Umjetnička akademija, Split, 54. Fabijanić, D., Grujić N. (2003.): Dubrovački ljetnikovac, Zagreb. Fisković, C. (1942.): Gotička drvena plastika u Trogiru, Rad hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 276 : , Zagreb. Fisković, C. (1977.): Graditeljstvo grada Hvara u 16. stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 10 : , Zagreb. Gamulin, A. (2005.): Kula Cega u Kaštel Starom Konzervatorska istraživanja i radovi, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 28, Zagreb. Gamulin, A. ( ): Gotičko-barokna kuća Bartučević u Hvaru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 34 :79-96, Zagreb. Grujić, N. (1991.): Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, Zagreb, 190, 210. Grujić, N. (2001.): Domus illorum de Caboga, Radovi Instituta za povijest umjetosti 25 : , Zagreb. Grujić, N. (2013.): Kuća u gradu, Dubrovnik, 107, 138, 207, 209, Kovačić, J. (2009.): Franjevački samostan i crkva u Hvaru, Zagreb, 18. Kovačić, V. (2008.): Samostan sv. Križa na Čiovu, u: Dominikanci u Hrvatskoj, Katalog izložbe Dominikanci u Hrvatskoj ( ): , Zagreb. Marasović, M. ( ): Srednjovjekovne drvene stropne konstrukcije u Splitu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 16 : , Zagreb. Menichelli, C., Scappin L. (2011.): I solai lignei a Venezia, Venezia forme della costruzione, forme del dissesto : , Venezia. Petriciolli, I. (1972.): Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike, Zagreb. Petrić, M. (1996.): Obrti, usluge i službe na Hvaru u 15. stoljeću, Građa i prilozi za povijest Dalmacije 12 : , Split. Petrić, N. (2015.): Gotičke palače grada Hvara, Zavičaju Hvaru, ( ): , Split-Hvar. Petrić, N. (1977.): Sukobi plemića i pučana kroz izgradnju grada Hvara, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 10, , Zagreb. Sava G. (2010.): Palača Vukašinović Izvješće o konzervatorsko-restauratorskim radovima, Split. Sava, G. (2015.): Preliminarni restauratorsko-konzervatorski elaborat za arhitektonsku opremu palače Paladini u Hvaru (krovište i s njim povezani dijelovi), Split. Sava, G. (2015.): Restauratorsko-konzervatorski elaborat za arhitektonsku opremu kuće Domančić u Hvaru, Split, 12. Sava, G., Sava Z. (2014.): Restauratorsko-konzervatorski izvještaj o izvedenim radovima Projekt adaptacije i restauracija drvenog kasetiranog stropa iz bivše načelnikove sobe, Split, 10. Šprljan, I. (2011.): Gotički drveni stropovi u Šibeniku i okolici katalog i obnove, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 31-32/ , ( , ): , Zagreb. Tudor, A. (1995.): Stambena arhitektura grada Hvara u 17. i 18. stoljeću, magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 128. Tudor, A. (1998.): Prilog poznavanju utjecaja Jurja Dalmatinca u Hvaru, Peristil 41, (52):51-58, Zagreb. Tudor, A. (2011.): Obitelj Radošević i njihova barokna palača u gradu Hvaru, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 35, (140, 146): , Zagreb.

125 Drvene stropne konstrukcije u gradu Hvaru 123 Vojnović, I. (2002.): Kuća palača Jakša u Hvaru, predavanje održano na skupu Dani Cvita Fiskovića, Hvar, 30. rujna Vojnović, I. (2015.): Palača Jakša u Hvaru, članak predan za tisak u časopisu Prostor 2015., ustupio autor. Summary WOODEN CEILING CONSTRUCTIONS IN THE CITY OF HVAR Systematic research of wooden inter-floor architraves in the City of wooden profiled eaves with wedging planks in the Paladini Palace, Hvar has been carried out as of the very end of the 20 th century and the only one preserved on the territory of Dalmatia. All the other has so far resulted in a total of 8 researched structures. The examples elements reflect the usual typological construction elements, and given here show a diverse complexity of construction, depending since Gothic transits into Renaissance and later on into Baroque, on the range and representativeness of the premises. Structures of the system of semi coffered ceiling prevails, where a secondary a narrower range, up to 6 meters wide, bear the basic elements of construction retains only the moldings covering floorboard joints, beams (wall beam, beams, moldings, while the other decorative while transversal moldings shaping the coffered fields are lost. The elements have been preserved sporadically), while three structures majority of examples either do not present preserved remains of (Bracanović House, Jakša Palace and Domančić House) had a characteristic composite wall beam made, on the upper and lower part, times over, requiring additional research. paintings or the beams are painted monochromatically and several of planks with a decoration of dentals or twisted rope. Standing out Since restoration of historical structures from the 60-ies of the 20 th with its decorated elements is the so far poorly researched tabular century was mainly done by installing a-b panels, we have witnessed many lost examples of original style constructions, while on the Paladini Palace first floor, while the most elaborate construction is on the Bartučević House first floor, decorated with carvings systematic research, restoration and reconstruction of structures (wedging planks with the motive of trilobe, supporting beam with has only been carried out in the past twenty odd years. A particular difficulty as to restoration lies in the fact that the structure is twisted rope and flower decorations) and coloristic interpretation of said elements as well as florally painted moldings. The ceiling mainly to be found in private residential houses, and therefore this of the capitular hall of the Franciscan monastery is also painted, demanding restoration, often including slow and costly restoration procedures, is borne by private investors, which represents an with the wall beam bearing stylized paintings in the form of small arcades, and floor planks bearing floral paintings. The most recent obstacle to quality restoration. Therefore we deem necessary for findings in the Domančić House indicate painted moldings with the highest quality wooden constructions to be financed through a stylized floral motive. Worth pointing out is the finding of the restoration programmes supported by state aid.

126 124 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

127 125 Ivo Glavaš Kaštel Andreis u Zamurvi (Jadrtovcu) u Morinjskom zaljevu kod Šibenika Ivo Glavaš UDK: ( Jadrtovac):929.52Andreis Ministarstvo kulture RH Izvorni znanstevni rad/original Scientific Paper Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen: Konzervatorski odjel u Šibeniku HR Šibenik, Stube J. Ćulinovića 1/3 Ključne riječi: kaštel Andreis, Andreisi, Zamurva, Zaton, Jadrtovac, Morinjski zaljev Key words: Andreis Castle, Andreisi, Zamurva, Zaton, Jadrtovac, Morinj Bay Kaštel Andreis sagradila je istoimena trogirska plemićka obitelj vjerojatno već početkom 16. stoljeća za zaštitu od osmanskih provala na svoje posjede na šibenskom teritoriju. Nalazio se u povijesnom naselju Zamurva, današnjem Jadrtovcu, na jugoistoku Morinjskog zaljeva. U Jadrtovcu su sačuvane dvije kule kaštela Andreis i dio glavnih ulaznih vrata, dok su obrambeni bedemi samo djelomično vidljivi u zidovima postojećih objekata. Kaštel Andreis prestao je funkcionirati kao fortifikacija nakon Morejskog rata ( ) između Venecije i Osmanske države, kad je definitivno prestala opasnost za taj dio šibenskog teritorija. Po fortifikacijskim rješenjima Kaštel Andreis više je nalik srednjovjekovnoj nego novovjekovnoj utvrdi. Nakon pada Bosne u osmanske ruke godine dalmatinske komune pod vlašću Venecije postaju izložene naglim pljačkaškim upadima Osmanlija pa se teritoriji dalmatinskih komuna počinju fortificirati. 1 Od 70-ih godina 15. stoljeća šibenski distrikt se također brani nizom utvrda. 2 Na njegovom istočnom dijelu u Donjem polju grade se dvije utvrde: kula Parisotto po sredini polja i kaštel Vrpolje na brdu sv. Ivana na istočnoj granici polja. 3 Toj obrambenoj liniji na neki način pripada i kaštel Andreis u tadašnjem naselju Zamurva na jugoistočnoj obali Morinjskog zaljeva. 1 Raukar, T. (1982): Komunalna društva u Dalmaciji u XV. st. i prvoj polovini XVI. stoljeća, Historijski zbornik, 35, Zagreb: Kolanović, J. (1995): Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, Prvi pouzdani arhivski podatak o gradnji kule Parisotto u Donjem polju odnosi se na godinu. Vidi o tome: Stošić, K. (1941): Sela šibenskog kotara, Šibenik, O važnosti kaštela Vrpolje kod: Novak, G. (1976): Šibenik u razdoblju mletačke vladavine, Šibenik spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 221. Općenito o sustavu utvrda kojim se štitio šibenski teritorij kod: Kolanović, J. (1995): n. dj.: POVIJESNI PODATCI O KAŠTELU ANDREIS Povijesni podatci o trogirskim Andreisima i njihovom kaštelu u današnjem Jadrtovcu u šibenskom Morinjskom zaljevu jako su rijetki. Prema Pavlu Andreisu, pripadnik trogirske plemićke obitelji Andreis Jakov imao je kuću u Šibeniku godine. 4 Galvani piše da su Andreisi primljeni među šibensko plemstvo i očito su imali neke posjede na teritoriju Šibenika u Donjem polju. 5 U notarskim spisima godine spominje se njihova kuća (palatium) u nekadašnjem selu Zaton u Morinjskom zaljevu: in Zaton, loco dicto Morigne, in campo inferiori, districtus Sibenici, apud palatium illorum de Andreis. 6 Povijesno selo Zaton nalazilo se na istočnoj obali današnjeg Morinjskog zaljeva. 7 (sl. 1) Preko puta sela Zaton na jugoistoku Morinjskog zaljeva nalazilo se povijesno selo Zamurva gdje su Andreisi sagradili svoj kaštel. 8 Morlak Matej Hreljanović obvezuje se godine da će nakon ženidbe živjeti u Zamurvi u kaštelu braće Andreis kod svog tasta: nel seraglio ouer castel delli signori fratelli Andreis in Zamurua. 9 Na takva preseljenja Morlaka na teritorij šibenske komune između Ciparskog ( ) i Kandijskog ( ) rata pod mletačku upravu često se žale Šibenčani, a jednu takvu žalbu iz rujna godine, kada se Šibenčani žale na braću Andreis koji dopuštaju Morlacima (koji čine štetu) da se u velikom broju nasele u kaštelu Andreis, prenosi Galvani. 10 Zanimljivo je da prije početka i prve polovine 17. stoljeća 4 Andreis, P. (1908): Storia della città di Traù, Split, Galvani, F. A. (1883): Il Re d Armi di Sebenico, Venezia, vol. I, Galvani, F. A. (1883): nav. dj.: 68 i bilj Stošić, K. (1941): nav. dj.: Stošić, K. (1941): nav. dj.: Juran, K. (2015): Morlaci u Šibeniku između Ciparskog i Kandijskog rata ( ), Povijesni prilozi, 49, Zagreb: Galvani, F. A. (1883): nav. dj.: 68 i bilj. 1.

128 126 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Morinjski zaljev na topografskoj karti s položajem Jadrtovca i Zatona Morinj Bay on the topographic map with the locations of Jadrtovac and Zaton 2 Merianov pretisak Kolunićeve karte s detaljem sela Zamurve (preuzeto iz: Slukan Altić, M. (2007): 36-37) Merian s copy of Kolunić s map with details of the village of Zamurve (taken from: Slukan Altić, M. (2007): 36-37) nema arhivskih podataka o kaštelu Andreis, što se tek djelomično slaže s grafičkim prikazima šibenskog teritorija iz 16. stoljeća. Na pretisku Matthäusa Meriana iz godine karte Šibenika Martina Kolunića Rote iz godine, što se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, na jugoistoku Morinjskog zaljeva Rota crta selo Zamurvu i dvije kule. 11 (sl. 2) Bez svake sumnje Rota prikazuje tada već postojeći kaštel Andreis. Međutim, na prikazu Šibenika za vrijeme Ciparskog rata godine u izolariju Giovannija Francesca Camocija pod naslovom Isole famose, porti, fortezze, e terre maritime sottoposte alla Ser.ma Signoria di Venetia, ad altri Principi Christiani, et al Signor Turco.novamente poste in luce objavljenom u Veneciji godine vidi se puno značajnih detalja šibenskog teritorija, ali na području Morinjskog zaljeva od naselja je zapisano samo selo Zaton i to na pogrešnoj, istočnoj strani zaljeva. (sl. 3) Camocio nije propustio u Morinju prikazati tako važan detalj kao što su solane, za koje postoji pouzdani podatak da su na tom mjestu radile do godine. 12 Kako su kula Parisotto i kaštel Vrpolje u Donjem polju sagrađeni za obranu tog dijela šibenskog teritorija već početkom 16. stoljeća, možemo pretpostaviti da su Andreisi svoj kaštel izgradili u to vrijeme ili nedugo zatim, jer su morali zaštititi kmetove koji rade na njihovim posjedima od osmanlijskih provala. Sudeći prema arhivskom podatku iz godine o selidbi Morlaka Mateja Hreljanovića kod žene u Zamurvu, taj kaštel imao je i ono što se u dokumentu naziva seraglio zaštićeni 11 Merianov pretisak objavila je Mirela Slukan Altić. Vidi: Slukan Altić, M. (2007): Povijesna geografija rijeke Krke. Kartografska svjedočanstva, Šibenik, Kolanović, J. (1995): n. dj.: 200. ograđeni prostor. 13 Početkom Kandijskog rata godine kaštel Andreis u Zamurvi, kako to donosi šibenski povjesničar Frane Divnić, spaljen je zajedno s crkvama u Donjem polju. 14 Daljnjih vijesti o kaštelu Andreis povezano s ratovima Mlečana s Osmanlijama nema, pa je moguće da je fortifikacijski kaštel napušten nakon prestanka osmanske opasnosti za taj dio šibenskog teritorija krajem Morejskog rata ( ), što se uostalom dogodilo i s kaštelom Vrpolje i kulom Parisotto. 15 Osmanlije su tijekom Morejskog rata brzo gubili položaje u Dalmaciji pa više nije bilo potrebe za održavanjem kaštela na teritoriju toliko u blizini grada Šibenika. 16 To se podudara s arhivskim podatkom da je posljednji od loze Andreisa, Mihovil, oporukom od 11. veljače godine ostavio svu svoju imovinu šibenskoj komuni. 17 Civilni dio naselja kaštel Andreis nastavlja život, a na službenim kartama tek krajem 19. stoljeća dobiva svoje hrvatsko ime Jadrtovac. 18 OSTATCI KAŠTELA ANDREIS U JADRTOVCU Stošić donosi podatak da je još godine kaštel postojao u cjelini, s dvjema kulama i zidinama do mora. 19 U 13 Vidi bilješku broj Difnik, F. (1986): Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Split, Posljednji put u povijesnim izvorima kaštel Vrpolje je spomenut u vezi s pokušajem obnove početkom Morejskog rata. Vidi o tome: Stošić, K. (1941): nav. dj.: O tijeku Morejskog rata u Dalmaciji načelno kod: Mayhew, T. (2008): Dalmatia between Othoman and Venetian Rule. Contado di Zara , Roma, Galvani, F. A. (1883): nav. dj.: 68 i bilj Stošić ispravno uočava da današnje naselje Jadrtovac naziv baštini izravno od Andreisa. Vidi: Stošić, K. (1941): nav. dj.: Stošić, K. (1941): nav. dj.: 62.

129 Kaštel Andreis u Zamurvi (Jadrtovcu) u Morinjskom zaljevu kod Šibenika Prikaz Morinjskog zaljeva iz izolarija Giovannija Francesca Camocija Isole famose, porti, fortezze, e terre maritime sottoposte alla Ser.ma Signoria di Venetia, ad altri Principi Christiani, et al Signor Turco.novamente poste in luce View of the Moring Bay from Giovanni Francesco Camoci s Isole famose, port, fortezze, e terre maritime sotto postealla Se. Ma Signoria di Venetia, ad altri Principi Christianni, etal Signor Turco. Novamente poste in luce 5 Polukružna kula kod glavnog ulaza u kaštel Andreis (foto: I. Glavaš) Semi-circular tower by the main entrance to Andreis castle (photo: I. Glavaš) 4 Detalj Jadrtovca s pretpostavljenim prostorom pružanja kaštela Andreis na prvoj austrijskoj katastarskoj izmjeri godine Detail of Jadrtovac with the assumed space of the extension of Andreis castle in the first Austro-Hungarian cadastre measurements from 1825 svoje doba (prva polovina 20. stoljeća) Stošić je vidio bijedne ostatke zidina i jedne kule koja je, kako piše, potpuno izobličena. 20 Terenski uvid danas je otežan jer se bivši kaštel nalazi u centru naselja Jadrtovac, a prostor koji je zauzimao prilično je izgrađen i preoblikovan u odnosu na prvu austrijsku katastarsku izmjeru iz godine. (sl. 4) Znatan dio obrambenog bedema (seraglio u izvorima) je porušen. Međutim, osnovni raspored i parcelacija ostali 20 Stošić, K. (1941): nav. dj.: 62. su uglavnom netaknuti, iako se vidi da austrijski mjernici nisu dobro odradili svoj posao, pogotovo kod proporcija glavne kule uz ulazna vrata u kaštel. Ta kula je imala tlocrt u obliku odsječene polovice kruga. (sl. 5) Polukružni dio kule okrenut je prema jugozapadu. Kula je zidana nepravilnim kamenjem povezanim vapnenim mortom. Najvjerojatnije je skraćena pri vrhu kako bi se postavilo drveno krovište pokriveno kupom kanalicom, što je sve posljedica prilagođavanja novoj gospodarskoj namjeni (staja) nakon što utvrda više nije funkcionirala. Prilagodba se vjerojatno nije dogodila prije 18. stoljeća i prestanka osmanske opasnosti za taj dio šibenskog teritorija. Na jugozapadnoj obloj strani kule u visini prvog kata vidljiv je okrugli otvor za puškarnicu koji iznutra ima skošene stranice što se šire prema unutrašnjosti kule. (sl. 6) Puškarnica je, uz obrambeni zid,

130 128 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pogled na puškarnicu iz unutrašnjosti polukružne kule (foto: Ž. Stošić) View of the embrasure from the interior of the semi-circular tower (photo: Ž. Stošić) 7 Pogled na sjeveroistočni dio polukružne kule s glavnim ulazom (foto: Ž. Stošić) View of the north-east part of the semi-circular tower with the main entrance (photo: Ž. Stošić) jedini preostali fortifikacijski element na kuli, a zbog skraćivanja kule po visini ne možemo znati je li postojalo krunište ili eventualno mašikuli. Glavni ulaz u kulu je prizemni pravokutni otvor na sjeveroistočnoj ravnoj plohi zida. (sl. 7) Iznad njega je u visini kata jednostavan kvadratni prozor 8 Glavna ulazna vrata u kaštel Andreis (foto: I. Glavaš) Main entrance gate to the Andreis castle (photo: I. Glavaš) koji se čini da je naknadno probijen. Jesu li ulazna vrata u kulu bila upravo takvog izgleda ili drugačija (manja) danas je nemoguće zaključiti. Moguće je da su upravo otvori na tom ravnom dijelu kule znatno preoblikovani kad je kula dobila gospodarsku namjenu. Kula je zadržala svoj stari katastarski broj katastarske čestice zgrade 42 katastarske općine Jadrtovac iz prve austrijske izmjere. U smjeru sjevera na kulu se naslanja ostatak izvornog obrambenog zida debljine tek pola metra u kojem su se sačuvali tragovi ulaznih vrata (dovratnik) koja bi trebala biti glavna ulazna vrata u kaštel Andreis. 21 (sl. 8) Pozicija vrata je dobro odabrana jer je štiti najjača kula (na dijelu u kojem je polukružna), a vrata su okrenuta ka zapadu, odakle se nije očekivao najjači napad neprijatelja. Kako se od izvornog dijela vrata sačuvao samo dio sjevernog dovratnika, ne znamo jesu li vrata bila nečim dodatno zaštićena (berteska). Nešto manje od 40 metara u ravnoj liniji istočno od te kule nalaze se ostatci druge manje kule pravokutnog tlocrta kojoj je duža stranica položena u smjeru istok zapad. (sl. 9) Sačuvana u visini prvog kata, i ona je bila prilagođavana za novu gospodarsku namjenu. Ostatci kule su devastirani betonskom pločom koja služi kao krovište, za što je vjerojatno dobar dio kule u visinu trebalo porušiti. Na sjevernoj i istočnoj fasadi kule probijeni su recentni otvori, a zbog novije izgradnje, koja je sa sjevera naslonjena na kulu, nije moguće pronaći izvorni ulaz koji je morao biti na toj strani. Kao i prethodno opisana kula, zidana je nepravilnim kamenjem povezanim vapnenim mortom. Na svim četirima zidovima kule nalazi se po jedna puškarnica oblikovno potpuno identična kao i puškarnica sačuvana na polukružnoj kuli. Kula se danas nalazi na katastarskoj čestici zgrade broj 21 Za usporedbu, debljina obrambenog zida u utvrdi Kaštilac u Kaštel- Gomilici bila je 60 centimetara, a u visini kruništa tek 45 centimetara. Vidi o tome: Marasović, K. (1996): Kaštel-Gomilica, nova istraživanja i planovi uređenja, Kaštelanski zbornik, 5, Kaštela: 179.

131 Kaštel Andreis u Zamurvi (Jadrtovcu) u Morinjskom zaljevu kod Šibenika Maksimalno prostiranje kaštela Andreis na ortofoto snimci hrvatskog Geoportala (brojkom 1 označena je polukružna, a brojkom 2 pravokutna kula) The maximum extension of Andreis castle on the ortho-photo map of the Croatian Geoportal (number 1 marks the semi-circular and 2 the rectangular tower) 9 Ostatci kvadratne kule kaštela Andreis (strelicom označena puškarnica) (foto: M. Karabuva) The remains of the square tower of the Andreis castle ( embrasure marked with an arrow) (photo: M. Karabuva) 51 k.o. Jadrtovac. Od te kule izvorni je zid najvjerojatnije skretao prema sjeveru i morskoj obali u pomalo izlomljenoj, ali kontinuiranoj liniji koja čini vanjski zid današnjih objekata na katastarskim česticama 81/4, 53/2 i 53/1, sve k.o. Jadrtovac. Bez arheoloških iskopavanja nije moguće utvrditi gdje je nekada bio potez obale, a teren se od ravnine na kojoj su dvije kule prema moru spušta. Također nije moguće bez iskapanja potvrditi je li se negdje na morskoj obali nalazila još neka kula ili su bile samo dvije, kako je prikazano na karti Martina Kolunića Rote. Sačuvane kule bile su smještene na povišenoj strani terena okrenutoj kopnu, odakle se najviše očekivao napad neprijatelja. Polukružna kula je na sjeveroistoku imala ravnu plohu zida jer je na toj strani bila okrenuta prema unutrašnjosti kaštela, a to nije posljedica nekakvih naknadnih pregradnji koje Stošić tumači kao izobličenja. Na tom zidu nema tragova većih strukturnih intervencija u odnosu na obli dio zida. Pozicija i orijentacija glavnih ulaznih vrata govori u prilog teze da je kaštel bio načelno trapezoidnog oblika. (sl. 10) Posve smo sigurni jedino u duljinu južnog obrambenog bedema između dviju sačuvanih kula, a duljinu ostalih obrambenih zidova nije moguće potvrditi bez iskapanja. Stoga je površina kaštela mogla iznositi od minimalnih 1900 m 2 do maksimalnih 2600 m 2. Kaštel Andreis, sa stajališta obrane od artiljerijskog oruđa, fortifikacijski je staromodna građevina. 22 Niti jedna kula nema pokos u donjem dijelu, što je u vrijeme njene gradnje bilo već uobičajeno. 23 Kaštel nije mogao izdržati ozbiljniji artiljerijski napad neprijatelja i doista je mogao poslužiti samo najnužnijoj obrani od naglih osmanskih pljačkaških upada. Obrambeni zidovi nisu kvalitetno zidani i dojam je da utvrda više sliči nekadašnjim srednjovjekovnim fortifikacijama, zato je tijekom Kandijskog rata bila lako osvojena. 24 ZAKLJUČAK Trogirski Andreisi, koji su na područje šibenske komune došli krajem 15. stoljeća, svoj kaštel u nekadašnjem selu Zamurva, a današnjem Jadrtovcu sagradili su vjerojatno već početkom 16. stoljeća. U to vrijeme, za zaštitu od sve češćih 22 Literaturu o dalmatinskim utvrdama između srednjeg i novog vijeka i njihovom izgledu pogledaj sumarno kod: Pelc, M. (2007): Renesansa, Zagreb, Tako kula (tzv. Čorićev toranj) u Vodicama, koja je sagrađena otprilike u istom vremenskom periodu, ima pokos, kordonski vijenac i otvore za artiljerijska oruđa, što je braniteljima pružalo mogućnosti za bolju aktivnu obranu. O pretpostavljenom vremenu gradnje Čorićevog tornja vidi: Stošić, K. (1941): nav. dj.: 125. Kako su primjerice izgledale kule u Pučišćima na otoku Braču iz sličnog perioda vidi kod: Kovačić, V. (2010): Renesansne kule u Pučišćima na otoku Braču, Klesarstvo i graditeljstvo, 21 (1-2), Pučišća: Vidi bilješku broj 14.

132 130 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske osmanskih provala, već su sagrađene obrambene utvrde u šibenskom Donjem polju kaštel Vrpolje i kula Parisotto. Prestanak obrambene funkcije kaštela Andreis povezan je s prestankom osmanske opasnosti za taj dio šibenskog teritorija krajem Morejskog rata. Od tada kaštel propada, dvije sačuvane kule mijenjaju namjenu, a širi se i stambena izgradnja nad obrambenim bedemima. Obrambeni bedemi kaštela Andreis uglavnom su porušeni prije prve austrijske katastarske izmjere godine. Tek bi arheološkim iskapanjem i konzervatorskim istraživanjem na pozicijama postojećih kula bilo moguće utvrditi kako je obrambeni sustav funkcionirao i kako se uklapa u tipologiju istovrsnih fortifikacijskih građevina iz tog perioda u Dalmaciji. 25 Rekonstrukcija dimenzija kaštela također nije moguća bez arheoloških iskapanja koja su otežana činjenicom da se radi o naseljenom mjestu. Prema postojećim podatcima, kaštel je vjerojatno bio trapezoidnog oblika. Njegove fortifikacijske karakteristike nisu pružale mogućnosti za aktivnu obranu protiv napada artiljerijskim oružjem i po svom izgledu više je bio srednjovjekovna nego novovjekovna utvrda. LITERATURA Andreis, P. (1908): Storia della città di Traù, Split. Difnik, F. (1986): Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Split. Galvani, F. A. (1883): Il Re d Armi di Sebenico, vol. 1, Venezia. Juran, K. (2015): Morlaci u Šibeniku između Ciparskog i Kandijskog rata ( ), Povijesni prilozi, 49, Zagreb: Kolanović, J. (1995): Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb. Kovačić, V. (2010): Renesansne kule u Pučišćima na otoku Braču, Klesarstvo i graditeljstvo, 21 (1-2), Pučišća: Marasović, K. (1996): Kaštel-Gomilica, nova istraživanja i planovi uređenja, Kaštelanski zbornik, 5, Kaštela: Marasović, K. (2011): Kaštel Cipiko u Kaštel Starome, Prostor, 19(1), Zagreb: Mayhew, T. (2008): Dalmatia Between Ottoman and Venetian Rules. Contado di Zara , Roma. Novak, G. (1976): Šibenik u razdoblju mletačke vladavine, Šibenik spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, Pelc, M. (2007): Renesansa, Zagreb. Raukar, T. (1982): Komunalna društva u Dalmaciji u XV. st. i prvoj polovini XVI. stoljeća, Historijski zbornik, 35, Zagreb: Slukan Altić, M. (2007): Povijesna geografija rijeke Krke. Kartografska svjedočanstva, Šibenik. Stošić, K. (1941): Sela šibenskog kotara, Šibenik. Summary ANDREIS CASTLE IN ZAMURVA (JADRTOVAC) IN THE MORINJ BAY NEAR ŠIBENIK Andreis Castle was built by a noble family from Trogir of the same gate, while the defensive walls are only partly visible in the walls name, most probably as early as the 16 th century for protection of the existing structures. Andreis castale ceased functioning as a from Ottoman raids on their estates in the Šibenik area. It was located in the historic settlement of Zamurva, today s Jadrtovac, in the the Ottoman state, when danger for that part of the Šibenik terri- fortification after the Morean War ( ) between Venice and south-east part of the Morinj Bay. Two towers of the Andreis castle tory definitely ceased to exist. By its fortification solutions Castello have been preserved in Jadrtovac and part of the main entrance Andreis is more similar to a medieval than a post-medieval fort. 25 O tipologiji kaštela na prostoru kaštelanskih naselja vidi kod: Marasović, K. (2011): Kaštel Cipiko u Kaštel Starome, Prostor, 19(1), Zagreb: 32.

133 131 Ivo Glavaš Marginalije o tvrđavi sv. Nikole kod Šibenika i Velikim kopnenim vratima Ivo Glavaš UDK: ( Šibenik) Ministarstvo kulture Izvorni znanstveni rad/original Scientific Paper Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen/Received: Konzervatorski odjel u Šibeniku HR Šibenik, Stube J. Ćulinovića 1/3 Ključne riječi: tvrđava sv. Nikole, lav sv. Marka, Sanmicheli, kaštelan, providur Malipiero, Porta terraferma Key words: Fortress of St. Nicholas, lion of St. Marc, Sanmicheli, castellan, providur Malipiero (from Venetian provedadore (high ranking official of the Venetian Republic), Porta terraferma Gradnja tvrđave sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal sv. Ante započeta je na samom kraju tzv. trećeg mletačko-osmanski rata godine kao odgovor Venecije na sve jaču osmansku pomorsku silu. Osim po arhivskim podatcima, to se prepoznaje i po dvama reljefima krilatog lava sv. Marka koji se nalaze u metopama friza glavnog ulaznog portala tvrđave. Golemu skulpturu krilatog lava sv. Marka, koja je stajala iznad glavnog portala tvrđave, a bačena je za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, vratio je austrijski car Franjo I. na izvorno mjesto. Grafike i natpis na tvrđavi ukazuju i na učestale obnove i ojačavanja tvrđave i u prvoj polovini 17. stoljeća. Moguće je da se radi o obrambenom jačanju postojećih kliješta između polubastiona tvrđave okrenutih kopnu. Šibenska Velika kopnena vrata (Porta terraferma) između nekadašnjeg bastiona Bernardi i današnje zgrade Kazališta predstavljala su složenu obrambenu arhitekturu na mjestu srednjovjekovnih vrata u kojima je bila smještena vojna posada. Tvrđava sv. Nikole na početku šibenskog kanala svetog Ante spada u spomenike mletačkog fortifikacijskog graditeljstva u Dalmaciji koji su do sada u znanstvenoj literaturi dostatno obrađeni. Početak znanstvenog interesa za tvrđavu nalazimo u pionirskim radovima Angelica Alacevicha i rukopisnoj ostavštini poznatog šibenskog svećenika i muzealca don Krste Stošića. 1 Radovima Ane Deanović tvrđava i njen graditelj Giangirolamo Sanmicheli stavljeni su u kontekst onodobnog mletačkog fortifikacijskog graditeljstva. 2 1 Alacevich, A. (1920.): Pagine della storia di Sebenico, Šibenik, ; Stošić, K., Šibenske tvrđave (rukopis u Muzeju grada Šibenika). 2 Deanović, A. (1968.): Il contributo dei Sanmicheli alla fortificazione della Dalmazia, Castellum, 7: 37-56; Deanović, A. (1988.): Architetti veneti del Cinquecento impegnati nella fortificazione della costa dalmata, L architettura militare veneta del Cinquecento, Venezia-Milano, U posljednje vrijeme, poslije prvih konzervatorskih istraživanja, tvrđava ponovno privlači pozornost, nakon čega je uvrštena i u neka domaća i strana monografska izdanja. 3 U ovom radu bit će riječi o detaljima i problemima koji nisu privukli pozornost istraživača ili neke već postojeće teze, po našem mišljenju, treba drugačije interpretirati. PRVI KAŠTELANI, TREĆI MLETAČKO-OSMANSKI RAT I VRIJEME DOVRŠENJA TVRĐAVE SV. NIKOLE Na frizu glavnog portala u centralnim metopama nalaze se reljefi dvaju lavova sv. Marka od kojih lijevi ima zatvorenu knjigu, a desni otvorenu, sugerirajući da se tvrđava počela graditi tijekom rata (sl. 1). 4 Kako se prema samom Giangirolamu Sanmicheliju tvrđava počela graditi godine, može se raditi samo o tzv. trećem mletačko-osmanskom 3 Ćuzela, J. (1992.): Pomorska utvrda sv. Nikole na ulazu u kanal sv. Ante kod Šibenika, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 33, Split: 51-76; Concina, E. Molteni, E. (2001.): La fabrica della fortezza. L architettura militare di Venezia, Verona, ; Žmegač, A. (2001.): Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 25, Zagreb: ; Žmegač, A. (2005.): La fortezza di San Nicolò presso Sebenico. Un opera importante di Giangirolamo Sanmicheli, Mitteilungen des Kunsthistorischen Institutes sin Florenz, 49: ; Žmegač, A. (2009.): Još jedan stari prikaz šibenske utvrde sv. Nikole, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33, Zagreb: 77-82; Žmegač, A. (2009.): Bastioni jadranske Hrvatske, Zagreb, Alacevich, koji prvi detaljnije opisuje tvrđavu, piše o dvama lavovima u metopama, ali detaljnije samo o desnom koji ima otvorenu knjigu s obzirom na to da mu je taj podatak, kako ćemo kasnije vidjeti, odgovarao oko teze o početku gradnje tvrđave sv. Nikole. Vidi: Alacevich, A. (1920.): nav. dj.: 167 i bilj. 1. Rizzi u novije vrijeme upozorava na postojanje reljefa dvaju lavova na frizu glavnog portala, ali začudo misli da oba imaju zatvorenu knjigu. Vidi o tome: Rizzi, A. (2005.): I leoni di San Marco in Dalmazia, Venezia, 201. O postojanju reljefa lavova, od kojih jedan ima zatvorenu knjigu, upoznao sam javnost tijekom diskusije o tvrđavi sv. Nikole na znanstvenostručnom skupu Dijalozi s baštinom koji je održan na Filozofskom fakultetu u Rijeci17. travnja godine. Nedugo zatim (potpuno nezavisno od autora ovog rada) Ana Šverko na međunarodnoj konferenciji Discovering Dalmatia, održanoj u Splitu od 18. do 23. svibnja iste godine, u okviru priopćenja o rezultatima svog istraživanja pod naslovom The Sanmichelis city gate in Zadar: necessity and art, tradition and innovation, izlagala je o postojanju dvaju reljefnih lavova na frizu glavnog portala tvrđave sv. Nikole. Svoju će tezu oko toga Šverko vjerojatno uskoro formulirati u radu.

134 132 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Lavovi u metopama na frizu glavnog portala tvrđave sv. Nikole (foto: I. Glavaš) Lions in the metopes on the frieze of the main portal of the Fortress of St. Nicholas (photo: I. Glavaš) ratu godine. 5 Najvažnija epizoda rata, pomorska bitka kod Preveze, odigrala se 27. rujna godine na ulazu u Ambrakijski zaljev (upravo na mjestu glasovite Akcijske bitke 31. godine pr. Kr. između Oktavijana s jedne i Antonija i Kleopatre s druge strane), kada je brojčano slabija osmanska flota pod zapovjedništvom poznatog sjevernoafričkog gusara Khayr al-dina Barbarosse izvojevala važnu pomorsku pobjedu nad kršćanskom koalicijom pod zapovjedništvom đenoveškog admirala Andree Dorije. 6 Zbog svijesti o narasloj pomorskoj moći Turaka, Venecija tijekom rata poduzima grozničave napore kako bi utvrdila važne prostore na Levantu gdje krajem godine šalje Michelea Sanmichelija kako bi izgradio utvrde prvenstveno na Krfu i Kreti. 7 Dio istih napora je i izgradnja utvrde sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal sv. Ante povjerena njegovom nećaku Giangirolamu Sanmicheliju. 8 Dakle, nema nikakve sumnje o tome kad su točno počeli radovi na tvrđavi sv. Nikole, jer nam to iskazuje graditelj Giangirolamo Sanmicheli u svojoj relaciji (opisu radova) koju sastavlja 3. rujna na samoj tvrđavi sv. Nikole, što potvrđuje reljef lava sv. Marka sa zatvorenom knjigom u metopi na frizu glavnog portala. 9 Dovršetak prve faze gradnje obilježen je natpisom na glavnom portalu koji je prema Alačeviću glasio: 5 CRV, II, The Encyclopaedia of Islam, vol. 4, Leiden, 1997, O trećem mletačko-osmanskom ratu vidi kod: Mallett, M. Hale, J. (1984): The Military Organisation of a Renaisance State, Cambridge, Vasari, G. (1881.), Le Vite, vol. 6, Firenze, 346; Gerola, G. (1905.): Monumenti Veneti nell Isola di Creta, vol. 1., Venezia, 313; Ottersbach, C. (2005): Im Schutz des Markuslöwen. Die venezianischen Festungen auf den ionischen Inseln und dem griechischen Festland, Festungsjournal, 26: O samome ratu i njegovim učincima na područje Dalmacije te opasnim provalama osmanskog brodovlja u Jadran vidi iz opisa Francesca Longa. (CRV, II, ) 9 CRV, II, Grb u podgledu glavnog portala tvrđave sv. Nikole (foto: I. Glavaš) Coat of arms in the soffit of the main portal of the Fortress of St. Nicholas (photo I. Glavaš) FRANCISCO COPPO PRESIDE CAP. URBIS ORSATO MANOLESSO PRIMO ARCIS PRAEFECTO IO.HIERONYMO.MICHAELIO.VERON.ARHITECTO. MDXXXXIII10 Kako se čita s natpisa, tvrđava je dovršena godine za vrijeme mandata šibenskog kneza Franje Coppa i prvog kaštelana Orsata Manolessa. Od te faze čini se da je preostao samo moguće Manolessov grb koji je uklesan u podgledu ulaznih vrata (sl. 2). Neki autori mišljenja su da se radi o grbu providura tvrđave Luke Zorzija koji se spominje u arhivskim spisima. 11 Specijalni providur za izgradnju tvrđave Luka Zorzi spominje se u relaciji šibenskog kneza Jacoba Boldua podnesenoj godine na povratku u Veneciju. 12 U vrijeme Jacoba Boldua, koji je bio je šibenski knez od do godine, pada početak izgradnje tvrđava. 13 Dana 22. listopada godine u njegovoj kancelariji sačinjen je ugovor o izradi lava iznad glavnog portala s klesarom Dujmom iz Splita Alacevich, A. (1920.): nav. dj.: Alacevich, A. (1920.): nav. dj.: 167; Ćuzela, J. (1992.): nav. dj.: 65; Galvani nudi različita rješenja za grb u podgledu glavnog portala tvrđave sv. Nikole: Galvani, F. A. (1884): Il Re d Armi di Sebenico, Venezia, vol. II, 91. Međutim, grb venecijanske porodice Manolesso također bi odgovarao opisu. Vidi grb plemićke obitelji Manolesso kod: Coronelli, V. (1706.): Blasone Veneto, Venezia, CRV, II, O šibenskom knezu Bolduu vidi kod: Novak, G. (1976.): Šibenik u razdoblju mletačke vladavine, Šibenik spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, O tome vidi kod: Stošić, K., nav. dj.: 7a.

135 Marginalije o tvrđavi sv. Nikole kod Šibenika i Velikim kopnenim vratima Grb kastelana Gaspara Mora u ulaznom holu tvrđave sv. Nikole (foto: I. Glavaš) Coat of arms of castellan Gasparo Moro in the entrance hall of the Fortress of St. Nicholas (photo: I. Glavaš) Koliko je trajao mandat kaštelana na tvrđavi sv. Nikole? U tome nam pomaže nacrt s tekstom o tvrđavi sv. Nikole koji se nalazi u knjižnici Marciana u Veneciji u grafičkoj mapi pod oznakom Ms. It. VII, 2453 (=10493) 15 pod nazivom Fortezze della Repubblica di Venezia, sec. XVII-XVIII. 16 Ukupno su 54 grafička prikaza, a nakon većine grafika (koje se ne odnose samo na Dalmaciju) nalazi se tekst s opisom pojedine utvrde i legendom. Na karti 20 nalazi se tvrđava sv. Nikole s odgovarajućim tekstom (legendom) na sljedećoj stranici. Autor grafičke mape je najvjerojatnije Vincenzo Coronelli ili netko iz njegove radionice, a u tekstualnom dijelu nakon prikaza tvrđave sv. Nikole piše da je mandat kaštelana, koji je obvezno mletački plemić, na tvrđavi trajao šesnaest mjeseci, što znači da su nam poznata imena prve dvojice kaštelana Orsata Manolessa i Gaspara Mora, čiji grb se nalazi u ulaznom holu s uklesanom godinom 1545 (sl. 3) URL = MsGeo/10493.pdf. (1. svibnja 2015.) 16 Grafička mapa na internetu se nalazi na adresi URL = GEO &teca=GeoWeb+-+Marciana. (1. svibnja 2015.). 17 Alacevich je usporedio mandat kaštelana s mandatom gradskog kneza koji bi po njemu na tvrđavi trajao dvije godine. Alacevich drži da je prvi kaštelan tvrđave Gaspar Moro, iako donosi natpis s glavnog portala koji govori drugačije. Alacevichu je to tumačenje odgovaralo jer je tvrdio da je gradnja tvrđave započela tek godine, iako na kraju donosi relaciju Giangirolama Sanmichelija iz (Alacevich, A. (1920.): nav. dj.: i ). Ipak, treba upozoriti da je podatak o mandatu kaštelana sv. Nikole, najvjerojatnije iz Coronellijeve grafičke mape, nastao više od stoljeća nakon gradnje tvrđave. 4 Arhivska fotografija lava nad glavnim portalom tvrđave sv. Nikole (preuzeto iz: Rizzi, A.: (2005), I leoni di San Marco in Dalmazia, Venezia, 206) Archive photograph of the lion above the main portal of the Fortress of St. Nicholas (from Rizzi, A.: (2005), I leoni di San Marco in Dalmazia, Venice, 206) LAV SV. MARKA IZNAD GLAVNOG PORTALA TVRĐAVE Iznad glavnog portala tvrđave nekada je stajala kolosalna skulptura krilatog lava sv. Marka koju je prema zamisli Sanmichelija prema ugovoru godine počeo klesati Dujam iz Splita. Taj lav bačen je s tvrđave za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, a austrijski car Franjo I. na tvrđavu je postavio drugog lava sastavljenog od triju odbačenih dijelova, kako piše Alacevich: L Imperatore Francesco I. quando in uno suo viaggio intrapreso in Dalmazia, ebbe a visitare anche la città di Sebenico, fece da tre grossi massi di pietra balzate fuori un altro Leone; lo inalzò al posto del primo. 18 Međutim, kad se pažljivo pogleda fotografija lava, kojega je ponovno postavio car Franjo I. u vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji, vide se tri pukotine koje spominje Alacevich, s tim da je indikativna ona na zadnjoj lijevoj šapi koja nije mogla nastati kao posljedica skulptorske intervencije (sl. 4). Stariji autori, kao što je Galvani, ne dvoje da se radi 18 Alacevich, A. (1920.): nav. dj.: 166.

136 134 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Skulptura krilatog lava sv. Marka koja je stajala iznad Porta Nuova u Veroni (preuzeto iz: Ronzani, F. Luciolli, G. (1831): Le fabbriche civili, ecclesiastiche e militari di Michele Sanmicheli, vol. 3., Venezia, tab. VII) Sculpture of the winged lion of St. Marc that used to stand above the Porta Nuova in Verona (from Ronzani, F. Luciolli, G. (1831): Le fabbriche civili, ecclesiastiche e militari di Michele Sanmicheli, volume 3, Venice, VII) 6 Grafika tvrđave sv. Nikole iz Coronellijevog izolarija Mari, Golfi, Isole Graphics of the fortress of St. Nicholas from Coronelli s Isolario Mari, Golfi, Isole

137 Marginalije o tvrđavi sv. Nikole kod Šibenika i Velikim kopnenim vratima Bunarska kruna na terasi tvrđave sv. Nikole (foto: I. Glavaš) Well crown on the terrace of the Fortress of St. Nicholas (photo: I. Glavaš) 8 Coronellijeva grafika obrambenih bedema Šibenika s Kopnenim vratima Coronelli s graphics of Šibenik ramparts with the Porta terraferma /Kopnena vrata/ o izvornom mletačkom lavu. 19 Natpis na atici glavnog portala također govori u prilog teze da je na vrh atike vraćen izvorni mletački lav: FRANCISCUS. I. AUSTRIAE. IMPERATOR DALMATIA. PERLUSTRATA LEONEM. HUNC. VENETUM GALLORUM. VI. PROSTRATUM ARCI. INSTAURATAE. RESTITUIT ANNO. MDCCCXXIV. 20 Kako sam car kaže na natpisu, mletačkog lava je postavio na obnovljenu utvrdu. Teza da se radi o austrijskoj kopiji mletačkog lava stekla je određenu popularnost zahvaljujući i pogrešnoj pretpostavci kako Sanmicheli nisu nikada na svoja vrata postavljali lavove sv. Marka kao simbole vlasti Serenissime u punoj plastici, nego samo u reljefima. 21 Na Porta Nuova u Veroni, koja su djelo Michelea Sanmichelija, izvorno je stajao golemi krilati lav sv. Marka u punoj plastici (sl. 5). 22 Izvornog mletačkog lava, kojega je austrijski car Franjo I. dao postaviti iznad glavnih vrata obnovljene tvrđave sv. Nikole, vojnici Kraljevine Jugoslavije bacili su godine u more. 23 Iako se radi o lako pristupačnom mjestu, ostatci tako velike skulpture nisu nikada pronađeni. 19 Galvani, F. A. (1884.): nav. dj.: Rizzi, A. (2005.): nav. dj.: Deanović, A. (1988.): nav. dj.: 130; Ćuzela, J. (1992): nav. dj.: Ronzani, F. Luciolli, G. (1831.): Le fabbriche civili, ecclesiastiche e militari di Michele Sanmicheli, vol. 3., Venezia, 1831, 1, tab. VII. 23 Stošić, K.: nav. dj.: 8. OBNOVA TVRĐAVE U PRVOJ POLOVINI 17. STOLJEĆA Na Coronellijevoj grafici tvrđave sv. Nikole iz izolarija Mari, Golfi, Isole, Spiagge, Porti, Citta, Fortezze, della Damazia, Ed Altri Luoghi Dell Istria, Quarner, Dalmazia Albania Epiro, e Livadia (sl. 6). 24 zabilježeno je da je grafika posvećena providuru Antoniju Civranu. Radi se o providuru mletačke Dalmacije i Albanije koji je obnašao tu čast od do godine. Nije nam, naravno, poznato zašto je Coronelli, čija je grafika tvrđave sv. Nikole i cijeli izolarij nastao najvjerojatnije između i godine, grafiku posvetio providuru koji je vladao više od pola stoljeća ranije, osim ako je on bio zaslužan za važne radove obnove ili ojačavanja same tvrđave. Providur Antonio Civran u doba obnašanja dužnosti spominje se kao osoba zaslužna za ojačavanje gradskih zidina Splita. 25 U svom izvješću mletačkom senatu Civran se vrlo loše izjašnjava o stanju zidina dalmatinskih gradova pa i o samoj tvrđavi sv. Nikole, a kako je nešto ranije bio na dužnosti zapovjednika mornarice (kapetan Kulfa), najviše povjerenja ima u mletačku mornaricu. 26 Radovi za koje je zaslužan providur Antonio Civran možda su povišene platforme polubastiona u kliještima tvrđave sv. Nikole, međusobno povezane hodnikom u kurtini, što se vidi na Coronellijevim nacrtima, a spominje ih Ćuzela u svom opisu konzervatorskih istraživanja na terasi tvrđave sv. Nikole. 27 Završetak značajnih radova spominje se na natpisu iz godine koji je uklesan na bunarskoj kruni neposredno u kliještima tvrđave (sl. 7). Natpis je u lošem stanju, danas je čitljivo manje od polovine teksta, a prijepis natpisa donosi Alacevich: 24 O tome vidi: Blaće, A. (2014.): Eastern Adriatic Forts in Vincenzo Maria Coronelli s Isolario Mari, Golfi, Isole, Spiagge, Porti, Citta, Annales, Series Historia et Sociologia, 24 (2), Koper: Duplančić, A. (2007.): Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću, Zagreb, CRV, VII, Ćuzela, J. (1992.): nav. dj.:

138 136 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Mletačka karta Šibenika anonimnog autora iz 18. stoljeća iz zbirke muzeja Correr (preuzeto iz: Fortezze Veneziane nel Levante. Esempi di cartografia storica dalle collezioni del Museo Correr, Venezia, 1999., 18) Venetian map of Šibenik by anonymous author from the 18 th century from the Correr Museum collection (from Fortezze Veneziane nel Levante. Esempi di cartografia storica dalle collezioni del Museo Correr, Venice, 1999, 18) COLLAPSAM. A. FUNDAMENTIS. HIERONYMUS. FOSCARENO. VRBIS. PRAETOR. RESTITUIT. NICOLAVS. LONGO. ARCIS. PRAEFECTVUS. ANNO. DOMINI. MDCXXXVII. DIE. MENSIS. IVNII. XXVII. 28 Nama nepoznate dijelove tvrđave koji su, kako se čita na natpisu, srušeni do temelja, dao je obnoviti gradski knez Hieronymus Foscareno koji o potrebi kontinuiranog održavanja tvrđave piše u svojoj relaciji mletačkom Senatu. 29 Čini se da knez tijekom iste godine uspijeva izvršiti nužne radove, o čemu pred sam kraj mandata postavlja natpis na bunarskoj kruni. Međutim, sudeći prema relaciji šibenskog gradskog kneza Vincenza Ema, već su godine zidovi tvrđave ponovno u vrlo lošem stanju. 30 Kako pomalo prestaje opasnost od osmanskih napada s morske strane, tako tvrđava sv. Nikole tijekom 17. stoljeća i 18. stoljeća gubi na važnosti, da bi u drugoj polovini 19. stoljeća doživjela potpunu transformaciju i prilagođavanje suvremenom austrijskom obalnom topništvu. 31 Unatoč svemu, budući da nemamo dovoljno objavljenih konzervatorskih istražnih radova o kliještima tvrđave, teško ćemo moći utvrditi o kojim se radovima obnove ili ojačavanja tvrđave u prvoj polovini 17. stoljeća radi, ali s 28 Alacevich, A. (1920.): nav. dj.: CRV, VIII, CRV, VIII, Ćuzela, J. (1992.): nav. dj.: 71. obzirom na tekst natpisa sasvim sigurno to nema nikakve veze s cisternom u kliještima. Istražni radovi koji na tvrđavi sv. Nikole traju s manjim ili većim prekidima već nekoliko desetljeća nisu do sada bili koncentrirani na podatke koji pružaju malobrojni, ali ipak značajni epigrafski i heraldički spomenici 16. i 17. stoljeća. VELIKA KOPNENA VRATA ŠIBENIKA Velika kopnena vrata spominju se već u vremenu razvijenog srednjeg vijeka u šibenskom komunalnom Statutu. 32 Prvi spomen odnosi se na 58. reformaciju Statuta iz godine. 33 Reformacija 187. iz godine, kada je Šibenik bio već pod vlašću Venecije, jasno nam kazuje gdje se nalaze Velika kopnena vrata: captum fuit quod sepulchra existentia circa Ecclesiam sanctorum Cosmae et Damiani extra portas magnas. 34 Dakle, prema povijesnim izvorima, Velika kopnena vrata nalazila su se preko puta groblja uz crkvu sv. Kuzme i Damjana, koja je kasnije promijenila titulara i danas se zove 32 Literatura o šibenskim Velikim kopnenim vratima je skromna. O vratima piše Josip Ćuzela u monografiji o šibenskim fortifikacijama (Ćuzela, J. (2005.): Šibenski fortifikacijski sustav, Šibenik, 62-63). Manje priloge donose Vincenzo Miagostovih i Federico Antonio Galvani. (Miagostovich, V. (1969.): La Città di Sebenico. Guida storico-artistica, Atti e memorie della Società Dalmata di storia patria, VI, Roma: 33-34; Galvani, F. A. (1884): nav. dj.: 63). Preoblikovanja koja šibenski srednjovjekovni obrambeni bedemi dobivaju različitim učvršćivanjima i nasipavanjima, kako bi odgovorili zahtjevima obrane od topništva, nisu razmatrani, tako da to pitanje još čeka znanstvenu obradu. 33 Knjiga Statuta, zakona i reformacija grada Šibenika (dalje: Statut), Šibenik, 1982, Statut, 139.

139 Marginalije o tvrđavi sv. Nikole kod Šibenika i Velikim kopnenim vratima Karta šibenskih utvrda Franje Zavorea iz godine s detaljem Kopnenih vrata (preuzeto iz: Ćuzela, J. (2005): Šibenski fortifikacijski sustav, Šibenik) Map of Šibenik fortifications of Franjo Zavore dated 1798 with a detail of the Porta terraferma /Kopnena vrata/ (from Ćuzela, J. (2005): Šibenik fortification system /Šibenski fortifikacijski sustav/, Šibenik) Gospa van Grada. 35 Crkva se nalazi točno nasuprot šibenske gradske Poljane. Kako pokazuju sve grafike, Kopnena vrata smještena su između ostataka bastiona Bernardi i zgrade Kazališta. To se vidi već na Coronellijevoj grafici Šibenika iz izolarija Mari, Golfi, Isole, Spiagge, Porti, Citta, Fortezze, della Damazia, ed Altri Luoghi Dell Istria, Quarner, Dalmazia Albania Epiro, e Livadia (sl. 8), na mletačkoj karti Šibenika anonimnog autora datiranoj u 18. stoljeće iz zbirke muzeja Correr (sl. 9), 36 i na Zavoreovoj karti šibenskih fortifikacija iz godine (sl. 10). 37 Na karti anonimnog autora iz muzeja Correr i na karti Franje Zavorea vrata se nazivaju Porta terraferma (Kopnena vrata). Ovdje je potrebno odgovoriti na nekoliko pitanja koja do danas u znanstvenoj literaturi nisu razmatrana: kako su otprilike izgledala Kopnena vrata i jesu li se na tom mjestu oduvijek nalazila Kopnena vrata. Na oba pitanja najbolje nam odgovore pruža analiza natpisa koji je izvanredni providur Malipiero postavio godine početkom Kandijskog rata nakon što je obnovio vrata: ALOYSII. MARIPETRO. CATHARINI. FILII. SENATUS. CONSULTO. URBEM. HANC. ET. FINES. PROVISORIS. MUNERE. CRAETICO. PREMENTE. BELLO. EGREGIE. TUENTIS. EXIMIA. CURA. CIVITATIS. FIDELISS. GRATUITIS. IMPENSIS. PORTA. EXTRUCTA. GENIA. CUM. PROPUGNACULIS. ET. POMERIIS. AUCTA. AC. UNDIQUE. VALID. INSTAURATA. ANNO. SALUTIS. MDCXLVI. 38 Obnova i ojačavanje Velikih kopnenih vrata u Šibeniku dio su obrambenih priprema Venecije na samom početku Kandijskog rata ( ) tijekom kojega su Turci najopasnije i najduže prijetili mletačkim posjedima u Dalmaciji. 39 Utvrđivanje Šibenika za vrijeme tog rata obilježile su dvije jasno odvojene faze: grozničavi napori samih Šibenčana na utvrđivanju grada i izgradnji utvrda sv. Ivana i Baronea na uzvisinama iznad Šibenika na samom početku rata i program generalnog providura Antonia Bernarda oko utvrđivanja dalmatinskih gradova u drugoj fazi rata. 35 Ćuzela, J. (2005.): nav. dj.: Fortezze Veneziane nel Levante. Esempi di cartografia storica dalle collezioni del Museo Correr, Venezia, 1999, Zavoreovu kartu u detalju s kopnenim vratima pogledaj kod: Ćuzela, J. (2005.). 38 Natpis donosimo prema Galvaniju (Galvani, F. A. (1884.): nav. dj.: 63). 39 O Kandijskom ratu na prostoru Dalmaciji vidi novije kod: Mayhew, T. (2008.): Dalmatia Between Ottoman and Venetian Rules. Contado di Zara , Roma,

140 138 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Reljefni lav sv. Marka koji je stajao na šibenskim Kopnenim vratima snimljen na Fondaku (preuzeto iz: Rizzi, A.: (2005), I leoni di San Marco in Dalmazia, Venezia, 198) St. Marc lion in relief that used to stand on the Porta terraferma /Kopnena vrata/ photographed in 1915 on the Fondak (from Rizzi, A.: (2005), I leoni di San Marco in Dalmazia, Venice, 198) Iz teksta natpisa s Kopnenih vrata jasno je da se radi o složenoj arhitekturi vrata koja su se sastojala od propuglaculuma i pomeriuma (više njih, jer se natpis odnosi na množinu), tj. unutrašnjih zaklonâ i predziđâ. Potvrde takve arhitekture vrata nalazimo na sačuvanim grafikama. Coronelli na svojoj grafici iz izolarija Mari, Golfi, Isole... Kopnena vrata prikazuje dosta shematski, ali se već na toj grafici vidi da se vrata sastoje od složene obrambene arhitekture, kako nam kazuje Malipierov natpis. Detaljnije informacije o elementima Kopnenih vrata pruža grafika anonimnog autora iz muzeja Correr, načelno datirana u 18. stoljeće. Na grafici se vidi i u tekstualnoj legendi naznačuje obrambeni revelin ispred Kopnenih vrata u trokutastoj formi. Na Zavoreovoj karti Šibenika i njegovih utvrda iz godine vidi se ponovno vanjski revelin i unutrašnja obrambena struktura, također u trokutastoj formi. U tako golemim Kopnenim vratima bilo je moguće smjestiti posadu, što je bilo uobičajeno za ono vrijeme. Na karti anonimnog autora iz muzeja Correr iz Venecije s unutrašnje strane šibenskih Kopnenih vrata nacrtani su objekti za smještaj vojne posade, a u tekstualnoj legendi je istaknuto da se radi o objektu kojem je funkcija opisana kao quartieri e corpi di guardia. Iznad natpisa Malipiero je postavio reljef krilatog lava sv. Marka koji je darovan Gabrielleu D Annunziju tijekom kratkotrajne talijanske okupacije Šibenika poslije Prvog svjetskog rata i završio je na njegovom imanju u Gardone Rivieri kraj talijanske Brescie gdje se nalazi i danas (sl. 11). 40 Da se radi upravo o lavu sa šibenskih Kopnenih vra- 40 Rizzi, A. (2005.): nav. dj.: 199. ta, svjedoči natpis na otvorenoj knjizi koji je zbog njegove neuobičajenosti Miagostovich prepisao: GAUDEO NIMIUM EDILITATE CIVIUM (lijeva strana otvorene knjige) VIRILITATE MILITUM RECTE MERENTIUM (desna strana otvorene knjige) 41 Preostaje nam odgovor na pitanje: jesu li na istom mjestu bila i srednjovjekovna velika Kopnena vrata koja se spominju u 58. Reformaciji šibenskog Statuta? I na to pitanje pruža nam dovoljno informacija natpis koji je postavio izvanredni providur Malipiero nakon obnove vrata. On kaže da je restaurirao (znači: već na tom mjestu postojeća) stara vrata. To se slaže s povijesnim podatcima iz Statuta, a stara su vrata najvjerojatnije arhitektonski uklopljena u nova, tako da odgovor na pitanje kako su izgledala mogu dati samo arheološka iskapanja. Na srednjovjekovnim (kasnosrednjovjekovnim) Kopnenim vratima stajao je visoki reljef s likom sv. Mihovila, zaštitnika grada Šibenika, za koji Petricioli drži da je rad Bonina iz Milana, što znači da je taj reljef savim sigurno postavljen sredinom prve polovine 15. stoljeća kad je Bonino dokumentirano djelovao u Šibeniku, a Šibenik već neko vrijeme bio pod vlašću Venecije. 42 Nakon rušenja Kopnenih vrata krajem Miagostovich, V. (1969.): nav. dj.: Petricioli, I. (1984.): Bilješka o Boninu u Šibeniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 24, Split: Boninov itinerar u Dalmaciji ukratko vidi kod: Marković, P. (2005.): Bonino da Milano primus magister ecclesie nove sancti Jacobi, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39, Split: 208 i bilj. 1. Drugačijeg je mišljenja Ćuzela. Vidi o tome: Ćuzela, J. (2005.): nav. dj.: 63.

141 Marginalije o tvrđavi sv. Nikole kod Šibenika i Velikim kopnenim vratima Reljef sv. Mihovila s Kopnenih vrata (foto: I. Glavaš) Relief of St. Michael from the Porta terraferma /Kopnena vrata/ (photo: I. Glavaš) stoljeća, reljef je premješten na ostatke obrambenog bedema bastiona Bernardi gdje se nalazi i danas (sl. 12). Arheološka i konzervatorska istraživanja bastionskih sustava i utvrda u Dalmaciji u posljednjih gotovo pola stoljeća jako su rijetka, a recentna istraživanja tvrđave sv. Nikole u kanalu sv. Ante kod Šibenika još nisu objavljena na zadovoljavajući način. Postavlja se pitanje kako je moguće da se istraživanja tako vrijednog spomenika ne objavljuju redovito, nakon svake istraživačke kampanje. Možda bi trebalo uvesti određene standarde u vidu pravilnika kojim bi se propisala obveza objave konzervatorskih istraživanja, kao što je to praksa u arheološkoj struci. Zbog svega smo u proučavanju bastionskih sustava mletačke Dalmacije okrenuti prije svega kabinetskoj kombinatorici s postojećim arhivskim povijesnim izvorima (istraživanje kojih je jako uznapredovalo u posljednje vrijeme) koje nerijetko nije moguće dovesti u vezu s nalazima na terenu. Najbolji primjer za to su najnovija arheološka i konzervatorska istraživanja na tvrđavi Barone iznad Šibenika, u kojima je sudjelovao i autor ovog rada, što su pokazala zasebnu stariju fazu utvrde koja nije bila poznata u literaturi. 43 S druge strane, zanemarivanje poznatih epigrafskih spomenika, koji su povijesni izvori prvog reda i kao takvi najvažniji u potrazi za starijim slojevima ili građevinskim fazama, pokazuje određeno nesnalaženje istraživača. Poseban metodološki problem predstavlja slijepo vjerovanje različitim grafičkim prikazima mletačkih utvrda koji se uglavnom nalaze u fondovima mletačkih arhiva i knjižnica. Pokazuje se to i nakon početka istraživanja na šibenskoj tvrđavi sv. Ivana, gdje se čini da su, nasuprot podatcima koje pružaju poznate i objavljene grafičke mape, iznenađenja moguća. KRATICE CRV Commissiones et relationes Venetae, Zagreb. Statut Knjiga Statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Šibenik, Rezultati istraživanja na tvrđavi Barone bit će prezentirani na znanstvenom skupu Hrvatskog arheološkog društva u Šibeniku i vrlo skoro u znanstvenoj publikaciji.

142 140 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske LITERATURA Alacevich, A. (1920.): Pagine della storia di Sebenico, Šibenik. Blaće, A. (2014.): Eastern Adriatic Forts in Vincenzo Maria Coronelli s Isolario Mari, Golfi, Isole, Spiagge, Porti, Citta, Annales, Series Historia et Sociologia, 24 (2): , Koper. Concina, E. Molteni, E. (2001.): La fabrica della fortezza. L architettura militare di Venezia, Verona. Coronelli, V. (1706.): Blasone Veneto, Venezia. Ćuzela, J. (1992.): Pomorska utvrda sv. Nikole na ulazu u kanal sv. Ante kod Šibenika, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 33: 51-76, Split. Ćuzela, J. (2005.): Šibenski fortifikacijski sustav, Šibenik. Deanović, A. (1968.): Il contributo dei Sanmicheli alla fortificazione della Dalmazia, Castellum, 7: Deanović, A. (1988.): Architetti veneti del Cinquecento impegnati nella fortificazione della costa dalmata, L architettura militare veneta del Cinquecento, Venezia- Milano, Duplančić, A. (2007.): Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću, Zagreb. Fortezze Veneziane nel Levante. Esempi di cartografia storica dalle collezioni del Museo Correr, Venezia, Galvani, F. A. (1884.): Il Re d Armi di Sebenico, vol. 2, Venezia. Gerola, G. (1905.): Monumenti Veneti nell Isola di Creta, vol. 1., Venezia. Knjiga Statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Šibenik, Mallett, M. Hale, J. (1984.): The Military Organisation of a Renaisance State, Cambridge. Marković, P. (2005.): Bonino da Milano primus magister ecclesie nove sancti Jacobi, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39: , Split. Mayhew, T. (2008.): Dalmatia Between Ottoman and Venetian Rules. Contado di Zara , Roma. Miagostovich, V. (1969.): La Città di Sebenico. Guida storico-artistica, Atti e memorie della Società Dalmata di storia patria, 6: 3-89, Roma. Novak, G. (1976.): Šibenik u razdoblju mletačke vladavine, Šibenik: spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, Petricioli, I. (1984.): Bilješka o Boninu u Šibeniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 24: 45-50, Split. Ottersbach, C. (2005.): Im Schutz des Markuslöwen. Die venezianischen Festungen auf den ionischen Inseln und dem griechischen Festland, Festungsjournal, 26. Rizzi, A. (2005.): I leoni di San Marco in Dalmazia, Venezia. Ronzani, F. Luciolli, G. (1831): Le fabbriche civili, ecclesiastiche e militari di Michele Sanmicheli, vol. 3., Venezia. Stošić, K.: Šibenske tvrđave (rukopis u Muzeju grada Šibenika). The Encyclopaedia of Islam, vol. 4, Leiden, Vasari, G. (1881.): Le Vite, vol. 6, Firenze. Žmegač, A. (2001.): Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 25: , Zagreb. Žmegač, A. (2005.): La fortezza di San Nicolò presso Sebenico. Un opera importante di Giangirolamo Sanmicheli, Mitteilungen des Kunsthistorischen Institutes in Florenz, 49: Žmegač, A. (2009.): Još jedan stari prikaz šibenske utvrde sv. Nikole, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33: 77-82, Zagreb. Žmegač, A. (2009.): Bastioni jadranske Hrvatske, Zagreb. Summary MARGINALIA ON THE FORTRESS OF ST. NICHOLAS NEAR ŠIBENIK AND ON THE PORTA TERRAFERMA /VELIKA KOPNENA VRATA/ The building of the Fortress of St. Nicholas at the entrance into the lion above the main portal shows that it was made of three larger Šibenik canal of St. Ante started at the very end of the so called blocks, as mentioned by older authors. A freestanding lion above third Venetian-Turkish war in 1540 as the response of Venice to the the fortress portal is not an isolated phenomenon on portals built ever more powerful Turkish naval force. The beginning of the works by Sanmicheli; one such lion was located above the Porta Nuova on the Fortress in 1540, described by the builder himself, Giangirolamo Sanmicheli, is confirmed by two reliefs of the winged lion indicate frequent restorations and reinforcements even in the first in Verona. The graphics and the inscription on the Fortress also of St. Marc located in the metopes on the frieze of the main portal half of the 17 th century. This is possibly a defence reinforcement of of the Fortress, of which the left one with a closed book indicates the existing pliers between the semi-bastions facing the mainland. that it is still the period of the Venetian-Turkish war. Given the inscriptions and the length of the term of office of sixteen months, tween the then Bernardi bastion and today s Theatre represented The Šibenik Porta terraferma /Velika kopnena vrata/ in Šibenik be- the first two castellans of the Fortress Orsat Manolesso and Gaspar a complex defence architecture which also accommodated the Moro are known. The huge original sculpture of the winged lion military. The gate was built on the site of the former medieval Porta of St. Marc, carved by Dujam from Split, and located above the terraferma /Kopnena vrata/ at the beginning of the Candian war Fortress main portal, was moved by Austrian Emperor Franz I to its under the supervision of the outstanding governor for the City of previous place on top of the main portal. An old photograph of the Šibenik, Alojzije Malipiero.

143 141 Ivo Šprljan Stari podovi u šibenskim interijerima Ivo Šprljan UDK: 747:674.1( Šibenik)(091) Ministarstvo kulture RH Pregledni rad/subject Review Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen/Received: Konzervatorski odjel u Šibeniku HR Šibenik, Stube J. Ćulinovića 1/3 Ključne riječi: Šibenik, podovi, teraco, kamen, drvo, opeka Key words: Šibenik, floors, terrazzo, stone, wood, brick Autor donosi tipove podova u šibenskim interijerima analizirajući povijesni i stilski kontekst njihove pojave u Šibeniku, Dalmaciji i Europi. U članku se iznose primjeri šibenskih podova otkriveni tijekom istraživanja interijera u posljednjih 30 godina. Podovi u šibenskim interijerima, u kontekstu arhitektonskih detalja, bili su pod jakim utjecajem Venecije odakle su pristizala pomodna strujanja koja su oplemenjivala šibenske zgrade. I u Šibeniku, kao i drugdje u Dalmaciji i šire, javna popločavanja su kasnila za privatnim. Privatni su prostori služili za rad i stalan boravak obitelji pa se posebna pažnja posvećivala izgledu poda u prostoriji u kojoj se boravilo tijekom dana. Pod je uvijek povezan s prezentacijom statusa vlasnika koji usmjerava izbor vrste poda te bogatstvo dekorativnih oblika. Za razliku od popločenja u privatnim zgradama, javni pločnici su recesivniji u svom likovnom i dekorativnom konceptu. U privatnim i javnim zgradama tip poda često je povezan s namjenom prostorije, a bogatstvo dekorativnih oblika usklađeno je sa stilskim aktualnostima vremena u kojem su zgrade uređivane ili građene. TERACO PODOVI Stavimo li teraco podove u kontekst baroka, onda govorimo o tipu mozaičnog poda sastavljenog od raznobojnih kamenčića dužine 0,5 3 cm utopljenih u vapneni mort pri čemu su se kamenčići završno zaglađivali. Ovdje se pojam baroka povezuje s Venecijom i prostorom Republike, što uključuje i Dalmaciju. Teraco podovi, o kojima upravo govorimo, imaju uporišta u graditeljstvu starog Rima koji je razvio visoku umjetnost izrade mozaičnih podova s različitom veličinom materijala i uzoraka te različitih dekorativnih oblika 1. Rimski mozaik sastavljen je od usitnjenih kamenčića, a prvi mozaični podovi s većim komadima mramora, koji su najbliži opisanom baroknom teraco podu, pojavili su se već u kasnorimskim i ranosrednjovjekovnim građevinama 2. Tijekom baroka i 19. stoljeća u Veneciji su bili vrlo popularni upravo teraco podovi kojih je zasigurno bilo i u vrijeme renesanse. U ovakve mozaične podove ukladali su se komadići raznobojnog mramora uvezenog s Istoka kao i mramori iz kamenoloma iz okolice Verone, Istre te iz Carrare. Pod je bio na kraju uglačan dobivši izniman izgled i sjaj koji se smanjivao hodanjem pa su se podovi održavali brisanjem spužvom ili suknom, a mnogi su ih ukućani, zbog zaštite sjaja, pokrivali platnom da se hodanjem ne zaprljaju 3. Teraco podove općenito je teško datirati jer su vrlo rijetko sačuvani arhivski spisi koji dokumentiraju postavljanje takvih podova. Ipak, ova vrsta podova izvodila se u Dubrovniku već u drugoj polovini 15. stoljeća 4. U Gradu i okolici bili su posebni majstori ( tarazarius ) vješti u izradi teraco podova koje je trebalo izvoditi dobro zgusnute s dobro odabranim dekorativnim aplikacijama te dobro uglačane, bez razderotina i pukotina 5. U vrijeme baroka u Dalmaciji često su dekorativni motivi na podestima importiranih crkvenih mramornih oltara bili istovjetni onima na mozaičnim podovima u 1 Grupa autora (1964): Enciklopedija likovnih umjetnosti, Jugoslavenski leksikografski zavod, 3, Zagreb: Grupa autora (1964): nav. djelo: Molmenti Pompeo (1888.): Povijest Venecije u životu privatnom od njezina osnutka do propasti Republike (prijevod prof. Ivan Rabar), Senj: 83., Fisković, Cvito (1982.): Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu, Rad JAZU, knjiga 397, Zagreb: Grujić, Nada (1991.): Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb: 209.

144 142 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Palača Draganić, presjek kroz teraco pod (arh. snimak: I. Šprljan, 1994.) Draganić palace, section of the terrazzo floor (arch. image: I. Šprljan, 1994) 2 Kuća na k. č. 5203, teraco pod (arh. snimak: I. Šprljan, 2000.) House on cadastre lot 5203, terrazzo floor (arch. Image: I. Šprljan, 2000) dalmatinskim kućama 6. U tom razdoblju ipak su bili popularniji podovi od kamena, osobito u formi šahovnice, dok su se u reprezentativnim prostorima teraco podovi rjeđe izvodili, kao u slučaju dnevnog boravka u stanu generalnog providura u Zadru 7. Zbog težine teraco podova često su se drvene međukatne konstrukcije morale ojačavati 8. Teraco podovi bili su popularni u dalmatinskim kućama i tijekom 19. stoljeća, o čemu svjedoče tadašnji putopisi 9. Zbog svog iznimnog kolorita i dekorativnosti teraco podovi su bili u širokoj primjeni, od stambenih i reprezentativnih prostora palača i državnih zgrada do javnih kulturnih objekata poput teatara 10. U šibenskim interijerima sačuvano je više primjeraka teraco podova koji se razlikuju u vrsti dekoracije, a prema vremenu nastanka mogu se postaviti u razdoblje između 6 Tomić, Radoslav (1995.): Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Matica hrvatska, Zagreb: Bilić, Darka (2007.): Generalni inventar državnih građevina u Dalmaciji, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 31, Zagreb: Goja, Bojan (2007.): Clemente i Giacomo Somazzi i kuća kontea Nikole Portade u Zadru arhivska istraživanja i doprinosi, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 31, Zagreb: Pasini, Uroš; Muljačić, Slavko (1995.): Iz putopisa A. A. Patona, Kulturna baština, 26-27, Split: Teatro Nobile u Zadru (otvoreno 1783.) imalo je predvorje prekriveno venecijanskim teracom; Maštrović, T. (1985.): Hrvatsko kazalište u Zadru, Zagreb: 34; mnoštvo teraco podova iz 18. stoljeća sačuvano je u upravnoj zgradi nekadašnje šećerane u Rijeci, u: Majer, K.; Puhmajer, P. (2008.): Palača šećerane u Rijeci: konzervatorska i povijesna istraživanja, Grad Rijeka, Hrvatski restauratorski zavod, Rijeka. O šibenskim mozaičnim podovima viditi u: Šprljan I. (2002.): Terazzo u šibenskim interijerima, Slobodna Dalmacija, Split: 17. listopada: 17. baroka i 19. stoljeća. Najjednostavniji teraco podovi nemaju apliciranih dekoracija, već se zbijeno kolorirano kamenje nalazi jednolično raspoređeno na čitavoj površini poda. Takav pod je zatečen na drugom katu šibenske palače Draganić, a isti tip poda je i na drugom katu palače Galbiani. Pod u palači Draganić izveden je od dva sloja morta, pri čemu je donji čisti vapneni mort debljine 3 cm položen izravno na daščanu podlogu (sl. 1) 11. Jedan stari teraco pod otkriven je na katu kuće u predjelu Dolac (č.zgr. 5203) na Obali palih omladinaca bb, u blizini bivše ribarnice. Krasi ga bordura sastavljena od bijelih kamenčića te motiv višekrake i višebojne zvijezde u središtu poda (sl. 2). Pod čine kamenčići bijele, crvene, crne, plave i žute boje 12. U trenutku istraživanja pod je bio oštećen pa je uzet uzorak temeljem kojega se može rekonstruirati presjek kroz pod. Gornji sloj poda izveden je u žbuci debljine 2,5 cm. Žbuka je sastavljena od vapna s dodatkom mljevene opeke pa joj je boja ružičasta. Vidljivi su i veći komadi opeke u žbuci. Jasno se vidi da je gornja površina kamenčića uglačana radi sjajnijeg izgleda (sl. 3). Temeljni sloj je bio vapneni mort debljine 4,5 cm, koji je svojom mekoćom amortizirao s jedne strane sile napravljene pokretnim opterećenjem (hodanjem i pomicanjem namještaja) i elastičnu drvenu međukatnu konstrukciju 11 Dnevnik istražnih radova, 23. srpnja godine, dokumentacija šibenskog Konzervatorskog odjela. Izradio I. Šprljan. 12 Šprljan, I. (2007.): Crtice o starinama Šibenika i okolice, Muzej grada Šibenika, Šibenik: 114.

145 Stari podovi u šibenskim interijerima Kuća na k. č. 5203, ulomak teraco poda, stanje (foto: I. Šprljan) House on cadastre lot 5203, fragment of the terrazzo floor, state in 2000 (photo: I. Šprljan) 4 Kuća na k. č. 5203, presjek kroz teraco pod (arh. snimak: I. Šprljan, 2000.) House on cadastre lot 5203, cross-section of the terrazzo floor (arch. image: I. Šprljan, 2000) s druge strane (sl. 4). Žbuka ružičaste boje u koju su se uvaljivali kamenčići ima stanovitu hidroizolacijsku ulogu. Slična žbuka pronađena je na zidovima, podu i svodovima srednjovjekovne cisterne četiriju bunara u Šibeniku. Na takvim podovima očekivala se neprocjedivost u odnosu na donju etažu, prevenstveno zbog načina održavanja, ali i korištenja prostorije u kojoj se često blagovalo te su se unosila raznolika pića. Jedan vrsni pod sa zvijezdom raspona 82 cm nalazi se na podestu ulaznog prostora zgrade u Vodičkoj ulici br. 4 (č. zgr. 5916). Njegov arhitektonski snimak pokazuje dio bogatstva boja kojim su se ti stari podovi odlikovali (sl. 5). Osmerokraka zvijezda nije rijedak dekorativni motiv na teraco podovima, ali i podovima drugog tipa o kojima će biti riječi u ovom radu. Motiv nosi izvjesnu simboliku. Osmerokraka zvijezda je krsna zvijezda. Osam je tradicionalno broj koji simbolizira regeneraciju (preporod). To je stoga što su mnoge krstionice redovito imale oktogonalno (osmerokutno) postolje 13. Dekorativni motiv zvijezde moguće potječe od prikaza ruže vjetrova koja se još naziva i zvijezda vjetrova te može imati 8 krakova, tj. pravaca najčešćih vjetrova. Simbol je dugo prisutan u nautičkoj uporabi. Na jednoj portugalskoj nautičkoj karti iz godine karakterističan krak zvijezde prikazan je kao koplje podijeljeno po sredini na dva dijela, kojem je svaki dio u drugoj boji 14. Na identičan 13 Grupa autora (2016.): Kalendar sv. Ante, Svjetlo riječi, Sarajevo. 14 Izvor: ( ) način prikazane su i sve zvijezde sa šibenskih podova. Simbol se provlači kroz različita stilska razdoblja poput renesanse i baroka, kada ga nalazimo na podestima baroknih mramornih oltara importiranih iz Venecije 15. Nalazi se i u grobnoj simbolici srednjovjekovnih stećaka 16. U nepromijenjenoj formi simbol pristiže sve do razdoblja historicizma iz kojega izdvajamo jedan vrsni šibenski primjerak iz prizemlja prijemne zgrade šibenske bolnice iz godine. Istočno od šibenske Gradske vijećnice na Trgu republike Hrvatske br. 4 nalazi se na uglu trokatnica baroknih stilskih oznaka koja završava velikom terasom (č.zgr. 5252/1). Etaža ispod terase još uvijek ima teraco pod alla veneziana. Po obodu poda teče dekorativna bordura širine cm koja u uglovima ima po jedan kvadrat sastavljen od dvaju trokuta u crnoj i oker boji 17. Tema bordure poda je niz međusobno nasuprotnih ogrlica (sl. 6). Svaka ogrlica ima četiri elementa u plavoj, oker i tamnocrvenoj boji. U gornjem dijelu ogrlica je u sredini spojena crnom okruglom 15 Tomić, Radoslav (1995.): nav. djelo: Alduk, I. (2011.): Kovač iz Gorske župe, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 42, Split: 174, Motiv dvaju sučeljenih trokuta u istoj boji unutar kvadratnog polja nalazimo na podestu glavnog oltara hvarske katedrale izvedenog između i godine. Na podestu pred menzom oltara motiv je izveden raznobojnim mramornim pločama. Vidi u: Tomić, Radoslav (1995.): Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Matica Hrvatska, Zagreb: 24, 25.

146 144 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Kuća na k. č. 5916, teraco pod (arh. snimak: Z. Stošić, 1994.) House on cadastre lot 5916, terrazzo floor (arch. image: Z. Stošić, B. Arch., 2000) 7 Pod u stubištu palače Tambača-Pelegrini, stanje (foto: I. Šprljan) Floor on the stairwell of the Tambača-Pelegrini palace, state in 2015 (photo: I. Šprljan) 6 Kuća na k. č. 5252/1, teraco pod (arh. snimak: I. Šprljan, 2014.) House on cadastre lot 5252/1, terrazzo floor (arch. image: I. Šprljan, 2014) kopčom 18. Na primjeru ovog mozaičnog šibenskog poda ogrlice su međusobno povezane također okruglom crnom kopčom. U konačnici bordura se nizanjem ogrlica i sama pretvara u ogrlicu poda. Vjerojatno je ova tema bila 18 Tema okruglih formi u oslicima nerijetko je povezana s temom kopče koja kao funkcionalni detalj povezuje dekorativne elemente u cjelinu kao što, primjerice, povezuje djelove odjeće. Javlja se već na gotičkim oslicima i portalima u Šibeniku i okolici. O temi kopče vidi u: Šprljan I. ( ): Gotički drveni stropovi u Šibeniku, Godišnjak zaštite spomenika kulture, 31-32, Zagreb. dekorativno povezana s centralnim motivom poda koji je nažalost uništen. Na podestu stubišta palače Tambača-Pelegrini u ulici Mali prolaz 7 (č. zgr. 5244) nalazi se motiv dijagonalno posloženih trodimenzionalnih kocaka sa stranicama izvedenim od kamenčića crne, bijele i crvene boje (sl. 7). Takav dekorativni detalj javlja se, primjerice, na baroknom namještaju u Europi 19, a potječe još iz antike 20. Koloristički i geometrijski poredak kockica u podu daje svojevrstan iluzionistički efekt reljefnosti poda. Iluzionistički efekti poznati su već u antici, oživljeni u renesansi 21, a osobito primjenjivani tijekom baroka. Na susjednom podestu istog stubišta u palači Tambača- Pelegrini nalaze se tri podne plohe u tehnici teraca na temu šaha (sl. 8). U centralnom polju izvedena je šahovska ploča, 19 Grupa autora (1979.): Stilovi, nameštaj, dekor od Luja XVI do danas, Beograd; izdavač originala: Librairie Larousse, Paris, 1972.: Gombrich, E. H. (1984.): Umetnost i iluzija, Beograd; mozaik iz Antiohije: str. 234, sl Na slici Posljednja večera iz prve polovine 16. stoljeća prikazan je pod s nizom šesterokuta koji su podijeljeni na tamnije i svjetlije trokute, čime se postiže iluzionistički efekt reljefnosti poda. Isti iluzionistički efekt, ali s trodimenzionalnim kockicama, postignut je na navedenom podestu od teraca u stubištu šibenske palače Tambača-Pelegrini; vidi u: Sterling Ch. (1954.): Notes brèves sur quelques tableaux venitiens inconnus àdallas, Arte veneta, Venezia: 267.

147 Stari podovi u šibenskim interijerima Pod u stubištu palače Tambača-Pelegrini, stanje (foto: I. Šprljan) Floor of the stairwell in the Tambača-Pelegrini palace, state in 2015 (photo: I. Šprljan) 9 Kuća na k. č. 5912, pod od brušenog teraca iz 1906., današnje stanje (foto: I. Šprljan) House on cadastre lot 5912, polished terrazzo floor from 1906, present state (photo: I. Šprljan) a dvije susjedne plohe imaju nizove izmjeničnih figura u crnoj i crvenoj boji. Sve je povezano u jedinstvenu temu šaha kao igre. Ovakvo tematsko objedinjavanje na istom podu nalazimo i na primjeru riječke vile Coculich na Pećinama izgrađene godine 22. Tijekom 20. stoljeća razvila se proizvodnja strojno brušenog teraca te podnih pločica koje su izvedene u tehnici brušenog teraca. Ovakvih recentnih podova sačuvano je na desetine u zgradama u okviru šibenske povijesne jezgre. Ove podove karakterizira usitnjenost i gustoća granulata te potpuno glatka, ravna i sjajna ploha poda ili pločica. Izdvojit ću dva takva primjera u šibenskoj povijesnoj jezgri. Oba su poda postavljena u ulaznom hodniku zgrade, a vrijedni su zbog inicijala vlasnika i godine ugradnje. Prvi pod nosi inicijale vlasnika velike šibenske građevinske tvrtke na prijelazu 19. u 20. stoljeće Luigija Battigellija. U podu je upisana godina (sl. 9), a nalazi se u ulici kralja Tomislava 11 (č. zgr. 5912). Drugi pod, samo stotinjak metara dalje u Kalelargi, na adresi kralja Tomislava 15 (č. zgr. 5918/1), nosi inicijale NR te upisanu godinu (sl. 22 Duboki ulazni prostor vile koji vodi do stubišta ima pod od kvalitetnoga teraca s motivom sidra te rubno valova. To je primjer povezanosti centralne i rubne dekoracije s istom temom mora; vidi u: Grupa autora (2001.): Arhitektura historicizma u Rijeci, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka: 506, ). Jedan pod s pločicama od brušenog teraca sondiran je nedavnim istražnim radovima u palači Divnić-Kečkemet. Sonda je pokazala da su teraco-pločice debljine 1-2 cm položene u sloj vapnenog morta jednake debljine koji se nalazi neposredno na daščanoj podlozi 23. Istaknuti primjer poda s teraco pločicama u Šibeniku je onaj u sakristiji crkve sv. Lovre (sl. 11). Od zapaženijih primjera teraco podova izvan povijesne jezgre Šibenika navest ću samo tri. U prizemlju zgrade Kuline u Mandalini (periferija Šibenika) nalazilo se sidro izvedeno u podu od raznobojnog teraca. Motiv je simbolički povezan s namjenom bivše zgrade koja je bila sjedište austrougarske mornarice u Šibeniku. U Mandalini je i zgrada građena od do u duhu historicizma s elementima secesije. Isprva je bila radiopostaja austrougarske mornarice 24. Na podestu stubišta drugog kata nalazi se teraco izveden od raznobojnih kamenčića utopljenih u žbuku, a potom zaglađen i brušen (teraco nema dekorativnih motiva). Treći primjer je u Kninu, u stubištu kuće Slavić (početak 20. stoljeća) u Ulici kralja Zvonimira bb, koje je 23 Ajduković P., Doljanin A. (2015.): Palača Divnić zatečeno stanje, istražni radovi i prijedlog konzervatorsko-restauratorskih zahvata, elaborat istražnih radova, Split (u dokumentaciji KO Šibenik). 24 Grubač, J. (2006.): Šibenski arhiv dobio dom, Slobodna Dalmacija, 16. listopad, Split.

148 146 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Kuća na k. č. 5918/1, pod od brušenog teraca iz 1912., današnje stanje (foto: I. Šprljan) House on cadastre lot 5918/1 polished terrazzo floor from 1912, present state (photo: I. Šprljan) 12 Knin, kuća Slavić, stubište s teraco pločicama, stanje (foto: I. Šprljan) Knin, the Slavić house, stairwell with terrazzo tiles, state in 2012 (photo: I. Šprljan) 11 Pod od teraco pločica u sakristiji crkve sv. Lovre, stanje (foto: I. Šprljan) Terrazo tile floor in the sacristy of the Church of St. Lovro, state in 1998 (photo: I. Šprljan) još uvijek popločano originalnim stilskim teraco pločicama u formi šahovnice s rubnom bordurom s crnim viticama i cvjetovima u tonu okera (sl. 12). Ovaj primjer iz Knina ističem jer su pločice istovjetne onima na jednom od podova u sakristiji šibenske crkve sv. Lovre. PARKETI I INTARZIRANI PODOVI Parket u današnjem smislu parketa na spajanje pojavio se u europskim interijerima već u 14. stoljeću, tri stoljeća prije masovne primjene keramičkih pločica. Ipak parket dolazi u modu tek u 18. stoljeću u mnogim oblicima 25, osobito u formi mozaika, a u to vrijeme susrećemo ga već i u 25 Braudel, F. (1992.) Strukture svakidašnjice I, August Cesarec, Zagreb: 312. Hrvatskoj 26. Ipak se prava uporaba parketa u nas raširila tek krajem 19. stoljeća, kada se razvila vrlo kvalitetna i u Europi afirmirana domaća industrijska proizvodnja 27. U Rijeci je godine proradila prva riječka industrija parketa 28. U Slavoniji je već krajem 19. stoljeća bila jaka industrija parketa 29. Parketi se izrađuju od hrastovog, bukovog, jasenovog i brijestovog drva, različitih su dimenzija i oblika, a slagani su u obliku riblje kosti. Tako slagani našli su se i u mnogim šibenskim interijerima javnih i privatnih zgrada (sl. 13). Posebnu vrstu parketa čine furnirski parketi; izvode se tako, da se na podlogu od meka drva slažu pločice od raznovrsnog i raznobojnog tvrdog drva u različitim oblicima (rozete, bordure, motivi šahovskih ploča i dr.). Furnirski 26 Matasović, J. (1925.): Zagrebački kućni namještaj polovinom 18. stoljeća, Narodna starina, IV, Zagreb: Despot, M. (1959.): Umjetno-obrtna proizvodnja Hrvatske na izložbi u Trstu godine, Zbornik muzeja primenjene umetnosti, 5, Beograd: 155; Krešić, M. (1897.): Izvješće o milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevine Hrvatske i Slavonije, Tisak Dioničke tiskare, Zagreb: Grupa autora (2001.): nav. djelo: Grupa autora (2000.): Historicizam u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb: 343.

149 Stari podovi u šibenskim interijerima Šibenik, predio Varoš, kuća Matavulj sa sačuvanim interijerom s početka 20. stoljeća, stanje (foto: I. Šprljan) Šibenik, the Varoš district, Matavulj house with preserved interior from the early 20 th century, state in 2013 (photo: I. Šprljan) 14 Palača Divnić-Kečkemet, intarzirani pod (arh. snimak: I. Šprljan, 2001.) The Divnić-Kečkemet palace, floor with intarsia (arch. image: I. Šprljan, 2001) parketi primjenjivali su se za ukrašavanje poda u reprezentativnim dvoranama u palačama i dvorcima počevši od kasne renesanse 30. Dekorativnost furnirskih parketa temelji se na slaganju tankih komada tvrdog drva različitih oblika (trokut, kvadrat, trapez) u geometrijske dekoracije. Prauzor ovakvog ukrašavanja podova je u rimskoj umjetnosti tehnike sectile 31 pri čemu su se različite dekoracije postizale s tankim kamenim pločicama. Podovi od furnirskog parketa nazivaju se još i intarziranim podovima. Kada govorimo o intarziranim podovima, treba razdvojiti dva osnovna tipa koji se razlikuju i u šibenskim interijerima. Prvom tipu intarziranog poda pripada pod od furnirskog parketa koji prekriva čitavu površinu prostorije. Na takvom podu nižu se istovjetne dekorativne aplikacije u ortogonalnom ili dijagonalnom smjeru. Jedan takav pod nalazi se i u Puttijevom slikovnom rječniku iz godine 32. Pod je prikazan s nizom rombova poredanih u horizontalne redove koji prekrivaju čitavu površinu poda. Putti je živio u Zadru i zasigurno je bio upućen u vrste podova u interijerima tadašnjih dalmatinskih kuća. Ovakvi intarzirani podovi postojali su u Dalmaciji i tijekom baroknog razdoblja, o čemu svjedoči i čuveni Memov generalni inventar o stanju državnih zgrada Mletačke republike iz godine. U tom inventarskom izvještaju spominje se i pod u stanu tajnika u Providurovoj palači u Zadru, u kojoj je zatečen pod od drvenih crnih i bijelih kvadratnih elemenata, očito intarzirani drveni pod 33. Takvih je podova bilo 30 Grupa autora (1964.): nav. djelo: Matulić, B. (2004.): Mozaički nalazi u perimetru Dioklecijanove palače, Kulturna baština, 32, Split: 229, Putti, Antonio (1994.): Dizionario enciclopedico-intuitivo figurato (original: Zara, 1862.), Accademia della Crusca, Firenze: Bilić, Darka (2007.): nav. djelo: 181. zasigurno i u reprezentativnim šibenskim zgradama. Bili su poznati diljem Europe, a u raznim oblicima mogli su se tijekom 19. stoljeća nabavljati i putem kataloške ponude 34. U Šibeniku sam tijekom istraživanja interijera otkrio samo jedan pod ovog tipa i to na prvom katu (piano nobile) palače Divnić, u tzv. glazbenom salonu. Izveden je u ortogonalnoj mreži (jedno kvadratno polje = 31,5 x 31,5 cm) gdje je svako polje sastavljeno od četiriju raznostraničnih trokuta i jednog romba (sl. 14). To su drvene lamele debele tek 5 mm u dva osnovna tona: svijetlosmeđi i svijetli oker. Lamele daju efektan dojam sučeljenih četverokrakih zvijezda. Drvene lamele točkasto su lijepljene na oblanjanu daščanu podlogu. Glazbeni salon je oslikan u drugoj polovini 19. stoljeća pa pretpostavljam da je to ujedno i datacija ovog intarziranog poda. Drugi tip intarziranog poda je zapravo klasični daščani pod u koji se umeću komadi drva koji se razlikuju po vrsti drva i boji te posebnim rasporedom ispiljenih komadića čine dekorativne bordure i ukrase 35. Dakle, kod ovog tipa poda intarzirane dekorativne plohe prekrivaju samo dio ukupne površine poda prostorije. U šibenskim interijerima pronašao sam samo jedan primjer ovog tipa koji je sačuvan u starom, otmjenom salonu palače Gogala (sl. 15). Tu je intarzija izvedena od dvije vrste drva u dvije boje (svijetlosmeđa i tamnosmeđa). U pravokutnom okviru s dekorativnom bordurom s rombovima nalaze se dvije velike višekrake zvijezde kojima je svaki krak izveden od dvaju komada drva u dvije boje (sl. 16). Inače, motiv zvijezde 34 Lang H. (1884.): Costruzioni in legno, Palermo Catania, 1884., prevedeno djelo H. Langa, glavnog savjetnika na tadašnjoj Politehnici u Carlsruheu: tav Intarzija = umetanje komada raznobojnog drva zbog dekoracije; Grupa autora (1964.): nav. djelo: 2.

150 148 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Palača Gogala, intarzirani pod salona (arh. snimak: I. Šprljan, 1999.) Gogala palace, salon floor with intarsia, (arch. image: I. Šprljan, 1999) 17 Kuća na k. č. 5262, daščani pod, stanje (foto: I. Šprljan) House on cadastre lot 5262, wooden board floor, state in 2001 (photo: I. Šprljan) 16 Palača Gogala, motiv zvijezde na intarziranom podu, stanje (foto: I. Katalinić) Gogala palace, the motif of the star on the intarsia floor, state in 2000 (photo: I. Katalinić) susrećemo na podovima ispred baroknih oltara 36 i na intarzijama starog namještaja 37. Šibenski intarzirani pod iz palače Gogala možemo, sukladno neorenesansnim oslicima iz salona, datirati u drugu polovinu 19. stoljeća. DRVENI DAŠČANI PODOVI Drveni daščani pod bio je jedan od najstarijih tipova podova za opremanje interijera u hrvatskim pokrajinama. Susrećemo ga kroz stoljeća od primorske 38 do kontinentalne Hrvatske. Iako skromnog izgleda, bio je u uporabi i u 36 Tomić, R. (1995.): nav. djelo: 84, Foley, E. (1910.): The book of decorative furniture its form, colour & history: T. C. & E. C. Jack, London: na str ormar iz sredine 17. stoljeća s osmerokrakim intarziranim zvijezdama. 38 Stagličić, Marija (1993.): Prilog poznavanju državne izgradnje u Pagu u 19. stoljeću, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 17, Zagreb: na str podatci o podovima od ariša i jele u staroj paškoj Kneževoj palači prije njene obnove godine; Fisković, Cvito (1990.): Popravci i nabavke umjetnina umjetničkog obrta u stolnoj crkvi u Hvaru u toku stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 29, Split: 196.; u sakristiji hvarske katedrale izvode se podovi od dasaka godine. najreprezentativnijim zgradama 39. Zabilježeno je da su u 18. stoljeću daščane podove imali uredi, radne prostorije, kao i neki dnevni boravci u javnim državnim palačama 40. Zbog svoje izdržljivosti ovi su podovi prisutni kroz povijest u fortifikacijskim objektima 41, a zabilježeni su i početkom 19. stoljeća u nekim dalmatinskim vojarnama 42. Zbog svoje otpornosti na habanje daščani podovi nalaze primjenu i u javnim objektima s velikom frekvencijom ljudi, kao što su teatri 43. Zbog vrste materijala daščani podovi se izvode uvijek u prostorijama u kojima nema vlage pa ih u pravilu nikada ne zatječemo u prizemljima starih povijesnih zgrada. U izvještajima i drugim povijesnim izvorima vrlo rijetko se govori o vrsti drva upotrijebljenog za daščane podove. Spominje se hrastovina 44, ponekad borovina, a masivna bukovina u pravilu se navodi za neke druge utilitarne elemente kao što su stubišne ograde ili stubišna gazišta 45. Osim o vrsti drva, vodila se briga i o osušenosti dasaka, primjerice kod ugradbe u privatnim zgradama 46. U starim šibenskim zgradama još uvijek ima mnogo sačuvanih daščanih podova koje zapažamo u vrlo različitim prostorima (sl. 17). Najčešće su to podovi soba i dnevnih boravaka u stanovima, ima ih često u hodnicima te u potkrovljima. 39 Maleković, Vladimir (1997): Bidermajer u Hrvatskoj politička, gospodarska i kulturna osnovica (u: Bidermajer u Hrvatskoj, Zagreb, 1997.); na str. 17 prikazana je soba dvorca Eltz u Vukovaru s daščanim podom. 40 Bilić, D. (2007.): nav. djelo: Beritić, Lukša (1955.): Utvrđenja grada Dubrovnika, JAZU, Zagreb: Pederin, Ivan (1983.): Car Franjo I o Šibeniku u svom putnom dnevniku iz godine, Radovi JAZU u Zadru, sv. XXIX-XXX, Zadar: Državni arhiv Split, obiteljski arhiv Slade-Šilović, svežanj 87 B, troškovnik datiran 20. travnja i potpisan od strane Antonija Ferdinandija: prema troškovniku tijekom godine izvođeni su radovi na podovima u ložama i pristupnim hodnicima teatra u Šibeniku. Podovi su izvedeni od jelovih greda mosnica s daščanim podom preko njih. 44 Beritić, L. (1955.): nav. djelo: Goja, B. (2007.): nav. djelo: Goja, B. (2007.): nav. djelo: 190.

151 Stari podovi u šibenskim interijerima 149 KAMENI PODOVI Podovi od nepravilnih kamenih ploča Podove od nepravilnih kamenih ploča često se povezuje s ruralnim karakterom arhitekture. Na taj karakter ukazao je još Alberto Fortis u svom putopisu iz 18. stoljeća 47 opisujući, između ostalog, i podove od nepravilnih kamenih ploča u dvorištima seoskih kuća na otočiću Rogoznici kod Šibenika. I danas je mnoštvo konoba u ruralnim kućama u Šibeniku i okolici popločano ovim tipom pločnika. Ipak ne treba zaboraviti ni zanimljivu povijesnu vrijednost ovog pločnika, jer nepravilne kamene ploče nalazimo već u interijerima vrlo starih srednjovjekovnih crkvica na prostoru Dalmacije 48. Pločnik je imao i izvjestan urbani karakter jer ga nalazimo u dvorištima i prolazima u prizemljima državnih zgrada u Dalmaciji tijekom 18. stoljeća 49. Kada govorimo o podovima u seoskim kućama, tada su nepravilne ploče redovito polagane u sloj nabijene zemlje ili ilovače stvarajući prostoru konobe izolaciju od prodora vlage, što je i vino u bačvama činilo zdravijim i kvalitetnijim (sl. 18) 50. Među šibenskim primjerima istaknuo bih jednu konobu u prizemlju palače Gogala u povijesnoj jezgri, gdje su nepravilne kamene ploče debljine oko 5,5 cm položene u sloj zbijene crvene zemlje (debljine 3 cm), a sve to leži na nasipu zbijene sive ilovače debljine 15 cm koja se u lokalnom žargonu naziva gnjila (sl. 19). Podovi od zbijenog oblutka Oblutak je manje kamenje jajastog oblika, glatke zaobljene forme, često duljine 2-10 cm, koje se vadi iz korita rijeka ili uzima s morskih plaža te kao takvo ugrađuje za podove ulica ili zgrada, pri čemu se kamenje često slaže u vrlo zgusnutom i nepravilnom rasporedu. Zasigurno generira iz duboke prošlosti jer pripada tipu popločenja koje je neobično otporno na habanje i stoga dugovječno. Stari, preživjeli pločnici od oblutaka redovito su ugrađeni u sloj gnjile ili ilovače, dok se moderni podovi ovog tipa u pravilu izvode u sloju cementnog morta jer je pritom otežano vađenje pojedinih komada. Ovi podovi imaju široki povijesni aspekt primjene, od eksterijernih popločenja ulica 51 do popločenja dvorišta i prizemlja zgrada. Oblutak nalazimo i kao pločnik u renesansnim vrtovima ljetnikovaca u dubrovačkoj okolici Fortis, Alberto (1984.): Put po Dalmaciji, Globus, Zagreb (prijevod originala iz god.): Petricioli, Ivo (1986.): Ecclesiae sanctorum Iohannes et Victoris Tilagi, Starohrvatska prosvjeta, 16, Split. 49 Bilić, D. (2007.): nav. djelo: Ivanišević, Frano (1987.): Poljica narodni život i običaji, Književni krug, Split: 286. (reprint originalnog izdanja iz 1906.) 51 Vežić, Pavuša (1996.): Platea civitatis jadre prostorni razvoj Narodnog trga u Zadru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 36, Split: Šišić, Bruno (1981.): Obnova dubrovačkog renesansnog vrta, Izdavački centar, Split: sl Pod konobe u kući na k. č u šibenskom predjelu Dolac, stanje (foto: I. Šprljan) Cellar floor of the house on cadastre lot 5011 in the Dolac district of Šibenik, state in 2007 (photo: I. Šprljan) 19 Palača Gogala, presjek kroz pod od nepravilnih kamenih ploča (arh. snimak: I. Šprljan, 1999.) Gogala palace, cross-section of the floor made of asymmetrical stone slates (arch. image: I. Šprljan, 1999) Zanimljivo je da takav pod ne nalazimo na katovima zgrada, jer imaju priličnu težinu te traže dublji sloj za ugradnju, što nije preporučljivo za relativno lagane drvene međukatne konstrukcije u starim zgradama. Ovaj pod ima mješoviti ruralno-urbani karakter pa ga jednako često zatječemo unutar seoskih kao i gradskih cjelina. Pod od oblutaka bio je tijekom povijesti u najširoj primjeni prilikom popločanja seoskih i gradskih ulica upravo zbog navedene iznimne otpornosti i dugovječnosti. Iz istog razloga oblutcima se popločavaju i prolazi unutar dalmatinskih utvrda tijekom 18. stoljeća 53, a vjerojatno i ranije. U istom stoljeću zapaženo je da se oblutkom popločavaju i dvorišta kao i prolazi u prizemlju državnih zgrada u posjedu Mletačke republike Gamulin, Anita ( ): Crkva Gospe od anđela na tvrđavi Topani u Imotskom, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 22-23, Zagreb: Bilić, D. (2007.): nav. djelo: 181.

152 150 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pločnik atrija šibenskog kazališta, stanje (autor fotografije nepoznat) Pavement of the Šibenik theatre atrium, state in 1970 (author of the photo unknown) 21 Palača Gogala, pločnik od kvadratnih kamenih ploča, stanje (foto: I. Šprljan) Gogala palace, pavement made of square stone slates, state in 2000 (photo: I. Šprljan) Nalazimo ga u konobama, u prizemljima gradskih i seoskih kuća. Brojne su ulice u selu Betina na otoku Murteru, u sastavu šibenskog arhipelaga, bile popločane zbijenim oblutkom. Šibenik je do velikih komunalnih uređenja nakon Drugog svjetskog rata imao brojne ulice u gradskom povijesnom centru popločane zbijenim oblutkom 55. Zanimljivo je da sam prilikom istraživanja šibenskih interijera starih zgrada naišao samo na jedan primjerak popločenja oblutkom koji se nalazio na čitavoj površini prostorije u prizemlju zgrade, svega nekoliko metara od crkve sv. Lovre. Kod drugog primjera oblutak je u kombinaciji s opekama (prizemlje Stare preture), a češći je u takvoj kombinaciji na starim šibenskim ulicama 56. Podovi od kamenih pravilnih ploča Pod od pravilnih kamenih ploča zahtjeva veće umijeće slaganja, što je u povijesti utjecalo i na njegovu cijenu. To je ravan pod, apsolutno siguran pri hodanju, pa ga u povijesti nalazimo već u interijerima ranosrednjovjekovnih crkvica 57. Tu pronalazimo uvijek bijele kamene ploče redom pravokutnih oblika, ali različitih dimenzija, koje priliježu jedna uz drugu uskim i pravilnim reškama 58. U zadarskoj romaničkoj krstionici katedrale ploče su, osim pravokutnika, bile posložene i u trapezoidnoj formi, ali uvijek s dosljednim i besprijekornim priljubljivanjem jedne ploče uz drugu Šprljan, Ivo (2007.): Crtice o starinama 383 Sjećanje na ulice s oblutkom, Šibenski list, Šibenik: 38; Bilić D. (2007.): nav. djelo: Šprljan, Ivo (2000.): Stara šibenska popločenja, Klesarstvo i graditeljstvo, br. 2, god. XI., Pučišća, o. Brač: Gunjača, Stipe (1955.): Starohrvatska crkva i kasnosrednjovjekovno groblje u Brnazima kod Sinja, Starohrvatska prosvjeta, Split: Fučić, Branko (1960.): Izvještaj o radovima u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, Ljetopis Jugoslavenske akademije, knjiga 64, Zagreb: Vežić, Pavuša ( ): Zdenac krstionice u Zadru, Peristil, , Zagreb: 17, 20. Pod od pravokutnih kamenih ploča popularan je i kod popločavanja vanjskih prostora dubrovačkih renesansnih ljetnikovaca 60. U unutrašnjostima kuća vrlo je čest ovaj tip pločnika. Češći je u prizemnim prostorijama, rjeđi na katovima. Ipak su se kamenim pločama znale popločavati sobe za primanje koje su se nalazile na višim katovima u šibenskim zgradama s početka 19. stoljeća 61. Pravokutnim pločama manjeg formata bio je popločan i ulazni atrij šibenskog kazališta iz godine (sl. 20) 62. Običaj da se reprezentativni, a osobito ulazni prostori zgrade popločavaju kamenom poznat je od ranije u Dalmaciji 63. Kamenom su se osobito često popločavala predvorja, gdje se zbog čestog kretanja ljudi kamen pokazao vrlo otpornim na habanje 64. Prilikom istraživanja šibenskih interijera zapazio sam pločnike od pravilnih pravokutnih kamenih ploča pretežito u prizemljima starih kuća, češće u stubišnim prolazima od ulaznih vrata do stuba. Kada su u višim katovima, ovi 60 Šišić, Bruno (1981.): nav. djelo: sl Pederin, Ivan (1983.): nav. djelo: Pravilnik pri izvađanju zabava i plesova u kazalištu Mazzoleni u Šibeniku, Šibenik, 11. ožujka god.; paragraf 21. Kopija u Konzervatorskom odjelu u Šibeniku. 63 Dubrovačke barokne palače bile su popločane kamenim pločama: Horvat-Levaj, Katarina (1995.): Barokna reprezentativna stambena arhitektura u Dubrovniku, disertacija, Zagreb: 401, Predvorja dviju kuća u sklopu hvarskog kazališta bila su godine popločana kamenom, u: Novak, Grga (1961.): Petar Semitecolo, posrednik u izmirivanju plemića i pučana i graditelj Arsenala, Belvedera i teatra u Hvaru, Zbornik historijskog instituta Jugoslavenske akademije, Zagreb: 18; predvorja, dvorane i predsoblja dubrovačkih baroknih palača skoro redovito su popločana kamenim pločama (Horvat-Levaj, K. (1995.): Dubrovačke barokne palače izgorjele u napadu na grad 6. prosinca god., Radovi instituta za povijest umjetnosti, 19, Zagreb: 73, 90; kamenim pločama bili su popločani podovi jednako u prizemlju kao i na katovima i tavanu splitske Kneževe palače porušene 20-ih godina 19. stoljeća, vidi u: Kečkemet, Duško (1993.): Vicko Andrić arhitekt i konzervator , Split: 32; i dalmatinske crkve se krajem 19. st. popločavaju, primjerice bračkim kamenom (Kovačić, Joško (1994.): Nekoliko podataka o starogradskim spomenicima, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, Split: 362.

153 Stari podovi u šibenskim interijerima Palača Divnić, stubište, stanje (foto: I. Šprljan) Divnić Palace, stairwell, state in 2016 (photo: I. Šprljan) 23 Crkva Gospe van grada, detalj poda od keramičkih pločica, stanje (foto: I. Šprljan) Church of Our Lady Outside the Walls, detail of the floor from ceramic tiles, state in 1997 (photo: I. Šprljan) pločnici često pokrivaju samo manji dio prostorije i to u pravilu prostor uz bunarsku krunu koja se koristila interno samo za potrebe stanara zgrade. Pločnici su ovdje, osim funkcije izolacije od vode koja se crpila iz bunara, imali i određenu dekorativnu ulogu. Podovi od kvadratnih kamenih ploča Kada su kamene ploče kvadratne, tada se vrlo često polažu u dijagonalnom smjeru. To najčešće označava otmjeniji način oblikovanja pločnika središnjih ili svečanijih prostora zgrada u Dalmaciji tijekom 18. i 19. stoljeća 65. U šibenskim eksterijerima ovaj tip pločnika je češći, a izdvajamo pločnike ovog tipa u dvama atrijima samostana sv. Luce koji imaju kasnorenesansne stilske karakteristike. U šibenskim interijerima zabilježeno je samo nekoliko primjera. Uz ugao ulaznog prostora barokne palače Gogala još se skriva lijepa kamena renesansna bunarska kruna s izlizanim grbom i datacijom s rimskim brojevima iznad njega. Uz kamenu bazu krune još uvijek postoji stari kameni pločnik s pločama 33 x 33 cm posloženim dijagonalno, s uskom kamenom bordurom koja rubi relativno malu površinu poda (sl. 21) 66. Kolorirani kameni podovi Europski majstori vrlo su rano unosili kolorizam u podove s kamenim pločama. Kolorit poda je karakteristika antike koja se kao konstanta provlači srednjim vijekom, a u renesansi je ponovno afirmirana u polikromiji podova koja će svoje vrhunce dosegnuti tijekom baroka. U Dalmaciji je slična situacija na tragu utjecaja pomodnih europskih kretanja koji su u tragovima dolazili ili doplovljavali do urbanih dalmatinskih centara, a tako i do Šibenika. Težnja ka 65 Fisković, Cvito (1992.): Župna crkva u Blatu na Korčuli, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 16, Zagreb: 82, Šprljan, I. (2007.): nav. djelo: 116. koloritu pločnika uvijek se upotpunjavala s mogućnošću lokalne zajednice te blizinom kamenoloma odakle se crpio kolorirani kamen. Obojene kamene ploče bile su u povijesti vrlo popularne jer su prostoru davale posebnu dekorativnost i svečanost. Ružičasti kamen od rapske breče koristio se već na podu romaničke krstionice zadarske katedrale 67. Blizina bokokotorskih kamenoloma s ružičastocrvenim kamenom omogućavala je dubrovačkim naručiteljima popločavanje prizemlja kuća i dijelova ulica tijekom 14. i 15. stoljeća 68. Stolna crkva u gradu Pagu bila je u 16. stoljeću prepuna bijelih i višebojnih kamenih ploča 69. U to vrijeme dekorativnost podova postizala se posebnim slaganjem, a izgleda da je najpopularniji bio tip poda složen od dvobojnih kamenih kvadratnih ploča u dijagonalnom vezu u motivu šahovnice. Pod u formi šahovnice poznaje već europski srednji vijek 70, a ovaj se tip poda definitivno afirmira u Dalmaciji već u 15. stoljeću, kada se crveno-bijelom šahovnicom prekriva pod krstionice trogirske katedrale 71. Podovi u formi šahovnice toliko su omiljeni da postaju tema i na slikama dubrovačkih renesansnih majstora 72. Dubrovačke barokne palače, izgrađene tijekom 17. i 18. stoljeća nakon velikog potresa, slijedit će ovu nit izvedbi popločenja pa će mnogi njihovi prostori, češće u prizemlju nego na katovima, biti prekriveni kamenim podom u formi šahovnice u kojoj 67 Vežić, P. ( ): nav. djelo: 17, Fisković, Cvito (1955.): Prvi poznati dubrovački graditelji, Historijski institut JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik: Ivančević, Radovan (1982.): Najstariji opis paške zborne crkve, Peristil, 25, Zagreb: 74, Pignatti, Mazzariol (1967.): Storia dell arte italiana, Verona: Ivančević, Radovan (1990.): Trogirska krstionica (1467.) i montažne konstrukcije dalmatinske graditeljske škole, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 30, Split: Prijatelj, Kruno (1983.): Dalmatinsko slikarstvo 15. i 16. stoljeća, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb: 32, sl. 88.

154 152 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Palača Mattiazzi, stubište, stanje (foto: I. Šprljan) Mattiazzi palace, stairwell, state in 2007 (photo: I. Šprljan) se koriste dvije boje: crna i siva 73, a jednako bijela i crvena 74. Ovakvim atraktivnim i dekorativnim podom prekrivale su se tijekom baroka reprezentativne prostorije namijenjene boravku javnih dužnosnika u javnim dalmatinskim zgradama u vlasništvu Mletačke republike 75. Iako je koloriranim podovima od kamena u dalmatinskim interijerima ovdje posvećena posebna pažnja, zanimljivo je da se u šibenskim interijerima, barem u dosadašnjem višegodišnjem istraživanju, nije pronašao nijedan pod u formi šahovnice od dvobojnih kamenih ploča. Nema ni drugih sačuvanih podova od koloriranih kamenih ploča. Dvobojni podovi u formi šahovnice postoje u Šibeniku samo od kvadratnih opeka, ali o njima će biti riječi u posebnom poglavlju. Ostali kameni podovi U skupinu ostalih kamenih podova ubrojio bih podove koji tipološki ne pripadaju nijednoj navedenoj grupi kamenih podova. Riječ je o podovima koji su zapravo podesti stubišta unutar starih zgrada u šibenskoj povijesnoj jezgri. Odlikuje ih zajedničko konstruktivno rješenje pri kojem se podovi podesta sastoje od monolitnih kamenih ploča raspetih između dvaju nosivih zidova zgrade. Takvo rješenje zamijetio sam prvenstveno u objektima renesansnih stilskih karakteristika. Primjer takvog rješenja nalazim na stubištu renesansne palače Divnić pored Gradske vijećnice u Šibeniku (sl. 22). Istovjetno rješenje primijenjeno je na stubištu uz sjeverni atrij šibenskog benediktinskog samostana sv. Luce. 73 Horvat-Levaj, Katarina (1995.): Dubrovačke barokne palače izgorjele u napadu na Grad 6. prosinca godine, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 19, Zagreb: Horvat-Levaj, K. (1995.): nav. djelo: Bilić, D. (2007.): nav. djelo: Kuća Iljadica, stubište, stanje (foto: I. Šprljan) Ilijadica house, stairwell, state in 2008 (photo: I. Šprljan) PODOVI OD KERAMIKE Uporaba keramičkih pločica za podove bila je svestrana u Europi već u 17. stoljeću, kada su se keramički podovi nalazili čak i u skromnim kućama 76. U nizu godina koje slijede vrhunac keramičke proizvodnje postignut je tek krajem 19. stoljeća, kada se ustalila tvornička proizvodnja keramičkih pločica raznovrsnih oblika, boja i dekoracija pa se prodaja na širokom europskom tržištu obavljala i putem kataloške ponude. Ovu iznimnu ekspanziju proizvodnje keramičkih pločica poticala je i secesija na prijelazu 19. u 20. stoljeće, stil kojem je jedan od osnovnih dekorativnih modula bila primjena zidnih i podnih keramičkih pločica 77. Primjena podnih keramičkih pločica u Šibeniku povezuje se isključivo s 19. stoljećem temeljem uvoza iz udaljenih keramičkih tvornica. Izdvojio bih keramičke podove koji su tijekom druge polovine 19. stoljeća i cijeloga 20. stoljeća postojali u interijeru šibenske barokne crkve Gospe van grada (sl. 23). Te su pločice nabavljene iz talijanske tvornice Loreggia, zanimljivo, iste one tvornice koja je Braudel, F. (1992.): nav. djelo: Grupa autora (1997.): Arhitektura secesije u Rijeci, Moderna galerija Rijeka, Rijeka: 88.

155 Stari podovi u šibenskim interijerima Keramički pod Šarine kuće na k. č. 5898, stanje (foto: I. Šprljan) Ceramic tile floor in Šarina house on cadastre lot 5898, state in 2007 (photo: I. Šprljan) 27 Keramički pod kuće na k. č. 5916, stanje (foto: I. Šprljan) Ceramic tile floor in the house on cadastre lot 5916, state in 2006 (photo: I. Šprljan) godine ukrasnim elementima od terakote opremila fasade šibenskog teatra 78. Na stubištu najveće šibenske historicističke palače Mattiazzi, koja je izgrađena godine, nalaze se crvene i oker keramičke kvadratne pločice složene u motiv šahovnice (sl. 24). S početka 20. stoljeća treba istaknuti ukrasne keramičke podove iz historicističke vile Dalle Feste (danas Moj mir) koja se nalazi na ulazu u šibenski kanal. Podovi su dokumentirani prije velike rekonstrukcije vile na početku 21. stoljeća 79. Na širem šibenskom prostoru i danas je sačuvano na desetine starih podova izvedenih od keramičkih pločica u interijerima hodnika, stubišta i stambenih prostorija. Jedan pod na podestu kamenog stubišta na prvom katu samostana sv. Križa na otočiću Krapanj kod Šibenika ima označenu godinu izrade (1906.). Podrijetlo podne keramike s Krapnja čak je ispisano na jednoj pločici gdje stoji naziv: «Fabrik Wokowitz bei Prag L. P. Dietz» 80. Na rubu šibenskog predgrađa Mandaline, skrivena krošnjama, nalazi se zgrada koja je isprva bila radiopostaja austrougarske mornarice. Zgrada je građena od do godine u duhu historicizma. Od rijetke unutarnje opreme ističu se keramičke pločice u zoni stubišta 81. Zanimljivo je da su potpuno istovjetne pločice ugrađene i u dva reprezentativna objekta u gradu. Prvi je secesijska kuća Iljadica na rubu šibenskog centralnog trga Poljana, na adresi Vladimira Nazora 1 (č. zgr. 2554/1) izvedena tijekom 78 Šprljan, I. (2005.; 04. lipnja): Crtice o starinama 294 Pločice iz Loreggia u Šibeniku, Šibenski list, Šibenik: Šprljan, I. (2008.; 17. svibnja): Crtice o starinama 442 Keramika jedne vile, Šibenski list, Šibenik: Šprljan, I. (2007.): nav. djelo: Šprljan, I. (2007., 10. ožujka): Crtice o starinama 380 Keramika iz 1910., Šibenski list, Šibenik: godine. U kući Iljadica ove pločice prekrivaju stubište i ulazni prostor zgrade (sl. 25). Drugi objekt je palača Suda (izgrađena 1896.) u kojoj su ove pločice ugrađene u hodnike uz centralno stubište. U jednom od stanova Šarine zgrade 82 u ulici Zlarinski prolaz 1 (č. zgr. 5898), u koju se ulazi točno nasuprot šibenske crkve sv. Nikole, nalazi se zanimljiv pod od keramičkih pločica. Pločice su izvedene u tonovima bijele, crne i sivozelene boje (sl. 26). Dok se cvijetni uzorak može pripisati dekorativnoj bilježnici historicizma kasnog 19. stoljeća, pločice na borduri poda već svojim vegetabilnim formama koketiraju sa secesijom. Pločice su proizvodi jedne od keramičkih tvornica Austro-Ugarske Monarhije u Češkoj, Italiji ili Austriji. Prema svojim stilskim karakteristikama potječu s početka 20. stoljeća. Na primjeru objekta uz Vodičku ulicu vidi se postupnost dekoriranja poda hodnika. Dok je ploha hodnika prekrivena pločicama u kombinaciji bijele i azurne boje, uz zidove hodnika teče bordura s križolikim motivom u bordo boji. Prostor između bordure i prve stepenice stubišta dekoriran je trećom vrstom pločica s motivom velikih četverolatičnih cvjetova. To je rijedak primjer polikromatske raznovrsne upotrebe pločica u interijeru jedne prostorije (sl. 27). PODOVI OD OPEKA Tradicijska nit starih podova od opeke povezuje se već s graditeljstvom starog Rima u kojem su postojali podovi popločani različito pečenim opekama raznih veličina i polaganih na različite načine 83. Osobito je bio popularan vez opeka na riblju kost, kakav se susreće na mnoštvu podova rimskih rustikalnih vila uzduž Dalmacije. Ove podove jednostavne geometrijske podjele činile su opeke tople crvene 82 Prema elementima pročelja zgrada datira u prijelaz 19. u 20. stoljeće. 83 Grupa autora (1964.): nav. djelo: 692.

156 154 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Presjek kroz pod od opeka u kući na k. č (arh. snimak: I. Šprljan, 1991.) Cross-section of the brick floor in house on cadastre lot 5919 (arch. image: I. Šprljan, Kuća na k. č. 5809, tlocrtni vez kvadratnih opeka (arh. snimak: I. Šprljan, 1995.) House on cadastre lot 5809, square brick floor pattern (arch. image: I. Šprljan, 1995) boje koje su često slagane okomito, na nož, povećavajući tako trajnost popločenju. Osobito u razdoblju gotike ovakvi podovi bili su vrlo popularni na dubrovačkom području te su se koristili za popločavanje podova u interijerima javnih 84 i privatnih zgrada 85, ali i objekata ostalih namjena kao što su zgrade u sklopu fortifikacija 86. Arhivski dokumenti, ali i rezultati recentnih istražnih radova otkrivaju osobitu popularnost ovih podova tijekom renesanse u Dalmaciji, kada se koriste za popločavanje prostorija u ljetnikovcima Hvara 87 i Dubrovnika 88. U to vrijeme čak je i dio šetnica u vrtovima ljetnikovaca dubrovačke okolice bio popločan opekom položenom pljoštimice poput parketa 89. Tijekom 17. i 84 Portolan, Edda (1985.): Izvještaj o nalazima pri obnovi Kneževog dvora u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 25. Split: Fisković, C. (1947.): Naši graditelji i kipari XV i XVI stoljeća u Dubrovniku, Matica hrvatska, Zagreb: Beritić, Lukša (1962./63.): Tvrđava Sokol u Konavlima, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik: Fisković, C. (1960./61.): Ljetnikovac Hanibala u Hvaru, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik: Kesterčanek, Frano (1960./61.): Renesansni dvorci obitelji Stjepovića- Skočibuhe na Šipanu, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik: Šišić, B. (1981.): nav. djelo: sl stoljeća opeka se upotrebljava za popločavanje konoba u ljetnikovcima i privatnim zgradama na području Splita 90. U Splitu su u to vrijeme bile vrlo popularne ankonitanske opeke pristigle iz najbližeg prekojadranskog talijanskog grada 91. Tijekom 18. stoljeća, a vjerojatno to vrijedi i za cijeli period baroka u Dalmaciji, opekom se popločavaju prostorije u reprezentativnim državnim zgradama kao što su ribarnice, bolnice, skladišta, lazareti, odmorišta za karavane 92. Podove od opeke u isto vrijeme imali su i uredi te radne prostorije i dnevni boravci javnih palača 93. Pritom su se upotrebljavale opeke različitih dimenzija, ponekad kvadratne, a vjerojatno se radilo i o podovima s opekama u dvije boje 94. Osim povijesnih dokumenata, o podovima s opekama možemo saznati i iz pera putopisaca koji su obilazili dalmatinske gradove tijekom 19. stoljeća. Podove od opeka u dalmatinskim zgradama tako spominje Franz Petter u svom putopisnom opisu Splita iz godine 95 kao i putopisac Andrew Archibald Paton u svom putopisu po Dalmaciji publiciranom godine 96. U Šibeniku je vrlo stara tradicija popločanja opekama. Nedavnom obnovom platoa srednjovjekovne cisterne 4 bunara otkriveni su originalni pločnici od crvene opeke 90 Božić-Bužančić, Danica (1966.): Radovčićevi ljetnikovci u Splitu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 16, Split: Božić-Bužančić, Danica (1982.): Privatni i društveni život Splita u 18. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb: Bilić, D. (2007.): nav. djelo: Isto: Isto: Pederin, Ivan (1991.): Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb: Pasini, Uroš; Muljačić, Slavko (1995.): nav. djelo: 101, 102.

157 Stari podovi u šibenskim interijerima Popločenje opekom u potkrovlju šibenskog kazališta, stanje (foto: I. Šprljan) Brick flooring in the loft of the Šibenik theatre, state in 1996 (photo: I. Šprljan) posložene na nož u obliku riblje kosti koji potječu iz sredine 15. stoljeća 97. U interijerima je sačuvano više primjeraka podova od opeke koji se razlikuju u načinu polaganja i bojama složene opeke. U zgradi baroknih stilskih karakteristika na prvom katu je pod od kvadratnih ploča crvene opeke dimenzija 30 x 30 cm, koje su složene dijagonalno s bordurom koju čine iste kvadratne opeke (sl. 28). Izvedba bordure koja optički umekšava sudar popločenja sa zidovima poznata je i na mnogim dalmatinskim starijim primjerima, od kojih bih istaknuo originalno popločenje saloče u Kneževom dvoru na Lopudu 98. I navedeni šibenski pločnik s platoa 4 bunara ima izvedene bordure od opeke postavljene pljoštimice oko bunarskih kruna kako bi se umekšao sudar s pločnikom na riblju kost. Inače, popločavanje kvadratnim, najčešće crvenim opekama bilo je poznato tijekom baroka duž cijele Dalmacije sve do Boke Kotorske 99. Na katu kuće uz Kalelargu je pod iz crvenih opeka posloženih pljoštimice u smjeru dužeg zida prostorije. Ovaj pod nema bordure. Opeke debljine 4 cm položene su u vapneni mort debljine 2 cm, a sve stoji na daščanom podu debljine 2 cm koji je oslonjen na grednike (sl. 29). Istovjetan pod nalazio se i u potkrovlju šibenskog teatra. Naime, u jednom dokumentu iz godine opisuje se stanje šibenskog teatra, a izvještaj je bio prilog analizi o opremljenosti kazališnih zgrada u svrhu zaštite od 31 Popločenje opekom u kući u Docu na k. č (arh. snimak: I. Šprljan, 2000.) Brick flooring in the Dolac house on cadastre lot 5224 (arch. image: I. Šprljan, 2000) požara 100. U izvještaju je navedeno da šibenski teatar ima u potkrovlju dvostruki pod ( doppia impalcatura ). Prvi pod predstavljale su drvene daske nad kojima se nalazio pod iz crvenih opeka ( pavimento in pietre cotte 101 ) položenih pljoštimice u usporednim redovima okomito na duža pročelja (sl. 30). Podne opeke bile su dimenzija 25 x 12 cm te debljine 3 cm i postavljene u sloj od nekoliko centimetara debelog vapnenog morta. Naime, u tadašnjim austrougarskim građevinskim pravilnicima smatralo se da 97 Šprljan, I.; Ćuzela, J. (2008.): Četiri bunara u renesansnom Šibeniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41, Split: 119, Grujić, Nada ( ): Knežev dvor na Lopudu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41, Split: 237, 249, Zdravković, Ivan ( ): Bujovićeva palata u Perastu i njena restauracija, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku: Državni arhiv Zadar, miscellanea 106 C, pozicija 6, list 77, dokument datiran 05. rujna god. odnosi se na protokol o sigurnosti protiv požara na prostoru teatra Mazzoleni u Šibeniku, a pregled teatra izvršila je komisija pri austrougarskoj privrednoj komori formirana pod br od 04. lipnja godine. 101 Da je izraz pietre cotte sinonim za opeke, objasnio mi je venecijanski povjesničar Alberto Rizzi za vrijeme svojega posjeta Šibeniku u proljeće godine.

158 156 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Stara pretura (sud), popločenje opekom i oblutkom u prizemlju na k. č (arh. snimak: I. Šprljan, 1997.) Old Court, brick and pebble flooring on the ground floor of the house on cadastre lot 5286, arch. image: I. Šprljan, 1997) šahovnice od kvadratnih opeka 20 x 20 cm u dvije boje, žutoj i crvenoj (sl. 31). Ovaj šibenski pod utemeljen je na tradiciji dvobojnih popločenja koja se u Dalmaciji provlače od 15. sve do 19. stoljeća 103. Jedan od rijetkih sačuvanih takvih podova u šibenskoj okolici nalazi se na prvom katu stubišta palače Katunarić (crveno-žuta šahovnica), impozantne zgrade baroknih stilskih oznaka u naselju Tisno 104. Jedan barokni primjer poda s opekama u formi crvenožute šahovnice iz 18. stoljeća poznat je s Lastova, u naselju Grmica Mjedeni držač za tepih na stubištu kuće na k. č. 5867, stanje (foto: I. Šprljan) Brass carpet holder on the stairwell of the house on cadastre lot 5867, state in 2000 (photo: I. Šprljan) KOMBINIRANI PODOVI To su podovi sastavljeni od dviju vrsta materijala. U Šibeniku su to podovi od kamenih oblutaka i opeke. U eksterijeru grada su vrlo rijetki 106, a u interijerima sačuvao se samo jedan pod u ovoj kombinaciji. U prizemlju zgrade Stare preture, koja ima stilsku slojevitost od gotike do baroka, sačuvan je vrlo lijep pod s kvadratnim poljima 107. dva pločnika imaju nesagoriva svojstva: pod od kamena i opeke povezane vapnenim mortom 102. Prvi kat jedne kuće, u predjelu povijesne jezgre koji se zove Dolac, još je prekriven starim podom u formi 102 Prema Građevinskom pravilniku za Sarajevo, od 14. svibnja 1880., čl. 52.; u: Spasojević, Borislav (1999.): Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu, Rabic, Sarajevo: Šprljan, I. (2007.): nav. djelo: Šprljan, I. (2010., 04. prosinca): Crtice o starinama 575 Šahovnica u Tisnom, Šibenski list, Šibenik. 105 Fisković, C. (1966.): Lastovski spomenici, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 16, Split: Šprljan, Ivo (2000.): nav. djelo: Pod sam otkrio 31. kolovoza godine. Dijagonale i rubovi polja pločnika doimali su se kao kameni jer su bili zaprljani, ali otucanjem rubova ploča ustanovio sam da se radi o opekama žute oker boje.

159 Stari podovi u šibenskim interijerima Šibenik, povijesna jezgra, karta pozicija podova (brojevi odgovaraju brojevima slika u tekstu; izradio: I. Šprljan) Šibenik, historical centre, map of the flooring locations (numbers correspond to the picture numbers in the text; composed by I. Šprljan Okvire polja i dijagonale čine žute opeke, a međuprostori su ispunjeni zbijenim kamenim oblutkom (sl. 32). Ovakav tip popločenja teško je datirati, ali zbog dominantnog baroknog karaktera zgrade ovakav pod može se datirati u barokno razdoblje. Podovi u kombinaciji kamena i opeke imali su iznimno privlačan izgled, osobito zbog boja materijala koji se izmjenjivao u pločniku. Već u 15. stoljeću zadarski Narodni trg imao je pločnik koji je bio izveden od opeke položene na riblju kost te je uskim trakama od bijelog kamena bio podijeljen u kvadratna polja 108. Bio je to zasigurno koloristički vrlo lijep pločnik. OSTALI PODOVI U ovu kategoriju ubrajamo podove koji su povijesno postojali u dalmatinskim naseljima, a danas ih ima vrlo malo sačuvanih ili su potpuno nestali iz šibenskih interijera. Tu pripadaju tzv. podovi od nabijene zemlje, koji u povijesti imaju pretežno ruralni kontekst pa ih češće susrećemo u ruralnim naseljima, ali su bili prisutni i u objektima urbanog karaktera, primjerice u fortifikacijama. Ovdje ne treba isključiti napomenu da je jedan dio povijesne jezgre Šibenika imao ruralni arhitektonski karakter izgradnje, što se osobito odnosi na djelove jezgre pod nazivom Gorica i Dolac, gdje i danas ima relativno mnogo sačuvanih ruralnih kuća. U dosad provedenim istraživanjima interijera šibenskih kuća nisu pronađeni podovi od nabijene zemlje, ali to 108 Vežić, Pavuša (1996.): Platea civitatis jadre prostorni razvoj Narodnog trga u Zadru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 36, Split: 344. ne mora značiti da ih nema još uvijek sačuvanih u objektima koji nisu obuhvaćeni istraživanjem i dokumentiranjem. U seoskim kućama obično se nabijao sloj ilovače ili pak sloj zemlje posebnog sastava. Naime, kvaliteta poda vjerojatno se određivala iskustveno, jer postojanost takvog poda uvelike ovisi o vrsti odabrane zemlje kao i omjeru sastojaka. Kod takvih podova vrlo je važno da kod postupnog sušenja ne dođe do pojave pukotina, što uzrokuje stvaranje postupnih krhotina, tj. gubitak hodne površine. Druga vrsta podova su podovi od žbuke. Oni su postojali u graditeljstvu starog Rima te su ponovno reafirmirani u razdoblju renesanse jer, između ostalog, poznajemo žbukane podove izvedene u renesansnim ljetnikovcima dubrovačkog područja. Ti su podovi zahtijevali posebnu vještinu izvoditelja radova, a određene vrste poda nose naziv mramorin jer su strukturom i bojom izvrsno oponašali mramor. U dosadašnjim istraživanjima šibenskih interijera nije otkriven niti jedan primjer žbukanog poda. Samo sam jednom prigodom, u interijeru jedne stare šibenske kuće, dokumentirao pod od cementne žbuke u koji je bila urezana igra trilja za razbibrigu ukućana. Riječ je o podu iz prve polovine 20. stoljeća 109. U kontekstu razvoja cementne industrije u Dalmaciji, osobito splitske s prijelaza 19. u 20. stoljeće, treba promatrati i pojavu podova od cementnih pločica kao produkata ove industrije. Stoga su ovakvi podovi bili osobito popularni u prvoj polovini 20. stoljeća, kada su se cementnim pločicama popločavali mnogi podovi unutar javnih, 109 Šprljan, Ivo (2007.): nav. djelo: 192.

160 158 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske profanih i sakralnih objekata. U duhu te mode, primjerice u šibenskom teatru tijekom godine, zatečeni daščani podovi u hodnicima bili su prekriveni cementnim kvadratnim pločicama u formi šahovnice 110. U grupi ostalih podova obradio bih još jednu vrstu koja više pripada podnoj oblozi nego fiksnom podu. Riječ je o prekrivanju podova ukrasnim tepisima, tj. o temi o kojoj je teško pisati jer su podne obloge izmjenjive i brzo nestaju iz starih interijera. Osim toga, vrlo je teško dokazati postojanje takvih podova u unutrašnjostima zgrada. Jedan od pokazatelja njihove povijesne prisutnosti su šuplji mjedeni držači koji se ugrađuju u stepenice stubišta i kroz koje su provlačene šipke radi učvršćenja tepiha (sl. 33). Istraživanja šibenskih interijera pokazala su da su neka stubišta šibenskih reprezentativnih zgrada s prijelaza 19. u 20. stoljeće imala ukrasne tepihe 111. Iz nekih sačuvanih arhivskih podataka mogu se iščitati podatci da su tepisi ukrašavali interijere javnih zgrada u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća 112. ZAKLJUČAK Šibenska popločenja, koja su otkrivena tijekom višegodišnjeg istraživanja, pokazuju svojom raznovrsnom tipologijom široku lepezu jednog značajnog oblika uređenja interijera gradskih kuća iz kojih se čita nivo urbane kulture svake sredine (sl. 34). Raznovrsnost popločenja samo pokazuje s kolikom se pažnjom kroz stoljeća ulagalo u izgled unutrašnjosti gradskih kuća i palača, pri čemu se obzirno rješavao svaki detalj. Šibenski podovi bili su izraz visoke kulture stanovanja, odraz profinjenog ukusa i iznimne elegancije. I danas kada hodamo tim još jedva vidljivim tragovima šibenske prošlosti, treba se prisjetiti da su nam ti isti stari podovi, sada izgubljenog sjaja, iskrzani nebrigom i vremenom, bili jedna od značajnih poveznica i istovjetnica s tadašnjom Europom. LITERATURA I IZVORI Bilić, Darka (2007.): Generalni inventar državnih građevina u Dalmaciji, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 31, Zagreb. Braudel, Fernand (1992.) Strukture svakidašnjice I, August Cesarec, Zagreb. Fisković, Cvito (1982.): Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu, Rad JAZU, knjiga 397, Zagreb. 110 Državni arhiv Šibenik, Kazalište i kino Mazzoleni II, korespondencija , troškovnik za popločavanje od 17. srpnja godine. Novi pod je postavljen radi zaštite od vatre i veće otpornosti na habanje. 111 Šprljan, Ivo (2007.): nav. djelo: Tako su tepisima od zelene čoje bile prekrite stube zagrebačke palače Narodnog doma pri otvorenju godine; vidi u: Dobronić, L. (1983.): Palača Narodni dom ili Dvorana, Zagreb, Opatička ulica 18, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. 49, Zagreb: 177. Foley, Edwin (1910.): The book of decorative furniture its form, colour & history, London. Fortis, Alberto (1984.): Put po Dalmaciji, Globus, Zagreb (prijevod originala iz god.) Goja, Bojan (2007.): Clemente i Giacomo Somazzi i kuća kontea Nikole Portade u Zadru arhivska istraživanja i doprinosi, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 31, Zagreb. Grujić, Nada (1991.): Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb. Grupa autora (1964.): Enciklopedija likovnih umjetnosti, Jugoslavenski leksikografski zavod, 3, Zagreb. Grupa autora (1979.): Stilovi, nameštaj, dekor od Luja XVI do danas, Beograd; izdavač originala: Librairie Larousse, Paris, Grupa autora (2000.): Historicizam u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb. Grupa autora (2001.): Arhitektura historicizma u Rijeci, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka. Horvat-Levaj, Katarina (1995.): Dubrovačke barokne palače izgorjele u napadu na Grad 6. prosinca godine, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 19, Zagreb. Krešić, Milan (1897.): Izvješće o milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevine Hrvatske i Slavonije, Tisak Dioničke tiskare, Zagreb. Majer, K.; Puhmajer, P. (2008.): Palača šećerane u Rijeci: konzervatorska i povijesna istraživanja, Grad Rijeka, Hrvatski restauratorski zavod, Rijeka. Molmenti, Pompeo (1888.): Povijest Venecije u životu privatnom od njezina osnutka do propasti Republike (prijevod prof. Ivan Rabar), Senj. Pasini, Uroš; Muljačić, Slavko (1995.): Iz putopisa A. A. Patona, Kulturna baština, 26-27, Split. Pederin, Ivan (1983.): Car Franjo I o Šibeniku u svom putnom dnevniku iz godine, Radovi JAZU u Zadru, sv. XXIX-XXX, Zadar. Šišić, Bruno (1981.): Obnova dubrovačkog renesansnog vrta, Izdavački centar, Split. Šprljan, Ivo (2000.): Stara šibenska popločenja, Klesarstvo i graditeljstvo, br. 2, god. XI., Pučišća, o. Brač. Šprljan, Ivo (2002.): Terazzo u šibenskim interijerima, Slobodna Dalmacija, Split: 17. listopada: 17. Šprljan, Ivo (2007.): Crtice o starinama Šibenika i okolice, Muzej grada Šibenika, Šibenik. Tomić, Radoslav (1995.): Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Matica Hrvatska, Zagreb. Vežić, Pavuša ( ): Zdenac krstionice u Zadru, Peristil, , Zagreb.

161 Stari podovi u šibenskim interijerima 159 Summary ANCIENT FLOORS IN ŠIBENIK INTERIORS The floors in Šibenik interiors are part of the historic and stylistic context of Europe from which they arrived, and especially from Venice, as part of the fashionable trends of the times that also embellished the buildings in Šibenik. The private spaces of buildings served for work and living and the floorings that were laid in these spaces were at the same time a reflection of the power and affluence of the owner. The type of floor was linked to the purpose of the room while the richness of decorative forms of the floors corresponded to the actualities of the period in which the building were constructed or remodelled. Among the most attractive old floors in Šibenik were certainly those made of terrazzo and consisting of multicoloured small stone chips measuring in length from 0.5 to 3 cm and dipped in lime mortar (Pic. 3). To give them an even more attractive appearance, these floors were additionally polished. They usually had a central motif in the shape of a star with accompanying trimmings which framed the floor (Pic. 2). The flooring on the landing of the Tambača-Pelegrini palace executed with three-dimensional squares laid in an illusionistic manner is particularly attractive (Pic. 7). In the course of the 20 th century the production of machine ground terrazzo developed as well as of floor tiles in the technique of ground terrazzo. Of the ground terrazzo floorings, I would single out the floor in the entrance hall to the Batigelli house by the Kalelarga Street in Šibenik, which has in addition to the initials of the owner the year of its construction (Pic. 9). There are a considerable number of preserved old floors in Šibenik made of parquet in the fishbone pattern originating from the late 19 th and early 20 th centuries. Namely, floors consisting of small bound wooden pieces were known in Europe as early as the 14 th century. A special type of parquets are veneer parquets consisting of pieces of multicoloured wooden pieces that are 5mm thick and are spot bonded on the board bedding creating various geometrical decorations. The first floor of the Divnić-Kečkemet palace has such flooring (Pic. 14). Intarsiated wood floors are made by inlaying multi-coloured wooden pieces in the existing board flooring of the room. A very attractive floor with two eight-pointed stars from the second half of the 19 th century is found in the salon of the Gogala Palace opposite the Šibenik cathedral (Pics. 15, 16). There are numerous types of preserved stone floors. In Dalmatia, floors from irregular stone slates had a wide range of applications throughout history, from rural to sacral and profane architecture, from the Middle Ages, throughout the Baroque up to the 19 th century. (Pic. 18). Pebble floors were made of small egg-shaped stones with a smooth rounded form, often 2 to 10 cm long, taken out from rivers or sea beaches and densely inlayed into street pavements or building floors. They were often combined with bricks, such as for example in the flooring of the ground floor of the Old Court building in Šibenik (Pic. 32). Among the floors with symmetrical stone slates the one inlayed in the atrium of the old theatre in Šibenik should be singled out (Pic. 20). When the stone slates are square, they are quite often inlayed in a diagonal direction. This most frequently reflects a more stylish way of shaping the pavement of central or ceremonial spaces of buildings in Dalmatia in the 18 th and 19 th centuries. One of the examples of such floorings is in the Gogala palace along the Renaissance well crown (Pic. 21). Coloured stone floors were most frequently made in the checkerboard pattern with a combination of white and red stone slates. Among the oldest examples of such a floor in Dalmatia is the one in the baptistery of the Trogir cathedral from There are no preserved examples of this type in Šibenik. The use of ceramic tiles for floors was widely spread in Europe as early as the 17 th century when even modest homes had such floorings. The use of ceramic floor tiles in Šibenik is linked to the 19 th century and their import from the distant tile factories of the Austrian Empire, I would like to single out the ceramic tile floors that existed in the second half of the 19 th and throughout the 20 th century in the interior of the baroque church of Our Lady Outside the Walls in Šibenik. The tiles were acquired from the Italian factory Loreggia (Pic. 23). There is an attractive ceramic floor on the stairwell of the Art Nouveau Iljadica house at the edge of the Poljana Square in Šibenik, constructed in 1911 (Pic. 25). The traditional thread of old brick floors goes back as far as the ancient Roman construction where floors existed that were paved with bricks of various sizes, fired and inlayed in a variety of ways. The preserved brick floors in Šibenik mostly date from the 19 th century when bricks apart from being a decorative element also served to protect against fire, as was done in the loft of the Šibenik theatre in The particularly attractive floor was made from red and yellow square bricks laid in a checkerboard pattern on the first floor of a house in the Dolac district of Šibenik. (Pic. 31). Among the group of various other types of floor I would like to focus on another kind which is more of a floor covering than a fixed floor. Namely, I have in mid the covering of floors with decorative carpets, a topic that is difficult to write about because the floor coverings are exchangeable and disappeared quickly from ancient interiors. In addition it is very difficult to prove the existence of such floorings in building interiors. The hollow brass holders fitted into the stairwell stairs and through which rods were inserted for holding the carpet in place is one of the indicators of their historical presence (Pic. 33). The research of Šibenik interiors has shown that some stairwells in representative buildings in the late 19 th and early 20 th centuries had decorative carpets. It has been established from some preserved

162 160 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske archival data that carpets embellished the interiors of public buildings in Croatia in the course of the 19 th century. The Šibenik floorings, preserved to date only in rare fragments, reveal by their diverse typology a whole panoply of a significant form of decorating the interiors of urban homes, reflecting thereby the level of urban culture of the city of Šibenik. The variety of floorings goes to show the attention devoted throughout the centuries to the appearance of the interiors of city houses and palaces and the consideration given to every detail. The Šibenik floorings were an expression of a highly developed residential culture, refined taste and exceptional elegance, thereby undoubtedly placing the city within the framework of European art history.

163 161 Marko Rukavina, Ksenija Petrić, Mladen Obad Šćitaroci Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesvete - prilog metodi analize i procjene u kontekstu integralne zaštite. Ksenija Petrić UDK: 902.2( ): (497.5) Ministarstvo kulture RH Prethodno priopćenje/preliminary Communication Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen/Received: Konzervatorski odjel u Zagrebu HR Zagreb, Mesnička 49 Marko Rukavina Mladen Obad Šćitaroci Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet HR Zagreb, Kačićeva 26 Ključne riječi: arheološko naslijeđe, upravljanje arheološkim naslijeđem, integralna zaštita, metoda analize i procjene, Sesvete Key words: archaeological heritage, archaeological heritage management, integral protection, analyses and evaluation method U radu se prikazuje metoda analize i procjene stanja zaštite nepokretnog arheološkog naslijeđa Sesveta razvijena za potrebe izrade Studije zaštite i prezentacijskog potencijala arheološkog nalazišta Kuzelin i bliskih arheoloških nalazišta te se donose rezultati procjene i analize stanja 50 do sada poznatih arheoloških nalazišta na administrativnom području gradske četvrti Sesvete (Grad Zagreb). U istraživanju se polazi sa stajališta da je arheološko naslijeđe razvojni resurs područja koji se prema načelima održivog upravljanja treba uključiti u suvremeni razvoj. Analiza i procjena stanja zaštite arheološkog naslijeđa prva je etapa interdisciplinarnog procesa i preduvjet za definiranje postavki održivog upravljanja koje uključuje zaštitu, očuvanje, prezentaciju, interpretaciju, planiranje, unaprjeđenje i korištenje arheološkog naslijeđa. Rezultati istraživanja dobiveni primjenom metode na području Sesveta ukazuju na probleme u zaštiti arheološkog naslijeđa, a metoda se smatra primjenjivom i na ostala područja u Republici Hrvatskoj. 1. UVOD Arheološko naslijeđe Sesveta bilo je predmet financiranja putem programa Europske unije IPA <?> Komponenta 2 Prekogranična suradnja <?> u okviru projekta Ponovno probuđena arheološka nalazišta suvremena interpretacija baštine kao temelj kulturnog turizma akronima Rođenje Europe završenog u rujnu godine. Ciljevi projekta bili su povezivanje muzejske i turističke djelatnosti, planiranje prepoznatljivih destinacija kulturnog turizma utemeljenih na arheološkom naslijeđu te skretanje pozornosti na važnost interpretacije u komunikaciji arheološkog naslijeđa javnosti. U projektu je sudjelovalo pet 1 IPA Instrument pretpristupne pomoći europski je program namijenjen pružanju pomoći državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama za članstvo u EU. Program je trajao od do 2013., a Hrvatska ga je koristila do kraja lipnja godine kada je postala punopravnom članicom EU. Sredstva su osiguravana za financiranje projekata koji imaju cilj pomoći javnim tijelima, nevladinom i privatnom sektoru u prilagodbi zakonodavnog okvira pravnoj stečevini Europske unije, kao i pripremiti državu za korištenje strukturnih fondova. Program IPA se provodio uz financijsku pomoć iz EFRR fondova, a za sveukupnu koordinaciju programa u RH zaduženo je Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. ( ) 2 Komponenta Prekogranična suradnja ima za cilj poticanje suradnje među europskim regijama i smanjivanje neujednačenosti njihovog razvoja, kroz jačanje prekogranične suradnje i kvalitete života u graničnim područjima Europske unije. Aktivnosti financirane na projektu Rođenje Europe pripadaju u teme: razvoj turističkih proizvoda, zaštita okoliša, socijalna kohezija i mreže, kulturna suradnja. info/komponenta-ii ( )

164 162 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske partnera iz Hrvatske i Slovenije <?>, a nositelj mnogobrojnih projektnih aktivnosti vezanih uz arheološko naslijeđe Sesveta bio je Muzej Prigorja. <?> U radu se prikazuje metoda analize i procjene stanja zaštite nepokretnog arheološkog naslijeđa Sesveta razvijena za potrebe Studije zaštite i prezentacijskog potencijala arheološkog nalazišta Kuzelin i bliskih arheoloških nalazišta <?> koju je kao rezultat jedne od aktivnosti projekta Rođenje Europe izradio Arhitektonski fakultet u Zagrebu, Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu u razdoblju lipanj kolovoz godine. Razvijena metoda kvalitativne analize i procjene stanja arheološkog naslijeđa temelji se na interdisciplinarnom pristupu unutar triju stručnih razina: arheološke, konzervatorske i urbanističko-planerske, povezujući tri sektora uključena u zaštitu i upravljanje arheološkim naslijeđem u Hrvatskoj: muzejski, konzervatorski i prostorno-planerski. Metoda u jednom dijelu slijedi opću metodologiju koju koristi konzervatorska struka u istraživanju naslijeđa u svrhu inventarizacije, vrjednovanja i utvrđivanja mjera zaštite koja se dopunjuje i proširuje urbanističkim i prostornoplanskim motrištem/sagledavanjem. Istraživanje provedeno u cilju unaprjeđenja upravljanja arheološkim nalazištima temelji se na hipotezi da je integralni pristup zaštiti <?> arheološkog naslijeđa preduvjet odr- 3 Zavod za kulturo Slovenska Bistrica (vodeći partner), Razvojna agencija Kozjansko, Zavod za kulturo šport, turizem i mladinske dejavnosti Sevnica, Muzej Prigorja Sesvete i Zavičajni muzej Varaždinske Toplice. Partneri su različitim aktivnostima povezali lokalno poznata arheološka nalazišta smještena na prekograničnom području Slovenija Hrvatska; na slovenskom području Ančikovo gradišče nad Jurišnjo Vaso na Pohorju, Rifnik kod Šentjurja, Ajdovski gradec nad Vranji kod Sevnice, a u Hrvatskoj Kuzelin iznad Donje Glavnice kod Sesveta i Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama. 4 Ostvarene projektne aktivnosti Muzeja Prigorja bile su: arheološka iskopavanja nalazišta Kuzelin; 3D lasersko skeniranje i geofizičko istraživanje na nalazištu Kuzelin; Izrada Studije zaštite i prezentacijskog potencijala arheološkog nalazišta Kuzelin i bliskih arheoloških nalazišta za čije potrebe su izvedena geofizička istraživanja lokaliteta Staro selo u Blaguši, geodetska izmjera i 3D lasersko skeniranje kaštela Blaguša, digitalizacija postojećih nacrta i planova arheoloških lokaliteta i 3D model prostora i digitalni model reljefa (DMR) kulturnog krajolika oko Kuzelina; izložba prijedloga stalnog postava arheološke zbirke kastruma Kuzelin i kao predradnje za planiranje stalnog postava izrada muzeološke koncepcije, snimak postojećeg stanja muzejske zgrade, idejno rješenje adaptacije zgrade za potrebe stalnog postava te idejno rješenje stalnog postava arheološke zbirke kastruma Kuzelin; interaktivne doživljajne radionice na arheološkom lokalitetu Kuzelin; stručna predavanja o rezultatima arheoloških istraživanja lokaliteta Kuzelin. hr/aktivnosti/zasebne/mps/ ( ) 5 Studija zaštite i prezentacijskog potencijala arheološkog nalazišta Kuzelin i bliskih arheoloških nalazišta (izabrani dijelovi teksta i grafičkih priloga) publicirana je u izdanju Muzeja Prigorja, dvojezično hrvatski slovenski. Internetski dostupna na Studija-Kuzelin-izabrani-dijelovi.pdf ( ) 6 Integralna/cjelovita zaštita podrazumijeva povećanje broja sudionika u procesu zaštite (prvenstveno urbanista i prostornih planera) čime zaštita postaje izrazita multidisciplinarna djelatnost u kojoj uz konzervatorsku službu sudjeluju i stručnjaci iz drugih područja te šira javnost. Pojam je u području zaštite kulturnog naslijeđa u Hrvatskoj poznatiji pod nazivom aktivna zaštita. živog upravljanja naslijeđem, da dosadašnjim upravljanjem nisu postignuti odgovarajući rezultati u provedbi zaštite i očuvanja arheološkog naslijeđa Sesveta te da je potrebno ispitati/razviti nove metode u skladu sa suvremenom paradigmom zaštite naslijeđa koja se temelji na korištenju naslijeđa, njegovom uključivanju u suvremeni razvoj te povezivanju s lokalnom zajednicom. Analiza i procjena stanja zaštite arheološkog naslijeđa prva je etapa interdisciplinarnog procesa i preduvjet za definiranje postavki održivog upravljanja koje uključuje zaštitu, očuvanje, prezentaciju, interpretaciju, planiranje, unaprjeđenje i korištenje arheološkog naslijeđa. Analizom i procjenom stanja obuhvaćena su do danas utvrđena/poznata arheološka nalazišta i mjesta slučajnih nalaza na administrativnom području Gradske četvrti Sesvete, što čini ukupno 50 arheoloških nalazišta. Rad je nastao u okviru istraživačkog projekta Urbanizam naslijeđa (HERU 2032) koji se provodi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ). 2. PROSTORNO-RAZVOJNI KONTEKST/OKOLNOSTI Administrativno područje Sesveta, najistočnije gradske četvrti Zagreba, površine 165,25 km², zauzima četvrtinu ukupne površine Grada, a osim Sesveta, naselja gradskog karaktera, obuhvaća još 36 manjih prigradskih naselja. <?> Prema popisu stanovništva godine u gradskoj četvrti Sesvete živi stanovnika, koncentriranih u naselju Sesvete (54.085). <?> Industrijalizacija i s njom povezano doseljavanje tisuća novih stanovnika već su sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća potaknuli brzu urbanizaciju tada još manjeg naselja Sesvete i ostalih naselja duž ceste Zagreb Dugo Selo, danas stopljenih u jedinstveno urbano područje. Sličan proces u zadnjih se petnaestak godina ubrzano odvija i duž cesta Sesvete Sv. Ivan Zelina i Sesvete Kašina. Zahvaljujući tim promjenama broj stanovnika na prostoru Gradske četvrti utrostručio se tijekom manje od četiri desetljeća. <?> Osnovno prostorno-povijesno obilježje Sesveta jest važan prometni položaj. Područjem prolaze glavni prometni pravci u smjerovima sjever jug i istok zapad, što se odrazilo na povijesne oblike naseljavanja i građevnih struktura, vrste građevina, mrežu putova, utvrda i naselja. Kao gradska periferija područje je u suvremenom razdoblju izrazito izloženo pritisku urbanizacije. Na čitavom području prisutan je proces promjene krajolika povijesnih ruralnih naselja, posebno izražen u podsljemenskim selima, 7 ( ) 8 H01_01_01_cet/H01_01_01_zup21_cet.html ( ) h01_01_01_zup21.html ( ) 9 ( )

165 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja 163 sjedištima srednjovjekovnih župa, koja su doživjela prostornu i demografsku preobrazbu te zapuštanje kulturnog krajolika. Kulturni identitet današnjih Sesveta čini kombinacija kultura starosjedilačkog i novo doseljenog stanovništva koncentriranog u novim stambenim predjelima nastalim širenjem građevnog područja uokolo Sesveta. Zbog izrazito narušenog prostornog identiteta Sesvete u vrednovanju kulturno-povijesnih prostornih sastavnica predstavljaju područje slabog značaja. Pravno zaštićeno nepokretno graditeljsko naslijeđe Sesveta čine točkasto raspoređena kulturna dobra raspršena unutar promijenjenog kulturnog krajolika. <?> 3. METODA ANALIZE I PROCJENE STANJA ARHEOLOŠKOG NASLIJEĐA SESVETA Razvijena metoda kvalitativne analize i procjene stanja nepokretnog arheološkog naslijeđa temelji se na interdisciplinarnom pristupu unutar triju stručnih razina: arheološke, konzervatorske i planerske, povezujući tri sektora uključena u zaštitu i upravljanje arheološkim naslijeđem u Hrvatskoj: muzejski, konzervatorski i prostorno-planerski. Metoda slijedi u jednom dijelu opću metodologiju koju koristi konzervatorska struka u istraživanju naslijeđa u svrhu inventarizacije, vrjednovanja i utvrđivanja mjera zaštite, koja je dopunjena i proširena urbanističkim i prostorno-planskim motrištem/sagledavanjem problematike upravljanja arheološkim naslijeđem. Istraživanje stanja arheoloških nalazišta (analiza i procjena) provedeno je prema sljedećim koracima: Utvrđivanje popisa/inventara arheoloških nalazišta revizija arheološke topografije Preklapanjem postojećih podataka revidirani su i uspoređeni popisi do sada evidentiranih arheoloških nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete te je izrađen objedinjeni popis/inventar od ukupno 50 arheoloških nalazišta. <?> Prikupljanje dostupnih podataka o arheološkim nalazištima Prikupljeni su i objedinjeni podatci/materijali iz literature, podatci o zaštiti arheološkog naslijeđa službe zaštite kulturne baštine, muzejska dokumentacija u nadležnom 10 Zaštićeno nepokretno graditeljsko naslijeđe čine: sakralne građevine (8), župne i nekadašnje kaptolske kurije (5), raspela (2), ljetnikovci (2), zgrada stare škole (1), povijesna građevina (1), tradicijske građevine (11), kulturno-povijesne cjeline (6). Ministarstvo kulture, Registar kulturnih dobara RH Za reviziju arheološke topografije Sesveta korišteni su službeni popisi Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, Popis Muzeja Prigorja koji kao muzejska institucija na području svoje nadležnosti također vodi popis arheoloških nalazišta; publicirani Registri arheoloških nalazišta dva izdanja Registra arheoloških nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, podatci iz literature i ostali izvori. Muzeju Prigorja, 12 podatci iz konzervatorskih podloga izrađenih za potrebe prostorno-planskih dokumenata, podatci iz prostornih i urbanističkih planova te drugih studija i elaborata koji dotiču zaštitu ili utječu na stanje i ugroženost arheoloških nalazišta. U nadležnim institucijama odgovornim za zaštitu i upravljanje arheološkim naslijeđem utvrđeno je nepotpuno stanje informacija o arheološkim nalazištima te manjkavi podatci o provedenim istraživanjima (dokumentacija istraživanja). Terenski obilazak/pregled arheoloških nalazišta Tijekom terenskog pregleda obavljenog u suradnji s arheolozima 13 uspoređeni su za 30 nalazišta položaji na terenu u odnosu na prostorne međe ucrtane/određene u konzervatorskim podlogama i prostornim/urbanističkim planovima (revizija položaja). Ocijenjena je vidljivost arheoloških nalaza/nalazišta 14, analizirani su ostali elementi smještaja nalazišta s arheološkog, konzervatorskog, pejzažnog i urbanističkog motrišta te je izrađena fotodokumentacija. Razvrstaj arheoloških nalazišta Popisanih 50 arheoloških nalazišta označenih AN1-50 (sl. 1) razvrstano je prema kriteriju vrijednosti, obimu podataka i prezentacijskom potencijalu u četiri grupe: 1) AN1-20, arheološka nalazišta odabrana prema kriteriju veće baštinske vrijednosti i pravnom statusu zaštićenog kulturnog dobra te prezentacijskom potencijalu. 15 2) AN21-37, arheološka nalazišta manje vrijednosti ili nalazišta s nepotpunim podatcima za procjenu vrijednosti. 16 3) AN38-42, nalazišta vezana uz povijesne građevine sakralne građevine (crkve i kapele) sa sačuvanim vidljivim 12 Dokumentacija koju je za potrebe izrade studije dostavio Muzej Prigorja prikupili/selektirali su arheolozi Damir Fofić, Vladimir Sokol i Irena Vidošević. 13 Damir Fofić, dipl. arheolog i povjesničar i Morena Želja Želle, dipl. arheologinja, ravnateljica Muzeja Prigorja Sesvete. 14 Ocjena vidljivosti ne odnosi se na mjesta slučajnih nalaza. 15 Arheološka nalazišta: AN1 Blaguša Gradišće; AN2 Blaguša Staro selo; AN3 Đurđekovec/Paruževina Lušci; AN4 Glavnica Donja Frtić; AN5 Glavnica Donja Kuzelin; AN6 Markovo Polje Svinjarevo; AN7 Moravče Draščica; AN8 Moravče - Rošnica; AN9 Moravče - Hrtić; AN10 Paruževina/Đurđekovec Gradišće, AN11 Planina Donja Gradec; AN12 Planina Donja / Kašina Gradišće; AN13 Planina Gornja Rog; AN14 Planina Gornja Topla (Velika) Peć; AN15 Planina Gornja Tepćina špica; AN16 Sesvete Dumovečki lug; AN17 Sesvete trasa rimske ceste; AN18 Vugrovec Donji Kamenica/Slatina; AN19 Vugrovec Gornji Castrum Vugra/Ugra; AN20 Vurnovec Gradišće (Crkvišće). 16 Arheološka nalazišta: AN21 Belovar Marof; AN22 Belovar/Žerjavinec trag rimske ceste; AN23 Blaguša Grohot; AN24 Blaguša Kamenica; AN25 Dumovec Novi Dumovec (trag rimske ceste); AN26 Đurđekovec Kuntašev breg; AN27 Glavnica donja Centar; AN28 Glavničica Črničevo; AN29 Jesenovec Marofišće Fonduš; AN30 Kašina Klačice; AN31 Lužan Kamenica; AN32 Markovo Polje / Sesvete Selčina (trag rimske ceste); AN33 Sesvete Centar Brestje; AN34 Sesvete Jelkovec; AN35 Sesvete arheološko područje; AN36 Šašinovec tumuli; AN36 Šimunčevec.

166 164 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Arheološka nalazišta: 01 BLAGUŠA GRADIŠĆE 02 BLAGUŠA STARO SELO 03 ĐURĐEKOVEC/PARUŽEVINA LUŠCI 04 GLAVNICA DONJA FRTIĆ 05 GLAVNICA DONJA KUZELIN 06 MARKOVO POLJE SVINJAREVO 07 MORAVČE DRAŠČICA 08 MORAVČE ROŠNICA 09 MORAVČE HRTIĆ 10 PARUŽEVINA/ĐURĐEKOVEC GRADIŠĆE 11 PLANINA DONJA GRADEC 12 PLANINA DONJA / KAŠINA GRADIŠĆE 13 PLANINA GORNJA ROG 14 PLANINA GORNJA TOPLA (VELIKA) PEĆ 15 PLANINA GORNJA TEPČINA ŠPICA 16 SESVETE DUMOVEČKI LUG 17 SESVETE TRASA RIMSKE CESTE 18 VUGROVEC DONJI KAMENICA/SLATINA 19 VUGROVEC GORNJI CASTRUM VUGRA/UGRA 20 VURNOVEC GRADIŠĆE (CRKVIŠĆE) 21 BELOVAR MAROF 22 BELOVAR/ŽERJAVINEC TRAG RIMSKE CESTE 23 BLAGUŠA GROHOT 24 BLAGUŠA KAMENICA 25 DUMOVEC NOVI DUMOVEC 26 ĐURĐEKOVEC KUNTAŠEV BREG 27 GLAVNICA DONJA CENTAR 28 GLAVNIČICA ČRNIČEVO 29 JESENOVEC MAROFIŠĆE-FONDUŠ 30 KAŠINA KLAČICE 31 LUŽAN KAMENICA 32 MARKOVO POLJE / SESVETE TRAG A. CESTE 33 SESVETE STARO BRESTJE 34 SESVETE JELKOVEC 35 SESVETE ARHEOLOŠKO PODRUČJE 36 ŠAŠINOVEC TUMUL 36 ŠIMUNČEVEC 38 KAŠINA CRKVA SV. PETRA I PAVLA 39 MORAVČE CRKVA PRESVETOG TROJSTVA 40 PLANINA DONJA KAPELA SV. JURJA 41 VUGER SELO CRKVA SV. MIHALJA 42 SESVETE CRKVA SVIH SVETIH 43 GLAVNICA DONJA RASPELO 44 KAŠINA NALAZ KAMENE SJEKIRE 45 KAŠINA NALAZ ANTIČKOG NOVCA 46 KAŠINA KOBILJA PEĆINA / KOBILJAK 47 MARKOVO POLJE / SESVETE SELČINA 48 SESVETE SESVETSKI KRALJEVEC 49 VUGROVEC DONJI KUĆA I. GORINCA 50 VUGROVEC GORNJI / VUGER SELO GRADINA 1 Arheološka nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete (AN1-50) Archaeological sites in the area of the city district of Sesvete (AN1-50)

167 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja Broj arheoloških nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete prema povijesnim razdobljima (AN1-50) Number of archaeological sites in the area of the city district of Sesvete according to historical periods (AN1 50) i mogućim arheološkim slojem 17 nalazi su sačuvani u građevnoj strukturi / arhitekturi i/ili u neposrednom okolišu (mjesto starije crkve, groblja, cinkture, raniji temelji, ostatci utvrde i sl.). 18 4) AN43-50, područja pojedinačnih arheoloških nalaza, mjesta slučajnih nalaza pokretnog arheološkog materijala bez nalaza arhitektonskih i građevnih struktura nemaju prostornu dimenziju. 19 Izrada kataloga Metodološki postupak kvalitativne analize i procjene stanja zaštite arheoloških nalazišta proveden je obradom nalazišta prema točkama kataloških upitnika. Za svih 50 nalazišta izrađen je pregledni katalog koji sadrži osnovne usporedne podatke te prijedlog mjera zaštite i prezentacije. Odabranih 20 nalazišta veće baštinske vrijednosti i prezentacijskog potencijala grupe AN1-20 obrađeno je proširenim katalogom koji uključuje detaljnu razinu obrade. 20 Detaljna analiza provedena na uzorku od 20 arheoloških nalazišta predstavlja 40% ukupno poznatih nalazišta Sesveta. 17 Međunarodni standardi za inventarsku obradu arhitektonskog naslijeđa (građevina i kompleksa) nalažu unošenje podataka o srodnim informacijama vezanim uz građevinu ili kompleks koje među ostalim sadrže i evidenciju prisutnosti arheoloških nalaza. (2001.): Guidance on Inventory and Documentation of the Cultural Heritage [ur. Bold J., Chatenet M.], Council of Europe, Strasbourg, ISBN Sakralne građevine: AN38 Kašina - župna crkva sv. Petra i Pavla; AN39 Moravče crkva Presvetog Trojstva; AN40 Planina Donja kapela sv. Jurja, AN41 Vuger Selo (Vugrovec Donji) crkva sv. Mihalja, AN42 Sesvete crkva Svih Svetih. 19 Slučajni nalazi: AN43 Glavnica Donja - raspelo/poklonac (kamena sjekira); AN45 Kašina nalaz kamene sjekire; AN44 Kašina nalaz antičkog novca; AN46 Kašina Kobilja pećina / Kobiljak (kamena sjekira); AN47 Markovo Polje / Sesvete Selčina (nalaz koplja); AN48 Sesvete Sesvetski Kraljevec (keramika); AN49 Vugrovec Donji kuća I. Gorinca; AN50 Vugrovec Gornji / Vuger selo Gradina (nalaz antičkog novca). 20 Namjenski prošireni kataloški obrazac razrađen/podijeljen je u 5 grupa podataka: opći podatci o arheološkom nalazištu, arheološki podatci i opis arheološkog nalazišta, postojeće stanje i procjena stanja arheološkog nalazišta, vrednovanje arheološkog nalazišta te prijedlozi mjera/ smjernica zaštite arheološkog nalazišta. 4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA, ANALIZE I PROCJENE POSTOJEĆEG STANJA ARHEOLOŠKIH NALAZIŠTA GRADSKE ČETVRTI SESVETE Podatci analize i procjene postojećeg stanja prema postavljenom upitniku/obrascu proširenog kataloga za prvu grupu arheoloških nalazišta (AN1-20) podijeljeni su u tri tematske cjeline: opće topografske i arheološke podatke, podatke konzervatorske razine i podatke vezane uz smještaj i prostorni aspekt zaštite. 21 Za analizu i procjenu stanja arheoloških nalazišta Sesveta olakotna okolnost je obrađenost i dostupnost brojnih prostornih podataka uvedenih u GIS Grada Zagreba Opći podatci Opći podatci o arheološkim nalazištima Sesveta sadrže: - prostorne i administrativne identifikacijske podatke: naziv arheološkog nalazišta; administrativnu pripadnost: naselje, gradsku četvrt, grad; katastarsku općinu i katastarsku/e česticu/e; namjenu katastarske čestice/a prema podacima iz katastra; nadmorsku visinu i opis položaja; - osnovne arheološke podatke i opis arheološkog nalazišta: povijesno razdoblje dataciju, vrstu arheološkog nalazišta, vrstu provedenih istraživanja, istraženu površinu, dokumentaciju istraživanja, instituciju koja je provela istraživanje te kratki opis nalazišta. Povijesna razdoblja datacija arheoloških nalazišta (za svih 50 nalazišta AN1-50) Arheološka nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete kronološki pripadaju u razdoblja: prapovijest (11), antiku (29) i srednji vijek (11). Od 50 analiziranih nalazišta jednoslojnih je ukupno 40, višeslojnih 5, dok je za 5 nalazišta povijesno razdoblje nedeterminirano. Najzastupljeniji su arheološki nalazi iz antike otkriveni na 29 nalazišta (58%) (sl. 2, 3). Broj arheoloških nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete prema povijesnim razdobljima (AN1-50). Arheološka nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete prema povijesnim razdobljima (AN1-50). Vrste arheoloških nalazišta (za svih 50 nalazišta AN1-50) Razlikuju se sljedeće vrste arheoloških nalazišta: naselja, fortifikacije, nekropole, prometna infrastruktura, sakralne građevine, pojedinačne/ostale građevine, slučajni nalazi i dr. (tab. 1). 21 Za pojedine točke obrasca provedena je analiza i procjena stanja za svih 50 arheoloških nalazišta (datacija, vrsta nalazišta, vrsta istraživanja, pravni status zaštite i procjena zaštite, prostorne međe, mjere i procjena mjera zaštite, smještaj prema tipu krajolika, nadležni prostorni/urbanistički plan, prostorna ugroženost nalazišta i smještaja nalazišta). 22 Grad Zagreb prednjači u dostupnosti i obrađenosti prostornih podataka u odnosu na ostale administrativno-upravne jedinice Hrvatske.

168 166 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Arheološka nalazišta: 01 BLAGUŠA GRADIŠĆE 02 BLAGUŠA STARO SELO 03 ĐURĐEKOVEC/PARUŽEVINA LUŠCI 04 GLAVNICA DONJA FRTIĆ 05 GLAVNICA DONJA KUZELIN 06 MARKOVO POLJE SVINJAREVO 07 MORAVČE DRAŠČICA 08 MORAVČE ROŠNICA 09 MORAVČE HRTIĆ 10 PARUŽEVINA/ĐURĐEKOVEC GRADIŠĆE 11 PLANINA DONJA GRADEC 12 PLANINA DONJA / KAŠINA GRADIŠĆE 13 PLANINA GORNJA ROG 14 PLANINA GORNJA TOPLA (VELIKA) PEĆ 15 PLANINA GORNJA TEPČINA ŠPICA 16 SESVETE DUMOVEČKI LUG 17 SESVETE TRASA RIMSKE CESTE 18 VUGROVEC DONJI KAMENICA/SLATINA 19 VUGROVEC GORNJI CASTRUM VUGRA/UGRA 20 VURNOVEC GRADIŠĆE (CRKVIŠĆE) 21 BELOVAR MAROF 22 BELOVAR/ŽERJAVINEC TRAG RIMSKE CESTE 23 BLAGUŠA GROHOT 24 BLAGUŠA KAMENICA 25 DUMOVEC NOVI DUMOVEC 26 ĐURĐEKOVEC KUNTAŠEV BREG 27 GLAVNICA DONJA CENTAR 28 GLAVNIČICA ČRNIČEVO 29 JESENOVEC MAROFIŠĆE-FONDUŠ 30 KAŠINA KLAČICE 31 LUŽAN KAMENICA 32 MARKOVO POLJE / SESVETE TRAG A. CESTE 33 SESVETE STARO BRESTJE 34 SESVETE JELKOVEC 35 SESVETE ARHEOLOŠKO PODRUČJE 36 ŠAŠINOVEC TUMUL 36 ŠIMUNČEVEC 38 KAŠINA CRKVA SV. PETRA I PAVLA 39 MORAVČE CRKVA PRESVETOG TROJSTVA 40 PLANINA DONJA KAPELA SV. JURJA 41 VUGER SELO CRKVA SV. MIHALJA 42 SESVETE CRKVA SVIH SVETIH 43 GLAVNICA DONJA RASPELO 44 KAŠINA NALAZ KAMENE SJEKIRE 45 KAŠINA NALAZ ANTIČKOG NOVCA 46 KAŠINA KOBILJA PEĆINA / KOBILJAK 47 MARKOVO POLJE / SESVETE SELČINA 48 SESVETE SESVETSKI KRALJEVEC 49 VUGROVEC DONJI KUĆA I. GORINCA 50 VUGROVEC GORNJI / VUGER SELO GRADINA 3 Arheološka nalazišta na području Gradske četvrti Sesvete prema povijesnim razdobljima (AN1-50) Archaeological sites in the area of the city district of Sesvete according to historical periods (AN1-50)

169 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja 167 Tablica 1. Vrste arheoloških nalazišta prema povijesnim razdobljima na području Gradske četvrti Sesvete (AN1-50) Types of archaeological sites according to historical periods in the area of the city district of Sesvete (AN1-50) Prapovijest Antika Srednji vijek gradinsko naselje AN5, AN13(?), AN23(?), AN24(?) naselje (Vugrovec, Kašina, Glavnica Donja, Moravče) (?) naselje uz utvrde AN9, AN11(?) povremeno pećinsko boravište AN14 nekropola AN7 kameni humak AN8 slučajni nalaz (kamena sjekira, koplje) AN43, AN44, AN46, AN47 nedeterminirana vrsta AN2, AN35 građevina (villa rustica, mansio i dr.) AN2, AN4, AN7, AN8, AN10, AN18, AN20, AN33, AN34(?), AN37 nalaz građevnog materijala (kamen, opeka) AN26, AN30, AN31, refugij AN5 nekropola AN3, AN16, AN28, AN36 pojedinačni grob AN4, AN5, AN6, AN20(?) prometna infrastruktura AN3, AN17, AN22, AN25, AN30, AN31, AN32 slučajni nalaz (keramika, novac) AN45, AN48, AN49, AN50 nedeterminirana vrsta AN27 zemljano-drvena utvrda AN1, AN9, AN11, AN12, AN19 groblja uz sakralne građevine (pretpostavka) AN38(?), AN40(?), AN41(?), AN42(?) sakralna građevina (ostatci temelja ranijih crkvi, ostatci gotičke/romaničke strukture zidova i kamene plastike) AN15(?), AN38, AN39(?), AN40, AN41, AN42 Vrste arheoloških istraživanja (za svih 50 nalazišta AN1-50) Provedene vrste istraživanja razvrstane su u dvije grupe: - pregled terena (rekognosciranje, reambulacija) i istraživanje nedestruktivnim metodama; - arheološko iskopavanje: sustavno, zaštitno, sondažno, pokusno. Rekognoscirana 23 su gotovo sva nalazišta (47) osim sakralnih građevina (AN39, AN42) i vidljivih tragova rimske ceste na mjestu prema predaji (AN22). U tu skupinu ubraja se i nekoliko očevida arheologa prilikom izvođenja građevnih radova. Nedestruktivne metode istraživanja recentno su primijenjene na 4 nalazišta (3D snimanje, geofizička istraživanja). 24 Sustavna arheološka iskopavanja dijela nalazišta provedena su na 7 nalazišta 25, dok zaštitna iskopavanja nisu provođena prilikom većih infrastrukturnih radova, 23 Pregled terena i dokumentiranje svih nalazišta u Sesvetama provedeno je na razini neintenzivnog/nesustavnog rekognosciranja. Na nalazištima nije primijenjena metoda intenzivnog/sustavnog rekognosciranja koja propisuje korake terenskog rada i izradu dokumentacije pregleda terena prema točno određenom sadržaju tekstualnog i grafičkog dijela s propisanim mjerilom prikaza na kartografskoj podlozi. (Pravilnik o arheološkim istraživanjima, NN 102/10, članak 18.) 24 AN10 Paruževina/Đurđekovec Gradišće (2013.), AN1 Blaguša Gradišće (2015. IPA), AN2 Blaguša Staro selo (2015. IPA), AN5 Glavnica Donja Kuzelin (2015. IPA). 25 AN16 Sesvete Dumovečki lug ( ), AN3 Đurđekovec Lušci (1979.), AN4 Glavnica Donja Frtić ( ), AN5 Glavnica Donja Kuzelin (s prekidima od do 2015.), AN7 Moravče Draščica ( ), AN8 Moravče Rošnica (1980.), AN20 Vurnovec Gradišće (1979.). izgradnje obiteljskih kuća, recentne izgradnje javnih građevina (knjižnica, groblje), izgradnje višestambenog naselja Sopnica-Jelkovec i sl. 26 Sondažno/pokusno je iskopavano 5 nalazišta, 27 a slučajni nalazi pokretnog arheološkog materijala zabilježeni su na 8 lokacija (sl. 4). Arheološke metode istraživanja provođene su nesustavno i u nedovoljnom opsegu (nedostaju osnovne informacije o brojnim nalazištima). Zaštitna istraživanja su potpuno izostala iako je graditeljska aktivnost bila izražena u dijelu područja izloženog urbanizaciji. Istražena površina istraženost arheoloških nalazišta (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Za 13 nalazišta iskazane su veličine istraženih površina pri arheološkom iskopavanju (dostupni podatci) koje se kreću u rasponu od 1-30 m², m² i m² te od 0,6 ha do 1,5 ha za istraživanja nedestruktivnim metodama. Površine iskopavanja su vrlo male i zahvaćaju manji dio pretpostavljenog područja rasprostiranja nalaza (iznimka Kuzelin). Istraženost područja arheološkim istraživanjem općenito se ocjenjuje kao slaba. 26 Stanje nalaza/nalazišta tijekom i nakon izvođenja ovih radova je nepoznato. Zaštitna iskopavanja i arheološki nadzor nisu provedeni u postupku izdavanja posebnih uvjeta i dozvola nadležnog tijela za zaštitu kulturne baštine. U usmenoj predaji poznat je podatak o uništenom tumulu pri gradnji groblja Markovo polje. 27 AN6 Markovo Polje Svinjarevo (1980.), AN9 Moravče Hrtić (1985.), AN14 Planina Gornja Topla (Velika) peć (1961.), AN20 Vurnovec Gradišće (1990.), AN28 Glavničica Črničevo (1983.).

170 168 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Vrsta i broj arheoloških istraživanja na arheološkim nalazištima na području Gradske četvrti Sesvete (AN1-50) Type and number of archaeological research at the archaeological sites in the area of city district of Sesvete (AN1-50) Dokumentacija arheoloških istraživanja (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Dokumentacija dostupna u tijeku izrade Studije ocjenjuje se kao manjkava, posebice dokumentacija nalaza arhitekture (opisi, grafička dokumentacija, fotografije i ostala prateća dokumentacija, dnevnici, zapisnici i sl.), dok za dio nalazišta nije priložena nikakva dokumentacija. Dokumentacija o nalazištima izrađena u Muzeju Prigorja i izvještaji arheoloških iskopavanja nisu redovito dostavljani nadležnoj konzervatorskoj službi. 28 Dosadašnja saznanja obim podataka i dokumentacija koji predstavljaju najvažniji izvor za ocjenu vrijednosti, procjenu prezentacijskog potencijala te općenito polazište upravljanja arheološkim nalazištima vrlo su oskudna. 29 Institucije koje su provodile arheološka istraživanja Arheološka istraživanja na području Sesveta provodili su nekadašnji Narodni muzej (Zagreb), Arheološki muzej u Zagrebu, JAZU (danas HAZU) i od godine Muzej Prigorja. Privatne tvrtke ovlaštene za arheološka istraživanja provele su u organizaciji Muzeja Prigorja 4 istraživanja nedestruktivnim metodama Postojeće stanje i procjena stanja arheoloških nalazišta s konzervatorskog motrišta U ovoj grupi prikazani su rezultati konzervatorske analize i procjene stanja zaštite arheološkog naslijeđa Sesveta: razvrstaj nepokretnog arheološkog naslijeđa, status pravne zaštite i procjena pravne zaštite, vlasništvo, prostorne međe područja/zone zaštite, mjere zaštite i procjena mjera zaštite, fizičko stanje i procjena postojeće fizičke zaštite nepokretnih arheoloških nalaza, ugroženost nepokretnih 28 Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu (danas Konzervatorski odjel u Zagrebu Ministarstva kulture) do i Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu nakon godine. 29 Rezultati arheoloških istraživanja publicirani su (djelomično) za samo 4 nalazišta: Sesvete Dumovečki lug, Kuzelin, Glavnica Donja Frtić, Moravče Draščica. arheoloških nalaza i procjena rizika, dosadašnje financiranje i procjena financiranja, izrada studija, programa i sl. te primijenjeni konzervatorski zahvati (metoda zaštite nalaza, dokumentacija, monitoring, prezentacija i dr.). Razvrstaj nepokretnog arheološkog naslijeđa (arheološka područja/zone i nalazišta/lokaliteti) (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Nepokretno arheološko naslijeđe razvrstava se u skladu sa zakonskim i podzakonskim odredbama na arheološka područja/zone (podvrsta kulturno-povijesnih cjelina), arheološka nalazišta/lokalitete (podvrsta pojedinačnog kulturnog dobra) 30 te mjesta pojedinačnih/pojedinih arheoloških nalaza. 31 Službeni razvrstaj nalazišta na promatranom području nesustavno je proveden i necjelovit. U konzervatorskim podlogama za prostorne planove PPGZ i GUP Sesvete dane su vlastite definicije arheoloških područja/zona i nalazišta/lokaliteta. Razlike u terminologiji i izostanak službene definicije arheoloških nalazišta/lokaliteta i područja/zona u zakonu i podzakonskim aktima generalno dovodi u pitanje ujednačenost kriterija pri određenju podvrsta arheoloških nalazišta. Kao rezultat istraživanja u Studiji je dan novi prijedlog razvrstaja za dvadeset nalazišta (AN1-20) Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara NN 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 152/14 i Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja registra kulturnih dobara Republike Hrvatske NN 89/11, NN 130/13 razlikuju arheološke lokalitete/nalazišta i arheološke zone/ područja (površinom šira područja). Zakonski dokumenti ne donose njihove definicije. Može se zaključiti da u praksi (Registar kulturnih dobara RH, konzervatorski elaborati i popisi, planska dokumentacija) u Hrvatskoj taj razvrstaj nije sustavno i ujednačeno primjenjivan. 31 Prve dvije vrste propisane su Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, dok treću vrstu područje pojedinih arheoloških nalaza dodaje Pravilnik o arheološkim istraživanjima NN 102/10, članak arheološka nalazišta: predloženo 14 (AN1, AN3, AN4, AN5, AN6, AN7, AN10, AN11, AN12, AN15, AN16, ANN17, AN19, AN20) - arheološka područja: predložena 4 (Blaguša Staro selo AN2, Arheološko područje Moravče (AN8, AN9), Arheološko područje Rog (AN13, AN14) i Arheološko područje Vugrovec Donji AN18, AN26, AN49).

171 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja Status zaštite arheološkog naslijeđa Gradske četvrti Sesvete (AN1-50) Status of archaeological heritage protection in the city district of Sesvete (AN1-50) 6 Arheološko nalazište AN1 Blaguša Gradišće (drveno-zemljana kasnosrednjovjekovna fortifikacija) označena na: izrezu iz digitalnog modela reljefa DMR; izrezu iz orto-foto karte DOF; izrezu iz karte 1.A Korištenje i namjena prostora PPGZ 2014.; izrezu iz karte 3.A Uvjeti korištenja i zaštite prostora gdje je vidljiv izostanak / netočan položaj zone zaštite, PPGZ Archaeological site AN1 Blaguša Gradišće (wooden and earthen late medieval fortification) marked on the cut-out from the digital relief model DMR; cutout from the ortho-photo map; cut-out from the map 1.A Use and Purpose of the Space Zoning plan of the City of Zagreb (PPGZ) 2014; cut-out from the map 3.A Conditions of Land-use map where the lack/ incorrect position of the protection zone is visible, PPGZ 2014 Status pravne zaštite i procjena pravne zaštite (zaštićeno kulturno dobro, evidencija, zaštićeno prostornim međama drugog kulturnog dobra) (za svih 50 nalazišta AN1-50) Na području Sesveta zaštićena su 4 arheološka nalazišta koja imaju status kulturnog dobra: AN5 Glavnica Donja Kuzelin (Z-5251/2011.), AN10 Paruževina/ Đurđekovec Gradišče (Z-5860/2012.), AN16 Sesvete Dumovečki lug (Z-5631/2012.) i AN18 Vugrovec Donji Kamenica (RZG-120/1964.). 33 Status preventivno 33 Od toga su tri nalazišta proglašena kulturnim dobrima i godine, dok je nalazište Kamenica u Vugrovcu Donjem jedino Rješenje o zaštiti koje je proglasio Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu godine i nije revidirano u skladu sa zakonskim odredbama. zaštićenog kulturnog dobra imalo je nalazište Sesvete trasa rimske ceste, no status nije revidiran nakon isteka važenja rješenja. Status evidentiranih arheoloških nalazišta ima 19 arheoloških područja i 6 arheoloških lokaliteta. Dva nalazišta se nalaze unutar prostornih međa zaštite drugog kulturnog dobra: AN18 Vugrovec Donji Kamenica/Slatina (ostaci antičke građevine) unutar kulturno- povijesne cjeline naselja Vugrovec i nalazište AN19 Castrum Vugra/Ugra (kasnosrednjovjekovna zemljano-drvena utvrda) unutar područja zaštite kulturnog dobra ljetnikovca Thauszy (danas u funkciji planinarskog doma) u Vugrovcu Gornjem. Posebnost su sakralne građevine (AN38-42) sa statusom zaštićenog kulturnog dobra za koje arheološka dimenzija

172 170 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Procjena prostornih međa određenih arheoloških područja (AN1-50) Assessment of the spatial borders of specific archaeological areas (AN1-50) 7 Arheološko nalazište Blaguša Gradišće (foto: T. Oberman) Archaeological site Blaguša Gradišće (photo: T. Oberman) kao srodna informacija zaštićenih građevina nije sustavno istaknuta i vrjednovana u Rješenjima o zaštiti. 34 Od konačnog popisa utvrđenog Studijom od 50 nalazišta njih 16 nije evidentirano u popisima konzervatorske službe 35 (sl. 5). Pravna zaštita nije uspostavljena na većini nalazišta (od 50 nalazišta zaštićena su 4 te se procjenjuje da su nalazišta trenutačno nedovoljno pravno zaštićena. Sva zaštićena nalazišta pripadaju razdoblju antike. Vlasništvo (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Zemljišta/parcele/katastarske čestice na kojima se nalaze arheološka nalazišta većinom su u privatnom vlasništvu fizičkih osoba (16 nalazišta), državnom vlasništvu Republike Hrvatske: 4 (AN16; AN11; AN12, dio; AN20, dio), javno dobro: 2 (AN20, dio; AN6, dio) te u vlasništvu pravne osobe tvrtke Hrvatski Telekom (AN19). Granice (prostorne međe) područja/zone zaštite (za svih 50 nalazišta AN1-50) Prostorne međe arheoloških područja određene su i kartirane u Prostornom planu Grada Zagreba (PPGZ, 2014.) za 19 evidentiranih arheoloških područja i 2 zaštićena 34 Srednjovjekovna crkva sv. Jurja u Planini Donjoj i crkva sv. Mihalja u Vugrovcu uključene su u službeni popis arheoloških nalazišta Gradske četvrti Sesvete (GZZSKP lipanj 2015.). 35 AN4 Glavnica Donja Frtić, AN12 Planina Donja / Kašina Gradišće, AN20 Vurnovec Gradišće, AN22 Belovar/Žerjavinec trag rimske ceste, AN23 Blaguša Grohot (?), AN24 Blaguša Kamenica, AN25 Dumovec Novi Dumovec, AN31 Lužan Kamenica, AN32 Markovo Polje / Sesvete Selčina trag antičke ceste, AN33 Sesvete Centar Brestje, AN36 Šašinovec tumuli, AN44 Kašina kamena sjekira, AN45 Kašina nalaz novca, AN47 Markovo Polje / Sesvete Selčina nalaz koplja, AN48 Sesvete Sesvetski Kraljevec, AN50 Vugrovec Gornji / Vuger Selo nalaz novca i keramike. nalazišta. 36 Provedenom revizijom položaja pokazalo su da 9 zona nije ispravno uneseno/određeno. 37 Prostorne međe kod arheoloških nalazišta koja imaju status kulturnog dobra određene su Rješenjem o zaštiti, dok su ostale zone unesene u prostorno-planske dokumente bez sustavne procjene prostiranja nalaza te ih treba provjeriti/korigirati i ucrtati u konzervatorske elaborate i prostorno-planske dokumente u sljedećim etapama intenzivnog/sustavnog rekognosciranja i reambulacije (sl. 6-8). U službenim konzervatorskim popisima nije evidentirano 16 nalazišta, od toga je za 9 nalazišta nepoznat točan položaj 38 (od toga su 5 mjesta slučajnih nalaza). Nepoznat je položaj i za 3 nalazišta s popisa Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu. 39 Kartiranje nalazišta u konzervatorskoj i prostorno-planskoj dokumentaciji je nedostatno, neprecizno, a informacija 36 Standardi kartiranja u konzervatorskoj i prostorno-planskoj dokumentaciji propisuju određenje međa arheoloških područja/zona (uključivo i evidentiranih), dok se arheološka nalazišta/lokaliteti u konzervatorskim podlogama i prostorno-planskoj dokumentaciji označavaju kartografskim simbolom bez određivanja područja rasprostiranja i vrijede za sve razine planova. Pravilnik o sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i standardu elaborata prostornih planova NN 106/98, NN 39/04, NN 45/04, NN 163/04, NN 9/ AN1 Blaguša Gradišće, AN2 Blaguša Staro selo (dio), AN6 Markovo Polje Svinjarevo, AN7 Moravče Draščica, AN8 Moravče Rošnica (dio), AN13 Planina Gornja Rog, AN14 Planina Gornja Topla (Velika) peć, AN21 Belovar Marof, AN27 Glavnica Donja Centar (dio), AN29 Jesenovec Marofišče Fonduš. 38 AN22 Belovar/Žerjavinec trag rimske ceste, AN23 Blaguša Grohot (?), AN24 Blaguša Kamenica, AN36 Šašinovec tumuli, AN44 Kašina kamena sjekira, AN45 Kašina nalaz novca, AN47 Markovo Polje / Sesvete Selčina nalaz koplja, AN48 Sesvete Sesvetski Kraljevec, AN50 Vugrovec Gornji / Vuger Selo nalaz novca i keramike. 39 AN37 Šimunčevec, AN46 Kašina Kobiljak, AN49 Vugrovec Gornji kuća I. Gorinca.

173 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja 171 o točnom položaju evidentiranih nalazišta nije poznata. Nepreciznost položaja u dokumentima isključuje provođenje odgovarajućih mjera zaštite, planiranje, kontrolu izgradnje i zahvata na konkretnoj lokaciji. Mjere zaštite i procjena mjera zaštite (za svih 50 nalazišta AN1-50) Mjere zaštite regulirane su u konzervatorskim podlogama za prostorne/urbanističke planove 40, odredbama u prostornim/urbanističkim planovima 41, općim odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Rješenjima o zaštiti kulturnog dobra, dozvolama za arheološko istraživanje i međunarodnim konvencijama koje je ratificirala Republika Hrvatska 42. Za zaštićena kulturna dobra (3) mjere su utvrđene Rješenjem o zaštiti (osim nerevidiranog rješenja Vugrovec Kamenica). Za nalazište Kuzelin mjere zaštite utvrđene su i Rješenjem o dozvoli arheoloških istraživanja (2013., GZZSKP) gdje se podrobnije propisuju konzervatorske mjere zaštite. Propisane mjere zaštite arheološkog naslijeđa Gradske četvrti Sesvete općeg su tipa: za arheološke lokalitete uvjetuju se arheološka istraživanja prije građevnih radova prema uvjetima i prethodnom odobrenju nadležnog tijela za zaštitu kulturne baštine; izdavanje prethodnog odobrenja nadležnog tijela za zaštitu kulturne baštine za sve zahvate unutar granica zaštićenog pojedinačnog arheološkog lokaliteta; izrada plana istraživanja i zaštite arheološkog područja, za arheološka područja propisan je arheološki nadzor, prekid radova u slučaju arheološkog nalaza i obveza obavještavanja nadležnog tijela, obveza provedbe arheoloških istraživanja u slučaju arheološkog nalaza; izrada sveobuhvatnog programa istražnih i zaštitnih radova na lokalitetima te sustavno provođenje arheoloških istraživanja za arheološko naslijeđe u Parku prirode Medvednica. Mjere propisuju opći službeni / zakonom propisani postupak prilikom izvođenja radova i zahvata unutar prostornih međa zaštite arheološkog nalazišta tj. u granicama arheoloških područja ucrtanih u konzervatorskim podlogama i prostornim/urbanističkim planovima. Mjere ne daju smjernice i preporuke planeru: ne upućuju na mjere upravljanja, korištenja, prezentaciju i interpretaciju te na planiranje arheoloških resursa unutar prostornih ili razvojnih 40 PPGZ, GUP Sesvete i PP PP Medvednica. 41 Mjere zaštite arheološkog naslijeđa određene su u prostornim/urbanističkim planovima: PP Grada Zagreba, GUP Sesvete i PP PP Medvednica te u detaljnijim planovima: UPU Gospodarska Zona Sesvete Jug, UPU Gospodarska Zona Sesvete Sjever, DPU Sopnica-Jelkovec, UPU Sesvete Selčina sjever gdje se navode mjere zaštite za Sesvete trasu rimske ceste. 42 Konvencija o zaštiti arhitektonskog blaga Europe, Europska konvencija o zaštiti arheološkog naslijeđa (revidirana), Europska konvencija o krajoliku, Okvirna konvencija vijeća Europe o vrijednostima kulturnog naslijeđa za društvo. planova i specijalističkih konzervatorskih elaborata. Za sve razine konzervatorskih podloga i prostornih planova mjere zaštite su iste, ne uzimaju u obzir mjerilo plana te namjenu/svrhu/cilj konzervatorskog elaborata ili prostornog/ urbanističkog plana. Fizičko stanje i procjena postojeće fizičke zaštite nepokretnih arheoloških nalaza (za 20 nalazišta AN 1-20) Sva su arheološka nalazišta u pravilu zapuštena i zanemarena, a fizičko stanje nepokretnih arheoloških nalaza ne zadovoljava ili je nepoznato (tab. 2). Prisutni su prirodni i ljudski čimbenici oštećenja. Fizička zaštita nalazišta uvjetno zadovoljava. Zadovoljavajuća fizička zaštita na većini nalazišta (nalazi pod zamljom) često je uvjetovana zadržavanjem postojećeg korištenja zemljišta (livade košanice) ili kontrolom gospodarskog iskorištavanja (šume). Ni jedno nalazište nema kontrolirane mjere fizičke zaštite nalaza. Tablica 2. Fizičko stanje arheoloških nalazišta (AN1-20) Physical status of the archaeological sites (AN1-20) nepoznato: nalazi su u tlu, nema praćenja (monitoringa), nedostaje dokumentacija pretpostavlja se različit stupanj očuvanosti (AN4, AN6, AN7, AN8, AN17, AN18) lokalitet je izložen fizičkoj destrukciji korištenjem tla izoravanje, iskop kamena (AN2, AN10) vidljivi arheološki ostatci i nalazi nisu konzervirani, mjestimično su oštećeni (AN1, AN3, AN5, AN9, AN11, AN12, AN16, AN19) nalazište je obraslo/zaraslo visokim stablima i šikarom negativan utjecaj korijenja vegetacije (AN1, AN3, AN5, AN11, AN12, AN13, AN15, AN16) oštećenje forme tumula arheološkim istraživanjem (AN3, AN16) oštećenje ilegalnim iskopavanjem i vandalizmom (AN1, AN3, AN12) devastirano izgradnjom građevina (AN18, AN20) devastirano građevnim radovima na infrastrukturi potok, cesta (AN20) Ugroženost nepokretnih arheoloških nalaza i procjena rizika (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Od 20 arheoloških nalazišta 19 je potencijalno ugroženo neodgovarajućim korištenjem zemljišta (oranje), fizičkim utjecajem vegetacije, ostalim prirodnim utjecajima, drugim ljudskim djelovanjem i općenito fizičkim promjenama i aktivnostima u prostoru: širenjem građevnog područja, izgradnjom građevina i infrastrukture (usporediti točku Prostorna ugroženost nalazišta). Za dio nalaza pretpostavlja se da mogu biti izloženi vandalizmu i ljudskoj destrukciji (tab. 3).

174 172 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Tablica 3. Prisutni prirodni i ljudski čimbenici oštećenja Presence of natural and man-made damage factors Prirodni čimbenici oštećenja utjecaj vegetacije mogućnost erozije tla, klizišta izloženost nalaza atmosferilijama Antropogeni čimbenici oštećenja neprovođenje zaštite i konzervatorskih zahvata nakon arheološkog iskopavanja mogućnost vandalizma neodgovarajuća obrada tla (oranje) neodgovarajuća promjena načina korištenja i obrade zemljišta, npr. iz livade u oranicu mogućnost nekontroliranog gospodarskog iskorištavanja šume mogućnost nove izgradnje u građevnom području naselja (izgrađeni i neizgrađeni dio) planirano proširenje groblja i građevnih područja izgradnja putova i cesta te infrastrukturni radovi Potencijalni rizik se pretpostavlja u slučaju izostanka procjene utjecaja planiranih zahvata na arheološka nalazišta u fazi izrade prostornih i urbanističkih planova ili njihovih izmjena i dopuna. Područje Sesveta izloženo je snažnoj transformaciji i građevnim aktivnostima pod utjecajem glavnog grada, što dodatno povećava opću ugroženost nepokretnog arheološkog naslijeđa. Dosadašnje financiranje i procjena financiranja, programi, studije, elaborati i sl. (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Financiranje arheoloških istraživanja do sada je bilo uglavnom iz fondova kulture na razini Grada Zagreba (nekada SIZ kulture, danas Gradski ured za kulturu) i lokalne samouprave Sesveta (nekadašnji SIZ kulture SO Sesvete) putem redovitih godišnjih natječaja za programe u kulturi. Sredstva za istraživanja izdvajali su nekadašnja Turistička zajednica Sesveta, nekadašnja Vodna zajednica Zagreb, mjesna zajednica Glavnica Donja i nekadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas HAZU). Geofizička istraživanja na nalazištu AN10 Paruževina/ Đurđekovec Gradišće financirao je Muzej Prigorja. Na Kuzelinu je manje iznose za istraživanje osiguralo u zadnjih nekoliko godina Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Recentna istraživanja nedestruktivnim metodama na tri nalazišta (AN1, AN2, AN5) te sustavna arheološka iskopavanja na Kuzelinu provedena su sredstvima projekta OP IPA SI-HR Rođenje Europe godine. Financiranje se procjenjuje kao nedovoljno, provedeno na malom broju nalazišta i necjelovito. Model dugogodišnjeg financiranja istraživanja jednog nalazišta (preko 40 godina kontinuiranog istraživanja Kuzelina) s vrlo malim sredstvima i mnogobrojnim kampanjama ne pokazuje vidljivost rezultata i ne dovodi do mogućnosti prezentacije. Za prezentaciju nepokretnog arheološkog naslijeđa na području Sesveta potpuno je izostala izrada programa, studija i elaborata. Muzej Prigorja planira jedino nalazište Kuzelin prezentirati i urediti kao arheološki park, dok ostala nalazišta nemaju razrađene ideje i elaborate prezentacije. Za nalazište u Vurnovcu postojala je ideja prezentacije predložena godine povodom obilježavanja 900. obljetnice Zagreba. 43 Konzervatorski zahvati (metoda, dokumentacija, monitoring, prezentacija) (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Nakon arheoloških iskopavanja uglavnom nije bilo konzervatorskih zahvata na nepokretnim nalazima ili su provedeni u vrlo malom obimu. Pretežno se radi o osnovnom zahvatu ponovnom zatrpavanju. 44 Nakon iskopavanja ostala su nezatrpana 4 nalazišta (AN3, AN5, AN16 i AN20). Monitoring se ne provodi ni na jednom nalazištu. Javnosti nije prezentirano ni jedno arheološko nalazište. Razina konzervatorskih zahvata nakon iskopavanja ocjenjuje se nedostatnom, dok je prostorna prezentacija i interpretacija potpuno izostala. 4.3 Postojeće stanje i procjena stanja arheoloških nalazišta s prostornog motrišta (konzervatorsko, urbanističko i prostorno-planersko) Složenost i raznolikost problematike unaprjeđenja i upravljanja nepokretnim arheološkim naslijeđem na području Sesveta veže se uz smještaj arheoloških nalazišta u predjelima različitih prostorno-razvojnih i funkcionalnih obilježja: na predjelima izražene urbanizacije, unutar planiranih građevnih područja naselja, na potezima planiranih prometnica i druge komunalne infrastrukture, na izgrađenim predjelima naselja, u ruralnom pejzažu/krajoliku, u zaštićenom prirodnom području Parka prirode Medvednica i dr. Stoga je metoda analize i procjene postojećeg stanja uključila: 1) analizu karakteristika smještaja 45 i kontaktnih zona 46 te 2) ostale prostorne aspekte zaštite arheoloških 43 Izvještaj o radu muzeja u godini. 44 Dokumentacija o konzervatorskim zahvatima provedenim nakon iskopavanja nije dostavljena na uvid tijekom izrade Studije. 45 Smještaj (setting). Neposredan i prošireni okoliš koji je dio kulturnoga dobra i doprinosi njegovom značaju i prepoznatljivom karakteru. (ICOMOS, Xi an 2005.) 46 Kontaktna zona/predio (buffer zone). Pojas izvan zaštićene površine, izvan granice zaštite, čija je uloga štititi vrijednosti zaštićenog predjela od utjecaja iz okoline. Utjecaj može biti fizički, vizualni ili društveni. (ICOMOS, Valletta 2011.)

175 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja Smještaj arheoloških nalazišta AN1-50 prema tipovima krajolika Location of archaeological sites AN1-50 according to landscape types nalazišta vezane uz konzervatorsko, urbanističko i prostorno-planersko motrište, uzimajući u obzir planirane razvojne aktivnosti i njihov utjecaj na zaštitu i očuvanje te mogućnost korištenja arheološkog naslijeđa prezentaciju i interpretaciju s ciljem održivog razvoja kulturnog turizma i općeg unaprjeđenja teritorija Analiza i procjena smještaja Smještaj prema tipu krajolika (za svih 50 nalazišta AN 1-50) Arheološka nalazišta Sesveta razvrstana su prema obilježjima smještaja po sljedećim općim tipovima krajolika: gorsko-brdski prirodni krajolik Medvednice (6 nalazišta), brežuljkasto-brdski ruralni krajolik Medvednice (26 nalazišta), nizinski ruralni krajolik (10 nalazišta) s nizinskim urbanim krajolikom Sesveta (6 nalazišta) i nizinski riječni krajolik rijeke Save (2 nalazišta) 47 (sl. 9). Poseban razvrstaj prema kriteriju smještaja čine nalazišta smještena u šumskim predjelima gdje se razlikuju: brdske bjelogorične šume Medvednice (10 nalazišta), nizinske šume (3 nalazišta) i močvarne šume uz Savu (1 nalazište). Ambijentalna obilježja i elementi smještaja (za 20 nalazišta u Katalogu AN 1-20) Ambijentalna obilježja smještaja obuhvaćaju različite sastavnice prirodnog i kulturnog krajolika koje se kombiniraju i preklapaju (sl. 10). Prirodne elemente čine reljefna geomorfološka obilježja, biljni pokrov i voda: vrhovi Medvedničkog gorja, padine, nizine, bjelogorične šume (brdskog i nizinskog močvarnog tipa), potoci i doline potoka, živi izvori, stijene i pećine (Medvednica). Od elemenata kulturnog krajolika prisutne su oranice, livade, košanice 47 Korištene su opće krajolične cjeline utvrđene za Zagreb prema Dumbović Bilušić, B., Koščak Miočić-Stošić, V., Kušan, V. (2011.) i pašnjaci, vinogradi, voćnjaci, vrtovi, lovišta čeke, melioracijski kanali. U naseljima elemente smještaja čini stambena izgradnja obiteljskih kuća i gospodarskih zgrada, suvremenih i tradicijskih oblikovnih značajki, mostići, sakralna obilježja i drugo. Naseljena područja u pravilu obilježava nova, izrazito neatraktivna, neuklopljena, predimenzionirana i izrazito loše oblikovana izgradnja. Nekadašnja slikovita povijesna naselja u podbrežju Medvednice potpuno su ili u velikoj mjeri izgubila karakteristični tradicijski ambijent povijesnih sela/naselja i tradicijske elemente kulturnog krajolika zbog smanjenja obrade zemljišta, posebno zapuštanja vinograda. Povijesna stambena arhitektura tradicijske građevine drvene i zidane stambene i gospodarske arhitekture vrlo su rijetke (pr. Moravče) i u lošem su građevnom stanju. Poseban ambijentalni ugođaj nalazištima daju povijesne građevine, uglavnom crkve i kapele s pripadajućim povijesnim grobljima, koje istaknutim položajem formiraju prostorni identitet kulturnog krajolika, a većina ima arheološke elemente i u građevnoj strukturi. U manjoj mjeri u ambijentu je prisutna povijesna sekularna izgradnja, među kojom se posebno ističe zaštićeno kulturno dobro ljetnikovac Thauszy (19. st.), danas planinarski dom. Sačuvani prirodni elementi krajolika doprinose ambijentalnoj vrijednosti područja i arheoloških nalazišta smještenim u krajoliku, dok u naseljenim područjima, u velikoj mjeri degradiranim, arheološka nalazišta uvjetno (u slučaju prezentacije) mogu u kombinaciji s ostalim sačuvanim graditeljskim naslijeđem doprinijeti kulturnoj vrijednosti područja. Analiza zaštite smještaja i kontaktnih zona u dokumentima

176 174 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pogled prema nalazištima Planina Donja Sv. Juraj, Planina Gornja Rog i Planina Gornja Tepčina špica, lipanj (foto: T. Oberman) View to the sites Planina Donja Sv. Juraj, Planina Gornja Rog and Planina Gornja Tepčina špica, June 2016 (photo: T. Oberman) 11 Trasa rimske ceste na području naselja Sopnica-Jelkovec, lipanj (foto: T. Oberman) Route of the Roman road in the area of the residential neighbourhood Sopnica-Jelkovec, June 2016 (photo: T. Oberman) U konzervatorskim podlogama izrađenim za potrebe prostornih planova, kao i u urbanističkim i prostornim planovima, nisu analizirana ili određena kontaktna/dodirna područja arheoloških nalazišta, što rezultira izostankom mjera zaštite Urbanistička i prostorno-planerska analiza i procjena Korištenje prostora nalazišta (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Korištenje prostora nalazišta razvrstano je u dva oblika/ načina korištenja. Jedan se pojavljuje u šumskim predjelima gdje nema izravnog korištenja tj. ono je posredno u sustavu rekreacije (planinarske staze) i iskorištavanja šuma posebne ili gospodarske namjene (ukupno 9 nalazišta). Drugi je oblik intenzivnije korištenje prostora nalazišta u sklopu ruralnog kulturnog krajolika i obrade zemlje iskazano kao oranice, livade sjenokoše, voćnjaci, vinogradi, zapušteno i neobrađeno zemljište, izgrađeni prostor naselja kao što su okućnice, dvorišta, putovi te neizgrađeni dijelovi građevnog područja naselja (ukupno 10 nalazišta). Iznimka je nalazište Sesvete trasa rimske ceste smješteno u urbaniziranom predjelu gdje se dio nalazišta koristi kao perivoj naselja Sopnica-Jelkovec (sl. 11). Arheološka nalazišta posredno se koriste unutar drugih sustava korištenja i gospodarenja prostorom. Ni jedno nalazište nije u funkciji arheološke prezentacije i kulturnog turizma. Zauzetost izgradnjom (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Nalazišta su većinom smještena u prirodnom i kulturnom krajoliku i nisu zauzeta izgradnjom (16 nalazišta). Područje 4 nalazišta djelomično je izgrađeno (AN8, AN17, AN18, AN20). Na promatranom području nije izražen problem izgrađenosti arheoloških nalazišta. Vidljivost/izloženost pogledu (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Vidljiva arheološka nalazišta (ukupno 11) razdvojena su u dvije grupe: 1. grupi pripadaju nalazišta vidljiva u obličju terena povezano uz funkcionalno-oblikovne elemente nalazišta (sl. 12). Radi se o nalazima kasnosrednjovjekovnih drveno-zemljanih utvrda kaštela (AN1, AN9, AN11, AN12, AN19) te o antičkim tumulima (AN3, AN16). Njihova izloženost pogledu može biti vrlo slaba uslijed zaklonjenosti

177 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja Nalazište Đurđekovec Lušci, tumul, antika (foto: T. Oberman) Site of Đurđekovec-Lušći, tumulus, Antiquity (photo: T. Oberman) 13 Vidljivost arheoloških nalazišta (AN1-20) Visibility of archaeological sites (AN1-20) 14 Pristupačnost arheoloških nalazišta (AN1-20) Accessibility of archaeological sites (AN1-20) šumom ili drugim raslinjem tako da nisu vidljivi iz širih vizura i neprepoznatljivi su nestručnoj osobi / običnom posjetitelju. 2. grupu čine nalazišta s istaknutim pejzažnim smještajem na vrhovima Medvednice (AN5; AN13; AN14, uvjetno; AN15) koja su zbog vegetacije zaklonjena pogledu. Nalazišta bez vidljivosti (ukupno 9) su ona kod kojih su nepokretni nalazi pod zemljom ili vrlo slabo uočljivi. Problem vidljivosti arheoloških nalazišta/nalaza na promatranom području je izražen, a vidljivost je dodatno smanjena rastom vegetacije (sl. 13). Pristupačnost (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) U procjeni ovog kriterija analizirana je fizička pristupačnost promatrana u odnosu na vlasništvo parcela/čestica/ zemljišta. Razlučena su nalazišta: 1) s uvjetnom pristupačnosti koja se odnosi na nalazišta na parcelama u privatnom vlasništvu (na nalazište se može pristupiti, neograđene privatne šume, oranice, livade), prisutna na ukupno 18 nalazišta; 2) nalazišta bez mogućnosti fizičkog pristupa (ograđene parcele privatnih dvorišta na nalazištima AN8 dio i AN20 dio); 3) s kontroliranim pristupom koji ovisi o radnom vremenu (AN19) te 4) s neograničenim pristupom (AN6, javni put) (sl. 14). Problem pristupačnosti izražen je i uvjetovan vlasničkim odnosima i korištenjem prostora. Prometna dostupnost (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) U prometnoj dostupnosti analizirana je blizina asfaltiranih cesta različitih kategorija (državnih, županijskih i lokalnih) te javnog prijevoza (autobusne linije) i drugih vrsta cesta i puteva koji vode do nalazišta (tab. 4). Prometna dostupnost većine arheoloških nalazišta je dobra, osim kod nalazišta smještenih u gorsko-brdskom krajoliku Medvednice. Tri nalazišta nemaju uređeni pristup (AN3, AN8 dio i AN12). Tablica 4. Prometna dostupnost arheoloških nalazišta (AN1-20) Traffic accessibility of archaeological sites (ANI-20) na označenim planinarskim putovima (AN1, AN5, AN13, AN14, AN15, AN19) neposredno uz asfaltirane ceste (AN2, AN7, AN8 dio, AN17, AN18, AN19, AN20) uz neasfaltirane puteve i ceste (AN4, AN6, AN9, AN10, AN11, AN16) u blizini asfaltirane ceste i autobusnog stajališta (AN4, AN6, AN9, AN11) bez uređenog pristupnog puta (AN3, AN8 dio, AN12)

178 176 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Razina uređenja arheoloških nalazišta (AN1-20) Development level of archaeological sites (AN1-20) Planska namjena prostora (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Prostori nalazišta prema planskoj namjeni u urbanističkim/prostornim planovima određeni su kao: gospodarske šume (AN1, AN3, AN5, AN11), šume posebne namjene (AN12, AN13, AN14, AN15, AN16), ostalo obradivo tlo (AN2, AN4, AN7, AN8 dio, AN9, AN20 dio), ostalo poljoprivredno tlo (AN10), građevno područje naselja (AN2, AN8 dio, AN18, AN20 dio), izdvojeno građevno područje (groblje AN6, odmor i rekreacija AN19) te mješovita, gospodarska te javna i društvena namjena (AN17) (sl. 16). Razina uređenja prostora nalazišta (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Prostori nalazišta, bez razlike u odnosu na namjenu i korištenje, u pravilu su neuređeni i nemaju prostore za zadržavanje. Iznimka su nalazišta AN19 Vugrovec Gornji Castrum Vugra uz povijesni ljetnikovac Thauszy koji je tek djelomično uređen kao izletište i vidikovac te dio nalazišta AN17 Sesvete trasa rimske ceste u naselju Sopnica Jelkovec koje je integrirano u urbanističko rješenje centralnih sadržaja i perivoj, ali nije provedena njegova prezentacija i interpretacija (sl. 15). Nadležni prostorni/urbanistički plan (za 50 nalazišta AN1-50) Nadležni prostorni plan za sva nalazišta je Prostorni plan Grada Zagreba (PPGZ). Na dijelu prostora nadležan je Prostorni plan Parka prirode Medvednica. Unutar obuhvata tog plana smještena su 4 arheološka nalazišta (AN11, AN13, AN14, AN15). Za područje Sesveta izrađeno je nekoliko urbanističkih planova, od kojih najveći obuhvat ima GUP Sesveta. 48 Prostorni planovi (PPGZ i PPPPM) i GUP Sesvete imaju konzervatorske podloge/studije koje je izradio Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu. Ni jednim prostornim/ urbanističkim planom arheološko naslijeđe nije prepoznato kao prostorno-razvojni resurs. Nisu razrađene / ne postoje planerske mjere zaštite ni planovi integracije, prezentacije ili korištenja arheološkog naslijeđa. Posebna kategorija plana obveznog za zaštićena područja je Plan upravljanja Parkom prirode Medvednica. Planom se predviđa prezentacija i uređenje arheoloških nalazišta i akcijski plan pomoći u uređenju arheološkog parka Kuzelin. 48 GUP Sesvete obuhvaća prostor naselja Sesveta (uključeno 6 nalazišta); UPU Gospodarska zona Sesvete sjever (uključena 2 nalazišta); UPU Gospodarska zona Sesvete jug (uključeno 1 nalazište); UPU Selčina sjever (uključeno 1 nalazište); DPU Sopnica-Jelkovec (uključeno 1 nalazište); DPU Markovo Polje (uključeno 1 nalazište). Ni jedan od nadležnih prostorno-planskih dokumenata ne predviđa namjenu u skladu s očuvanjem i prezentacijom arheološkog naslijeđa. Iznimku predstavlja DPU Sopnica- Jelkovec koji na prostoru rimske ceste planira uređenje perivoja naselja poštujući memoriju prostora. Važnost položaja u krajoliku/naselju/četvrti/gradu (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) Za promatrana nalazišta prepoznati su elementi važnosti položaja (različite hijerarhije) za širi ili uži okoliš koji doprinose povezanosti, prezentiranom ambijentu i umrežavanju sadržaja (tab. 5). Kod dvaju nalazišta važnost položaja nije izražena (AN3 i AN10). Tablica 5. Elementi važnosti položaja arheoloških nalazišta Elements of relevance of archaeological site locations blizina naselja ili centra naselja smještaj u centru Sesveta smještaj u stambenom naselju blizina Gradskog groblja Markovo polje blizina trgovačkog centra/zone blizina Vinske ceste grada Zagreba blizina planinarske kuće/doma blizina izletišta blizina izvora termalne vode blizina zaštićenog povijesnog naselja blizina drugog arheološkog nalazišta blizina Parka prirode Medvednica položaj u Parku prirode Medvednica blizina zaštićenog ili evidentiranog prirodnog naslijeđa (značajni krajobraz, vrijedan krajolik) smještaj uz planinarski put smještaj uz državnu cestu blizina županijske ceste za Mariju Bistricu (hodočasnički put) blizina autobusnog stajališta smještaj uz planirane trase novih cesta

179 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja Planska namjena prostora arheoloških nalazišta AN1-20 prema urbanističkim i prostornim planovima Planned use of the archaeological sites space AN1-20 according to urban and physical plans 17 Procjena funkcionalnog suživota s naseobinskim/pejsažnim kontekstom za nalazišta AN1-20 Assessment of the functional coexistence with the settlement/ landscape context for the sites AN1-20 Dovršenost predjela smještaja (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) procjena prema važećim prostornoplanskim dokumentima Procjena ovog prostornog kriterija nije relevantna za 12 nalazišta koja se nalaze u prirodnom okolišu ili poljodjelskom predjelu te se ne planiraju i ne očekuju promjene smještajnih obilježja. U naseljima gdje postoji mogućnost nove gradnje ili uz rubove naselja predjel smještaja je kod 7 nalazišta nedovršen ili djelomično dovršen (AN2, AN4, AN6, AN8, AN17, AN18, AN20). Predjel smještaja smatra se pretežno dovršenim samo kod nalazišta AN19. Funkcionalni suživot s naseobinskim/pejsažnim kontekstom (za 20 nalazišta u Katalogu AN1-20) procjena prema važećim prostorno-planskim dokumentima Za 12 nalazišta koja se nalaze u prirodnom okolišu ili ruralnom kulturnom krajoliku tj. gdje se ne planiraju i ne očekuju promjene smještajnih obilježja, postoji funkcionalni suživot s prostornim kontekstom. Funkcionalni suživot je ostvaren i na nalazištu AN19 Vugrovec Gornji Castrum Vugra/Ugra kod planinarskog doma (zaštićeno kulturno dobro ljetnikovac Thauszy). Funkcionalni suživot moguće je ostvariti/postići za 4 nalazišta (AN2, AN4, AN6, AN17), dok funkcionalni suživot ne postoji ili je uvjetno moguć uz mjere ambijentalnog uređenja i poboljšanja standarda uređenja dvorišta i gospodarstava na nalazištima AN8, AN18 i AN20 (sl. 17). Prostorna ugroženost nalazišta (za svih 50 nalazišta AN1-50) procjena prema važećim prostorno-planskim dokumentima Odnosi se na procjenu ugroženosti prostora arheološkog nalazišta planskim rješenjima unutar granice rasprostiranja arheoloških ostataka gdje su arheološki nalazi izravno ugroženi planiranim zahvatima u prostoru. Nalazišta su prostorno ugrožena novom izgradnjom u građevnim područjima naselja (izgrađeni i neizgrađeni dio), zatim alternativnim trasama novih prometnica, trasom 400 kv dalekovoda, izgradnjom retencija (?) te mogućom postavom stupova elektroničke komunikacije. 49 Važeći prostorni i urbanistički planovi ne elaboriraju ovu problematiku u odnosu na očuvanje arheološkog naslijeđa. Prostorna ugroženost smještaja nalazišta (za svih 50 nalazišta AN1-50) procjena prema važećim prostornoplanskim dokumentima Odnosi se na procjenu ugroženosti kontaktnog/dodirnog predjela i ambijentalnih obilježja smještaja arheološkog nalazišta planskim rješenjima ugrožene estetske i ambijentalne vrijednosti te smanjena mogućnost prezentacije planiranim zahvatima u prostoru. Smještaj nalazišta ugrožen je planiranim građevnim područjima naselja (neizgrađeni dio), planiranim trasama novih prometnica, 49 Ugroženo je 18 nalazišta: AN2 Blaguša Staro selo, AN6 Markovo Polje Svinjarevo, AN7 Moravče Draščica (retencija?), AN9 Moravče Hrtić, AN8 Moravče Rošnica, AN17 Sesvete trasa rimske ceste, AN18 Vugrovec Donji Kamenica/Slatina, AN20 Vurnovec Gradišće, AN21 Belovar Marof, AN22 Belovar/Žerjavinec trag rimske ceste, AN25 Dumovec Novi Dumovec, AN26 Đurđekovec Kuntašev breg, AN27 Glavnica Donja Centar, AN30 Kašina Klačice, AN33 Sesvete Centar Brestje, AN34 Sesvete Jelkovec, AN35 Sesvete arheološko područje, AN37 Šimunčevec. Visoka ugroženost procjenjuje se na 14 nalazišta: AN2 Blaguša Staro selo, AN6 Markovo Polje Svinjarevo, AN9 Moravče Hrtić, AN17 Sesvete trasa rimske ceste, AN18 Vugrovec Donji Kamenica/Slatina, AN20 Vurnovec Gradišće, AN21 Belovar Marof, AN26 Đurđekovec Kuntašev breg, AN27 Glavnica Donja Centar, AN30 Kašina Klačice, AN33 Sesvete Centar Brestje, AN34 Sesvete Jelkovec, AN35 Sesvete arheološko područje, AN37 Šimunčevec.

180 178 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske trasom 400 kv dalekovoda, izgradnjom retencija, mogućom postavom stupova elektroničke komunikacije. 50 Važeći prostorni i urbanistički planovi ne elaboriraju ni ovu problematiku u odnosu na očuvanje smještaja arheološkog naslijeđa. 5. ZAKLJUČAK Rezultat istraživanja je utvrđeni metodološki postupak preliminarne analize i procjene stanja zaštite arheoloških nalazišta kojim se ispituje odnos između očuvanja arheološkog naslijeđa i planiranog razvoja. Obuhvaćeni elementi kvalitativne interdisciplinarne analize i procjene postojećeg stanja arheoloških nalazišta podijeljeni su u tri glavne grupe podataka: 1) opće topografske i arheološke podatke, 2) podatke konzervatorske razine i 3) podatke vezane uz smještaj i prostorni aspekt zaštite. Razvijena metoda uključila je analizu karakteristika smještaja i kontaktnih zona te ostale prostorne aspekte zaštite arheoloških nalazišta vezane uz konzervatorsko, urbanističko i prostorno-planersko motrište uzimajući u obzir planirane razvojne aktivnosti na području Sesveta i njihov utjecaj na zaštitu i očuvanje te mogućnost korištenja arheološkog naslijeđa. Analiza i procjena stanja arheološkog naslijeđa provedena s prostornog motrišta kao dopuna konzervatorske metode uključuje analizu i procjenu: smještaja (tip krajolika, ambijentalna obilježja, kontaktne zone), korištenja prostora, izgrađenosti, vidljivosti, pristupačnosti, prometne dostupnosti, nadležnih prostorno-planskih dokumenata, planske namjene, važnosti položaja, dovršenosti predjela smještaja, funkcionalnog suživota nalazišta s kontekstom, prostorne ugroženosti nalazišta i ugroženosti smještaja nalazišta. Prvi put je provedeno cjelovito sagledavanje problematike upravljanja arheološkim naslijeđem na određenom administrativno-upravnom području u Republici Hrvatskoj. Rezultati provedene analize i procjene stanja zaštite 50 do sada poznatih arheoloških nalazišta na administrativnom području gradske četvrti Sesvete ukazuju na probleme zaštite arheološkog naslijeđa Sesveta (istraženost, dokumentacija, pravna zaštita, kartiranje, vrjednovanje, mjere zaštite i dr.) te općenito na stanje sustava zaštite arheološkog naslijeđa u Republici Hrvatskoj (izostanak i nereguliranost suradnje između muzejskog, konzervatorskog i planerskog sektora, neprepoznavanje arheološkog naslijeđa kao razvojnog resursa, izostanak suvremenog upravljanja i dr.). 50 Smještaj je ugrožen za barem 14 nalazišta: AN4 Glavnica Donja Frtić, AN5 Glavica Donja Kuzelin, AN6 Markovo Polje Svinjarevo, AN7 Moravče Draščica, AN8 Moravče Rošnica, AN9 Moravče Hrtić, AN10 Paruževina/Đurđekovec Gradišće, AN15 Planina Gornja Tepčina špica, AN16 Sesvete Dumovečki lug, AN17 Sesvete trasa rimske ceste, AN19 Vugrovec Gornji Castrum Vugra/Ugra, AN24 Blaguša Kamenica, AN28 Glavničica Črničevo, AN34 Sesvete Jelkovec. Ugroženost smještaja nije bilo moguće procijeniti za nalazišta čiji položaj u prostoru nije utvrđen. Doprinos rada predstavlja utvrđivanje operativne metode analize i procjene stanja nepokretnog arheološkog naslijeđa koja unaprjeđuje objektivnost i kvalitativnu prosudbu u donošenju odluka (selekcija) o zaštiti i upravljanju. Metoda je primjenjiva na arheološko naslijeđe na ostalim administrativno-upravnim jedinicama Grada Zagreba i na drugim područjima u Hrvatskoj u cilju određivanja polazišta za održivo upravljanje arheološkim naslijeđem odnosno njegovo uključivanje u suvremeni život. ZAHVALA Autori se zahvaljuju na doprinosu i suradnji prilikom izrade Studije dr. sc. Tinu Obermanu te dipl. arheolozima Damiru Fofiću i Moreni Želji Želle. LITERATURA (1986.): 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske / Muzej Prigorja Sesvete / Zavičajni muzej Brdovec, Arheološki muzej Zagreb / Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu Odjel za Arheologiju / Arheološki zavod Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1990.): Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske Sekcija arheologa i preparatora, Varaždin (1994.): Zagreb prije Zagreba arheološka baština Zagreba od pretpovijesti do osnutka biskupije godine, Muzej grada Zagreba, Zagreb (1997.): Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske drugo dopunjeno izdanje, Muzejsko društvo sjeverozapadne Hrvatske Sekcija arheologa i preparatora, Bjelovar (2001.): Report on the situation of urban archaeology in Europe, Council of Europe, Strasbourg (2001.a): Guidance on Inventory and Documentation of the Cultural Heritage [ur. Bold J., Chatenet M.], Council of Europe, Strasbourg (2006.): Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb (2009.): Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Zagrebačka županija I. i II., Hrvatski institut za povijest, Zagreb Adamček, J. (1980.): Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, JAZU / Sveučilište u Zagrebu Centar za povijesne znanosti Odjel za hrvatsku povijest, Zagreb Buchberger, M. (1998.): Tajna Tepčine špice na Medvednici, Hrvatski planinar, (7-8): Carman, J. (2002.): Archaeology & Heritage An Introduction, Continuum, London/New York Dobronić, L. (1979.): Po starom Moravču, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb

181 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja 179 Dobronić, L. (2003.): Stari vijenac sela oko Zagreba, posebno izdanje zbornika Muzeja grada Zagreba Iz starog i novog Zagreba, Muzej grada Zagreba, Zagreb Dumbović Bilušić, B., Koščak Miočić-Stošić, V., Kušan, V. (2011.): Krajobrazna osnova Grada Zagreba, 1.etapa strateške smjernice za zaštitu karaktera općih krajobraznih tipova, Gradski zavod za strategijsko planiranje i razvoj Grada Zagreba, Zagreb Fehring, G. P. (2004.): Arheologija srednjeg vijeka, Scarabeus naklada, Zagreb Fofić, D. (2014.): Primjena digitalnog modela reljefa (DMR) u otkrivanju arheoloških lokaliteta, Info (31), Zagreb Gračanin, H. (2010.): Zagrebačko područje u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju, VAMZ, 43 (3): Gregl, Z. (1984.): Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže na području Zagreba, Iz starog i novog Zagreba, (4): 7-18 Gregl, Z. (1991.): Rimljani u Zagrebu Tragovi Rimskog carstva u gradu i okolici, Latina et Graeca / Mladost, Zagreb Heneberg, V. (1929.): Gradine i gradišta po Medvednici, Narodna starina, knjiga 8(20): , Zagreb Hirc, D. (1905.): Prirodni zemljopis Hrvatske Lice naše domovine, knjiga prva, Zagreb Horvat, A. (1974.): U povodu dileme o crkvi u Sesvetama, Iz starog i novog Zagreba, (5): Klemenc, J. (1938.): Blatt Zagreb, Archeologische Karte von Jugoslawien, Beograd Klemenc, J. (1953.): Teodozijev pohod proti Maximusu iz Siscije do Petovija, Zgodovinski časopis, (6-7):78-88, Ljubljana Leleković, T. (2012.): Cemeteries, u: The Archaeology of Roman Southern Pannonia The state of research and selected problems in the Croatian part of the Roman province of Pannonia [ur. Migotti, B.], Archeopress: , Oxford Leleković, T., Rendić-Miočević, A. (2012.): Rural Settlements, u: The Archaeology of Roman Southern Pannonia The state of research and selected problems in the Croatian part of the Roman province of Pannonia [ur. Migotti, B.], Archeopress: , Oxford Marković, M. (2006.): Zagrebačke starine prilozi poznavanju prošlosti grada Zagreba, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Mavar, Z. (2004.): Prijedlog sadržaja konzervatorskih podloga za planove prostornog uređenja, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, (28): Nadilo, B. (2009.): Stambeno naselje Sopnica Jelkovec u Zagrebu, Građevinar, 61(7): , Zagreb Nadu, M. (1992., reprint 2006.): Obrisi jednog vremena crtice iz povijesti Sesvetskog Prigorja od stoljeća, katalog izložbe, Muzej Prigorja Sesvete, Sesvete Nemeth-Ehrlich, D., Kušan Špalj, D. (2007.): 2000 godina Andautonije od rimskog grada do arheološkog parka, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb Nemeth-Ehrlich, D., Kušan Špalj, D. (2003.): Municipium Andautonia, Situla, (41): , Ljubljana Oštrić, V. (2001.): Stare gradine na Medvednici, Hrvatski planinar, (7-8): Radovčić, J., Škoberne, Ž. (1989.), Zagreb prije početaka najstarija prošlost grada i okolice, Mladost, Zagreb Renfrew, C., Bahn, P. (2008.): Archaeology: Theories, Methods and Practice, Thames & Hudson, London Rukavina, M. (2015.): Metoda integracije arheološkog naslijeđa u urbanističkom planiranju, doktorska disertacija, Arhitektonski fakultet Sveučilište u Zagrebu Rukavina, M., Obad Šćitaroci, M. (2015.): Upravljanje arheološkim naslijeđem proces povezan s urbanističkim i prostornim planiranjem, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 23 (1): , Zagreb Rukavina, M., Obad Šćitaroci, M., Petrić, K. (2014.): Prostorno-urbanistički aspekti zaštite nepokretnog arheološkog naslijeđa Međunarodni i nacionalni dokumenti o zaštiti, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 21 (2): , Zagreb Sokol, V. (1975.): Novi arheološki rezultati na području Općine Sesvete mogućnosti privredne i turističke valorizacije, neobjavljeni rad (dokumentacija MPS) Sokol, V. (1981.): Najnovija arheološka istraživanja u Prigorju, u: Izdanja HAD sv. 6, : Sokol, V. (1987.): Iz arheološke i starije prošlosti Zagreba Sesvetskog Prigorja, Zavičajni muzej Zelina / Muzej Prigorja Sesvete Sokol, V. (1988.): Kelti na području Zagreba Sesvetskog Prigorja, Muzej Prigorja Sesvete, Sesvete Sokol, V. (1989.): Grob br. 7 Kulture žarnih polja iz Moravča kod Sesveta (Zagreb), Arheološki vestnik, (39-40): , Ljubljana Sokol, V. (1989.): Rimske rane nekropole u Sesvetskom Prigorju, Muzej Prigorja, Sesvete Sokol, V. (1994.): Keltski novci na području Zagreba Sesvetskog Prigorja, Muzejski vjesnik, (17): 19-25, Križevci Sokol, V. (1996.): Doba između antike i ranoga srednjeg vijeka na području Zagreba, u: Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža. Zbornik radova znanstvenog skupa održanog listopada [ur. Jurković, M., Lukšić, T.], Muzejsko galerijski centar / Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta / Nakladni zavod Matice hrvatske: Sokol, V. (1996.): Nekropola Kulture žarnih polja u Moravču kod Sesveta, Izdanja HAD, sv. 17, Arheološka istraživanja u Zagrebu i zagrebačkoj regiji : Sokol, V. (1998.): Rimski metal s Kuzelina (iskapanja ), Muzej Prigorja Sesvete, Zagreb Sokol, V. (2003.): Arheološki lokaliteti na području Sesvetskog Prigorja, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog

182 180 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske prosinca godine u Sv. Ivanu Zelini, HAZU / Grad Sveti Ivan Zelina: , Zagreb Sokol, V. (2012.): Kasnoantički deltoidni vrhovi strijela tip Kuzelin u varaždinskoj Podravini s posebnim osvrtom na sjeverozapadnu Hrvatsku, Izdanja HAD sv. 28: Zrnić, L. (2014.): Ostavština Većeslava Henneberga u arhivima Ministarstva kulture RH, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, (36): IZVORI Prostorni i urbanistički planovi Prostorni plan Grada Zagreba izmjene i dopune, Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba, Prostorni plan Parka prirode Medvednica, Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba, Generalni urbanistički plan Sesveta izmjene i dopune, Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba, Detaljni plan uređenja proširenja groblja Markovo Polje, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu, Urbanistički plan uređenja Selčina sjever, CPA d.o.o., Zagreb, Urbanistički plan uređenje Gospodarske zone Sesvete sjever s izmjenama i dopunama, APE d.o.o., Zagreb, Izmjene i dopune Detaljnog plana uređenje stambenog naselja na lokaciji Sopnica-Jelkovec, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu, Urbanistički plan uređenje Gospodarska zona Sesvete-jug, Arhitektonski atelier deset d.o.o., Zagreb, KONZERVATORSKE PODLOGE I STUDIJE (2012.): Prostorni plan Grada Zagreba, Konzervatorska podloga nepokretna kulturna dobra i zaštićena prirodna područja s mjerama zaštite revizija, Zagreb, svibanj 2012., Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu Benić Hlebec, N. (2003.): Konzervatorska studija za utvrđivanje svojstva nepokretnog kulturnog dobra Moravče Fofić, D. (2014.): Konzervatorska studija za brzu cestu Popovec Marija Bistrica Zabok; dionica Kašina Zlatar Bistrica Petrić, K., Lolić, T. (2005.), Sveta Jelena u Šenkovcu kod Čakovca konzervatorska studija za projekt prezentacije lokaliteta, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu Veršić, S., Lonjak Zlopaša, B., Vranić, A. (2013.): Prostorni plan područja posebnih obilježja Parka prirode Medvednica, Konzervatorska podloga nepokretna kulturna dobra za područje Grada Zagreba revizija, svibanj 2013., Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu Veršić, S., Cvetnić Radić, S., Lonjak Zlopaša, B., Radolović, E. (2012.): GUP Sesvete konzervatorska podloga, revizija Izmjene i dopune 2012., Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu Zubčić, K., Meder, F. (2008.): Podvodni arheološki pregled područja izgradnje HE Podsused i HE Drenje za potrebu izrade konzervatorske podloge DOKUMENTACIJSKI IZVORI Popis arheologije Gradske četvrti Sesvete, Grad Zagreb Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, lipanj Službena bilješka, Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, klasa: /13-01/374 Ur. broj: od 18. srpnja 2013., sastavila Stela Cvetnić Radić Službena bilješka, Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Klasa: UP/I /13-15/03 Ur. broj: od 19. studenog 2013., sastavila Stela Cvetnić Radić Dosje arheološkog nalazišta Kuzelin, Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, Lista zaštićenih kulturnih dobara i Lista preventivno zaštićenih kulturnih dobara, zbirka isprava Rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine Strategija zaštite, očuvanja i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje , Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Plan upravljanja Park prirode Medvednica, Javna ustanova Park prirode Medvednica, Zagreb, Uputa o načinu utvrđivanja sustava mjera zaštite za nepokretna kulturna dobra predložena za upis u Registar kulturnih dobara (Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturna baštine, Klasa: / /03, Ur. broj: /8(JB)-3 od ) Uputa za vrjednovanje kulturnih dobara predloženih za upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturna baštine, Klasa: / /03, Ur. broj: /8(JB)-5 od ), IZVJEŠTAJI O ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA Sokol, V.: Izvještaj o zaštitno-istraživačkim radovima na lokalitetu Kuzelin u 1984., 1985., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1994., 1995/96., 1997., 2005., 2006., 2008., i godini

183 Analiza i procjena stanja zaštite arheoloških nalazišta Sesveta preduvjet održivog upravljanja 181 Sokol, V. (1978.): Izvještaj o iskopavanju antičkog lokaliteta u D. Glavnici / Izvještaj o sondiranju lokaliteta Tumuli u Dumovcu IZVJEŠTAJI MUZEJA PRIGORJA Izvještaj o radu Muzeja Prigorja u 1977., 1978., 1979., 1980., 1981., 1983., 1987., 1988., 1989., 1990., 1998., 1999., i godini Izvješće o realizaciji programa Karolinški horizont na kasnoantičkim kastrumima stvaranje Europe s rekapitulacijom troškova u godini, Izvješće o realizaciji programa Karolinški horizont na kasnoantičkim kastrumima stvaranje Europe s rekapitulacijom troškova u godini, ZAKONI, PROPISI I PRAVILNICI Zakon o muzejima NN 110/15 Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara NN 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 152/14. Zakon o potvrđivanju konvencije o europskim krajobrazima (2002.) Zakon o potvrđivanju Europske konvencije o zaštiti arheološke baštine (revidirane) iz godine (2004.) Zakon o potvrđivanju Europske konvencije Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo (2007.) Pravilnik o arheološkim istraživanjima NN 102/10 Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja registra kulturnih dobara Republike Hrvatske NN 89/11, NN 130/13 Pravilnik o sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i standardu elaborata prostornih planova NN 106/98, NN 39/04, NN 45/04, NN 163/04, NN 9/11 MEĐUNARODNI DOKUMENTI O ZAŠTITI Deklaracija o zaštiti smještaja povijesnih građevina, mjesta i područja iz Xi'ana (ICOMOS, 2005.) Deklaracija o naslijeđu kao pokretaču razvoja iz Pariza (ICOMOS, 2011.) INTERNETSKI IZVORI KORIŠTENE KRATICE DMR digitalni model reljefa DOF digitalni orto-foto DPU detaljni plan uređenja EFFR Europski fond za regionalni razvoj GUP generalni urbanistički plan GIS geografski informacijski sustav GZZSKP Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode (Grada Zagreba) HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ICOMOS - International Council of Monuments and Sites JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) IPA Instrument predpristupne pomoći IPA SI-HR Instrument predpristupne pomoći Slovenija Hrvatska OP IPA SI-HR Operativni program Instrument predpristupne pomoći Slovenija Hrvatska PPGZ Prostorni plan Grada Zagreba PP park prirode PP PP prostorni plan parka prirode RH Republika Hrvatska RZG Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu SIZ (kulture) Samoupravna interesna zajednica SO Skupština općine UPU urbanistički plan uređenja

184 182 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Summary ANALYSIS AND ASSESSMENT OF THE STATUS OF PROTECTION OF ARCHAEOLOGICAL SITES SESVETE CONTRIBUTION TO THE METHOD OF ANALYSIS AND ASSESSMENT IN THE CONTEXT OF INTEGRAL PROTECTION The works outlines the determined analysis and evaluation The included elements of the qualitative analysis and evaluation of methods of the existing state of protection of the immovable archaeological heritage in Sesvete area developed for the prepara- into three major groups: 1) general topographic and archaeological the existing state of protection of archaeological sites are divided tion of the Study of Protection and Presentation Potential of the data, 2) conservation level data and 3) data linked to the setting Archaeological Sites of Kuzelin and Nearby Archaeological Site, and spatial aspects of protection. The method developed includes elaborated by, as a result of one of the activities of the project an analysis of the setting characteristics connected with conservation, urban and physical planning aspects taking into consideration Revived Archaeological Sites a contemporary interpretation of heritage as the foundation of cultural tourism - acronym The Birth the planned development activities in the Sesveta area and their of Europe (IPA ), the Faculty of Architecture in Zagreb, impact on protection and preservation including the possibility Department of Urban Planning, Physical Planning and Landscape of putting archaeological heritage to use. The analysis and evaluation of the state of archaeological heritage implemented from Architecture in the period June August The complexity and diversity of the issues linked to the enhancement and management of immovable archaeological heritage in the area of Sesvete, includes analysis and evaluation: of the setting (type of landscape, the spatial aspect as a supplement to the conservation method which relate to the location of archaeological sites in areas with ambience characteristics, buffer zones), land-use, level of construction, visibility, approachability, road accessibility, relevant physical different spatial and functional characteristics: in areas of rapid urbanization, within planned development areas, on routes of planning documents, planned land-use, significance of the location, completion of setting, functional coexistence of the site with planned roads and other communal infrastructure, in the already built areas, in the rural landscape, in the protected natural area the context, spatial endangerment of the site and endangerment of the Nature Park Medvednica, etc., required a holistic and interdisciplinary approach to the issues of protection and preservation For the first time an integral consideration of the issue of archaeo- of the site setting. of archaeological heritage. The research conducted with a goal logical heritage management in a specific administrative area has of enhancing the management of archaeological sites is based been conducted in the Republic of Croatia. The results of the implemented analysis and evaluation of 50 archaeological sites known to on the hypothesis that an integral approach to the protection of archaeological heritage is a precondition of sustainable heritage date in the administrative area of the city district of Sesvete (City of management, that the hitherto management has not achieved the Zagreb) indicate the existence of problems regarding the protection of the archaeological heritage of Sesvete (degree of research, adequate results in the implementation of protection and preservation of the archaeological heritage of Sesvete, and that it is documentation, legal protection, mapping, evaluation, protection necessary to consider/develop new methods in accordance with measures, etc., and generally in the system of archaeological heritage protection in the Republic of Croatia (lack and unregulated of the contemporary paradigm of heritage protection based on the use of heritage, its inclusion in contemporary development and cooperation between museum, conservation and planning sectors, linkage with the local community. non-recognition of archaeological heritage as a developmental The result of the research is the established methodological procedure of preliminary analysis and evaluation of the state of ar- The development of an operational method of analysis and evalu- resource, lack of contemporary heritage management, etc.). chaeological sites which questions the relationship between preserving archaeological heritage and planned development. The motes objectivity and quality assessment in the decision-making proation of the state of immovable archaeological heritage which pro- developed analysis and evaluation method of the existing state of cess (selection) on the protection and management of archaeological heritage is undoubtedly a contribution of the work. The method the protected immovable archaeological heritage connects three expert levels: archaeological, conservationist and urban planning is applicable to archaeological heritage in other administrative units within three sectors which in Croatia are included in the process of of the City of Zagreb and other regions in Croatia with a goal to establish preconditions for sustainable management of archaeological protection/management of archaeological heritage; conservation, museum and physical planning. heritage, namely, its inclusion in contemporary life.

185 183 Ivo Šprljan Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku Ivo Šprljan UDK: : ( Šibenik) Ministarstvo kulture RH Stručni rad/professional Paper Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen/Received: Konzervatorski odjel u Šibeniku HR Šibenik, Stube Jurja Čulinovića 1/3 Ključne riječi: Šibenik, samostan sv. Luce, renesansno pročelje, obnova Key words: Šibenik, monastery of St. Luce, renaissance frontispiece, restauration Autor donosi valorizaciju renesansnog pročelja u sjevernom dvorištu samostanskog kompleksa sv. Luce u Šibeniku, kao i slijed njegove obnove, koja je bila, po kompleksnosti izvedbe, jedan od najzahtjevnijih realiziranih projekata posljednjih godina u nadležnosti Konzervatorskog odjela u Šibeniku. UVOD Benediktinski samostan sv. Luce smjestio se u povijesnoj jezgri Šibenika na predjelu zvanom Gorica (sl. 1-2). Kompleks samostana sastoji se od nekoliko zgrada, dvaju dvorišta i jednog vrta (sl. 3). Najznačajnije građevine kompleksa čine dvije renesansno-barokne palače (tzv. sjeverna i južna Buronjina palača). Za ovaj rad značajna je sjeverna, tzv. Buronjina palača koja je na slici označena slovom (A). Palača se sastoji od istočnog krila (A 1), zapadnog krila (A 3) te dvorišta (A 2). Na dvorište je orijentirano pročelje renesansnih stilskih obilježja (na slici oznaka a) čija je obnova tema ovog rada. Slovo (B) označava južnu Buronjinu palaču; slova (V M) označavaju pretpostavljenu poziciju nekadašnje srednjovjekovne crkve sv. Vida i Modesta; (C) je današnja barokna crkva sv. Luce; (D) su zgrade smještene zapadno od crkve odnosno sakristija, molitveni dio za redovnice, ostave i drugo; (E) je zgrada uz vrt u kojoj su smještene radionice u prizemlju te spavaonice na katu); (F) je samostanski vrt; slovo (G) označava zgradu nekadašnje škole koja je povezana mostom s glavnim dijelom samostanskog kompleksa; slovom (H) označeno je dvorište sjeverno od zgrade nekadašnje škole. Povijesni razvoj sklopa benediktinskog samostana U 17. stoljeću utemeljen je u Šibeniku novi samostan sestara benediktinki. Utemeljitelj samostana bio je Nikola Buronja (Burogna), ugledni šibenski trgovac i dobrotvor koji je nakon smrti sestrama benediktinkama oporučno ostavio svoje nekretnine smještene na gradskom predjelu Gorica, u blizini male crkve sv. Vida i Modesta. Samostan je po regulama reda sv. Benedikta započeo s radom godine i od tada do danas je u funkciji 1. Buronjine nekretnine bile su dvije spomenute renesansno-barokne palače koje čine okosnicu samostanskog kompleksa. Prije utemeljenja samostana već je postojala malena crkvica sv. Vida i Modesta (sl. 3 VM). Između crkvice i sjeverne Buronjine palače (sl. 3 A) prolazila je srednjovjekovna ulica iz koje je vjerojatno bilo vidljivo renesansno pročelje (sl. 3 a). U sjevernu Buronjinu palaču ulazilo se kroz monumentalna kamena vrata na istočnoj strani. Vrata su postavljena u osi dvorišta te se kroz prizemlje kuće prilazilo dvorištu. Bočni ulaz u tzv. sjevernu (Buronjinu) palaču može se opravdati običajem da se u bogatije dalmatinske palače nije ulazilo neposredno s ulice, već se, kao u venecijanskim patricijskim kućama, naprije ulazilo u prekrivenu vežu, ili pak u otvoreno dvorište 2. Ovdje imamo primjer ulaza kroz vežu koji povezuje prostor između sjevernog dvorišta i ulaza u palaču, a natkriven je drvenim stropom. Utemeljenjem samostana došlo je do novog arhitektonskog koncepta koji se temeljio na zatvorenosti prostora, sukladno regulama reda benediktinki. Koncept takvog prostora poništio je nekadašnju sjevernu srednjovjekovnu ulicu, što je ubrzalo uklanjanje stare crkvice sv. Vida i Modesta 1 Grupa autora (1939.): Benediktinski samostan Sv. Luce u Šibeniku o tristogodišnjici njegova opstanka , Šibenik: Karaman Lj. (1933.): Umjetnost u Dalmaciji XV i XVI vijek, MH, Zagreb: 125.

186 184 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Šibenik, povijesna jezgra, benediktinski samostan sv. Luce, šira situacija Šibenik, historical centre, Benedictine monastery of St. Luce, broader layout 2 Šibenik, zračna snimka situacija kompleksa benediktinskog samostana sv. Luce Šibenik, air shot layout of the comlex of Benedictine monastery of St. Luce 3 Šibenik, benediktinski samostan sv. Luce, (A1, A2, A3) sjeverna Buronjina palača; A renesansno pročelje; B južna Buronjina palača; VM pretpostavljena pozicija srednjovjekovne crkve sv. Vida i Modesta; C barokna crkva sv. Luce; D zgrade zapadno od crkve (sakristija, molitveni dio za redovnice, ostave i dr.); E zgrada uz vrt (radionice u prizemlju, spavaonice na katu); F samostanski vrt; G nekadašnja škola; H dvorište (crtao I. Šprljan) Šibenik, Benedictine monastery of St. Luce, (A1, A2, A3) northern Buronja Palace; a Renaissance frontispiece; B southern Buronja Palace; VM assumed position of medieval church of St. Vid and Modest; C Baroque church of St. Luce; D structures west of the church (sacristy, prayer section for nuns, storage, etc.); E structure along the garden (workshops on the ground floor, bedrooms on the first floor); F monastery garden; G former school; H courtyard (drawn by I. Šprljan) te dovelo do izgradnje nove barokne crkve sv. Luce koja je bila bolje povezana sa samostanskom jezgrom. Izgradnjom nove crkve i poništenjem sjeverne srednjovjekovne ulice omogućeno je širenje samostanskog kompleksa prema sjeveru (sl. 3). Uz dogradnje novih objekata uza sjeverni zid kuće (A), formira se i samostanski vrt (F). Širenje prema sjeveru bilo je moguće dograđivanjem novih objekata uz sjeverni zid kuće A i crkvu. Objekti su građeni najprije uz sjeverni zid objekta (A) u raznim vremenskim razdobljima; neki su od njih iz 18. stoljeća. Samostanski vrt

187 Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku Presjek kroz srednjovjekovnu ulicu (U1) i sjeverno dvorište palače (A2), pretpostavljeno stanje vizualne komunikacije ulica renesansno pročelje; VM pretpostavljena pozicija crkve sv. Vida i Modesta; P lažni prozor na zidu sjevernog dvorišta s pravcima vizura (crtao I. Šprljan) Cross-section through the medieval street (U1) and palace northern courtyard (A2), assumed condition of visual communication between the street and the Renaissance frontispiece; VM assumed position of the church of St. Vid and Modest; P fake window on the northern courtyard wall with lines of vistas (drawn by I. Šprljan) 5 Pročelje, prizemlje, baza stupa, stanje prije radova (foto: I. Šprljan) Frontispiece, ground floor, pillar base, condition prior to works (photo: I. Šprljan) 6 Pročelje, prizemlje, kapitel stupa, stanje prije radova (foto: I. Šprljan) Frontispiece, ground floor, pillar capitel, condition prior to works (photo: I. Šprljan)

188 186 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pročelje, drugi kat, stanje stupova prije radova (foto: I. Šprljan) Frontispiece, 2 nd floor, condition of pillars prior to works (photo: I. Šprljan) 9 Novoizvedeni stup u cisterni (foto: I. Šprljan) Newly executed pillar in the cistern (photo: I. Šprljan) U 20. stoljeću samostan se širi i na zgradu (G) na suprotnoj strani današnje ulice sv. Luce. U zgradi je bila smještena škola, a sa samostanom ju je povezivao zatvoreni hodnik položen iznad ulice. Samostanske kuće se u više navrata rekonstruiraju, obnavljaju i dograđuju. Građevinski radovi velikog obima izvode se godine, a jednako opsežni radovi ponovno se izvode i godine. 8 Izvedba stupova u cisterni, presjek i tlocrt (crtež: M. Miletić) Execution of pillars in the cistern, cross-section and layout (drawing: M. Miletić) se uređuje godine donacijama koje su među ostalima dali i šibenski biskup Maupas te austrijski car Ferdinand I. Unutar novoformiranog vrta godine se gradi nova zgrada. O ARHITEKTURI RENESANSNOG PROČELJA SJEVERNE BURONJINE PALAČE Renesansno pročelje tzv. sjeverne Buronjine palače predstavlja tip višeetažnog dvorišnog balkona. Takvi su se dvorišni balkoni običavali podizati u dalmatinskim kućama od kraja 15. stoljeća. Isticali su unutarnju raskoš palača pa se po uzoru sredozemnih italskih cortila ponavljaju u doba kasne renesanse, manirizma i baroka, tj. u vremenskom razdoblju od 16. do 18. stoljeća 3. Šibensko dvorišno pročelje karakterizira niz stupova na koje je položena arhitravna greda. Drugi tip renesansnih dvorišnih pročelja u Dalmaciji karakteriziraju stupovi koji nose lukove, kao što je to primjer renesansnog pročelja podignutog godine u dvorištu dvorca Vitturi u Kaštel Lukšiću 4. Arhitektura talijanske renesanse temelji se ponekad na strogom simetričnom konceptu pročelja u koji se uvode izmjenični dekorativni elementi, kako po vertikali tako i po horizontali. Na simetričnom renesansnom pročelju samostana sv. Luce dekorativnost se mijenja po vertikali uporabom različitih arhitektonskih redova. Pročelje ima četiri etaže: u prizemlju su zastupljeni stupovi dorskog 3 Fisković C. (1983): Iz Duknovićeva kruga u Trogiru i u Mađarskoj, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 23, Split: 193, Cicarelli, K. (1962.): Vitturijev utvrđeni dvorac u Kaštel Lukšiću, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14, Split,169.

189 Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku Pogled na vanjsku drvenu skelu (crtež: M. Miletić) View of outer wooden scaffold (drawing: M. Miletić) 12 Presjek kroz renesansno pročelje s elementima vanjske i unutarnje potporne skele (crtež: M. Miletić) Cross-section through the Renaissance forntispiece with elements of outdoor and indoor supporting scaffold (drawing: M. Miletić) 11 Pogled na vanjsku skelu (foto: I. Šprljan) View of outer scaffold (photo: I. Šprljan) stila visoki 254 cm, slijedi red stupova jonskog stila (visina 134 cm) pa ponovno dorskog stila (visina 161 cm), dok su u završnoj četvrtoj etaži izvedeni stupovi u korintskom stilu visine 180 cm. Pored stupova i drugi detalji i elementi preuzeti su iz leksika renesansne arhitekture, kao što su balustrade i razdjelni vijenci te završni krovni vijenac pročelja. Reprezentativno sjeverno dvorište danas je sa svih strana okruženo zgradama. U vrijeme gradnje Buronjine sjeverne palače dvorište je vjerojatno bilo vidljivo sa sjeverne strane, tj. iz srednjovjekovne ulice koja je prolazila između kuće za stanovanje (sl. 3 A) i pretpostavljene crkvice sv. Vida i Modesta (V M). Zbog reprezentativnosti pročelja, kao i kvalitete arhitektonskih detalja, zaključujemo da je moralo biti vidljiva iz ove perspektive. Prolaznicima je vjerojatno bio omogućen pogled u dvorište kroz prozore u ogradnom zidu koji je dijelio ulicu od dvorišta (sl. 4). Primjere otvaranja takvih prozora koji nisu postavljeni na pročelju zgrade, već dijele dva vanjska prostora, često nalazimo u renesansi 5. Arhitektura renesansnog pročelja sjeverne Buronjine palače valorizirana je u okviru povijesno-stilske analize u sklopu konzervatorskog elaborata koji je napravljen za cijeli kompleks benediktinskog samostana u Šibeniku 6. Konzervatorski elaborat napravljen je kao predfaza svih potrebnih 5 Šišić B. (1981.): Obnova dubrovačkog renesansnog vrta, Izdavački centar, Split, 30. Izvedba prozora u ogradnim zidovima koji su omogućavali obostranu vizualnu komunikaciju bila je uobičajena u doba renesanse. I danas postoje u ogradnim zidovima vrtova renesansnih dubrovačkih ljetnikovaca sučuvani otvori koji su uokvirenim profiliranim kamenim pragovima hinili prozore. 6 Ćuzela J., Šprljan I. (2008.): Šibenik, benediktinski samostan sv. Luce Konzervatorski elaborat, Konzervatorski odjel Šibenik, Šibenik. Iz elaborata je korišten povijesni opis kao i opis razvoja samostanskog sklopa.

190 188 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Čelična rešetka, pogled (crtež: M. Miletić) Steel grid, view (drawing: M. Miletić) Uslijedili su istražni radovi kojima je trebalo utvrditi moguće kolorističke intervencije tijekom povijesti. Svi pronađeni slikani slojevi na kamenu bili su ostatci nekadašnjih prebojavanja prozora ili unutarnjih zidova. Provedeni istražni radovi pokazali su da pročelje samostana izvorno nije nikada bilo koloristički tretirano Montaža čelične rešetke (foto: I. Šprljan) Assembly of steel grid (photo: I. Šprljan) radova na samostanu, u kojemu je istaknuta obnova renesansnog pročelja kao posebni prioritet ispred svih ostalih planiranih radova, zbog stanja kamena i statičke ugroženosti cijelog pročelja. STANJE RENESANSNOG PROČELJA PRIJE OBNOVE Prvi nalazi na renesansnom pročelju površine 84,5 m² (6,5 x 13 m) bili su povezani sa stanjem statike cijelog pročelja. Bila su vidljiva oštećenja baza, kapitela i tijela stupova u prizemlju i na drugom katu (sl. 5-7) koja su se postupno povećavala od prvog pregleda godine pa sve do početka recentne obnove. Oštećenja su povezana sa slijeganjem čitavog pročelja koje je oslonjeno na svodove cisterne ispod dvorišta u kojemu se pročelje nalazi. Stanje kamena na pročelju bilo je tada u drugom planu. Naime, konzervatorski pristup je obnovu podijelio u dva koraka: statičku obnovu pročelja koja je označena kao prioritet te restauraciju kamena na pročelju koja je predviđena nakon statičke sanacije. STATIČKA SANACIJA U konzervatorskom pristupu obnovi trebalo je najprije odabrati metodu statičke sanacije pročelja. Sve do godine postojala su dva osnovna pristupa statičkoj sanaciji. Prvi je podrazumijevao podupiranje pročelja, a zatim njegovu cjelovitu demontažu, dok bi se drugim pristupom napravilo podupiranje pročelja, te demontaža najoštećenijih dijelova, čime bi se izbjegla potpuna demontaža. Odabran je drugi pristup radi očuvanja integriteta pročelja i mogućnosti korištenja komunikacije stubištem tijekom cijelog vremena izvođenja radova 8. Smatralo se da bi oštećenja kamene plastike pri potpunoj demontaži bila znatno veća. Naime, kod potpune demontaže često se proširuje opseg radova zbog tzv. skrivenih oštećenja kamena, kao npr. pukotina, koje prvim vizualnim pregledom nisu uočljive. Osim demontaže pročelja bilo bi potrebno izvršiti i demontažu stubišta koje je konstruktivno povezano s pročeljem, a to bi iziskivalo dodatne troškove, kao i izvedba privremenog stubišta. Sve bi to na kraju produžilo radove te povećalo njihovu ukupnu cijenu. U odabiru pristupa obnovi konzervatori su tijesno surađivali sa statičarima i korisnicama samostana. 7 Istražne radove sprovela je Katarina Urem, dipl. restauratorica te rezultate prikazala u Izvještaju o istražnim radovima na pročelju sjevernog atrija benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku, 5. veljače 2007., dokumentacija KO Šibenik. 8 Stubište s dugim podestima priljubljeno je uz renesansno pročelje i koristi samostanu kao centralna komunikacija.

191 Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku Demontaža stupa, izbijanje baze (foto: I. Šprljan) Dismantling of pillar, breaking out of the base (photo: I. Šprljan) 17 Pogled na stupove prizemlja nakon montaže (foto: S. Pranjić) View of ground floor pillars following assembly (photo: S. Pranjić) 16 Montaža desnog stupa prizemlja (foto: I. Šprljan) Assembly of ground floor right pillar (photo: I. Šprljan) 18 Srednji stup prizemlja, crtež olovkom na kapitelu (foto: I. Šprljan) Ground floor central pillar, pencil drawing on the capitel (photo: I. Šprljan) Na statičkom dijelu projekta započelo se raditi u veljači godine 9. Prvotno je trebalo riješiti problem oslanjanja kamenog renesansnog pročelja jer se ispod fasade nalazi cisterna s dva bačvasta svoda te je veći dio pročelja oslonjen na tanke tjemene svodove koji su izvedeni iz opeke (sl. 8). U cilju ojačanja temelja procijenjeno je da je potrebno unutar cisterne izvesti dva potporna stupa od opeke, jedan u osi lijevog, a drugi u osi desnog stupa prizemlja (sl. 9). Srednji stup, s obzirom na to da ima dobar oslonac na razdjelni zid koji dijeli dva presvođena prostora cisterne, nije zahtijevao dodatnu statičku intervenciju. Zaštitni radovi započeli su ispumpavanjem vode iz stare cisterne, a zatim je uslijedila hidroizolacija poda, zidova i svodova cisterne. Prilikom izrade temelja za stupove u 9 Naslov projekta: DOM-Konzalting d.o.o., Sarajevska 3/P, Šibenik, Benediktinski samostan sv. Luce, Šibenik, sjeverni atrij, IZVEDBENI PROJEKT, TD: 276/2013, projektant Milivoj Miletić, dipl. inž. građ., Šibenik, Financiran u sklopu trogodišnjeg programa financiranja od strane Ministarstva kulture tijekom razdoblja godine. cisterni morala se probiti podnica cisterne sve do živca kamena, a zatim je izveden temelj stupa od vodonepropusnog betona s dodatkom armaturne mreže. Na spoju stupa i svoda cisterne stavljeno je fleksi-ljepilo, a opeke su se priklesavale kako bi se uskladile sa zakrivljenjem svoda. Svaki od dvaju stupova imao je poprečni presjek dimenzija 90 x 50 cm, a oslonjen je na armirano-betonski temelj dimenzija 120 x 120 x 40 cm. Nakon izvedbe stupova u cisterni pristupilo se izvedbi potporne skele. U cilju podupiranja pročelja izvedena je vanjska drvena skela (sl. 10, 11) i čelični nosači unutar hodnika stubišta. Cilj statičkog projekta bio je poduprijeti kamene arhitravne grede koje počivaju na stupovima i to kroz sve etaže. Da bi se to postiglo, trebalo je izvesti čelične podvlake (HEA 200) u obliku kratkih greda koje su se s vanjske strane oslanjale na drvenu skelu, a s unutarnje strane na čelične nosače rešetke (sl. 12). S unutarnje strane nije bilo moguće izvesti drvenu skelu, budući da je istu trebalo osloniti na pod

192 190 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Željezni trn srednjeg stupa drugog kata (foto: I. Šprljan) Iron thorn of the 2 nd floor central pillar (photo: I. Šprljan) 21 Injektiranje pukotina na arhitravnoj gredi viskoznom epoksidnom smolom (foto: Š. Glavan) Injecting fissures on the architrave beam with viscous epoxy resin (photo: Š. Glavan) 20 Zamjena starih, korodiranih klamfi novima od nehrđajućeg čelika (foto: S. Pranjić) Replacement of old, corroded cramps with new stainless steel ones (photo: S. Pranjić) 22 Čišćenje kamena metodom retuš-pjeskarenja pomoću staklenog pudera (foto: Š. Glavan) Stone cleaning by retouch-blasting method using glass powder (photo: Š. Glavan) hodnika koji je popločan kamenim pločama debljine 10 cm, s jedne strane upetim u arhitravne grede pročelja, a s druge strane ploče su usidrene u susjedno pročelje. Takvo oslanjanje ocijenjeno je riskantnim pa se odlučilo upotrijebiti nosače dužine hodnika. Zbog velikog raspona korištena je čelična rešetka (sl. 13). Rešetke su s obje strane bile oslonjene na drvene stupove 20 x 20 cm, a isti su bili postavljeni u vratima hodnika (sl. 14). Vanjska potporna drvena skela bila je izvedena od jelovih greda i stupova 16 x 16 cm te je bila dvostrano oslonjena na takav način da su vanjski oslonci bili novi stupovi u cisterni kao i svod cisterne. Posebno osjetljiv trenutak bila je demontaža dvaju stupova u prizemlju. Pregledom skele ustanovljeno je da treba dopuniti kajlanje nosive skele hrastovim kajlama 10 te izvršiti zamjenu većih kajli manjima. Kada je kajlanje završeno, pristupilo se demontaži srednjeg stupa. Prethodno je srednji stup pripremljen za ovjes u zraku ručnom dizalicom. Slijedilo je izbijanje baze srednjeg stupa pneumatskim čekićem (sl. 15). Izbijanjem baze srednjeg stupa završena je i prekinuta njegova statička funkcija nošenja, a težinu pripadajućeg dijela pročelja preuzela je potporna skela. 10 Kajle su manji komadi drva trokutnog presjeka koji se nabijaju čekićem, npr. u procjepe ispod drvenih stupova skele kako bi se omogućio kontinuitet prijenosa sile. Kajlanje se obavlja paralelno s dizanjem skele, ali kajle je dobro ponovno udarati neposredno prije demontaže. Naime, za burovitih dana drvo se osuši, smanji se volumen, pa kajle ne prenose silu u cijelosti.

193 Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku Odsoljavanje kamenih stupova pomoću papirnate pulpe natopljene destiliranom vodom (foto: S. Pranjić) Desalinisation of stone pillars with paper pulp soaked in distilled water (photo: S. Pranjić) 24 a Nanošenje tašela na mokro (foto: S. Pranjić) i 24 b: završna klesarska obrada tašela (zakrpe) na mokro na resicama triglifa arhitravne grede (foto: S. Pranjić) Application of patch in the wet (photo: S. Pranjić) and 24 b: final stone carving treatment of patch in the wet on the tassels of the architrave beam triglyph (photo: S. Pranjić) Tada se pristupilo demontaži stupova. 11 Najprije je demontiran i ponovno montiran srednji stup. Isto je učinjeno s desnim stupom (sl. 16), dok se demontaža i montaža lijevog stupa odvijala na kraju. Na srednjem stupu zamijenjeno je sve osim kapitela. Desni stup zamijenjen je novim elementima u cijelosti, a na lijevom stupu zamijenjena je 11 Redoslijed demontaže stupova usuglašen je s inž. Miletićem koji je ujedno vršio i građevinski nadzor nad radovima. 25 Priprema kamena za tašeliranje u suho (foto: S. Pranjić) Preparation of stone for patching in the dry (photo: S. Pranjić) samo baza (sl. 17). Zatim su slijedili radovi na manjim stupovima drugog kata. Na lijevom stupu zamijenjeno je tijelo i kapitel, a na srednjem stupu zamijenjeno je samo tijelo. Prilikom demontaže stupova pročelja primijećeni su detalji koji bi mogli unijeti više svjetla u statička rješenja sličnih arhitektonskih povijesnih konstrukcija. Pri demontaži srednjeg stupa prizemlja zamijećene su slijedeće pojedinosti: stup nije imao željezne trnove koji su inače povezivali tijelo stupa s bazom i s kapitelom. Nije bilo niti trna između gornje plohe kapitela i kamene grede. Upravo na tom kontaktu gornje plohe kapitela i kamene grede zamijećen je vrlo tanak sloj vapnenog morta, zapravo ležaja na koji je položena kamena greda. Baza stupa bila je izravno položena na pločnik sjevernog atrija izrađen od dijagonalno složenih kvadratnih kamenih ploča te nije imala nikakvog zasebnog temelja stupa. Ista situacija zamijećena je i na stupu desno od srednjeg (njegova je baza otkrhnuta pa je vidljivo da se pločnik proteže ispod baze). Opipavanjem donje plohe tijela stupa (na kontaktu s bazom) zamijećena je mala konkavna udubina promjera oko 3 cm u sredini i dubine oko 1 cm, ali bez trna 12. Pregledom tijela starog demontiranog stupa dokumentirana je gornja površina tijela na kojem je vidljiv tanak sloj vapnenog morta (debljine oko 2 mm) koji su stari majstori koristili pri montaži. Isti mort nije vidljiv na donjem dijelu tijela stupa. Na gornjoj plohi kapitela srednjeg stupa prizemlja otkriven je crtež olovkom kružnica unutar kvadrata (sl. 18), koji je nacrtao majstor klesar 13. Riječ je o tzv. radioničkim pomoćnim crtama. Naime, prije klesarske izrade na kamenoj kocki bi se pomoću šestara odredilo buduće središte kapitela. Zatim bi se iscrtala upisana kružnica unutar kvadrata, te od središta povukle radijalne crte kojima 12 Promemorija s konzervatorskog nadzora 15. siječnja godine. 13 Promemorija s konzervatorskog nadzora 16. siječnja godine.

194 192 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Obnova kamene plastike pročelja s vrstama radova: crveno kameni element zamijenjen u cijelosti; zeleno izveden tašel u suho ; svijetloplavo izveden tašel na mokro ; tamnoplavo konsolidirano injektiranjem (crtež: I. Šprljan) Restoration of the facade stone plastic with types of works: red stone element replaced in its entirety; green patch in the dry applied; light blue patch in the wet applied; dark blue consolidated by injecting (drawing: I. Šprljan) 27 Ostali restauratorski radovi po vrstama izvedenih radova: tamno plavo - uklanjanje betonskih zakrpa i cementnih korica; svijetlo plavo - cjelovita sanacija kamene gurle; roza - uklanjanje morta na bazi poliestera i epoksida (crtež: I. Šprljan) Other restoration works per types of works executed dark blue removal of concrete patches and cement sheath; light blue complete rehabilitation of stone gutter; pink removal of epoxy and polyester based mortar (drawing: I. Šprljan) bi se kvadrat razdijelio na manje segmente. Bočne strane su također iscrtavane, ali se klesanje profila kontroliralo šablonama. Zbog oblika, kapitel se uvijek klesao okrenut naopako, a kako je napredovao proces klesanja, stare crte bi se brisale i ucrtavale nove. Ostajale su samo one na nevidljivim dijelovima kapitela (dodirne plohe s drugim elementima). Crtež na gornjoj strani našeg kapitela označava njegovo središte, ali i osi cijelog stupa. Pri montaži, stup bi se pomicao kajlama sve dok se visak, postavljen visoko iznad, ne bi poklopio sa središtem kružnice Objašnjenje otkrivenog crteža dao je Silvije Pranjić, konzervatorrestaurator kamene plastike, djelatnik firme Travej d.o.o. iz Zadra koja je izvela radove.

195 Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku 193 željeza dugom 6,5 cm skoro kvadratnog presjeka širine 2 cm (sl. 19). Trnovi su korodirali i tako izazvali veća oštećenja na kapitelima 15. Prilikom montaže stupova u prizemlju postignut je dogovor između nadzornog inženjera i konzervatora da se stupovi izravno postave na popločenje atrija kao što su bili postavljeni stari stupovi prije demontaže. U spojnim plohama tla i baze stupa, baze i tijela stupa te tijela stupa i kapitela postavljeno je porculansko ljepilo INOKOL s odgođenim procesom stezanja 16 i svijetlooker boje koja se sjedinjuje s bojom kamena. Spojna ploha kapitela i arhitravne grede obrađena je na takav način da se na rubovima plohe koristilo navedeno porculansko ljepilo, a u sredini plohe izvedeno je injektiranje dvokomponentnim epoksidnim smolama radi boljeg spoja. Gotovo istovjetan princip spajanja primijenjen je i na manjim stupovima drugog kata, s jedinom razlikom što je spojna ploha balustrade i baze stupa obrađena na isti način kao i spojna ploha kapitela i arhitravne grede, tj. u opisanoj kombinaciji porculanskog ljepila i epoksidnih smola. Nakon što je izvršena montaža manjih stupova na drugom katu, stvorili su se svi preduvjeti za demontažu potporne konstrukcije (drvene i čelične). Uklanjanjem skele stekli su se bolji uvjeti za život redovnica jer su se mogli ponovno montirati prozori i tako zaštititi ovaj centralni prostor samostana od studeni. Slijedila je montaža lake radne skele s dvorišne strane renesansnog pročelja s koje su obavljani završni restauratorski radovi u rujnu i listopadu godine. 28 Čišćenje kamena s vrstama izvedenih radova: žuto čišćenje siga i patine; zeleno tretman algi i lišajeva biocidima; plavo odstranjivanje topivih soli desalinizacijom (crtež: I. Šprljan Stone cleaning with types of works executed: yellow cleaning of speleothems and patina; green treatment of algae and lichens with biocides; blue removal of soluble salts by desalination (drawing: I. Šprljan) Pri radovima na drugom katu skinuta su dva stupa, prvi slijeva i srednji. Tijelo prvog slijeva kasnije je u cjelini zamijenjeno. Pri demontaži zamijećeno je da je na kontaktnim plohama stupa uvijek bio tanak sloj vapnenog morta. Međutim, u kontaktu tijela stupa i kapitela bio je dodan i željezni trn zaliven olovom. Dok je trn lijevog stupa bio vrlo oštećen, trn srednjeg stupa je sačuvan. Riječ je o komadu KONZERVATORSKI RADOVI NA KAMENU Još tijekom godine vizualnim je pregledom utvrđeno stanje kamena vapnenca od kojeg je pročelje u cijelosti isklesano. Gotovo sve površine bile su premazane višeslojnim vapnenim premazom. Uz vapnene premaze na spoju kamena i drvene stolarije kamen je bio premazan lakom i različitim bojama za drvo. Profilacije na vijencima arhitravnih greda bile su prekrivene kalcitnim ocjedinama i petrificiranim slojem crne skrame koja je bila sačinjena od prljavštine i izlučenog gipsa (kalcijev sulfat). Zbog tih nakupina pojedini plastični detalji uopće nisu bili vidljivi. Vijenci i arhitravne grede prizemlja i prvog kata bili su obrasli lišajevima i algama. Na pojedinim stupovima uočeno je uznapredovalo ljuskanje i osipanje kamene epiderme, što je upućivalo na prisutnost štetnih soli nitrata, klorida i sulfata. Na kamenu su uočena brojna mehanička oštećenja, veće pukotine i manje naprsline. Na mjestima gdje je nekada bila pričvršćena željezna ograda ostala su brojna željezna 15 Promemorija s konzervatorskog nadzora 30. siječnja godine. 16 To je vrlo dragocjeno za restauratore koji mogu obavljati manje korekcije položaja dijelova stupa sve dok se ne postigne željena pozicija.

196 194 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske sidra fiksirana olovom. S vremenom je željezo korodiranjem ekspandiralo i izazvalo pukotine, a mjestimice stvorilo ocjedine koje su estetski nagrđivale kamen. Pojedine pukotine i rupe bile su nemarno zapunjene poliuretanskim kitom, a kamen je nepotrebno zaprljan. Vezivni se vapneni mort između sljubnica ispiranjem gotovo u potpunosti osuo, što je uzrokovalo prokišnjavanje u unutrašnjost samostana. Posebice je završni vijenac, koji ujedno služi kao slivni žlijeb (gurla), zbog osipanja sljubnica propuštao kišnicu. Prokišnjavanje na vijencu između trećeg i drugog kata pokušalo se spriječiti izvođenjem neadekvatne okapnice. Zidana je punom opekom i ožbukana mortom na bazi portland cementa. Uslijed jake izloženosti vlazi i atmosferilijama okapnica je ispucala, počela se osipati i nije više sprječavala prokišnjavanje. Radovi u rujnu i listopadu godine bili su podijeljeni u četiri faze. U prvoj su fazi preciznim skalpelima mehanički uklonjeni višeslojni vapneni premazi. Tragovi cementnog šprica i tvrdokorne grozdaste nakupine crne skrame pažljivo su otučeni finim klesarskim dlijetima. Potom je svrdlima uklonjeno olovo iz rupa sa sidrima, pa su željezni trnovi povađeni bez oštećenja kamena. Korodirane željezne kopče (klamfe) koje spajaju dijelove vijenca između drugog i trećeg kata također su izvađene, a na njihovo mjesto su stavljene nove od nekorodirajućeg čelika (A4 inox) (sl. 20). Za fiksiranje je korišteno dvokomponentno Epoxy ljepilo za kamen. Žitkim epoksidom za injektiranje konsolidirane su otvorene pukotine (sl. 21). Manje naprsline sanirane su metodom podljepljivanja (Paraloid B-72). U drugoj fazi izvršeno je čišćenje. Površine obrasle algama i lišajevima tretirane su biocidnim sredstvima i potom obilno isprane vodom. Sve su površine isprane vodenim mlazom snage srednjeg tlaka. Retuš pjeskarenje poliuretanskog ljepila, tvrdokorne prljavštine i ostataka različitih premaza izvedeno je recikliranim staklenim puderom (sl. 22). Zbog izrazite mekoće puder ne oštećuje kamen, a tako je ujedno i sačuvana primarna patina kamena. Stupovi zahvaćeni osipanjem, jonski na prvom i korintski na trećem katu, višekratno su oblagani kašom od papirnate pulpe i destilirane vode, čime se izvršilo odsoljavanje kamena, tj. štetne soli su smanjenje na neškodljivu razinu (sl. 23). U trećoj fazi sanirana su mehanička oštećenja. Tašelima na mokro sanirana su manja oštećenja. Elastični vapneno-cementni mort nanesen je na inoks armaturu. Po stvrdnjavanju tašel je završno obrađen klesarskim dlijetima i martelinom (vrsta čekića), a bojom je usklađen s kamenom (sl. 24 a, b). Veći tašeli izvedeni su u suho, tj. krpljenjem kamenim umetcima (sl. 25). Dva potpuno erodirana kvadratna stupića ograde (četvrti slijeva između prizemlja i prve etaže i četvrti slijeva između prvog i drugog kata) uklonjena su i na njihova su mjesta postavljeni novi. Za nova dva stupića i tašele na suho korišten je rudistni vapnenac komercijalnog naziva Planit, jer je bojom i teksturom najsličniji izvorniku. Završna obrada tašela izvedena je finom martelinom odnosno zubatkom. Sve sljubnice između kamenih elemenata zapunjene su fleksibilnim, višeslojnim, toniranim mortom. U završnoj, četvrtoj fazi pročelje je više puta oprano i nakon sušenja višekratno premazano vodoodbojnom zaštitom za kamen na bazi siloksana. Po završetku radova skinuta je radna skela. Svi radovi su dokumentirani i popraćeni iscrpnom fotodokumentacijom (sl ) 17. ZAKLJUČAK Odabir konzervatorskog pristupa obnovi renesansnog pročelja, koji je od početka nastao u suglasju sa statičarima i korisnicima samostana, pokazao se dobrim. Odlučilo se krenuti u statičku sanaciju s parcijalnom demontažom pročelja nakon podupiranja, a ne u cjelovitu demontažu pročelja s ponovnom montažom. Pokazalo se da su radovi ovim konzervatorskim pristupom izvedeni višekratno brže i sa znatnom uštedom sredstava. U cjelini su završeni svi planirani radovi koji su bili vrsno organizirani i pod stalnim konzervatorskim nadzorom Tekst o zatečenom stanju i završnim konzervatorskim radovima sastavio je Silvije Pranjić, konzervator-restaurator kamene plastike, djelatnik tvrtke Travej d.o.o. iz Zadra. 18 Iznimno važnu ulogu u obnovi renesansnog pročelja sjevernog atrija benediktinskog samostana imao je statičar Milivoj Miletić, koji se već ranije iskazao na nizu zahtjevnih projekata obnove spomeničkih objekata na području šibensko-kninske županije, a prvi mu je zadatak bila osjetljiva obnova renesansne Male lođe u povijesnoj jezgri Šibenika tijekom godine. Izvoditelj konzervatorsko-restauratorskih radova je zadarska restauratorska tvrtka Travej d.o.o., relativno mlada tvrtka s već pozavidnim nizom obnova na području zadarske i šibensko-kninske županije. U šibenskoj povijesnoj jezgri najvažniju referencu su stekli zahtjevnom obnovom kamene plastike na baroknom zvoniku crkve sv. Ivana. Pri obnovi u sjevernom atriju samostana imali su kooperanta za izradu drvene i čelične potporne skele u šibenskoj tvrtki inž. Marija Jakelića. Vrlo važno je napomenuti uspješnu suradnju sa samostanom sv. Luce. Uz časnu majku Gabrijelu Liović iznimno se istakla časna sestra Fortunata Spahija koja je tijekom cijelog vremena trogodišnje obnove bila iskren, drag i povjerljiv suradnik konzervatorima i izvoditeljima dokumentacije i radova.

197 Obnova renesansnog pročelja u atriju benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku 195 LITERATURA I IZVORI Cicarelli, K. (1962.): Vitturijev utvrđeni dvorac u Kaštel Lukšiću, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14, Split Ćuzela J., Šprljan I. (2008.): Šibenik, benediktinski samostan sv. Luce Konzervatorski elaborat, Konzervatorski odjel Šibenik, Šibenik Grupa autora (1939.): Benediktinski samostan Sv. Luce u Šibeniku o tristogodišnjici njegova opstanka , Šibenik Karaman, Lj. (1933.): Umjetnost u Dalmaciji XV i XVI vijeka, MH, Zagreb Šišić, B. (1981.): Obnova dubrovačkog renesansnog vrta, Izdavački centar, Split Šprljan, I. (1988./1989.): Rekonstrukcija Male lođe u Šibeniku, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 14-15, Zagreb Summary RESTORATION OF RENAISSANCE FRONTISPIECE IN THE BENEDICTINE MONASTERY OF ST. LUCE IN ŠIBENIK In the historic centre of Sibenik, a new monastery of Benedictine underatken in the northern courtyard cistern consisting of cistern nuns was founded in the 17 th century. For the purpose of opening insulation and construction of two supporting brick pillars inside the new Benedictine monastery, founder and benefactor Nikola the cistern. Then a supporting scaffold was mounted, made of Buronja, trader from Šibenik, after his death left his real estate wood on the outside and of steel on the inside. Inside the halls, properties located near the small church of St. Vid and Modest in leaning on the Renaissance frontispiece, steel girders were installed leaning on wooden pillars in hall doors (photo 13, 14). the city area of Gorica to the Benedictines. The monastery started its work in 1639 under the regulations of St. Benedict. The The frontispiece was supported by short pieces of steel tucked monastery has been functioning uninterruptedly from the 17 th under stone beams resting on the pillars. On the outside, the steel century to date. Before donating his real estate properties to the pieces were leaning on the wooden scaffold, while on the inside Benedictines, Buronja had two palaces in his possession (A and (in the halls) they were leaning on truss carriers (photo 12). Once B, photo 3). In the northern palace (A) there was a courtyard in the supporting scaffold was mounted, the pillars were dismantled and assembled one by one (photo 16). On the ground floor, which a very nice frontispiece of Renaissance stylistic features was made probably on the turn of the 16 th to the 17 th century (photo 3 pillars were dismantled and partially replaced (photo 17), while 3, label a, photo 28), divided into four floors on which features of on the 2 nd floor two smaller pillars were dismantled. Following Doric style (ground floor and 2 nd floor), Ionian style (1 st floor) and the dismantling and re-assembly, the wooden-steel scaffold was Corinthian style (3 rd floor) alternate. An examination of the frontispiece revealed that the stone plastic was in very poor condition panel of the Renaissance frontispiece. In September and October dismantled and a light working scaffold mounted along the outer (photo 26), and that the entire frontispiece was statically unstable. 2015, final restoration works were undertaken on the Renaissance The restoration was done in the framework of a three-year work frontispiece, consisting of stone cleaning and desalinisation, removing of old iron wedges, injecting of fissures (photo 21), repair programme ( ) financed by the Ministry of Culture of the Republic of Croatia. The author of the static reconstruction of damaged parts with stone inserts or inserts of restoration mortar (photo 24 a, b), and final washing and protection of stone on project was Šibenik engineer Milivoj Miletić, while the contractor was Zadar restoration company TRAVEJ Ltd. First, works were the entire Renaissance frontispiece.

198 196 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

199 197 Jasminka Podgorski Konzervatorsko restauratorska istraživanja i radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine Jasminka Podgorski UDK: ( ) 2012/2014 Muzej za umjetnost i obrt : /17 HR Zagreb, Trg maršala Tita 10 Stručni rad/proffesional paper Primljen/Received: Ključne riječi: Čudesne zaruke sv. Katarine, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, slika na drvenom nosiocu, sjevernjačko slikarstvo, konzervatorsko-restauratorski radovi, istraživanja Key words: Mystic Engagement of St. Catherine, Museum of Arts and Crafts, Zagreb, painting on wood, northern painting, conservation-restoration works, research Konzervatorsko-restauratorski radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine izvedeni su u restauratorskoj radionici Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu u razdoblju od do godine. Opsežna prirodoslovna istraživanja, kao i strukturna istraživanja, rezultirala su uvidom u izvornu tehniku i tehnologiju slike nepoznatog sjevernjačkog slikara koji je djelovao na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a proučavanje tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova rezultiralo je informacijama o provedenim zahvatima na slici odnosno metodama primjenjivanim u konzervatorskoj proceduri u prošlosti (sl. 1). Slika Čudesne zaruke sv. Katarine pripada zbirci slikarstva Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Izvedena je u tehnici ulja na drvu, nepoznatog slikara, a vrijeme nastanka datirano je prijelazom iz 17. u 18. stoljeće. 1 Dimenzije slike su 103 x 82 cm. Na slici su prikazani likovi svete Katarine, svetog Josipa 2 (?) i Marije s Djetetom Isusom koji sjedi u njenom krilu i stavlja prsten na ruku svetice, odnosno predstavljen je prizor nastao prema predaji o Katarini Sienskoj (Siena, Italija, ) 3 koja je u mističnom zanosu doživjela zaruke s Kristom postavši tako njegova zaručnica. Stilom i tehnikom slika predstavlja primjer sjevernjačkog slikarstva karakterističnog za razdoblje prijelaza 17. u 18. stoljeće odnosno baroka. 4 Razvoj tehnike ulja u slikarstvu pripisuje se sjevernjačkim majstorima rane renesanse koji su miješali pigmente s uljem. 5 Miješanjem pigmenata s različitim sušivim uljima počinje primjena novih tehnika slikanja. Chiaroscuro postaje uobičajen način postizanja trodimenzionalnih oblika, a boje se nanose ili tankim, lazurnim slojevima ili gustim, reljefnim impasto namazima. Kolorit je postao raznolikiji, odnosno topliji i svjetliji, s brojnim prijelazima i bogatim nijansama. STANJE PRIJE KONZERVATORSKO- RESTAURATORSKIH RADOVA Slika Čudesne zaruke sv. Katarine izvedena je na drvenom nosiocu. Debljina nosioca iznosi pola centimetra, a poleđina je obojena crnom bojom. Sloj crne boje djelomično se oljuštio i na tim je mjestima vidljiva tekstura drva. Na nosiocu se nalazi drvena konstrukcija sastavljena od horizontalno zalijepljenih letvica u nizu. Kroz te fiksne letvice prolaze okomito postavljene klizne letvice. Drveni nosilac je stabilan i nema oštećenja niti nedostataka. Pregledom slike prije konzervatorsko-restauratorskih zahvata bio je jasno vidljiv potamnjeli lak neravnomjerno 1 Atribucija i datacija ovog rada preuzeta je iz stručnog muzejskog programa korištenog u Muzeju za umjetnost i obrt ArhivX u kojemu je zapis o slici Čudesne zaruke sv. Katarine izradio kustos u zbirci slikarstva Miroslav Gašparović. 2 Prikaz svetca u ovoj svetačkoj skupini ikonografski se nije mogao potvrditi zbog izostanka prepoznatljivog atributa ili nekog drugog simbola kojim bi ga se moglo točno definirati. Iz ovoga razloga može se samo pretpostaviti kako je riječ o sv. Josipu čiji prikaz je uobičajen za prizore sv. Obitelji u kojima se pojavljuje Bogorodica s Djetetom Isusom. 3 Grgić, M. (1985.): Katarina Sijenska, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur.) A. Badurina, Naklada Liber Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Kraigher-Hozo, M. (1990.): Slikarstvo, metode slikanja i materijali, Svjetlost, Sarajevo, Uvriježeno je mišljenje kako su za razvoj i širenje ove tehnike najznačajniji Flamanci: braća Hubert i Jan van Eyck (osobito mlađi brat Jan), Majstor iz Flemallea, Rogier van der Weyden, Hugo van der Goes i Talijan Domenico Ghirlandaio.

200 198 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Slika Čudesne zaruke sv. Katarine, stanje slike nakon završenih konzervatorskorestauratorskih zahvata (foto: V. Benović, fototeka MUO) Painting Mystic engagement of St. Catherine, condition of the painting following completed conservation-restoration interventions (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) 2 Stanje slike prije zahvata (foto: V. Benović, fototeka MUO) Condition of the painting prior to interventions (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts)

201 Konzervatorsko restauratorska istraživanja i radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine Snimka pod kosim svjetlom, detalj (foto: V. Benović, fototeka MUO) srednja Shot under oblique light, detail (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) 4 UV snimka detalja na slici (foto: V. Benović, fototeka MUO) srednja UV shot of detail on the painting (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) 6 PIXE spektar uzorka lab. broj mikrokemijskom analizom utvrđeno je da se podloga sastoji od olovne bijele i kalcijeva karbonata (foto: M. Jakšić, fototeka HRZ) PIXE spectre of sample lab number the micro-chemical analysis established that the wooden surface consists of lead white and calcium carbonate (photo: M. Jakšić, photo archives of the Croatian Conservation Institute) nanesen na površinu slike (sl. 2). Mjestimice su uočene površine promijenjenog retuša, ispucalog sloja polikromije u vidu sitnih krakelira, odignutog od nosioca, te trusnih slojeva preparacije i boje, kao i manji nedostatci (sl. 3). U donjem desnom kutu slike vidljivo je nekoliko malih poteza nalik na signaturu koja je nečitka. Slika je smještena u bogato ukrašeni izrezbareni i pozlaćeni okvir na kojemu je također vidljiva površinska nečistoća te brojna oštećenja i nedostatci, kako u sloju drva, tako i u sloju preparacije i pozlate. ISTRAŽIVANJA S ciljem jasnijeg sagledavanja stanja slike provedena su konzervatorsko-restauratorska istraživanja, strukturna istraživanja koja su obuhvatila snimanje pod kosim svjetlom, mikroskopska snimanja, snimanja ultraljubičastom 5 IC snimka detalja na slici (foto: V. Benović, fototeka MUO) Infrared shot of detail on the painting (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) fluorescencijom i infracrvenom reflektografijom, rendgensko snimanje te prirodoslovna istraživanja. 6 Snimka UV fluorescencije pokazala je neravnomjerno naneseni lak na površini slike te mjesta retuša i oštećenja 6 Prirodoslovna istraživanja izvršena su u Prirodoslovnom laboratoriju Hrvatskog restauratorskog zavoda.

202 200 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Mikrofotografija poprečnog presjeka uzorka lab. broj 10297, reflektirano svjetlo (foto: M. Fabečić, fototeka HRZ) Micro photograph of cross-section of sample lab number 10297, reflected light (photo. Fabečić, photo archives of the Croatian Conservation Institute) 8 Mikrofotografija poprečnog presjeka uzorka lab. broj 10295, reflektirano svjetlo (foto: M. Fabečić, fototeka HRZ) Micro photograph of cross-section of sample lab number 10295, reflected light (photo: M. Fabečić, photo archives of the Croatian Conservation Institute) uzrokovana starošću materijala. Sloj laka na cijeloj je površini zelenožute fluorescencije, a mjestimice se razabiru različiti tonovi laka (sl. 4). Na zelenoj fluorescenciji vidljivi su dijelovi tamnosmeđe boje koja je nanesena potezima kistom u različitim smjerovima, što upućuje na drugi sloj laka ili lazure. Snimanje pod kosim svjetlom pokazalo je blago neravnu površinu drvenog nosioca te horizontalne spojeve drvenih dijelova od kojih je sastavljen nosilac slike, potamnjele ispune kitom i retuše. Mjestimice su vidljivi otoci posvijetljenog retuša 7 te djelomično ljuštenje slikanog sloja po cijeloj površini slike. Snimanje nečitkih tragova signature pod UV svjetlom nije rezultiralo jasnijim očitavanjem. Snimanjem zatečenog stanja slike IC reflektografijom detektiran je crtež ispod slikanog sloja, točnije: na mjestu oslikane arhitekture u pozadini prizora, dok ispod slikanog sloja na licima svetaca crtež nije uočen. Signatura snimljena u IC dijelu spektra i dalje je ostala nečitka 8 (sl. 5). Slika je također podvrgnuta rendgenskom snimanju koje nije rezultiralo novim podatcima. Na rendgenskoj snimci očitava se i vizualno potpuno dominira gusta drvena konstrukcija na poleđini slike, pri čemu je slikani sloj slabo vidljiv. Također se nisu mogli razabrati spojevi drvenog nosioca. 9 Vrsta drva od kojeg je izveden nosilac određena je vizualnim promatranjem nosioca pod povećanjem, koje 9 Proba uklanjanja sloja laka i starih retuša (foto: V. Benović, fototeka MUO) Trial removal of varnish layer and old retouches (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) 7 Nije sigurno je li tijekom vremena retuš posvijetlio od vanjskih utjecaja ili je bio naknadno posvijetljen. 8 Snimanje totala i detalja slike, snimanje pod kosim svjetlom te snimanja UV fluorescencije i IC reflektografije proveo je Vedran Benović, restauratorska fotodokumentacija u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. 9 Rendgensko snimanje proveo je Mario Braun u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. je potvrdilo da se radi o hrastu. 10 Radi provedbe laboratorijskih analiza, uzeti su uzorci sa slike i analizirani su slojevi preparacije, polikromije i sloj laka. Analizom uzorka sloja 10 Determinaciju vrste drva hrasta provela je dr. sc. Jelena Trajković, Šumarski fakultet u Zagrebu.

203 Konzervatorsko restauratorska istraživanja i radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine Stanje slike nakon uklanjanja starih lakova i retuša (foto: V. Benović, fototeka MUO) Condition of the painting following removal of old varnishes and retouches (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) preparacije utvrđen je sastav kalcijeva karbonata uz prisutnost veziva na bazi proteina, najvjerojatnije tutkala. 11 Na sloju preparacije detektiran je sloj olovne bijele boje (sl. 6). Daljnjim laboratorijskim analizama određeni su pigmenti. 12 Mikrofotografija poprečnog presjeka uzorka uzetog na mjestu inkarnata likova otkriva postojanje olovne bijele i cinobera (sl. 7). Tonovi sive i plave boje 13 kojom su oslikane draperije likova sv. Marije i sv. Katarine sadrže olovnu bijelu, organsku crnu, umbru i cinober u tragovima (sl. 8). Crvena boja na haljini sv. Marije oslikana je cinoberom. Mikrofotografija poprečnog presjeka uzorka smeđe boje kojom je oslikana pozadina na slici pokazuje u sastavu željezni oksid, najvjerojatnije umbru pomiješanu sa zrncima cinobera i olovnom bijelom. Analiza uzorka uzetog s dijela slike na kojemu je naslikana arhitektura otkriva postojanje organske crne i olovne bijele, dok su umbra i cinober prisutni u tragovima. U sastavu žute boje na plaštu svetca nalazi 11 Sastav podloge određen je metodom FT-IR spektroskopije. Sastav veziva određen je metodom tankoslojne kromatografije. Analize je provela Marija Bošnjak, Prirodoslovni laboratorij HRZ, Zagreb, Pigmenti su određeni stratigrafskom analizom presjeka, mikroskopskom i PIXE spektroskopskom metodom te XRF spektometrijom. Analize su proveli Margareta Klofutar, Domagoj Mudronja, Marijana Fabečić i Milko Jakšić, Prirodoslovni laboratorij HRZ, Zagreb, i U dva uzorka uzeta na mjestu plave boje detektirani su elementi organske crne, olovne bijele, umbra i cinober, što upućuje da je slikar dobivao plave nijanse miješanjem navedenih pigmenata. Drugi pigment plave boje, ukoliko postoji, nije detektiran. se olovno-kositrena žuta, olovna bijela te smeđi željezni oksid. Analizom uzorka naliča laka na površini utvrđena je prisutnost prirodnih terpenskih smola i ulja koja su laboratorijski istražena te se pretpostavlja kako je riječ o mastiksu. 14 Sumiranjem rezultata analiza pokazalo se kako je slikar koristio vrlo malu paletu pigmenata pri slikanju: olovnu bijelu, olovnu kositrenu žutu, cinober, zemljanu smeđu umbru i organsku crnu. Povijesnoumjetničkom analizom zaključeno je da je slika nepoznatog autora nastala krajem 17. ili početkom 18. stoljeća u nekoj od zemalja sjeverne Europe. Navedeni rezultati konzervatorsko-restauratorskih istraživanja te laboratorijskih analiza korištenih pigmenata potvrđuju dataciju kao i regiju u kojoj je slika nastala. Hrast od kojeg je izveden drveni nosilac također se najčešće koristio upravo u sjevernim regijama Njemačke, Francuske, Nizozemske, Flandrije itd. 15 Sloj preparacije kalcijeva karbonata nanesen na drveni nosilac karakterističan je za sjeverne regije 17. i 18. stoljeća. Na sloju preparacije detektiran je sloj olovne bijele, koji se koristio za sprječavanje upojnosti kredne preparacije. Možemo zaključiti da su tehnika slikanja od 14 Analiza laka određena je metodom tankoslojne kromatografije. Analizu je provela Marija Bošnjak, Prirodoslovni laboratorij HRZ, Zagreb, Wadum, J. (1995.): Historical Overview of Panel-Making Techniques in the Northern Countries, u: Dardes, K.; Rothe, A.: The Structural Conservation of Panel Paintings : Proceedings of a symposium at the J. Paul Getty Museum, (ed.) The Getty Conservation Institute, Los Angeles, 150.

204 202 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske IC snimka totala slike snimljene nakon uklanjanja laka i starih retuša i preslika (foto: V. Benović, fototeka MUO) Infrared shot of the total painting following removal of varnish and old retouches and copies (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) lazurnih glatkih površina do impasto slojeva kojima se na slici prikazuju osvjetljenja, kao i sastav i vrsta pigmenata prirodnog i umjetnog podrijetla 16, uobičajeni za tehniku i tehnologiju primjenjivanu u sjevernjačkom slikarstvu 17. i 18. stoljeća. 12 Drveni nosilac stanjen u prethodnom zahvatu na debljinu pola centimetra s postavljenom drvenom konstrukcijom na poleđini (foto: V. Benović, fototeka MUO) Wooden surface slimmed in an earlier intervention to half a centimetre with a wooden construction on the back (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) KRATKI PREGLED KONZERVATORSKO- RESTAURATORSKIH RADOVA U dogovoru s kustosom zbirke slikarstva u Muzeju za umjetnost i obrt Miroslavom Gašparovićem odlučeno je da se uklone potamnjeli sloj laka i mogući zatečeni preslici kako bi se prezentirao izvorni izgled slike. Konzervatorsko-restauratorskim radovima sanirana su trusna područja preparacije i polikromije. Provedene su probe topljivosti laka otapalima (sl. 9). Ispod sloja laka ukazali su se stari retuši, preslici i zakiti iz prethodno provedenih konzervatorsko-restauratorskih radova. Daljnjim postupkom uklonjen je potamnjeli lak s cijele površine slike. 17 U toku uklanjanja laka na mjestu na kojemu se nalazi signatura, uz korištenje mikroskopskog povećanja, postalo je jasno da se nečitka signatura nalazi 16 Uobičajeno je pigmente dijeliti na one prirodnog podrijetla (dobivene iz biljaka i minerala) od onih umjetnog (ili sintetskog) podrijetla. 17 Trusni dijelovi slojeva podloge i polikromije podlijepljeni su 6-postotnom otopinom zečjeg tutkala pomoću tople špahtle. Uklanjanje slojeva izvedeno je u nekoliko faza. Površinska nečistoća uklonjena je otprašivanjem i pomoću 5-postotne otopine ph 7 Triamonij citrata i destilirane vode. Uklanjanje laka i preslika izvršeno je pomoću otapala (Propanol, Etanol, Shellsol-T).

205 Konzervatorsko restauratorska istraživanja i radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine Parketaža na poleđini nosioca slike izvedena u ranijem konzervatorskom postupku (foto: V. Benović, fototeka MUO) Parquetage on the back of the painting wooden surface made in an earlier conservation procedure (photo: V. Benović, photo archives of the Museum of Arts and Crafts) 14 Parketaža na poleđini slike La Kermesse, oko , slikara Petera Paula Rubensa. Parquetage on the back of the painting La Kermesse, ca , by painter Peter Paul Rubens na sloju laka, da je lako topiva i da ne pripada izvorniku. S obzirom na te činjenice, kao i na to da je nakon svih provedenih snimanja trag signature i dalje ostao nečitak i nejasan, te da ga nije bilo moguće ostaviti i integrirati s puno svjetlijim tonovima izvornih slojeva polikromije, ponovno je u dogovoru s kustosom odlučeno da se tragovi signature zajedno sa slojem potamnjelog laka uklone. Tijekom postupka uklanjanja laka na plaštu lika svetice Katarine nalazio se zeleni lazurni sloj. Zelena lazura nije bila postojana kao ostali izvorni slojevi polikromije na slici, već je bila lako topiva. Radi jasnijeg uvida uzet je uzorak i podvrgnut analizi. 18 Analizom sastava dokazan je pigment litopon koji se koristio od kraja 19. stoljeća te pruskoplava, vjerojatno pomiješana s kromnom žutom, dajući kromnu zelenu koja se također koristila od 19. stoljeća. Bio je to pokazatelj da je zelena boja nanesena naknadno i da ne pripada izvornoj polikromiji. Nakon što se u dogovoru s kustosom zelena boja uklonila, ukazali su se svijetli sivoplavi tonovi i raskošna građa majstorski oblikovane draperije plašta. Nakon uklanjanja preslika i slojeva retuša i zakita iz prijašnjeg restauratorskog postupka, pokazalo se da je drveni nosilac sastavljen od sedam komada drva 19, horizontalno postavljenih u odnosu na smjer kretanja vlakna drva. Drveni dijelovi dužine 103 cm različitih su širina: prvi gornji dio je širine 4 cm, sljedeći iznosi 17 cm, zatim onaj nakon njega 20 cm, dok su sljedeća dva dijela široka Zelena lazura na slici analizirana je metodom FT-IR spektroskopije koju je provela Marija Bošnjak i metodom XRF spektroskopije koju je proveo Domagoj Mudronja, Prirodoslovni laboratorij HRZ, Zagreb, Ovaj zaključak proizišao je iz promatranja slike pod kosim osvjetljenjem, no tek nakon skidanja slojeva retuša i zakita mogao se vidjeti točan broj komada drva kao i njihova širina iz kojih je drveni nosilac sastavljen. cm. Predzadnji drveni dio širine je 6 cm i zadnji 4 cm. Kao posljedica reakcije skupljanja i širenja drva s vremenom su na mjestima spajanja nastala najveća oštećenja u sloju podloge i boje. Na tim mjestima nalazili su se najveći zakitani dijelovi, različitih boja i nejednake nivelacije, iz prijašnjeg restauratorskog postupka, koji su na pojedinim dijelovima prekrivali izvorne slojeve polikromije (sl. 10). Zakiti su uglavnom uklonjeni ili obrađeni u skladu s izvornikom. Na istim mjestima nastala su veća oštećenja u izvornom sloju preparacije i polikromije. U donjem dijelu slike izvorni sloj polikromije mjestimično potpuno nedostaje u visini četiri centimetara, a posebno velika oštećenja i nedostatci bili su na sivoplavoj haljini i plaštu svetice Katarine. Na snimci UV fluorescencije snimljenoj nakon uklanjanja laka i retuša uočljivo je da sloj crvene boje na haljini sv. Marije uz donji rub slike ima tamniji crveni ton, ne odgovara ostatku izvorne crvene te je moguće da se radi o sloju crvene nanesenom u ranijoj konzervatorskoj intervenciji. Taj sloj crvene boje u ovom slučaju nije u potpunosti uklonjen zato što je pod prirodnim svjetlom tonski odgovarao ostatku izvorne crvene. Snimka IC reflektografije totala slike snimljena nakon uklanjanja starih preslika taj dio pokazuje u sivoj nijansi drugačijoj od izvorne polikromije (sl. 11). Mjesta oštećenja u sloju podloge rekonstruirana su i podslikana gvašem, hladnijim i svjetlijim tonovima te izolirana slojem laka. Napravljena je završna integracija retušem svih nedostataka i oštećenja u sloju polikromije i zatim zaštićena slojem laka Oštećenja u sloju podloge rekonstruirana su smjesom Bolonjske krede i zečjeg tutkala. Obrađeni dijelovi su podslikani akvarel bojama Maimeri i izolirani slojem Mastiks laka. Završno su integrirani u cjelinu pigmentima u smolnom mediju (Maimeri Restauro). Svi slojevi zaštićeni su završnim slojem laka Mastiks.

206 204 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Zbog današnjeg stanja hrastova drvenog nosioca debljine od samo nekoliko milimetara, kao i konstrukcije na poleđini nosioca, morala su se učiniti određena istraživanja (sl. 12). Komparacijom podataka pronađenih u relevantnoj literaturi 21 moglo se zaključiti kako je drveni nosilac slike izvorno bio debljine nekoliko centimetara. U ranijem konzervatorskom zahvatu stanjen je na debljinu od samo nekoliko milimetara (sl. 13). Ovakav način saniranja i sprječavanja deformacija drvenih nosilaca predstavlja primjer starih konzervatorskih pristupa. Na stanjeni nosilac običavala se stavljati drvena konstrukcija koja je dijelom lijepljena, a dijelom pomična. U ovom slučaju horizontalne letvice širine 6 cm i 3 cm zalijepljene su i fiksirane. Razmak između njih je 5 cm u gornjem dijelu slike, a 2,5 do 3 cm u donjem dijelu. Okomito postavljene letvice širine 3,5 cm u razmacima od 5 cm prolaze kroz fiksne letvice i pomične su. Konstrukcije na poleđini izvođene su od meke vrste drva kakvu nalazimo i na tretiranoj slici. Takav način učvršćenja drvenog nosioca predstavlja primjer tzv. parketaže, odnosno metode stabiliziranja drva s funkcijom fleksibilnog ojačanja koja održava nosilac ravnim. Obje metode primjenjivane su u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća. Nažalost, o navedenim zahvatima na tretiranoj slici do sada nisu pronađeni sačuvani podatci koji bi upućivali na to gdje su i kada točno postupci izvedeni. Tip parketaže na slici odgovara primjeru parketaže koja se nalazi na poleđini slike La Kermesse (oko ) slikara Petera Paula Rubensa 22 (sl. 14). Na poleđini su također zalijepljene fiksne horizontale, dok su okomice pomične. Parketažu je izveo Jean-Louis Hacquin godine. Svrha pomične parketaže bila je održati drveni nosilac ravnim te izbjeći oštećenja nastala reakcijom drva pri sezonskim klimatskim promjenama. Takav sistem parketaže postavljao se na poleđinu stanjenog i izravnatog drvenog nosioca. 23 U konzervatorskoj struci parketaža J. L. Hacqina smatrana je najvećim francuskim postignućem u 18. stoljeću. 24 Ovaj način učvršćenja drvenog nosioca danas nije prihvatljiv, smatra se neprikladnim i pretjeranim u smislu zadiranja u izvornik odnosno prevelikih lijepljenih površina parketaže na poleđinu drvenog nosioca. U slučaju slike Čudesne zaruke 21 Npr. Dardes, K.; Rothe, A. (1995.): The Structural Conservation of Panel Paintings : Proceedings of a symposium at the J. Paul Getty Museum, (ed.) The Getty Conservation Institute, Los Angeles. 22 Izvornu parketažu na navedenoj Rubensovoj slici stavio je Jean-Louis Hacqin. Kasnije ju je obnovio njegov sin Francois- Toussaint Hacqin godine. Ségolène Bergeon et al. (1995.): The Restoration of Wooden Painting Supports : Two Hundred Years of History in France, u: Dardes, K.; Rothe, A.: The Structural Conservation of Panel Paintings : Proceedings of a symposium at the J. Paul Getty Museum, (ed.) The Getty Conservation Institute, Los Angeles, Jean Louis Hacquin imao je vlastiti studio u Parizu. U arhivima Louvrea nalaze se pisani podatci o poslovima koje je radio za muzej. Poslove je nastavio njegov sin Francois-Toussaint Hacqin. 24 Ségolène Bergeon et al. (1995.): nav. dj.: 269. sv. Katarine nosilac s postojećom parketažom je stabilan, ravan i cjelovit te nije bila potrebna dodatna intervencija. ZAKLJUČAK Konzervatorsko-restauratorskim radovima otvaraju se nove istraživačke mogućnosti na umjetničkom predmetu. Uz neizostavnu povijesno-umjetničku analizu, istraživanja koja se izvode tijekom radova na umjetnini često rezultiraju novim otkrićima koja upotpunjuju sagledavanje umjetničkog djela. Tijekom restauratorskih radova i istraživanja na slici Čudesne zaruke sv. Katarine otkriven je niz novih informacija o izvornom izgledu slike i o intervencijama koje je slika doživjela u prošlosti. Rezultati istraživanja potvrdili su kako slika, stilom i tehnikom, predstavlja primjer sjevernjačkog slikarstva karakterističnog za razdoblje prijelaza 17. u 18. stoljeće, odnosno baroka, o čemu je povijesnoumjetničko mišljenje dao i kustos Miroslav Gašparović. Provedeni radovi predstavljaju doprinos razmatranjima tehnika i tehnologija korištenih u sjevernjačkom slikarstvu. Metode konzervatorske struke korištene kod ranijih učvršćivanja drvenog nosioca doprinijele su spoznajama o parketaži korištenoj na slici Čudesne zaruke sv. Katarine. LITERATURA Dardes, K.; Rothe, A. (1995.): The Structural Conservation of Panel Paintings : Proceedings of a symposium at the J. Paul Getty Museum, (ed.) The Getty Conservation Institute, Los Angeles Grgić, M. (1985.): Katarina Sijenska, u: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur.) A. Badurina, Naklada Liber Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Knut, N. (1998.): The Restoration of Paintings, Könemann, Köln Kraigher-Hozo, M. (1990.): Slikarstvo, metode slikanja i materijali, Svjetlost, Sarajevo O Neill, J. P. (1987.): Art and Autoradiography: Insighst into the Genesis of Paintings by Rembrandt, Van Dyck, and Vermer, (ed.) The Metropolitan Museum of Art, New York Rivers, S., Umney, N. (2003.): Conservation of Furniture, Butterworth-Heinewmann, Burlington Unger, A., Schniewind, A.P., Unger, W. ( 2001.): Conservation of Wood Artifact. Springer-Verlag, Berlin-Heidelberg-New York Wadum, J. (1995.): Historical Overview of Panel-Making Techniques in the Northern Countries, u: Dardes, K.; Rothe, A.: The Structural Conservation of Panel Paintings: Proceedings of a symposium at the J. Paul Getty Museum, (ed.) The Getty Conservation Institute, Los Angeles,

207 Konzervatorsko restauratorska istraživanja i radovi na slici Čudesne zaruke sv. Katarine 205 Summary CONSERVATION-RESTORATION WORKS ON THE PAINTING MYSTIC ENGAGEMENT OF ST. CATHERINE During restoration works and research on the painting Mystic engagement of St. Catherine a series of new information was discovered on the original appearance of the painting, as well as information on interventions the painting has experienced in the past. The painting belongs to the collection of paintings of the Museum of Arts and Crafts in Zagreb. Of unknown author, it was painted at the turn of the 17 th into the 18 th century, in the technique of oil on wood. The results of research demonstrated the technique and technology characteristic of the time and northern region in which the painting was painted. The type of wood oak, used as surface for the treated painting, was most often used as surface precisely in the northern regions of Germany, France, the Netherlands, Flanders, etc. The layer of preparation on the wooden surface of calcium carbonate composition, as well as the layer of lead white on the preparation, is also characteristic of the painting technique in the northern regions. The painting technique ranges from translucent smooth surfaces to impasto layers showing light areas on the painting. The composition and type of pigment of natural or artificial origin are common to the technology applied in the 17 th and 18 th century painting, as the period of the painting dating. The summarising of analysis results showed that when painting, the painter used a very small palette of pigments: lead white, lead-tin yellow, vermilion, earthen brown amber and organic black. The data were complemented during conservation and restoration interventions and revealed new information about the life of the artwork in the past. The painting had earlier undergone conservation-restoration works on which no data have been preserved. Numerous copies, retouches and putty fillings testify to that, especially at places of junction of the wooden surface made of seven horizontal parts and on which, due to the reaction of the wood, the biggest damages in the surface and polychrome layers occurred. One of the interventions on the painting and possibly the reflection of aesthetics of a certain period is a green translucent layer covering the grey-blue drapery of Saint Catherine s cloak. The translucent layer was removed in agreement with the collection curator, once the analysis revealed and confirmed that this was a pigment the use of which in painting started only in the 19 th century. The present condition of the wooden surface, only a few millimetres thick, and the wooden construction on the back, so called parquetage, testifies to an earlier conservation intervention on the painting. Both interventions represent an example of conservation methods applied in straightening the wood and keeping it straight and stable in the 19 th and first half of the 20 th century. After the intervention, the original colour tones became brighter and appeared more similar to the time in which the painting was painted. The works that were carried out represent a contribution to deliberations on techniques and technologies used in northern painting. The methods of the conservation profession used in earlier wood firming contributed to knowledge on parquetage used on the painting Mystic engagement of St. Catherine.

208 206 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske

209 207 Sonja Jakšić Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Sonja Jakšić UDK: :664.71( Rastoke) Ministarstvo kulture RH Stručni rad/professional Paper Uprava za zaštitu kulturne baštine Primljen/Received: Konzervatorski odjel u Karlovcu HR Karlovac, Vranyczanyeva 6 Ključne riječi: kulturna i prirodna baština, tradicijsko graditeljstvo, mlinovi žličari, ratna razaranja, obnova, konzervatorske smjernice, revitalizacija djelatnosti mlinarenja, turizam Key words: cultural and natural heritage, traditional architecture, spoon mills, ravages of war, restoration, conservation guidelines, revitalisation of milling activity, tourism Članak je rezultat terenskog rada te istraživanja pisane, arhivske i fotodokumentacije u sklopu utvrđivanja konzervatorskih smjernica i uvjeta radi obnove Štefančeve mlinice (Rastoke broj 8), u okviru programa zaštitnih radova Ministarstva kulture RH. Općeniti uvod o Rastokama donosi povijesni razvoj prostora i osobitosti tradicijske arhitekture uvjetovane prirodnim okruženjem, dok je glavnina rada posvećena rekonstrukciji mlinice kao tipičnog primjera rastočke tradicijske arhitekture i karakterističnih mlinova žličara. Kroz praćenje promjena na njenoj građevinskoj strukturi, prati se povijesni razvoj Rastoka tijekom dvjestotinjak godina. Nakon ratnih razaranja tijekom Domovinskog rata mlinica je u stanju ruševine, te zajedno s kompleksom Skukanovih kuća i mlinica na sjevernom ulazu u Rastoke postaje prioritetan cilj obnove Konzervatorskog odjela u Karlovcu. Detaljno se analizira povijesna građevinska struktura, argumentira konzervatorski pristup obnovi te prezentira tijek građevinske rekonstrukcije. Zaključno, daje se osvrt na važnost buduće restauracije mlinskog postrojenja i revitalizacije mlinarenja kao djelatnosti. O RASTOKAMA OPĆENITO Rastoke, sjeverno predgrađe grada Slunja, razvile su se na prostoru niza razvedenih sedrenih barijera preko kojih se rijeka Slunjčica ulijeva rastače u rijeku Koranu. Radi se o slikovitom spoju tradicijske arhitekture i izuzetno romantičnog krajobraza ispunjenog slapovima i brzacima. Naselje je kao cjelina zaštićeno iz dvije osnove: rijeka Slunjčica je zaštićena još godine u kategoriji značajnog krajobraza zbog iznimne krajobrazne vrijednosti, a ruralna cjelina Rastoke zbog osobitog arhitektonskog izgleda naselja mlinica i njihove funkcije zaštićena je godine kao spomenik kulture i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu pod registarskim brojem RZG-181, a nakon provedenog ispitivanja i usklađivanja rješenja Rastoke su kao kulturno-povijesna ruralna cjelina upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske godine. 1 Rastoke su smještene uz državnu cestu broj 1, u centru Korduna, 110 km južno od Zagreba i 30 km sjeverno od Nacionalnog parka Plitvička jezera. Geomorfološki to je dio tzv. Slunjske ploče, odnosno sedrene naslage trokutastog oblika površine oko 5,5 ha, osobite po geološkom sastavu tla kršu, sedri i specifičnoj vegetaciji. Povijesni razvoj Rastoka Rastoke su prvi put dokumentirane godine u djelu Oryctographia Carniolica ili fizikalni opis zemlje Vojvodstva Kranjske, Istre i dijela susjednih zemalja francuskog liječnika, učitelja, etnografa i prirodoslovca Balthazara Hacqueta. 2 Radi se o bakropisu (sl. 1) na kojem je prikazan vrlo realan pogled s desne obale Korane na niz manjih mlinica od kojih one u prvom planu na rubovima zemljišta koriste gotovo okomiti pad vode u nizu slapova. U drugom planu prikazana su još dva reda mlinica na manjim otocima, dok je u pozadini prikazana Tvarghja, odnosno jedinstven prikaz Starog grada Slunja s vrlo visokim tornjem uz sjeverne zidine, te toranj crkve građansko-trgovačkog naselja Slunj s 1 Kulturno-povijesna ruralna cjelina Rastoke zaštićena je rješenjem KLASA: UP/I /08-06/0512, URBROJ: / od 20. studenoga godine, a upisana je u Registar kulturnih dobara RH pod brojem Z Hacquet, B. ( ): Oryctographia Carniolica, Leipzig, IV. svezak, str. 2.

210 208 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Rastoke krajem 18. stoljeća (Hacquet, B. ( ): bakropis, Oryctographia Carniolica, Leipzig, IV svezak, str. 4) Rastoke, end 18 th century (Hacquet, B. ( ): cooper etching, Oryctographia Carniolica, Leipzig, Volume IV, page 4) lijeve obale Slunjčice. Ipak, vrlo je vjerojatno da je povijesni razvoj Rastoka započeo mnogo prije spomenutog slikovnog zapisa i da se djelatnost mlinarenja razvila vezano uz potrebe Starog grada Slunja, feudalne utvrde knezova Krčkih- Frankopana čiji prvi spomen seže u 12. stoljeće. 3 U prvo vrijeme na prostoru Rastoka grade se samo mlinice, ne i stambene građevine, no takva se praksa mijenja tijekom razdoblja francuske uprave od do godine. Bez obzira na kratkotrajno razdoblje vladavine i bez obzira na to što je slunjsko područje bilo granični dio carstva, Francuzi su razumnom politikom gospodarskih, prosvjetnih i socijalnih reformi dali najznačajniji poticaj razvoju slunjskog područja, a time i Rastoka, odnosno djelatnosti mlinarenja. Izgrađen je veći broj dobro opremljenih mlinica uz koje se počinju graditi i stambene građevine, a paralelno je izgrađen drveni most preko rijeke Korane, cesta kroz naselje prema jugoistoku do tadašnje granice s Turskom, te skladište žita današnji tzv. Francuski magazin. Za daljnji razvoj Rastoka od posebne je važnosti gradnja prvog mosta preko rijeke Slunjčice godine, čime je cesta iz Karlovca, preko Slunja i dalje prema jugu poprimila magistralni karakter, privlačeći nove stanovnike, a dotada zaobilaženo naselje mlinica postalo je važan mlinarski centar. Tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća mlinovi osiguravaju egzistenciju Rastočana, zahvaljujući tradicionalnoj vrsti gospodarenja okolnog stanovništva, a njihov se broj povećavao i smanjivao ovisno o gospodarskim i političkim prilikama. Godine požar uništava veći dio građevina Donjih Rastoka uz most na rijeci Korani, a nakon Drugog svjetskog rata proces elektrifikacije mlinova na susjednim područjima sustavno smanjuje interes za rastočke mlinove. 3 Kruhek, M., Horvat, Z. (1993.): Stari grad Slunj, Mala biblioteka godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb. 4 Današnji Most sv. Ivana Nepomuka. 2 Presjek kroz konstrukciju mlinskog postrojenja (Holjevac, M. (1988.): Konstrukcija i oprema mlinova žličara i vodnih postrojenja u Rastokama, Zagreb) Cross-section through the construction of the mill facility (Holjevac, M. (1988): Construction and equipment of spoon mills and water facilities in Rastoke /Konstrukcija i oprema mlinova žličara i vodnih postrojenja u Rastokama/, Zagreb) Najveća devastacija zbiva se tijekom okupacije od do godine, kada su Rastoke opljačkane, demolirane, a neke kuće i potpuno spaljene. Nakon Domovinskog rata kreće sustavna obnova, da bi danas Rastoke postale omiljeno odredište turista sa svih kontinenata. Osobitosti tradicijske arhitekture Prirodno okruženje, odnosno površina i veličina otoka uvjetuje oblik parcela, položaj i gabarite građevina. Položaj mlina prizemne građevine kvadratnog ili pravokutnog tlocrta uvjetovan je smjerom vodenog toka. Uz njega ili u neposrednoj blizini gradi se kuća, najčešće katnica, redovito pravokutnog tlocrta, s karakterističnim ganjkom (drvenim balkonom) uzduž bar jednog pročelja. Za potrebe djelatnosti mlinarenja na parceli je morala biti suša nadstrešnica za smještaj kola, štala, te svinjci i kokošinjci. S obzirom na to da se svaki prostor nastojao potpuno iskoristiti, potkrovlja mlinova koristila su se kao spremište za žito, a potkrovlja suša za držanje sijena odnosno kao šajer.

211 Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Snimak Rastoka s označenom pozicijom Štefančeva mlina (preuzeto s: ( )) Shot of Rastoke with marked position of Štefanac's mill (from: geoportal.dgu.hr/ (10 February 2016)). 3 Crtež stupe kakva je vjerojatno korištena u Štefančevoj mlinici do godine (preuzeto iz: Žalac, T. (1990.): Rastoke na slapovima Slunjčice, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb, str. 103) Drawing of press /stupa/ as the one probably used in Štefanac's mill until 1943 (from: Žalac, T. (1990): Rastoke on the Slunjčica River waterfalls / Rastoke na slapovima Slunjčice /, Regional Institute for Protection of Cultural Monuments, Zagreb, page 103) Prirodno okruženje uvjetovalo je i obilježja arhitekture, a prvenstveno materijale rastočkih građevina. Vodeni tokovi uvjetovali su karakterističan način gradnje temelja i prizemlja od kamena ili tufa (sedre), a kata od drvenih hrastovih planjki spojenih na hrvatski ili njemački ugao. U početcima razvoja građevine su imale karakteristična šatorasta krovišta ili dvostrešna sa zabatnim skošenjima, pokrivena drvenom šindrom. Kasnije, osobito tijekom 20. stoljeća, krovišta se preoblikuju u dvostrešna i pokrivaju glinenim prešanim crijepom s utorima. Rastočke mlinice su karakteristične po tipu mlinova žličara koji su uobičajeni u brdskim područjima vapnenačkog krša. Podižu se na rubovima zemljišta gdje je pad vode najmanje 3 5 m, s kosinom skele za dovod vode od 35. Svaka vodenica mlinica obično ima tri ili više mlinskih kamenova, jedan za bijelu meljavu odnosno za bijelo brašno, te dva ili više za crnu meljavu odnosno za kukuruz, raž, ječam, proso i zob. Osnovni dijelovi mlinskog mehanizma mlina žličara su: koš, donji i gornji kamen, vreteno s trupinom i pogonskim vodnim kolom žlicama, te niz ostalih drvenih elemenata i dodataka 5 (sl. 2). Osim za pogon mlinskih postrojenja, vodena snaga u mlinicama koristila se i za obradu tekstila u stupama i koševima (sl. 3, 4). Stupe su drvene naprave koje se koriste u prvom dijelu postupka prerade lana i konoplje, dok su koševi bačvasta korita za valjanje svojevrsni stroj za pranje rublja. ŠTEFANČEVA MLINICA Položaj i povijesni razvoj parcele Štefančeva mlinica, odnosno mlinica s adresom Rastoke 8, smještena je s istočne strane mosta preko rijeke Korane 4 Koš uz mlinicu Rastoke 25 (foto: S. Jakšić) Basket /koš / along the Rastoke 25 mill (photo: S. Jakšić) 5 Holjevac, M. (1988.): Konstrukcija i oprema mlinova žličara i vodnih postrojenja u Rastokama, Zagreb.

212 210 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Katastarska karta iz godine (Konzervatorski odjel Zagreb (1999.): Konzervatorska studija naselja Rastoke za urbanistički plan uređenja grada Slunja, Zagreb) Cadastre map dated 1864 (Conservation Department Zagreb (1999): Conservation study of the settlement of Rastoke for the City of Slunj urban development plan / Konzervatorska studija naselja Rastoke za urbanistički plan uređenja grada Slunja /, Zagreb Sredinom 20. stoljeća dolazi do modifikacija koje se odnose na podjelu zajedničke kuće i parcele na manje vlasničke dijelove, izgradnju nove, preoblikovanje ili proširenje stare kuće. Današnja parcela s adresom Rastoke 8 karakterističnog je tlocrtnog L oblika, a uključuje kuću 7, šajer i mlinicu (sl. 7). Štefančeva mlinica danas je u suvlasništvu Dijane Cindrić i Nikole Štefanca iz Slunja, te Karmen Gagro i Nere Njirić iz Dubrovnika. 7 Situacija na parceli Rastoke 8 (Konzervatorski odjel Zagreb (2006.): Konzervatorska studija naselja Rastoke za detaljni urbanistički plan Rastoka-dopuna, Zagreb) Layout on the plot Rastoke 8 (Conservation Department Zagreb (2006): Conservation study of the settlement of Rastoke for the City of Slunj detailed urban development plan - addendum / Konzervatorska studija naselja Rastoke za detaljni urbanistički plan Rastoka-dopuna /, Zagreb), cooper etching of Jakob Alt dated 1823 (Croatian History Museum) (sl. 5), na gusto izgrađenom i od strane Korane nedostupnom ulaznom dijelu Rastoka. Izvorno je mlinica bila dio većeg gospodarstva, izgrađenog već sredinom 19. stoljeća i ucrtanog već na prvom katastarskom planu godine (sl. 6), s jednom velikom prizemnom građevinom, izduženog pravokutnog tlocrta, kojoj su pripadale dvije mlinice 6 i gospodarska zgrada. 6 Druga, manja mlinica izgrađena tek pet metara zapadnije na istom vodenom toku, bila je u funkciji do 70-ih godina 20. stoljeća, a nakon devastacije u Domovinskom ratu obnovljena je i prenamijenjena u ugostiteljski objekt. Povijesne i arhitektonske promjene Analizom arhivske građe, većinom slikovnih prikaza, utvrđene su mnogobrojne promjene građevinske strukture Štefančeve mlinice. Mogla bi se iskoristiti uvriježena fraza da je ova građevina bila svjedok vremena tijekom dvjestotinjak godina, te da je na njenim temeljima ispisana lista nepovoljnih prilika i događanja. Prvi trag Štefančevih mlinica ne može se naći na Hacquetovom bakropisu iz godine, jer kadar u lijevom uglu završava mostom. Međutim, na bakropisu Jakoba Alta iz godine 8 (sl. 8), koji s istog stajališta i na vrlo sličan način kao Hacquetov bakropis prikazuje prostor, vrlo dobro su dokumentirane dvije mlinice s lijeve strane drvenog mosta preko rijeke Korane. Sljedeći i jedan od rijetkih pisanih tragova je tekst Ivana Trnskog iz godine, objavljen uz fotografiju Pad Slunjčice u Koranu kod Slunja, u djelu Ivana Standla Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, u kojem se 7 Današnja kuća s adresom Rastoke 8 manji je dio starije, podijeljene kuće, a cjelinu je činila s današnjom kućom na adresi Rastoke 7. 8 Alt, J. (1823.), bakropis, Hrvatski povijesni muzej, inv. br. HPM101804

213 Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Bakropis Jakoba Alta iz godine ( Hrvatski povijesni muzej) 10 Razglednica iz godine (Naklada Matice hrvatske Slunj (1999.), fototeka Konzervatorskog odjela u Karlovcu) Postcard dated 1903 (Edition of Matica hrvatska Slunj / Naklada Matice hrvatske Slunj / (1999), photo archives of the Conservation Department in Karlovac). 9 Fotografija Štefančevih mlinica iz druge polovine 19. stoljeća (izvor: Žalac, T. (1990.): nav. dj.: str. 85) 11 Razglednica iz godine (Naklada Matice hrvatske Slunj (1999.), fototeka KO u Karlovcu) Postcard dated 1911 (Edition of Matica hrvatska Slunj / Naklada Matice hrvatske Slunj / (1999), photo archives of the Conservation Department in Karlovac). među ostalim navodi:... među Štefančevim i Skukanovim mlinom Koranski je most Iz istog je vremena, vjerojatno, prva fotografija mikrolokacije građevina istočno od Koranskog mosta (sl. 9), o čemu svjedoči detalj ganjka s istočnog pročelja Štefančeve kuće, koji se kao građevinski element ne nalazi na fotografijama s početka 20. stoljeća. Na navedenoj fotografiji Štefančeva je mlinica pravokutnog tlocrtnog oblika izduženog u smjeru sjever jug, kamenog podziđa, te prizemlja (radne etaže) izgrađene od drvenih hrastovih planjki spojenih na hrvatski ugao, s karakterističnim šatorastim četverostrešnim krovištem pokrivenim drvenom šindrom. Fotografija ne daje informacije o unutarnjem rasporedu, ali s obzirom na širinu građevine i neizmijenjeni smjer vodenog toka možemo pretpostaviti da je bilo mjesta za tri mlinska kamena. 9 Standl, I. (1870.): Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (digitalno izdanje), Hrvatski državni arhiv, Zagreb. Na razglednici iz godine (sl. 10) uočava se značajnija promjena građevinske strukture, odnosno dogradnja istočnog krila mlinice, čime građevina dobiva L tlocrtni oblik. Pod radne etaže, streha i sljeme dogradnje niži su od starijeg dijela građevine, čime se vjerojatno, zbog značajnijeg pada terena, željelo smanjiti visinu vretena mlinskog postrojenja. Pravokutne niše za ležajeve drvenih podnih greda ove faze dokumentirane su i očuvane prilikom recentne obnove mlinice. Dogradnjom je stvoren prostor za još dva do tri mlinska kamena, čime je ova građevina zaslužila naziv velike Štefančeve mlinice. Podziđe dogradnje izvedeno je kamenom, s velikim otvorom na sjevernom pročelju; prizemlje je od hrastovih planjki, a krovište je dvostrešno, sa skošenjem na istočnom zabatu. Na razglednici iz godine (sl. 11) vidi se manja promjena krovište dogradnje sa skošenjem na istočnom zabatu preoblikovano je u pravilno dvostrešno krovište s

214 212 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Fotografija snimljena između i godine (izvor: ( )) Photograph taken between 1918 and 1943 (source: wp-content/uploads/2013/02/stari-most.jpg, (18 January 2016)) vertikalnim zabatom. O razlozima ovog zahvata moguće je samo nagađati. Najznačajnija promjena u građevinskom smislu posljedica je velikog požara godine, koji je uništio veći dio građevina Donjih Rastoka uz most na rijeci Korani, pa tako i Štefančevu mlinicu. U očiglednoj namjeri da se spriječi ponavljanje štete uzrokovane požarima, grade se kameni zidovi prizemlja, izravnava se visina poda u prostoriji s mlinskim kamenovima, a krov pokriva jednostavnim dvostrešnim plohama bez zabatnih skošenja. O ovoj fazi svjedoči fotografija (sl. 12) snimljena između i godine. 10 Prema kazivanju suvlasnika, u ovoj fazi unutar donjeg prostora sjeverne dogradnje bila je smještena stupa, pogonjena naljevnim oblikom vodeničkog kola koje se nalazilo uz središnji uzdužni zid. Stupa je djelomično bila uronjena u vodu koja se kontrolirano ispuštala u prostoriju i iz nje kroz otvore u kamenom podzidu. (vidi sl. 3) Godine iz Slunja se povlači partizanska vojska, a miniranje mosta preko rijeke Korane uzrokuje značajna oštećenja krovišta mlinice. Prema kazivanju suvlasnika, do završetka obnove mosta s današnjom jednom babkom (kamenim stubom) i novom čeličnom konstrukcijom, a za potrebe osiguravanja puta od privremeno postavljenog pontonskog mosta, srušena je suša te probijen put preko parcele. Suša je ponovno sazidana godine, a krovište mlinice je obnovljeno, ali ne više u istom obliku. Izvodi se dvostrešno krovište bez zabatnih skošenja i to samo nad prostorijom s mlinskim postrojenjem, tako da Štefančeva mlinica poprima pravokutni tlocrtni oblik izdužen u smjeru istok zapad. Sjeverno krilo, u kojem se na etaži prizemlja nekoć nalazila mlinareva soba, a unutar zidova podziđa bila smještena stupa, nije obnavljano. Opisano stanje vidljivo je 13 Fotografija snimljena oko godine, nakon građenja Tonkovićeva mosta preko rijeke Korane (izvor: Žalac, T. (1990.): nav. dj.: str. 24) Photo from approximately 1960, after the construction of the Tonković bridge over the Korana River (source: Žalac, T, (1990): p. 24) na fotografiji (sl. 13) snimljenoj oko godine u vrijeme građenja Tonkovićeva mosta preko rijeke Korane. Isto je stanje dokumentirao Zorislav Horvat godine, kada je izrađena detaljna snimka postojećeg stanja mlinice i suše (sl. 14). 11 U to vrijeme mlin je funkcionirao s tri mlinska kamena u zapadnom dijelu prostorije (dva crna, jedan bijeli) i s jednim mlinskim kamenom (crnim) i cirkularom u istočnom dijelu prostorije. Uz to su korištena 3 koša. Vrijeme ratnih razaranja od do godine vrijeme je devastacije ukupnog građevinskog fonda Rastoka, većina kuća je opljačkana, demolirana ili do temelja spaljena, a potpuno je uništen najvrjedniji kompleks Skukana sa zapadne strane mosta preko rijeke Korane. Miniranje Tonkovićeva mosta u ljeto godine uzrokovalo je uništenje kompletne krovne konstrukcije Štefančeve mlinice i značajna statička oštećenja zidova. (Shematski prikaz, sl. 15) 10 Razdoblje je definirano prema detalju mosta preko rijeke Korane koji ima dva nosiva stuba i drveni rasponski sklop, a takav je oblik zadržao do rušenja godine. 11 Horvat, Z. (1969.): Rastoke kraj Slunja Mlinice 7-8, snimka postojećeg stanja, Katalog mikrofilmirane tehničke dokumentacije Karlovačke županije, arhiva Ministarstva kulture RH.

215 Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Snimka postojećeg stanja tlocrt radne etaže ( Horvat, Z. (1969.): Rastoke kraj Slunja Mlinice 7-8, snimka postojećeg stanja, Katalog mikrofilmirane tehničke dokumentacije Karlovačke županije, arhiva KO u Karlovcu); Picture of the existing state plan of the functional storey ( Horvat, Z. (1969):Rastoke near Slunja Watermills 7-8, picture of the existing state, Catalogue of microfilmed technical documentation of the Karlovac County, Archives of the Karlovac Municipality in Karlovac) Prioriteti obnove Obnovu Rastoka godine preuzima Ministarstvo razvitka i obnove RH, uz stručno vodstvo i nadzor tadašnje Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine. 12 O zatečenom stanju, načelima obnove i zaštite, konzervatorskim dvojbama i kriterijima za određivanje metode obnove u Rastokama detaljno je pisao Tomislav Petrinec u članku Rastoke temeljne vrijednosti i osobitosti. 13 No, u cilju što bržeg povratka raseljenog stanovništva, Ministarstvo obnove i razvitka RH prioritetno se bavilo obnovom isključivo stambenih građevina, dok je obnova ostalih građevina provođena naknadno, uglavnom sredstvima vlasnika. Pri tome su mlinice ostale potpuno zanemarene, tako da su od 22 mlina izbrojena u vrijeme pravne zaštite Rastoka godine, nakon Domovinskog rata u funkciji ostala tek 4 mlina. 14 Konzervatorski se interes, stoga, usmjerava na obnovu uništenih mlinova, usporedo s restauracijom mlinskih postrojenja u cilju revitalizacije temeljene povijesne djelatnosti mlinarenja. 12 Današnji Konzervatorski odjel u Zagrebu. 13 Petrinec, T. (1999.): Rastoke temeljne vrijednosti i osobitosti, Godišnjak zaštite spomenika kulture 24/1998, 25/1999., str Broj mlinica u Rastokama kroz povijest je varirao: od sredine 18. do kraja 19. stoljeća povijesni natpisi spominju različiti broj mlinica 30, 40, 50 pa čak do 100. Ovaj posljednji podatak je svakako pretjeran, jer je za toliki broj jednostavno premala površina i broj lokacija pogodnih za mlinice. Osim toga, upitno je jesu li kroničari evidentirali samo mlinice ili sve građevine na parcelama, te radi li se o točnom brojenju ili usputnom zapažanju. Nakon Prvog svjetskog rata dokumentirane su 22 mlinice, uključujući dvije uzvodno na rijeci Slunjčici ispod Starog grada Slunja. 15 Shematski prikaz građevinskih faza Štefančeve mlinice (crtež: S. Jakšić) Schematic outline of the construction phases of Štefanćev's Watermill (drawing: S. Jakšić) Kandidaturom Grada Slunja godine u program zaštitnih radova Ministarstva kulture RH, sredstvima državnog proračuna započela je obnova prije spomenutog kompleksa Skukana, odnosno kuće Rastoke 10, te mlinica Rastoke 5, Rastoke 11 i Rastoke 10, nakon čega na red za obnovu dolazi Štefančeva mlinica, koja tijekom poratnog razdoblja nije obnavljana niti sanirana. Projektna dokumentacija izrađivana je od veljače godine do siječnja godine, a građevinski radovi su izvođeni od listopada godine do prosinca godine. Kompletan program vodio je Konzervatorski odjel u Karlovcu (Sonja Jakšić). Zatečeno stanje i konzervatorski pristup obnovi Prilikom utvrđivanja posebnih uvjeta godine Štefančeva mlinica je bila u stanju ruševine (sl. 16, 17).

216 214 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Zatečeno stanje godine pogled na sjeverno pročelje (foto: S. Jakšić) Existing state in 2009 view of the north facade (photo: S. Jakšić) 17 Zatečeno stanje godine unutrašnjost mlina (foto: S. Jakšić) Existing state in 2009 interior of the watermill (photo: S. Jakšić) Zatečen je L tlocrtni oblik građevine, ostatci bočnih zidova nekadašnje prostorije mlina, te značajnije urušeni ostatci zidova nekadašnjeg sjevernog krila, odnosno mlinareve sobe. Oštećenja kamenih zidova bila su u prvom redu posljedica rastresanja zbog detonacije, a uslijed višegodišnjeg djelovanja atmosferilija došlo je do djelomične razgradnje zidova, urušavanja pojedinih dijelova te ispiranja veziva na vrhovima zidova i dijelovima bočnih površina. Dodatnu štetu u temeljnoj zoni uzrokovalo je nekontrolirano raslinje, a u određenim intervalima djelovanje visokog i snažnog vodostaja rijeke Korane. Na licu mjesta i u originalnoj poziciji zatečeni su truli dijelovi drvenog grednika poda i stropa radne etaže, pa se dokumentirano stanje tih detalja u kasnijoj fazi izrade projekta rekonstrukcije pokazalo vrlo korisnim u određivanju, odnosno potvrđivanju visine etaža. U podnožju unutrašnjosti mlinice, osim urušenih klesanaca, zatečeno je 8 mlinskih kamenova, koji su pažljivo izvađeni i pohranjeni za buduću ugradbu u mlinsko postrojenje. Prilikom utvrđivanja posebnih uvjeta i kriterija, a u cilju provođenja što pravilnije i autentičnije obnove i prezentacije mlinice, nekoliko je elemenata olakšavalo odluku. U prvom redu, obnova Štefančeve mlinice financirala se isključivo sredstvima Ministarstva kulture RH u okviru programa zaštitnih radova te stoga nisu postojali vanjski utjecaji financijskog karaktera, samo strukovni kriteriji. Provođenje programa proteklo je u izrazito korektnoj suradnji s nositeljem programa Gradom Slunjem 15, a suvlasnici su bezrezervno prihvatili projekt, bez posebnih želja i zahtjeva, dapače, uz angažman u organizaciji gradilišta i iznošenju praktičnih sugestija u određenim konzervatorskim dvojbama. 16 Prvi korak bio je pregled postojećeg stanja, pribavljanje stručnog mišljenja geotehničara konstruktora, detaljno istraživanje arhivske dokumentacije, a odmah zatim uslijedilo je donošenje odluke koja će se razvojna faza obnoviti. Iako je na prvi pogled najlogičnije bilo odabrati faksimilsku rekonstrukciju najstarije ili jedne od najstarijih dokumentiranih faza, konačna odluka je rezultirala zapravo šestom fazom, odnosno kombinacijom osnovnih grupa povijesnih građevinskih konstrukcija. Argumenti za takvu odluku su sljedeći: prva faza imala je najmanju tlocrtnu površinu, oblik pravokutnika koji nije uključivao istočno krilo. S obzirom na zatečenu strukturu, bilo je logično da se rekonstrukcija izvede nad površinom L tlocrtnog oblika. Nadalje, statička ocjena stanja kamenih zidova rezultirala je prijedlogom da se zatečene kamene strukture saniraju prezidavanjem nestabilnih dijelova, injektiranjem, a na nekim očuvanijim dijelovima samo fugiranjem, odnosno zapunjavanjem ispranih reški. Slijedom navedene relativno povoljne ocjene stanja kamene strukture, a s obzirom na to da su kameni zidovi bili očuvani u svim tlocrtnim gabaritima i u izvornoj visini 4. faze, nije bilo osnove da se predvidi rušenje zidova radne etaže i izvođenje zidova od hrastovih planjki iz 2. faze. Stoga je predviđena sanacija i konsolidacija sve zatečene kamene strukture, uključujući pozicije i dimenzije zatečenih otvora. Visina poda radne etaže preuzeta je iz 4. faze, a odluka o izravnavanju poda donesena je na sugestiju suvlasnika iz praktičnih razloga, jer bi uslijed visokog vodostaja slap 15 Potrebno je istaknuti zalaganje tajnice Grada Slunja Zdenke Kovačević koja je besprijekorno provodila program u pravnom, ekonomskom i organizacijskom pogledu. 16 Zalaganje suvlasnika Nikole Štefanca bio je od izrazite važnosti u procesu gradnje, jer je kao vrsni poznavatelj i korisnik nekadašnje mlinice davao mjerodavne i detaljne podatke o građevini, a pogotovo o funkcioniranju mlinskog postrojenja.

217 Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Izvedeno stanje druge godine realizacije (foto: S. Jakšić) Existing state after the second year of realization (photo: S. Jakšić) 19 Izvlačenje i ugradnja originalnih klesanaca rujan 2015 ( foto: S. Jakšić) Extraction and installation of original cut stones September 2015 (photo: S. Jakšić) zalijevao niži dio radne etaže. Kao što je već napomenuto, pravokutne niše za ležajeve drvenih podnih greda 2. faze, u kojoj je istočno krilo bilo niže, očuvane su prilikom obnove. Za razliku od zatečene kamene zidane strukture koja je uvjetovala odluku o prezentaciji podziđa i radne etaže, pri donošenju odluke o obliku krovišta nije bilo osobitih tehničkih ograničenja te je u cilju prezentacije izvornih obilježja arhitekture rastočkih građevina odabrana 2. faza, odnosno šatorasto krovište pokriveno drvenom šindrom, karakteristično za kuće i mlinice u početcima razvoja Rastoka. Prema definiranim uvjetima, arhitektica Kristina Špigl- Uhrl sa suradnicima 17 izradila je Glavni projekt rekonstrukcije mlinice Rastoke br. 8 (Arhitektonski projekt, Projekt konstrukcije s izvedbenim detaljima i Troškovnik građevinsko-obrtničkih radova) koji je ovjeren u siječnju godine, a njime je predviđena rekonstrukcija mlinice Rastoke br. 8 u L tlocrtnom obliku, s pravokutnom prostorijom mlina izvedenom na uzdužnim kamenim zidovima u smjeru istok zapad i sjevernim krilom, mlinarevom sobom te šatorastim krovištem pokrivenim drvenom šindrom. Postupci obnove Nakon provođenja postupka javne nabave tijekom ljeta godine i odabira izvođača radova Građevinskog obrta Izgradnja Popovački iz Duge Rese, u jesen godine krenulo se s realizacijom trogodišnjeg programa zaštitnih radova uz stručni građevinski nadzor ovlaštenog statičara Jadranka Gojanovića, dipl. ing. građ. 18 U prvoj godini izvedeni su pripremni radovi, uključujući nabavu dijela materijala. 17 Ured ovlaštenog arhitekta Kristina Špigl-Uhrl, dipl. ing. arh. iz Ogulina. 18 Iz tvrtke ADF d.o.o. iz Karlovca. U drugoj godini realizacije plan je bio sanirati svu kamenu strukturu, a zatim u trećoj godini realizacije izvesti krovište. Međutim, kontinuirano visoki i nepredvidljivi vodostaj rijeke Korane u ljeto i jesen godine poremetio je planove 19, jer nije bilo moguće sanirati temeljnu zonu sjeverne dogradnje, a svako nastojanje da se postavi privremena brana ili bilo kakva skela na sjevernoj strani prema Korani figurativno i doslovno odnijela je voda. Nakon ekstremno visokih vrijednosti vodostaja sredinom rujna godine, odlučeno je da se privremeno odustaje od sanacije zidova sjeverne dogradnje, a umjesto toga da se nad pravokutnim prostorom mlina izvodi krovište. Postavljena je drvena konstrukcija, podaskana je, postavljena je folija i kontraletve, odnosno svi pripremni radovi za postavljanje tradicionalno proizvedene ručno kalane jelove šindre iz Saborskog (sl. 18). Iako se promjenom plana izašlo iz financijskih okvira druge godine realizacije, forma trogodišnjeg programa i ugovora omogućila je izvođaču radova koliko-toliko sigurnije uvjete, odnosno izvođenje dodatnih radova u cilju zaokruživanja logične građevinske cjeline, čime je osigurana fizička zaštita izvedenih elemenata od atmosferilija te su eliminirani troškovi privremene zaštite ili kasnijih popravaka. U trećoj godini realizacije pristupilo se statičkoj sanaciji sjeverne dogradnje. Treba naglasiti da je tijekom svih radova osobit problem predstavljala organizacija gradilišta jer je predmetna lokacija potpuno nedostupna sa zapadne, sjeverne i istočne strane (odnosno od Korane), a jedini mogući južni prilaz kroz dvorište otežan je zbog guste izgradnje. 19 Prema podacima Hrvatskih voda Vodnogospodarske ispostave za mali sliv Kupa sa sjedištem u Karlovcu, odnosno iz aplikacije za praćenje vodostaja rijeke Korane na mjernoj poziciji kupališta uzvodno od mlinice, tijekom srpnja i kolovoza godine zabilježen je visok vodostaj, da bi u prvoj polovini rujna godine poprimio ekstremne vrijednosti gotovo 400 cm više od prosječnog vodostaja.

218 216 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Pogled s Koranskog mosta (foto: S. Jakšić) View from the Korana bridge (photo: S. Jakšić) 20 Završetak kamenarskih i zidarskih radova sredina listopada (foto: S. Jakšić) Completion of stone masonry and other construction works mid- October 2015 (photo: S. Jakšić) U trećoj godini realizacije organizacija gradilišta bila je još složenija jer se materijal i alat morao nositi kroz mlin (u kojem je, naravno, postavljen privremeni pod), a korištenje standardne mehanizacije uopće nije bilo moguće. Budući da zidovi sjeverne dogradnje nisu temeljito obnavljani još od godine, kada su stradali u miniranju Koranskog mosta, njihovo je građevinsko stanje bilo znatno lošije od zidova mlina, a sanacija je zahtijevala ozbiljniju stabilizaciju temeljne zone i obuhvaćala puno veću kubaturu zidova za razgradnju i prezidavanje. Vještinu i snalažljivost izvođač je pokazao korištenjem priručne elektromotorne dizalice na šinama (sl. 19) koja je odradila nemoguću misiju izvlačenja i ponovnog pozicioniranja originalnih uglovnjaka velikih kamenih blokova (prosječnih dimenzija 30 x 30 x 60 cm), koji su, nasreću, u većem broju pronađeni u unutrašnjosti sjeverne dogradnje. Ostatak zidova izveden je slojevitim zidanjem, većinom zatečenim lomljenim kamenom. Izvedbom krovišta nad sjevernom dogradnjom radovi na rekonstrukciji Štefančeva mlina završeni su početkom prosinca godine. Sumarno, izvedeni su sljedeći radovi: sanirana je temeljna zona, postojeći zidovi sanirani su prezidavanjem nestabilnih dijelova, injektiranjem, a na nekim očuvanijim dijelovima samo fugiranjem, odnosno zapunjavanjem ispranih reški. Izveden je statičkim projektom predviđeni armiranobetonski horizontalni serklaž na vrhu zidova (širokih 58 cm), skriven u širini zida i obostrano obzidan kamenom (sl. 20). Zatečene korodirane čelične traverze nadvoja iznad ulaznih vrata i prozora zamijenjene su drvenim gredicama. Postavljene su poprečne hrastove grede međukatnih konstrukcija (16/22 i 18/24) 20, odnosno poda prizemlja i potkrovlja, te pod prizemlja od dasaka (5/20). Izvedene su stijenke od horizontalnih drvenih planjki (8/30) bočno učvršćene u poberuhe 21 na utor i pero, te zabatne plohe od vertikalno postavljenih dasaka (20/3). Ugrađena je unutarnja i vanjska stolarija, odnosno jednokrilna puna zaokretna vrata i dvokrilni prozori ostakljeni običnim staklom i staklarskim kitom. Izvedeno je roženičko višestrešno odnosno šatorasto krovište, s dvjema visinama sljemena i nagibom krovnih ploha od 45 do 55 (sl. 21, 22). Kako bi se produžio vijek trajanja drvene šindre u izrazito vlažnoj mikroklimi, izvedeni su slojevi ventiliranog krovišta s ugradnjom perforirane mrežice ispod strehe i uz posebno dizajnirane metalne odzračnike pokrivene šindrom pod sljemenom. Na zapadnoj, sjevernoj i istočnoj strani prema vodi izbjegnuta je postava limarije, dok je na južnoj strani zbog potrebe odvodnje oborinske vode iz dvorišta postavljen pocinčani horizontalni viseći žlijeb te obložen drvenim koritom. Izvedena je osnovna nosiva konstrukcija drvenog ganjčeca uz dio zapadnog pročelja, a izvedba ograde prepuštena je suvlasnicima, budući da pozicioniranje tzv. šlajfova 22 ovisi o poziciji budućeg mlinskog postrojenja. 20 Dimenzija poprečnog presjeka drvenog elementa. 21 Poberuh je bočni okomiti drveni stup s utorom koji spaja, tj. pobire horizontalne planjke. 22 Šlajf je rastočki naziv za vertikalno pomičnu drvenu zapornicu kojom se regulira količina protoka vode.

219 Obnova Štefančeve mlinice u Rastokama Pogled s desne obale Korane (foto: S. Jakšić) View from the right bank of the Korana River (photo: S. Jakšić) ZAKLJUČAK Obnovom Štefančeve mlinice Ministarstvo kulture financijskim sredstvima i stručnim vodstvom, a Grad Slunj operativnim provođenjem programa zaliječene su najvidljivije ratne rane jer, osim što se radi o osobitoj građevinskoj cjelini, Skukanov kompleks sa zapadne strane i Štefančev s istočne strane Koranskog mosta međusobnim odnosom zajednički čine dominantan okvir ulaza u Rastoke sa sjeverne strane i najčešći motiv tipičnih rastočkih razglednica i vizura. Budući da su Rastoke zahvaljujući spoju slikovite tradicijske arhitekture i romantičnog krajolika danas izuzetno atraktivna turistička destinacija, velike su mogućnosti uključivanja Štefančeve mlinice u ruralni kulturni turizam. Pri tome treba voditi računa o kvalitetnoj prezentaciji mlinarenja kao djelatnosti u skladu s ruralnim identitetom i duhom mjesta, bez podilaženja utjecaju globalizacije i osuvremenjivanja pod svaku cijenu. Istu priču zaslužuju i druge ratom uništene mlinice. No, glavna kočnica je pitanje njihove buduće funkcije, jer je financijska dobit od iznajmljivanja smještajnih kapaciteta izrazito primamljiva za lokalno stanovništvo, a problem u pronalaženju potrebne kvadrature vodi ka ideji prenamjene nekadašnjih mlinica u apartmane. Takav scenarij potpuno je neprihvatljiv s konzervatorskog stajališta, jer je u posvemašnjoj suprotnosti s ciljem revitalizacije temeljne povijesne djelatnosti mlinarenja po čemu se Rastoke moraju identificirati i u budućnosti. Srećom, u slučaju Štefančeve mlinice, a s obzirom na entuzijazam i planove suvlasnika Dijane Cindrić i Nikole Štefanca, možemo se nadati skoroj izradi i pokretanju, za početak, barem jednog mlinskog postrojenja, odnosno priželjkivanoj revitalizaciji djelatnosti mlinarenja. Time bi uložena financijska sredstva i gore opisani i uloženi trud dobili smisao i svrhu. Jer sama obnova zgrade još nije dovoljna da se ponovno pokrene život obnovljenom tijelu mlinice treba još udahnuti dušu. LITERATURA ADF d.o.o. Karlovac (2007.): Detaljni plan uređenja Rastoka, Karlovac GEO-CAD d.o.o. Zagreb (2011.): Stari grad Slunj geološka i inženjersko geološka podloga, Zagreb Hacquet, B. ( ): Oryctographia Carniolica, Leipzig, IV. svezak Holjevac, M. (1988.): Konstrukcija i oprema mlinova žličara i vodnih postrojenja u Rastokama, Zagreb Ministarstvo kulture (1969.): Katalog mikrofilmirane tehničke dokumentacije Karlovačke županije, Zagreb Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel Zagreb (1999.): Konzervatorska studija naselja Rastoke za urbanistički plan uređenja grada Slunja, Zagreb Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel Zagreb (2006.): Konzervatorska studija naselja Rastoke za detaljni urbanistički plan Rastoka dopuna, Zagreb

220 218 Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Kruhek, M., Horvat, Z. (1993.): Stari grad Slunj, Mala biblioteka godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb Miletić, D., Valjato Fabris, M. (2001): Slunjski stari grad, Zagreb Standl, I. (1870.): Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (digitalno izdanje), Hrvatski državni arhiv, Zagreb Petrinec, T. (1999.): Rastoke temeljne vrijednosti i osobitosti, Godišnjak zaštite spomenika kulture, 24/1998, 25/1999. Žalac, T. (1990.): Rastoke na slapovima Slunjčice, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb Summary RESTORATION OF ŠTEFANAC'S MILL IN RASTOKE Rastoke, a suburb north of the City of Slunj, has developed in the area of a series of bifurcated travertine barriers over which the Slunjčica River flows into the Korana River. It is a picturesque rural village, a blend of traditional architecture and exceptionally romantic landscape full of waterfalls and rapids, protected in the category of significant landscape and as a historical and rural entity. Although it has first been documented in 1789 on a cooper etching of French doctor, teacher, ethnographer and natural scientist Balthazar Hacquet, the village of Rastoke most certainly ties its historical development as a settlement of mills, to the needs of the Old City of Slunj, a feudal fortress of the princes Krčki-Frankopan, whose first mention dates back to the 12 th century. The most important boost to the development of the milling activity in Rastoke is given by the short period of French rule from 1809 to 1813, while the construction of the first bridge over the Slunjčica River in 1825 and of a main road is of particular importance for its further development. During the 19 th century and first half of the 20 th century, milling was at the core of existence of the inhabitants of Rastoke, but the 20 th century faces a series of adverse events: a big fire in 1918, the mill electrification process in neighbouring areas after World War II and the biggest construction fund devastation during the occupation. Systematic restoration starts after the Homeland War, making Rastoke a favourite destination for tourists from all continents. Štefanac's mill, located at the entrance into Rastoke, east of the bridge over the Korana River, is a typical example of the traditional architecture of Rastoke and the characteristic spoon mills which, along with powering the milling facilities for white and black milling, use the water power for textile treatment in presses and baskets. Tracking the changes on the construction structure of the mill reflects the historical development of Rastoke over some two hundred years. The first trace of the mill, as part of a larger estate marked on the first cadastre plan in 1864, can be found on the cooper etching of Jakob Alt dated Illustrations, photographs and postcards enable the tracking of changes in the ground plan form of the mill, in the materials of the work floor walls and the remodelling of the roof, all as a consequence of practical improvements in the functioning of the mill facility, in fires and most often war operations. Following the most dramatic war devastation during the Homeland War, Štefanac's mill was a ruin, and together with the complex of Skukan's houses and mills at the northern entrance into Rastoke, become a priority conservation interest. The reconstruction of the mill is an example of a fully realised threeyear programme of protection works financed exclusively by the Ministry of Culture of the Republic of Croatia in the period and implemented in cooperation with the City of Slunj as programme holder and co-owners. The conservation approach to restoration was partially conditioned by the volume and condition of the stone structure found on site and a relatively favourable assessment of geo-technicians constructors, and since the decision on the shape of the roof was under no specific technical restrictions, a polygonal roof covered with wooden shingles was selected in the aim of presenting the original stylistic features of the architecture of the buildings in Rastoke. The applied facsimile reconstruction is therefore the result of a combination of the main groups of historical construction elements. During the three years of realisation, made more difficult by the issue of construction site organisation due to inaccessibility of the location and the issue of continuously high water level of the Korana River throughout the second year, the following works have been executed: the core zone has been rehabilitated, the existing stone walls have been rehabilitated and partially reconstructed, wooden inter-floor structures and side walls made of horizontal planks have been installed, as well as internal and external joinery, the construction of the latticed polygonal roof, ventilated roof layers and wooden shingle cover has been executed. With the reconstruction of Štefanac's mill, the most visible wounds of war in Rastoke have been healed, and the dominant frame of the entrance into Rastoke form the North, as the most frequent motive of Rastoke typical postcards and vistas, has been restored. A key next step expected form the co-owners is the restoration of the mill facility and a quality presentation of the milling activity, by which Rastoke should be identified in the future too.

221

222 In memoriam ANA BILOKAPIĆ

223 221 In memoriam Ana Bilokapić ( ) Ana Bilokapić, draga kolegica, mentorica i prijateljica, preminula je 22. siječnja u Zagrebu. Ana Bilokapić rodila se 21. studenoga u Sinju. Opću gimnaziju je završila u Sinju, povijest i arheologiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te se godine zaposlila u Ministarstvu kulture. U početku je obavljala poslove vezane uz kabinet Ministarstva kulture, zatim poslove iz područja muzejsko-galerijske struke, da bi se kasnije počela baviti zaštitom kulturne baštine, kao prva pročelnica u Konzervatorskom odjelu u Imotskom, a potom i kao viša stručna savjetnica-konzervatorica unutar Ministarstva kulture. Anu sudbina nije mazila. Iskušenja koja je prošla dostaju i za mnogo duži ljudski vijek, a ono što zadivljuje i hrabri jest postojanost i snaga kojom se s iskušenjima suočavala. Služba kojoj je Ana posvetila najveći dio svog radnog vijeka jest služba zaštite kulturne baštine i njenih spomenika. Taj izraz služba spaja naš svakodnevni posao sa svrhom ljudskog postojanja uopće na ovom svijetu služiti drugome. I doista, čemu istraživati spomenike, čuvati ih i spašavati od propasti, ako ne za drugoga, za one čije će vrijeme tek doći? Sačuvati za koga, ako ne za njih, ono probrano od kulturne baštine što su ljudske ruke i ljudski duh ovdje, oko nas, stvorili? Kome, ako ne drugome, pokazati ljepotu i vrijednost onoga što je silama vremena izgubilo prvotan sjaj ili čak posve postalo sakriveno? Ana, velika i široka duša, svjesno ili nesvjesno, u svoj je život utkala ovu misiju, i takvo općeljudsko služenje. Kažu da postoje dva načina na koje ljudi vode život. Prvi je kao da samo brinu za svoj životopis, svoj rezime, gradeći priču osobnog profesionalnog uspjeha. Drugi je kao da se spremaju za ovaj tužni trenutak i brinu za posmrtni govor kojim će se obitelj i prijatelji oprostiti od njih. Prvi je usmjeren na to što učiniti sa svojim životom, a drugi na to kako živjeti. Prvi u fokus stavlja uspjeh, novac, slavu, ambiciju. Drugi je usmjeren na ljubav, pažnju i dobrotu koju ćemo tijekom života podijeliti s drugima i na to kakvi ćemo ostati u njihovim sjećanjima. Na kraju svega još se jednom pokazuje kako su oni koji zaslužuju najviše superlativa baš oni koji te superlative najmanje priželjkuju. Iznenadni odlazak drage kolegice i suradnice pogodio nas je poput odlaska najbližih, zatekao nas nespremne. No, iznad svega, nedostajat će svojoj obitelji, kojom se ponosila. Netko je rekao da smrt zapravo ne postoji jer ljudi umiru samo kad ih svi zaborave. Ti, Ane naša, ne moraš brinuti, tvoji kolege, suradnici i prijatelji nikad te neće zaboraviti. Zbogom, draga, draga Ane, u ime prijatelja i kolega Konzervatorskog odjela Imotski, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, zbogom od kolega prijatelja. Ljiljana Sladonja