Što se promijenilo u seksualnom ponašanju mladih u posljednjih deset godina? str. 05. Otkrivanje HIV- -statusa roditelja djeci str.

03 SADRŽAJ Što se promijenilo u seksualnom ponašanju mladih u posljednjih deset godina? str. 05 Otkrivanje HIV- -statusa roditelja djeci str. 09 Preporuke za monitoring HIV+ pacijenta str. 13 S HIV-om se u Hrvatskoj bori i 13 djece str. 16 BBC NEWS: NHS omogućio testiranje na HIV putem uzorka sline str. 19 Živjeti s AIDS-om u Hrvatskoj str. 22 Kretanje HIV/AIDS-a u San Franciscu str. 30 Četvrtina zaražena Hepatitisom str 36 Nacionalna kampanja testiranja na HIV str. 39 Rezultati edukativne računalne igre Stop HIV/AIDS znanje pobjeđuje! str. 41

05 Valerio Baćak, mr. sc. Što se promijenilo u seksualnom ponašanju mladih u posljednjih deset godina? Kasna adolescencija je razdoblje istraživanja vlastite seksualnosti koje je u velikoj mjeri obilježeno nedostatkom znanja i iskustava potrebnih za donošenje odgovornih odluka. To su samo neki od razloga zašto su mladi ljudi diljem svijeta izloženi povećanim rizicima zaraze spolno prenosivim infekcijama. Tome svjedoče i podaci iz prošlogodišnjeg izvještaja Ujedinjenih naroda o globalnoj epidemiji HIV-a u kojem se procjenjuje da se na globalnoj razini čak 45% novih slučajeva zaraze dogodi upravo u populaciji osoba mlađih od 24 godine. Epidemiološke studije nedavno provedene u Hrvatskoj također potvrđuju ranjivost mladih. Broj osoba zaraženih humanim papiloma virusom u Hrvatskoj najviši je među djevojkama mlađima od 24 godine. Istraživanje provedeno na nacionalnom uzorku 2005. godine među mladima između 18. i 24. godine starosti pokazalo je pak da je kondome prilikom seksa u poljednjih godinu dana redovito koristilo tek 22% ispitanika. U cilju sustavnog praćenja psihosocijalnih i sociokulturnih aspekata seksualnog zdravlja mladih, prije deset godina započet je prvi val longitudinalnog istraživanja novoupisanih studenata Sveučilišta u Zagrebu. Temeljna je ideja bila da se na reprezentativnom uzorku brucoša ispituju promjene u njihovom ponašanju, znanju i stavovima o seksualnosti u razmacima od pet godina. Prvi je val istraživanja proveden 1998., sljedeći 2003., a posljednji 2008. godine. Ovakav dizajn istraživanja omogućio nam je da utvrdimo trendove u seksualnom ponašanju u posljednjih deset godina. Nalaze je pritom važno razmotriti u kontekstu moralne panike koja se povremeno pojavljuje u hrvatskim medijima oko navodne rastuće seksualne razuzdanosti mladića i djevojaka. Kao neki od glavnih razloga za paniku spominjani su broj seksualnih partnera i sve ranije stupanje u seksualni odnos. Seksualnost mladih prvenstveno je bitno sustavno pratiti kako bismo empirijski mogli utvrditi potrebu za specifičnim prevencijskim i edukacijskim programima u svrhu unapređivanja njihovog seksualnog zdravlja. Ukupni broj ispitanika u sva tri vala bio je 2667, a prosječna dob je varirala između 18 i 19 godina. Kada su u pitanju seksualna inicijacija i broj seksualnih partnera koje su studenti ikada imali, podaci iz 2008. godine pokazali su da tu nije bilo znatne promjene. Prosječna dob kod djevojaka pri prvom seksualnom odnosu ostala je malo viša, a kod mladića nešto niža od 17 godina u posljednjih deset godina. Prema očekivanju, mladići su iskazali veći ukupni broj seksualnih partnera od djevojaka. Približno polovina seksualno aktivnih studentica i otprilike trećina studenata je imala jednog, a daljnjih 25% studentica i 20% studenata dva seksualna partnera/ice. Kod studentica je utvrđena manja razlika u broju partnera između 1998. i 2008. godine, dok kod studenata nije zabilježen značajan porast prosječnog broja partnera. Također nije zabilježena značajna promjena u broju seksualnih partnera u posljednjih godinu dana niti među mladićima niti među djevojkama. Jedan od pozitivnih nalaza jest trend porasta uporabe zaštite pri prvom seksualnom odnosu. U razdoblju od deset godina raširenost uporabe kondoma pri prvom snošaju značajno se povećala i to na račun neuporabe zaštite i prakse prekinutog snošaja. Dok je na početku praćenog razdoblja nešto više od 50% sudionika navelo kondom kao zaštitu koja je korištena pri seksualnoj inicijaciji, 2008. godine je isto zabilježeno u gotovo 70% slučajeva. Promjena nije zabilježena kod uporabe kondoma pri posljednjem odnosu: 2003. i 2008. godine kondom je koristilo otprilike polovina djevojaka i oko 60% mladića. U sva tri vala mjerenja, kondome je redovito koristila otprilike polovina studenata/ica. Elementarno znanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju zanemarivo je poraslo 2008. godine i to samo među studenticama, koje su u sva tri vala istraživanja pokazale

više znanja o seksualnosti od mladića. Netolerancija prema seksualnom odnosu između osoba istoga spola među mladićima znatno je porasla u posljednjih deset godina: broj mladića koji seksualni odnos među punoljetnim osobama smatraju neprihvatljivim porastao je sa 48,5 u 1998. na 63% u 2008. godini. S druge strane, povećala se raširenost istospolnih kontakata među djevojkama, sa 6 na 28%. Kao i u nacionalnom uzorku mladih između 18. i 24. godine (usp. tekst HIV i mladi u Hrvatskoj: informiranost, rizici i stavovi prema oboljelima, objavljen u broju biltena 7(4), 11-12), spolne su razlike u dobi pri prvom seksualnom odnosu praktički zanemarive; i u nacionalnom i u studentskom uzorku srednja dob stupanja u seks jest 17 i nešto godina. Za razliku od nacionalnog uzorka, gdje prosječni broj partnera/ica iznosi 5,5 kod mladića i 3,3 kod djevojaka, na ovoj su studiji dobivene nešto manje vrijednosti (3,6 i 2,3), što je vjerojatno posljedica niže prosječne dobi ispitanika u studentskim uzorcima. Studenti i studentice u našem istraživanju ne odudaraju po broju partnera od svojih europskih kolega, što, čini se, ide u prilog tezi o trendu konvergencije seksualnog ponašanja mladih Europljana i Europljanki. To se poglavito odnosi na smanjivanje spolnih razlika u dobi pri prvom seksualnom odnosu, odnosno na postupno nestajanje distinkcije između tzv. nordijskog (egalitarnog) i mediteranskog (patrijarhalnog) obrasca. Nalazi iz ovoga istraživanja pokazali su da nema mjesta panici oko navodno razuzdanog seksualnog ponašanja mladih. Mladi, barem oni obrazovaniji, ne stupaju ranije u seksualne odnose i nemaju više seksualnih partnera nego što su ih imali prije desetak godina. Međutim, ima razloga za zabrinutost kada promotrimo razinu uporabe kondoma, elementarno znanje o seksualnom zdravlju i stavove prema seksualnim manjinama. Iako je uporaba kondoma pri prvom seksualnom odnosu znatno porasla kod mladića i djevojaka od 1998. godine, sličan trend nije zabilježen kod redovitosti uporabe kondoma (broj studenata koji uvijek koristi kondom prilikom seksualnog odnosa) i uporabe kondoma pri posljednjem odnosu. Seksualna pismenost se također nije znatno povećala iako su se pitanja uglavnom odnosila na razmjerno opće poznate činjenice (npr. zaraza HIV-om može se spriječiti cjepivom ). Naposljetku, stigmatizacija homoseksualnosti je zabrinjavajuće visoka. Prilikom tumačenja ovih rezultata važno je imati na umu da se oni ne mogu generalizirati na cjelokupnu populaciju mladih u Hrvatskoj nego samo na populaciju novoupisanih studenata Zagrebačkog sveučilišta u godinama kada je istraživanje provođeno. Osim toga, neki indikatori su bili

Nalazi iz ovoga istraživanja pokazali su da nema mjesta panici oko navodno razuzdanog seksualnog ponašanja mladih. vrlo širokog zahvata i nisu mogli dovoljno precizno mjeriti pojedina iskustva, za što je možda najbolji primjer pitanje o istospolnom seksualnom iskustvu koje je definirano kao fizički kontakt koji je izazvao seksualno uzbuđenje. Navedeni nalazi su, međutim, epidemiološki iznimno važni jer je riječ o studentskoj populaciji, odnosno o mladim osobama koje najvjerojatnije imaju više informacija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju od vršnjaka koji ne upisuju fakultet. Vjerojatno ne bismo pogriješili kada bismo zaključili da nam činjenica da se mnogi bitni aspekti seksualnog zdravlja mladih nisu značajno unaprijedili u posljednjih deset godina govori o propuštenoj prilici. Odustajanje od uvođenja seksualne edukacije u hrvatske škole samo naglašava takav zaključak. Predstavljeni nalazi preuzeti su iz rada: Landripet, I., Šević, S., Car, D., Baćak, V., Mamula, M. i A. Štulhofer (2009.) Promjene u seksualnosti mladih? Rezultati longitudinalnog istraživanja u populaciji novoupisanih studentica i studenata Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju od 1998. do 2008. godine. Tekst je trenutno u recenzentskom postupku. Reference: Milutin-Gašperov, N., Sabol, I., Halec, G., Matovina, M., Grce, M. (2007): Retrospective study of the prevalence of high-risk human papillomaviruses among Croatian women. Collegium Antropologicum, 31 (2), 89-96. Štulhofer, A., Ajduković, D., Božičević, I., Kufrin K. (2006): AIDS i mladi Hrvatska 2005. Zagreb, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Teitler, J. O. (2002): Trends in Youth Sexual Initiation and Fertility in Developed Countries: 1960-1995. The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 580 (1), 134-152. UNAIDS (2008): Report on the global AIDS epidemic. Geneve, UNAIDS

09 Kristina Duvančić, dipl. soc. rad. Otkrivanje HIV- -statusa roditelja djeci Jedno od prvih i najtežih pitanja koja muče velik broj osoba kad saznaju svoj HIV-pozitivan status je s kim i kada podijeliti tu informaciju. To je još teže roditeljima još nesamostalnog djeteta. Odluku roditelja da podijele informaciju o bolesti sa svojom djecom otežava postojeća stigma. Još uvijek postoji značajan javni strah te nepoznavanje prirode i načina prijenosa HIV-a, kao i izražen irealan strah, te je moguće da osoba čiji je serostatus poznat drugima bude diskriminirana, odbijana i stigmatizirana. Isto se može dogoditi i djeci. Kako bi se izbjegla moguća izbjegavanja i sramota vezana uz otkrivanje, većina HIV-pozitivnih roditelja odluči svoju dijagnozu držati tajnom (pogotovo ako su njihova djeca školske dobi ili mlađa). Drugima to pak predstavlja opterećenje jer se laži i čuvanje tajni kose s njihovim moralnim vrijednostima. Oni često žude za tim da otkriju svoj HIV-status te napuste svijet skrivanja i laži. Odluka o tome hoće li reći svojoj djeci od čega boluju vrlo je kompleksna i treba biti isključivo stvar samih roditelja. S jedne strane djeca trebaju biti upoznata s važnim promjenama u njihovim životima kao što je bolest jednog ili obaju roditelja jer intenzivno osjećaju kad se događa nešto što nije uobičajeno. Tišina i tajanstvenost lišavaju ih mogućnosti da s nekim podijele svoje osjećaje te postave pitanja, a cijelu situaciju mogu doživjeti puno gorom nego što ona uistinu je. Kada djeca nisu uključena u taj proces, često se osjećaju zbunjena, sama i ostavljena. Ako roditelji donesu odluku da svoj HIV-status otkriju svojim mlađim članovima, pri samom priopćavanju treba voditi računa o dobi djeteta, stupnju emocionalnog razvoja te kognitivnim sposobnostima. Djeca u dobi do pet godina ne razumiju razliku između bolesti pa će im vjerojatno najbolje pomoći najopćenitiji opis bolesti (npr. Mama / tata ima jednu infekciju. To znači da su u njenu / njegovu krv ušle neke klice zbog kojih se koji put osjeća loše, ali radi sve što joj doktori kažu da joj bude bolje.). Djeca u dobi od pet do osam godina bolje shvaćaju samu bolest. Tražit će detaljnije informacije i važno je da na njihova pitanja odgovorite. Željet će znati točno ime bolesti, što je uzrokuje, kome mogu pričati o njoj te hoće li zbog nje roditelj umrijeti ili će i dalje živjeti. Također će željeti znati mogu li se i oni sami razboljeti. Međutim, djeca u ovoj dobi još uvijek nemaju dovoljno sposobnosti da se nose s intenzitetom osjećaja povezanih uz progresivnu bolest voljene osobe. Važno je znati da mogu vjerovati da su sama kriva za loše stvari koje se događaju zbog čega se posljedično mogu osjećati krivima te povlačiti u sebe. Iako je promjena takvog načina razmišljanja teška, roditelji moraju reći djetetu da

ono nije krivo za njihovu bolest. Djeca u ovoj dobi također strahuju da će se sama razboljeti i umrijeti. Djeci koja nisu HIV-pozitivna trebat će ponovno potvrđivanje da su ona dobro. Svoj je djeci potrebno govoriti da roditelj sve radi da bude dobro i da tako bude i kasnije. Važno je što se kaže, a još važnije kako. Brižan, kontroliran ton glasa roditelja izrazit će osjećaje potpunije od konkretnih riječi. Djeca trebaju osjetiti roditeljsku toplinu i ljubav. Kako je HIV-bolest još uvijek stigmatizirajuća bolest, školsko dijete će trebati pomoć u ophođenju sa školskim kolegama, tako da možete očekivati pitanja slična ovima: Što mogu reći prijateljima? Što ako me netko pita što je s tobom? Smijem li im reći istinu? Smijem li lagati? Što točno smijem reći?... To su uistinu teška pitanja, a za djecu je vrlo korisno kad mogu otvoreno i iskreno o svojim brigama pričati s roditeljima. Djeca u dobi od devet do dvanaest godina mogu postavljati specifična pitanja o tome kako su se njihovi roditelji zarazili, uključujući pitanja o seksualnom ponašanju, upotrebi droga ili o homoseksualnosti. Ona žele odgovore i potrebne su im točne informacije, ali roditelji pritom moraju voditi računa o tome kako će se njihova djeca moći nositi s dobivenim spoznajama. Djeca mogu željeti preuzeti veću odgovornost u obitelji, ali roditelji moraju biti pažljivi te ih ne preopteretiti brojnim zadacima. Ona i dalje trebaju ljubav i podršku roditelja, a roditelji ne bi trebali očekivati podršku od djece, što im trebaju dati do znanja. Tinejdžeri trebaju znati činjenice o HIV-u, ali vjerojatno neće biti toliko nestrpljivi da ih čuju kao djeca školske dobi. Oni na stvarnost gledaju drugačije od djece mlađe od 11 godina te su za razliku od njih svjesni toga da je ne mogu samo tako promijeniti. Njima je najvažnije da negdje pripadaju, da imaju odobravanje od strane prijatelja. Oni žele izbjeći sve što bi ih moglo učiniti različitima ili što bi moglo izazvati kritiku drugih. I njima će, kao i mlađoj djeci, biti potrebna pomoć oko toga kome i što reći. Koristit će im otvorena komunikacija s roditeljima o onome što ih brine. Njihova reakcija na saznanje pozitivnog HIV-statusa uvelike će ovisiti o njihovoj osobnosti, snazi, ranjivosti, eventualnim gubicima koje su iskusili te o kvaliteti odnosa s roditeljima. Trebaju li roditelji reći svojoj djeci?

Kada razgovarati s djecom? Nije lako odrediti pravo vrijeme za razgovor s djecom o HIV-u. Vjerojatno nema savršenog trenutka. Djeca su vrlo inteligentna te će sama shvatiti da se događa nešto neuobičajeno. Ukoliko dijete zna da s vremena na vrijeme odlazite liječniku, da svakodnevno pijete lijekove, uskoro će sama tražiti objašnjenje. Ovi tajanstveni znakovi mogu za njih biti previše stresni jer će vrlo vjerojatno u glavi vrtjeti najstrašniji scenarij. Kako će vaše dijete primiti novosti? Reakcija na novosti može varirati od djeteta do djeteta. Djeca, nakon što im kažete da ste zaraženi HIV-om, mogu ali i ne moraju postavljati pitanja o vašem zdravlju. Vjerojatnije je da će izraziti brigu za to kako će vaša dijagnoza utjecati na njih. Nemojte to previše uzimati k srcu - to je u dječjoj prirodi. Njih će brinuti mogu li dobiti HIV od vas ili što će biti s njima ako se vama nešto dogodi. Kada dobiju zadovoljavajuće odgovore, počet će izražavati brigu za vašu dobrobit. Budite spremni na moguća pitanja kao na primjer: Kako ste se zarazili? Hoćete li umrijeti? Hoće li vaša dijagnoza stigmatizirati vašu djecu? Kad se roditelj sprema otkriti svoj status djeci, jedna od najvećih briga je hoće li to dovesti do njihove stigmatizacije. Jer djeca znaju biti vrlo okrutna. Roditelji najčešće brinu oko toga da će, ako njihova dijagnoze postane poznata javnosti, njihova djeca snositi neželjene posljedice. Boje se toga da će ih druga djeca zadirkivati, da će izgubiti prijatelje Ukratko, boje se da će otkrivanje HIV-dijagnoze samo otežati život njihovoj djeci. Kako će se promijeniti vaš odnos s vašom djecom? Hoće li otkrivanje dijagnoze promijeniti odnos koji imate s djecom? Neki odnosi se ne mijenjaju, neki da, a neki samo privremeno. Neka djeca mogu postati nametljiva iz straha de će se njihovim roditeljima nešto dogoditi ako ne budu stalno prisutna uz njih. Neka će djeca možda početi raditi probleme oko odlaska u školu jer neće htjeti biti odvojena od roditelja. Neka će pak postati žalosna ili će plakati; druga će postati preplašena i tjeskobna glede roditeljeva zdravlja. Neka će se djeca na roditelje ljutiti. Ako vaša djeca nisu prve osobe kojima ste otkrili svoju dijagnozu, mogu se zbog toga osjećati povrijeđenima jer im neće biti jasno zbog čega ste drugima rekli prije njih. Nažalost, nije nemoguće da se neka djeca okrenu drogi, alkoholu ili seksu kako bi dala oduška osjećajima. Djeca ponekad stvaraju distancu i buntovništvo kao čin ljutnje ili straha. Može li vaše dijete čuvati tajnu? Povjerljivost je velika briga osoba koje žive s HIV-om. Velik dio brige koji se odnosi na otkrivanje je da se rizik kršenja njihove povjerljivosti povećava sa svakom osobom kojoj o- tkriju svoj status. Stoga se uvijek nameće pitanje hoće li vaša djeca moći čuvati tajnu koju im povjerite. Jesu li vaša djeca dovoljno stara da mogu shvatiti važnost povjerljivosti? Ako mislite da neće biti u stanju čuvati vašu tajnu, možda ćete htjeti odugovlačiti s otkrivanjem sve dok ne osjetite da će moći razumjeti potrebu čuvanja te tajne za sebe. Hoće li vaš HIV status predstavljati teret vašoj djeci? Najbolje znate kakav vam teret predstavlja HIV-status, ali hoće li on biti teret i vašoj djeci ako im ga otkrijete? Ovisno o njihovoj dobi, djeca imaju vlastite probleme koji im uzrokuju stres - stres adolescenata, pritisak vršnjaka, razlikovanje ispravnog od lošeg Otkrivajući im svoj status, možete im dodatno otežati njihov stresan život. Na primjer, ako inzistirate da vaše dijete vašu dijagnozu drži kao tajnu kako bi sačuvalo vašu povjerljivost, to će mu zasigurno biti dodatni teret. Prije nego otkrijete svoj status, razmislite o tome kakav će to teret predstavljati vašoj djeci. Hoće li se moći nositi sa stresom? Pri otkrivanju HIV-dijagnoze djeci i adolescentima treba uzeti u obzir njihovu dob, psihosocijalnu zrelost, složenost obiteljskih odnosa te klinički kontekst. Ukoliko ste unatoč svim vašim strahovima i pitanjima o- sjetili da je pravo vrijeme da otkrijete svoj status, važno je da znate na koji ćete način to reći. Popričajte sa svojim liječnikom - specijalistom za HIV. On vam, kao i stručni tim, može dati neke smjernice u vezi toga kada i kako reći djeci. Razgovor započnite tek kad dovoljno upoznate svoju bolest. Vaša će vam djeca najvjerojatnije postavljati puno pitanja pa je dobro da budete spremni da na njih date točne informacije. Imajte povjerenje u sposobnosti vaše djece da se nose s novonastalim saznanjima. Djeca su najčešće čvršća od onoga kakvima ih smatramo. Osigurajte si dovoljno vremena te neometajuće okruženje za razgovor.

Jedno od prvih i najtežih pitanja koja muče velik broj osoba kad saznaju svoj HIV-pozitivan status je s kim i kada podijeliti tu informaciju. Slijedite vodstvo vašeg djeteta. Često puta dječja pitanja mogu biti dobar način održavanja konverzacije. Koristite jednostavne izraze kako bi vaše dijete što bolje razumjelo što mu govorite. Način neka bude primjeren dobi te zrelosti vašega djeteta. Češće koristite izraze HIV-pozitivan ili AIDS. Što češće čuje te izraze, dijete će se osjećati ugodnije kad ih čuje. Budite iskreni sa svojom djetetom. Ako vam je neugodno kad pričate o ovoj temi, bit će i njima. Izrazite svoje osjećaje. Obostrani osjećaji mogu biti poveznica koja će olakšati daljnju konverzaciju. Slušajte što vam djeca žele reći te ih ohrabrite da s vama podijele svoja razmišljanja i osjećaje. Očekujte različite emocije koje vaše dijete može izraziti pošto sazna da mu je roditelj bolestan. Budite spremni na to da ćete se možda morati nositi s bijesom, strahom, odbijanjem, plakanjem i sl. Pokušajte razumjeti reakcije svoga djeteta te mu pomognite da izrazi svoje emocije bez osuđivanja. Budite spremni na to da ćete razgovarati i o smrti i o umiranju. Ako vam je dijete dovoljno staro, dajte mu edukativni materijal ili ga uputite na relevantne web-stranice kako bi na miru pogledao ono što ga zanima. Ovo bi mogao biti za vaše dijete ugodniji način učenja koji bi mu mogao pomoći da bolje razumije vašu bolest. Odluka hoće li svoj HIV-status otkriti djeci ili ne trebaju donijeti samo roditelji. Ne treba je donijeti brzopleto, a prije nje svakako treba dobro razmisliti o svim pitanjima. Prije donošenja odluke svakako treba imati na umu činjenicu da prešućivanjem svoga statusa ne ugrožavate svoje dijete. Literatura: Aronstein, D. M., Thompson, B. J. (1998): HIV and Social Wok, A practitioner`s Guide. New York - London, The Harrington Park Press, An Imprint of The Haworth Press, Inc. Buch, A. (2005): Talking with Your Children about Your HIV Status or Your Children`s Status. The Well Project. Dawson, L. (1997): Should You Tell Your Children You Are Hiv Positive? Body Positive Magazine. Rizzo, V. (2008): Living With Illness Tip Sheet- Talking With Children About a Parent`s Serious Illnesst http://www.helpstartshere.org/default. aspx?pageid=54#chronic Silverio, R. (2003): To Disclose or Not to Disclose: The Dilemma Confronting Families Living with HIV/AIDS. Gay Men`s Health Crisis.

13 Ivana Crnčić, dipl. ing. Preporuke za monitoring HIV+ pacijenta U monitoringu pacijenata oboljelih od HIV-a, odnosno praćenju njihovog zdravstvenog stanja i kretanja infekcije, trebale bi se provoditi rutinski sljedeće pretrage: Količina virusa u krvi odnosno broj kopija virusa Mjerenje količine virusa u krvi može se vršiti na tri načina: PCR-metodom, bdna-metodom te NASBA-metodom. PCR-metoda koristi enzime kojima umnožava HIV u uzorku krvi. Nakon toga, kemijskom reakcijom označava se virus. Markeri se prebrojavaju i koriste kako bi izračunali količinu virusa. bdna posebnom kemikalijom boja se izabrani uzorak te se njegove čestice vežu za dijelove HIV-a. Što je svjetliji uzorak, znači da ima više virusa u uzorku. Na samom početku HIV-infekcije može dati lažno negativan rezultat zbog niske količine virusa. NASBA-metoda amplificira virusne proteine kako bi se derivirao broj kopija virusa. Različite metode daju različite rezultate na istom uzorku. Testovi su različiti pa bi se zato uvijek trebao koristiti isti kako bi se dobila što realnija slika kretanja infekcije kod određenog pacijenta. Najbolji rezultat testa koji možete dobiti je nemjerljiv. To NE ZNAČI da virusa nema u krvi, nego da ga ima premalo da bi ga test mogao detektirati. Kako se navedeni testovi sve mogu koristiti? ::: Za medicinska istraživanja u kojima je dokazano da virus nikad nije u latentnoj fazi, nego se konstantno umnaža. Mnogi pacijenti bez simptoma AIDS-a i sa visokim CD4 također su imali visok broj kopija virusa. ::: Za dijagnosticiranje, s obzirom na to da mogu otkriti virus već i samo nekoliko dana nakon infekcije. ::: Za prognoze može upozoriti na moguće pogoršanje zdravlja zbog rasta broja kopija. ::: Za prevenciju što je broj kopija viši, lakša je transmisija HIV-a. Nedavno je otkriveno da je količina virusa kod nekih pacijenata skakala iz područja nemjerljivog u područje niskog pa se opet vraćala u područje nemjerljivog. Naknadne studije dokazale su da ovi skokovi ne znače da je virus razvio rezistenciju. Treba zapamtiti da je samo 2% ukupne količine virusa u krvi. Mjerenjem broja kopija virusa u krvi ne znamo kolika je njegova količina u limfnim čvorovima, slezeni ili mozgu. Testove ne treba provoditi ukoliko je pacijent nedavno prebolio neku infekciju ili je cijepljen. CD4 Mjerenje količine CD4 T limfocita u perifernoj krvi najvažnija je laboratorijska pretraga za praćenje i liječenje HIV-pacijenata. Mjerenje CD4 je kritična mjera za: ::: određivanje kliničkog stadija HIV-infekcije ::: donošenje odluka o započinjanju HIV-terapije ::: ocjenjivanje učinkovitosti terapije ::: promjenu terapije ukoliko se pokaže potrebnim. Većina odluka vezanih uz liječenje HIV-pacijenta trebale bi se vezati uz vrijednosti CD4. Uobičajena tehnika mjerenja CD4 je protočna citometrija. Testovi rezistentnosti Testove rezistentnosti najbolje bi bilo provesti već i prije početka terapije. Ako je osoba zaražena tipom virusa koji je rezistentan na jedan od lijekova u prvoj kombinaciji, terapija će brzo prestati djelovati. Također, testove rezistentnosti trebalo bi provesti prije svake promjene terapije odnosno kombinacije lijekova. Testovi će biti točniji ako se provedu dok pacijent još koristi terapiju koja slabije djeluje nego nakon prestanka uzimanja iste.

Postoje dvije metode testiranja rezistentnosti na lijekove: genotipski testovi koji traže specifične promjene ili mutacije na reverznoj transkriptazi ili proteazi HIV-a, koje su povezane s rezistencijom na antiretrovirusne lijekove fenotipski testovi koji mjere koncentraciju određenog lijeka potrebnu za usporavanje replikacije virusa. Kad počne razvoj rezistentnosti na određeni lijek, puno će veće količine biti potrebne za zaustavljanje razvoja virusa. Oba testa imaju svoje prednosti i nedostatke i za sada se nijedan nije pokazao korisnijim od drugog. ::: GENOTIPSKI TESTOVI Prednost genotipskih testova je relativno brz pristup rezultatima, već nakon 4-5 dana, jeftiniji su od fenotipskih, potrebna tehnologija relativno je jednostavna, nije potrebna posebna obuka osoblja te pretkazuju fenotipske promjene s obzirom na to da do genotipskih dolazi prije. Nedostatak genotipskih testova je što daju neizravne mjere rezistentnosti, zahtijevaju vrlo složenu interpretaciju, manje su osjetljivi na neke podtipove HIV-a, ne mogu se primijeniti kod broja kopija manjeg od 1000 te ne mogu otkriti rezistentne viruse koji čine manje od 10 do 20% uzorka. ::: FENOTIPSKI TESTOVI Prednost fenotipskih testova je što izravno mjere osjetljivost virusa na lijek i relativno se lako interpretiraju. Nedostatak je što dobivanje rezultata dugo traje, 2-3 tjedna, skuplji su, zahtijevaju složenu laboratorijsku opremu, manje su osjetljivi na neke podtipove HIV-a, ne mogu se primijeniti kod broja kopija manjeg od 1000 te ne mogu otkriti rezistentne viruse koji čine manje od 10 do 20% uzorka. Kada je primijećeno slabo djelovanje lijekova, osim rezistentnosti, treba pripaziti i na: propuštene doze, slabu apsorpciju te interakcije s drugim lijekovima. Praćenje koncentracije lijeka tijekom terapije Praćenje koncentracije lijeka tijekom terapije (individualizacija terapije, TDM = therapeutic drug monitoring) je postupak određivanja koncentracije lijeka u krvi na temelju koje se pristupa individualnom doziranju (doza, učestalost, formulacije). Individualno doziranje osigurava maksimalnu učinkovitost primijenjene terapije i svodi toksične učinke na najmanju moguću mjeru. Većina lijekova ima široki

spektar u kojem djeluje. Svaka osoba apsorbira, metabolizira, iskorištava i eliminira lijekove na drukčiji način, što ovisi o dobi, općem stanju, genetskoj predispoziciji i interakciji s drugim lijekovima. Potrebna količina lijeka može se mijenjati kroz vrijeme i varirati iz dana u dan. Danas je moguće provesti analize za veliki broj lijekova koji su prisutni na tržištu. U slučaju HIV-a bilo bi dobro provesti ovu metodu kod djece i trudnica. HLAB*5701 genetičko testiranje Liječnici često oklijevaju u prepisivanju terapije abacavirom zbog rizika od reakcija hipersenzitivnosti koje se javljaju u 3-8% slučajeva te se manifestiraju u vidu osipa, povišene temperature, probavnim tegobama ili tegobama respiratornog sustava. Pri uočavanju bilo kojeg od ovih simptoma potrebno je odmah prekinuti s terapijom. U proteklih nekoliko godina potvrđeno je da je specifična humana genetska varijacija HLA-B* 5071 povezana s podložnosti preosjetljivosti na abacavir. Također je ustanovljeno da genetski test za HLA-B* 5071 vrlo precizno predviđa koji su pacijenti pod rizikom. Određivanje tropizma Kad se HIV pričvrsti za CD4 stanicu koju će inficirati, koristi koreceptore na površini stanice. U slučaju HIV-a riječ je o CCR5 ili CXCR4 molekulama. Obično virus koristi jedan od koreceptora, no ima slučajeva i kada koristi oba. Prema koreceptorima koje koriste, virusi se nazivaju CCR5 tropic ili R5 tropic u slučaju da koriste CCR5, CXCR4 tropic ili X4 tropic u slučaju da koriste CXCR4 koreceptore ili mješoviti, u slučaju da koriste oba. Vađenje krvi i Framingham score Framingham score predviđa vjerojatnost razvitka kronične srčane bolesti u sljedećih 10 godina. Koristeći vrijednosti kolesterola i krvnog tlaka te informacije u dobi, mogućem dijabetesu ili pušenju, može se predvidjeti apsolutni rizik srčanog udara ili smrti od srčane bolesti u narednih 10 godina. Svaka osoba može i sama izračunati svoj rizik, a dobro je i da zna svoje vrijednosti kolesterola u krvi i krvnog tlaka. Redovito vađenje krvi te kontroliranje svih važnih vrijednosti potrebno je svakih nekoliko mjeseci.

Članak iz Slobodne Dalmacije objavljen 08. 06. 2009.

19 Prenosimo BBC NEWS: NHS omogućio testiranje na HIV putem uzorka sline Testiranje uzorka sline u svrhu otkrivanja zaraze HIV-om postalo je po prvi put u Velikoj Britaniji dostupno na teret londonskog sustava Nacionalne zdravstvene službe (NHS - National Health Service). Test se temelji na uzimanju uzorka sline u svrhu dokazivanja prisutnosti HIV antitijela. Uzorak se uzima povlačenjem pamučnog jastučića test uređaja s vanjske strane gornje i donje desni. Stručnjaci NHS sustava klinika Barts and the London se nadaju da će izostanak potrebe davanja uzorka krvi i ubrzanje postupka dobijanja rezultata testiranja na koje se do sada čekalo i do tjedan dana povećati broj osoba zainteresiranih za testiranje na HIV. Velika Britanija ima najveći broj novozaraženih osoba HIVom u zapadnoj europi. U 2007. godini registrirano je više od 7.700 novozaraženih HIV-om. Muška homoseksualna populacija čini 41% svih novozaraženih no bilježi se i veliki broj novozaraženih među heteroseksualcima. Navedene brojke ne obuhvaćaju čak trećinu svih zaraženih osoba za koje se pretpostavlja da nisu svjesne svoje zaraženosti virusom. Testovi sline nisu novost. Oni su već duže vrijeme široko dostupni korisnicima u Sjedinjenim Američkim Državama. Testovi sline za kućnu uporabu zabranjeni su u Velikoj Britaniji zbog nemogućnosti pružanja odgovarajućeg savjetovanja u sklopu testiranja, ali je sustav bolnica Barts prvi ponudio testiranje na HIV obriskom desni na teret Nacionalne zdravstvene službe (NHS) omogućujući korisnicima gotovo istodobno dobivanje rezultata testiranja. Od ožujka do svibnja u sustavu londonskih klinika testirano je 200 ljudi, a u budućnosti se očekuje testiranje oko 250 ljudi mjesečno. Testovi su također dostupni u Outreach centrima, a stručnjaci za spolno zdravlje sustava se nadaju otpočeti testiranja i u noćnim klubovima. Merle Symonds, šef službe za savjetovanje o spolnom zdravlju londonskog NHS sustava komentirao je: U ovoj je zemlji važno shvatiti kako je zaraženost HIV-om stanje koje je moguće dugotrajno liječiti kao i dijabetes. Kako ta poruka još uvijek nije dovoljno snažno odaslana, oko HIV-a i dalje postoji stigma koja postepeno ipak slabi. Bolest je neophodno otkriti što ranije, prije pojave prvih simptoma. Nadamo se da će jednostavan, pouzdan i jasan test sline poput novouvedenog ohrabriti veći broj ljudi na testiranje kako bi utvrdili jesu li zaraženi HIV-om. Što prije saznaju svoj status zaraženosti to bolje. Lisa Power iz HIV dobrotvorne udruge Terrence Higgins koja je također ponudila testiranje na HIV putem uzorka sline navodi kako je jedan od ključnih problema u Velikoj Britaniji bio neznanje nosioca virusa o zaraženosti HIV-om i nastavlja: To je opasnost za njihovo zdravlje, ali i zdravlje drugih osoba na koje mogu prenjeti virus, a da toga nisu svjesni. Sve što može pridonjeti povećanju broja testiranih osoba je dobrodošlo te smatramo da je ono što je Barts započeo izvrsno. Ljudi moraju znati da ukoliko im HIV bude dijagnosticiran u 30-im godinama te se podvrgnu programu liječenja NHS-a, mogu živjeti do svojih 70-ih. Naravno, mogu imati određene zdravstvene probleme, ali otkrivanje bolesti danas više ne znači smrtnu presudu, štoviše danas smo daleko od toga. Izvor: BBC NEWS http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/8060172.stm Objavljeno: 20. 05. 2009.; 23:12:53 GMT BBC MMIX

Članak iz Nacionala objavljen 12. 5. 2009.

Živjeti s AIDS-om u Hrvatskoj

30 Tomislav Beganović Kretanje HIV/ AIDS-a u San Franciscu Osobe oboljele od AIDS-a Kako smo u prošlom biltenu HIV/AIDS INFO rekli, San Francisco i država Kalifornija spada na drugo mjesto po stopi slučajeva AIDS-a u Sjedinjenih Američkim Državama. Nadgledavanje kretanje HIV/AIDS-a u San Franciscu proveden je kroz različite metode i evaluacije na državnom nivou. Od samog početka epidemije do kraja 2007. godine 27 592 stanovnika San Francisca oboljelo je od AIDS-a, što čini oko 19% od cjelokupnog broja slučajeva AIDS-a u Kaliforniji i 3% od cjelokupnog broja prijavljenih slučajeva na području SAD-a. Do kraja 2006. San Francisco zauzimao

je visoko treće mjesto među top 10 gradova s najvećim brojem slučajeva AIDS-a na području SAD-a, dok kod postotka povećanja AIDS-a zauzima tek 12. mjesto. U usporedbi s ostalim prijavljenim slučajevima AIDS-a u Kaliforniji i SAD-u u cjelini, najviše slučajeva AIDS-a zabilježeno je kod muške, bijele, MSM i MSM IDU populacije. Kretanje AIDS-a među populacijom Slučajevi AIDS-a u San Franciscu javljaju se pretežno među bijelom populacijom, ali taj je broj u padu posljednjih deset godina. Broj afroameričkih slučajeva AIDS-a također je u padu od 1998., te je od tada do danas na istoj niskoj razini. Latino populacija pokazuje lagan porast do 2003. godine, ali nakon toga je također u opadanju. Najveći pad slučajeva AIDS-a od 1998. zabilježen je kod afroameričke populacije sve do 2004., te se u razdoblju od 2004. do 2006. našao na niskoj kontinuiranoj razini. Slučajevi AIDS-a kod latino populacije među muškarcima od 2003. je u povećanju (181 slučaj na 100 000 stanovnika). Nakon toga, lagano je u padu, i tako do kraja 2007., kada su kod te populacije zabilježena 64 nova slučaja na 100 000 stanovnika. Ono bitno je da se do kraja 2007. novi slučajevi AIDS-a smanjuju, i to na 129 slučaja među afroameričkom populacijom i 95 slučaja među bijelom populacijom na 100 000 stanovnika. Među ženama broj slučajeva AIDS-a je mnogo manji nego među muškom populacijom. Za vrijeme trajanja epidemije broj među ženskom populacijom je u velikom nesrazmjeru. Najveći broj slučajeva AIDS-a je među afroameričkom ženskom populacijom. Tijekom 1998. broj doseže čak do 89 slučajeva na 100 000 stanovnika, dok primjerice u istoj godini broj bjelkinja s AIDS-om je 10 na 100 000 stanovnika, te oko 4 prijavljenih slučajeva AIDS-a među latino ženskom populacijom. Od 1998. broj novih slučajeva AIDS-a među ženama u svim populacijama je u padu. Tako je krajem 2007. zabilježeno oko 44 nova slučaja među afroameričkom, 2 među bijelom i 2 među latino ženskom populacijom na 100 000 stanovnika. Kretanje AIDS-a među načinima prijenosa infekcije Najveći broj slučajeva AIDS-a je u MSM muškoj populaciji. Broj slučajeva je u velikom padu u razdoblju od 1998. do 2007. godine. U 2007. od 70% slučajeva AIDS-a su MSMpopulacija, 15% su MSM IDU, dok je samo 9% hetero muška poplacija. Među ženskom populacijom vodeća populacija je između IDU, slijedi je heteroseksualni put prijenosa. Od 1998. broj novih slučajeva AIDS-a u IDU-populaciji naglo pada sve do 2007. kada vodeću ulogu u razvoju AIDS-a među svim načinima prijenosa u ženskoj populaciji preuzima heteroseksualni način prijenosa. Najveći postotak i broj slučajeva AIDS-a u svim populacijama je u dobi između 30 i 39 godina starosti. Broj novih slučajeva AIDS-a dijagnosticiranih svake godine među stanovnicima San Francisca dosegao je svoj vrhunac 1992. i od tada je u laganom padu. Smrtni slučajevi među oboljelima od AIDS-a dosegao je svoj vrhunac u razdoblju od 1992. do 1995., a nakon tog razdoblja je u padu. Najveći pad smrtnosti je u razdoblju koji je slijedio od 1995. do 1997. i to nakon uvođenja kombinacija antiretrovirusne terapije. Broj smrtnosti najniži je bio u razdoblju od 2001. do 2005. godine. Na kašnjenja u izvještavanju utječe broj slučajeva i smrtnosti za svaku godinu. Stoga bi brojka smrtnosti slučajeva za 2006. i 2007. u sljedećim izvještajima mogla biti povećana. Do kraja 2007. bilo je oko 8980 stanovnika SAD-a koji žive s AIDS-om.

Tablica 2. Ukupan broj slučajeva AIDS-a po spolu, rasi, seksualnom opredjeljenju dijagnosticiranih do kraja 2007.

Osobe koje žive s HIV/AIDS-om Za područje San Francisca prijenos HIV-a različit je među pojedinim kategorijama. Veliku ulogu u prijenosu igra rasa / entitet i dob pojedinih slučajeva među svim spolovima. Primjerice, MSM-populacija je vodeća u svim etničkim i rasnim populacijama. U afroameričkoj populaciji, među muškom populacijom, drugo mjesto zauzimaju IDU, također MSM IDU je na vrlo visokom drugom mjestu ukupno gledajući kretanje HIV/AIDS-a na ovom području. Ukupno, manje od 2% osoba s AIDS-om dobila su HIV heteroseksualnim putem ili preko transfuzije krvi i / ili drugih krvnih pripravaka. Među ženskom populacijom s razvijenim AIDS-om najčešći je ukupan broj među bjelkinjama, slijede afroamerikanke i latine, a najčešći put prijenosa je IDU i heteroseksualni. Među azijskom populacijom najčešći put prijenosa je heteroseksualni (41%), zatim slijedi IDU (33%) i prijenos preko transfuzije (oko 17%). IDU-prijenos prevladava među muškom populacijom i ženskom transgender populacijom. 58% u bijele, 67% u afroameričke i 45% latino transgender populacije su IDU korisnici droga. Što se tiče kretanja HIV-infekcije na ovom području, priča je malo drugačija. Broj novoprijavljenih slučajeva HIV-infekcije u opadanju je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Mali broj možda je isto tako rezultat u kašnjenju prijave prilikom provođenja evidencije novooboljelih od HIV-infekcije. Usprkos tomu, karakteristike osoba novooboljelih od HIV-infekcije ostaje relativno stabilno, ali najveći broj slučajeva zabilježen je u bijeloj populaciji, muškoj, u dobi od 25 do 49 godina starosti, MSM-orijentacije. Tablica 3. Karakteristike osoba novooboljelih od HIV-infekcije u razdoblju od 2003. do 2007. godine.

Karakteristike osoba koje žive s HIV/AIDS-om na području San Francisca bitno se razlikuju na državnoj i nacionalnoj razini. Slično demografskoj strukturi slučajeva AIDS-a u ovom gradu, osobe koje žive s HIV-infekcijom najčešće su muškarci, bijelci, MSM. Nadalje, veliki razmjer između osoba koje žive s HIV/AIDS-om u Kaliforniji u usporedbi sa SAD-om je među ženama i to među afroameričkom i latino populacijom. Heteroseksualni kontakt i IDU također je sličan na području Kalifornije kao i na cijelom teritoriju SAD-a. Broj osoba koje žive HIV/AIDS-om koji su prijavljeni u Zavod za javno zdravstvo San Francisca u povećanju je od 2002., kada je prijavljeno 13 649 osoba, do 2007., kada je ukupno prijavljeno 15 470 osoba. Praznina između procjene i prijavljenih slučajeva veoma je mala, što upućuje na dobru proporciju između osoba koje još ne znaju da su HIV-oboljele i onih koji još ne primaju antiretrovirusnu terapiju. Nadalje, izvještavanje o HIV-slučajevima je nepotpuna, posebno zbog onih koji su dijagnosticirani u ranijoj fazi. No, prijava novih slučajeva je specifična jer uključuje samo osobe koje su dijagnosticirane HIV/AIDS-om i koje su stanovnici ovog područja u vremenu otkrivanja njihovog statusa. Osobe koje su došle iz drugih krajeva u ovaj grad i koje primaju terapiju nisu uključene u izvještaje bilo koje vrste vezane uz kretanje HIV/AIDS-a. Tablica 3. Broj osoba koje žive s HIV/AIDS-om u razdoblju od 2003. do 2007. godine

Članak iz Slobodne Dalmacije objavljen 30. 3. 2009.

39 Ivana Crnčić, dipl. ing. Nacionalna kampanja testiranja na HIV HUHIV & RAMIREZ SEDAM Iako Hrvatska još uvijek spada u zemlje s niskom prevalencijom HIV-a, odnosno među one u kojima je broj oboljelih još uvijek manji od 1% ukupne populacije, poprilično je zabrinjavajuća činjenica da manje od 1% spolno aktivne populacije zna svoj status te da velik broj novooboljelih spada u mlađu populaciju. Problem HIV-a još uvijek se nedovoljno ozbiljno doživljava, mnogi ga još uvijek doživljavaju kao problem nekih drugih rasa, zemalja i kontinenata, pa se stoga i vrlo teško i rijetko odlučuju na testiranje. Zbog svih tih razloga smatrali smo da je potrebno što češće i što bolje promicati besplatno, dobrovoljno i anonimno testiranje te pokrenuti Nacionalnu kampanju testiranja na HIV, što smo u suradnji s grupom Ramirez i učinili. Pjesma SEDAM tekstopisca i pjevača Aljoše Šerića govori o samom iskustvu testiranja na HIV te čekanja rezultata. Pjesma SEDAM tekstopisca i pjevača Aljoše Šerića govori o samom iskustvu testiranja na HIV te čekanja rezultata, koji su se nekad čekali duže od današnja dva dana, kako bi upozorila na ovaj nužan oblik odgovornosti prema sebi i društvu u cjelini. Cijelu priču podržao je i Darko Drinovac, koji je režirao televizijski spot, te glumac Luka Petrušić, koji je odglumio glavnu ulogu. Promocija akcije i predstavljanje spota najavljeno je na svim programima hrvatske televizije te u emisijama Dobro jutro, Hrvatska, Hrvatska uživo te Svakodnevica, a održano u Avenue Mallu u ožujku. Akcija je nastavljena i na promociji novoga albuma grupe Ramirez, koncertu održanom u Teatru ITD, gdje je mladima podijeljen veliki broj brošura, te u sklopu Queer Zagreb festivala na kojem je podijeljeno oko 10 000 različitih tiskanih izdanja te kondoma. Ovim aktivnostima željeli smo se obratiti mladima, ali i općoj populaciji i osvijestiti ih o postojanju HIV-a i ostalih spolnoprenosivih bolesti te ih u ove ljetne mjesece navesti na što odgovornije ponašanje te testiranje.

41 Tatjana Nemeth Blažić, dr. med. Rezultati edukativne računalne igre Stop HIV/ AIDS znanje pobjeđuje! U prošlom broju mogli ste pročitati o interaktivnoj edukativnoj online računalnoj igri Stop HIV/AIDS znanje pobjeđuje! koju je Hrvatski zavod za javno zdravstvo pokrenuo početkom siječnja 2009. godine na portalu zdravlje.hr, a sada ću ukratko prikazati rezultate. Da se podsjetimo, igra je izrađena u okviru preventivnog Programa rada centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno testiranje na HIV, čiju je realizaciju sufinanciralo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske, a prema predloženom scenariju izradila tvrtka Info izlog d.o.o. Postavljanjem igre na zdravstveni portal zdravlje.hr predstavili smo sadržaj o HIV-infekciji i AIDS-u kroz igru u svrhu edukacije javnosti o rizicima i načinima zaštite od HIVinfekcije, ali i drugih spolno prenosivih bolesti. Putem igre javnost se može i informirati o centrima u kojima se može ostvariti dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje na HIV. Igra je osim na zdravlje.hr objavljena i na sljedećim webportalima: Osim edukativnog, igra ima i nagradni karakter. Najuspješniji sudionici mogu osvojiti prigodne nagrade (majice, trakice za mobitel, olovke i sl.). Ipak, primarni cilj igre je kroz zabavan način pružiti sudionicima pristup informacijama kojima će steći znanje i povećati svijest o brizi za svoje zdravlje. U vremenu kada nagradna igra nije aktivna, igri se može pristupiti ali bez mogućnosti osvajanja nagrada. Do sada smo dva puta proveli nagradni natječaj: od 1. siječnja do 9. veljače 2009. godine kada su nagrade osiguravali HUHIV - Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske. Rezultate s imenima dobitnika možete vidjeti na www. zdravlje.hr/clanak.php?id=13434. Od 1. lipnja 2009. godine sudionici po drugi put mogu sudjelovati u nagradnoj igri. Sponzor je SSSL International, Durex, Croatia Representative Office. Trideset najuspješnijih osvojit će majice, a nagradna igra još uvijek traje. Slika 1. Prikaz posjeta računalnoj igri Stop HIV/AIDS znanje pobjeđuje! na zdravstvenom portalu www.zdravlje. hr po mjesecima u razdoblju od 1.1.2009. do 19.6.2009. godine (N=1619) Prema rezultatima web-statistike, na stranicama računalne igre u razdoblju od 1. siječnja do 19. lipnja 2009. godine zabilježeno je 1619 posjeta, a 1281 osoba posjetilo je te stranice, što čini prosječno 200 pojedinačnh posjeta mjesečno. Od svih zabilježenih posjeta, oko 14% se odnosilo na korisnike izvan Hrvatske. U grafičkom prikazu broja korisnika po mjesecima možemo vidjeti porast broja posjeta na početku i na kraju promatranog razdoblja, što se može objasniti povećanim interesom korisnika za igru u vrijeme kada postoji i mogućnost nagrađivanja. (Slika 1.). Igri možete pristupiti na adresi: www.zdravlje.hr/clanak. php?id=13401 www.knjigice.com www.javno.hr www.aids.hr www.huhiv.hr www.plivazdravlje.hr

43 HIV / AIDS kutak Što je AIDS i otkuda se pojavio? AIDS je engleska kratica za Acquired Immunodeficiency Syndrome, što znači sindrom stečenoga nedostatka imuniteta (otpornosti). SIDA je francuska kratica koja u prijevodu znači isto - sindrom znači da postoji skup određenih znakova bolesti, stečeno znači da je to stanje koje se dobiva tijekom života, za razliku od prirođenih stanja, a imunodeficijencija (nedostatna otpornost) ukazuje na pojavu oštećenja obrambenih snaga, imunološkog sustava. Prema tome, AIDS je stanje u kojem je došlo do takvog slabljenja imuniteta da se javljaju određene bolesti koje inače u imunološki zdravih ljudi ne viđamo. Suvremena povijest AIDS-a počinje objavljivanjem rada o učestalom pojavljivanju neobičnih infekcija u homoseksualaca u SAD-u 1981. godine. Postoje mnoge teorije o podrijetlu AIDS-a, no niti jedna do sada nije znanstveno potvrđena. Moguće je da je HIV prisutan u svijetu već desetljećima ili čak stoljećima u obliku u kojem ne uzrokuje nikakvu bolest, te da se tek nedavno promijenio u uzročnika bolesti. Pitanje podrijetla HIV-a od znanstvenog je interesa. No, važnije od toga su sljedeće činjenice: HIV-bolest bit će dio naše svagdašnjice sljedećih desetljeća čak i u slučaju brzoga pronalaska lijeka ili cjepiva; danas postoji mogućnost da se osobnim, socijalnim, nacionalnim i međunarodnim mjerama spriječi širenje HIV-a. Osnovne činjenice o HIV-bolesti HIV se nalazi u krvi, spermi i vaginalnom sekretu zaražene osobe u količini dovoljnoj da zarazi druge osobe. Ako tijekom spolnog odnosa dođe do kontakta sluznice (npr. sluznice rodnice, penisa, rektuma ili sluznice usne šupljine) s krvi, spermom te cervikalnim i vaginalnim sekretom zaražene osobe, moguć je prijenos HIV-a. Infekcija se na taj način može prenijeti s muškarca na ženu i sa žene na muškarca, kao i izmedu muškaraca u homoseksualnom odnosu. Drugi važan put prijenosa je preko krvi. Najčešće je riječ o intravenskim ovisnicima koji upotrebljavaju zajednički pribor (igle i šprice) za ubrizgavanje droge. Mogućnost zaraze putem transfuzije krvi i krvnih derivata danas je u zemljama gdje se rutinski testiraju darivatelji krvi i plazme gotovo nemoguća. Prijenos HIV-a moguć je presađivanjem organa i umjetnom oplodnjom, no testiranjem darivatelja organa i sperme taj rizik praktično više ne postoji. Ako zdravstveni radnici nepažljivo rukuju iglama pa se ubodu na iglu koja je prethodno rabljena u zaraženih bolesnika, može također doći do zaraze HIV-om. Treći put prenošenja je tijekom trudnoće, kada se sa zaražene majke infekcija prenosi na dijete. Smatra se da do prijenosa infekcije najčešće dolazi pri kraju trudnoće i tijekom porođaja, no opisane su i infekcije preko majčinoga mlijeka. Kojim se putem HIV ne prenosi? HIV-bolest je kronični progresivni proces koji počinje ulaskom virusa humane imunodeficijencije (HIV) u krvotok te tijekom vremena dolazi do postupnog uništavanja imunološkoga sustava. AIDS/ SIDA se javlja u uznapredovaloj i završnoj fazi HIV-bolesti. AIDS je uzrokovan HIV-om. HIV-bolest je zarazna bolest te neizlječiva - djelotvornga cjepiva zasad nema. Od trenutka zaraze HIV-om do nastupa AIDS-a prođe u prosjeku 10 godina. Osoba zaražena HIV-om obično se ne osjeća bolesnom i godinama nema simptome pa može, ne znajući da je zaražena, širiti infekciju. Kako se prenosi HIV? Tri su glavna puta prenošenja infekcije: spolni, preko krvi i u tijeku trudnoće i porođaja s majke na dijete. ::: Ne prenosi se rukovanjem, grljenjem i drugim uobičajenim međuljudskim kontaktima. ::: Ne prenosi se kontaktom s predmetima kao što su javne telefonske govornice, novac, ručke u vlaku, tramvaju ili autobusu. ::: Ne prenosi se korištenjem javnih zahoda, bazena ili sauna. ::: Ne prenosi se preko posuda za jelo, čaša, ručnika, posteljine. ::: Ne prenosi se šmrcanjem, kašljucanjem i kihanjem. ::: Ne prenosi se uobičajenim pregledom kod liječnika niti uobičajenim pregledom i popravkom zubi kod stomatologa. ::: Ne prenosi se putem domaćih životinja (preko psa, mačke). ::: Ne prenosi se ubodom insekta. ::: Ne prenosi se darivanjem krvi. ::: Ne prenosi se tijekom uobičajene njege oboljeloga od AIDS-a.

Popis centara za HIV savjetovanje i testiranje ZAGREB Referentni centar za HIV/AIDS, Klinika za infektivne bolesti «Dr. Fran Mihaljević» Mirogojska 8, Zagreb Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 15,30 do 19,00 sati i prva subota u mjesecu od 10 do 13 sati Telefon: 01/4678 243 Hrvatski zavod za javno zdravstvo Rockefellerova 7, Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti - Savjetovalište za HIV/AIDS, Rockefellerova 12 Radno vrijeme: utorkom i četvrtkom od 16 do 19 sati i svaka druga (parna) subota od 10 do 12 sati Telefon: 01/ 4863 237 Info telefon (od ponedjeljka do petka): 01/ 4683 004 ili 01/ 4683 005 DUBROVNIK Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije Branitelja Dubrovnika 41 Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 16 do 18 sati Telefon: 020/341 082, 020/341 000 KORČULA Plokata bb, Korčula Radno vrijeme: utorkom od 11 do 13 sati OSIJEK Zavod za javno zdravstvo Osiječko-baranjske županije Franje Krežme 1 Radno vrijeme: ponedjeljkom od 7 do 16 sati, od utorka do četvrtka od 7 do 15 sati Telefon: 031/225 711 i 031/225 717 PULA Zavod za javno zdravstvo Istarske županije Nazorova 23 Radno vrijeme: ponedeljkom i četvrtkom od 15 do 17 sati Telefon: 052/529 017 i 052/529 046 RIJEKA Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, Epidemiološki odjel Krešimirova 52a, Rijeka Radno vrijeme: srijedom od 12 do 17 sati, ponedjeljkom i četvrtkom od 12 do 15 sati Telefon: 051/358 798 ili 098/369 844 SLAVONSKI BROD Zavod za javno zdravstvo Brodsko-posavske županije, V. Nazora bb Radno vrijeme: utorak i četvrtak od 15 do 16 sati Telefon: 035/ 447-228 SPLIT Zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, Služba za epidemiologiju, Ambulanta za AIDS, Vukovarska 46 Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 8 do 15 sati Telefon: 021/ 539 824, 091/ 88 03 513 Udruga HELP, Mihovilova širina 1, Split Radno vrijeme: ponedjeljak i četvrtak od 15 do 17 sati Telefon: 021/ 346 664 ZADAR Zavod za javno zdravstvo Zadar, Kolovare 2 Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 9 do 11 sati Telefon: 023/300-841 Ulica Don Ive Prodana 12 (kod crkve sv. Šime) Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 16 do 18 sati Telefon: 023/318-152 izdavač broj žiro-računa kod PBZ-a naklada glavna urednica uredništvo stručni suradnici lektor dizajn tisak ovaj broj biltena financira Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a, HUHIV Medveščak 9, 10000 Zagreb T. 01/ 4666655, 4669 042, F. 01/ 4666655, M. 091 3377113 HIV SOS TEL: 0800 448 767 E. info@huhiv.hr, huhiv@huhiv.hr www.huhiv.hr 2340009-1100195705 10000 primjeraka (bilten izlazi četiri puta godišnje) Ivana Crnčić, dipl. ing. Vlatka Matković, prof. defektolog Tomislav Beganović Kristina Duvančić, dipl. soc. rad Dragan Miličić Željana Mićić Josip Begovac, prof. dr. sc. Snježana Židovec Lepej, dr. sc. Šime Zekan, dr. med. Tihana Kniewald, dr. med. Vlasta Hiršl Hećej, mr. sc. dr Nada Radin, dr. med. Rok Čivljak, dr. med. Ivica Pavić, doc. dr. Tomislav Maretić, prim. dr. Duška Grgić, dr. med. Dragutin Ptiček, dr. med. Maja Harambašić, dr. sc. Siniša Zovko, dr. med. Iva Jovović, dipl. soc. rad. Dejan Travica Tomislav Vurušić Mario Puljiz Nevenka Mardešić, dr. sc, Davorka Lukas, dr. med. Miroslav Lisić, dr. med. Branko Kolarić, dr. med. Vlaho Brailo, dr. stom. Kornelija Gedike, vms. Slavko Sakoman, prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer, prof. dr. sc. Mario Poljak, prof. dr. sc. Natalija Domljanović, dipl. ing. med. biokem. Ante Ivančić, dr. med. Irena Hrstić, dr. med., dr. sc. Maja Drašković, dr. med. Vanja Mrša, mr.ph Zoran Gardašanić, dr.med. Sanja Macan Galetović, dr.med. Adriana Vince, doc. dr. sc. Vitomir Burek, prof. dr. Tatjana Nemeth Blažić, dr. med. Ana Planinić, dipl. ing. Valerio Baćak, mr.sc Lejla Bosak, dr. med., MBA Jasmina Sočo Rafaela Dražić Kerschoffset, Zagreb Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva - institucija koja financira institucionalnu potporu stabilizaciji i / ili razvoju Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a