OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA

Transcription

1 NIKOLA ANIĆ DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU ( ) OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA Knjiga I.

2 Nakladnik Udruga antifaista Dubrovnik Biblioteka Da se ne zaboravi Recenzenti prof. dr. sc. Mladenko Colić dr. sc. Petar Damjanović prof. dr. sc. Ivo Goldstein Ivica Kukoč, bivi general - pukovnik Urednik, lektor i korektor dr. sc. Nikola Tolja Prijevod Kate Bagoje, prof. Naslovnica Frano Krinić: Borac na strai Spomenik na Trgu oruja u Dubrovniku posvećen palim antifaističkim borcima. (Vandalski je sruen 1992.) Kompjutorska obrada i tisak Tiskara Alfa-2, Dubrovnik Naklada 300 primjeraka ISBN

3 NIKOLA ANIĆ DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU ( ) OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA Knjiga I. Dubrovnik, 2013.

4 CIP Katalogizacija u publikaciji Znanstvena knjinica Dubrovnik UDK 94(497.5 Dubrovnik)1941/1945 ANIĆ, Nikola Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu : ( ) / Nikola Anić. Dubrovnik : Udruga antifaista, sv. : ilustr. ; 30 cm. (Biblioteka Da se ne zaboravi) ISBN (cjelina) Knj. 1 : Od okupacije do oslobođenja / <prijevod <saetka> Kate Bagoje> str Bibliogra ja : str ; bibliografske biljeke uz tekst. Summary. Kazalo. ISBN

5 RIJEČ UREDNIKA Teko je i nezahvalno za tisak prirediti rukopis i biti urednikom knjige umrlog autora. Isključivo radi toga jer urednički posao zahtijeva tijesnu suradnju s autorom. To, dakako, podrazumijeva da autor prihvati (ili ne prihvati) urednikove sugestije pri oblikovanju knjige. U slučaju umrlog autora urednik osobno preuzima svu brigu i odgovornost za preoblikovanje rukopisa u buduću knjigu. Prihvaćajući se ovoga posla, od nakladnika sam preuzeo na CD-u snimljen rukopis i popriličan sveanj preslikanih priloga i fotogra ja. U odnosu na prateće sadraje tekst je bio nekompletiran (nije bilo nikakvih dodataka, pa čak ni popisa izvora i literature). Tekst je bio tiskan pisaćim strojem, dakle bez mogućnosti uporabe različite vrste i kvalitete slova (kako to danas omogućava kompjutorska obrada teksta), osim to su neka osobna imena i pojedini kraći dijelovi teksta koje je autor elio naglasiti bili podcrtani. Sam po sebi tekst je bio nabijen, vizualno jednobrazan, neprozračen, stilski nekorektan, nagomilan brojevima i osobnim imenima, neadekvatno označen kroz poglavlja i potpoglavlja itd. Da bi od takva rukopisa nastala kvalitetna knjiga, morao sam poduzeti sljedeće uredničke, lektorske i korektorske intervencije (budući da sam se prihvatio ne samo uredničkih, nego također lektorskih i korektorslih poslova): 1. Budući da mi je to kompjutorska obrada teksta omogućavala, izvrio sam vizualizaciju i označavanje poglavlja i potpoglavlja onako kako to zahtijeva znanstveno tivo, to predstavljena građa i način njezine obrade po svojoj naravi i jest. Istovremeno sam vrio vizualno prozračivanje teksta koji je, kako rekoh, bio zbijen i nagomilan. Nazive četiriju glava knjige (kako ih je autor de nirao) nisam mijenjao, ali sam bio primoran intervenirati u jezičnu formulaciju nekih poglavlja i potpoglavlja (naslova i podnaslova) kako ih je autor bio označio. Negdje je bila potrebna samo jezična preinaka, dok je naslove manjeg broja poglavlja i potpoglavlja trebalo preformulirati jer nisu korespondirali s tekstom koji je slijedio. (Naprimjer jedno poglavlje bilo je naslovljeno: Neto o Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), to je sasvim neodređeno i općenito, a u tekstu se konkretno govori o raskolu u dubrovačkom HSS-u na kom okupacije Grada 1941, tj. o tomu kako se većina dubrovačkog rukovodstva HSS-a sta vila u slubu okupatora, dok je manjina (zajedno s većinom običnog članstva) pristupila NOP-u. Da bi naslov korespondirao s tekstom, preformulirao sam u: Odnos Hrvatske seljačke stranke prema okupatorima i NOP-u. Iz istih razloga izmijenio sam naslov knjige. Autor ju je bio naslovio kao OKUPACIJA I RATNI ZLOČINI. Međutim od četiri glave rukopisa konkretno o okupaciji i ratnim zločinima govori se samo u dvije (u drugoj i trećoj), dok je četvrta glava naslovljena Oslobođenje Dubrovnika 18. listopada 1944., to se ne spominje u ranije predočenu naslovu. Rukopis, dodue, preteno govori o okupaciji i ratnim zločinima, ali i o oslobođenju Dubrovnika, pa sam zato naslov preimenovao u: OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA, s tim da su ratni zločini, dakako, podvedeni pod pojam okupacije. Uvjeren sam, da je bio iv, da bi autor ove moje intervencije, bez zadrke, prihvatio. 5

6 2. Najvie intervencija morao sam izvriti oko lekture teksta. Nije se to značajnije odnosilo na fonetsku, morfoloku i pravopisnu, nego na sintaktičku i stilsku korekciju autorova izričaja. U malo kojoj rečenici da nije trebalo izvriti drugačiji razmjetaj i poredak riječi, a trebalo je izbaciti na stotine suvinih. One su opterećivale i razvodnjavale tekst, a bile su bespotrebne jer se i bez njih (iz konteksta) sve moglo dobro razumjeti. Moglo bi se, bez ikakve dvojbe, kazati da je autorov rukopis dokraja stilski i jezično preuređen u skladu s normama hrvatskoga standardnog jezika. Moram reći i naglasiti da tim postupkom, kao i svim ostalim intervencijama koje sam vrio uređujući ovu knjigu, nisam niti u najmanjoj pojedinosti mijenjao sadraj nu osnovu teksta kako ga je autor u rukopisu razvijao. Da budem slikovit, nisam stajao iznad, nego iza teksta. U mislima sam posjeo uz mrtva autora. On je kazivao građu, a ja sam ju gramatički, pravopisno i stilski oblikovao u izričaj kakav je čitateljstvu ponuđen. Također sam uvjeren da bi i te moje intervencije autor s odobravanjem prihvatio, da je bio u mogućnosti. Koliko sam potivao autora, najbolje se vidi iz činjenice to se u pojedinim dijelovima teksta često ponavljao (to će čitatelji zapaziti), ali te dijelove nisam izbacivao. Da je autor iv, kao urednik od njega bih bio to zahtijevao. 3. Ranije sam napomenuo kako je tekst, zapravo, nepresuan konglomerat nazivlja, osobnih imena i statističkih podataka. To je ono to tekstu osigurava posebnost i snana informacijska obiljeja, u čemu je i sadrana njegova najveća vrijednost. Međutim su svi ti podaci, sva ta imena, svi ti brojevi bili utopljni u jednolično oblikovani tekst, pa nisu bili dovoljno uočljivi niti su na sebe upozoravali. Nisam elio da to tako ostane; nisam elio da se na istoj vizualnoj razini pojavljuju naprimjer imena okupatorâ i njihovih slugu s imenima onih koji su bili njihove rtve. Zato sam imena svih onih koje je autor označio pripadnicima okupatorâ i njihovih pomagača, bez obzira jesu li vrili ratne zločine, tj. svih onih koji su se milju i djelom bili stavili na stranu neprijatelja otisnuo masnijim (bold) slovima, dok sam imena rtava faističkog terora tiskao kurzivom (italicom). Nisam ih dakle ni u formalnom (vizualnom) pogledu ostavio na istoj razini jer ni u moralno-etičkom pogledu nisu bili na istoj razini niti je autor prema njima ispoljvao jednak emocionalni odnos. Tako će čitatelj, i bez čitanja, odmah vizualno razabrati tko su bili zlikovci i njihovi pomagači, a tko njihove rtve. (Ne mijenja na stvari to to će neki protivnici antifaizma i rehabilitatori zločinaca i njihovih pomagača različito gledati na izbor vrste slova i to će ih, vjerojatno, obrnuti.) Ostalo je vrlo malo osobnih imena koja su otisnuta standardnim slovima kao i ostali tekst. To su oni pojedinci koji nisu bili ni zlikovci ni njihove rtve, nego je riječ o svjedocima i sličnim pojedincima koji se u knjizi spominju, uz vrlo beznačajan broj onih za koje se iz teksta nije moglo razabrati kojoj strani su pripadali, zatim onih koji su bili domobrani pa su prebjegli partizanima ili onih koji su pripadali vojsci NDH, ali nisu bili umijeani u zločine, pa se nisu osjetili ugroenim i nepoeljnim ostati u Gradu, nakon to je njihova vojska pobjegla. (Masnijim slovima također su otisnuti neki brojčani podaci koje je potrebno brzo uočiti.) 4. Vjerojatno radi toga to je bio ograničavan tehničkim nemogućnostima, autor je dvjestotinjak biljeaka koje su bile brojčano označene u tekstu stavljao na kraj svake pojedine glave, umjesto nadno stranice na kojoj se numeracija nalazi, uvijek počinjući prvim rednim brojem. To je neprikladno, nije uobičajeno i oteava praćenje teksta. Zato sam tekst svake biljeke vratio nadno stranice na kojoj se numeracija biljeke nalazi, dajući ih u kontinuitetu i ne odvajajući ih prema glavama rukopisa (sada knjige). 5. Kad je riječ o uz rukopis priloenim preslikama fotogra ja i arhivskih priloga, autor je na jednomu mjestu predlagao da se preslike fotogra ja ubace u pripadajući tekst (ali sam to nije obavio), dok je na drugomu mjestu ostavio mogućnost da se i fotogra je i arhivski prilozi istaknu na kraju knjige. Kad se radilo o preslikama fotogra ja, ova druga mogućnost učinila se neprikladnom, pa sam obavio jo jedno čitanje kako bih razmjestio preslike fotogra ja, onako kako tekst zahtijeva. Autor nije inzistirao ba na toliku broju preslika fotogra ja i arhivskih 6

7 dokumenata, pa je u pismu nakladniku od 18. studenoga naglasio: Moda bi jo trebao nekih dokumenata i slika, pogledajte i ako ih nađete, stavite gdje im je mjesto. Sukladno tomu povećao sam broj preslika fotogra ja, najprije onih antifaista i boraca za slobodu koji su pobijeni od strane okupatorâ, a čija se imena spominju u knjizi onih čija su imena u nazivima ulica, ustanova i poduzeća ukinule (!) nove gradske vlasti nakon godine. elio sam da ih se jo jednom ugleda, da se ovjekovječe i na stranicama ove knjige. Nakladnik mi nije dostavio nikakve nove arhivske dokumente, pa sam uvrstio samo autorove. Kako će čitatelji zapaziti, s obzirom na svoje podrijetlo, jedan broj priloga napisan je srpskim jezikom; u dva se čak pojavljuje ćirilično pismo. Tu nisam radio nikakve intervencije niti sam za to bio pozvan ostalo je sve onako kako je autor predvidio. Mislim da ta okolnost neće ometati razumijevanje onoga o čemu se u takvim prilozima govori. Treba isto tako napomenuti, to će čitatelji također uočiti, da su neke preslike nedovoljno čitljive, ali to nije moglo biti razlogom da ih ne uvrstim zajedno s ostalima jer je autor tako predvidio, i jer se u tekstu autor na njih poziva. 6. Uz rukopis nije bio sačinjen Saetak teksta niti uobičajeni prilozi koji predstavljaju obavijesni dio koji mora sadravati svaka knjiga. Radi toga sam trebao obaviti sljedeće: a) Sastaviti Saetak teksta (koristeći isključivo autorove navode i ocjene) i dati ga prevesti; b) Uvrstiti miljenja o rukopisu kako su ih iskazala četvorica recenzenata; c) Sastaviti popis izvora i literature, dodue samo onih koji su navedeni u biljekama, a koje je autor koristio tijekom istraivanja i pisanja; d) Sastaviti popis kratica (kojih je u tekstu znatan broj); e) Sastaviti popis slika koje se nalaze u knjizi, uz obavijest na kojoj stranici se koja nalazi i otkud potječu; f) Pribaviti podatke i sastaviti kratki ivotopis autora; g) Sastaviti Kazalo osobnih imena (Index imena) za oko 940 osoba koje se susreću u knjizi, s naznakom stranicâ na kojima se spominju. 7. Moja zadaća također je bila nazočiti u tiskari, pratiti prijelom knjige, vriti stanovite korekcije; zajedno s nakladnikom odrediti format, naslovnicu i ostale tehničke pojedinosti vezane uz tiskanje knjige. * Moram na kraju upozoriti čitatelje da je tekst ove knjige zavren prije desetak godina, u vrijeme kad je na vlasti u RH bila koalicija koju je predvodio SDP, a premijer je bio Ivica Račan. Autor pred tu vlast, kako ćete vidjeti, postavlja neke zahtjeve u odnosu na račićavanje nerazjanjenih pojedinosti iz vremena Drugoga svjetskog rata (napr. pitanje Bleiburga). Također govori o tenjama i potrebi uključivanja RH u euro-atlanske integracije. Kao to je poznato, otvoren je postupak utvrđivanja istine o Bleiburgu, krinom putu i mnogim drugim dotad nerijeenim pitanjima iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i nakon njega. Zna se i to da je RH već nekoliko godina ravnopravna članica NATO-a i da će 1. srpnja postati ravnopravnom članicom EU. Zato će se na određenim mjestima u knjizi uočiti zastarjelost teksta, na to čitateljima skrećem pozornost. Ali tako je moralo biti. Autor nije među nama već 8 godina, a nitko nije ovlaten prepravljati njegov tekst, pa ni urednik knjige. I sasvim na kraju jo neto. Mislim da se neću prikazati neskromnim ako zaključim kako sam, u elji da ova vrijedna knjiga ugleda svjetlo dana, u sve ovo uloio znatan trud i veliki dio svog, inače dragocjena, vremena. Nije mi to bilo teko. Sve sam to obavljao s velikom radoću, bez ikakve novčane naknade. Smatrao sam to svojom ljudskom obvezom i dugom prema onima čija su imena u knjizi otisnuta kurzivom. Dr. sc. Nikola Tolja 7

8 Spomenik narodnom heroju Ivu Mord inu - Crnom u sredi tu Janjine (Sru en je nakon 1990.) 8

9 PREDGOVOR Knjiga koja se nalazi pred vama, potovani čitatelji, govori o Dubrovniku i njegovu području: Konavlima, Dubrovačkom primorju, Peljecu, Korčuli i Mljetu u Drugom svjetskom ratu od do godine. Poblie kazuje o okupaciji i stradanju antifaista, o ratnim zločinima okupatorâ i njihovih pomagača i poginulim borcima NOR-a dubrovačkog okruja. To je bilo jedno od najteih i najkrvavijih razdoblja u povijesti Dubrovnika i njegova kraja. Knjiga ima dva sveska. U prvom najprije donosimo osnovne natuknice o Drugom svjetskom ratu, potom o općim tijekovima ratnih događanja u Dubrovniku i njegovoj okolici, o okupaciji Dubrovnika i njegova područja, pa onda o velikim rtvama i razaranjima, o stradanju antifaista i drugih od faističkog okupatora i njegovih kvislinga i suradnika. Prikazujemo muke i patnje to su pretrpjeli stanovnici ovoga dijela june Delmacije od strane okupatorske vojske Kraljevine Italije, njemačkog Trećeg Reicha, ustaa i vlasti NDH i četnika Drae Mihailovića. Riječ je o počinjenim nečuvenim zločinima nad narodom dubrovačkoga kraja, o zločinima bez presedana, o tipičnom genocidu nad nevinim civilima. Neto slično nije se Dubrovniku dogodilo u njegovu viestoljetnom postojanju. Kad se govori o Drugom svjetskom ratu, u početku prvog sveska se utvrđuje kako to nije bio obični rat sukobljenih i zaraćenih strana, nego rat u kojemu je dominirao zločin nad civilima, bez obzira to su ih titile enevske i haake konvencije. Za razliku od prethodnih ratova drave sila Osovine faistička Italija, nacistička Njemačka i militaristički Japan vodile su rat bez vitetva. Obruivi se na civile, u smrt je poslano oko 30 milijuna ljudi. Bio je to surovi i krvavi rat. U ovom dijelu knjige daju se i osnovne povijesne naznake o odluci antifaističke koalicije Sjedinjenih Američkih Drava, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza, Kine, Francuske i drugih da se jo u tijeku rata pokrene i usvoji pravni mehanizam kako bi se predalo sudu pravde i primjereno kaznilo krivce za stradanje antifaista i drugih rtava, dakle za počinjene ratne zločine. Glavnu riječ u tomu vodio je britanski premijer Winston Churchill. Prema odlukama velike trojice Franklina Roosvelta, W. Churchilla i J.V. Staljina s Moskovske, Teheranske, Jaltske i Potsdamske konferencije usvojene su zakonske regulative o ratnom zločinu te o kanjavanju zločinaca i njihovih pomagača. Savezničkom stajalitu velike trojice priključila se i nova Jugoslavija. Drugi odjeljak prvoga sveska donosi opće natuknice o okupaciji Dubrovnika i stanju u njemu tijekom Drugoga svjetskog rata. Utvrđuje se kako su Grad u travnju l94l. okupirale postrojbe vojske Kraljevine Italije i kako su, koristeći sporazum između Mussolinia i dr. Ante Pavelića, Talijani anektirali dio dubrovačkog teritorija Korčulu, Mljet i istočni dio Konavala. Nakon kapitulacije Italije u rujnu Dubrovnik su, uvodeći reim vladavine zločina, okupirale postrojbe Wehrmachta, to je trajalo do 18. listopada 1944., kad su Grad oslobodile jedinice NOVJ. Za čitavo ratno vrijeme (od 10. travnja do l8. listopada l944.) u Dubrovniku je ispoljavana vlast NDH. Za razliku od drugih hrvatskih gradova u Dubrovniku su se za čitavo vrijeme trajanja rata slobodno kretali i četnici Drae Mihailovića. U trećemu dijelu prvoga sveska iznose se glavni podaci koje je prikupila Okruna komisija za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača, to su ih u Dubrovniku i na njegovu području počinile ustae i vlast NDH, okupatori Talijani i Nijemci te četnici Drae Mihailovića. Iz 9

10 toga sadraja moe se zaključiti kako je Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu doivio najgora stradanja i patnje u svojoj povijesti. Prema podacima Dravne komisije za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača (ustaa i četnika) tijekom ratnih stradanja u Dubrovniku i na njegovu irem području ubijeno je 633, ranjeno 413, a uhićeno, zatvoreno, internirano i prognano građana. Stvarno stanje daleko nadmauje brojeve koje daje navedeni izvor i dosee do iznad rtava u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, Peljecu, Korčuli i Mljetu. Materijalna teta je ogromna i cijeni se na stotine milijuna američkih dolara (po sadanjem tečaju). Zločine okupatorâ i njihovih pomagača, kao i materjalnu tetu, predstavili smo pri kraju IV. dijela prema počiniteljima zlodjela, prema godinama i prema područjima, da bismo na kraju dali sumarne pokazatelje svih zločina, onako kao su legalni organi vlasti i Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača zapisali u tijeku i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a na osnovi čega su slijedila uhićenja, zatvaranja i suđenja počiniteljima zlodjela dotad nezabiljeenih u dubrovačkoj povijesti. Četvrti dio govori o oslobođenju Dubrovnika 18. listopada godine. Tu su podaci o zbivanjima u Dubrovniku neposredno prije oslobođenja, obostrani planovi i grupiranje snaga; o namjerama četnika Drae Mihailovića i dinastije Karađorđevića u Londonu za pripajanje Dubrovnika Velikoj Srbiji; o borbama s četnicima u dubrovačkom zaleđu i njihovu porazu u Popovu polju i oko Trebinja od strane Druge dalmatinske proleterske brigade, brigadâ 29. hercegovačke divizije te Dubrovačkog i Konavoskog partizanskog odreda; o dolasku u Dubrovnik britanskih postrojbi, njihovu odnosu prema NOP-u, povezanosti s reakcionarnim snagama u Gradu i s četnicima u Hercegovini. Posebno se obrađuje borbena djelatnost dalmatinskih i hercegovačkih partizanskih jedinica u oslobađanju Dubrovnika, rasulo i bjekstvo iz Grada njemačke vojske i vojske NDH, o ruenju Grada, zločini počinjeni u Gradu i mjestima kuda su se okupatori povlačili na putu prema Metkoviću. Na kraju se prikazuje stanje u Dubrovniku u prvim danima nakon oslobođenja. Naposljetku se daje zaključni osvrt na represalije i silovanja kao vid ratnog zločina i o tome zato su uslijedile kazne za počinjena zlodjela. Svakako da je u zaključku trebalo neto kazati o istini u dubrovačkom slučaju 1 kako bi se javnosti istinito prikazala dubrovačka stvarnost u Drugom svjetskom ratu. Posebnu panju privlači analiza svih onih pokuaja koji kroz dubrovački slučaj tee ka rehabilitaciji zločina i zločinaca dajući im epitet nevinih i tome slično, a radi(lo) se o najgorim ratnim zločincima od kojih su samo neki kanjeni radi počinjenih zlodjela. Na kraju prvoga sveska predstavljeni su podaci o poginulim borcima NOR-a s dubrovačkog područja. Za to smo koristili znanstveni rad Mia Đuraa objavljen u zborniku Dubrovnik u NOB-i (str ). Podaci o poginulim borcima NOR-a i drugim antifaistima prikazani su prema izvjeću Saveza antifaističkih boraca NOP-a Korčule. Prema tim vrelima iz Dubrovnika i ireg dubrovačkog područja (ne računajući Korčulu) poginulo je 556 boraca. U prilogu prvoga sveska objavljuju se, pored raznih dokumenata i međunarodnih propisa o kvali ciranju ratnog zločina i njegovu kanjavanju, razne preslike svih najvanijih povijesnih dokumenata koji se odnose na Dubrovnik i njegovo područje. Dokumenti su objavljeni bez komentara ili bilo kakve preinake. Drugi svezak obuhvaća kanjavanje ratnih zločinaca od strane vojnih i civilnih sudova za počinjena zlodjela nad antifaistima, borcima NOR-a i ostalima koji su stradali u Drugom svjetskom ratu od faističkih snaga, tj. od Talijana, Nijemaca, ustaa i četnika (o čemu se kasnije navodi vie pojedinosti). 1 Napomena uredika: Govoreći o dubrovačkom slučaju, autor misli na rtve s otoka Dakse, krajem listopada

11 U koncipiranju sadraja poao sam od uvjerenja da se ne moe, u krajnjoj konsekvenci i ne smije, javnosti prikazati samo jednu stranu tzv. dubrovačkog slučaja. Nije prihvatljivo da neki pisci govore samo o jugokomunističkom kanjavanju zločina. Slijedeći povijesnu istinu, obradio sam jednu povijesno-znanstvenu cjelinu kako bi se na istome mjestu nalo sve o zločinu i kazni. Tako sam postupio ponajvie radi toga to se ne bi mogao valjano sagledati i shvatiti čin kanjavanja ukoliko se prethodno ne prikau podaci o obimu i brutalnosti zločina, o broju ubijenih i na druge načine stradalih nevinih civila Dubrovnika u Drugom svjetskom ratu ( ), kao i o ukupnoj materjalnoj teti koju su u Dubrovniku i na njegovu području počinili okupatori i njihovi pomagači. Sutina ove problematike je u tome, a to proizlazi iz povijesne stvarnosti koja se u Drugom svjetskom ratu odvijala u Dubrovniku, i ne samo u njemu, da su doista počinjeni zločini nad stanovnicima Dubrovnika, i da je kasnije do suđenja i kanjavanja počinitelja zločina moralo doći. Radi zločina dole su kazne, odnosno zločin je izazvao kazne. Generalno govoreći, u tomu i jest potpuna istina o dubrovačkom slučaju. Izuzeci su mogući, i njih treba uvaiti. (...) Kada se govori o nevinosti osuđenika za ratni zločin, nitko neće da govori i o svim civilima koji su pogubljeni. Za zločin se mora odgovarati rekao je hrvatski predsjednik Stipe Mesić novinarima u Sarajevu 22. oujka godine. U tome se nalazi stvarnost onih koji sada ističu parolu: Kazna bez zločina!, onih koji smatraju da nije bilo nikakvih zločina koji bi bili počinjeni u Dubrovniku i na njegovu području, tj. da su kanjeni nevini jer da zlodjela od strane okupatorâ i njegovih pomagača nije bilo. Zato sam najprije prikazao stradavanje antifaista i drugih rodoljuba, kao i boraca NOR-a, od zločinaca faističkih okupatorâ i nihovih pomagača koje se dogodilo u Dubrovniku i na njegovu irem području. Iz toga će se svaki čitatelj, bar u osnovnim natuknicama, moći upoznati s razlozima zato je najveći broj zlotvora uhićen, optuen, osuđen i kanjen. Uvjeren sam da se čitateljstvu, i javnosti općenito, moraju ponuditi svi relevantni podaci o stradanju nevinih civila, najvie antifaista i rodoljuba, i zato je toliko boraca NOR-a poginulo na frontu, po logorima, kazamatima, u progonstvu i izbjeglitvu, tako da svatko moe oblikovati vlastito stajalite o tim događajima, to je najvanije, da se dobije to potpunija informacija o tomu to se to događalo u Dubrovniku i njegovu okruenju u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega. Naalost, takvo stajalite nisu izgradili neki suvremenici koji su pisali o dubrovačkom slučaju, pa prikazuju samo jednu stranu događanja govore i piu jedino o ka- njenicima, a niti jednom riječju ne kazuju zato su kanjeni, i to se to događalo u Dubrovniku tijekom Drugoga svjetskg rata. Najbolji primjer takva naopaka prikazivanja novije dubrovačke povijesti je knjiga autora Joka Radice Sve nae Dakse u kojoj nema nijednog slova o tisućama nevino ubijenih, ranjenih, prognanih, uhićenih i nestalih antifaista i drugih rodoljuba različite nacionalne pripadnsti, a najvie Hrvata. Za njega rtve faizna nisu dubrovačke rtve, a nevini su mnogobrojni faisti, zločinci, suradnici okupatora (vidi slučaj Lipanovića i od talijanskih faista ubijenoga mladog kipara Iva Lozice.) Smatram da je u najmanju ruku nekorektno, pa čak i uvredljivo, pisati i govorit o Daksi, Boninovu, Orsuli itd., a uopće niti jednom riječju ne spomenuti Lisačke rudine, gdje su ustae samo u jednom danu početkom srpnja masakrirali 13 stanovnika dubrovačkog područja, najvi- e civila srpske narodnosti; ne spomenuti krvave kazamate na Lovrjencu, u Karmenu, u Kazbeku; na kri razapete Dubrovčane u dolini Lave u Bosni; stradale u logorima u Janjini, na Prevlaci i Mamuli... Svatko kome je stalo do uvaavanja povijesne istine, i onodobne surove stvarnosti u kojoj se nalazio Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu, duan je govoriti i pisati i o zločinu i o kazni za počinjena zlodjela, bez obzira kome se to dopadalo ili kome to nije prijatno. 11

12 Najveći je problem bio i ostao u tome to nisam uspio pronaći sve sudske i druge dokumente za sva stradanja i za tragediju naroda od faističkih zločinaca, kao i dokumentaciju za optu- ene u dubrovačkom slučaju, o svima onima koji su radi zločina izvedeni pred sud. Naiao sam tijekom istraivanja na mnogobrojne tekoće i prepreke, tako da nisam mogao dobiti svu potrebnu dokumentaciju. Zbog toga sam morao koristiti sva druga moguća vrela i pisanu riječ koja govori o dubrovačkom slučaju. Učinio sam sve to je bilo u mojoj moći da kao povjesničar pruim javnosti one podatke do kojih sam doao u svom petnaestogodinjem radu na dubrovačkom slučaju. Vodila me jedina elja da ovom knjigom, za sadanjost i budućnost Dubrovčana, i uopće, ponudim bar mali prilog o povijesnoj stvarnosti u Dubrovniku i njegovu okruenju u Drugom svjetskom ratu. Sigurno da u mojim nastojanjima ima manjkavosti, da u knjizi ima nedorečenosti i mogućih greaka. Neka mi se to ne zamjeri jer nije postojala nikakva zadnja namjera. Očekujem, potovani čitatelji, vaa zapaanja, nove podatke i prijedloge. Na svemu ću vam biti zahvalan. Nadam se da mi povjesničari čijim sam se radovima koristio neće zamjeriti to sam se pozivao na njihove nalaze, ocjene i zaključke, te citirao neka mjesta iz njihovih znantsvenih radova. Ako pak ova knjiga potakne čitatelja da potrai i pročita druge knjige i ostale napise o dubrovačkom slučaju u Drugom svjetskom ratu, smatrat ću da je moj rad odgovorio svrsi. Predgovor zavravam milju dubrovačkog novinara Suada Ahmetovića zapisanoj u dnevnoj novini Vjesnik od 16. prosinca godine: () to vie bude zapisa, od svih u ratu sukobljenih ili opredijeljenih strana, jezičac na osjetljivoj vagi zvanoj povijest prije će se smiriti na sredini koja označava povijesnu istinu. I tada će povijest biti učiteljica ivota, pouka za sukladan suivot bez opterećenja proloću. Sućuraj na Hvaru, prosinac A u t o r 12

13 IZREKE PRIKLADNE ZA TEKST KOJI SLIJEDI - DODATAK PREDGOVORU NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta jo iz doba Dubrovačke Repubike stoji napisano nad ulaznim vratima u tvrđavu Lovrjenac. O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO (), Ivan Gundulić ( ), početak pjesme iz pastirske igre Dubravka koju je uglazbio Jakov Gotovac kao himnu slobodi, kojom se prilikom podizanje barjaka s napisom Libertas na Orlandov stup simbolično otvaraju Dubrovačke ljetne igre. Moglo bi se reći da je to himna svakoga tko je ikad bio porobljen, svakoga tko ljubi slobodu. RIJEČI SUVREMENIKA Kao predsjednik Republike Hrvatske izraavam duboko i iskreno aljenje zbog zločina nad idovima počinjenim u Drugom svjetskom ratu na području kvislinke tvorevine koja se zvala Nezavisna Drava Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska. (Stjepan Mesić, predsjednik RH, u Jeruzalemu 1. studenoga godine.) Kada se govori o nevinosti osuđenika za ratni zločin, nitko neće da govori i o onim nevinim civilima koji su pogubljeni. (Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske.) Nema tog cilja, političkog ili nekog drugog, koji moe opravdati zločin. () U Domovinskom ratu nastala je moderna Hrvatska koja ne zaboravlja prolost. I upravo pobjeda nad zločinom, pobjeda ivota nad tragedijom Jasenovca, pobjeda antifaizma nad nacizmom i faizmom, pobjeda je vrijednosti utkane u modernu Europu i u modernu Hrvatsku. (Ivo Sanader, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, u Jasenovcu 16. oujka godine.) (...) Stoga ovaj zločin ostaje trajnim simbolom ljudske nesnoljivosti i mrnje te vječnim spomenikom tragičnih posljedica faizma, nacizma i ustakog reima. (...) (Vladimir eks, predsjednik Hrvatskoga sabora, u Jasenovcu 25. travnja godine.) On je tom prilikom naglasio da je antifaizam, koji se postavio kao brana tim ideologijama, danas univerzalno načelo suvremenog svijeta i neizostavan element svake demokracije. Faizam je sramno razdoblje povijesti, rekao je u Izraelu Gianfranco Fini, zamjenik talijanskog premijera u studenom i nastavio: Moramo osuditi sramna poglavlja u povijesti naega naroda i pokuati dokučiti zato Talijani godine nisu reagirali na faističke rasne zakone. (...) Ne prihvaćam da je ijedan zločin nad civilima, starcima, enama i djecom učinjem uime hrvatskoga naroda i drave. (Dr. Goran Granić, govoreći u Splitu10. siječnja godine, bivi potpredsjednik hrvatske Vlade.) Kajemo se zbog utnje. Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te braća i sestre pripadnici različitih franjevačkih obitelji na sastanku odranom u Makarskoj 18. svibnja 2000-te objavili su izjavu 13

14 MEA CULPA (MOJ GRIJEH) Potaknuti pozivom Svetog oca za čićenje povijesnog pamćenja, obraćamo se svojoj braći i sestrama da zajednički molimo oprost od Boga i od svih ljudi pogođenih zlodjelima različitih osoba i struktura da nam oproste zbog nedostatka solidarnisti i zauzetosti u ublaavanju njihovih boli, zbog nedostatka djelotvorne sućuti i krivih postupaka, te zbog zatvaranja očiju pred istinom. Molimo za oprotenje sve koji su postali rtvama lanog krćanstva, lanog domoljublja i lanog hrvatstva, kao i sve one koji su krivim svjedočenjima tih vrijednosti dovedeni u stramputicu u čemu su sudjelovali i neki članovi naih zajednica. Opratajući svima i ujedno moleći za oprotenje, kajemo se pred vama i pred Gospodinom jer nismo djelovali i govorili kad je trebalo, sputani različitim krivim obzirima i strahovima. (Slobodna Dalmacija, 19. svibnja godine.) Ja se ponosim ovim priopćenjem kojeg smo učinili prvi poslije Svetog Oca kazao je fra Petar Anđelović, bivi provincijal Franjevačke provincije Bosne srebrene u izjavi za Radio Glas slobodne Europe, 30. prosinca godine. 14 Spomenik u sreditu Orebića, posvećen palim borcima i rtvama faističkog terora.

15 GLAVA I. SUROVI I KRVAVI RAT

16 1. STRADAVANJE CIVILA U DRUGOM SVJETSKOM RATU - RAT BEZ VITETVA Povijest ne biljei da je ikad u bilo kojemu ratu bilo vie zločina i raznoraznih zlodjela, nego to ih je bilo u Drugom svjetskom ratu od do i u onim ratovima koji su mu prethodili (napad Italije na Etiopiju, potom na Grčku, kao i rat na Dalekom istoku). Zločin je dominirao i nad civilima i nad ratnim razobljenicima. I materijalne tete počinjene u Drugom svjetskom ratu tolike su da im nema premca u odnosu na ostale ratove. Glavni inspirator, organizator i nosilac zločina, svih vrsta zlodjela i tekih razaranja u Drugom svjetskom ratu, bila je nacifaistička ideologija, a njezin tvorac i najortodoksniji izvritelj bila je Nacionalsocijalistička partija Trećeg Reicha pod vodstvom zločinačke skupine koju je predvodio Adolf Hitler. Njoj uz bok stajala je Faistička partija Italije pod vodstvom Benita Mussolinia i militaristički Japan. Te drave bile su osnivači i glavna ratna sila, udruena u tzv. Osovinu Berlin Rim Tokio. Njih su dosljedno i vjerno slijedile ostale članice sila Osovine među kojima je bila i NDH. O tome govore sljedeći neupitni podaci: Drugi svjetski rat, koji je zvanično započeo napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939., a zavrio 2. rujna kapitulacijom militarističkog Japana, bio je najsuroviji i najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva. U tome ratu poginulo je oko 50 milijuna ljudi pet puta vie negoli u Prvom svjetskom ratu ( ). Gubici civilnog stanovnitva bili su izrazito veliki (preko 30 milijuna, od kojih oko 28 milijuna u dravama antifaističke koalicije, a kao posljedica surovosti i faističkih zvjerstava, genocida uopće. Najvie njih smrt je zatekla u faističkim koncentracijskim logorima i zatvorima. Samo je u nacističkoj Njemačkoj postojalo 25 glavnih i oko 500 pomoćnih koncentracijskih logora i gestapovskih zatvora, među kojima su se isticali: Auschwitz, Dachau, Mathausen... Nije nita bolja situacija bila ni u faističkoj Italiji, Japanu i drugim dravama sila Osovine, pa i u NDH. Samo na području Dubrovnika bila su tri logora u Janjini, na Prevlaci i na Mamuli, kao i desetak krvavih faističkih kazamata i zatvora po gradu Dubrovniku (Kazbek, Lapad, Lovrjenac...). U tim logorima i zatvorima dominirao je zločin na prvome mjestu smrt uhićenikâ, a onda zvjerski postupci prema logoraima i zatvorenicima, mučilita, teka robija, teki radovi, iscrpljivanje glađu, strijeljanje, vjeanje, spaljivanje, ubijanje u plinskim komorama, bacanje u jame, rijeke, mora... I to skoro uvijek bez ikakva suda i pravde, bez potivanja bilo kojih humanitarnih načela. Radi toga je, uz ostalo, britanski premijer Winston Churchill njemačku vojsku poistivjećivao s Hunima, kao i vojske njemačkih saveznika drava sila Osovine. Za vojnu strategiju Drugoga svjetskog rata prevladavalo je i postalo dominantno stajalite da je to bio rat bez vitetva. Nije to bio rat vojski, nego rat vojske protiv civila, dominirao je genocid i zločin. Ubijeno je čak 6 milijuna idova. Vie od milijun ljudi poginulo je u okupiranoj bivoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj je tijekom Drugoga svjetskog rata poginulo stanovnika, od čega civila. 2 Prema podacima Saveza antifaističkih boraca u Hrvatskoj 2 erjavić..., str

17 su bile rtve faističkog terora. Akademik Duan Bilandić navodi da je u Drugom svjetskom ratu u bivoj Jugoslaviji poginuio Srba, Hrvata, Muslimana itd. Moe se dakle s pravom zaključiti kako je zločin bio glavno obiljeje Drugoga svjetskog rata 1.1. ENEVSKE I HAAKE KONVENCIJE Gledita velike trojice, odnosno drava antifaističke koalicije, zasnivala su se na postojećim međunarodnim konvencijama iz eneve i Haaga donijetim prije Drugoga svjetskog rata. Te konvencije nisu ni u kojem vidu potivale drave osovinskog nacifaističkog tabora. Za njih nisu vrijedile zabrane neljudskog odnosa prema ratnim zarobljenicima i civilima, pa su, uz ostalo, bombardirali nebranjene gradove iz zraka i s mora itd. Otud toliko odlučnosti kod velike trojice da se faisti (odmah i otro) kazne za ratne zločine, da ih se tjera do nakraj svijeta i kazni za zločine. enevske konvencije o zatiti rtava rata, poznate kao enevske humanitarne konvencije, reguliraju međunarodno-pravnu poziciju i zatitu ranjenika, bolesnika, brodolomnika, pripadnika oruanih snaga, ratnih zarobljenika i cvilnog stanovnitva za vrijeme trajanja oruanog sukoba, prvenstveno onoga koji se nalazi u vlasti neprijatelja, tj. pod okupacijom. Na iskustvima bitke kod Solferina vicarska Vlada je sazvala diplomatsku konferenciju u enevi, gdje je usvojena Konvencija za poboljanje sudbine vojnih ranjenika u vojskama u ratu. Progla- ena je neprikosnovenost ranjenika u oruanim snagama, bez obzira kojoj vojsci pripadali, uz obvezu da im se prui liječnička pomoć. Nakon toga u Haagu su i odrane dvije međunarodne konferencije o pravnim regulativama u kojima se trai da se mirno rjeavaju međunarodni sporovi. Posebno je značajna druga haaka konferencija iz na kojoj je usvojeno niz akata koji predstavljaju prvu veću kodi kaciju postojećih pravila međunarodnog običajnog prava. Usvojeno je vie konvencija poznatih kao Haake konvencije. Među značajnijima je ona o zakonima i običajima rata na kopnu. Zamijenila je sličnu iz 1899., a sadri načela i propise ratnog prava. To su načela na kojima se izgradio sustav dananjeg međunarodnog prava. Uz ovu konvenciju usvojen je Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu kao najznačajniji dokument Haake konvencije. Pravilnik regulira svojstvo učesnika rata; zatitu zarobljenika, bolesnika i ranjenika; zabranu upotrebe otrova i otrovnih oruja; zabranu ubijanja i ranjavanja zarobljenog neprijatelja (vojnika i civila); zabranu prisiljavanja neprijateljskog dravljanina da sudjeluje u ratnim operacijamam protiv svoje zemlje; zabranu bombardiranja nebranjenih gradova i naseljenih mjesta; zabranu pljačke itd. U devetoj Konvenciji o bombardiranju s mora za vrijeme rata zabranjuje se bombardiranje nebranjenih mjesta s mora. Prilikom bombardiranja treba potedjeti humanitarne ustanove i povijesne spomenike. Na osnovi događanjâ u prvom svjetskom ratu ( ) u kojima je bilo nepotivanja enevskih i haakih konvencija o ratu, u enevi su donijete dvije konvencije, jedna o ratnim zarobljenicima, a druga o ranjenicima i bolesnicima u kopnenom ratu. Temeljem tih i ranijih enevskih i haakih konvencija prosuđivalo se pravo ratnih zarobljenika, ranjenika, bolesnika; odnos prema civilnom stanovnitvu u ratu, o bombardiranju... u Drugom svjetskom ratu. I zapovijed J. B. Tita od 8. studenoga polazila je od haakih i enevskih konvencija, kojom on pod prijetnjom smrtne kazne zabranjuje svaki nečovječni postupak prema ratnim zarobljenicima i regulira postupanje s njima. Niti jedna drava nacifaističkih sila Osovine nije nikad vojnim postrojbama ili civilnoj upravi izdala bilo koju zapovijed da se ponaaju sukladno odredbama enevskih i haakih konvencija, a razloga i povoda za takvu zapovijed od Vrhovne komande ili glavnog zapovjednika bilo je napretek. 17

18 Prvi put u povijesti rat je bio pravno zabranjen paktom sklopljenim između francuskog ministra vanjskih poslova Brijana i američkog dravnog tajnika Keleganova koji je bio sklopljen u Parizu 27. kolovoza godine. Prema tomu dogovoru drave su obvezne u međusobnim odnosima ne pribjeći ratu i odreći se prava na rat. Taj su dokument potpisale 63 drave među kojima Njemačka i Italija, ali se toga nisu pridravale. Povelja OUN-a rat de nira kao međunarodni zločin. 3 Njemačka je 21. veljače rati cirala enevsku konvenciju iz 1929., Italija 24. oujka 1931, a Kraljevina Jugoslavija 20. svibnja godine STAJALITA VELIKE TROJICE PREMA RATNOM ZLOČINU Kako je ratni zločin, genocid i zvjerstva nad civilnim stanovnitvom, postao dominantna praksa drava sila Osovine u Drugom svjetskom ratu, veliki saveznici antifaističke koalicije pristupili su kontraakcijama protiv faističkog zla i zločina. Glavni protagonist tih akcija bio je britanski premijer Winston Churchill, koji se jo na tome neposredno angairao. U dogovoru s američkim predsjednikom Franklinom Rooseveltom i ruskim vođom J. V. Staljinom pokrenut je zajednički mehanizam pod lozinkom SVAKI ZLOČIN I ZLODJELO MORA BITI KANJENO! W. Churchill je prilikom potpisivanja Atlanske povelje u kolovozu bio jo precizniji: TKO JE S HITLEROM, NA JE NEPRIJATELJ. Ova Churchillova maksima postala je temelj atifaističke koalicije, osnova suvremenog demokratskog svijeta. Jo 7. listopada Churchill je rekao: (...) Ne smije nam se dogoditi ista greka iz Prvog svjetskog rata kada nije suđeno tvorcu toga rata njemačkom caru Wilhelmu II. Ratni zločinci faističkih sila, svi oni moraju biti izvedeni pred sud i kanjeni. () Jedan od naih najvanijih savezničkih ratnih ciljeva jest kanjavanje ratnih zločinaca. (...) 4 Velika trojica na Teheranskoj konferenciji krajem studenoga Slijeva nadesno: J. V. Staljin, Franklin Roosevelt, Winstom Churchill 3 Vojna enciklopedija, sv. VII, Beograd, 1974., str C. F. Riter, Suđenje u Nürnbergu, Drugi svjetski rat, sv. III, Mladost, Zagreb, 1981., str

19 Na svim sastancima i konferencijama velike trojice bilo je govora i usvojene su pravne regulative za kanjavanje zlodjela ratnih zločinaca i svih onih koji su u tome sudjelovali. U Moskvi je od 19. do 30. listopada odrana konferencija ministara vanjskih poslova Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a, koja je na osnovi Churchillovih uputa, i suglasnosti velike trojice, usvojila poznatu Moskovsku deklaraciju o ratnom zločinu i kanjavanju zločinaca, u kojoj, uz ostalo, stoji: (...) Kada dođe trenutak da se potpie svejedno kakvo primirje oni, njemački časnici, civili i članovi Nacističke stranke koji su odgovorni ili su svojom suglasnoću učestvovali u navedenim svirepostima, pokoljima i izvravanju smrtnih kazni, bit će vraćeni u zemlje u kojima su počinili svoja gnjusna nedjela da bi im se sudilo i da im se izrekne kazna prema zakonima odgovarajućih zemalja i nezavisnih vlada koje će se u njima obrazovati. Iz svih ovih zemalja prikupit će se lista sastavljena od najmanjih sitnica, a posebno će se obratiti panja na osvojene dijelove Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Jugoslavije itd. Tako će Nijemci koji uzimaju učeća u masovnom ubijanju, bez obzira na cijenu, biti vraćeni na mjesta svojih zločina i na licu mjesta sudit će im narod nad kojim su izvrili nasilje. (...) 5 Dio Moskovske deklaracije, koji se stalno spominje u povijesnoj literaturi, o toj problematici navodi: () Sasvim je sigurno da će tri velike sile goniti ih do nakraj svijeta i predati ih u ruke njihovim tuiocima da bi se pravda mogla zadovoljiti. Ovom deklaracijom ne izuzimaju se oni veliki zločinci čija nedjela nemaju svoje geografsko mjesto. (...) 6 Ministri vanjskih poslova velike trojice prihvatili su Moskovsku deklaraciju 30. listopada i ona je postala osnovom svemu to se odnosilo na uhićenja i suđenja ratnim zločincima iz Drugoga svjetskog rata. To se odnosilo i na Jugoslaviju, na Hrvatsku i, u konkretnom slučaju, na Dubrovnik i ire dubrovačko područje. Tko to ne shvati ili ne moe shvatiti, taj se nalazi na strani faističke ideologije koja pravda zločin i proglaava ratne zločince i njihove suradnike nevinima. Poslije mađarskih događaja u proljeće 1944., kad su nacistički vojnici masovno ubijali idove, W. Churchill bio je jo precizniji, pa je ministru vanjskih poslova Antony Edenu rekao: ( ) Treba javno objaviti da će svatko tko se uplete u zločin biti proganjan i osuđen na smrt. 7 Mosklovska deklaracija naloila je svim dravama antifaističke koalicije, pa i Jugoslaviji, da donesu posebne zakone i odluke o traganju, pronalaenju i kanjavanju ratnih zločinaca. Iz te obveze proizlazile su odluke AVNOJ-a, ZAVNOH-a, Vrhovnog taba NOVJ i Glavnog taba Hrvatske o donoenju ratnih zakona za prikupljanje podataka o zločinima, te o vojnim i civilnim sudovima za kanjavanje ratnih zločinaca. (Bilo je to djelo svih drava koje su pripadale antifaističkoj koaliciji i tome se nema pravo nitko suprotstavljati.) Kao rezultat stajalita velike trojice iz antifaističke koalicije navodimo nekoliko dokumenata kojima se pravno reguliraju stajalita o ratnom zločinu o tomu to je ratni zločin, kao i drugim sadrajima o kvali kaciji ratnog zločina i kanjavanju počinitelja ratnih zlodjela u Drugom svjetskom ratu. Prvi je Statut međunarodnog vojnog suda prema kojemu se sudilo nacifaističkim zločincima u Drugom svjetskom ratu; drugi je Sporazum imeđu vlade Sjedinjenih Američkih Drava, Privremene Vlade Republike Francuske, Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, te Vlade Saveza Sovjetskih Socjalističkih Republika, a u cilju gonjenja i kanjavanja glavnih ratnih zločinaca europskih sila Osovine; dok je treći Zakon Kontrolnog savjeta u Berlinu od 20. prosinca 1945., a odnosio se na kanjavanje osoba odgovornih za ratne zločine i zločine protiv mira i čovječnosti. 5 Winston Churchill, The Second World War, sv. V, prijevod s engleskog, Beograd 1964., str. 282/283 6 Isto, sv. VI, str Isto, str

20 Prema odredbama navedenih pravnih regulativa postupalo se u cijelom svijetu, u Europi, u Jugoslaviji, u Hrvatskoj i u Dubrovniku. Polazeći od klauzula tih međunarodnih pravnih norma, moe se prosuđivati da li je netko bio nevin ili ratni zločinac. Sadraj navedenih dokumenata velike trojice proiziao je iz stanja masovnih zlodjela to su ih počinile vojske sila Osovine na čitavomu području zahvaćenom Drugim svjetskim ratom, pa tako i na dubrovačkom. (Dokumenti su u prilogu prve knjige.) 1.3. OSNIVANJE I DJELOVANJE DRAVNE KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA Na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a, odranoj od 9. do 30. listopada 1943., usvojena je Moskovska deklaracija o kanjavanju ratnih zločinaca drava sila Osovine, među njima i NDH. U njoj se nalae svim dravama, narodima i pokretima otpora antifaističke koalicije da je svaka zemlja duna prikupljati podatke o ratnim faističkim zlodjelima, a radi kanjavanja počinitelja. Očito se to odnosilo na Jugoslaviju, pa i na Hrvatsku. Na osnovi toga na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 30. studenoga donijeta je odluka da se formira Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača, a pravilnik o njezinu radu donijet je 6. svibnja godine. Istovremeno je naloeno svim Zemaljskim vijećima federalnih jedinica da osnuju takve komisije. Najprije je osnovana Zemaljska komisija u Sloveniji (19. veljače 1944.) zatim u Hrvatskoj (19. svibnja 1944.), a počela je s radom 1. kolovoza godine. Potom se osnivaju okrune dravne komisije (jedna i na području Dubrovnika), pa kotarske i općinske komisije te njihovi povjerenici i sabirači dokumenata. Zemaljske komisije su djelovale sve dokraja godine. One su skupljale svu moguću dokumentaciju o ratnim zločinima i vrile sasluavanje svjedokâ za pojedina zlodjela. Poimenično su utvrđivale sve počinitelje zlodjelâ i donosile odluke o proglaenju zlotvora ratnih zločinaca. Podaci su se prikupljali za svakoga koga je narod ili narodna vlast teretila za zlodjela, pa bili oni domaći ili stranci, dravljani Hrvatske ili iz inozemstva. Uglavnom su to bili vojnici i časnici talijanskog i njemačkog okupatora, pripadnici vojske i vlasti NDH, četnici Drae Mihailovića i oni koji su se bavili pijunaom, diverzijama, atentatima, progonima, pljačkom i drugim zlodjelima. Bilo je to, kako smo naveli, u skladu s odlukama velike trojice iz antifaističke koalicije, sukladno s uredbama i drugim zakonskim aktima koje je donosila vojna i civilna vlast NOP-a u Jugoslaviji. Okruna komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Okrug Dubrovnik počela je s radom sredinom pa sve do 30. prosinca godine. Cjelokupnu građu i dokumentaciju dostavila je u Zagreb, a nalazi se u Dravnom arhivu Hrvatske. Jedan se primjerak iz Zagreba slao u Beograd, pa je sređen i pohranjem u Arhivu Jugoslavije i tako bio dostupan javnosti. Tko god se bavi povijeću Dubrovnika u Drugom sjetskom ratu, ne moe to raditi ako nema u rukama svu ovu dokumentaciju. U njoj je sadran glavni dio povijesti Dubrovnika i njegova područja u Drugom svjetskom ratu. Za informaciju navodim da je Zemaljska komisija za Hrvatsku utvrdila da je tijekom Drugoga svjetskog rata na teritoriju Hrvatske počinjeno ukupno ratnih zločina, da je postojalo 13 koncentracijskih logora, za to su izrađeni posebni elaborati. Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je ratnih zločinaca, među kojima najvie Slovenaca (2 466), zatim Srba (2 247), pa Hrvata (2 011) i 39 Hrvata islamske vjeroispovijesti. Zatim dolaze ostali: Muslimani, Makedonci, Crnogorci itd, kao i strani dravljani i pripadnici raznih nacionalnih manjina. Proglaavanje ratnim zločincem nije obvezivalo da je on prisutan na teritoriju Hrvatske; mogao je biti u bjekstvu, a takvih je bilo dosta. Bojeći se kazne radi zločina, pobjegli su iz Hrvatske 20

21 Spomen-reljef koji podsjeća na prkosno i junačko dranje Marije Radeljević prije strijeljanja. (Uklonjen je nakon 1990.) preko Bleiburga, Trsta i na druge načine. Brojni su iz okolice Dubrovnika brodovima pobjegli u Italiju, a neki prema Trstu i Bleiburgu. Neki su zavrili na krinom putu, nekima se sudilo kasnije, kad su se ilegalno ubacivali u Hrvatsku da nastave borbe kao kriari, u narodu poznati kao kripari. Toga je bilo najvie u brdima iznad Konavala. Dokumentacija za sve teke ratne zločince poslana je u Međunarodni sud za kanjavanje ratnih zločinaca u London i tamo su po drugi put proglaeni ratnim zločincima. Naprimjer dr. Vrančić, bivi Pavelićev ministar vanjskih poslova, glavni krivac za deportaciju Slovenaca po Srbiji i Hrvatskoj, bio je četiri puta proglaen ratnim zločincem: u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i od OUN-a u Londonu, ali mu nigdje nije suđeno jer je pobjegao kao to je to uradio i Ivo Rojnica i mnogi drugi u Argentinu. Neki su se sklonili u panjolsku, Njemačku, Italiju... Niti jedan talijanski vojnik i časnik koji je počinio zlodjela na području Dubrovnika nije vraćen u Hrvatsku da mu se sudi. Skoro svi glavni krivci koji su počinili ratni zločin u Dubrovniku i na njegovu irem području pobjegli su i nije im suđeno. Na osnovi spomenutih stajalita velike trojice, i odredaba organa vlasti i vojske NOP-a u Jugoslaviji, za zločine počinjene na području Dubrovnika i njegova okruja na smrt su osuđena samo tri visoka njemačka zapovjednika, a prema presudi Vojnog suda u Beogradu u veljači godine. Najpoznatiji je bio SS generalmajor August Schmidthuber, zapovjednik 14. SS puka, a zatim 7. SS Princ Eugen divizije. On je počinio ratni zločin ubivi u Dubrovniku vie stotina talijanskih vojnika koji su pruali otpor njemačkoj okupaciji Grada. Zatim je 7. SS divizija počinila ogromna zlodjela na Peljecu, o čemu će kasnije biti govora. U veljači u Beogradu je radi ratnog zločina objeen njemački generalpotpukovnik Fritz Meidhold, zapovjednik 369. legionarske divizije koja je vrila zločine po Dubrovniku, u Dubrovačkom primorju i Konavlima, od kraja pa sve dok okupatori nisu istjerani iz Dubrovnika 18. listopada godine. Na smrt je tada osuđen i njemački pukovnik Gunter Tribukait, zapovjednik 750. puka 118. lovačke divizije. On je sa svojim postrojbama na Korčuli i Peljecu dao pogubiti 150 civila i zapaliti 350 kuća zločin kakav se u povijesti nije dogodio na tim prostorima. Prema propisima velike trojice iz antifaističke koalicije, kao i prema odlukama dravnih vlasti i vojske Demokratske Federativne Jugoslavije, sudilo se ratnim zločincima po čitavoj Jugoslaviji i Hrvatskoj (u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku...). 21

22 Spomenik na Taboru kod Pijavičina posvećen palim borcima, rtvama fa ističkog terora i umrlima u zbjegu s područja poluotoka Pelje ca. 22

23 GLAVA II. OKUPACIJA DUBROVNIKA I ODNOS PREMA SLOBODI

24 2. OPĆA KRETANJA U DUBROVNIKU U DRUGOM SVJETSKOM RATU NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR. (Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta) Tekst iznad ulaznih vrata tvrđave Lovrjenac iz doba Dubrovačke Republike. O lijepa, o draga, o slatka slobodo! (...) Ivan Gundulić ( ) Himna slobodi, himna svakoga tko je ikad bio porobljen. Dubrovnik je kao rijetko koji grad u Hrvatskoj, posebno na obali Jadrana, imao toliko teku situaciju tijekom Drugoga svjetskog rata. Njegova posebnost i takvo stanje bili su uvjetovani raznim povijesnim, vojno-stratekim, političkim, gospodarskim i drugim čimbenicima. U Gradu i njegovoj okolici nalazile su se vojske Kraljevine Italije, Trećeg Reicha, NDH, četnika, oslobodilačke vojske Hrvatske/Jugoslavije i pripadnika britanskih postrojbi. U Gradu se nisu vodile neke borbe, ali jesu u okolici. Grad je tučen iz zraka i s mora, bilo je atentata i sabotaa, diverzija i mnogočega drugog iznad svega raznih zločina, mnogo hapenja i zatvaranja, mučilita i stratita. Sve je to predugo trajalo, počevi od početka napada na Jugoslaviju 6. travnja 1941., kad su talijanski zrakoplovi bombardirali Dubrovnik, pa sve dokraja rata. U Dubrovniku su pred Drugi svjetski rat ivjeli najvie Hrvati, zatim je bilo Srba, idova i drugih narodnosti i konfesija; bilo je relativno mnogo visokokolovanih intelektualaca. Dolazili su turisti i brodovi raznih zastava, bilo je razvijeno gospodarstvo, kulturni je ivot bio na visokom nivou itd. Prema popisu stanovnitva iz u kotaru Dubrovnik ivio je stanovnik ( mukaraca i ena). Od ukupna broja stanovnika 26,50% bilo je nepismeno, poljoprivredom se bavilo , radnika je bilo Prema vjeroispovijesti najvie je bilo rimokatolika (47 132), zatim pravoslavnih, 342 muslimana itd. U općini Dubrovnik ivjelo je stanovnika od toga 74,90% rimokatolika, 16,20% pravoslavnih, 1,20% muslimana, 0,80% evangelista, 0,50% starokatolika, 0,30% grkokatolika, 0,04% idova. U gradu Dubrovniku je ivjelo 120, a u kotaru 679 idova. Bilo je neto Nijemaca, vie Talijana, a jedan je broj njih pred sam rat pobjegao u Italiju i Njemačku, ali su se vratili čim je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija. 8 U Dubrovniku je bilo i Rusa, bjelogardejaca koji su pobjegli iz Rusije nakon Oktobarske revolucije godine. Ovaj je popis dubrovačkog stanovnitva iz doba vojno-faističke diktature dinastije Karađorđevića (1931.), kad je bilo zabranjeno nacionalno izjanjavanje. Drugoga popisa nije bilo. idovska općina u Dubrovniku imala je do travnja oko 148 članova, od toga 87 u Gradu, poslije 1600 jer su ondje dovedeni prognani idovi iz B i H i nekih krajeva Hrvatske Konačni rezulatati popisa stanovnitva od 31. oujka 1931., Beograd, 1932.; Bernard Stulli, idovi u Dubrovniku, Zagreb, 1959., str. 79

25 U takvoj dubrovačkoj sredini prije Drugoga svjetskog rata i tijekom njega bile su razgranate raznorazne obavjetajne slube. Pred rat je u Dubrovniku postojala talijanska obavjetajna sluba, od koje su tokom rata radile Vojno-obavjetajna sluba (SIM) i Dravna tajna policija (OVRA) s centrom, podcentrom i sekcijama. Tijekom rata djelovale su u sastavu XI. zone OVRA u Zagrebu. Nijemci su u obavjetajnoj slubi imali Lektorat akademije u Dubrovniku, zatim Njemački institut kao dio ABVER-a. Na obavjetajnim poslovima radio je i Njemački konzulat u Dubrovniku. ABVER je u Dubrovniku imao deset obavjetajnih centara. Istom se djelatnoću bavila i njemačka Djelatna komanda. Tijekom rata ABVER u Dubrovniku bio je podčinjen centrali u Sarajevu, o čemu vie kasnije. Vlasti NDH imale su obavjetajnu organizaciju UNS Ustaka nadzorna sluba s djelaticima u svim institucijama i razgranatom mreom pijuna. U Dubrovniku je za čitavo vrijeme rata radila četnička obavjetajna sluba koja je neko vrijeme imala centralu u Cavtatu. Postojala je i britanska tajna obavjetajna sluba. Prema nekim podacima u Dubrovniku je nekad bilo i do tisuću tajnih pijuna agenata koji su radili za Talijane, Nijemce, vlast NDH i četnike. Svoju ilegalno ustrojenu obavjetajnu slubu imao je i Narodnooslobodilački pokret (NOP). U toku rata za junodalmatinsko područje (dubrovačku regiju), djelovao je Rejonski obavjetajni centar (ROC), a kasnije OZN-a. Informativno-obavjetajnom slubom za potrebe NOB-e bavile su se političke partije, dravne institucije, pripadnici raznih drutvenih organizacija i konfesija. Rijetko je naći grad u Hrvatskoj koji je imao tako iroko razgranatu i raznoliku informativno-obavjetajnu slubu kao to je bio slučaj s Dubrovnikom, pa je i to jedan od razloga onakvog odvijanja događaja u Dubrovniku za čitavo vrijeme rata. 9 Dubrovnik je prije rata (od 1939.) pripadao Banovini Hrvatskoj. Gradom je upravljao gradonačelnik. Postojali su kotarski (sreski) načelnici za kotar Dubrovnik, pa onda za Peljeac i Korčulu. Po većim su mjestima postojale općine. andari (orunici) su zajedno s policijom bili organi javnog reda i mira. Najvie su progonili i hapsili komuniste. Financi (rizničari) su, ustvari, čuvali dravni monopol, naprimjer proizvodnju i prodaju soli u Stonu. Hvatali su krijumčare s kavom, ećerom, papirićima (kartinama) i duhanom. Poto je Lastovo bilo pod talijanskom upravom, bilo je jako razvijeno krijumčarenje s junom Dalmacijom i Hercegovinom OKUPACIJA DUBROVNIKA Dubrovniku je već od njena osnivanja 10. travnja vlast preuzela NDH, ali nakratko. U Naime ranija vlast Kraljevine Jugoslavije tad se samo promijenila u vlast NDH. U Grad su najprije 17. travnja ule postrojbe Wehrmachta (dijelovi 14. oklopne divizije koja je dola iz Mađarske, pa preko Zagreba, Doboja, Sarajeva i Mostara ula u nebranjeni Dubrovnik), gdje je već kraljevska vojska bila u potpunu rasulu i kapitulaciji koja je toga dana bila potpisana u Beogradu. Nakon Nijemaca u Grad su ule trupe Kraljevine Italije. Nijemci ubrzo odlaze na Istočni front u borbe protiv Crvene armije, a Talijani ostaju do 13. rujna 1943., kad ponovno dolaze postrojbe Wermachta i ostaju do 18. listopada 1944., kad su ih (prema sjeveru) u nezadrivu nastupanju potisnule postrojbe NOVJ i POJ. Civilna vlast i neke vojne postrojbe NDH ostale su u Dubrovniku do 18. listopada godine. Opći trend kretanja dakle kazuje da je Dubrovnik sve do 18. listopada bio pod okupacijom talijanskih i njemačkih postrojbi. Vlast NDH odvijala se u uvjetima stalna prisustva okupacijskih trupa. Paralelno s okupacijskom vlaću i vlasti NDH u Dubrovniku su prebivali četnici 9 Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji , Split, 1985., str (Dalje: Dubrovnik u NOB-i...). 25

26 Drae Mihailovića i slobodno se kretali Gradom. Britanske postrojbe su dole poslije 18. listopada 1944., a uz odobrenje vrhovnoga komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita, ali su se kratko zadrale. Prema tomu opća kretanja prola su kroz dva razdoblja: vrijeme talijanske i vrijeme njemačke okupacije Talijanska okupacija (od 17. travnja do 13. rujna godine) Talijanska vlast u Dubrovniku i okolici uspostavljena je odmah nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 17. travnja godine. Nekoliko dana između 10. i 17. travnja, tj. od progla- enja NDH do dolaska njemačkih i talijanskih postrojbi, u Gradu je postojao stari jugoslavenski sustav, raniji dravni aparat koji se počeo preorijentirati i prilagođavati novom sustavu dolazećeg okupatora i novom sustavu NDH. U Dubrovniku je imenovan ustaki povjerenik dr. Stjepo Perić, odvjetnik iz Stona, a na Korčuli bivi kraljevski senator Dinko Srnečić. Sjedite ustakog povjerenika u Dubrovniku bilo je u Kneevu dvoru. Do dolaska Talijana i Nijemaca od vojnih postrojbi bila je jedino Mačekova zatita koja je razoruavala vojnike Kraljevine Jugoslavije. Odlaskom trupa Wehrmachta iz Dubrovnika prema Istočnom frontu civilnu i vojnu vlast uspostavili su Talijani. Zagospodarili su Gradom i okolicom. Talijanske i njemačke časnike 17. travnja srdačno su u Kneevu dvoru dočekali i pozdravili ugledni Dubrovčani, te im iskazali zahvalnost na izvojevanoj pobjedi. Na tome dočeku bili su dr. Stjepo Perić, dr. Ante Sugja, dr. Josip Baljkas, dr. Vicko Svilokos, dr. Ruđer Bracanović, dr. Miho Kisić, dr. Vlaho Buko, dr. Bogdan Pavlović, dr. Ante Buć i drugi. 10 Ustaki stoernik Ivo Rojnica, dr. J. Bakljas, Tonći Jelich, dr. Ante Sugja, general Giuseppe Pafundi, J. Barbir i druge sluge okupatora, na praznome Stradunu - prilikom primopredaje općine u ustake ruke, u svibnju Isto, str

27 Odmah po formiranju svoje uprave u NDH Pavelić je pozvan u Rim, gdje je svečanim ugovorom ustupio Italiji Dalmaciju, kao protuuslugu to je doveden na vlast. Na fotogra ji: Pavelić u Rimu u pratnji Mussolinia U početku nije bio formalno reguliran odnos između Italije i NDH. Rim je očekivao, tvrdi se, da će dobiti od Pavelića cijelu Dalmaciju, koju im je obećao dok se nalazio u egzilu pod za- titom Mussolinia. Postojale su Mussolinieve tenje ka obnavljanju Rimskog Carstva na Balkanu. Najvie su nastojali da Dubrovnik s okolicom pripadne Italiji i da područje Dalmacije pripoje već osvojenom dijelu hrvatske Istre, Kvarnera, Zadra, Lastova i Palagrue, to su dobili od sila Antante poslije Prvoga svjetskog rata. Poznato je da su talijanske trupe od do1921. drale najveći dio Dalmacije, tj. do Rapallskog ugovora, a nakon njega zadrali su Zadar, Lastovo i Palagruu. Tako se dogodilo da su talijanski osvajači u XX. stoljeću dvaput drali pod okupacijom najveći dio Dalmacije, u kojoj su ivjeli Hrvati i tek manji broj Talijana. U Dubrovnik su doli dijelovi talijanskih divizija Marche, Torino i Littorio, sve prema zapovijedi XVII. armijskog korpusa generala Giusseppe-a Pafundi-a koji je uao u Dubrovnik 17. travnja oko 13 sati. Početkom u Dubrovniku je bilo sjedite talijanskog VI. armijskog korpusa koji je ostao sve do kapitulacije Italije u rujnu godine. Pitanje Dubrovnika pokrenuto je u Beču jo 21. travnja 1941., a glavni su pregovori vođeni u Ljubljani 25. travnja i u Triću (Monfalcone) 7. svibnja godine. Poslije toga, 18. svibnja 1941., Mussolini i dr. Ante Pavelić potpisali su u Rimu Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije. Ovdje se prvi put spominje Kraljevina Hrvatska jer je Pavelić traio i dobio od Rima vojvodu od Spoleta za kralja Hrvatske, s titulom kralj Tomislav II, ali nikada novi kralj nije doao u Hrvatsku niti je okrunjen. Prema odredbama Rimskog sporazuma najveći dio Dalmacije pripojen je Italiji, a NDH je dobila samo obalu juno od Splita do Grude s otocima Hvarom i Bračom. Područje Dubrovnika s otocima Jakljanom, ipanom, Lopudom, Koločepom, Daksom i Lokrumom, kao i poluotok Peljeac, pripalo je NDH, ali pod upravom II. talijanske armije sa sjeditem u Rijeci. Talijani su 27

28 ZAPOVJEDNIŠTVO PJEŠAČKE DIVIZIJE MARCHE Br.2826/a.g P.M KOLOVOZA 1942/II Predmet: preseljenje Židova iz Dalmacije Predviđen je mogući dolazak u ovu zonu otprilike 300 Židova koji su nezakonito imigrirali iz Hrvatske u Dalmaciju, i po naredbi viših vojnih talijanskih organa moraju biti prebačeni ponovno na hrvatski teritoriji. Od toga 150 će biti poslani na otok Lopud koji nudi dobre uvjete smještaja; ostalih 150 moraju biti smješteni u obalnoj zoni sjeverno od Dubrovnika, na otoku Koločepu i eventualno još na otoku Lopudu. Vas zadužujem za pripremu hitnosti smještaja i za njegovo osiguranje. Ostajem na čekanju da budem upoznat o najkraćem roku izvršenja, koji ćete nadopuniti s naznakom broja Židova na svakoj lokaciji. Primite moj fašistički pozdrav. GENERALNI KOMANDANT (Giuseppe Amico) Dopis o osnivanju talijanskih logora za idove na dubrovačkome području 28

29 uzeli (anektirali) istočni dio Konavala. Granica je ila od Sutorine do obronaka Orjena. Anektirani dio Konavala pripojen je okupacijskoj zoni Kotor. (Ta činjenica je kao argument za svojatanje koristio Beograd u pokuaju ostvarivanja pretenzija na Prevlaku i pontu Otro poslije napada i okupacije najjunijih dijelova Hrvatske i u pregovorima do 2003.) Talijani su od Pavelića dobili otoke Korčulu i Mljet. Tako je dubrovačko područje bilo podijeljeno na dva dijela: na okupirano područje (Dubrovnik, Peljeac, Dubrovačko primorje, Ela tski otoci i zapadni dio Konavala) i na oduzeto anektirano područje (Korčula, Mljet i istočni dio Konavala). Osim ostalih ustupaka Pavelićeva NDH obvezala se uzdravati talijansku vojsku na svome teritoriju. Do sredine trokovi uzdravanja okupatorske talijanske vojske iznosili su njemačkih maraka. Vlada NDH također je morala snositi trokove uzdravanja njemačke vojske na svom teritoriju. Za te potrebe dokraja isplaćeno je njemačkih maraka. 11 Ocjenu Rimskog sporazuma između Mussolinia i Pavelića dao je iz emigracije u Argentini dr. Stjepo Perić, prvi ustaki povjerenik u Dubrovniku, kasnije veleposlanik NDH u Rimu i ministar vanjskih poslova NDH. U tamonjem tisku napisao je: (...)Ovakva nepovoljna podjela Dalmacije za NDH isključivo je rezultat Pavelićeva pokornog dranja prema Mussolinijevim zahtjevima. 12 U Dubrovniku su bile uspostavljene sljedeće talijanske institucije: Agenzia Conzolare ditalia, Komanda divizije Marche, Komanda mjesta Dubrovnik i Komanda 15. bataljona kraljevskih karabinjera, a u Cavtatu Komanda presidia. Po drugim mjestima dubrovačkog okruja (Primorje, Peljeac, Konavle i otoci) bili su talijanski karabinjeri (orunici) i nanci (rizničari). Na čitavom su području formirali faističke organizacije, a imali su svoja drutva, znanstvene ustanove, medije itd. Ponaali su se kao stvarni gospodari okupatori. Započeli su potpunu talijanizaciju u početku su zabranili da se vije hrvatska zastava, upotreba hrvatskoga jezika bila je ograničena, mijenjali su se nazivi ulica i radnji, najvie se govorilo talijanskim jezikom. Bilo je mnogo gore negoli za vrijeme prve talijanske okupacije godine. Mussolini je 19. svibnja izdao zapovijed o prestanku talijanske okupacijske zone na onome dijelu Dalmacije koji je pripao NDH, ali je to vailo tek do 7. rujna 1941., kad je dolo do reokupacije II. zone, u kojoj se nalazilo i dubrovačko područje koje je pripalo NDH. U Dubrovniku su Talijani predali vlast NDH 23. svibnja godine. Toga je dana u Dubrovnik pristigla prva vojna postrojba NDH, radi čega je iz Sarajeva doao Jure Francetić, a iz Zagreba Ivan Prpić. 13 Na Pavelićevu zamolbu talijanske se postrojbe nisu povukle iz Dubrovnika i okolice, a trebale su prema dogovoru od 7. rujna. U Dubrovniku je ostala glavnina divizije Marche, karabinjeri, presidio, topnitvo i druge vojne i civilne insititucije. Tijekom rata kroz Dubrovnik su prolazile brojne talijanske postrojbe, odredi crnih koulja i pomorske snage najprije radi operacija u Hercegovini, na Neretvi i u Boki kotorskoj, kao i radi kaznenih ekspedicija protiv antifaističkog pokreta i partizanskih jedinica NOV u Konavlima, Dubrovačkom primorju, na Peljecu i po otocima Korčuli i Mljetu. * Čim je ustaka NDH preuzela vlast u Dubrovniku, izgradila je vlastiti sustav koji se, kako je već rečeno, zasnivao na zasadama talijanskih faista i njemačkih nacista. Nisu se potivale nikakve međunarodne konvencije ili obveze. Osnova ustakog sustava bio je teror protiv svih neistomiljenika, a pod rasističkom parolom o čuvanju čistoće hrvatske nacije i stvaranju hrvatskog 11 Zdravko Dizdar i Milivoj Kujundić, Doprinos Hrvatske pobjedi antifaističke koalicije, Zagreb, 1995., str. 42 i Arhiv Vojnoistirijskog instituta (dalje AVII) k. 221, reg. br. 2/ Za njihov doček u Dubrovniku je osnovan Priređivački odbor u kojem su, uz ostale, bili Martin Bartolović i Martin Baić. S generalom Prpićem doli su Ivan Francetić, te ustaki povjerenik u B i H i ravnatelj Orunitva iz Sarajeva Vidas. (Novi list, Zagreb, 25. svibnja 1941.). 29

30 ivotnog prostora. Osnova sustava gradila se na Pavelićevoj Zakonskoj odredbi za obranu naroda i drave, donijete 17. travnja 1941., u kojoj je, osim ostalog, stajalo: (...) Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i ivotne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugrozi opstanak NDH ili dravne vlasti, pa makar i djelo ostalo samo u pokuaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje. (...) 14 Za prekraj je izricana jedino smrtna kazna. Bili su ustanvljeni i sljedeći akti: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zatiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda, Odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu, Odredba o zabrani zaposlenja enskih osoba u nearijevskim kućanstvima, Odredba o promjeni idovskih prezimena i označavanju idova i idovskih tvrtki, Odredba o obveznoj prijavi imetka idova i idovskih tvrtki, Odredba o sprječavanju prikrivanja idovskog imetka, Odredba o dunosti prijave Srbijanaca, Odredba o podravljenju imetka idova i idovskih tvrtki, Odredba o podravljenju idovske imovine, Odredba o raseljavanju Srba itd. U cilju primjene navedenih zakona i odredbi (kao i drugih koje su kasnije donijete) čitavo područje NDH bilo je prekriveno mreom izvanrednih i prijekih sudova. Sudilo se, a krivica nije morala postojati. Bilo je dovoljno samo da je netko optuen, pa čak i anonimno. Sudilo se po kratkom postupku. Suci su bili ustae ili njima povjerljive osobe. Protiv osude optuenom nije bio doputen albeni postupak, a ni molba za pomilovanje, jer se kazna imala izvrit u roku od tri sata. Prema Pavelićevoj zapovjedi od 17. svibnja osnovano je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, kao posebni odjel Ministarstva unutarnjih poslova, a vrilo je vrhovni nadzor nad radom i bilo je na čelu svih policijskih organa u NDH. U listopadu pri Velikoj upi Dubrava, u Dubrovniku je obrazovana upska redarstvena oblast, a njoj su bile podređene kotarske oblasti te gradska i općinska poglavarstva. Dana 16. kolovoza osnovana je Ustaka nadzorna sluba (UNS-a) sa zadatkom da sprječava djelatnost koja bi ugroavala slobodu i nezavisnost NDH-e mir, spokojstvo i sigurnost hrvatskog naroda. (...) Sve postrojbe i ustanove NDH bile su obvezne izvravati naloge UNS-e. U sustavu UNS-e bili su pododsjeci: komunistički, idovski, srpski i drugi.vođena je kartoteka nepoćudnih elemenata. UNS-a je u Dubrovniku imala nekoliko pijunskih grupa koje su pratile sva kretanja i događanja, pa čak i visoke dravne djelatnike i druge građane, i o tome obavje- tavali centralu u Zagrebu. Odravani su politički zborovi na kojima se vodila bjesomučna kampanja i haranga protiv antifaista, idova i Srba. Počeo je pogrom neviđenih razmjera kako u Dubrovniku tako i na okolnom području. Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je da je u travnju i svibnju u rijeku Neretvu bačeno preko ubijenih osoba. 15 Neke su morski valovi izbacili na obalu Peljeca, Hvara i Makarskog primorja. Kako rekosmo, u Dubrovniku je početkon lipnja osnovana Velika upa Dubrava koja je obuhvaćala područje Dubrovnika, dolinu Neretve i juni dio Hercegovine. Na čelu je bio veliki upan dr. Anton Buć, sudac iz Dubrovnika. U svibnju zamijenio ga je dr. Ivo Baljić, odvjetnik iz Tuzle. Osnovan je Ustaki stoer kojim je rukovodio Ivo Rojnica, a od rujna Vlado Herceg iz Travnika, zatim prof. Mladen Katelan i Petar Slovinić. Ustaki logor vodio je prof. Mladen Katelan. Osnovana je Ustaka muka mlade, enska ustaka mlade, enski logor i stoer. Do 28. 1istopada postavljeni su svi kadrovi Ustake mladei u Dubrovniku, a predvodio ih je prof. Ivan Oranić iz Dubrovnika. Radilo se prema Pavelićevoj zapovijedi 14 Mladen Colić, Takozvana NDH 1941., Beograd, 1973., str Isto, str

31 od 12. srpnja 1941., u kojoj je stajalo da sva hrvatska mlade muka i enska od 7 do 18 godina ivota mora se upisati u Hrvatsku ustaku mlade kao sastavni dio ustakog pokreta. (...) 16 Stoernik ustake mladei u Dubrovniku bio je prof. Marinko Scattalini, a tabornik carinski činovnik Vinko Sablić. Stoerni zapovjednik Ustake uzdanice (djeca od 7 do 11 godina) bio je Josip Tuta, a zapovjednik Ustakih junaka (djeca od 11 do 15 godina) Ivo Miler, dok je stoerni zapovjednik Ustake Starčevićeve mladei (15 do 18 godina) bio Ljudevit varc. Logornik ustake mladei bio je student prava Branko Orijental, a logornica enske ustake mladei za grad Dubrovnik bila je Neda Katelan. Na području kotara Dubrovnik djelovali su ustaki tabori u Čilipima, Cavtatu, na Lopudu, u Stonu i Janjini. U drugim mjestima bili su samo ustaki povjerenici. U Dubrovniku je radila i Kotarska oblast, zatim Predstojnitvo gradskog redarstva (policija) na čelu s dr. Milanom Bulićem, kojega su ustae uhitile u lipnju godine. Zamijenio ga je Ante Matić, sudac iz Dubrovnika, a njega Mirko ivković iz Zatona kod ibenika. Sredinom policija se reorganizirala u upsko redarstvo Velike upe Dubrava, a vodio ga je Mirko ivković, zatim Dragutin Bratua te ponovno Mirko ivković, pa Mato Roko iz Stona i Ante Jakaa iz ibenika. Gradonačelnici su bili dr. Josip Baljkas, dr. Ivo Karlović i dr. Niko Koprivica. Ustaki stoernik Ivo Rajnica Prvi veći zločini vlasti NDH počeli su u Dubrovniku nakon 23. svibnja 1941., kad je preuzeta vlast od Talijana. Uslijedio je masovni progon Srba, idova, svih antifaista i rodoljuba. Ustaki stoer na čelu s Rojnicom objavio je vie rasističkih proglasa, slično onima koje su izdali Pevelić i Kvaternik u Zagrebu. idovima i Srbima bilo je zabranjeno kretanje Gradom, nisu imali slobodu riječi; svi idovi morali su oko ruke nositi ute trake s Davidovom zvijezdom, isti znak su morali drati na radnjama i kućama. Zatvori na Lovrjencu, u Kazbeku, u Karmenu i drugdje, punjeni su uhapenicima. Na čitavome području Velike upe Dubrava počela su masovna ubojstva, mučenja, deportacije u koncentracijske logore smrti (Jasenovac, Jadovno kod Gospića, Krievci, Sarajevo itd.) Ovo krvavo stanje trajalo je sve do početka rujna 1941., kad su Talijani od ustaa ponovno preuzeli skoro svu vlast. Rojnica je pobjegao u Zagreb. (O tome vie kasnije.) 16 Dubrovnik u NOB-i..., str

32 Protuidovska Naredba Ustakog stoera u Dubrovniku Protuidovska Naredba Gradskog redarstva u Dubrovniku 32

33 Od vojnih postrojbi NDH u Dubrovniku je najprije bila stacionirana četa domobrana, a kasnije 9. posadni zdrug (brigada) Jadranske divizije iz Mostara. Godine osnovano je Mjesno vojno zapovjednitvo. U Gruu je bilo Pomorsko i lučko zapovjednitvo. Njegov prvi zapovjednik od listopada bio je kapetan bojnog broda Nikola Krisomali, a nakon njega Matija Lenoh, kapetan korvete, časnik Kraljevske jugoslavenske mornarice. U početku, dok su Talijani bili u Dubrovniku, ondje nije smjelo biti niti jedne Ustake vojnice. Tek je prva stigla u travnju 1944., a bila je smjetena na Grudi i pokrivala je kotar Dubrovnik. Zapovjednik je bio ustaki zastavnik Nikola Dragičević, a pomoćnici su mu bili ustaki zastavnik Vladimir Mandić i ustaki dovodnik Vinko Zovko. Tajna okrunica o zatvaranju idovskih, srpskih i ostalih komunista 33

34 * Velike promjene na dubrovačkom području nastupile su temeljem sporazuma dr. Ante Pavelića i talijanskog generala Ambrosia koji je bio potpisam u Zagrebu 26. kolovoza 1941., a odnosio se na reokupaciji II. zone. Ustake su se jedinice iz te zone morale povući, dok je vojska NDH stavljena pod talijansko zapovjednitvo. Talijanska vojska vrila je i civilni nadzor. Ovim je, zapravo, nastupila nova etapa tipične okupacije Dubrovnika. Preuzimanje vojne i civilne vlasti Talijani su izvrili 7. rujna godine. To je na cijeli sustav NDH djelovalo okantno. Bilo je i otpora među ustaama, a neki su radi toga i pogubljeni. Glavni talijanski zapovjednik u Dubrovniku i okolici bio je general Gusieppe Amico, zapovjednik divizije Marche sa stoerom u Dubrovniku. Odmah 7. rujna izdao je zapovijed za grad Dubrovnik. Građanima je bilo zabranjeno kretanje u vremenu od 23 do 5 sati ujutro, zapovjeđeno je da se preda svo oruje i streljivo. Bio je to čisto okupacijski dekret jednog svemoćnika okupatora. Veliki upan dr. Ante Buć pozvao je Dubrovčane da se pokore zapovijedi generala Amica. Talijanski ratni sudovi su preuzeli suđenje uhapenicima u Dubrovniku i okolici, gdje se nalazilo oko talijanskih vojnika, a nekad ih je bilo i trostruko vie. Svaki oglas Velike upe Dubrava prethodno su cenzurirale talijanske vlasti. Talijani su otvoreno govorili da je sada granica drave NDH kod Konjica i da je Dubrovnik njihov. Kako je u Jugoslaviji počeo narodni ustanak protiv faista, sve se vie irio i oko Dubrovnika, pa je bilo mnogo uhapenih antifaista. Radi potreba za njihovim smjetajem Talijani su otvorili logor na Mamuli, otočiću na ulazu u Boku kotorsku, i na Prevlaci (o tome vie poslije). Neki su slani na Specijalni talijanski faistički sud u ibenik, Zadar i Split. Kazne su bile rigorozne. Najvie ih je osuđeno na smrt, bez prava na obranu ili odgodu. Bilo je ubojstava bez ikakva suđenja. U Opatiji i Rijeci krajem postignut je dogovor između talijanskih vlasi i vlasti NDH o ublaavanju stanja nastalog poslije reokupacije II. zone od 7. rujna godine. Međutim Talijani su se i dalje ponaali kao apsolutni gospodari u Dubrovniku i okolici, pa i poslije Zagrebačkog sporazuma od 19. lipnja godine. Vlast NDH radila je uz velika ograničenja, to je tipično za svaki okupirani teritorij. Ta vlast podrala je akciju Talijana pri osnivanju MAVC (Antikomunističke dragovoljne milicije). Bila je pod talijanskim zapovjednitvom, a činili su je uglavnom Srbi, ali je u njoj bilo i Hrvata. Osnovna joj je zadaća bila vođenje borbe protiv pripadnikâ antifaističkog pokreta, a naročito je bila usmjerena protiv civila. (Takvih postrojbi je bilo i u sjevernoj Dalmaciji.) Talijani su u vie navrata pokuali Dubrovniku promijeniti ime u Ragusu. Osnovali su Mornaričko zapovjednitvo u Dubrovniku i doveli nove postrojbe. Sa svima je zapovijedao Stoer VI. armijskog korpusa kojega je do siječnja vodio general Ugo Santovita, potom general Aleksandro Piazzoni, poznat po zločinima na Hvaru, kad je dao zapaliti sela Dol i Vrbanj, te po zločinima u dolini Neretve, gdje je dao ubijajati ranjene partizane, kao i po Dubrovniku. Takvo je u osnovnim naznakama bilo stanje u Dubrovniku i na irem okupiranom području od strane Talijana, a trajalo je sve do kapitulacije Italije 8. rujna 1943., kad su Dubrovnikom zagospodarile njemačke nacističke postrojbe Najbolji i najpotpuniji podaci o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu nalaze se u zborniku Dubrovnik u NOB-i... 34

35 Stanje na anektiranome području (od 18. svibnja do 13. rujna godine) Kako ranije rekosmo, prema odredbama sporazuma između Mussolinia i dr. Ante Pavelića to je potpisan u Rimu 18. svibnja 1941, Talijani su dobili i anektirali otoke Korčulu i Mljet i uvrstili ih u sastav provincije Dalmacija sa sjedite u Splitu. Anektirali su također istočni dio Konavala i stavili ga pod upravu Prefekture Kotor. Ovakvo je stanje potrajalo sve do kapitulacije Italije 8. rujna godine. Na anektiranome području nije bilo ustake vlasti, bilo je zabranjeno osnivanje bilo kakvih institucija, političkih i drutvenih organizacija NDH. KORČULA. Na otoku je prema popisu stanovnitva iz ivjelo osoba, među kojima 250 Talijana. Kasnije, kad su se vratili optanti i talijanai koji su bili pobjegli s otoka, bilo ih je oko Talijanska vojska na otok se iskrcala 24. travnja godine. Bile su to postrojbe divizije Pasubio i pukovnija San Marco. Zabranili su djelovanje ustakog povjerenika za Korčulu i sve drugo to je od 10. travnja bila uvela vlast NDH, a prestala je djelovati i Mačekova zatita. Uveden je talijanski faistički sustav civilne i vojne vlasti, jednako kao i u Kraljevini Italiji. Ukazom je uvedena smrtna kazna za svaku sabotau, diverziju ili bilo koji drugi akt usmjeren protiv Kraljevine Italije. Talijanizacija otoka počela je svom estinom. Sve to je bilo hrvatsko, zabranjeno je pod prijetnjom kazne smrti. Zabranjena je hrvatska zastava i hrvatski jezik u kolama i ustanovama, uniteni su svi hrvatski natpisi na trgovinama i ulicama. Stari Korčulani se sjećaju da je ova talijanizacija bila drskija, sveobuhvatnija i otrija negoli ona od do 1921., kad su u ovim krajevima također vladali Talijani. Nije vie bilo slobode kretanja, ni ribolova, ni plovljenja; opljačkano je gospodarstvo; domaći poljoprivredni proizvodi morali su se davati Talijanima itd. Talijani su otok Korčulu podijelili na tri općine: Korčulu, Blato i Velu Luku. Na čelu je bio civilni komesar, a u selima glavar. Red su odravale vojne postrojbe, karabinjeri i nanci. Iz uredâ su istjerani svi nepodobni. Rasputena su sva hrvatska drutva, a osnovana faistička za djecu, omladinu i radnike. Uvedeni su faistički blagdani i pisanje iskrivljene povijesti Hrvata, posebno Dalmacije. Uvedeni su faististički sudovi i najotriji reim ivota. Radio je Specijalni sud u ibeniku, ali su Talijani presude donosili na licu mjesta ubojstvom. U Korčuli, Blatu i Veloj Luci zatvori su bili puni rodoljuba. Otpor talijanskoj okupaciji kojim su rukovodili komunisti počeo je odmah 1941., a osnovana je Korčulanska partizanska četa, potom istoimeni partizanski odred. Otporom je rukovodio Kotarski komitet KPH jer su se druge političke partije, primjerice HSS, povukle i sklonile, dok su neki njihovi članovi pobjegli s otoka. Oruanih akcija je bilo po cijeloj Korčuli, često i s velikim uspjehom. Likvidirano je nekoliko talijanskih pijuna i suradnika okupatora. Narod nije prihvatio postojeće okupacijsko stanje, pa se masovno odazvao otporu. Oslobađanje od tuđinca bilo je vano iznad svega. Jedan broj Korčulana otiao je u partizane, preko Hvara i Peljeca na Biokovo. Funkcionirala je nova narodna vlast i antifaističke organizacije, bez obzira na surove zločine talijanskih okupatora. okantno je djelovala vijest da su Talijani, uz pomoć domaćih pijuna, u Lumbardi uhapsili i ubili mladog akademskog kipara Ivana Lozicu. (O tome vie kasnije.) Talijani su na Korčuli ubili 113 građana, a preko 400 poslali u logore po Italiji. Korčula je bila pod Kraljevinom Italijom do 12. rujna godine. Partizani su zarobljene talijanske vojnike prebacivali u Italiju. 18 Najvie podataka o Korčuli, Peljecu i Mljetu u Drugom svjetskom ratu sadrano je u zborniku Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu, narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji (Dalje: Korčula u radničkom pokretu...), Korčula,

36 Po odluci ZAVNOH-a poniteni su Rimski ugovori iz i otok Korčula tako je, konačno, vraćen matici zemlji, kao i ostala anektirana i okupirana hrvatska područja. Borci Korčulanskog partizanskog odreda MLJET. Talijani su otok Mljet zaposjeli krajem travnja godine. Najprije je dola jedna postrojba crnokouljaa, potom ostala vojska. Isto kao i Korčulu, Pavelić je Mljet predao Italiji, pa je anektiran 18. svibnja godine. Uspostavljeno je isto stanje kao i na Korčuli. Talijani su poduzeli sve da se i ovaj hrvatski otok to prije talijanizira. No i to je bilo uzaludno jer su ubrzo i ondje komunisti organizirali otpor koji se, makar u tekim prilikama okupatorske strahovlade i terora, postepeno razvijao, sve dok Talijani nisu potjerani 12. rujna godine. Iza sebe su ostavili samo grozan zločin, o čemu će kasnije biti vie riječi. 19 PODRUČJE KONAVALA. Rimskim ugovorom između Mussolinia i Pavelića od 18. svibnja područje Konavala podijeljeno je na dva dijela. Zapadni dio od crte Molunat Orjen, sa sjeditem u Cavtatu, pripojen je NDH, a istočni dio s općinom Gruda predan je Italiji. To područje, kao to smo ranije isticali, Talijani su anektirali i potčinili Prefekturi Kotor. Na čelu talijanske vlasti na Grudi bio je policijiski komesar de Antonio Gengiani. U svim većim mjestima bile su postavljene karabinjerske i nancijske postaje. Zavedeno je jednako stanje kao na Korčuli i Mljetu. Sve to je bilo hrvatsko, dolo je pod udar talijanizacije. Uveden je policijski sat, zabranjeno kretanje, plovidba i ribolov. Na Prevlaci je osnovan zloglasni talijanski logor, kao i na oblinjem otočiću Mamuli. I u Konavlima su komunisti organizirali otpor, osnovane su partizanske postrojbe; bilo je oruanih aktivnosti, dosta rtava i patnji. Talijani su otili iz Konavala početkom rujna godine. 20 * 19 Opseniji materijali o Talijanima i Nijemcima na Mljetu sabrani su u Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača. Original je u Hrvatskom dravnom arhivu. (Dalje: HDA) 20 ire u Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača, str

37 Na kraju dijela knjige u kojem je riječ o talijanskoj okupaciji Dubrovnika i aneksiji dijela njegova područja, a prije prikaza njemačke okupacije, predstavljamo nekoliko vrlo bitnih dokumenata koje smo dobili iz HDA u Zagrebu, a odnose se na talijansku okupaciju. Predstavljamo samo tri dokumenta, da bi se spoznala talijanska vladavina i svi napori Rima da talijanizira Dubrovnik. Tu je i prikaz nekih talijanskih zločina, a ponajvie raspored talijanske vojske u Dubrovniku i okolici. 21 U izvjetaju Područnog centra za junu Dalmaciju broj 298/43. od 31. kolovoza između ostalog se navodi da je sastanak, kojega su organizirali Talijani u vili Banac, odran u Dubrovniku 4. VIII. t.g., na kojemu su bili predstavnici četnika, HSS-a i talijanski o ciri. Kao predstavnik četnika bio je Jevđević, a od HSS-a Marko Suton iz Mostara, Petar ale, pomoćnik Bjelovučića, i bivi tajnik Kotarske orgasnizacije HSS-a za Metković, neki Petar iz Brača i predstavnici HSS-a iz Dubrovnika, Mietić i drugi. Poslije odranog sastanka Jevđević je naredio da se pohapse predstavnici HSS-a iz Dubrovnika (vjerojatno HSS-ovci rodoljubi) među kojima se nalazi neki Đalović. Talijani su dozvolili slobodno kretanje četnicima po Dubrovniku i ponovno su ih naoruali. Tako je Dubrovnik pod kontrolom četnika. Ovih 300 četnika prebačenih u Ploče vjerojatno su organizirani od Jevđevića i prebačeni iz Dubrovnika. Dok su ustae u zadnje vrijeme u Dubrovniku i okolici vrile mobilizaciju katoličkog elementa, Talijani su vrili mobilizaciju pravoslavnog. (...) Pod točkom 19. istog izvjetaja navodi se: U Dubrovniku se nalaze dvije divizije i to Murge i Marche. Divizija Murge je otputovala u nepoznatom pravcu, a divizija Marche jo se i dalje nalazi u Dubrovniku. Od ove divizije neki broj vojnika jo se nalazi u Grčkoj, tako da se u Dubrovniku nalazilo oko 5000 vojnika. Talijani su postavili jednu protivavionsku bateriju u Gruu kod pučke kole. Na Konavoskom aerodromu Gruda nalazi se nekoliko aviona, navodno njemačkih, ali su vjerojatno talijanski. U Dubrovniku se nalazi izvjestan broj četnika, kao i na Humu i Uskoplju. Ove podatke je dao jedan član NOO 68, 87, 7, 29 koji često tamo putuje. (...) Pod točkom 27. istog izvora se navodi: Dana 30/8. t. g. otputovao je jedan ustaki o cir u Mostar na poziv glavnog taba. Ujedno su pozvani predstavnici komanda iz: Dubrovnika, Sinja, Trebinja, Livna, Hutova i 6. pjeačke pukovnije iz Mostara u cilju da prime tajne upute. Ovi predstavnici moraju biti u Mostaru 31/8. t. g. (...) U izvjetaju Područnog centra za junu Dalmaciju broj 73/43. od 2. lipnja navodi se da u Dubrovniku, Lapadu, Lokrumu, Gruu i okolici nalazi se talijanska divizija Murge s oko vojnika i časnika. Od mornarice ima oko 300 vojnika i časnika s tri torpiljarke koje krstare od Kotora do Korčule, a zalaze i do Splita. Rod vojske je u Dubrovniku, pjeadija i artiljerija. Ima oko 200 karabinjera oko 150 pripadnika faističke milicije, 50 agenata koji su doli iz Italije i tridesetak domaćih agenata talijanaa. Od domaćih pijuna najopasniji je Bepo Paride, koji je inače četnik, a slui Talijanima kao agent to je bio i u vrijeme Jugoslavije. Tu su potalijančeni Dubrovčani i četnici, čiji je odnos s okupatorima trpeljiv, makar u uim krugovima izraavaju mrnju prema Talijanima. U Dubrovniku i okolici ima pet tisuća talijanskih dravljana koji javno govore da je Dubrovnik talijanski. U Dubrovniku je i ezdesetak aktivnih četnika, uglavnom onih koji su izbjegli pred razoruavanjem od Njemaca. (...) U izvjetaju 284/43. od 6. kolovoza glavni povjerennik Područnog centra javlja da na Peljecu ima ukupno oko 1620 talijanskih vojnika i časnika te 145 andara i domobrana koji su odgovarajuće naoruani osobnim i drugim orujem... Od toga se u Stonu nalazi oko 400 talijanskih vojnika, 21 HDA, Zagreb, br. 62/

38 među kojima 80 nanaca, i 15 andara i domobrana, u Janjini je 800 do 1000 talijanskih vojnika od kojih su 80 nanci te 40 andara i domobrana.., u Trpnju je 260 talijanskih vojnika i 8 časnika, među njima su 100 nanci, 120 crnokouljai, tu je i 24 andara i domobrana, u Vrućici je 155 talijanskih vojnika i časnika, a u Orebiću oko 125 talijanskih vojnika i časnika među kojima 20 nanaca, a tu je i 21 andar i domobran, na poloaju Toreta u blizini Orebića je 50 talijanskih vojnika, u Lovitu 82 talijanska vojnika i časnika, svi su crnokouljai i prosječno u godinama između 20 i 30, u Kuni je 23 domobrana, na Mljetu je raspoređeno na raznim lokacijama po cijelom otoku 420 talijanskih vojnika i časnika s odgovarajućim osobnim i drugim naoruanjem Njemačka okupacija (od 13. rujna do 18. listopada godine) Nijemci su prema operativnom planu Achse jo u kolovozu pokrenuli svoje postrojbe iz sredinjeg dijela Jugoslavije prema obali Jadranskog mora u talijansku okupacijsku zonu i anektirana područja. Namjera im je bila da prvi stignu i (svakako prije jedinica NOVJ) razoruaju talijansku vojsku koju je padom Mussolinia 25. srpnja bilo zahvatilo rasulo. Također i da zaposjednu jadransku obalu i otoke i da ju organiziraju za obranu, bojeći se da će se saveznička vojska prebaciti iz Italije u Dalmaciju i Istru. Dubrovačko je područje, kako je već rečeno, drao talijanski VI. armijski korpus pod zapovjednitvom generala Alesandra Piazzonia, a oko Dubrovnika je bila talijanska divizija Marche kojom je zapovijedao Giuseppe Amico. Ukupno je u junoj Dalmaciji bilo preko vojnika, od kojih u Dubrovniku oko i 200 vojnika NDH. Na Peljecu je bilo talijanskih vojnika i 600 faista te 140 orunika i domobrana NDH. Na Korčuli je bilo talijanskih vojnika. Broj talijanskih vojnika svakim se danom mijenjao jer su se povlačili iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a u namjeri da se prebace u Italiju. Njemačke postrojbe su 3. rujna najprije upale u Konavle i zaposjele zračnu luku u Konavoskom polju blizu Čilipa. Potom se od Mostara kretao njemački 14. puk 7. SS Prinz Eugen divizije kojom je zapovijeao pukovnik August Schmidthuber. Njemačka 7. SS divizija osnovana je od Volksdeutschera iz Vojvodine, a bilo je u njoj i Hrvata. Poznata je po masovnim zločinima nad hrvatskim pukom iza Mosora i po drugim krajevima Hrvatske i Bosne. Talijanski zapovjednik divizije Marche general Giuseppe Amico odlučio je s vojskom pru- iti otpor Nijemcima, ali nije imao podrku zapovjednika VI. korpusa A. Piazzonia. Nijemci su stigli do upe dubrovačke, nakon čega se povela borba s Talijanima koja je trajala od 9. do 12. rujna godine. Bilo je borbe i u Dubrovniku, s obostranim gubicima. Nadvladali su Nijemci i zarobljenoga generala Amica odveli iz Dubrovnika te ga ubili kod Oraca. Zarobljenoga generala Piazzonia odveli su u logor, kao i neke zarobljene talijanske vojnike, dok su ostali angairani kao civilna radna snaga, pa su mnogi umrli ili ubijeni od Nijemaca. Tako je neslavno zavrila talijanska okupacija Dubrovnika i okolice. Odmah nakon pada talijanske vlasti Nijemci su osnovali Feldkomandaturu sa sjeditem u hotelu Imperial. Tadanji gradonačelnik Dubrovnika dr. Ivo Karlović poao je u susret njemačkim SS postrojbama i izrazio dobrodolicu pukovniku Augustu Schmidthuberu. Nakon toga proglasio ga je počasnim građaninom Dubrovnika. Nakon Feldkomandature osnovana je Platzkomandatura koja je obavljala vojnu mjesnu vlast i s ustaama kontrolirala javni red. Pukovnika, kasnije generala, Schmidthubera saveznici su nakon rata predali Jugoslaviji, pa je odlukom Vojnog suda u Beogradu pogubljen. 38

39 U listopadu SS postrojbe krenule su iz Dubrovnika u osvajanje Peljeca, a na dubrovačko područje je dola 118. lovačka divizija koja se također ubrzo usmjerila na područje Peljeca, Korčule i Hvara, da bi u Dubrovnik doli dijelovi njemačke 369. legionarske Vraje divizije. Jedna pukovnija ove divizije dola je u Dubrovnik (sjedite joj je bilo u Trebinju), dok je Zapovjednitvo divizije bilo u Mostaru. Zapovjednik je bio general Fritz Neidhard, a osnovana je od hrvatskih dravljana legionara, dok je časnički kadar bio njemački i austrijski. Djelovala je u sastavu Werhmachta i s njom nije nita imao Stoer vojske NDH u Zagrebu. Ostala je u Dubrovniku do 18. listopada godine. Tada je, poraena od jedinica NOVJ, morala bjeati s dubrovačkog područja, da bi u borbama s borcima 26. dalmatinske divizije NOVJ kod Vukova klanca od 21. do 23. listopada bila potpuno potučena. Popunjena s neto novih boraca, nastavila je povlačenje prema sjeveru. Nijemci su u Dubrovniku imali neto per dniji odnos prema institucijama vlasti i vojske NDH. Zajedno su radili na slamanju antifaističkog otpora, vrili hapenja i ubojstva. Ravnatelj njemačke vojne propagande u Dubrovniku poručnik Viktor Peres davao je ratna izvjeća na njemačkom i hrvatskom jeziku. Vrio je i cenzuru nad tiskom i emisijama lokalnog radija, cenzurirao je i govore nekih političara NDH. Vlada NDH plaćala je izdravanje njemačke vojske na svom teritoriju. Dokraja godine za to je isplatila njemačkih maraka. Naročito je bila okrutna njemačka vojna policija GESTAPO sa sjeditem u hotelu Argentina. Po zlu je u Dubrovniku bila poznata njemačka Feldkomandatura, GESTRAPO i njezin ef August Zellner. Oni su imali uvid u sve vojne i civilne aktivnosti NDH, davali su upute za hapenja i ubojstva. Svoj bijes Nijemci su naročito iskazivali protiv idova i komunista. Četnike su preuzeli od Talijana, hranili ih, čuvali, naoruavali, vodili u zajedničke akcije s ustaama protiv partizana, antifaista uopće. Imali su dosta pijuna u vlasti NDH, a bilo je i drugih pijuna raznih profesija i konfesija. 22 Nijemci su tijekom u Dubrovniku i oko njega organizirali jaku vojnu obranu dovezli su vie desetaka tekog artiljerijskog oruđa, obalskih i protuzračnih topova, pomorsku pjeadiju, torpedne čamce i druge sustave. Ukupno je bilo oko njemačkih vojnika. Jake posade drane su na Grudi, u Čilipima, Cavtatu, Zatonu, Trstenomu i Slanomu, a bilo ih je i na otocima ispred Dubrovnika. Od vojske NDH nalazila se 9. posadna brigada pod zapovjednitvom pukovnika Stjepana Zuecha i 9. ustaka brigada orunici, mornari, policajci i druge postrojbe. Pred kraj svoje okupatorske vladavine Nijemci su četnike izvukli prema Hercegovini, ali su poraeni od partizana u Popovu polju itrebinju. 22 U Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača nalazi se popis njemačkih dounika i pijuna u Dubrovniku i okolici. * Dolazak i prisustvo jakih njemačkih postrojba i postrojba NDH nije zaustavio vrlo intenzivan rad i djelovanje ilegalnog NOP-a, pokrenuta već od početka talijanske okupacije godine. Brojne su bile oruane aktivnosti i drugi oblici suprotstavljanja, bez obzira na masovne represalije i zločine to su ih poduzimali njemački okupatori i njihovi domaći pomagači. U Dubrovniku je cjelokupnom organizacijom antifaističkog otpora rukovodio Mjesni komitet KPH. Akcije su najčeće izvodili omladinci antifaisti i članovi SKOJ-a, ali i mnogi drugi, većinom Dubrovčani, istaknute osobe, mladi i stari, ene i djeca. Dubrovnik nije potraio novu hrid da skrije svoju slobodu. Borba za slobodu protiv okupatorâ i njihovih domaćih sluga vodila se tu u Dubrovniku i okolici. Funkcionirala je i ilegalna narodna vlast Gradski NOO, kao i antifaistička enska i pionirska organizacija. Od cjelokupnom aktivnoću otpora rukovodi Okruni komitet KPH za Okrug Dubrovnik i Okruni NOO. Dubrovnik se nije dao pokoriti, svijetle tradicije borbe za slobodu su nastavljene. Dubrovački su okrug činili grad Dubrovnik, Konavle, Dubrovačko primorje, Peljeac, Mljet, Korčula i Lastovo. 39

40 Poslije kapitulacije Italije sve je vie Dubrovčana odlazilo u partizane na Biokovo, u Hercegovinu i Crnu Goru. Samo iz grada Dubrovnika do 18. listopada bilo je 540 partizanskih boraca, a poslije oslobođenja u partizane je otilo jo dubrovačkih dobrovoljaca. U rujnu osnovana je Dubrovačka partizanska četa, a u Konavlima Konavoska partizanska četa. Kasnije su prerasle u istoimene odrede. Borci Prve dubrovačke partizanske čete na dan osnivanja, 20.IX u Rijeci dubrovačkoj Na Korčuli i Lastovu osnovana je Komanda junodalmatinskog vojnog područja, poslije preimenovana u Dubrovačko vojno područje koje je djelovalo u sastavu VIII. dalmatinskog korpusa. Komande mjesta su osnovane u Dubrovačkom primorju, u Dubrovniku, upi dubrovačkoj, Konavlima, na Mljetu, Peljecu, Korčuli i Lastovu. Na obali i otocima osnovan je pomorski sustav V. pomorsko-obalni sektor. Početkom listopada u dubrovačko zaleđe dola je Druga dalmatinska proleterska brigada. Kada su počele zavrne borbe za oslobođenje Dubrovnika i okolice, angairane su i neke postrojbe 29. hercegovačke divizije NOVJ. Borbe oko Dubrovnika su zavrile 18. listopada godine. Nijemci, legionari s nekim postrojbama NDH, povukli su se prema Stonu i Metkoviću, a dio preko Popova polja prema Čapljini. Nemali broj domobrana, orunika, nanca, mornara i drugih iz postrojbi NDH u Dubrovniku pristupio je partizanima, na poziv mar- ala Tita u rujnu i sudjelovali su u borbama za oslobođenje, sve do Istre i Soče. I sam zapovjednik 9. posadnog domobranskog zdruga pukovnik Stjepan Zuech, nije se povukao, ostao je ivjeti u Dubrovniku. O tom domobranskom pukovniku ima dosta različitih informacija. Ustae su ga smatrale pristalicom NOP-a i traili da ga se pogubi. Na tome je bio dosta angairan ministar obrane NDH, ustaki general Ante Vokić, ratni zločinac koji je ubijao zarobljene partizane na Hvaru i Braču i civile po Bosni. Pavelić ga je u svibnju u Lepoglavi dao pogubiti jer je, prema uputama britanske obavjetajne slube, zajedno s Lorkovićem, pokuao izvriti puč O Vokiću i Lorkoviću dosta je pisao akademik Ljubo Boban. Osobno mi je o tome govorio u Zagrebu

41 Nakon odlaska Nijemaca, a prema odobrenju marala Tita, u Dubrovnik je doao jedan topnički divizion i odred britanske vojske s ukupno oko 500 vojnika iz Floyd Force-a. Toptnitvom su pomagali partizanima kod Bileće i u Crnoj Gori. Poslije su se povukli. Nakon 42 mjeseca pod talijanskom i njemačkom okupacijom Dubrovnik je uao u sastav federalne Hrvatske. Propale su razne pekulacije oko buduće sudbine Dubrovnika i hrvatskih granica na Prevlaci i u ostalom dijelu Konavala. * Slijede neke posebnosti za ostala dubrovačka područja u doba njemačke okupacije. KONAVLE. Nakon borbi s Talijanima do 15. rujna njemačke su postrojbe potpuno zauzele Konavle. Doli su dijelovi 7. SS Prinz Eugen divizije, a koncem dijelovi 3. bataljuna iz 369. legionarske divizije. Uspostavljeno je njemačko zapovjednitvo u Cavtatu i Grudi. Na od Talijana anektiranome području istočnih Konavala uspostavljena je vlast NDH koja se prostirala na Boku kotorsku i sve do Budve, ali su Nijemci svuda bili oni koji su o svemu odlučivali. Po čitavim Konavlima njemačke su postrojbe, zajedno s ustaama i legionarima, vrile neviđene zločine. No i pored toga oruani i drugi oblici antifaističkog otpora i borbe nastavljeni su dosta e kasno, sve do 18. listopada 1944., kad su jedinice NOVJ i POJ oslobodile Konavle od okupatora i njihovih domaćih slugu. DUBROVAČKO PRIMORJE. Ovo je područje bilo stalno zaposjednuto njemačkom vojskom. Najveće su zločine počinili legionari u proljeće 1944., kad su hrvatsko stanovnitvo deportirali po logorima u Bosni i Slavoniji. No i ovdje je bio dobro organiziran otpor okupatoru. Često su izvođene oruane akcije i presijecalo okupatorsko komuniciranje na cesti Ston Dubrovnik. MLJET. Nakon kapitulacije Italije, nakon nekoliko mjeseci ivota u slobodi, u studenome na otok su dole njemačke postrojbe iz 7. SS divizije. Nijemci su nastojali Mljet jako utvrditi, a deportirali su sve mukarce između 16 i 80 godina starosti. Ipak, u svibnju osnovan je Mljetski partizanski odred, a prije toga su s Visa doli partizani i ondje razbili njemački garnizon. Legionari 369. divizije (poraeni) povukli su se u rujnu 1944., čime je otok bio oslobođen. PELJEAC. I ovo područje koje su činile općine Ston, Janjina, Kuna, Trpanj i Orebić nakon kapitulacije Italije neko vrijeme bilo je slobodno. Osnovana je 13. dalmatinska brigada NOVJ, u kojoj je bio i dio boraca s Peljeca. Međutim već u listopadu njemački okupatori iz 14. SS puka 7. Petar Stijepić, prvoborac s otoka Mljeta, poginuo u veljači od njemačke zasjede. Bio je sekretar KK KPH Peljeac-Mljet. 41

42 Anto Poljanić-Tutić i Marko Luković, predsjednik i tajnik Katarskog NOO Peljeac-Mljet, na Korčuli SS divizije krenuli su u osvajanje Peljeca. Borbe su trajale sve dokraja studenoga iste godine. Borcima 13. dalmatinske brigade dola je u pomoć 1. dalmatinska brigada, pa su se razvile estoke bitke, uz obostrane gubitke. Gdjegod su stigli, okupatorski su vojnici činili neviđena zvjerstva nad onim dijelom stanovnitva koje se s Peljeca nije povuklo preko Korčule na Vis i dalje u zbijeg u El Shatt na Sinaju. SS trupe zamijenile su 118. njemačku lovačku diviziju koja se krajem prosinca s dijelom snaga prebacila na Korčulu. Vlasti NDH nisu poduzele nita da bi zatitile hrvatski ivalj, nego su podravale Nijemce u njihovu zločinu deportacije preostalog naroda s Peljeca. Partizanske jedinice vodile su borbe protiv okupatora cijelo vrijeme okupacije, sve dokraja rujna 1944., kad su s Visa u pomoć iscrpljenim borcima pristigle jedinice 26. dalmatinske divizije, nakon čega je s Peljeca otjeran njemački okupator. KORČULA. Na ovome su otoku njemački okupatori bili najkraće; doivjeli su najveći poraz, ali su počinili i velike zločine nad civilima. Njemački okupatori na Korčulu su se iskrcali desantom 21/22. prosinca godine. U Blatu, Korčuli, Veloj Luci i na vie drugih mjesta garnizone je uspostavila 750. pukovnija 118. lovačke divizije. GESTAPO je bio krajnje brutalan, masovno se hapsilo i ubijalo, bez ikakva suđenja. Vlast NDH nije funkcionirala. Nije za to imala ni priliku jer ju Nijemci nisu uvaavali, a partizani su ju napadali zbog saveznitva s okupatorom. Tako je, zapravo, uz njemačku okupatorsku vlast, ilegalno djelovala i vlast narodnooslobodilačkih odbora (NOO) koji su bili organizirani u svim mjestima na otoku. Stalno, dosta aktivno i uspjeno, djelovao je Korčulanski partizanski odred. Nijemci su poraeni u Veloj Luci i Blatu u travnju u borbi s borcima 1. i 12. dalmatinske brigade koja je ondje dola s Visa. U tim je borbama 42

43 zarobljeno oko 500 okupatorskih vojnika. To je bio dotad najveći partizasnski uspjeh u borbama s okupatorom na srednjedalmatinskim otocima. Zbog tekih borbi i brutalnosti okupatora jedan broj stanovnika Korčule otiao je u zbijeg u El Shatt, a veliki broj onih to su ostali okupatori su nasilno deportirali u logore u Bosni i Slavoniji. Njemački okupator je uspio jo neko vrijeme zadrati pod kontrolom istočni dio otoka, ali samo do rujna godine. Tad su pred naletima jedinica NOV i POJ okupatori otjerani, pa je i cijela Korčula bila oslobođena. LASTOVO. Nakon kapitulacije Italije u rujnu Lastovo je postalo slobodno. Njemački okupatori nisu nikada doli na taj otok. Badogliova Vlada i dalje je smatrala da je Lastovo sastavni dio njihove drave, a na isti način se ponaao Mussolini i njegova Socijalna Republika, ali uzalud jer je od talijanskih faista oslobođeno Lastovo bilo u rukama partizana i vlasti općinskih i mjesnih NOO-a. U funkciji su bile i druge antifaističke organizacije. Tako je Lastovo postalo velika partizanska i saveznička baza u koju su uplovljavali ratni i ostali brodovi na putu od Visa za Bari i natrag, kao i od Visa prema dubrovačkom području i Mljetu. Na Lastovu je bilo izbjeglog naroda s dubrovačkoga područja te ranjenih i bolesnih partizanskih boraca. Na Lastovu je djelovao Lastovski partizanski odred i neki sustavi partizanske mornarice. Narodna vlast i vojska odmah su nakon odlaska talijanskih okupatora krenuli po Lastovu uklanjati sva obiljeja masovno provođene talijanizacije otoka umjesto talijanskih vraćena su narodna hrvatska imena i nazivi, kao to je bilo prije 1918, kad je Lastovo dobila Italija. Odlukama ZAVNOH-a Lastovo je pripojeno matici zemlji Hrvatskoj, pa je na taj način potpuno poraena talijanska iredenta i sruen talijanski sustav. Na tome otoku nikad nije bila uspostavljena vlast ustake NDH. Zahvaljujući NOB i Titovim partizanima, Lastovo je ponovno postalo i ostalo hrvatsko. * S porazom i povlačenjem njemačkih okupatorskih postrojbi iz Dubrovnika i dubrovačkog okruja u listopadu nestalo je i vlasti NDH, čiji su se predstavnici također dali u bijeg zajedno s okupatorima. Bjekstvo predstavnika vlasti NDH najbolje ocrtava stvarnu ulogu i karakter te vlasti, i zapravo je najbolja osobna karta njenih dunosnika. U Dubrovniku i okolici ostao je jedan broj onih koji su surađivali s Talijanima, Nijemcima, ustaama i četnicima. Nekima je suđeno, ali ih najvie nije dirano. Bilo je i onih koji su u novim uvjetima nastavili protunarodnu rabotu, organizirali, podravali i surađivali s tzv. kamiarima kriparima i drugim protunarodnim snagama koje su djelovale dokraja Drugoga svjetskog rata, ali i nakon njega, poneki čak do i godine. U povijesti Dubrovnika 18. listopada označava početak novog razdoblja one lijepe povijesti Grada, njegov ponovni stvarni slobodni ivot. Zastava s natpisom Libertas, kao slobodarski znamen ovoga drevnoga grada, uskoro će ponosno leprati na uzvienim mjestima, na gradskim trgovima i kulama. Dubrovnik je ostao i ponosno plovi na svojoj hridi. Slobodan.Veliki broj njemačkih dokumenata koji se odnose na Dubrovnik, nađen je u HDA u Zagrebu, a odnose se na zločine Nijemaca (posebno GESTAPO-a) na području Dubrovnika Njemačka obavjetajna sluba u Dubrovniku Kad se govori o njemačkoj okupaciji Dubrovnika i dubrovačkog područja, a da bi se potpunije sagledalo kakvu je ulogu imao Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu, potrebno je to promotriti kroz prisustvo vojne i civilne obavjetajne slube Trećeg Reicha u Dubrovniku. Jo prije Drugoga svjetskog rata, a osobito od 1939., u Dubrovniku se nalazio Glavni stoer njemačke obavjetajne slube za junu Dalmaciju, Boku kotorsku i iru okolicu preko kojeg su ile obavjetajne linije prema Bosni, Crnoj Gori, Albaniji, Italiji i uopće prema Mediteranu. Njemačka akadenija u Dubrovniku Lektorat bila je sredinjica pijunske mree. Godine

44 spominje se da ga vodi Richard Wolff, a potom iskusni obavjetajci dr. Alfons Arnold i Peter Stadt Ferdinand, za koga povjesna vrela kazuju da je radio u Abwehru i u vojnoj obavjetajnoj zajednici. Kada je uspostavljen njemački konzulat u Dubrovniku, obavjetajnom se djelatnoću bavio jedan časnik Abwehra. On je ujedno bio i kontraobavjetajac institucijâ koje su se bavile zatitom postrojbi Wehrmachta i osiguravanjem osvojenog teritorija. Jedan od vanijih suradnika Abwehra u Dubrovniku bio je ustaki stoernik Ivo Rojnica. ABWEHR-ovim NEST-om u Sarajevu, podređenim AST-u Zagreb, rukovodio je major Julius Vasary (desno). Njegova suradnica je bila Margita Lukičić (u sredini), koja je radila i u Vasaryjevom Stadtbuero-u u kome je odravana veza sa agentima sektora III F. U Dubrovniku je agent NEST-a bio ustaki funkcionar Ivo Rojnica (lijevo) pijunske je veze odravao i akademski slikar Johann Seitz. Jo od kapitulacije Italije, sredinom rujna 1943, postojao je poseban odjeljak mornaričkog Abwehra poznat kao MEK-90, a suradnik im je bio domobranski časnik dr. Tomić. Upravitelj je bio lučki kapetan Wilke. Spominje se i neki Krsto Sandano koji se bio uvukao u organizaciju NOP-a. Kao obavjetajci radili su dr. Popov i trgovac Isajev. Nakon rasformiranja Abwehra u ljeto u Dubrovniku su djelovali trupni obavjetajni organi poznati kao FAT. Tako se FAT 174 nalazio u Mostaru, ali je imao ispostavu u Dubrovniku, a vodio ga je grof Johan Eltz. U Dubrovniku je postojala njemačka tajna policija, kao i aparat SS i civilne policije poznata kao SIPO (sigurnosna policija) koja je obuhvaćala GESTAPO i KRIMO (kriminalistička policija). Dubrovački odjeli SIPO-a i SD-a bili su podređeni Einsatzkomandi Sarajevo. Vodili su ih trgovac Mustafa Hasanović, pomorski kapetan Frano ika, Wilma Ryssel i drugi. Obavjetajna sluba Trećeg Reicha (RSHA) imala je svoju agenturnu ispostavu u Dubrovniku. Kao i druge bila je povezana s obavjetajnom slubom NDH (UNS-a) i četničkom obavjetajnom slubom. Pouzdano se zna da se u Dubrovniku nalazilo osam njemačkih vojnih i civilnih obavjetajnih centara i ispostavâ, slično kako je bilo u Osijeku ili Rijeci. To svjedoči o značaju Dubrovnika u političkim i vojnim planovima Trećeg Reicha tijekom Drugoga svjetskog rata Podaci iz knjige Nemačka obavetajna sluba, Beorgad, 1958., str i ostale 44

45 3. ODNOS HRVATSKE SELJAČKE STRANKE PREMA OKUPATORIMA I NOP-u DUBROVNIK. Tematika knjige zahtijeva da se s nekoliko natuknica kae poneto o postojanju i djelovanju Hrvatske seljačke stranke (HSS-a) u Dubrovniku. Na ovo nas upućuje i povijesna obveza jer je u Dubrovniku i općinama na njegovu području pred Drugi svjetski rat HSS Vlatka Mačeka bio, brojčano i utjecajem, najjača politička stranka. Gradsko poglavarstvo Dubrovnika, kao i gotovo sve općine dubrovačkog područja, na izborima do dole su pod upravu HSS-a. Pozdravljen je sporazum između predsjednika jugoslavenske Vlade Dragie Cvetkovića i Vlatka Mačeka o formiranju Banovine Hrvatske, a najvie se upravo HSS angairao u razoruavanju vojnika Kraljevine Jugoslavije. Glavni dio naoruanja je predan ustaama. Dotadanja gradska i općinske HSS-ove vlasti samo su promijenile ime i postale su vlasti NDH. Neto je slično bilo i sa andarima i nancima Kraljevine Jugoslavije, jer je najveći broj njih postao orunicima i rizničarima NDH. Dubrovačko je područje prije toga, diktatom kralja Aleksandra, bilo pripojeno Zetskoj (crnogorskoj) banovini. Istoga dana, 10. travnja 1941, kada je proglaena NDH, Maček ju je svojom izjavom podupro. Kompletna Mačekova zatita postala je temelj vojske NDH. Kada su u Dalmaciju i na dubrovačko područje dole talijanske postrojbe i izvrile okupaciju, uspostavile svoj civilni i vojni sustav, a naročito kad je Pavelić 18. svibnja hrvatske teritorije u Dalmaciji prepustio Mussolniu, to je okantno djelovalo i na pristalice HSS-a. Stanje se pogoralo kad su Talijani onemogućili djelovanje političkih stranaka, pa tako i postojanje i djelovanje HSS-a. U tim trenucima nastupila je radikalna polarizacija u redovima HSS-a koja se u daljnjem toku rata sve vie produbljivala. Na jednoj se strani nalo ekstremno krilo HSS-a koje se stavilo u slubu vlasti NDH i okupatora, na drugoj oni koji su se tome protivili, a bilo je i onih koji su se pasivizirali. Osnovno je članstvo, ipak, ne prihvaćajući Mačekovu politiku, masovno naputalo stranku i pristupalo otporu naroda protiv okupatora i njegovih pomagača. Mačekova politika prema vlasti NDH i pasivizacija prema otporu okupatoru, uz objanjenje da se ne ide na oruano suprotstavljanje tuđincu, postepeno je razotkrivena u svoj svojoj sutini. Razbijeno je ranije demokratsko biće HSS-a, stranka je potisnuta na marginu i nije se vie nikad uspjela temeljito obnoviti, a kamoli doći do razine političkog djelovanja iz doba braće Radića. Istodobno kad i Pavelić i Maček je pobjegao iz zemlje u inozemstvo i time nanio novi teki udarac svom ionako poljuljanu političkom ugledu, ali i najveći udarac HSS-u u cjelini. Mačekova politika je u sutini sruila Radićeve ideje i temelje HSS-a. Ujedno je to bio i obračun s pozitivnim stremljenjima hrvatskoga naroda, posebno u Dalmaciji, pa se većina njezinih stanovnika masovno priključila otporu okupatorima. Kako je već rečeno, HSS je u Dubrovniku i okolici bio brojčano najjača građanska politička stranka. Međutim u novonastaloj situaciji HSS-ov odnos (naročito njegovih najuvaenijih pojedinaca) prema okupatoru i vlasti NDH nije bio posvuda isti. Tako se stanje u Dubrovniku sutinski razlikovalo od onoga u Dubrovačkom primorju, u Konavlima ili na Peljecu, a jo vie od stanja na Korčuli i Mljetu. Jedno je stanje bilo na području kojega su bili okupirali Talijani, a posve drugo na područjima koja su aneksijom pripala Italiji. 45

46 U Dubrovniku, a to je bilo fatalno, najveći broj rukovodstva HSS-a odmah je priao na stranu ustake vlasti, podrali su dolazak Talijana, priklonili im se i s njima otvoreno surađivali. Od 32 člana općinskog rukovodstva HSS-a u Dubrovniku, koji su izabrani na konferenciji odranoj u Sponzi 2. svibnja 1940., njih 23 stavilo se u slubu vlasti NDH i talijanskog okupatora. Skoro svi raniji vodeći rukovodioci HSS-a u Dubrovniku su se 17. travnja okupili u Kneevu dvoru, da bi svečano dočekali i srdačno pozdravili njemačke i talijanske časnike i generale i čestitali im na izvojevanoj pobjedi. Taj skup organizirao je i predvodio gradonačelnik dr. Josip Baljkas, biran s liste HSS-a u svibnju godine. Uz njega su ondje bili dr. Stjepo Perić, dr. Ante Buć i drugi vodeći rukovodioci dubrovačkog HSS-a. Talijane su doivjeli i prikazali saveznicima, slično kao i vlast NDH koju su sada i oni činili, samo s promijenjenim kokardama. Ranije su nosili kraljevske karađorđevićevske, a sada ustake. Interesantno je da, osim kadrova HSS-a, nitko drugi nije sudjelovao u novoj vlasti NDH u Dubrovniku. Bio je tu samo jedan ustaki legionar s Lipara, Korčulanin Ante Duević, ali je moguće da su bili doli jo neki. Prvi ustaki povjerenik za grad i kotar Dubrovnik bio je odvjetnik dr. Stjepo Perić rodom iz Stona. Uredovao je u Kneevu dvoru, ali stvarnu vlast nije obavljao jer je ona bila u rukama Talijana. Zato je prebjegao u Zagreb, odakle je postavljen za veleposlanika NDH u Rimu i So- ji, a potom i za ministra vanjskih poslova u Vladi NDH. Sudjelovao je u svim pregovorima između faističke Italije i NDH oko predaje Dalmacije Talijanima. Zagrebački list Hrvatski narod 25. travnja pisao je da je ustake ideje u dubrovačkom kraju irio Stijepo Perić. (...) Taj je igrao dvostruku ulogu prikazivao se kao mačekovac, a bio je i ustaa. Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je ratnim zločincem. Emigrirao je u Argentinu, odakle je, nakon rata, otro kritizirao Pavelića radi toga to je Dalmaciju predao Mussoliniju, a i sam je sudjelovao u pregovorima. Gradonačelnik Dubrovnika s liste HSS-a od svibnja do bio je odvjetnik i tajnik HSS-a dr. Josip Baljkas. Kako je rečeno, bio je među onima koji su 17. travnja oduevljeno dočekali okupatorske časnike i generale. Dočekao ih je pred općinskom zgradom. Sav razdragan rekao im je da je to najsvečaniji dan u njegovu ivotu. Potom je u Kneevu dvoru okupio dubrovačku političku elitu kako bi čestitali okupatorima Grada na, kako je kazao, velikoj izvojevanoj pobjedi. Tom prigodom jasno im je dao k znanju da im se iskreno stavlja na raspolaganje. Svečanost u Kneevu dvoru blagoslovio je lapadski upnik don Đuro Krečak. Kad je dr. Josip Baljkas 25. svibnja preuzimao vlast od Talijana, izdao je proglas, u kojemu je, kako je pisao zagrebački list Hrvatski narod (broj 107 od 30. svibnja 1941.), osim ostalog, stajalo: Dubrovčani! U ovaj značajan dan neka čvrsta vjera u ljepu budućnost čitavog hrvatskog naroda ispuni vaa srca i vae domove jer dolaze oni vjesnici novog doba koji su to postigli dugotrajnom borbom i nemalim rtvama i koji su najsigurniji zalog da ćemo stečenu slobodu sačuvati za vječna vremena. Pohrlite im u susret, obasipajte ih cvijećem i suzama radosnicama. (...) Tad je u Dubrovnik ula prva vojna postrojba domobrana NDH, dok Ustaka vojnica nije smjela ući u Dubrovnik jer su im Talijani to zabranili. Dokumenti za dr. Baljkasa također otkrivaju da je bio uvjereni ustaa i svrstava ga se među glavne sluge okupatorâ, zajedno s prof. Mladenom Katelanom, dr. Ivom Karlovićem, Ivom Rojnicom i drugim. 25 Nije proglaen ratnim zločincem. Kao odani okupatoru mogu se navesti jo i sljedeći članovi HSS-a: Prof. dr. Roko Mietić bio je biran za narodnog zastupnika s liste HSS-a, a vodio je Mačekovu zatitu, prvu vojnu postrojbu NDH u Dubrovniku. Često je odlazio u Zagreb po direktive, a u Dubrovniku se redovno sastajao s predsjednikom i potpredsjednikom četničke organizacije dr. Buconijem i dr. Bjankijem. Pavelić ga nije uvrstio u Hrvatski dravni sabor iako mu je to mjesto pripadalo budući da su Sabor trebali činiti i zastupnici HSS-a iz godine. Tijekom rata 25 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1064/1065, i

47 Mietić je odravao ive veze s rukovodstvom HSS-a i Mačekom i odvraćao narod od pristupanja NOP-u. Bio je jedan od najistaknutijih organizatora Mačekova bijega iz zemlje, i pobjegao je zajedno s njim. Dok je bio u Zagrebu, inicirao je da se na području Dubrovnika i Konavala formira ustaka milicija i kripari. Direktno je nato nagovarao Petra Bakića, funkcionara HSS-a u Konavlima. Uz njegovo ime često se spominje prof. Frano Kolumbić koji je kao Mačekov agent često dolazio iz Zagreba i sastančio s četničkim rukovodstvom u Dubrovniku. 26 Dr. Baldo Poković, odvjetnik rođen u Dubrovniku bio je prije rata ugledni i umjereni član HSS-a, ali je u ljeto odigrao krvavu ulogu u likvidaciji Srpske banke u Dubrovniku. (...) Kada su vlasti NDH otuđile Srpsku banku i poubijale najveći broj njezina osoblja, za ravnatelja iste postavljen je dr. Baldo Poković. Prije toga djelovao je u Pavelićevoj Komisiji za razgraničenje između faističke Italije i NDH u Konavlima. Osuđen je i kao ratni zločinac pogubljen 26. listopada godine. 27 Niko Buko bio je zamjenik narodnog zastupnika na listi HSS-a za kotar Dubrovnik, ali je postao zamjenikom ustakog ministra unutarnjih poslova Vlade NDH. I dr. Vlaho Buko bio je pristaa HSS-a i jedan od sudionika u Kneevu dvoru 17. travnja 1941, kad se poklonio okupatrima i iskazao suradnju s njima. Kasnije naputa Dubrovnik i odlazi u diplomatsku slubu NDH. 28 Tu je s njim i dr. Niko Kisić, kadar HSS-a koji je otiao u diplomatsku slubu NDH. Nema podataka gdje su se skrasili i da li im je suđeno. Dr. Ante Kačić, ravnatelj bolnice, potpredsjednik Kotarske organizacije HSS-a u Dubrovniku i potpredsjednik Oblasne organizacije HSS-a u Dubrovniku, priao je ustaama. Dokumentacija ga spominje kao pristau HSS-a i uvjerenog ustau. Za ratne zločine suđeno mu je 26. oujka godine. 29 Dr. Vicko Svilokos, odvjetnik i dr. Ante Sugja, također odvjetnik, bili su istaknuti prvaci HSS-a u Dubrovniku i sudionici prilikom čestitanja talijanskim i njemačkim okupatorima u Kneevu dvoru 17. travnja godine. Dokumenti ih spominju kao uvjerene ustae koji su odigrali značajnu ulogu u ustakoj Hrvatskoj. Napustili su Dubrovnik. Svilokos je poao za konzula NDH u Milano, a Sugja za konzula NDH u Prag. 30 Pero Bakić Đurin, rođen u Čilipima, bio je u rukovodstvu HSS-a i zapovjednik Mačekove zatite. Pristupio je okupatoru. Bio je glavni organizator ustake milicije u Konavlima, a poslije oslobođenja Dubrovnika glavni organizator kripara u Konavoskim brdima. U početku je mislio pristupiti narodnom otporu okupatoru, ali je po nagovoru drugih lidera HSS-a od toga odustao, da bi kasnije, kako rekosmo, vodio akcije konavoskih kripara. Suđeno mu je, ali je umro u Dubrovačkoj bolnici godine. Nakon rata kon scirana mu je imovina kao narodnom neprijatelju. 31 Bilo je jo pojedinaca koji su bili prvaci HSS-a, ali su pristupili ustakom pokretu, naprimjer Baldo Crnjak, trgovac iz Trnove, najprije prvak HSS-a, a zatim uvjereni ustaa; Ivo Erceg, pristalica HSS-a, također je pristupio ustaama; Vicko Nadramija, pristaa HSS-a koji je isto tako pristupio ustaama; Ivo Peko pok. Luke iz Mrcina (dananja Dubravka), ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik, ranije mačekovac; trgovac Frano Vojvodić s Brgata, ranije pristaa HSS-a, također je pristupio ustaama, a bilo je i drugih Mato Jakić, Dubrovnik 1941., Beograd, 1966., str.19; Zbornik dokumenata NOP-a u Dalmaciji, knjiga 1, Split, 1981., str i knjiga 2, str. 58; Iskaz fra Berta Dragičevića, Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, lm br. 45, snimka Mato Jakić. n. d., str. 44 i Mato Jakić, n. d., str. 4 i 40. Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053, 1058, Dubrovnik u NOB-i..., str AVII, k. 225, reg. br. 3/ AVII, k , reg. br. 61/7; HDA, Zagreb, lm 45, snimka Dubrovnik u NOB-i..., str i

48 Bilo je nekoliko istaknutih mačekovaca koji se nisu priključili vlasti NDH niti NOP-u, nego su nastavili aktivnosti protiv nove narodne vlasti. Najistaknutiji među njima bio je dr. Tome Jančiković, prvak HSS-a koji je ivio u Crikvenici, da bi doao u Dubrovnik povezati HSS. Po drugi put je doao iz Zagreba da ponovno pokua organizirati HSS, ali i da odvraća narod od otpora okupatoru. Po istom zadatku iao je i na Korčulu. Talijani, zajedno s GESTA- PO-om, uhapsili su ga kao engleskog pijuna, da bi 28. listopada 1943., uz pomoć gestapovskog agenta Gvozdena 33, bio prebačen u Bari, gdje je stupio u vezu s ministrima kraljevske Vlade koji su ranije pripadali HSS-u. Vratio se u Hrvatsku i u studenome prisustvovao u Zagrebu sastanku prvaka HSS-a odranom u Svećeničkom domu, a protiv konsolidiranja Ustavotvorne skuptine. Suđeno mu je kao i ing. Nikoli Rastiću, istaknutom prvaku HSS-a koji je dolazio u Dubrovnik, okupljao bive članove HSS-a i rukovodio njihovim djelatnostima usmjerenim protiv nove narodne vlasti. Dok je Jančiković dolazio u Dubrovnik, imao je dodira s dr. Mihom kvrcom, prvakom HSS-a i predsjednikom Mjesnog odbora HSS-a u Dubrovniku, za kojega iz dokumentacije saznajemo da nije bio ustaa, ali je stalno surađivao s ustaama. 34 Za liječnika Miha Katića jedan dokument iz navodi da je bio pristaa HSS-a, koji nije pristupio ustaama, dok mu je sin bio istaknuti ustaa. 35 Postoje dva dokumenta iz koja poimenično spominju mačekovce u Dubrovniku. Prvi je iz travnja i svibnja 1944, u kojemu su navedene one pristae HSS-a koji su bili ustae ili ustaki dunosnici. O njima se ponovno kazuje u dokumentu od lipnja iste godine, pa se za grad Dubrovnik spominju ove osobe: prof Roko Mietić koji se sada nalazi u Zagrebu i njegovi suradnici Miho Koprivica, Miho kvrce, dr. Josip Baljkas, Frano Dabrović, Frano Kolumbić, Baldo Crnjak, dr. Ante Kačić, Pero Budman, medicinar imunković i dr. Mladineo s Brača. U Konavlima tu su Pero Bakić, Jelka Ćurić i Niko Trojanović, a u Dubrovačkom primorju Roko Aguzinović, Niko Puić i Niko Mustahinić. U istom dokumentu navedena su imena onih koji su bili ustae pa se sada pretvaraju u mačekovce, koji se svi skupa hvale da su HSS-ovci (...), a to je bilo u vremenu kad se nazirao kraj Drugom svjetskom ratu i neizbjean poraz faističkog bloka kojemu je pripadala i NDH. 36 * Dubrovnik je, s druge strane, dao i nekoliko istaknutih osoba HSS-a koji su se bili opredijelili na stranu narodnog otpora okupatoru i njegovim pomagačima. Među prvima je svakako svećenik don Ante Salacan rodom iz Opuzena, prije rata pristaa HSS-a i dr. Mačeka. U rujnu bio je upnik u Smokovljanima, selu u zaleđu Stona, kad je pristupio NOP-u i kasnije bio predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora općine Ston i član Okrunog odbora jedinstvenog Narodnooslobodilačkog fronta Dubrovnik. Na konferenciji 16. rujna govorio je o doprinosu svećenikâ NOP-u u Hrvatskoj. Ustaki ga dokumenti terete da je bio nastran i nervno bolestan, kreće se samo u svećeničkoj halji, brzoglasom razgovara s Velikim upanom i biskupom dubrovačkim, izraava se kao neprijatelj drave, te je izjavio da će se svim silama oduprijeti svakome tko bi se usudio ući u Ston i na Peljeac. Tako pie u izvjeću glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost NDH u Zagrebu od 27. rujna godine. 37 S druge pak strane Ante Jurjević Baja na sastanku Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, odranom u Splitu 12/13. studenoga 1944., nepotrebno ga tereti da u posljednje vrijeme otvoreno 33 Frane Barbieri, jedan od rukovodilaca NOP-a u Dubrovniku, u pismu autoru tvrdio je da Gvozden nije bio njemački pijun, da je kao mladić s njima surađivao, da je bio dosta obrazovan i aktivan te da nisu u pravu oni koji su ga okrivili za njemačku pijunau i kasnije pogubili. Pismo kod autora. Zagreb Opatija, 26. svibnja Dubrovnik u NOB-i..., str. 844/845; AVII, k. 225, reg. br. 3/ Dubrovnik u NOB-i, str. 1058, 1079; AVII, k. 225, reg. br. 3/ Dubrovnik u NOB-i..., str. 1060; AVII, lm 45, snimka Zbornik NOR-a u Dalmaciji, Split, 1985., knjiga 8, str. 1003, 1024 i

49 brani pozicije crkve kao ustanove, intervenira za uhapenike i prisustvuje sastancima nekih mačekovaca. 38 Međutim promatrajući ukupno djelo ovoga narodnog svećenika, don Ante Salacan ostaje upamćen kao veliki borac Drugoga svjetskog rata za obranu Hrvatske od tuđina. Istaknuto mjesto među pristaama HSS koji su pristupili narodnom otporu protiv okupatora pripada poljoprivredniku Marku Marojici iz upe dubrovačke. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je komunist, a zatim radićevac. Hapen je od kraljevskog reima godine. Zbog svojih naprednih ideja, prije svega kao uzoran i plemenit čovjek i istaknuti poljoprivrednik, bio je poznat u cijelom dubrovačkom kraju i ire, ali i u susjednoj Hercegovini, kao istaknuti i neosporni autoritet uz svakoj domeni poten, staloen i razborit čovjek. Bio je član Okrunog odbora HSS-a Dubrovnik. Kad su ustae doli na vlast 1941., pozvali su ga u Zagreb i nudili mu mjesto ustakog povjerenika za dubrovačko područje. To je on međutim odlučno odbio, a prema nekim saznanjima Marko Marojica, član KPJ, organizirao je prijenos sanitetskog, kancelarijskog i drugih materijala partizanima june Hercegovine od Ubijen je u upi dubrovačkoj. bio je uasnut izdajničkom politikom dr. Vlatka Mačeka, a gadila su mu se i stajalita nekih HSS-ovaca u Dubrovniku. Od prvih dana pristupio je narodnom otporu protiv okupatora. Njegovo imanje na Vrelu bilo je prije rata sastajalite mačekovaca, a u ratu sklonite ilegalaca, prognanika i drugih stradalnika. Jedan dokument kazuje da je sugerirao upniku u Mlinima don Peru antiću da propovjedaonicu ne koristi u političke svrhe, to je upnik i prihvatio. Mučki su ga ubili četnici u oujku na Vrelu u upi dubrovačkoj u blizini njegove kuće Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, Zagreb, lm 45, snimka Dubrovnik u NOB-i..., str.71, 290, 843, 931 i 935; Mato Jakić, n. d., str.114/115 49

50 Spomenik prvoborcu Marku Marojici na mjestu pogibje kod izvora Vrelo u Mlinima Bilo je jo prvaka HSS-a koji su u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju i na Peljecu pristupili NOP-u. Naročito su to masovno učinili obični članovi HSS-a. Ivica Kukoč je 25. veljače godine autoru rekao i ovo: Poznato je da su u Dubrovniku, gdje sam dolazio čim je Grad oslobođen 18. listopada godine, pristalice i rukovodstvo HSSa masovno pristupili vlasti NDH. Ali kada smo grad oslobodili, mi smo pristalice, i to glavne pristalice HSS-a, birali u rukovodeće organe vlasti, nismo ih odbacili. Izuzetaka je bilo i to su bile samo one pristalice HSS-a koje su se okrvarile u zločinu. Oni su kanjeni, ali većina pristalica HSS-a nije dirana. Nismo imali s njima problema, opet osim nekih izuzetaka. * KORČULA. Ondje je stanje bilo drugačije negoli u Dubrovniku jer su talijanski okupatori taj otok pripojili Italiji i potpuno zabranili rad svih političkih građanskih stranaka, pa tako i HSS-a. I ondje je prije rata HSS imao velika utjecaja i bio je dosta masovna stranka. Tako je na izborima od glasača HSS dobio 1 326, a radikali glasa najvie u Blatu, glasova. 40 Među radićevcima se isticao pomorac Ivan eparović iz Vele Luke koji je često putovao u Split i Dubrovnik. Na izborima HSS je (daleko ispred JNZ) pobijedio u općinama Korčula, Blato i Vela Luka. Kandidaturu je vodio Ivo eparović iz Blata, a zamjenik je bio Ante 40 Korčula u radničkom pokretu..., str

51 Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na poginule igrače NK Goka tijekom NOR-a. (Razbijena je nakon 1990.) eparović iz Vele Luke. Na općinskim izborima na Korčuli je pobijedila lista HSS-a koju je predvodio Dinko Sarnečić, u Blatu Ivo eparović a u Veloj Luci Kuzma Bačić. Nakon sporazuma Cvetković Maček 1939., a prema Mačekovu prijedlogu, za senatora je imenovan Dinko Sarnečić koji je na izborima dobio svih 30 glasova. Na Korčulu su prije rata navraćale brojne ličnosti, među njima i vođa JRZ Stojadinović, pa njemački nacistički rajhsmaral Göring, a nazočila je i kraljeva udovica Marija Karađorđević. Prije rata osnovana je Mačekova Seljačka zatita, a njezin zapovjednik bio je Frane ale Mrdilo nositelj kraljevskog odlikovanja. 41 Aneksija Korčule i njeno pripojenje Italiji, za to je većina stanovnitva krivca vidjela u Paveliću, okantno je djelovala na korčulanske članove HSS-a. Time se stranka na tom otoku, zapravo, raspala. Najveći broj članova HSS-a odmah se priključio NOP-u i u njemu aktivno sudjelovao do potpuna oslobođenja. Neki su se, kao Petar Padovan Kolega, bivi načelnik općine Vele Luke i pristalica HSS-a, od dolaska okupatora druili s talijanskim časnicima. Spomenuti se kasnije povukao i kao izbjeglica otiao u El Shatt, a odande dalje u inozemstvo. Neki su dunosnici HSS-a otili s Korčule, kao dr. Ivo eparović u Slavoniju, a senator Dinko Sarnečić proveo je rat u talijanskim zatvorima. Na Korčuli je ivio (imao je kuću) podban Banovine Hrvatske dr. Svetozar Ivković. Nuđena mu je suradnja s NOP-om, ali ju je odbio. U Veloj Luci su se 25. listopada sastali istaknuti HSS-ovci s Korčule i rezolucijom se odrekli ranijih korčulanskih vođa HSS-a dr. Josipa Berkovića, narodnog zastupnika i dr. Iva eparovića, kao i vođe HSS-a dr. Vlatka Mačeka. Isto to su učinili i HSS-ovci na Peljecu. Nakon dolaska ustake vlasti na Korčulu početkom 1944., nitko od istaknutijih HSS-ovaca nije pristupio ustakom pokretu. 42 Tako je u ratnom vihoru na Korčuli nestalo HSS-a. Svi pokuaji obnove nisu uspjeli. Korčula se plebiscitarno opredijelila protiv talijanskih i njemačkih okupatora i njihovih pomagača. 41 Isto, str. 206 i Isto, str i

52 4. ČETNITVO I ČETNICI DRAE MIHAILOVIĆA U DUBROANIKU Dubrovniku se četnitvo pojavilo dosta rano. Nositelji takve politike bili su jugonacionalisti i njihove političke stranke, najvie Stojadinovićeva JRZ. Naime pripadnici bivih ju- U gonacionalističkih stranaka (JNS, JRZ, Liberalna stranka, Demokratska stranka i druge) sa strahom su dočekali proglaenje NDH i ustaki teror, pa su se priključili talijanskom okupatoru, koji se prihvatio uloge njihovih zatitnika. Jugonacionalisti su prije rata bili druga po jačini građanska stranka, s najvie pristalica u Dubrovniku, dok je po selima taj broj bio beznačajan i zanemariv u odnosu na HSS. Veći broj jugonacionalistički usmjerenih seljaka krajem i tijekom prihvatio je platformu NOP-a. U samom Dubrovniku stanje je bilo drugačije. Ondje su četnički nastrojene osobe postale otvoreni protivnici NOP-a; isticali su privrenost kralju, izbjegličkoj Vladi i Drai Mihailoviću kao predstavniku kralja i Vlade u zemlji. Oni su se svrstali s Talijanima, Nijemcima i ustaama. U Dubrovniku je tijekom Drugoga svjetskog rata, paralelno s vlaću i vojskom NDH, uz talijanske i njemačke okupatorske strukture, legalno postojalo i djelovalo četnitvo i četnici Drae Mihailovića; od pa sve do oslobođenja Dubrovnika od okupatorâ i njihovih domaćih pomagača 18. listopada godine. Četnici su se (zajedno s ustaama, Talijanima i Nijemcima), intenzivno međusobno surađujući, borili protiv partizana i drugih pripadnika NOP-a. U Dubrovnik su dolazile, legalno ivjele i djelovale istaknute osobe četničkog pokreta Drae Mihailovića, naprimjer vojvode Dobroslav Jevđević i Ilija Trifunović, a odravali su se četnički susreti s Talijanima, Nijemcima i ustaama i kovali se zajednički planovi i aktivnosti protiv NOP-a. 43 Na četničkoj strani nalo se nekoliko istaknutih Dubrovčana, o kojima će kasnije biti vie riječi, a bilo je i doljaka koji su tokom rata stigli iz Srbije, Hercegovine i Crne Gore, kao i jedan broj pridolih koji su pobjegli pod zatitu Talijana, kad su ustae u proljeće i ljeto počeli nečuveni pogrom i masovno ubijanje Srba u Dubrovniku, njegovoj okolici i po Hercegovini. Ba ovaj pogrom Srba bio je veliki poticaj razvoju četnitva u Dubrovniku. Krajnji cilj četničke politike bio je pripojenje Dubrovnika Velikoj Srbiji, na čemu su najvie radili, naročito se obradovavi kapitulaciji faističke Italije u rujnu 1943., kad su se čak bili pripremili za preuzimanje vlasti u Dubrovniku. Nema podataka koliko je u Dubrovniku bilo četnika tokom 1941, ali za iduće ratne godine takvi podaci postoje. Interesantan je podatak da se 16. siječnja na Mljetu podmornicom iskrcao poručnik bive jugoslavenske vojske Stanislav Rapotec, kojega je uputila britanska obavjetajna sluba (SOE) i stoer kraljevske vojske iz Kaira, a u funkciji britanske politike i četnitva Drae Mihailovića. Nije bilo slučajno da je taj britanski agent poslan na područje Dubrovnika. Prebacio se na Korčulu i sastao s bivim podbanom Banovine Hrvatske dr. Svetozarom Ivkovićem koji mu je osigurao prebacivanje u Split. U Splitu se Rapotec sastao s istaknutim jugonacionalistima četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem Birčaninom i nekim 43 Dubrovnik u NOB-i..., str. 71, 841 i

53 dunosnicima HSS-a. U Splitu je imao vie sastanaka s korčulanskim odvjetnikom dr. Juanom Arnerijem, a sastajali su se u stanu starog sokolaa Josipa pana na Mejama. Arneri se vratio na Korčulu s radiostanicom koju je dobio od Rapoteca, a za rad s njom je angairao nekoga pomorskog kapetana. Arnerija su Talijani otkrili kao britanskog agenta, pa je 13. prosinca interniran. Rapotec iz Splita putuje u Mostar i sastaje se s četničkim glavarima, s nekima iz HSS-a i drugim. Potom ide u Zagreb, vezom se sastaje sa Stepincem i jugonacionalistima, odr- ava vezu s četnicima u Ljubljani (s majorom Novakom) i pristalicama HSS-a. Iz Zagreba preko Beograda, gdje je sudjelovao na sastancima s brojnim četničkim rukovodiocima bliskim Drai Mihailoviću, odlazi u Bugarsku i Tursku, a onda u Kairo. U povijesti je sve ovo poznato kao Mljetska afera. 44 Krajem ili početkom u Dubrovnik je iz Splita, gdje je bio pod zatitom Talijana (plaćali su mu i stanovanje u hotelu) doao i nastanio se, odsjevi u hotelu Lapad, četnički vojvoda Dobrosav Jevđević iz Praće. Mirno se etao Gradom, a u stopu su ga pratili talijanski karabinjeri i policija. Znalo se da je Jevđević u dosluhu s Draom Mihailovićem. Odrao je vie sastanaka s talijanskom vlaću u Dubrovniku, kao i s vlastima NDH. Početkom oujka odrao je sastanak s četničkim rukovodstvom Dubrovnika, a početkom svibnja iste godine oti- ao je u Sarajevo i sastao se s vođom SS ureda Heinrichom, to su ustae brzo saznali. Utvrđeno je da je 10. kolovoza u Dubrovnik doao četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin koji je prije toga u Gacku i Bileći izvrio smotru četničkih postrojbi. Talijani su ga smjestili u hotel Argentinu, gdje je sastančio s četničkim rukovodstvom i drugima. Na jedan sastanak iz Trebinja je doao četnički vođa Novica Kraljević, i jo neki sve to pod zatitom Talijana. 45 U Dubrovniku je već tada bilo oko 500 naoruanih četnika, svi oboruani bombama, eklijama na prsima i s pukom u ruci, javilo je ustako vrelo. 46 Od početka u Dubrovniku je sve vie četnika koji u lokalima vade bodee i prijete pučanstvu. Prije toga, 10. listopada 1942., Draa Mihailović postavio je odvjetnika Nikolu Raetu za četničkog zapovjednika Dubrovnika. 47 Dok je Jevđević stanovao na Boninovu u vili Čingrija, mladi antifaisti su na nj pripremali atentat, ali se od toga odustalo zbog prevelika rizika. 48 Domobranski pukovnik Stjepan Zuech iz Dubrovnika je javio pretpostavljenima u Zagreb da u Dubrovniku i okolici ima oko četnika, sa i bez brade. Govorilo se da je u rejonu Slivnice bio osnovan Dubrovački četnički korpus i u njemu Dubrovačka četnička brigada. 49 Četnici su po Dubrovniku i njegovoj okolici, te u istočnoj Hercegovini, činili nečuvene zločine nad hrvatskim stanovnitvom, posebno nad partizanima. Oni su, uz druge zločine, 16. rujna zarobili est mladih Dubrovčana partizana i nakon mučenja u Slivnici zvjerski ih ubili i bacili u jamu kod Kamen Dola. Prije toga zbog zvjerstava četnika prosvjedovao je kod Sv. Oca i stoera VI. talijanskog korpusa i mostarski biskup dr. Petar Čule ustajući protiv ubijanja katoličkog pučanstva, palea i grabei četnika pod zatitom talijanske vojske u Hercegovini (...), to je među Talijanima u Dubrovniku izazvalo nervozu. 50 (Vidi prilog br. 11.) 44 O Mljetskoj aferi i radu Stanislava Rapoteca (s brojnim detaljima i imenima osoba s kojima je kontaktirao), ire u Elaboratu Uprave dravne bezbjednosti, III. odjeljenje SUP-a NR Hrvatske od 30. kolovoza Filmovani dokument nalazio se u AVII, fond NDH, SUP Split, lm br. 2, snimka 697 i Dubrovnik u NOB-i, str. 372, 460, 482; Mato Jakić, n. d., str. 13 i Bogdan Krizman, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980, str Dubrovnik u NOB-i, str Isto 49 Todor Radoević, Ofanziva za oslobođenje Dalmacije 1944., Beograd, str AVII, k. 234, reg. br. 58/1-2 53

54 U srpnju iz Italije je u Dubrovnik doao istaknuti četnik dr. Too Perović koji je odr- avao sastanke s četničkim rukovodstvom u kavani Dubravka i hotelu Pota. Tad se vratio iz Rijeke i vojvoda Jevđević i odsjeo u hotelu Pota, ali je nakon kapitulacije Italije pobjegao u Ljubljanu. Too Perović povezao se s Nijemcima koji su mu dopustili da u Dubrovniku i okolici moe drati oko četnika. Sa SS pukovnikom Schmidthubertom potpisao je 14. rujna sporazum o zajedničkoj borbi Nijemaca, Hrvata i četnika protiv partizana. 51 Četnici su izdavali list Ravnogorac, ali to se pribliavao kraj rata, sve su vie naputali Dubrovnik i njegovu okolicu i premjetali se u Trebinje i Bileću. U Cavtatu je četnički utjecaj bio velik. Naglaavalo se da je Cavtat od interesa velikosrpskoj politici, pa su tu postavili jako četničko uporite, a glavni su im pomagači bila braća Vragolov koji su imali radiostanicu za odravanje veze s Kairom i Barijem. * O četnitvu i četnicima u Dubrovniku, njihovu djelovanju i suradnji s vlastima NDH, kao i s okupatorom, moe se doznati iz izvjetajâ ustakih pijuna agenata koji su se nalazili u Dubrovniku i imali razgranatu mreu suradnika. Oni su redovito iz Dubrovnika slali UNS-i u Zagreb sve vanije informacije. Ti su dokumenti sačuvani i pohranjeni u Arhivu UDB-e Hrvatske u Zagrebu, a lmovana građa je bila dostavljena Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. Evo o tome nekoliko karakterističnih informacija: Ustaki agent pijun sa ifrom Bič 1101 javio je 31. prosinca 1942.: Četnici nesmetano eću po Dubrovniku, naoruani su do zuba. Govore da će napasti Dubrovnik i ići na Knin. Isti ustaki agent 6. travnja javio je Zagrebu: Četnici po Dubrovniku slobodno eću, nalaze se u hotelu Pota gdje je i zapovjednitvo. Nalaze se i u Gruu kod Iličkovića. Na Srđu su postavili zastavu koju su Talijani skinuli, ali četnici pjevaju: Od Topole do jadranske plae, sve su stra- e đenerala Drae. Drugi ustaki agent sa ifrom Bič 1920 iz Dubrovnika je 27. listopada javio Zagrebu: Dne 19. listopada poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. U sprovodu učestvovali sve Srbi iz Dubrovnika, a u ime četnika bio je jedan predstavnik u četničkoj odori. Isti agent, također u listopadu 1943, dostavio je Zagrebu: spisak s imenima 29 četnika koji su zvanično prijavljeni ustakom redarstvu u Dubrovniku. Od njih 29 bila su 3 Srbina i 26 Crnogoraca. Isti agent u siječnju javio je UNS-i u Zagreb: Sinoć, 8. siječnja godine, četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu. Tako su, među ostalim, pjevali: Zeleni se Trebević, po njemu pase Pavelić. Evo zore, evo dana, nema Jure ni Bobana. Jure iz jame viče, za dom spremni poglavniče. Nitko ovo nije sprečavao. Svakako da je to bila stvar Nijemaca, ali oni kao da nisu čuli. Ponovno je isti ustaki pijun 28. siječnja javio Zagrebu: Dubrovnik je preputen na milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom. U tome prednjači kapetan Nikola Baule koji je veza između četnika i Nijemaca. Svakako na bilo koji način treba ukloniti Baula. ( ) Narod eli da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi od četničkog terora u Dubrovniku. (istaknuo N. A.) Isti ustaki agent Bič oujka javio je u Zagreb: U Dubrovnik često doputuje Manojlo Milinović, bivi časnik jugoslavenske mornarice iz Boke kotorske, dolazi taksijem, sastaje se s četnicima u Dubrovniku. Neto prije toga, 19. veljače 1944., isti ustaki agent javio je Zagrebu: U Dubrovniku se momentalno nalazi oko 600 do 800 četnika, to u vojničkim odorama, to u civilu. 51 Zbornik dokumenata NOR-a Jugoslavije, sv. IV/17, str

55 U travnju ustaki agent Bič-1920 javio je Zagrebu: Dne 8. travnja godine navečer grupa od 15 do 20 četnika, mahom Dubrovčana, pjevali su po ulicama Dubrovnika pjesmu: Od Zagreba do Jadranske plae, sve su čete Đenerala Drae, tko je protiv kralja Petra, ubit će ga naa četa. Običaj je bio kod savezničkih vojski da svi saveznici prisustvuju pogrebu kad pogine koji vojnik. Tako se dogodilo i u Trebinju. Ustaki pijun Bič-1920 iz Dubrovnika je 11. travnja poslao UNS-i u Zagreb ovu depeu: Koncem oujka u Trebinju je obavljen sprovod jednog četnika koji je poginuo u borbi s partizanima. Mrtvački lies bio je pokriven srpskom zastavom, a počast mu je odao vod Vraje divizije (to je 369. legionarska hrvatska divizija prim. N. A.). Eto, hrvatski vojnici u njemačkoj odori stupali su za srpskom zastavom i odali počast zakletom neprijatelju svakog Hrvata. Kad su četnici u siječnju u Dubrovniku pokuali atentat na domobranskog pukovnika Stjepana Zuecha, ustaki pijun Bič siječnja javio je UNS-i u Zagreb: (...) alosno ali istinito da nam četnici kroje sudbinu u NDH. Teka je optuba protiv dr. Iva Karlovića, gradonačelnika Dubrovnika od godine, kad je ustaki agent Bič srpnja javio UNS-i u Zagreb sljedeće: Dvije i pol godine gradonačelnik dr. Ivo Karlović vozi samovoz s oznakama Uprave grada Beograda (gdje je prije rata Karlović radio prim. N. A.), slobodno odlazi u Hercegovinu zbog verca (radi toga su ga uhapsili prim. N. A.), a da mu nitko od četnika nita ne smeta, dok svaki Hrvat strahuje. Isti pijun u siječnju javlja UNS-i u Zagreb: Narod se otvoreno buni protiv dosadanjeg načelnika i velikog upana jer su Dubrovnik prepustili na milost i nemilost četnika. Trai se da ga brzo smijene jer će se proliti krv. Na ime dr. Iva Karlovića postoji od ustakog pijuna Bič jo tea optuba, a koja se odnosi na oduzimanje novca iz gradske blagajne, pa je 11. prosinca javio UNS-i: () Kratko vrijeme prije svoga odlaska u Zagreb, odakle se jo nije vratio, načelniku je iz općinske blagajne isplaćeno kuna na ime neke reprezentacije. Ne znam kakva je bila reprezentacija kada nitko nije dolazio u Dubrovnik. () O zlodjelima načelnika mogu se napisati cijele knjige te nije potrebno vie nita iznositi jer sve to znade i najmjerodavnija vlast u Zagrebu. (O Karloviću vie kasnije jer je poslije oslobođenja uhićen, suđen i kao ratni zločinac pogubljen na Daksi 26. listopada godine.) Ustaki pijun Bič-1101 teko optuuje i ravnatelja Krugovalne postaje Iva Peka pok. Luke javljajući UNS-i 5. srpnja sljedeće: () Na Krugovalu u Dubrovniku zaposlio je Duana Ristića, harmonikaa, koji je bio u četnicima, u siječnju godine vratio se u Dubrovnik, obrijao bradu i nastupa na dravnom krugovalu. U drugoj radiodepei ustaki pijun Bič-1290 javio je UNS-i 9. oujka da Hrvati ne smiju govoriti na Krugovalu to ih je volja jer bi time vrijeđali interese četnika). 52 * Brojni povijesni dokumenti pruaju dosta podataka o četnicima Drae Mihailovića koji su djelovali u Dubrovniku. Evo nekih: Milan Raević, bivi ministar u Simovićevoj vladi, odvjetnik. Ustaki pijun Bič-1920 početkom siječnja o njemu je javio UNS-i: Milan Raević, četnička ličnost kod Nijemaca, due stanuje u Dubrovniku u hotelu De la Ville, a prije u privatnoj vili u Lapadu () njih trojica (on, kapetan Nikola Baule i Krsto Sandanović) uglavnom organiziraju četničke akcije u Dubrovniku, alju hranu ranjenim četnicima koji se nalaze u mjesnoj bolnici Napomena urednika: Za označene biljeke u dijelu koji se odnosi na navode o dojavama pijuna agenata nigdje nisu navedeni izvori koje je autor koristio. 53 Arhiv OZN-e Hrvatske, Zagreb, lm 13, snimka 396; Dubrovnik u NOB-i, str

56 Too Perović, duhovni vođa četnika u Dubrovniku, odsjedao je u hotelu Pota, gdje je bio dubrovački četnički tab. O njemu je Oblasni komitet SKOJ-a za Dalmaciju javio Pokrajinskom komitetu SKOJ-a za Hrvatsku 24. prosinca godine: Prije kapitulacije Italije zadrao se u Dubrovniku četnički vojvoda Dobrosav Jevđević, koji je organizirao četnički bandu u tom kraju. Kapitulacijom Italije poao je u Ljubljanu, na njegovom mjestu ostao je poznati četnik Too Perović koji se povezao s Nijemcima i sklopio sporazum o zajedničkoj borbi protiv partizana. Rezultat toga je dolazak oko Dubrovnika oko 1000 do četnika. 54 Pravoslavni pop Boidar Pindović pok. Petra, profesor, četnički ideolog, delegat na Svetosavskom kongeru kojega je organizirao Draa Mihailović. Za njega Oblasni komitet KPH za Dalmaciju 5. kolovoza pie: (...) Od četnika se kao organizator u Dubrovniku ističe pop Pindović sa svojom grupom. (...) 55 Uhićen je nakon oslobođenja, osuđen kao ratni zločinac i pogubljen 26. listopada godine. Pukovnik Svilokos, za koga Oblasni komitet KPH za Dalmaciju 5. kolovoza biljei: (...) Četnici su tijesno povezani s ustaama i mačekovskim agentima. Imaju radio vezu s Kairom i morsku vezu s Barijem. Tim su putem prebacili pukovnika Svilokosa, četnika, za Kairo, a dr. Jančikovića (Mačekovog agenta) za Bari. Te im veze omogućuju Englezi. 56 Svilokos se vratio, predvodeći s majorom Lukačevićem četnike, u rujnu 1944, kad su četnici krenuli u oslobađanje Dubrovnika. (O tome vie u četvrtoj glavi.) Braća Vragolov Niko, Đuro i Pero u Cavtatu su imali radiostanicu i odravali vezu s Kairom. Za njih se u izvjeću OZN-e 8. korpusa od 24. rujna navodi da su organizatori i vođe četnika u Cavtatu, gdje im je centar u kojem ih ima oko 30, a izlaze u okolna sela gdje stvaraju manje grupice četnika. (...) 57 Vojni sud 8. korpusa kon scirao im je imovinu (radi zločinačkih djelatnosti). Koje Slavković, za koga je 13. siječnja ustaki pijun Bič-1920 naveo da je četnički kapetan, poznati Srbin i hrvatoder jo iz vremena bive Jugoslavije, a koji je sada o cir za vezu s njemačkim vlastima, sa suprugom je bio na svečanom ručku u njemačkom zapovjednitvu, (...) njemački časnici su ga sa samovozom odveli kući. Ostvaruje njemačke i četničke veze u Dubrovniku. 58 Nikola Baule, pomorski kapetan za kojega je ustaki pijun Bič-1920 javio 23. siječnja godine (...) Dubrovnik je preputen na milost i nemilost četnika koji uglavnom diktiraju, a u tome prednjači pomorski kapetan Nikola Baule, koji je veza između četnika i Nijemaca. Svakako na bilo koji način treba ukloniti Baulu iz Dubrovnika. Neto malo ranije isti je ustaki pijun javio UNS-i: Njemačke vlasti pustile su na slobodu poznatog Srbina i četničkog agitatora pomorskog kapetana Nikolu Baulu pa on sada slobodno eta po gradu i okuplja oko sebe četničku omladinu. 59 Nikolu Baulu uhitile su ustae 12. travnja 1944., a pogubljen je 23. listopada u logoru Stara Gradika. Pravoslavni pop Boko Mitrović, četnik za koga je ustaki pijun Bič-1920 javio UNS-i 11. prosinca i predloio da mu se oduzme crkvena pravoslavna općina, a uz sljedeće obrazlo- enje: Pravoslavni pop Boko Mitrović je veliki Srbin i četnik, sinovi su mu za vrijeme Jugoslavije bili četnici i neprijatelji Hrvata. Jedan je od njih pokuao u Sarajevu atentat na sarajevskog nadbiskupa arića kada je ovaj bio u svom dvoru u Dubrovniku, ali atentat nije uspio zahvaljujući hrvatskim orunicima. Toga bi Mitrovića trebalo maknuti iz Dubrovnika na svaki način Dalmacija u NOR-u, zbornik dokumenata, sv. IX, Split, 1985, str Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, Zagreb, lm br. 45, snimka Isto, lm br. 45, snimka AVII, k. 1891/A, reg. br. 61/7 58 Arhiv OZN-e Hrvatske, Zagreb, lm 13, snimka Isto, lm 13, snimke 599, 602, i Isto, lm 13, snimka

57 Dr. Niko Moretti, liječnik u Dubrovniku poznati veliki Srbin i četnik čiji se sin nalazi u četnicima, dok mu kćer ije rublje. Po Dubrovniku i okolici četnici ire letak tiskan u stanu liječnika Morettija, javio je UNS-i 7 veljače ustaki pijun Bič Ustae su 12. travnja uhapsili dr. Morettija, zajedno s kapetanom Baulom i dr. Kobleom, a u vezi s tim ustaki pijun Bič-1920 javio je UNS-i 18. travnja godine: Svi istaknuti prvaci četnika u Dubrovniku imali su 17. travnja godine sastanak u prostorijma Pravoslavne crkvene općine. Raspravljalo se o uhićenju četničkoga prvaka dr. Morettija. Četnici su priopćili Nijemcima da će se svi prebaciti u partizane ukoliko ne puste Morettija. U Dubrovniku je bilo osnovano ilegalno četničko drutvo Ravnogorska omladina, a vodio ga je Veljko Moretti, učenik VIII. razreda gimnazije, a bilo je učlanjeno 30 mladića. 61 Dr. Niko Moretti uhićen je od ustaa 12. travnja 1944., a deset dana kasnije pogubljen je u logoru u Jasenovcu. Uhićenje je temeljeno i na spomenutom ustakom izvjetaju. Milo Kapor, za koga ustaka dokumentacija tvrdi da je poznati četnik i glavna osoba četnika u Dubrovniku, putuje često u Sarajevo pa ga tamo treba uhititi i strpati u logor. To nije moguće u Dubrovniku gdje četnike tite njemačke vlasti. (...) 62 Ante Lazibat, četnički razbojnik iz Rijeke dubrovačke koji je kupio brod od kuna da pobjegne u Italiju. 63 i Luka Ciganović, četnička ličnost, poznati plivač, treba ga maknuti iz grada zajedno s kapetanom N. Baulom i ministrom Raevićem 64 kako je 28. siječnja ustaki pijun Bič-1920 javio UNS-i u Zagreb. Ristić, pomorski kapetan, poznati Srbin katolik. Povezao se s četničkom 2. brigadom u Trebinju. U jesen godine ubio je jednog njemačkog dravljanina. Na sud se nije prijavio jer da je Talijan 65, javio je UNS-i 31. prosinca Bič * Ustaka dokumentacija i dokumentacija NOP-a spominju jo desetak osoba koje su bile četnički prvaci u Dubrovniku, upi dubrovačkoj, Konavlima i Oracu. Za Korčulu i Peljeac nema podataka jer su tamo skoro svi jugonacionalisti pristupili NOP-u. Bilo je pokuaja na Korčuli i Mljetu da se oformi četnički pokret. No to se nije dogodilo iako je vojvoda Jevđević dolazio na Korčulu s takvom nakanom. Posljednji obračun s četnicima oko Dubrovnika, jer su već svi bili pobjegli iz Grada u Hercegovinu, zbio se između Trebinja i Dubrovnika te u Popovu polju u rujnu godine. Tad se veća grupacija četnika iz Srbije, Crne Gore, istočne Bosne i Hercegovine, njih oko 4 500, pod zapovjednitvom majora Vojislava Lukačevića, ađutanta kralja Petra II. Karađorđevića rodom iz Podgorice, te pukovnika Svilokosa i Bačevića, pokuala probiti u Dubrovnik, osloboditi ga od njemačkih okupatora i ondje se povezati sa savezničkim anglo-američkim vojnicima. Međutim ta namjera neslavno je zavrila tekim porazom, najprije na prilazima Dubrovniku od strane Nijemaca, zatim od boraca 2. dalmatinske brigade i Dubrovačkog partizanskog odreda u Popovu polju 66, kao i od pripadnika 29. hercegovačke divizije. Posljednji četnik u Dubrovniku kojega su ubili partizani bio je neki Mitrainović. On se nakon oslobođenja Dubrovnika 18. listopada krio u potkrovlju Pravoslavne crkve u Dubrovniku, gdje je umnoavao četničke letke i raspačavao ih po Gradu. Ubijen je na krovu crkve jer je pruao otpor prilikom uhićenja Isto, lm 15, snimke 604, i Isto, lm 13, snimke 611 i Isto, lm 13, snimka Isto 65 Isto, lm 13, snimka Dubrovnik u NOB-i..., str Isto, str

58 to se tiče četnitva i četnika u Dubrovniku ne samo da je već dosta rečeno, nego smo sve to i dokumentirali. Međutim u HDA u Zagrebu postoji jedan dokument iz Bileće koji je nastao jo godine. Pisan je rukom, ali prua zoran primjer ponaanja četnika i četnitva, ne samo u Hrvatskoj i na ostalom području bive Jugoslavije, nego i u Dubrovniku, pa zato objavljujemo njegov clelovit prijepis. Srpskim četnicima letci bacani iz aviona VD Dbk 16. V. upućuje letak Stolac VD 1942.g. Bileća br. 1720/42 T Na osnovu sporazuma koji smo sklopili sa armijom Kraljevine Italije u svrhu zajedničkog pobijanja komunističkih zlikovaca koji unitavaju ivote i imanja srpskog naroda saoptavamo vam: 1. Odustanite od svakog sukoba sa talijanskim trupama koje operiraju u zoni Čajnića, Gorada, Kalinovika i Foče. Svi koji ste bili nasiljeni i terorom prisiljeni da se pridruite partizanskim zlikovcima, likvidirajte tuđine komesare i na čelu sa svojim domaćim prvacima, pod orujem, prijavite se najblioj talijanskoj komandi. Vai ivoti i imanja su vam zagarantovani, a vi ćete zajedno sa orujem biti uvrteni u Nevesinjsko-Gatačko-Stolački vojnički dobrovoljački četnički odred. Italijanska armija vam garantuje da nitko neće odgovarati za događaje iz doba ustanka, da vam ustae ne mogu nita učiniti. Vi ste duni da sa svojim orujem čuvate red, mir i poredak u svom kraju i unitavate partizanske zlikovce koji su pregli da unite srpski narod. Sa verom u Boga za čast i slobodu srpsku. Nacionalistički tab vojnočetničkog odreda politički poverenik Nevesinje-Stolac-Gacko Dobroslav Jevđević Petar Samardić kap. Radojica Periić Objavljujemo i sadraj dokumenta Obavjetajne slube za Dubrovnik broj Pov. 7/44, upućen iz Dubrovnika 18. kolovoza kao Izvjetaj br. 3, pod oznakom Predmet: Major, potpisan sa /Kos/, a koji govori o četničkim jedinicama na dubrovačkom području. Pre kraćeg vremena osnovana je na Slivnici takozvana Dubrovačka brigada koja po kazivanju samih četnika iz Dubrovnika broji oko boraca većim dijelom iz hercegovačkih sela. Tom Dubrovačkom brigadom komanduje četnički major po prezimenu Bačović, rodom iz Crne Gore, koji je ovih dana boravio u samom Dubrovniku, gdje se zadravao desetak dana. Nije mi jo poznato da li je isti odravao sastanke sa četničkim prvacima u Dubrovniku i čim na tome, odnosno po tome ta doznam, odmah ćete biti obavjeteni. 58

59 Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na bive učenike Osnovne kole Marina Getaldića koji su poginuli tijekom NOR-a. (Ukolnjena je nakon 1990.) Civilne poslove i administraciju t.z. Dubrovačke brigade vodi Svilokos Nino, četnik iz Dubrovnika, dok je dubrovačka četa, koja je sastavljena od Dubrovčana, tabna četa pri komandi. Sama komanda Dubrovačke brigade nalazi se na Slivnici. Po ovom zadatku ulaem sve da bi ta vie mogao o istom saznati. Zato ovo sve vama izgleda da polagano ide i da sam malo agilan javljam vam to spisom broj Pov. 8/44. Očekujte moje dalje izvjetaje i molim vas da mi potvrdite prijem svakog izvjetaja, odnosno spisa koji je zaveden pod brojem. Ostajte mi zdravo uz drugarski pozdrav SMRT FAIZMU SLOBODA NARODU! 59

60 5. KRITERIJ I DRUTVENI ODNOS PREMA OKUPATORU Dubrovniku su se, kao i na njegovu irem području, to se vidjelo iz prethodnog izlaganja, U najvećim dijelom Drugoga svjetskog rata nalazile strane trupe (od 17. travnja do 18. listopada 1944.). Prostor je bio okupiran. Na njemu je bio okupator, u sutini tuđinac, kako to najbolje opisuju nai ljudi. Prisustvo okupatora, njegove vojne i civilne vlasti određivalo je status područja i kriterij odnosa prema tuđincu. Stvarno stanje nije umanjeno time to se u Dubrovniku i na dijelu njegove okolice nalazila i vlast NDH saveznica faističkih sila Osovine. Drugačija je, i daleko jasnija, bila situacija na Korčuli, Mljetu i istočnim dijelovima Konavala, na hrvatskom teritoriju koji je NDH predala talijanskom okupatoru. Jedan od glavnih rukovodilaca antifaističke borbe u Dubrovniku, tada učenik dubrovačke Gimnazije Veljko Barbijeri, u svojim memoarskim biljekama o tim prvim i tekim danima u Dubrovniku, i uopće u Dalmaciji, kazao je: (...) Kad je počeo rat, za mene i brata (misli na Franu Barbierija, istaknutog novinara prim. N. A.) je bilo prirodno da se uključimo u borbu protiv Nijemaca, Talijana, četnika i ustaa. Situacija je bila izuzetno teka, a danas se često povijesne činjenice izvrću onako kako pojedinoj vlasti odgovara. Ispada da svaka vlast iznova pie i kroji povijest. Međutim, osnovne činjenice su jednostavne i nepobitne. Nijemci i Talijani su bili okupatori, a ustae njihove sluge koji su Talijanima poklonili najveći dio Dalmacije i ponudili krunu kralja Tomislava vojvodi od Spoleta, a uveli su i rasne zakone. (...) 68 Prema tomu odnos prema tuđincu, okupatoru, bio je osnovni drutveni odnos. Sve drutvene skupine i pojedinci trebali su se odrediti prema okupatoru, odnosno prema nazočnosti tuđinca i njegovu ponaanju, ali i prema njegovu sustavu u cjelini. Na jednoj su se strani nali oni koji su pomagali okupatora i njegove saveznike, podravali i prihvatili njegov drutveni sustav, a na drugoj oni koji su bili voljni da mu se na razne načine suprotstave i prue otpor. Jedan je broj građana pokuao stajati po strani. Drutveni odnos prema tuđincu, na primjer u Dalmaciji prema stoljetnom osvajaču i politici Rima, imao je dugu i teku povijest. Evidentan je bio otpor, ilav i dostojanstven. Dobro su ga zapamtili prekomorski susjedi. Istina taj je otpor najvie bio pasivan, ali je u povijesti Hrvatske i Dalmacije ostao zapisan zlatnim slovima. I u tomu je stoljećima prednjačio Dubrovnik, i dokazao da stoji čvrsto kao kamen na morskoj hridi boreći se i braneći svoju slobodu. Dubrovački je narod uvijek bio protiv tuđinca, od onoga francuskog pa dalje tijekom XIX. i XX. stoljeća. Kao credo svega stoji natpis iz doba Dubrovačke Republike iznad ulaznih vrata tvrđave Lovrjenac: NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO. (Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta.) O slobodi je pjevao i veliki dubrovački i hrvatski pjesnik Ivan Gundulić ( ), čiji su stihovi: O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO! (...) postali istinskom himnom ne samo ponosnog Dubrovnika, nego i svih onih koji cijene slobodu, naročito oni koji su, makar i trenutak, bili bez nje. 68 Veljko Barbijeri, Protiv vjetra, Rijeka, 2003., str

61 Postavlja se sutinsko pitanje ima li slobode ako je tuđinac u dvoritu, bez obzira tko je on, koju i čiju zastavu vije? Jo u kolijevci su nas roditelji učili: U tuđincu nema vire, kao ni u moru mire. Moramo ponoviti jednu notornu činjenicu da je u svijesti hrvatskoga čovjeka u Dalmaciji (druge ne razmatramo) ostao utisnut pečat prolosti, iz vremena kad su nas Mlečani, Francuzi, Austrijanci i Ugari nastojali talijanizirati, germanizirati i mađarizirati. Nismo imali slubenoga hrvatskog jezika; sve do skoro stoljeće unazad, knjige i skoro svi dnevni listovi (od pojave tiska na ovim prostorima) tiskani su na talijanskom jeziku; bogosluja je bilo malo ili nimalo na hrvatskom, nego se i to obavljalo na latinskom jeziku; sve općinske, crkvene i upne knjige i drugi dokumenti dugo nisu bili na hrvatskom, nego na talijanskom jeziku. Rijetki su epigra na hrvatskom jeziku, a premnogo ih je na talijanskom i latinskom. Nastojali su talijanizirati imena i prezimena..., i tako unedogled. Jo se i danas osjeća ponos dalmatinskoga čovjeka zbog sjajne pobjede naih mornara nad talijanskom otom kod Visa 20. srpnja godine. Austrija je to, dodue, pripisala sebi, to se lijepo vidi u Ratnom muzeju u Beču, gdje nema spomena o hrabrim hrvatskim mornarima koji su tu bitku izvojevali. Zatim je tu i velika povijesna pobjeda narodnjaka nad autonomaima (naklonjeni Rimu) s kraja XIX. stoljeća. U Prvom svjetskom ratu dubrovački austro-ugarski korpus činili su uglavnom nai ljudi Hrvati iz Dalmacije. Tukao se (za svaku pohvalu) protiv Talijana na Frontu na Soči, otjeravi ih skoro do Venecije. O tomu su nam pričali, na tomu su nas odgajali nai roditelji i djedovi. Uvijek su sa zadovoljstvom i ponosom o tomu kazivali iako nisu bili pristalice crno-ute Habzburke Monarhije zapravo su eljeli njezinu propast. Duboki oiljak ostao je u dui hrvatskih ljudi iz napaćene Dalmacije, kad su ju Talijani okupirali i tuđinskim je okovima drali sve do Rapallskog ugovora 1920., odnosno do proljeća godine. Tada je sam narod odbacivao i mrzio svakoga tko bi kolaborirao s Talijanima. Ilo se tako daleko da se djevojke nisu smjele viđati s talijanskim časnicima ili vojnicima, a kamoli da s njima pleu. Odmah su bile oiane i polivene crnom tintom. Kolaboracionistima je narod dao pogrdni naziv talijanai/ce. Sjekli su im loze i drugo drveće, pjevali pogrdne pjesme; ivot su im zagorčavali i nije im bilo mjesta među hrvatskim ljudima. Radi toga je nemali broj dalmatinskih talijanaa morao pred gnjevom naroda pobjeći u Italiju, kad se konačno povukla talijanska vojska iz okupiranih dijelova Dalmacije. U dui hrvatskoga naroda Dalmacije nita se nije promijenilo ni u Drugom svjetskom ratu, kad su u travnju 1941., po drugi put u XX. stoljeću, Talijani okupirali Dalmaciju. Proglaenje NDH. 10. travnja ubrzo se iz zadovoljstva zbog osnivanja samostalne hrvatske drave pretvorilo u razočaranje i nezadovoljstvo, već zbog prvih poteza marionetske vlade NDH, a posebno kada su već za nekoliko dana vidjeli i čuli koračanje talijanske okupatorske čizme svojim ulicama i gradovima i čvrstu rijeenost okupatora da tu vječno ostane. Najveću nevjericu, pravi ok, kao grom iz vedra neba pogodila je dalmatinske ljude vijest da je poglavnik NDH Ante Pavelić 18. svibnja u Rimu predao Mussoliniu skoro cijelu Dalmaciju. Odluke tog sramnog Rimskog ugovora osiguravale su Talijanima trajno prisustvo na naim otocima i obali. Čim su doli, Talijani su zabranili sve to je hrvatsko: zastavu, jezik, kulturu, drutva, političke partije. Htjeli su čitavu Dalmaciju potpuno talijanizirati, kao to su to već dijelom i postigli na Lastovu, u Istri, Zadru i na Kvarneru. U takvoj za hrvatski narod tmurnoj i besperspektivnoj situaciji prosto su se nametala presudna pitanja: moe li se na sve to gledati pasivno, pa i tako podravati tuđince i okupatore, njihov sustav i ponaanje; moe li se s tako zlim i surovim protivnikom uopće ivjeti, a kamoli surađivati? Zapravo, temeljno pitanje je bilo: to raditi? Odgovor se mogao birati između otpora ili potpune predaje i propasti. Treće mogućnosti nije bilo. Vrlo brzo postalo je jasno da za hrvatsku budućnost na istočnoj obali Jadrana (za goli opstanak) postoji samo jedan izlaz, samo jedna mogućnost otpor okupatoru, pa makar koliko skupo to stajalo. 61

62 Na ovakvo opredjeljenje snano je djelovala tadanja opća situacija u svijetu, nastala u ljeto i jesen 1941., kad su SAD i SSSR ule u rat protiv sila Osovine i tako se uspostavila velika antifaistička koalicija. Nai su ljudi tada mislili da čim je u rat protiv Njemačke, Italije i Japana ula Amerika da je pobjeda sigurna povijesna pobjeda demokratskih snaga svijeta nad najcrnjim i najreakcionarnijim sustavom kojega čovječanstvo poznaje, pobjeda nad nacifaizmom. Otad perspektiva za okupatore nije bila ruičasta; njihov sigurni poraz već se počeo nazirati. Znači da je sutina odnosa u novonastaloj situaciji bila: ili pokornost okupatoru, gubljenje hrvatskog bića kroz kolaboriranje i saveznitvo s tuđincem ili otpor, dvojak po sadraju. Prvo, otpor vladavini tuđinaca, tj. otpor okupatoru; drugo, otpor faizmu koji je uspostavljen kao sustav na okupiranom prostoru. Kod većine građana Dalmacije dvojbe nije bilo. Jednako raspolo- enje vladao je u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, na Peljecu, Korčuli i Mljetu. Lastovo je blizu, takoreći pred očima, kao najbolji primjer i opomena gdje je već bila izvrena potpuna talijanizacija hrvatskoga naroda koji je stoljećima ondje ivio. U razdoblju od do na Lastovu nije ostalo nita od hrvatske riječi. Bez otpora istu bi subdinu bili doivjeli i Dubrovnik i njegovo okolno područje, ponajprije anektirani Korčula, Mljet i istočni dio Konavala. Međutim zahvaljujući komunistima i ostalim antifaistima koji su organizirali antifaistički otpor i borbu protiv tuđina, okupator je istjeran s dalmatinskog prostora, a Dalmacija je oslobođena. To međutim nije bilo lako niti jednostavno za velike ideale slobode pale su mnoge rtve, otpor i borba trajali su dugo. Moda će ovdje netko prigovoriti da je u Dubrovniku i na dijelu njegova područja od 10. travnja bila uspostavljena vlast NDH, ona vlast koja je nastala na ruevinama Kraljevine Jugoslavije. Mora se utvrditi povijesna istina da je vlast NDH uspostavljena osloncem na vojnu silu Italije i Njemačke. Nju narod nije izabrao niti je ikakvih izbora bilo. Kakav je onda mogao biti odnos prema takvoj vlasti koju je uspostavio tuđinac? Već smo rekli, a to je credo svega, da vlast NDH u Dalmaciji, kao i drugdje, nije bila samostalna i slobodna, da je egzistirala uz zatitu i podrku tuđinca koji se ponaao kao svaki osvajač u povijesti. U najboljem slučaju ponegdje je vladalo dvovlaće, ali je dominantnu ulogu imala vojna i civilna vlast okupatora. Na Korčuli, Mljetu i u istočnom dijelu Konavala situacija je bila jasnija ondje nije bilo ni začetka vlasti NDH. Talijani nisu dozvolili niti da se pojavi. Nita na stvari nije mijenjala ni činjenica to je NDH bila pridruena dravama sila Osovine, pa se toboe ne bi moglo tvrditi da je saveznička vojska na tlu NDH okupatorska. Međutim sutina nije u tome, nego u odnosima između saveznika, ponajprije u ponaanju tzv. saveznika prema narodu i njegovoj batini, u ponaanju njegove vojne i civilne vlasti. Tako naprimjer ako su Talijani u Dubrovniku radi svojih interesa odmah zabranili slobodno kretanje naroda, onda je odgovor da je takav saveznik bio najmanje poeljan dubrovačkom puku. Ili ako Talijani nisu doputali da se vije hrvatska zastava, obiljeje i ponos jednog naroda, onda Dubrovčanima ne treba takav saveznik sa NDH itd. A poznato je da su Talijani u Dubrovniku vrili cenzuru nad informacijama, a bili su svemoćni u svemu. Nije se naprimjer moglo isploviti na more niti ribariti bez njihove dozvole i jo mnogo toga to je narod teko podnosio. Očito je da Talijani nisu ničim potivali dubrovački narod ni vlast NDH, bez obzira to su toboe bili saveznici, a u stvari su ondje bili okupatori. 62 * Posebno treba sagledati i drugu povijesnu istinu, tj. naglasiti da drutveni odnos u postojećoj situaciji nije bio uvjetovan samo činjenicom prisustva stranih okupatorskih trupa, nego i time to vlast NDH nije bila demokratska. Nova vlast se utemeljila na zasadama nacifaističke ideologije to su je ustae preuzele iz Italije i Njemačke, a protiv koje su ideologije i sustava već ustale demokratske drave svijeta na čelu sa SAD. Zato vlast NDH nije mogla biti nita bolja

63 od one u Italiji ili u Trećen Reichu. Prvi zakonski regulativi koji su oblikovani u NDH gradili su se prema uzoru na faističku Italiju i nacističku Njemačku, tj. na nacifaističkoj ideologiji, rasnoj netrpeljivosti i progonu svega to je demokratsko i antifaističko. Dubrovnik je samo jedan segment takva nacifaističkog orgijanja. Čim su organi NDH nakon 18. svibnja u Dubrovniku preuzeli vlast od Talijana, ustae su, Rojnica i drugi, proglasom navijestili krvavi obračun protiv idova i Srba iako u Gradu jo i nije bilo nekog organiziranog otpora tuđincu. Počela su nečuvena zvjerstva poput ubojstva 13 uhićenika, većinom Srba, na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona. Bili su to većinom građani srpske nacionalnosti iz Dubrovnika, a dogodilo se 1. srpnja godine. Nakon toga nastupila su nova hapenja i deportacije u logore smrti u Sarajevo, Jadovno kod Gospića i druge. U Dubrovniku i okolici nisu samo vreni zločini nad idovima i Srbima, nego sve čeće i nad antifaistima. Najvie je Dubrovčana ubijeno od strane vlasti NDH za vrijeme njihove vladavine od 18. svibnja do 7. rujna godine. Nakon toga su im Talijani oduzeli vlast. Karakterističan je dubrovački paradoks da se donekle prema narodu bolje ponaao tuđinac negoli domaći, tj. ustae. Taj se speci kum zadrao sve dokraja rata. Dolaskom okupatorskih postrojbi njemačkog Wehrmachta 13. rujna u Dubrovnik i na okolna područja, kao i njihova vladavina do 18. listopada 1944., sutinski se nije nita promijenilo. I novi se njemački okupator ponaao kao tuđinac, u mnogim segmentima prema narodu jo brutalnije. Nastupilo je doba jo goreg stradanja naroda, pogotovo antifaista. Od vlasti NDH formalno su dijelom priznavani, ali o svim vanim pitanjima uopće ih nisu nita pitali. Karakterističan je primjer iz proljeća 1944., kad je s dubrovačkoga područja njemačka vojska nasilno deportirala vie tisuća Hrvata i prognala ih u Bosnu i Slavoniju, otkud se mnogi nikad nisu vratili. Vlast NDH nije titila proganjane Hrvate. Bitno je dotaći jo jednu povijesnu činjenicu, kad se govori o drutvenom odnosu stanovnitva prema tuđincu i njegovim saveznicima. Tuđinac je u vlasti i vojsci NDH imao potpuna saveznika u borbi s onima koji su ustali protiv njega, koji su se borili za slobodu. Okupator i vlast NDH imali su isti strateki cilj i namjeru vojnom silom i najsvirepijim zločinima obračunati sa svima koji su pruali otpor neprijatelju hrvatskoga naroda. U toj raboti nali su vjerna saveznika u četnicima Drae Mihailovića, neprijateljima hrvatskoga naroda koji su se slobodno kretali po Dubrovniku. Već od početka narodnog ustanka zajedno su se tukle talijanske, njemačke, ustake i četničke postrojbe protiv partizana, zapravo protiv naroda koji se borio za slobodu. Vojska NDH nije u ničemu zaostajala za Talijanima i Nijemcima u neprijateljskoj aktivnosti protiv antifaista. Nijemci i Talijani su organizirali i obučavali vojne postrojbe NDH, snabdijevali ih orujem i streljivom, hranom, sanitetskim materijalom, topnitvom i zrakoplovima, a na moru ratnim brodovima, samo zato da zajedno tuku narod, antifaiste i narodnu vojsku partizane koji su se se borili za slobodu. Ratni su se planovi pravili u Rimu i Berlinu, a postrojbe NDH su ih izvravale, to znači da ni u vojnoj domeni NDH nije bila samostalma, a kamoli slobodna, nego najobičnija sluga tuđincu. Otud je, uz ostalo, nastupilo masovno rasulo domobranstva i drugih struktura u NDH. Metastaza suradnje s tuđincem, faistički sustav i nacifaistička ideologija, razorili su biće NDH diskvali cirajući ga i u zemlji i u inozemstvu. Radi toga je NDH izgubila političku bitku, a vrlo brzo i ugled u hrvatskom narodu. Predvođena politički i vojnički nedoraslim rukovodstvom, vladavina NDH je već na početku doivjela jasko. Ako se cjelokupna djelatnost NDH promatra sa stajalita odnosa prema tuđincu i sa stajalita dugoročnih interesa hrvatskoga naroda, na osnovi obilja povijesnih čimbenika moe se pouzdano zaključiti da je kolaboracija i saveznitvo vlasti NDH s okupatorom u svojoj sutini bila nacionalna izdaja. Oni koji su pomagali tuđincu da ostvari svoje ciljeve, i koji su u stvarnosti jačali njegove pozicije, ne mogu se nego tako tretirati niti se drugačije tretiraju bilo gdje u svijetu, kod narodâ koji su bili okupirani i koji su na svojim leđima osjetili nacifaističku vladavinu. 63

64 Otud se smatra da je vlast NDH nanijela najveću tetu ugledu i dostojanstvu hrvatskoga naroda, a posljedice toga su i danas vidljive, i pored činjenice to se hrvatski narod većinom opredijelio za antifaističku borbu, i to su Titovi hrvatski partizani imali presudnu ulogu u oslobođenju svih hrvatskih krajeva i onih prisvojenih i onih okupiranih i tako dali veliki doprinos konačnoj pobjedi antifaističke koalicije nad nacifaizmom. Da bi se iznijelo jo vie podataka uz drutveni odnos hrvatskoga naroda u Dalmaciji u Drugom svjetskom ratu prema okupatoru i njegovim suradnicima, treba pogledati i usporediti dosta sličnu situaciju u drugim europskim zemljama koje su bile okupirane. Naprimjer u Francuskoj su Nijemci doveli na vlast i uspostavili dosta samostalnu vladavinu marala Petaina u Vichyu, na velikoj teritoriji june Francuske. Međutim francuska Privremena Vlada, tj. general De Gaulle, nije priznavala tu vlast niti su dozvolili francuskom narodu da s njom surađuje. Osuđeno je bilo svako kolaboriranje i saveznitvo s vladavinom marala Petaina. Ne samo da je bilo osuđeno, nego je kolaboracija najotrije kanjavana. Slično je bilo i u Norverkoj, Holandiji, Belgiji, Poljskoj i drugim okupiranim zemljama Europe. Čehoslovačka Republika je diktatom Berlina kao drava razbijena. Osnovana je kvislinka vlast u Slovačkoj pod Jozefom Tisom. Ali vladavina Tisoa je osuđena kao zločinački čin, pa su pripadnici Pokreta otpora likvidirali na stotine kvislinga. Vladavina Tisoa, kao i drugih kvislinga na teritoriju okupirane Europe, nije bila izraz tenji okupiranih naroda, pa su se svi ti narodi svestrano angairali u borbi protiv tuđinca, za slobodu i za svoju dravu bez prisustva tuđinskih faističkih postrojbi. Na kraju, kad se govori o drutvenom odnosu jednog naroda prema tuđincu, to onda vai i za nas u Hrvatskoj, postavlja se pitanje kojeg se kriterija treba drati u odmjeravanju odnosa prema agresoru, okupatoru, tuđincu? Odnosno da li su ti kriteriji isti za sve situacije i za svako vrijeme ili nisu? Preciznije kazano, mogu li vaiti isti kriteriji kada je u pitanju dalja ili blia prolost? Ili vai li to samo za jedne, a drugi kriteriji za druge? Mislim da bi odgovor, u svakom slučaju, morao biti isti kriterij za svakoga, za sve situacije i u svim vremenima. Ista mjerila, bez obzira tko je stajao ili stoji iza toga. Već smo kazali da je povijest hrvatskoga naroda u Dalmaciji, i općenito, po tome pitanju jasna. Nikad, ba nikad, hrvatski narod u svojoj povijesti nije odobravao, nego je osuđivao i kanjavao, suradnju s tuđincem, a najotrije se postavljao prema izdajnicima. Ondje nikad nije bilo u pitanju tko je tuđinac, otkud je i zato doao. Mislimo da taj povijesni kriterij treba biti vaeći i za stanje u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, potpuno isto kao i za stanje u Domovinskom ratu od do godine. Nikad se ne moe odobravati kvislintvo i suradnja s tuđom vojskom, s okupatorom, kao to je bilo u Dubrovniku od do godine. Takva se suradnja osuđuje i kanjava, isto onako kako se osuđuje i kanjava svaka suradnja i saveznitvo s agresorom i tuđinskom vojskom u Domovinskom ratu godine. Mislimo da je to alfa i omega problematike koju razmatra ova knjiga. Zato je neprihvatljiv svaki pokuaj rehabilitiranja onoga sustava kojeg je na puci donio tuđinac, kao i svaki pokuaj pravdanja kolaboracije i saveznitva s tuđincem. To mora biti i kod nas neprihvatljivo, isto kako je bilo i u Francuskoj, Norvekoj, Poljskoj i drugim okupiranim zemljama Europe u kojima nema pokuaja rehabilitacije poraenih snaga nacifaizma. Opće je poznato da je zadatak povijesne znanosti da ne dozvoli rehabilitaciju onih drutvenih snaga koje je sama povijest porazila. To se, u konačnici, nikada i ne moe ostvariti jer povijesna znanost počiva na sudu činjenica. Jo neto treba dodati. Je li bio moguć pozitivan odnos Dubrovčana prema vlasti NDH, ako je ta vlast tijesno surađivala s četnicima Drae Mihailovića, najljućim protivnicima hrvatskoga naroda? Poznato je da su četnici činili najgnusnije zločine nad Hrvatima, da su stalno isticali da je Dubrovnik srpski i da je dio Velike Srbije. Povijesna je istina da su u Dubrovniku, Cavtatu, po Konavlima i drugdje u okolici, četnici legalno boravili i djelovali. U Dubrovniku je ponekad znalo biti i nekoliko stotina naoruanih četnika; tu su dolazile četničke vojvode i drugi visoki 64

65 Kameno poprsje Duana Todorovića u predvorju upravne zgrade DTS-a (Uklonjeno je nakon 1990.) četnički časnici, o čemu smo ranije kazivali. Nisu oni bili samo pod zatitom talijanskih okupatora, i kasnije njemačkih, nego podjednako i ustaa i vlasti NDH. To je jasno vidio svaki stanovnik toga područja, pa se većina moralnih ljudi i odnosila odbojno prema vlasti NDH i okupatoru. Jo uvijek ivi suvremenici tih događanja to znaju. Tko se onda toliko zduno moe na razne načine zalagati za dokazivanje nevinosti i za rehabilitaciju kvislinga, suradnika okupatora i neprijatelja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu? To se čak pojačano radi poslije svega to je Dubrovnik i okolica doivio od naovamo od strane novovremenih četnika, nasljednika idejâ i djelâ onih iz Drugoga svjetskog rata, a koje zagovara srpstvo Dubrovnika; onih četnika s kojima je tako zduno surađivala ustaka NDH. A tu vlast, njene izvritelje i suradnike, dananji istomiljenici od izdajnika i zločinaca pokuavaju prometnuti u rtve, dok istovremeno istinske rtve toga vremena, poginule i preivjele narodnooslobodilačke borce, Titove partizane, doivljavaju i označavaju zločincima U novije vrijeme neki pojedinci proizvode razne negativne aluzije o Hrvatima s obalnog i otočnog dijela Dalmacije, tj. o dalmatinskim antifaistima koji da su ustali i borili se protiv hrvatske drave (NDH). Takvi zaboravljaju povijesnu tradiciju hrvatskoga naroda koji se nikada nije svrstavao uz tuđinca okupatora. To je općenito bilo uočljivo u Dalmaciji, naročito u obalnom dijelu i na otocima, pa u Istri, na Kvarneru i u Hrvatskome primorju. U tim su krajevima Hrvati uvijek listom ustajali protiv vjekovnog neprijatelja talijanskog osvajača, uvijek s istim ciljem: da ga oruanom borbom zauvijek izbace sa svoje grude, sa svoga ognjita. tovateljima NDH, Pavelića i njegovih ustaa nitko nije kriv to su se u Drugom svjetskom ratu zajedno s talijanskim okupatorom hrvatskim neprijateljem kroz stoljeća nali na istoj crti sramotne borbe protiv stoljetnih stremljenja hrvatskoga naroda za slobodom. 65

66 66 Spomenik palim borcima NOR-a s područja Konavala. (Neznatno je otećen nakon 1990.)

67 GLAVA III. FAISTIČKI ZLOČINI I STRADANJE ANTIFAISTA

68 68 6. OPĆI POGLED NA RATNE ZLOČINE NA DUBROVAČKOME PODRUČJU Već smo u prethodnom dijelu nagovijestili da se u Dubrovniku i na njegovu području događalo masovno stradanje naroda sklonog antifaizmu i da su počinjeni nečuveni ratni zločini od strane okupatorâ (Talijana i Nijemaca) i njihovih pomagača (ustaa i četnika). Tako neto nije se na tome području dogodilo nikad u povijesti. Dravna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača koja je utvrđivala ratne zločine okupatorâ i njihovih pomagača u dubrovačkom okruju, tj. na području grada i kotara Dubrovnik (Dubrovačko primorje, Konavle, Mljet i Peljeac) i kotara Korčula, radeći na tomu od do 1947., prikupila je, kako je već navedeno, ogromnu dokumentaciju, propisno vođenu preme uputama Međunarodne komisije OUN-a u Londonu. To su tisuće stranica dokumenata, a u njima se nalaze imena nekoliko stotina osoba koje su okrivljene za ratne zločine. Najvie su ih prijavili obični građani raznih profesija i konfesija. Sva se ta dokumentacija, kao elaborat, nalazi u HDA u Zagrebu, a jedan primjerak i u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, koji je počeo objavljivati zbornike tih dokumenata. Posebna je dokumentacija za osobe koje su proglaene ratnim zločincima. Treća je grupa dokumenata za ratne zločince koji su pobjegli u inozemstvo i za kojima je raspisana tjeralica, bilo da se radi o dravljanima Hrvatske ili o inozemnim dravljanima. Četvrta grupa dokumenata nalazi se u raznim drugim arhivima. Kad bi se sve to sabralo, i uzelo samo ono to se odnosi na Dubrovnik i njegovo okruje, pa pripremilo za tisak, bilo bi tu desetak debelih knjiga. Greka znanstvenih povijesnih ustanova u bivoj SRH bila je u tomu to se ova dokumentacija nije obradila i objavila. Tad bi javnost bila potpuno upoznata s počinjenim zločinima u Dubrovniku i njegovu okrugu, kao i s imenima vie stotina osoba koje su te ratne zločine počinile. To se nije uradilo ponajvie radi toga da njihovi nasljednici ( koji nisu krivi za grijehe svoje braće, očeva ili djedova) ne budu čitav ivot osjećali, i na leđima nosili, neugodnu hipoteku prolosti. To je, sigurno, bio human, razumljiv i donekle opravdan odnos. Međutim od uvođenja viestranačja pa do danas pojedinci i grupe iz novouspostavljenih vladajućih desnih struktura vrlo često, uz otvoren poticaj i podrku dravnih i lokalnih vlasti i drugih struktura, zlonamjerno i s najprizemnijim političkim ciljevima, provodeći rehabilitaciju nacifaizma, ustatva i NDH, koriste to to iz ranije navedenog razloga građani Dubrovnika i okolice, naročito oni mlađi, nisu detaljnije upoznati s ratnim zločinima koje su počinili okupatori i njihovi pomagači na njihovu području tijekom Drugoga svjetskog rata, pa putem kola i velike većine osvojenih medija sustavno obasipaju neistinama i laima o NOB-i i Titovim partizanima. Sa aljenjem se mora zaključiti kako se kod većine mladei u tomu i uspjelo, pa već sada stasaju generacije s potpuno krivim saznanjima o nacionalnoj povijesti. Neki su pokuaji, naročito iz dugo vremena vladajuće HDZ, ili dotle da se pravdaju, pa čak i veličaju, ratni zločini i zločinci koje su takvima označila velika trojica iz Drugoga svjetskog rata, OUN i demokratska svjetska javnost. Jo i danas traju pozivi na kanjavenje onih koji su uhitili i kaznili ratne zločince koji su prema odlukama vrha antifaističke koalicije i zahtjevima međunarodnih konvencija bili duni kazniti izvritelje ratnih zločina i njihove naredbodavce.

69 Polazeći od toga da je ovdje riječ o većem broju ratnih zločina u Dubrovniku i njegovoj okolici, u ovom dijelu zadrat ćemo se samo na najkarakterističnijim zločinima i nekim imenima počinitelja tih zločina. Naprosto je nemoguće pobrojiti sve ratne zločine i počinitelje zločina. Da bi preglednost bila bolja, zadrat ćemo se najprije na ratnim zločinima ustaa i vlasti NDH, jer su oni u Dubrovniku prvi i otpočeli, zatim će biti prikazani zločini talijanske i njemačke okupatorske vojske i na kraju četnički zločini. Meni je kao autoru ovih redaka psihički preteko o tome pisati jer sam kao učesnik NOR-a, kao partizanski borac, osobno vidio mnoga teka zlodjela to su ih počinili faisti; izgubio sam majku u ustakom logoru, mnogu rodbinu i prijatelje. I sad mi je u dui duboko usječena mučenička smrt mladog Dubrovčanina Marka Stjepovića Petrova sa ipana kojega su kao ratnog zarobljenika zvjerski masakrirali njemački vojnici na koti iznad Ilirske Bistrice u Slovenskom primorju, i to posljednjeg dana rata na tom dijelu fronta, 6. svibnja godine. Bio je u ratu posljednji poginuli borac 12. dalmatinske (otočke) brigade u sastavu 26. dalmatinske divizije. 70 Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača prikupila je (izgleda) samo podatke o jednom broju ubijenih, ranjenih, zatvorenih i interniranih Dubrovčana i stanovnika dubrovačkog područja. Najvie su zločina počinili njemački okupatorski vojnici ubili su 299 osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali osoba. Talijanska okupatorska vojska ubila je 183 osobe, 180 ranila i 870 internirala. Ustae su ubili njih 128, ranili ih 57 i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčanina, 3 su ranili i jednog zatvorili. Ukupno su prema tomu tuđinci i domaći kvislinzi u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Dubrovačko primorje, Mljet i Peljeac) i kotaru Korčula ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali i u logore poslali osoba. Ovime se Dubrovnik s okolicom svrstava među gradove i područja u Hrvatskoj i bivoj Jugoslaviji s razmjerno najvie rtava u borbi za oslobođenje od okupatora. Sve su to bili civili, najvie starci, ene i djeca koji su u ratu inače zatićeni haakim i enevskim konvencijama. Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina u dubrovačkom okrugu prikupila je i brojnu dokumentaciju o materijalnim tetama koje je počinio okupator, ustae i četnici, i to: na stambenim objektima, voćnjacima, usjevima, umama, stoci, industrijskom bilju, poljoprivrednim alatima, motornim vozilima, pokućstvu i namjetaju, tetama na robi, gotovu novcu, vrijednosnim papirima, zlatnom i srebrenom nakitu, imovinskim pravima i ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini. Dubrovačkom području pričinjene su matrijalne tete u iznosu od američka dolara, prema stanju 1945 godine. (Vie detalja o ukupnim ratnim rtvama i materijalnim tetama na kraju ovoga dijela knjige.) 70 Nikola Anić, Dvanaesta dalmatinska (otočka) brigada, Supetar na Braču, 1983., str

70 70 7. ZLOČINI USTAA I VLASTI NDH Zločini ustaa počeli su čim je u Dubrovniku 10. travnja uspostavljena vlast NDH. Najvi- e ih je počinjeno u lipnju, srpnju, kolovozu i do 7. rujna 1941., kad su Talijani preuzeli svu vojnu i civilnu vlast. Međutim i nakon toga, sve do oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944., ustaki zulum nije jenjavao. Zločini su otpočeli nad Srbima i idovima, zatim nad komunistima, Hrvatima antifaistima i rodoljubima, sve u skladu s rasnim i drugim nacifaističkim zakonima koje je obznanila vlast NDH čim je uspostavljena u Zagrebu. Tako neto ne poznaje povijest Dubrovnika, makar je nečeg sličnog bilo u dubrovačkom zaleđu, ali dosta ranije, u doba Turskog Carstva. Radili su ustae prema uzoru na faiste u Italiji i naciste u Njemačkoj. Ubijalo se, masakriralo, bacalo ive ljude u jame i ponore, rijeke i more, pojedinačno i u skupinama. Rijetko je kome za ta djela suđeno, a nije bilo ni govora o sudskoj tubi, obrani, a jo manje o albi ili prigovoru. Negdje su djelovali pokretni prijeki sudovi osnovani l7. travnja koji su odmah izricali smrtne kazne. Najvie se ubijalo na licu mjesta ili prema trenutačnom raspoloenju ubojice. Neke rtve ubijane su nakon uhićenja i kraćeg zadravanja u zatvoru, a neki uhićenici otpremani su u koncentracijske logore. Sve je to bilo regulirano zakonom od 25. studenoga 1941., a odnosilo se na sve nepoćudne osobe. Iz logora se rijetko tko vraćao. Počinitelji zločina nisu imali nimalo ljudskosti, ni trunka morala. Da je to bilo upravo tako, vidjet ćemo na primjerima zločina koje su Počinile ustae i vlast NDH u Dubrovniku i na dubrovačkome području, a to je samo mali odraz stanja u čitavoj tadanjoj NDH. Čim su i formalno doli na vlast u travnju 1941., ustae su odmah, uz blagoslov vlasti NDH, a po uputama ustakog pukovnika Jure Francetića, koji je radi toga bio iz Zagreba doao u Dubrovnik u travnju 1941., počeli s pljačkom i otimačinom te s hapenjima i ubijanjem Dubrovčana. Upadali su u srpske i idovske stanove, trgovinske radnje i druga dobra; na očigled vlasnika ili nakon njegova uhićenja, odnosili sve vrijedno na to su nailazili. Najvie su otimali za sebe osobno, a govorili su da sve to rade za vlast NDH. Tako su naprimjer ustae Stjepo Petričević i Niko Trojanović sredinom travnja u Trstenomu upali u kuću Vida Miljasa i opljačkali sve dragocjenosti. Ustaki stoernik Ivo Rojnica 7. svibnja iste godine uhitio je Manojla Vlatkovića, sluitelja kotarskog suda u Dubrovniku, koji je poslije ubijen. Zatim slijede uhićenja u Oracu, Trstenomu, Zatonu i po drugim mjestima. Tad je uhićeno osam građana uglavnom srpske, ali i drugih narodnosti, a rijetko koji je ostao na ivotu. Kad su 25. svibnja ustae preuzeli vlast od Talijana, odmah su počeli krvavi pir kakav se u Dubrovniku ne pamti. Kolo su vodili ustaki stoernik Ivo Rojnica, logornik Mladen Ka- telan, ef redarstva Ivković, a izvritelji su bili Ante Matić, Mirko ivković, Dario Bracanović, ustaki poručnik Ante Duević i drugi. Zločin je legaliziran uredbom broj 7 od 3. lipnja koju je objelodanio Ivo Rojnica, ali i drugim aktima. idovi nisu smjeli posjećivati javne lokale, kavane, kupalita, oduzete su im radnje, imovina, osobni automobili, radioaparati, čamci i sve ostalo vrijedno to su imali. Na vratima kavana je pisalo idovina i psima ulaz zabranjen! 71 Isto se odnosilo i na Srbe. Ako bi naprimjer idov ili Srbin ostao vani nakon 20 sati, mogli su biti odmah ubijeni. Dubrovački Krugoval, kao i mnogobrojni zvučnici postavljeni po ulicama, prenosili su antisemitske i antisrpske propagandne poruke. 71 Elaborat Dravne komisije o ratnim zločinima za Okrug Dubrovnik (Dalje: DKZURZ). Jedan se primjerak nalazi u HDA, a drugi, kojeg sam koristio, u Arhivu Jugoslavije (Dalje: AJ), Beograd, fas. 29, A. jed 51, str ; AJ br. 454, 1110 i br. 29,

71 Početkom lipnja uhićena je prva grupa uglednih Dubrovčana: liječnik dr. Milivoj Venzilović, trgovac Miho Ercegović, odvjetnik i komunist Mato Jakić, pomorski kapetan Ivo Hadija, pravoslavni pop Boko Mitrović i pomorski kapetan Mirko Mandl. Poslije mučenja u Dubrovniku otjerani su u kazamate Sarajeva NA KRI RAZAPETI Ustae su u Dubrovniku 4. i 5. lipnja uhitili bankarskog slubenika Nikolu Maanovića, općinskog blagajnika Branka Hope-a, trgovca Branka Radonića i novinara Jau Miloslavića. Odvedeni su u Sarajevo. Tu su izdvojili Nikolu Maanovića, Branka Hope-a i Jau Miloslavića, odveli ih prema rijeci Lavi i razapeli na kri, masakrirali i bacili u rijeku. To tvrde talijanski časnici koji su zločin vidjeli, fotogra rali ga i slike donijeli u Dubrovnik. Slike je u Dubrovniku vidio i apotekar Stijepo Barbijeri. Govorilo se da te slike ima i načelnik Dubrovnika dr. Josip Baljkas. Za ovaj zločin su okrivljeni Ivo Rojnica, Mladen Katelan, Ante Duević, Mirko ivković, paleta, Podgorski, Herman Katić, Petar Stavinić i Ante Matić, redom glavni ustaki dunosnici u Dubrovniku. Svim uhićenim oduzeta je imovina, a trgovcu Branku Radoniću ustaa Ante Kirchmayer oduzeo je radnju. 72 (Vidi prilog br. 2.) Nikola Maanović, istaknuti partijski i sindikalni rukovodilac Dubrovnika. Ustae su ga strijeljale na rijeci Lavi 26.VI Nastavljaju se novi zločini. Tako su 6. lipnja iste godine ustae uhitile Petra Gluevca i uputili ga u ustaki logor Jadovno kod Gospića, gdje je ubijen. Nova je skupina Dubrovčana u kojoj su bili dr. Stjepo Kneević, dr Ivo Grcić, Josip Soldat i Pero Stijepić uhićena 12. lipnja godine. Soldat je bio ponovno uhićen 9. srpnja i 22. ujka godine. Njegova supruga Marija izjavila je: Za progone moga mua najvie je kriv Pero Stadt i njegova supruga, koji su bili nai osobni neprijatelji. Pero Stadt je bio ef njemačke manjine u Dubrovniku i mogao nam je napakostiti. Proglaen je za ratnog zločinca. 73 Ustae su 17. lipnja iste godine uhitile dubrovačkog 72 Isto, AJ DKZURZ br / Isto, AJ, dok. br i

72 Ivo Bučić, napredni omladinac, rođen u Blatu na Korčuli, 24. lipnja je na Stradunu za vrijeme davanja radiovijesti i dizanja talijanske zastave uzviknuo: ivjela Sovjetska Rusija! Ustaki pokretni prijeki sud u Zagrebu osudio ga je na smrt 5. VII Strijeljan je istog dana u 16,30 sati u Lapadu. odvjetnika dr. Antu Buconića, trgovca Jova Banđura, fotografa (idova) Josipa Bernera, trgovca Josipa Fucha, domaćicu Fridu Mandel Albahari, trgovca Leona Kleina, enu mu Adu i sina im Đura te ih odveli u logore. Za mnoge je to bio put bez povratka. Josip Berner je ubijen u logoru Jasenovac, Leo Klein je ubijen u logoru Stara Gradika, Frida Albahari ubijena je u logoru Đakovo, Ada Klein je umrla u logoru Đakovo, dok je njezin sin Đuro odveden u Osijek u koncentracijski logor za djecu, gdje mu se zameo svaki trag, kao i stotinama druge djece u tomu logoru. 74 Uhićenja se nastavljaju 21. i 22. lipnja 1941, u prvom redu komunista, a povodom napada Njemačke na Sovjetski Savez, u čemu su kao legionari sudjelovale i neke postrojbe NDH, odakle su se rijetki vratili. Nova su uhićenja uslijedila nekoliko dana kasnije, 23. i 25. lipnja. U Gruu, kod remize uhićen je Venceslav Fier kojega su ustae odvele u zatvor Ispod Sv. Marije, gdje je zatekao jo devet uhićenika. Među njima je bio i Ante Anić, bivi katolički svećenik iz Blata na Korčuli, a i ostali su bili većinom Hrvati. Najvie ih je transportirano u zloglasni logor Jadovno kod Gospića, neki u Jasenovac, Staru Gradiku i Danicu kod Koprivnice. Tko je tamo dospio, u Dubrovnik se nikad nije vratio. Spominjem komunistu Josipa Miloslavića koji je nestao u logoru Stara Gradika, dok su Đorđo i Niko Derikuko, Aleksa Kurtović, Đuro Ćorović i Kosta Stojanac ubijeni u logoru Jadovno. Tad su ustae uhitili i trgovca Iva Agazzija, pomorskoga kapetana Dra- u Bolića i jo pet uglednih Dubrovčana. Pogubljeni su piro Kurbelavili sa sinovima Nikolom i Vjekom te Đorđe Miliić. Uhićenja su nastavljena u Oracu, Grbavcu, Makoima, Konavlima i Cavtatu. Nije moguće točno utrvrditi broj uhićenih, ali svakako prelazi stotinjak, najčeće uglednih Dubrovčana. Vie od 70% ih je ubijeno. Uz to je uvijek slijedila pljačka imovine i otuđivanje stanova ubijenih opći grabe u kojem su se nadmetali ustaki glavari i agenti. Kad su uhitili Blagoja Čoroliju, gostioničara iz Dubrovnika, ustae su mu opljačkali vino, rakiju, likere te u gostionici organizirali pijanku, a sve je predvodio ustaki stoernik Ivo Rojnica. 75 (Vidi prilog br. 2.) 74 Vidi prijavu grupe Dubrovčana, AJ, dok. br i Mato Jakić, n. d., str. 71; Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 76/77 i

73 Kad su putem zvučnika objavljivane vijesti s fronta, poslijepodne 24. lipnja iste godine, na Lui, pored Orlandova stupa, dok se uz prisustvo vojnika i časnika pompozno sputala talijanska faistička zastava, radnik iz Blata na Korčuli, omladinac Ivo Bučić, je pred masom naroda povikao: Sve laete! Dolje faizam! ivjela sloboda! ivio Sovjetski Savez! Ustae i Talijani odmah su ga uhitili. Ustaki prijeki sud u Zagrebu ga je 5. srpnja osudio na pogubljenje, to je izvreno istog dana u 15:30 sati u Lapadu. 76 Ovaj primjer najbolja je potvrda ustakog sustava i bića NDH. U slučaju Iva Bučića bila je riječ o verbalnom deliktu, o javno izraenu miljenju mlada čovjeka koji se nije slagao s vladajućim poretkom. Treba uočiti kako mu je suđeno u Zagrebu, a da se nalazio u Dubrovniku, i to bez tube, bez obrane, a kamoli prava na prigovor. Točno je da su bili ratni uvjeti, ali izgovorene parole nisu naruile stanje na frontu. Tako se ostvarivala narodna izreka: Kadija te tui, kadija ti sudi! Obnovljeno je stanje koje su u zaleđu Dubrovnika prakticirali Turci u razdoblju od 15. do l7. stoljeća KRVNITVO NA LISAČKIM RUDINAMA I OSTALI USTAKI ZLOČINI TIJEKOM GODINE Dubrovačke ustae su 1. srpnja godine na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona na uasan način izmasakrirali devet Dubrovčana (gostioničara Marka Iličkovića, vozača Milana Vučića, trgovačkog pomoćnika Jova Medana, gostioničara Murata Hajdarhodića, pomoskoga kapetana Boa Batinića, vozača Rista Kosovića, strojovođu Jova Pravicu, mesara Ivana Lečića i postolara Joza Marića), dvojicu Metkovčama (pravoslavnog popa Vasilija Kovačinu i trgovca Boka Popovca, a učitelj Mirko Popovac pobjegao je dok su ih provodili u Ston, da bi 6. srpnja ponovno bio uhićen, izubijan i iv bačen u provaliju kod Brsečina) i jednog Trebinjca (andarskog podnarednika Ranka Mladenovića), većinom pripadnike srpske narodnosti. Uhićeni su 22. lipnja i strpani u improvizirani zatvor u bivem samostanu Sv. Marije. U Ston ih je provodio ustaki poručnik Ante Duević. Potresno je bilo kazivanje Danice Jovanović, kćeri ubijenog Marka Iličkovića, to ga je 27. travnja predočila Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku. (Vidi prilog br. 3.) Bila je učiteljica u Crnoj Gori, a kad se u srpnju vratila u Dubrov nik, nije 76 Isto Ustake rtve na Lisačkim rudinama (Snimak nakon ekshumacije) 73

74 nala oca, ali je čula za njegovu uasnu smrt. Otila je u Ston i od upnika don Marka Tomaića, rodom s Korčule, svećenika u Dolima, saznala to se dogodilo s njezinim ocem i grupom zatvorenika. upnik joj je priopćio kako su ih pijane ustae proveli Stonom, zatim ih odveli i sve na najstraniji način poubijali na Rudinama. Don Marko ju je zatim odveo do mjesta zločina, gdje su se oboje uasavali nad prizorima koje su vidjeli, kazuje Danica. Nakon toga se vratila u Dubrovnik i sve ispričala generalu Amicu, zapovjedniku divizije Marche. On joj je za zatitu osigurao karabinjere; uzeli su mrtvačke lijesove i vozilom otili na Rudine. Danica kazuje da je slika pobijenih bila stravična svi su bili izmasakrirani, čavle su im zabijali u glavu, nije se moglo nikoga prepoznati niti izvriti identi kaciju ubijenih, to je pokuavala uraditi ekipa talijanskih liječnika. Kad su rtve htjeli dovesti u Dubrovnik i ondje ih sahraniti, to je, i pored intervencije spomenutoga talijanskoga generala, zabranio veliki upan dr. Ante Buć. Bojao se revolta naroda jer su mnogi ljudi u Gradu čuli o krvavom zločinu na Rudinama. Mrtvačke sanduke s leevima zatim su dovezli do Zavale i smjestili ih u jednu jamu na tamonjem groblju. Danica Jovanović kazuje da su je kasnije ustae progonile, majku su joj utamničili, a ona se skrivala u jednom grobu na katoličkom groblju u Dubrovniku. Dravna je komisija utvrdila, uz ostalo, da je zločin počinjen po nalogu Velikog upana dr. Ante Buća (osuđen je 25. oujka godine u Zagrebu i pogubljen), a neposredni izvritelji bili su ustaki poručnik Ante Du- ević (pobjegao u inozemstvo, za njim je bila raspisana tjeralica) i njegov pomoćnik, ustaa Ante Glavan (osuđen je i pogubljen u Dubrovniku godine) s jo 5 6 ustaa iz Dubrovnika. 77 Ustaki zločin nad civilnim rtvama na Lisačkim rudinama brzo se nadaleko pročuo. Narod je bio prestravljen, ali i ogorčeno je reagirao, s prezirom i protestom. O zločinu na Rudinama se i među talijanskim okupatorskim vojnicama govorilo s krajnje negativnom konotacijom. Ipak, bez obzira na proteste Dubrovčana, Pelječana, Primoraca; bez obzira na prosvjede talijanskoga okupatorskog generala Amica, ustaki zločini ne jenjavaju. Već 7. srpnja 1941., po nalogu iz Zagreba, dubrovačke ustae od vlasnika su otele lijalu Srpske banke i uhitili sve namjetenike, s upraviteljom na čelu. Neke su pustili, a nekoliko dana kasnije (4. kolovoza) odveli su i ubili Stjepana Murattija, dr. Nikolu Raetu, Anku Njirić i Bosu teger. Za ovaj zločin bili su okrivljeni dr. Baldo Poković, koji je postao novi ravnatelj spomernute banke (suđeno mu je i pogubljen je u Dubrovniku 25. listopada godine.) i Karlo Stulli, kasnije također ravnatelj iste banke. (Dokumenti kazuju da na toj dunosti nije bio lo, pa mu nije suđeno. 78 ) Vrhunac ustakog terora u Dubrovniku zabiljean je krajem srpnja i početkom kolovoza godine. Ustae su bili rijeili odreda poklati sve Srbe, idove i ostale koji su im bili nepoćudni (muko, ensko, staro, mlado, bez razlike). Hapsili su sve odreda. 79 U Makoama su 27. srpnja uhitili Milku Miloslavić i transportirali ju u logore u Gospiću i Koprivnici; 28. srpnja u Prijevoru je uhićen Aleksandar Protić koji je ubijen u logoru u Jablanici; 31. srpnja u Dubrovniku su uhitili trgovca Jova Tasovića, enu mu Milku i sinove Bogdana i Duka i odveli ih u logore u Jablanici i Gospiću (vratila se samo Milka, ostali su ubijeni); 31. srpnja u Dubrovniku je uhićen gradski blagajnik Ante Korčulanin, supruga mu Katica i kćer Ateja (odvedeni su u logor Stara Gradika, gdje je Ante od batina i zlostavljanja umro 18. listopada godine); krajem srpnja na Jakljanu su opljačkali ing. agronomije Vasa Srdića i oduzeli mu isprave, a kad je 5. kolovoza doao u Grad po oduzete isprave, uhapsili su ga GESTAPO i ustae i otjerali u logor Banjicu kod Beograda, gdje je ubijen; 4. kolovoza u Dubrovniku je uhićen Savo Ljubibratić i jo 20 Hrvata i 77 Svjedočenje Danice Jovanović rođene Iličković. Nalazi se u Elaboratu DKZURZ, inv. br , str. 156, 157 i 606, zatim isti izvor dok. br , str. 325; Mato Jakić, n. d. str. 72; Dubronik u NOB-i..., str Dokumenti DKZURZ, sig. 110, dos. 3737, str Mato Jakić, n. d., str.75 74

75 Srba, a istog dana hapen je i trgovački pomoćnik Blagoja Vukičević, odveli su ga u Gospić gdje je ubijen; 5. kolovoza u Dubrovnku je uhićena obitelj Ivanković (otac Todor, ena mu Milka, sinovi Milan, Gojko i Petar i kći Bosiljka) i Zagorka Toović (svi su idućih dana ubijeni u Gospiću); 4. i 5. kolovoza uhićen je trgovac Todor Sparavalo, ena mu Milka i sin Milenko (vidi prilog br. 4.), zatim Mile Munislić, Blagoje Čorlija i sestra mu Obrenija (vidi prilog br. 2.), svi su odvedeni u Gospić i ondje pogubljeni; 8. kolovoza u Cavtatu su ustae uhitili 13 osoba, zatvorili ih u garau Banac u Dubrovniku, potom ih otpremili u logor u Jablanici; 8. kolovoza uhićen je Jovo Arbutina, ena mu Darinka, sin Milorad i kći Milica (odvedeni su u logor u Gospiću); 8. kolovoza uhićeni su zidar Martin Klarić, profesor Ante Dulčić, Vinko Hančević i Nikola Čokljat i deportirani u logor u Jablanici. 80 I tako u nedogled, sve po istom receptu: pija, uhićenje, zatvor, deportacija u koncentracijski logor, sigurna smrt. Nije bilo ni suda ni pravde potpuno jednako za Srbe, idove, Hrvate, obične građane, profesore, doktore, liječnike, odvjetnike, trgovce, mornare, pomorske kapetane Sve nepodobne, zbog rasne ili vjerske mrnje, loih susjedskih odnosa, pakosti, mrnje, sujete i tko zna kakvim su se sve tobonjim kriterijima sluili, i kojih su se načela pridravali. Za sve su toboe imali zakonsko pokrića, zapovjedi i sugestije iz Zagreba, ali i iz Dubrovnika (od velikog upana, redarstvenika, raznih stoernika, logornika ili logornica i kojekakvih drugih). Imovina rtava je pljačkana, obiteljske knjinice paljene ili otimane, oduzimano zlato i ostali dragocjeni predmeti. Od toga su iza rata, uz ostalo, ivjeli ustaki emigranti u Argentini, panjolskoj, Kanadi, Australiji, dakle od na desetke kilograma opljačkana idovskog i srpskog (ali i hrvatskog) zlata. Stanovi i kuće ubijenih naseljavani su podobnim ustaama i dunosnicima vlasti NDH. Čak je okupatoru (Talijanima) u Dubrovniku bilo teko sve to sluati i gledati, pa su neke rtve uzeli u zatitu, a od Rima su zahtijevali da se ustaama oduzme svaka vlast, vojna i civilna. Talijani su se pravdali govoreći sve to čine vai Hrvati, zaboravljajući da su ih upravo oni doveli, i da su ih kolovali u svojim faističkim kampovima. Tamo se nije moglo čuti nita dobra, nita dobra vidjeti, samo masakr talijanske vojske u Etiopiji, neljudsku upotrebu bojnih otrova i masovno ubijanje Etiopljana, zatim zločine u Albaniji, Grčkoj... i svuda gdje je zagazila njihova faistička čizma, kao i zločine nad dijelom vlastitog naroda, već od dolaska faista na vlast godine. Ustaku strahovladu Talijani su prividno prekinuli 7. rujna 1941., kad je zapovjednik 2. talijanske armije general Ambrosio Proglasom pučanstvu objelodanio da toga dana preuzima vojničke i civilne ovlasti u tzv. obalnim zonama, pa i na području ustake Velike upe Dubrava. Ostao je samo ustaki povjerenik za vezu između Talijana i vlasti NDH. Vojska NDH tako je stavljena pod talijansko zapovjednitvo. Talijani su uveli coprifuoco (policijski sat) od 22 do 5 sati ujutro. Otad su ustae uhićenike morali predavati Talijanima, a oni su ih slali na posebne faističke sudove u ibenik, Zadar i Split ili u logore na Mamuli i Prevlaci. Stanje se, na prvi pogled, kao malo smirilo. To je trajalo dokraja i početka 1942., ali ne zadugo. Iz Dubrovnika je u Zagreb otiao Ivo Rojnica i mnogi njegovi pomoćnici. Neki među njima bili su od vlasti NDH nagrađeni novim dunostima, prvenstveno u diplomatskoj slubi. U Dubrovniku su ostali neki od onih koji su od 25. svibnja do 7. rujna okrvavili zemlju dubrovačku, kao nitko dotad u povijesti Grada. 80 Elaborat DKZURZ, dok. br , str Posebni dokumenti uz Elaborat (sasluanja i prijave), dok. br. 454, str

76 7.3. USTAKI ZLOČINI TIJEKOM 1942., i GODINE Nije moguće opisati sve ustake zločine, pa ćemo za ratno razdoblje nakon prikazati samo najkarakterističnija događanja vezana uz to. Krvavo orgijanje ponovno je počelo krajem oujka 1942., nakon to su mladi dubrovački antifaisti po Gradu ispisali parole u povodu 27. oujka 1941., kad je od naroda bilo osporeno pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom (faističkom) paktu. Tad su ustae kroz nekoliko dana uhitili 19 dubrovačkih mladića i strpali ih u policijski zatvor u dananjem Labirint-baru nasuprot crkve Sv. Dominika i Dominikanskog samostana. Postupanje ustaa nad zatvorenicima bilo je krajnje zločinačko. Agent Vid Redo, kako opisuju uhićenici zatvorenike je drao za ruke i noge, začepio im nos i onda u usta ulijevao po dvije litre salamure. (Tijekom prvih uhićenja nakon oslobođenja Dubrovnika uhićen je i osuđen na smrt i ubijen na Daksi 25. listopada godine.) Ustae su među zatvorenike ubacivali pijune da sluaju i pijuniraju im. Takav je naprimjer bio neki Maksim Kneević, pokr- teni idov. Među uhićenicima bio je i Ivo Vukuić koji je u zatvoru prebijen, pa je dospio u bolnicu. Oko 3. svibnja ilegalci su ga oslobodili i otiao je u partizane, ali su ga kasnije zarobili četnici i vratili ga Talijanima u Dubrovnik. Zatvorili su ga u zloglasni Kazbek u Lapadu, potom u tvrđavu Lovrjenac i ondje ga ubili. Ćelija u ustakom zatvoru u Dubrovniku sa sredstvima kojima se policija sluila u istrazi za iznuđivanje priznanja. Ostale uhićenike je Specijalni talijanski sud u ibeniku osudio na vremenske kazne, pa su dospjeli u razne logore po Italiji (Parma, Pizza, Venecija). Za zločin nad ovim dubrovačkim uhićenicima, po prijavi Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, okrivljeni su ustae Ante Tasovac, Mirko ivković, Vid Redo i Maksim Klapper, svi ogrezli u krvi već godine Elaborat DKZURZ, dok. br ,

77 Val uhićenja se nastavio 7. travnja l942., kad su ustae u talijanski zatvor u tvrđavi Lovrjenac strpali 14 Dubrovčana. Uhićeni su da ne bi remetili proslavu godinjice osnivanja NDH, 10. travnja. Nastupilo je vrijeme kad zajednički hapse Talijani i ustae, naprimjer Iva Burića (29. svibnja 1942.) i Petra Grubiića (14. lipnja 1942.). Zatvorili su ih u Kazbek, u ćeliju gdje je već bilo 40 zatvorenika. Grubiića su zatim sprovodili u logor na Prevlaci, ali su ga na putu ubili. 82 Veća grupa ustaa iz Ljubukoga i Vrgorca prebačena je na Peljeac, gdje su zajedno s Talijanima i domaćim izdajnicima činili nečuvene zločine u Janjini, Kuni i drugim mjestima na Peljecu (o tome vie kasnije). Sredinom lipnja 1942., na osnovi tzv. Zagrebačkog sporazuma između vlasti NDH i Talijana, regulirano je da u akcijama mogu zajednički sudjelovati ustae i četnici, pa su tako udrueni činili zločine i oko Dubrovnika. 83 * Kad je 8. rujna godine kapitulirala Italija, na dubrovačko područje stigao je novi okupator njemačka vojska koja je po Dubrovniku otpočela s pljačkom idovskih dućana (Lea Kleina, Emila Tolentina, Davida i Alberta Kabilja i drugih). Sve idovske nekretnine (zgrade, polja, livade... kao i zgrada idovske općine s hramom) u zemljinim knjigama upisane su na vlasti NDH. Ustaki povjerenik, neki Egremija, prisvojio je trgovinsku radnju idovke Laure Landau. Flori ud. Tolentino ustae su opljačkali stan sa dragocjenim namjetajem. Ustae nastavljaju uhićenja, samostalno ili zajedno s GESTAPO-om. U prosincu Ustaka redarstvena oblast u Dubrovniku uhitila je devet Dubrovčana, među kojima i glumca Đuraevića, i deportirali ih u koncentracijski logor Stara Gradika, gdje je četvero njih ubijeno (Mojmir Mudrađa, Nikica Franić, Maks Golub i Risto Miročević), dok su ostali pobjegli prilikom likvidacije logora. U logoru Stara Gradika ubijen je i Stjepan Kovačević, uhićen u Dubrovniku l4. prosinca godine. 84 Kad su se 21/22. prosinca njemačke postrojbe iz 118. lovačke divizije, podrane ustaama, iskrcale na Korčulu, u Račiću su upali u kuću pomorskoga kapetana Ivana Dreča Lelekovića. Prema izjavi njegove supruge Katice ubili su ga pred kućnim vratima i bacili u more, gdje je ostao tri dana dok ga more nije odnijelo ne znam kuda 85, jer Nijemci i usta- e nisu dozvolili da ga se izvadi iz mora i pokopa prema katoličkom običaju. U veljači u Dubrovniku su uhićeni Ivo eparović i Duan Todorovrić. Odvedeni su u logor Stara Gradika, gdje je Duan ubijen, a Ivo deportiran na prisilni rad u Njemačku. Duan Todorović, sekretar Mjesnog komiteta KPH Dubrovnik, ubijen u ustakom logoru u Staroj Gradiki u kolovozu Isto, dok. br Dubrovnik u NOB-i..., str Elaborat DKZURZ, dok. br Dokument, zapisnik br. 25/46. Općinske komisije Korčula. Nalazi se u Elaboratu DKZUZR dok. br

78 U Dubrovniku su 12. travnja uhićeni dr. Ivo Kolbe, pomorski kapetan Niko Baule i liječnik dr. Niko Moretti. Ustaki su ih pijuni iz Dubrovnika teretili da su četnici (o čemu je već bilo riječi). Supruga dr. Iva Kolbea u izjavi Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku 22. kolovoza navodi: Svakako da moj pokojni mu nije imao nikakve veze s četnicima. (...) 86 Isto su tvrdila Kolbeova kći Mira i Ivanka Baule. Postoji jedan dokument upske redarstvene oblasti Dubrovnika od 19. travnja u kojem ravnatelj ustaa Mato Roko javlja u Zagreb da su dr. Ivana Kolbea uhapsili i poslali k njima u Zagreb, to je u vezi sa depeama ustakih pijuna iz Dubrovnika koji su traili od Zagreba da ih se tamo dovede i likvidira. (Vidi prilog br. 12.) Kako se počeo nazirati kraj Drugom svjetskom ratu i neizbjean poraz faističkog bloka, a time i vladavine NDH, među njemačkim i ustakim vlastima u Dubrovniku zapaena je nervoza, poduzimane su jo otrije represivne mjere, povećavana ubojstva. Tako je svim institucijama civilne i vojne vlasti NDH 26. travnja iz Velike upe Dubrava upan dr. Ante Buć poslao uputstvo u kojem su zahtijevane jo otrije mjere odmazde protiv osoba koje se suprotstavljaju reimu. Uputstvo se oslanjalo na zapovijed glavnog njemačkog zapovjednika jugoistoka koji je to zahtijevao u svrhu suzbijanja komunističke opasnosti. Mjere odmazde bile su rigorozne. Zahtijevano je strijeljanje a njihove nastambe unititi 87, pa tek onda oglasom javno objaviti njihovu krivnju. Druga je uputa izdana 4. kolovoza od upne redarstvene oblasti Dubrovnik, a vezivala se uz zapovijed ustakoga generala Vilka Begića od 22. lipnja kojom se reguliraju obveze i pravo ustaa i drugih vlasti NDH da kao taoce mogu hapsiti bilo koga sve ih likvidirati ukoliko uslijedi koja partizanska aktivnost ili antidravna djelatnost, bilo u mjestu događaja, bilo u blizini mjesta otkuda su taoci. 88 Ove zapovijedi, uz one ranije, zapravo su značile jo jedno pokriće za zločine koji su postali masovniji. To se vidjelo u slučaju Draga Botice, sedamnaestogodinjeg mladića iz Račića na Korčuli, učenika Trgovačke akademije u Dubrovniku kojega su ustae uhitili 25. svibnja 1944., samo zato to je odbio upisati se u ustaku mlade. (Vidi prilog br. 9.) Odveli su ga u Zagreb, pa u logor u Sisku, odakle je, ipak, uspio pobjeći i danas ivi u Parizu. Uhićenje su obavili ef policije u Dubrovniku Mato Roko i Grgo Ilić, a sve po uputama ustakog stoernika prof. Mladena Katelana. 89 S Boticom je u Zagreb sprovedeno jo pet dubrovačkih antifaista, među kojima i Vinko Spaventi koji je zatvoren u logor Stara Gradika i ubijen u kolovozu godine. U izvravanju zločina ustaama su se pridruili i neki domobrani iz 9. posadnog zdruga, zatim neki orunici NDH i drugi. Uhićenja i ubijanja su uslijedila samo ako se u nekoga sumnjalo da surađuje s partizanima ili ako je netko od njegovih u redovima NOVJ. Tako je 13. lipnja u zatvor poslana potanska slubenica u Čilipima Jelka Rose. U Lovornu i Grudi uhićeno je 12. i 20. lipnja osam seljaka, a prema zapovijedi ustakog zastavnika Nikole Dragičevića. U Rijeci dubrovačkoj je 29. lipnja uhićeno sedmero osoba, a u Braini Jure Svetin. U selo Trnovicu u stonskom zaleđu 23. srpnja upala je skupina ustaa iz Hercegovine, kojom prilikom su opljačkali i zapalili vie seoskih kuća. U Dunavama je uhićeno 18 mjetana i skoro svi su internirani u logor Stara Gradika. U Vodovađi je ustaka patrola 8. kolovoza ubila Petra Lazarevića zato to mu je nećak bio u partizanima. Nakon toga 15. kolovoza ustae su u Pridvorju ubili Mata ukovića jer su posumnjali da je surađivao s partizanima. U selo Pločice je 22. kolovoza dolo13 ustaa i bez ikakva razloga i povoda ubili domobrana Petra Budmana. 90 Sutradan su u selu Popovići ustae AVII, k. 301, reg. br. 5-14/1 87 Zapisnik, dok. br. 898/45 u Elaboratu DKZURZ br i AVII, k. 157, reg. br. 17/ AVII, k.151a), reg. br. 31/ Zapisnik sa sasluanja Ante i Marije Babić, Elaborat DKZURZA, sig. 110, dos. br. 2758, str Taj dokument objavila je domobranska provinijencija. (Vidi izvjeće zapovjednika 9. posadnog zdruga pukovnika Stjepana Zuecha, odaslano u Zagreb 27. kolovoza 1944., AVII, k. 110, reg. br. 30/15-1.)

79 ubili seljaka Nika Petrova, a nedaleko Grude teko ranili Nika Monkovića koji je bio od ustaa pobjegao partizanima kako je javilo zapovjednitvo 9. posadnog zdruga, a obavijest je potpisao njegov zapovjednik pukovnik Stjepan Zuech 28. kolovoza godine. 91 U rujnu povećan je broj zločina. Tako su 5. rujna ustae na predjelu između Mrcina (dananje Dubravke) i Dunava ranili domobrana Gaja Primića iz Dunava zato to su mu sinovi u partizanima, a već su mu ena i kći bili zatočeni u logoru Stara Gradika 92, javio je novi zapovjednik 9. posadnog zdruga pukovnik Milan Čudina. Istoga dana grupa ustaa pod zapovjednitvom rojnika Vinka Zovka upala je u konavosko selo Gabrile i kod jame Velova napala četvoricu seljaka, od kojih je Andro Bokarica, iako ranjen, pobjegao. Stoer 9. domobranskog posadnog zdruga izvrio je očevid, a utvrđeno je da su svi : ubijeni bili odjeveni u civilnu odjeću te da nisu bili naoruani. 93 Do ovolikih zločina u Konavlima dolo je radi toga to je iz Dubrovnika ustaki stoernik prof. Mladen Katelan naredio domobranima i ustaama da otro nastupaju u Konavlima da ih se prisili da stupe u domobrane ili u ustaku miliciju. 94 Teak se zločin dogodio 10. rujna u selu Dunavama, kad je pijani ustaki zastavnik Nikola Dragičević dao ubiti osam ljudi i zapaliti desetak kuća. O tome zločinu dosta kazuju očuvani dokumenti Stoera 9. domobranskog posadnog zdruga i orunitva NDH u Dubrovniku. Prema domobranskim dokumentima ustaki zastavnik Dragičević ondje je pao s motocikla, ozlijedio se i potom uzbunio cijeli vod 13. ustake satnije iz 9. ustakog stajaćeg zdruga. Inscenirajući da su ga ranili partizani, naredio je ustaama da napadnu i pobiju sve u tome selu. (Vidi priloge br. 13 i 14). Zapovjednik 9. domobranskog zdruga pukovnik Čudina opisuje cijeli slučaj i navodi da je ustaki zastavnik Nikola Dragićević bio pijan i da je zločin počinjen nad seljacima koji su se zatekli u selu Dunavama, dok su ostali pobjegli čim su primijetili ustae kako idu prema selu. Ubijeni su starci i bolesne osobe koje nisu mogle pobjeći. U drugom izvjeću 9. posadnog zdruga ponovno se tvrdi da su ustae bile pri piću kao i sam zastavnik Dragičević, pa da je radi toga to je bio pijan pao sa motorkotača te da se domobranske posade nisu mogle suprotstaviti naoruanim i pijanim ustaam). Pukovnik Čudina također navodi da je radi učinjenog zla raspoloenje naroda prema ustaama vrlo slabo.(...) Njegov zamjenik dopukovnik Ciole javio je 20. rujna da ne samo to su ustae u kući cestara Nika Obradovića ubili četiri člana obitelji, nego su jo opljačkali: 11 zlatnih prstena, 1 zlatni sat s lancem, 1 zlatni sat bez lanca, 8 pari rećina, 2 para mindjua, dvije zlatne kolajne i drugu robu. 95 Međutim ovaj ustaki zločin je zatakan od strane vlasti NDH. Pijanim ustaama i njihovu zapovjedniku Dragičeviću nije se nita dogodilo, dapače nisu pozvani niti na odgovornost. To je najbolja slika sustava NDH. Stoga nije čudno to je iz Konavala i drugih mjesta oko Dubrovnika te iz samoga Grada mnogo domobrana pobjeglo u partizane ili su se skrili u kućama. Bjeali su u partizane i domobranski časnici. Tako je 21/22. rujna iz Čilipa partizanima prebjegao natporučnik Frano Metrović, zapovjednik 3. satnije 5. bojne iz 9-og posadnog zdruga, o čemu je izvijestilo upno orunitvo u Dubrovniku s potpisom bojnika Zvonimira Sporčića. 96 Ustae i hrvatski legionari iz Vraje divizije su 20. rujna godine između umeta i arkovice uhitili, ubili i potom kamenjem zatrpali Toma Kurilića te Nika i Mariju Kolendić iz Brgata Donjeg, a 23. rujna ustae iz Dubrovnika na Dupcu su ubili staricu (72) Anu Simatović iz Čibače koja je na magarcu gonila povrće na prodaju u Dubrovnik 97, javio je 26. rujna već spominjani bojnik Zvonimir Sporčić. 91 AVII, k.110, reg. br. 43/ AVII, k.110, reg. br. 30/ AVII, k. 111, reg. br. 30/ Elaborat DKZURZ 95 Izvorni dokumenti nalaze se u AVII, k.110, reg. br. 46/18-1-2; k.110 reg. br. 7/18-1; k. 110, reg. br. 8/18-1 i k. 110, reg. br. 9/ AVII, k. 110, reg. br. 9/ AVII, k.110, reg. br

80 Moda posljednji, ali svakako jedan od teih, zločina to su ga počinili ustae, GESTAPO i hrvatski legionari iz Vraje divizije u Dubrovniku, dogodio se dan prije negoli su ga partizani oslobodili l8. listopada godine. Zločinci su l6. listopada uhitili Josipa Spitzera (60), idovskog hotelijera koji je imao lokal u Lapadu i koji je ranije bio preao na katoličku vjeru. (Vidi prilog br. 15.) O tomu zločinu je 30. studenoga pokojnikova supruga Marica izjavila Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku kako su ga ustae uhitili i predali GESTAPO-u, a kad su se Nijemci i hrvatski legionari povlačili iz Dubrovnika ubili su ga na putu iz Komolca za umet. Bio je izmrcvaren, glava mu je bila odsječena, na le je navaljeno kamenje.(...) Tvrdila je da se to dogodilo zato to smo ja, pokojni mu, brat mu i nevjesta, vraćajući se 10. listopada iz Pridvorja u Konavlima, iz zasjede dočekani od partizana i odmah puteni. Na Zvekovici smo sreli fratre iz dubrovačkog samostana Male braće, koji su nas pitali kako smo proli, a moj im je mu kazao: dobro ako nemate oruje, to su dobri ljudi. Moj je mu jo nekome to rekao pa je dolo do uiju ustaa i Nijemaca i zato su ga uhitili 16. listopada po ustakom agentu Tasovcu, Jakai i drugima. (...) Isto je potvrdio i grobar Baldo Belanović iz Dubrovnika koji je pokopao Spitzera. On navodi da su mu dva seljaka u Rijeci dubrovačkoj rekli gdje se nalazi ubijeni, pa sam ga naao s june strane ceste Komolac umet, na kru i na njega je bilo nabačeno oko 300 kg kamenja, bio je izmrcvaren.(...) To su potvrdili i ostali svjedoci. 98 Sa Spitzerom je uhićen i akademski slikar Alois Kohout, Čeh iz Praga nastanjen u Dubrovniku. Međutim njega su inretvencijom spasili prijatelji. 99 (Vidi prilog br. 15.) Kada se 17. i 18. listopada nakon borbenih uspjeha NOVJ njemačka vojska povlačila, legionari, ustae i drugi, a prema izvjeću 6. oruničke pukovnije u Mostaru od 30. listopada ruene su, po saveznicima (tj. Nijemcima i legionarima, prim. N. A.) ceste i mostovi, to je kod naroda uzrokovalo paniku i veliko nezadovoljstvo. (...) Dozapovjednik pukovnije dr. Marijan Puić jo navodi da su na zaposjednutom području partizani uveli svoju vlast i organizirali narodne sudove, koji su dobili iskaze osoba s kojima treba obračunavati. (...) 100 Na kraju opisa ustakih zločina u gradu i kotaru Dubrovnik Okruna komisija za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku obznanila je imena 31 osobe koje su od strane ustaa bile internirane iz Grada i imena 14 osoba s područja kotara Dubrovnik. Najvie ih je bilo internirano u logore Jasenovac (12) i Staru Gradiku (5), zatim u Jadovno kod Gospića (10), dok su ostali otjerani u logore Danica kod Koprivnice, Kerestinec, Slavonski Brod, Đakovo, Sisak, Mostar, Jablanicu, Sarajevo, Zemun i Banjicu. Ustae su ubili ukupno 87 Dubrovčana, ranili njih 22, dok su zatvorili i internirali 104. osobe. Osim njih na području kotara Dubrovnik ubili su jo 32 osobe, ranili 34, a zatvorile i internirali 56 osoba. Na Korčuli, gdje su boravili kratko vrijeme, ubili su 9 osoba, 1 ranili i 1 internirali. (Ovdje nisu uračunati oni koji su pogubljeni od hrvatskih legionara iz 369. Vraje divizije. Prema podacima Okrune komisije za utvrđivanje ratnog zločina, ustae i vlasti NDH na irem dubrovačkom području ubili su 128, ranili 57, a internirali 161 osobu. 101 Za ove i druge zločine neki su poslije oslobođenja Dubrovnika uhićeni, neki pogubljeni, dok u većinu njih nije dirano. Osim toga Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina, a na osnovi prikupljenih dokumenata s područja Dubrovnika, sudbenim je postupkom ratnim zločincima proglasila 15 osoba. Bilu su to: 98 Izvorni dokumenti nalaze se u AVII, k. 110, reg. br. 46/18-1-2; k.110 reg. br. 7/18-1; k.110, reg. br. 8/18-1 i k. 110, reg. br. 9/ Isto, br / AVII, k. l49, reg. br. 37/13-1. (Nijemci su se prilikom povlačenja bili pripremili za ruenje niza objekata u Dubrovniku koji su od velike kulturne vrijednosti, ali radi djelovanja ilegalnih organa NOP-a, u suradnji sa nekim njemačkim i domobranskim časnicima, u tome nisu uspjeli. Ruenja koja su obavile njemačke postrojbe na putu od Dubrovnika do Metkovića istovjetna su s onima u Sućurju na Hvaru, Makarskoj, Splitu, ibeniku, a iznad svega u Rijeci, po Slavoniji i na ostalim područjima.) 101 Elaborat DKZURZ, br , str

81 Ivo Rojnica koji je prema tvrdnjama Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača bio najkrvaviji ustaki zločinac kojeg poznaje povijest Dubrovnika. Podrijetlom je iz Imotskog, inače prodavač u jednoj obućarskoj radnji u Dubrovniku, ustaki stoernik Velike upe Dubrava koji je rukovodio svim ustakim organizacijama. Bio je glavni organizator i naredbodavac masovnih zločina hapenja, ubojstava i odvođenja u logore smrti. (Na toj dunosti bio je od uspostave NDH do rujna 1941, a zamijenio ga je Vlado Herceg.) Postao je poručnikom Ustake vojnice. Pavelić ga je odlikovao Ordenom reda za zasluge II. stupnja. Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nije mogla pouzdano utvrditi točan broj osoba koje je dao pogubiti, ali taj broj svakako je velik. Neke rtve spomenuli smo u prethodnom dijelu teksta. U Arhivu Jugoslavije njegov dosje (F. br ) predebeo je od izjava svjedokâ, rodbine i prijatelja osoba koje je dao pobiti, i niza drugih dokumenata. Uz ostalo tu je i svjedočenje Dubrovčanina prof. Milovana Posedela iz svibnja o ubojstvima Dubrovčana. Jele mok iz Mokoice dala je optunu izjavu protiv Rojnice o ubojstvu Josipa Miloslavića s kojim je 20 godina vanbračno ivjela. (Vidi prilog br. 2.) U dosjeu se nalazi i spisak 58 rtava koje su prema nalogu Rojnice ubili ustae. Proglaen je ratnim zločincem, ivi u Argentini. 102 Dolazio je u Zagreb za vladavine Franja Tuđmana; nikada nije hapen. Bio je čak imenovan za veleposlanika RH u Argentini(!). VIado Herceg, ustaki dopukovnik Pavelićeve vojnice, ustaki stoernik u Dubrovniku i povjerenik Glavnog ustakog stana u Zagrebu, propali student veterine iz Travnika. Kako rekosmo, zamijenio je Iva Rojnicu u rujnu godine. Kad je iz Zagreba doao u Dubrovnik, ustae su okitile grad zastavama i cvijećem a uvečer je organiziran prijem, pisano je listu Hrvatski narod broj 301/191. Odmah nakon dolaska posjetio je velikog upana dr. Antu Buća i talijanskoga generala. Imenovao je pomorskoga kapetana elimira Milića ustakim pouzdanikom za Peljeac i naloio mu da organizira ustaki pokret u općinama Janjina, Kuna i Orebić. Nastavio je sa zločinima u Dubrovniku. U suradnji s talijanskim generalom Amattiem, zapovjednikom divizije Messina, vie mjeseci vrio je zločine po Peljecu (paljenje sela, ubijanje nevinih ljudi, ena i djece, bombardiranje naselja itd). I njegov dosje je podebeo od mnogih izjava i drugih dokumenata na osnovi čega je i proglaen ratnim zločincem. 103 Mladen Katelan, profesor dubrovačke Gimnazije, četrdesetogodinjak. Bio je među glavnim krvnicima u Dubrovniku; ustaki logornik koji je zamijenio Hercega. U rujnu imenovan je ustakim stoernikom. Odmah je pristupio ustakom pokretu i bio je među onima koji su 17. travnja u Kneevu dvoru srdačno dočekali i pozdravili talijanske i njemačke okupatorske časnike i stavili im se na raspolaganje. Hapsio je brojne Dubrovčane, naprimjer Jau Miloslavića, Branka Hopea i Nikolu Maanovića koji su razapeti na kriu u dolini Lave. Sudjelovao je u hapenju Josipa Miloslavića koji je umro u logoru u Austriji, zatim učenika Nautike, dvadesetjednogodinjeg mladića Bogdana arića, Hrvata iz Orebića, koji je umro u logoru u Norvekoj. Optuen je i za uhićenje i ubojstvo Aleksandra Kurtovića i ene mu Anke itd. Početkom omladinci Dubrovnika (bacivi bombu) izvrili su na nj neuspio atentat. Proglaen je ratnim zločincem zbog sudjelovanja u svirepim i krvavim zločinima nad idovima, Srbima i Hrvatima. 104 Ante Duević pok. Ante, star 38 godina, rodom iz Korčule, slastičar, ustaki emigrant iz Pavelićeve grupe na Liparima u Italiji. U Zagrebu je bio razvodnik vojnice Ustakog stoera. Bio je glavni egzekutor svirepa ubojstva nedunih civila na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona 1. srpnja Dubrovnik u NOB-i..., str. 241, 1029, 1030 i Elaborat DKZURZ u AJ, F. br , dos. br Rojnica je u Argentini izjavio da je na toj dunosti bio do rujna U rujnu pozvan je u Zagreb. Preao je na novu ustaku dunost agent UNS-e, pa funkcionar u Ministarstvu vojske NDH (Vie o Rojnici u knjizi dr. Bernarda Stullija idovi u Dubrovniku. Saetak je objavljen u Globusu, Zagreb, 26. oujka 1999., str ; i Rojnica I., Susreti i doivljaji, Zagreb, str. 202.) 103 Dubrovnik u NOB-i..., str , 1064, 1070; Elaborat u AJ, F AJ, dos. F. br. 8940; Dubrovnik u NOB-i..., str

82 (Vidi prilog br. 3.) Također je dao uhititi Miu Galjufa pok. Vlaha iz Grbavca, Mata Kurajicu, Miha Miloslavića i vie drugih iz Makoa. Spominje se i oko uhićenja i ubojstva Todora Sparavala, ene mu Milke i sina im Miljenka, zatim Blagoja Čorlije i ene mu Obrenije. Hapsio je i po Cavtatu i drugim mjestima. U Dubrovniku se isticao kao glavni koljač. ena mu je bila Talijanka, nastanili su se na Wilsonovu putu, a imali su dvoje djece. Pobjegao je u inozemstvo. Proglaen je ratnim zločincem. Zemaljska komisija Hrvatske je 12. travnja dostavila je Beogradu tjeralicu jer je bio u bijegu. 105 Dario Bracanović iz Dubrovnika bio je u Pavelićevoj tjelesnoj gardi, sin je dr. Ruđera Bracanovića koji je kao ustaa bio na dočeku i pozdravio talijanske i njemačke okupatorske časnike u Dubrovniku 17. travnja i stavio im se na raspolaganje. Od ustanovljenja NDH dokraja sluio je u Gradskoj policiji u Dubrovniku u svojstvu zamjenika upravitelja Redarstva i političkog referenta. Uhitio je novinara Jau Miloslavića i učinio brojne zločine. Bio je glavni vinovnik uhićenja i ubojstva Aleksandra Kurtovića i supruge mu Ane. Proglaen je ratnim zločincem. 106 (Vidi prilog br. 28.) Dolores Bracanović, prof., kći i sestra već spomenutih Bracanovićâ, dr. Ruđera i Daria, ustaica, od 14. listopada postavljena na čelo enske ustake mladei u Dubrovniku kao stoerna upraviteljica. Krajem studenoga ona i prof. dr. Marko Scattalini objavljuju proglas prepun antisemitizma, antisrpstva i faizma, s pozivanjem omladine Dubrovnika u ustake redove. Sredinom svibnja pred dubrovačkom crkvom Sv. Vlaha, zajedno s ostalim ustakim funkcionarima u Dubrovniku, organizirala je proslavu ustake mladei na kojoj se prikazala najljućim protivnikom svih Dubrovčana koji ne misle kao ona. Proglaena je ratnim zločincem. 107 Ante Glavan, aktivni ustaa u Dubrovniku od godine. Bio je inkasant Osiguravajućeg drutva. Mato Jakić iz rukovodstva antifaističkog pokreta u Dubrovniku navodi da se u Dubrovniku ističu naročito zloglasne ustae, koljači: Glavan, Matićević, Duević. (...) Jo 26. lipnja sudjelovao je pri uhićenju devetero Dubrovčana. Uhitio je i esnaestgodinjeg mladića Mila Muninića, koji je kasnije ubijen u logoru u Gospiću, kao i Taborku Toović, također kasnije ubijenu u logoru; uhitio je i čitavu obitelj Toović koja je kasnije pobijena u logoru; uhitio je i Jakova Hančevića iz Brusja s otoka Hvara. Pored Duevića bio je glavni ubojica Dubrovčana na Lisačkim rudinana u zaleđu Stona 1. srpnja 194l. godine. Po dubrovačkim krčmama hvalio se i ponosio tim uasnim zločinom. Svjedok Jozo Vekić je Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina izjavio da je u jednoj kavani sluao Matičevića i Glavana kako su se, pijani i posve poprskani krvlju, hvalili zločinom i pokazivali velike, jo okrvavljene, noeve kojima su na Rudinama zaklali l3 osoba. Glavan nije uspio pobjeći iz Dubrovnika, pa je doao u ruke narodnog suda. Kada je na raspravi ugledao svjedoka Joza Vekića, dobacio mu je: Kad si ti doao, ja odavde nikada neću izići. 108 Proglaen je ratnim zločincem i osuđen na smrt. Dr. Vlaho Buko bio je javni biljenik u Stonu i odmah postao ustaom. Prisustvovao je 17. travnja dočeku u Kneevu dvoru, pozdravio talijanske i njemačke časnike, čestitao im na izvojevanoj pobjedi i stavio im se na raspolaganje. Ubrzo je napustio Dubrovnik. Otiao je u Zagreb i bio u diplomatskoj slubi NDH kao savjetnik njezina Veleposlanstva u Rimu. Proglaen je ratnim zločincem. 109 (Vidi prilog br. 29.) 105 Korčula u radnčkom pokretu..., str. 210; Mato Jakić, n. d., str. 60; AJ, dos. F. br Dubrovnik u NOB-i..., str i 1076; AJ, dos. F. br. 3393; AVII, k. 225, reg. br. 3/ AJ, dos. F., br ; Dubrovnik u NOB-i..., str AJ, dos. F., br ; Mato Jakić, n. d., str. 60 i AJ, dos. F., br. 8885; Mato Jakić, n. d., str. 60 i 73 82

83 Dr. Stijepo Perić, odvjetnik rođen u Stonu, bio je predani mačekovac i preko noći postao istaknuti ustaki funkcionar. Pavelić ga je početkom travnja postavio za ustakog povjerenika u Dubrovniku. Ured mu se nalazio u Kneevu dvoru. I on je bio među onima koji su izrazili dobrodolicu talijanskim i njemačkim časnicima 17. travnja i stavio im se na raspolaganje. Zagrebački list Hrvatski narod 25. travnja pisao je da je ustake ideje u dubrovačkom kraju irio dr. Stjepo Perić, koji se, nakon povratka iz emigracije u zemlju, nalazio uz bok Paveliću, neposredno ili preko Iva Rojnice i Luke Butigana stalno bio u vezi sa dr. Milom Budakom, dr. Milovanom anićem i Slavkom Kvaternikom. (...) Dolaskom Talijana napustio je Dubrovnik i preselio u Zagreb. Bio je imenovan za veleposlanika NDH u Rimu. Zajedno s Pavelićem prisustvovao je svim razgovorima o predaji Dalmacije Italiji. Prije kapitulacije Italije u rujnu sukobio se s talijanskim diplomatom Casertanom; bio je na strani Lorkovića. Kad se vratio u Zagreb, postao je ministrom vanjskih poslova NDH. Podaci kazuju i o njegovu sukobu s talijanskim ministrom Bastianijem koji mu je otvoreno rekao: Nećete dobiti Dalmaciju; prije će između Italije i Hrvatske gruvati topovi nego to će Split postati Hrvatski. Perić je razgovarao i s tzv. hrvatskim kraljem vojvodom od Spoleta. Vojvodu je zanimalo njegovo miljenje o statusu hrvatske obale Jadrana, na to mu je ovaj odgovorio da potuje Rimski ugovor od 18. svibnja godine. Vojvoda mu je tada priopćio: Kad jednom budem kralj Hrvatske, zatrait ću čitavu obalu. Emigrirao je u Argentinu, odakle je jednom napao Pavelića radi toga to je Dalmaciju predao Talijanima. Zbog njegove ukupne djelatnost proglaen je ratnim zločincem iako za njim nije bila raspisana tjeralica. 110 Dravna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je ratnim zločincima jo neke osobe koje su bile vezane za Dubrovnik i okolno područje. To su: Vlaho Bogiić iz Mrcina (dananja Dubravka) u Konavlima, ustaa sa Lipara 111, Franko Boglić, potalijančeni Hrvat, karabinjer u Blatu na Korčuli 112, Jure Brodarica, Hrvat, ustaki policajac u sastavu talijanske divizije Perugia 113, Ivo Bojanovski, profesor, Hrvat, logornik, komesar Srpske patrijarije i tiskare u Sremskim Karlovcima. 114 Temeljem sudske presude kon scirana mu je imovina. (Vidi prilog br. 27.) Tu su također bili Drago Veramenta iz Dubrovnika i dr. Josip Berković, liječnik iz Splita koji se spominje na Korčuli kao narodni zastupnik s liste HSS-a. Pavelić ga je bio imenovao dopredsjednikom Hrvatskoga dravnog sabora, a kasnije je bio veleposlanik NDH u Bratislavi. 115 To, sigurno, nisu sve ustae koje su pravile zločine u Dubrovniku i na njegovu okolnom području. Dravna komisija za utvrđvanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača i sudski organi izdvojili su prije spomenutih 15 osoba i proglasili ih ratnim zločincima, sukladno Statutu OUN-a za kanjavanje ratnih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata. Obrađeni su izrazito teki ratni zločinci. O drugima koji su pravili zločine, a bilo ih je mnogo u Dubrovniku i na njegvu području, objelodanit ćemo sudske presude i na kraju spomenuti i one ustake zločine koji nisu ni tueni, pa nisu mogli biti ni kanjeni. Uistinu je veliki broj onih koji su se bili svrstali na ustaku stranu, ali koji na dui nisu imali toliko grijeha da bi bili proglaeni ratnim zločincima. (Treba se na kraju podsjetiti da su ustae u Dubrovniku i na njegovu području arili i palili puna 42 mjeseca. Svakog su mjeseca prosječno ubijali 3 4 građanina; odnosno ubili, ranili, zatvorili ili poslali u logore smrti prosječno građana. To je bio zločinački teror prepun krvi; teror za svaku osudu.) 110 AJ, dos. F., br. 8935; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1027, 1043, 1053 i AJ, dos. F., br AJ, dos. F., br AJ, dos. F., br AJ, dos. F., br AJ, dos. F., br

84 84 8. RATNI ZLOČINI VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE Vojska Mussolinijeve faističke Italije, kako je prethodno navedeno, ula je u Dubrovnik 17. travnja godine. Svečano ih je dočekao i pozdravio u Kneevu dvoru gradonačelnik Dubrovnika dr. Josip Baljkas s grupom viđenijih Dubrovčana. Skoro svi su se odmah stavili u slubu talijanskog okupatora i vjerno mu sluili sve dok su drali Dubrovnik, tj. dok nisu kapitulirali 13. rujna i predali Grad novom okupatoru nacističkoj vojsci Wehrmachta. Dio dubrovačkog okruja (istočni dio Konavala, otoke Korčulu i Mljet) Talijani su dobili na poklon od Pavelića 18. svibnja i pripojili ga Italiji, dok su grad Dubrovnik, zapadni dio Konavala, Dubrovačko primorje i Peljaac okupirali i zaposjeli velikom vojskom, karabinjerima, crnokouljaima koji su za vrenje zločina posebno dovedeni iz Italije. Bilo je tu topnitva, ratnih brodova i svakojake opreme, a vojska je uzalud troila dane, jer neke druge velike (neprijateljske) vojske nije bilo ni nadaleko. Jeli su ribu, koju su ubijali bombama, krali su kokoi i mačke koje su im bile poslastica. Sjekli su ume, krali po kućama i ukradeno nosili u Italiju. Uz blagoslov domaćih izroda Talijani su 979 dana haračili po dubrovačkom području, iza sebe ostavivi jedino zločine, pale i prolivenu krv nedunih Dubrovčana. Ista nedjela i zločine vrili su i drugdje po Dalmaciji svugdje gdje su stizali. Nita dobroga u Dubrovniku i na njegovu irem području prekomorski susjedi nisu ostavili za tih okupatorskih 979 dana. Ostao je, kako rekosmo, samo zločin kao credo vladavine talijanskog faističkog okupatora. Zločini svih vrsta, pa čak i gori od onih to su ih ranije vrili u Etiopiji, sjevernoj Africi, Albaniji i Grčkoj. Dravna komisija za Okrug Dubrovnik istragom je od do utvrdila da su talijanske okupacijske trupe, crnokouljai, karabinjeri, rizničari, mornari i tajne obavjetajne slube u Okrugu Dubrovnik ubili 183 građanina, ranili njih 180, dok su uhitili, internirali i poslali u logore smrti 870 osoba. Za vrijeme boravka na dubrovačkome području Talijani su u prosjeku skoro svakog petog dana ubijali po jednog građanina, odnosno svakog su dana ubili, ranili ili internirali prosječno vie od jednoga. Najvie civila ubili su na Korčuli (113), odnosno svakog osmog dana po jednog, a prosječno svakoga drugog dana ubili su, ranili ili internirali po jednog Korčulanina. Bio je to zločin, jedan gori od drugoga, i to samo nad Hrvatima. Rijetko su ubijali kojeg Srbina ili idova, tj. među njima samo one koji su bili izraziti antifaisti, komunisti, rodoljubi. Takvu bilancu zločina ne pamti ni povijest Albanije i Grčke, gdje su talijanski faisti također pravili zvjerstva. U svojoj povijesti Dubrovnik i okolno dubrovačko područje nikad nisu imali krvoločnijeg okupatora negoli su bili Talijani, a nakon njih i Nijemci, tijekom Drugoga svjetskog rata. Teko je, skoro i nemoguće, opisati sve zločine talijanskog okupatora nad civilima, a i materijalne su tete bile goleme. Spalili su ili na druge načine poruili i otetili preko kuća. A gdje su jo počinjene materijalne tete na vinogradima, maslinicima, voćnjacima, umama, motornim vozilima, brodovima itd. Dravna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača procijenila je da su talijanski faisti dubrovačkom području nanijeli tetu u vrijednosti od preko 180 milijuna dolara. Najveću su materijalnu tetu nanijeli Dubrovniku; mnogo veću negoli Nijemci i ustae.

85 Talijanski zločini nad civilnim stanovnitvom Dubrovnika i njegova područja izvan su svakog razuma. Nemoguće je pojmiti da neto tako zločinačko moe učiniti vojska susjedne drave; vojska naroda koji je u svojoj povijesti odnjegovao jednog Dantea i druge velikane, humaniste i znanstvenike svjetskoga glasa. Da je to, ipak, bilo moguće, obistinilo se i na primjeru Dubrovnika, cijele Dalmacije i Istre, zapravo svugdje kuda su dospjeli talijanski faistički vojnici. To je najbolji primjer to moe od gotovo svakog vojnika i časnika napraviti jedan naopaki i zločinački sustav kakav je bio faizam. Zapravo, kakav je drutveni sustav drave takva je i njezina vojska, njeno sveukupno ponaanje i djelovanje. Zločinački faistički sustav morao je proizvesti zločine i zločince.vojska faističke Italije bila je klasičan primjer toga, bar u osnovnoj masi generala, časnika i običnih vojnika. To naprimjer najuvjerljivije ilustriraju dva zločina koje su talijanski okupatori počinili na Peljecu i Korčuli. Na Peljecu je krajem i početkom boravio talijanski 102. bataljun crnih koulja pod zapovjednitvom pukovnika Armada Rocchia. Oni su, zajedno s odredom ustaa iz Ljubukog i Vrgorca, te orunicima i domobranima, po Peljecu vrili raciju. U Janjini, Kuni, Trpnju i Orebiću uhitili su 30 civila i pobili ih. Samo u Janjini, Pod ipkom, u studenomu i prosincu ubili su nekoliko osoba, i to: Iva imića Vlahova iz Tomislavca, Iva Jaspricu pok. Petra iz Janjine, Filu Katić ud. Ivana iz Stinive, Nika Buru Nikova iz Potomja, Nika Kalafatovića pok. Ante, sedamdesetjednogodinjeg starca iz Janjine. Jo gori bio je primjer pogubljenja 17-godinjeg učenika iz Sresera Miće Marinovića Antina i njegove majke. On je pred zločincima pobjegao iz kuće Brajkovića u Pijavičinu, ali je uhićen i zvjerski ubijen. Mrtvoga su na mazgi dopremili u Janjinu, Pod ipak, i tu ostavili da ga narod gleda kao prijetnju i zoran primjer kako se obračunava s antifaistima. Kasnije su uhitili Mićinu majku Milu Marinović (37), domaćicu iz Sresera, doveli ju u Janjinu do mrtva sinova tijela. (Vidi prilog br. 5.) Oaloćena majka stala je naricati i ljubiti mrtvo tijelo sina jedinca. Zlikovac Rocchi izvadio je pitolj i ustrijelio ju nad mrtvim djetetom. 116 Dogodilo se to 11. oujka godine. Skoro u isto doba dogodio se jo jedan zločin kojega su počinili Talijani u Lumbardi na otoku Korčuli. Talijanski vojnici, prepuni mr- nje prema Hrvatima u Dalmaciji, ondje su ubili velikoga hrvatskog kipara mlađe generacije, docenta Umjetničke akademije u Zagrebu, Iva Lozicu, rođena godine. Lozica je studirao u Zagrebu i Parizu, a najvie je slikao portrete i motive iz narodnog ivota, djela mu se odlikuju njenoću i lirizmom (...), zabiljeio je njegov biograf. Jo tokom rata, u zbijegu u El Shattu, njegov otac Ante, zvani Čići, dao je 17. kolovoza izjavu o ubojstvu sina Iva. Istu potresnu priču potvrdila je i Ivova sestra Marija 19. lipnja dr. Krstu Grbinu, rukovoditelju Kotarske komisije za utvrđivanje Miće Marinović, prvi sekretar OK SKOJ-a za junu Dalmaciju; ubijen 11. III od strane talijanskih vojnika u Pijavičinu. 116 AJ, Elaborat o zločinima Talijana, sig. 110, dos , str

86 Akademski kipar Ivo Lozica u svom atelijeru za vrijeme rada ratnih zločina u Korčuli. Iz dostupnih dokumenata razvidno je da je kipar Ivo Lozica od strane talijanskih karabinjera uhićen u Lumbardi 9. oujka 1943, zajedno s učiteljom Stipanom estanovićem, Nikom Krinićem i Antom Jurjevićem. Odvedeni su u zatvor u Korčulu, mučeni su, zatim ponovno dovedeni u Lumbardu, gdje su ih (pred roditeljima) strijeljali 27. oujka godine. Ante Lozica tvrdio je da je za njegova sina Iva kod zapovjednika karabinjera u Korčuli intervenirao upnik don Pavo Poa traeći da ne ubiju mladog kipara svjetskog glasa (...), ali da mu je zlikovac odgovorio: Beskorisno traite i molite, hoću ih strijeljati za primjer ostalima i na mjestu strijeljanja ću ih ostaviti četiri dana da ih svi gledaju. Anti Lozici je fra Vid Mihićić, fratar s Badije, kazao da su 26. oujka faistički prvaci iz Korčule na čelu s Lorenzom Stekom donijeli odluku da Iva Lozicu treba ubiti te da je Steka tom prilikom izričito kazao: Treba svakako strijeljati svih, a osobito kipara Lozicu. Za ovaj zločin Dravna komisija za uzvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača okrivila je naredbodavca, karabinjerskog kapetana Alfreda Roncoronia iz Ferrare i karabinjerskog brigadira Vincenza Puglia. Međutim Ante Lozica u svojoj izjavi iz El Shatta najvie optuuje profesora Vicka Lipanovića iz Lumbarde koji je Talijanima pijao kipara. To je potvrdio i Ivan Padovan izjavivi da je on ponio pismo talijanskoj komandi u Korčulu to su mu dali Vicko Lipanović i Frano Nobilo te da su u pismu bila naznačena imena Iva Lozice i druge trojice koje su Talijani strijeljali. Lipanovića su nakon oslobođenja Dubrovnika uhitili partizani i, uz ostalo, optuili za pijunau i smrt mladoga hrvatskog kipara Iva Lozice, pa je radi toga i radi jo nekoliko drugih zločina osuđen na smrt. Bio je, među prvima pogubljen u Dubrovniku (na Daksi) 25.1istopada godine. 117 (Vidi prilog br. 7.) 117 AJ, navedeni Elaborat, dok. br ; Korčula u radničkom poketu..., Korčula, 1989., str. 293, 588 i

87 Ovaj z1očin na Korčuli ubrzo se pročuo po srednjedalmatinskim otocima, Dubrovniku i po čitavoj Dalmaciji. Jedino ga nije registrirao ustaki tisak. Kad je ef Britanske vojne misije pri Vrhovnom tabu NOVJ general Fitzroy Maclean u studenomu doao na Korčulu, otiao je u Lumbardu i na grobu se poklonio zemnim ostacima ubijenoga mladog kipara. Ujedno je obećao da : će po Italiji traiti ratnog zločinca kapetana Roncoronia. Tjeralica za njim izdana je u Zagrebu, odmah nakon rata. Cijeli je predmet poslan Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina pri OUN koja je djelovala u Londonu, ali sve je bilo uzalud Italija ga nikad nije predala narodu Korčule da mu sudi. Opisano uboistvo bilo je sračunato kako bi Hrvati ostali bez jednog od svojih potencijalnih velikana, ali i jo vie od toga htjeli su satrti i zatrti ne samo Korčulu, nego sve to je hrvatsko OSTALA ZLOČINAČKA DJELA VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE Već je naglaeno kako ovdje uopće nije moguće opisati sva zločinačka djela koja je u Dubrovniku i na okolnom području počinila talijanska faistička vojska od 17. travnja do 13. rujna jer bi to bila građa barem za jednu, ako ne i dvije, pozamane knjige. Dokumenata ima na stotine. Najvanije dokumente je zaplijenila NOVJ, a dobilo ih se i na druge načine. Nemali broj dokumenata je dobiven iz ratnog arhiva u Rimu. Stoga ćemo se zadrati samo na karakterističnim slučajevima, da bi bar mlađe generacije koliko-toliko dobile sliku o zločinstvu to su ga, uz svesrdu podrku i pomoć ustaa i četnika, počinili talijanski okupatori u Dubrovniku i na njegovu irem području za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dubrovčani su među prvima čuli i vidjeli da je Italija napala Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja godine. Toga ranog nedjeljnog jutra probudile su ih talijanske avionske bombe. Nad Gradom su, kao rojevi, letjeli talijanski zrakoplovi i ruili grad pod Srđem iako nije bio nikakav vojni objekt. Tukli su po urbanim dijelovima, po civilima. I tako zaredom jo nekoliko puta (10., 12. i 15. travnja). Tresli su se Gru, Lapad, Pile, Ploče i drugi dijelovi Grada. Dubrovkinja Tonka Stjepović Dabrović, koja je s obitelji stanovala u ulici Petra Zrinskog broj 1, u izjavi Dravnoj komisiji za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača navodi da se samo pukim slučajem spasila, a da je sve u stanu stradalo 118 od talijanskih bomba. U svome stanu su 12. travnja poginule Stefanija Nardelli i njena kći Vesna, sedamnaestogodinja učenica, a u stanu je sve uniteno. Prije toga, 10. travnja 1941., talijanske su bombe pogodile kuću Nikole Ma- ića, kojom prilikom je poginula njegova supruga Anta (28). Na Pilama su talijanske bombe pogodile kuću Toma Glavinića, a stradale su Ida Kivardy i sestra joj Malvina Wenzilović. Prva je odmah umrla, a druga teko ranjena umrla je u bolnici. Talijanske su bombe 15. travnja u Gruu pogodile kuću Marice Đivanović, kojom prilom su poginula četiri civila, među kojima i dvoje djece. Bili su to Pero Brunsko pok. Petra, Pero Brunsko pok. Iva, Ivo kare pok. Mata (učenik od 14 godina) i njegov brat Mato (dijete od 9 godina). Talijanske su namjere bile jasne bombama iz zraka sruiti kulturno blago drevnoga grada i ubiti to vie civila. Zato su toliko puta i tako estoko tukli Dubrovnik iako su putem svoje obavjetajne slube dobro znali da ondje nema nekih značajnih vojnih objekata. 119 Učinjena je velika materijalna tetana kulturnoj batini Dubrovnika. Teko su otećene tvrđave Minčeta, Revelin i Sv. Ivan AJ, navedeni Elaborat, dok. br Isto, str. 17/ Isto 87

88 Dva dana nakon ovih talijanskih zločina, 17. travnja 1941, neki ugledni Dubrovčani ustake orijentacije, zajedno s talijanaima, imali su toliko podlosti da u Kneevu dvoru upriliče svečani doček i da pozdrave vođe talijanskog okupatora i da im potom prirede pijanku. Bio je to klasičan primjer moralne bijede uglednika, bez presedana, koju je organizirao i predvodio gradonačelnik dr. Josip Baljkas, raniji zastupnik s Mačekove liste HSS-a. Uza nj su, samo da se podsjetimo, bili dr. Stijepo Perić, već imenovan za ustakog povjerenika u Dubrovniku, dr. Ante Sugja, dr. Vicko Svilokos, dr. Ruđer Bracanović, dr. Anton Buć (ubrzo imenovan za velikog upana Velike upe Dubrava), dr. Miho Kisić, dr. Vlaho Buko, prof. Mladen Katelan i drugi. Oni su iskazali zahvalnost zločincima, ubojicama devetorice Dubrovčana i stavili im se na raspolaganje, uz čestitku na izvojevanoj pobjedi. Kojoj pobjedi? zapitat će se svatko normalan. Kakva je to bila pobjeda za onodobne Dubrovčane? Zar zato to su bombama iz zraka ubili devetero njihovih sugrađana, to su poruili ili otetili na desetke kuća i vrijednih spomenika kulturne batine? Tragedija događanja toga dana u Kneevu dvoru jo je veća utoliko to su okupatora srdačno dočekali redom najugledniji dubrovački Hrvati. 121 I ne samo to. Ubrzo nakon toga mnogi od njih, u svibnju 1941., predvođeni gradonačelnikom dr. Josipom Baljkasom, ustakim stoernikom Ivom Rojnicom, dr. Antom Sugjom i drugima, etali su Stradunom, veseli i razdragani, s glavnim ubojicom devetorice nevinih Dubrovčana, talijanskim generalom Giusseppeom Pafundijem, zapovjednikom XVII. armijskog korpusa. To je bio ba onaj talijanski general iz ueg rukovodstva Vrhovne komande u Rimu koji je zagovarao bombardiranje Dubrovnika iako je dobro znao da u Gradu nema kraljevske jugoslavenske vojske, i da će jedino ubijati civile i ruiti kulturnu batinu. To je bio isti onaj general koji je, čim se 17. travnja vratio iz Kneeva dvora, građanima Dubrovnika proglasom i plakatima prenio zapovijed Uga Cavallera, vrhovnog zapovjednika talijanskih oruanih snaga, da se uvodi ratno stanje, a u skladu sa zakonom iz 1938., temeljem kojeg se ubijalo po Africi, Albaniji i Grčkoj. Time je u Dubrovniku uvedeno ratno stanje. Nakon toga su Talijani mogli slobodno hapsiti i ubijati, bez suda i pravde. Svakako je suvino i otuno komentirati činjenicu da su ugledni Dubrovčani s ubojicom koji je u Grad uvodio ratne zakone etali najljepom gradskom ulicom u slobodarskom gradu pod Srđem. Tako su mogli postupati jedino oni koji su se poistovjećivali s talijanskim okupatorima. Uto ćemo se vrlo brzo i uvjeriti. Postupajući prema ratnom zakonu neograničenih ovlasti, to ga je Dubrovniku darovao general Pafundi, a kojemu su se poklonili ugledni Dubrovčani, započeli su strani zločini. Prema zapovijedi karabinjerâ prvo uhićenje izvreno je 9. svibnja 1941., kad je zatvoreno 7 Dubrovčana, i to: odvjetnik dr. Matija Vidojević, bivi guverner Narodne banke dr. Melko Čingrija, sudac Nikola Vrečić, prof. Roko Mietić, učitelj Ivo Kresić, pravoslavni svećenik Boo Pindović i trgovac Vlaho Kolić. Talijanski esuli oblikovali su krilaticu kako se radilo tek o simboličnu pritisku zbog upozorenja, a ustvari to je bilo uljuljkavanje oportunustičkih dubrovačkih gradskih krugova (...), onih istih koji su se neto ranije u Kneevu dvoru poklonili tuđincu. 122 Naime u početku su se Talijani lukavo ponaali. Na jednoj su strani govorili da su oslobodioci i zatitnici, naročito Srba, od ustakog progona, da donose kulturu starog Rima, a s druge strane prikazivali su se kao vukovi u ovčjoj koi pripremali su se silom zločina talijanizirati hrvatski puk Dalmacije i trajno zadrati od Pavelića dobiveni dalmatinski prostor. Zajedno s GESTAPO-om i ustaama 2. lipnja uhapsili su 6 dubrovačkih domoljuba, od kojih se mnogi nikad nisu vratili. Tvrđavu Lovrjenac, bivu gostionicu Kazbek u Lapadu i Karmen (raniji sudski zatvor), pretvorili su u najkrvavije kazamate, skoro uvijek pune uhićenih antifaista i drugih domoljuba iz Dubrovnika i okolnog područja. Među prvim rtvama talijanskog 121 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1029, 1053 i Mato Jakić, n. d., str. 38 i 48 88

89 Istaknuti dubrovački antifaisti u talijanskim zatvorima. Miho Mrnarević u talijanskom zatvoru Nikola Čelebić u talijanskom zatvoru u travanju Borac NOV od Poginuo Ivan Baleta u talijanskom zatvoru u travnju Ivo Kresić u talijanskom zatvoru u travnju okupatora bio je Pavao Đurić s Osojnika kojega su 25. studenoga uhitili karabinjeri, a koji je ubrzo umro u zatvoru. Bio je tèāk, otac estero djece. 123 U oujku l942. Talijani su osnovali koncentracijski logor u tvrđavi na otočiću Mamuli na ulazu u Boku kotorsku. Također su osnovali logore na Prevlaci i u Janjini. Kroz njih je prolo na stotine uhićenika iz Dubrovnika i ostalih dijelova Dalmacije, Boke kotorske i Crne Gore. U Mokoici su 22. prosinca uhapsili 6 seljaka, zapalivi im i kuće, a isto su uradili i na Gornjem Brgatu 27. prosinca 1941, pa 123 AJ, navedeni Elaborat, br , str

90 ponovno u Mokoici 22. siječnja 1942, zatim u Grbavcu 3. veljače 1942, te u Martinovićima i umetu. U Dubrovniku 28. oujka Talijani su, zajedno s ustaama, uhitili 18 omladinaca, među kojima i Iva Vukuića kojega su kasnije ubili, nakon to su im ga četnici izručili. Na ulazu u Dubrovnik blizu sela Čibače 3. oujka Ivo Vukuić, član Partije i MK SKOJ-a. Ubijen je od talijanskih okupacijskih vojnika Talijani su ubili gluhonijemu staricu Anu Vlaić Petak koja je nosila mlijeko na prodaju u Dubrovnik. U Cavtatu su krajem svibnja uhitili Dadu Novaković suprugu dr. Vlaha, odveli ju u Kazbek i drali potpuno nagu pred drugim zatvorenicima i vojnicima. Na otoku Lopudu, nakon to su 1. lipnja uhitili Katicu Gluhaić, djeci su nudili lire i bombone samo da kau gdje im je otac. (Vidi prilog br. 25.) U kolovozu u Dubrovniku su uhitili dr. Ivana Sacha, liječnika kojega su kasnije otrovali u zatvoru. Za idove, kojih je u Dubrovnik bilo dovedeno oko 1 700, zajedno s dubrovačkim, u studenomu na Lopudu, u Gruu i u Kuparima osnovali su tzv. prolazne logore. Logori su rasputeni u lipnju 1943., a idovi su internirani u logor na Rabu, otkud su mnogi nakon kapitulacije Italije otili u partizane i osnovali svoj partizanski bataljon. U srpnju u Konavlima su uhitili svećenika don Marka Herendiju rodom iz Mrcina -- dananje Dubravke. (Vidi prilog br. 8.) Zatvorili su ga u Herceg Novom, a oslobođen je 15. rujna 1943., nakon kapitulacije Italije. Uz uhićenja Talijani su po Lapadu unitavali maslinike, voćnjake i sjekli borovu umu. U lipnju zapalili su Veliku i Malu Petku, a za to su lano optuili i uhitili Antuna Stankovića i Miha Matića te ih zatvorili u zloglastni Kazbek. Opljačkali su gorivo ranijeg jugoslavenskog Schella u Sustjepanu i tota drugog Isto, str

91 U Konavlima, na okupiranom području (sjedite Općine bilo je u Cavtatu), Talijani su u početku dosta taktizirali, ali ne zadugo. U rujnu uhitili su Antu Vidaka i jo 18 osoba i zatvorili ih u Kazbek. U Cavtatu su uhapsili studenta Mira Bratoa i otjerali ga na robijanje u logor u Parmi. U Čilipima su uhitili Vlaha Muhoberca i Petra Kocelja, a 23. kolovoza u Uskopolju Ivana Dundića, samo zato to se usprotivio talijanskim vojnicima koji su mu krali grođe. 125 Dada Novaković je sa svojim suprugom dr. Vlahom Novakovićem radila za NOP. Posebno je bila aktivna u sakupljanju i slanju sanitetskog materijala za NOP june Hercegovine, a koji je stizao i do Vrhovnog taba NOV i POJ. U Oraacu su Talijani 7. rujna uhitili glavara sela Antu Bukvu i jo dvojicu suseljana za koje su posumnjali da su unitili nalijepljene plakate. Kad su doznali da je to učinio mjesni upnik don Kruno ilov, tad su njega uhitili. Hapsili su i ostale građane, a u susjednom Trstenomu zapalili su park Vita Gozzea. Nekoliko su ribarskih brodova potopili ili zapalili. 126 U Slanomu su u prosincu uhitili 8 rodoljuba, potaknuti lanom prijavom trojice Nijemaca koji su tada ondje boravili. 127 Građani Slanoga nisu smjeli ploviti i ribariti bez talijanske dozvole iako je to bilo područje NDH. 128 Na ipanu i Lopudu karabinjeri su zabranili ribolov i plovidbu. Pokradeno je vie brodica, a 2l. lipnja uhitili su 4 osobe i otpremili ih u logor na Mamuli. U travnju Lopuđani, pomorski kapetani Petar i Ivan Uceelini i hotelijer Niko Krstelj, pred Talijanima su pobjegli na 125 Isto, str Isto, str Isto, str. 52/ Isto, str. 53/54 91

92 Mljet, ali su tamo uhićeni i u ibeniku osuđeni na robiju. Na sudu ih je teko optuio i teretio veleposjednik s Lopuda barun Felico Mayneri koji je na sudu tvrdio da su imenovani pobjegli kako bi ondje preuzeli zlato i neku drugu robu to su poslali Enlezi. Partizani su ga uhitili u listopadu ]943. i pogubili na Korčuli. 129 O tomu zločinačkom barunu ima dosta dokumeneta koji ga terete da je policijski denuncijant, pijun i suradnik Talijana, Nijemaca i ustaa. Bio je rezervni časnik talijanske vojske, sin mletačkog plemića; oenio je Dubrovkinju iz roda Đurđević; pijunau je smatrao svetom stvari talijanske iredente. Ivan Kreft kazuje da je spomenuti barun na Lopudu bio najveća opasnost za antifaiste. Upravo je on 10. rujna motornim čamcem na Lopud doveo karabinjere koji su tada uhitili Tonka Perčina i odveli ga u Kazbek i Lovrjenac. Vijeće Vojog suda u Dubrovniku izvrilo je kon skaciju Maynerove imovine jer je pogubljen kao ratni zločinac TALIJANSKI ZLOČINI NA PELJECU Mnogobrojni su talijanski zločini na Peljecu.Vrili su ih zajedno vojnici, crnokouljai, karabinjeri i ustae iz Ljubukog i Vrgorca, kao i orunici i domobrani NDH. Zločini su vreni u općinama Ston, Janjina, Kuna, Trpanj i Orebić. Talijani su Peljeac zavili u crno, sve od Stona do Lovita. Na tomu se bila angairala, i pomagala im, i cjelokupna vlast NDH. Povjesničari biljee da su talijanski zločini na Peljecu vreni putem tzv. kaznenih ekspedicija, a one su radile prema načelu ubij i spali. Za to su bile angairane postrojbe divizije Messina kojom je zapovijedao general Amatti. Najgore zločine su činili crnokouljai iz 102. bataljuna koji su za to bili dovedeni iz Cavtata, s već spomenutim zapovjednikom pukovnikom Armandom Rocchiem, ratnim zločincem koji je bez dvojbe najveći okupatorski krvnik koji je djelovao na području dubrovačkog okruja, kako je utvrdila Dravna komisija za utvrdjivanje ratnih zločina. Talijani su na Peljecu bili angairali topnitvo, zrakoplove i ratne brodove. Planove čićenja Peljeca, tj. ubijanje civila i paljenje kuća, sačinili su upan dr. Ante Buć i general Amatti. Podrobno su ih razradili u Stonu l6. oujka 1942, a pridruio im se i ustaki stoernik iz Dubrovnika Vlado Herceg koji je neto ranije bio zamijenio Rojnicu. upan dr. Buć tad je generalu Amattiu uručio spisak osoba s Peljeca na koje se mogu osloniti kao na suradnike, pijune i agente. Ustae i pukovnik Rocchi angairali su na tomu poslu i domobranskog poručnika Draga Veramentu, kojemu je radi počinjenih zločina suđeno u Dubrovniku 27. lipnja godine. 131 Talijanska kaznena ekspedicija (izmjenjivalo ih se est) počela je djelovati krajem oujka i trajala je skoro godinu i pol, sve do kapitulacije Italije u rujnu godine. Počelo je 31. oujka kaznenim odredom talijanske vojske koji se iskrcao blizu Janjine. Uhićeno je mnogo osoba u Kuni, Potomju, Janjini i Pijavičinu. Uhićenici su odvedeni u zatvore u Dubrovnik, na Prevlaku i Mamulu. Suđeni su na sudu u ibeniku, a tko nije pogubljen prebačen je u logore po Italiji. Da bi pomogla u zločinu, ustaka vlast u Dubrovniku dala je suglasnost talijanskim zapovjednicima da mogu rekvirirati sve brodove i staviti ih u ustake garnizone. Zbog suradnje s Talijanima partizani su 11. svibnja u Janjini uhitili ustakog logornika, pomorskoga kapetana eljka Milića, dok je njegov brat, ustaki tabornik u Kuni, pobjegao. Ustae su tada izdale nalog za uhićenje grupe omladinaca iz Janjine, ali su ovi bili obavijeteni od orunika Đerasimovića i pobjegli su u umu, a zatim je isti odveo talijansku vojsku u Janjinu, gdje su počinjeni zločini. Iz 14. oruničke pukovnije NDH iz Dubrovnika stigao je na Peljeac odred orunika pod zapovjednitvom domobranskog natporučnika Branka Markotića. Zajedno s Talijanima 129 Isto, str Isto, str. 56; Mato Jakić, n. d., str. 16; Dubrovnik u NOB-i..., str. 950 i 970; Arhiv Vojnog suda Sarajevo (sada u Beogradu), Dokumenti o ratnim zločinima i suđenju ratnim zločincima u Dubrovniku 1944./ Dubrovnik u NOB-i, str

93 nastavili su zločine oko Janjine, Kune Trpnja i uljane. U Potomju su 20. srpnja ubili Nikolu Bojanovića Niga sekretara KPH za kotar Peljeac. Potom su uhitili 7 građana i silom ih otjerali u domobrane, ali su svi pobjegli (to je bila opća praksa) i vratili se na Peljeac. U upanjem Selu domobran Vid Vuletić pijunirao je Iva Jurovića, kojega su potom uhitili i otpremili u logor. 132 Druga talijanska kaznena ekspedicija počela je u rujnu 1942., s oko vojnika 93. i 94. regimente divizije Messina, a vodio ih je general Karlo Tucci. Tu su bili i karabinjeri pukovnika Vocea i faistička milicija. Doli su iz Metkovića u selo Česvinicu blizu Stona, opljačkali i zapalili skoro sve kuće. Istu sudbinu doivjela su sela Ponikve, Zabrđe, Dubrava, Putnikovići i uljana, a zatim su stigli u Janjinu. General Amatti smjestio se kod liječnika dr. Fridriha Ziegerbauera koji im je pijunirao dosta Pelječana. Njih su potom uhitili u Janjini, Popovoj Luci, Sreseru i Osobljavi, uz neopisivu pljačku i paljenje sela. Nijemac dr. Ziegerbauer bio je općinski liječnik, ustaki i talijanski pijun i agitator nacističke ideologije. pijunirao je 13. rujna Stjepa egovića i 20 drugih koji su uhićeni i deportirani u logore Prevlaka i Mamula. Odmah zatim, prilikom napada na Janjinu 4. listopada 1942., dr. Ziegerbauera ubili su 132 Isto, str AJ, Elaborat o talijanskim zločinima, str. 65/66 i 333; Dubrovnik u NOB-i..., str Isto, str Nikola Bojanović-Kadija, komandir 1. peljeke partizanske čete; poginuo na Peljecu partizani, zajedno s talijanskim pijunima Vickom Franićem i ustakim logornikom Mihom Bjelovučićem. I Ziegerbauerova supruga Ana bila je pijunka, navodi Dravna komisija. Ona je polovicom u Janjini prokazala ustaama partizana Nikolu Bojanovića, poljoprivrednika iz Popove Luke kojega su u Potomju 20. srpnja uhitili i ubili orunici NDH. Poslije rata Ana Ziegerbauer je uhićena i presudom Okrunog suda u Dubrovniku osuđena na smrt, dok je imovina Ziegerbauerovih kon scirana 133, kao i imovina talijanskih pijuna Vicka Franića i Miha Bjelovučića. 134 Nova talijanska ofenziva na Peljecu, jo krvavija od prethodnih, počela je 15. studenoga godine. Dobro je isplanirana u Dubrovniku u Velikoj upi Dubrava i Stoeru talijanskog VI. armijskog korpusa. Glavnu snagu je činio zloglasni 102. bataljon crnih koulja pukovnika Armanda Rocchia. On je na čelu crnokouljaa stigao iz Cavtata i iskrcao se u uvali Blaevo kod Brijeste. Pridruili su im se pripadnici faističke milicije, rizničari i domobrani NDH koje je vodio poručnik Drago Veramenta iz Dubrovnika. Crnokouljaima se priključio i odred usta- a iz Ljubukog i Vrgorca. Kamogod je stigla, ova zločinačka druina za sobom je ostavljala krv i pepeo. U Putnikovićima su uhitili mladog Ivana Simina. Od zločinačkog prebijanja umro je Ivo Bačić iz Zaradea. U Dančanjima su uhitili seoskog glavara Frana Bautovića. Oko 20 uhićenika iz peljeke Crne Gore vezali su konopima i vodili po selima. U Trpanj su stigli vojnici divizije Messina, s ciljem da se pridrue već pristiglim crnokouljaima i ustaama. Okupatorske vojnike te divizije napali su partizani na području između Oskoruna i Kune, ali im je u pomoć pristigao 102. bataljon crnih koulja i 120 faističkih milicionara. Zločini su nastavljeni u 93

94 Potomju, gdje je pukovnik Rocchi bojom označavao svaku kuću slovom F, to je značilo zapaliti. Deseci kuća bili su u plamenu, ubijen je Ivo Braenović, a od udaraca faista, dobivi nervni slom, poludio je Ante Vuko iz Pijavičina, nakon čega je umro. Punih 15 dana trajalo je to talijansko-ustako bezumlje. Od 11. prosinca počinje novi zločinački pohod crnokouljaa. U Janjini, nasred sela, Pod ipkom, ubijani su nevini ljudi Ivo Jasprica i drugi. U luci Drače ubijena je File Katić, majka četvero djece. U Janjinu je doveden i ubijen Niko Bura, zatim Niko Kalafatović Matuko. (Vidi prilog br. 5.) Druga skupina talijanske vojske zapalila je selo Stankoviće, a na putu su ubili Jakova Kraljevića. (Vidi prilog br. 18.) Spaljeno selo Stankovići u prosincu U Orebiću, na obali kod pristanita, između 15 uhićenika ubili su Jakova Depola i ivka derića. Na Badnji dan, 24. prosinca 1942, talijanski faisti upali su u Lovite i ubili Jurja Srhoja, Stjepana i Berislava Bilčića, a selo zapalili (dim se vidio s Hvaru, Korčule i Biokova). Zatim su ubili Mandu Bilčić iako su znali da je duevni bolesnik. Pukovnik Rocchi izdao je zapovijed da se za jednoga ubijenog talijanskog vojnika strijeljaju 4 taoca, za jednoga ranjenog dvojica, a za prekinutu telefonsku icu da se ubije jednog taoca. Osnovan je i logor u Janjini koji je ubrzo bio prepun uhićenika. Kad su partizani u svibnju ubili učitelja u Potomju i talijanskog pijuna Grmeka, pukovnik Rocchi pogubio je 4 taoca iz logora u Janjini. 135 Na Peljecu je tada bilo talijanskih vojnika i 92 orunika i domobrana NDH. Zapalili su vie od 100 kuća, od 120 uhićenih civila ubili su Dubrovnik u NOB-i..., str Spominje se i don Andrija Falator rođen u Prozoru. Prvu misu slavio je 1941., do upnik u Donjoj Vrućici na Peljecu. Vojni duobrinik s činom ustakog satnika u Sarajevu 1944./1945. Ubijen je na maru smrti kod Bleiburga, kako pie fra Petar Bezina u knjizi Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja rtve rata , Split, 1995., str Dubrovnik u NOB-i..., str ; AJ, Elaborat o talijanskim zločinima, dok. br , str

95 Odmah nakon Nove godine crnokouljai pukovnika Rocchia i domobrani poručnika Draga Veramente počeli su novi peljeki krvavi pohod.veramenta je u Donjoj Vrućici uhapsio Antu Klarića i Miha Čuljka i predao ih Talijanima koji su prvog ubili, a drugi im je, iako ranjen, pobjegao sa stratita. Iz logora u Janjini izveli su Milu Lazić iz Gornje Vrućice i ubili je u blizini Trpnja jer su ondje partizani bili prekinuli telefonsku icu. Iz logora u Janjini doveli su u Donju Vrućicu članicu Kotarskog komiteta KPH Peljeca Dubrovkinju Mariju Radeljević i pogubili ju 22. sječnja godine. Marija Radeljević kao studentica u Beogradu Član privremenog OK KPH za junu Dalmaciju. Ubijena je od Talijana 22. siječnja U Kuni su uhapsili 12 mjetana i kao taoce odveli u logor u Janjinu. U to vrijeme dogodio se i onaj strani, već spomenuti, zločin u Janjini, kad su u oujku ubijeni Miće Marinović, sekretar SKOJ-a dubrovačkog okruja i majka mu Mile. Nakon toga su crnokouljai ubili i Katu Radović iz Potomja, Boa Noicu iz Sresera, Franu Paković iz Kune i druge. Teak se zločin dogodio u svibnju 1943., kada su Talijani svakog četvrtog dana ubijali po jednog taoca iz logora u Janjini. Prilikom strijeljanja 18. svibnja Marija Vitković u ruci je drala krunicu i molila se Bogu. Ipak, est je talijanskih vojnika pucalo u nju, ali ju nisu pogodili; vjerojatno ih je zbunila pobona starica. Ni njihov zapovjednik nije ju mogao ubiti; i on je bio zatečen slikom ene s krunicom na stratitu. No priao je i ubio ju drugi faistički zlikovac kojemu nije bilo stalo ni do ene s krunicom ni do Boga kojega je molila čekujući smrtni pucanj. Uzalud je upnik iz Trpnja don Spaso Korunić pokuavao intervenirati kod Talijana da ne ubijaju taoce. 95

96 Faistički okupatori nastavili su svoju zločinačku rabotu. U Orebiću su 23. svibnja ubili Balda Krunajevića. Čak su bili iz logora doveli njegovu majku da gleda sinovo pogubljenje. Kod Kune su ubili Stjepana eparovića, a u Dingaču Stjepa Mauna. Tada je s Peljeca otiao zloglasni pukovnik Rocchi, a zamijenio ga je pukovnik Francesco Ballino koji je nastavio zločinačku rabotu. On je 31. srpnja iz logora Janjina izveo i ubio 5 talaca. Neke su doveli u Trpanj i pogubili ih na nogometnom igralitu. Dola je nova kaznena ekspedicija od talijanskih vojnika i ubijala svakoga na kog su nailazili. Neke su ive bacali u zapaljene kuće. Kod upanjeg Sela sreli su Mariju Krstičević koja je jahala na mazgi i odmah ju ubili. Na povratku s kupanja 10. kolovoza ubili su Mirka Bojanovića iz Popove Luke. Tad je Peljecem protutnjala posljednja sedma kaznena ekspedicija s vie od vojnika. Posljednja rtva talijanskih faista pala je 9. rujna 1943., dan nakon kapitulacije Italije. U Malom Stonu faisti su tad smrtno ranili Antuna Kralja, a teko ranili Frana Glunčića. 137 U prethodnom kazivanju navedena su samo neka imena Pelječana koje su zvjerski ubili vojnici faističke Italije, ili sami ili zajedno s ustaama iz Ljubukog i Vrgorca, domobranima, orunicima i rizničarima NDH. Pomagali su im, kako je istaknuto, domaći pijuni i agenti. Nisu navedena imena onih Pelječana koji su bili pogubljeni i ranjeni, uhićeni i deportirani u logore smrti, jer bi zahtijevalo znatno vie prostora da se o svima neto kae ili da ih se barem spomene. Ne znamo točno koliko su Talijani počinili zločina na Peljecu. Postoje podaci da su okupatori i kvislinzi strijeljali oko 200 osoba, spalili 516 stambenih zgrada i vie stotina gospodarskih objekata. Opljačkano je vie od 900 domaćinstava. U logore su Talijani deportirali 64 Pelječanina. Kroz zatvor i logor u Janjini prolo je preko stanovnika Peljeca. Peljeka povijest ne pamti gore zločince. No bez obzira na tolike rtve i stradanja Pelječani se nisu dopustili talijanizirati niti faizirati, nego su ostali vjerni svome podrijetlu, svojoj hrvatskoj zemlji i naciji TALIJANSKI ZLOČINI NA KORČULI I MLJETU Već je navedeno kako su faisti Korčulu i Mljet bili pripojili Italiji. Ova dva otoka, zajedno s Hrvatima koji su ih isključivo naseljavali, kako je poznato, Ante Pavelić predao je Mussoliniju. Bolje rečeno predao ih je na milost i nemilost stoljetnim neprijateljima hrvatske Dalmacije. Za tu darovtinu Mussolini je Pavelića drao, hranio i titio, kad je poslije Drugoga svjetskog rata pobjegao iz zemlje u Italiju, otkud je s ustaama i doao u Hrvatsku prije travnja godine. Hrvati s Korčule i Mljeta nisu prihvatili Pavelićevu prodaju, nego su Talijanima pruili otpor, pasivni i oruani, sve dok ih nisu potpuno istjerali sa svoje povijesne grude. Znajući dobro tko su i kakvi su Hrvati na Korčuli i Mljetu, i da ih neće tako lako odnaroditi, talijanizirati i faizirati, tek to su koraknuli na korčulanski i mljetski prostor, puni mrnje prema svemu to je hrvatsko, Talijani su započeli sa zločinima. Cilj je bio nasilno talijanizirati hrvatski narod s ovih područja i na njima vječno ostati. Za zločinačko ostvarenje toga cilja doveli su najkrvoločnije vojne sustave crnokouljae, karabinjere i druge specijaliste zločina, a vodili su ih u zločinima provjereni časnici i generali s bogatim iskustvom stečenim u Albaniji i Grčkoj, a jo ranije u Etiopiji i sjevernoj Africi. Sve se to zlo sruilo na potpuno nezatićeni narod Korčule i Mljeta, ostavljenim i izdanim od vlasti iz Zagreba. Nisam naao nijedan dokument iz ustake prijestolnice iz kojega bi se mogla vidjela neka zauzetost vlasti NDH na ublaavanju tegoba i ugroenosti hrvatskoga narod na Korčuli i Mljetu. Nitko im iz Zagreba (razni doglavnici, tabornici, logornici, stoernici, ministri, generali ili koji drugi visoki dunosnici) nije tijekom rata ni priao niti u bilo čemu pomogao. Ali su im zato dosta često dolazili talijanski visoki slubenici iz Rima, Splita i Zadra (guverneri, prokuratori, generali, admirali i sva ostala moguća 137 Dubrovnik u NOB-i..., str ; AJ, isti Elaborat, str

97 bulumenta) da vide dokle su stigli Roncoroni i deseci njemu sličnih koji su silom i zločinom htjeli uguiti hrvatsku duu Korčulana i Mljećana, da ih ohrabre na jo krvavije zločine kako bi u krvi i pepelu uguili i zički likvidirali sve to je na tim otocima hrvatsko. Uvijek su za to dobivali blagoslov iz zagrebačke ustake prijestolnice. A domaći veliki Hrvati su se razbjeali po Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Varadinu kako bi sačuvali vlastitu kou, dok za ostavljeni hrvatski puk nisu marili. Međutim na Korčuli i Mljetu ostali su isti oni koji su branili sebe i svoj narod u razdoblju od do 1921., u doba Kraljevine Jugoslavije. Oni nisu ustuknuli pred tuđinskom čizmom i kamom i nisu se dali prestraiti. Bili su to komunisti i antifaisti koji su u sudbonosnim trenucima svoje povijesti stali na čelo narodnog otpora protiv tuđina i talijanizacije, oni koji su u vrlo tekim uvjetima za oba otoka organizirali narod i poveli ga u sveopći otpor protiv okupatora bez ičega, gladni i nenaoruani, jer su Mačekovi zatitari već ranije pokupili i ono malo oruja to je ostalo od vojske Kraljevine Jugoslavije i odmah ga predali Talijanima. 138 * Na Korčuli je, prema nalazu Dravne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, bez dvojbe, najveći krvnik bio kapetan Alfredo Roncoroni, zapovjednik karabinjera na tom otoku. On je odmah dao sačiniti veliki zatvor u Korčuli, pa u Blatu i Veloj Luci. Već u prosincu uhitio je drvodjelca Pera Cvitkovića iz Korčule i otpočeo sa zločinima. U Račiću je dao uhititi Desu Ivančević, zajedno s djetetom od 4 mjeseca. U srpnju u rnovu je uhitio starca Antu Cebala (77) koji je od prevelika mučenja umro. Odmah nakon toga u Lumbardi su uhitili klesara Frana Muića i vezanog ga razapeli oko jednog stola a u usta mu sipali gorku sol i ricinisovo ulje, dok su Andriju Curaća pekli uarenim gvodjem, a Anu Unković iz Račita oiali do koe. (...) Isto su uradili i Mili Unković koju su zatim deportirali u Dubrovnik, u tvrđavu Lovrjenac, gdje su je svlačili golu i rugali joj se vojnici i karabinjeri. Pobjenjeli vicebrigadir Francesco Karus kroz prozor je pucao i usmrtio Mariju imunović. Troje nezbrinute djece ostalo je u kući Boka Gugića i ene mu Marije koje su uhitili u Račiću. Boko je umro u zatvoru u ibeniku. Na breuljku kod tvrđave Sv. Vlaha u Korčuli strijeljano je mnogo Korčulana, među kojima i Mato Dumović kojega su u zatvoru na velikoj hladnoći polijevali hladnom vodom, a Andriju Tvrdeića polili su benzinom po trbuhu i zapalili ga, a igle mu zabadali pod nokte. Kad su u veljači u rnovu uhitili učenika učiteljske kole Antuna Curaća i klesara Jakova Cebala, zločinac Roncoroni naredio je njihovo ubojstvo. Nakon toga su ih mrtve vukli po kamenju i zemlji, a zatim nad njihovim mrtvim tijelima upriličili gozbu. (Vidi prilog br. 10.) Uto su doba, kako je već spomenuto, u Lumbardi ubili i mladoga kipara Iva Lozicu. Kasnije su u rnovu uhitili bolesnog studenta Antona Tvrdeića. Nakon to je ubio Tugomira Matića, mornara iz Račića, krvnik Roncoroni mrtvome mu je ičupao brkove. On je bio među posljednjima rtvama koje su Talijani ubili na području općine Korčula. 139 U Blatu stanje nije bilo nita bolje. Prva rtva bio je student Franko uvela. Ubili su ga na ulici, iz zasjede, bez ikakva razloga. Maru Prizmić, domaćicu iz Blata, ubili su kroz prozor dok je radila u kuhinji. U Blatu su, uz ostale, uhitili pomorskoga kapetana Marina Petkovića i ubili ga blizu groblja. Polili su benzinom i zapalili postolara iz Blata Nikolu Stipanovića. Ručnom su bombom raznijeli oca četvero nejake djece Marina uvelu. Karabinjeri zločinca Roncoroni-a uhitili su Franka Bačića, mučili ga u zatvoru, izvadili su mu zube, razbili glavu, isjekli jezik i zatim ga u Prigradici zaklali. Franka Petkovića su poslije mučenja bacili iva kroz prozor na ulicu, umro je polomljenih ruku i nogu. Neto kasnije ubili su duevnog bolesnika Ivana Bosnića koji je ivio od milostinje dobrih ljudi. Početkom srpnja u Blatu su ubili 7 mirnih građana Dubrovnik u NOB-i..., str AJ, isti Elaborat, dos br , str AJ, isti Elaborat, dos. br , str

98 U blizini luke Brna Talijani su prisilili Josipa Salečića da brodom vadi morske mine, a zatim je naiao talijanski ratni brod i ubio ga. U Smokvici su ubili Jerka Tomaića i nisu dozvolili da ga rodbina sahrani po katoličkom običaju, a zabranili su i pratnju iza lijesa. I to je bilo djelo kapetana Roncoronia. U selu Čara uhitili su 24. lipnja civila i sve ih pogubili, a tek trećega dana dopustili su njihov ukop. Ponovno su u Čari 5. srpnja ubili 6 građana, a zatim su ubijali rodbinu koja je dolazila da ih sahrani. Posljednjeg su ubili Nikolu Tomića koji je iz straha spavao u poljskoj kućici. Talijanima su u ovim zločinima pomagali neki talijanai, pijuni i izrodi. Neki od njih kasnije su uhićeni i kanjeni. 141 Vela Luka je također bila na udaru talijanskog okupatora i zloglasnog Alfreda Roncoronia. Jo u studenome uhitili su Jakova Dragojevića, odveli ga u vojarnu i batinama prisilili da faističkim pozdravom pozdravlja slike kralja Emanuela i Mussolinia. Drugi put mu hapse oca i brata. Omladinci su u veljači odnijeli i pocijepali talijansku zastavu, pa su zato Talijani uhitili 10 mjetana. U srpnju iste godine uhitili su 15 civila radi antitalijanske propagande. Ribara Nikolu Bačića u zatvoru u Korčuli svukli su dogola i po tijelu mu bacali zapaljene igice, a zatim su mu na trbuhu palili stupu namočenu naftom. U rujnu uhitili su 16 civila, a potom su, u vinogradu, gdje je kopao, ubili Krista Marinovića. Od udaraca talijanskih faista umrla je sedmogodinja Elza Oreb. Vjeanjem su mučili Franka Miroevića koji je umro u logoru u Tarantu. Mirjana Curać, osamnaestogodinja djevojka, mučena je paljenjem svih dijelova tijela, od čega je kasnije umrla. U lipnju u kući Ivana Udovičića pokuali su silovati njegovu kćer Jakicu, djevojku od 23 godine, a zatim su je ubili. Ubili su pravnika Ivka Periića i Ivana Prizmića, pa jo 3 pomorca i teaka, potom 5 civila i 3 internirana idova iz Sarajeva: Abrama Romana, trgovca Lea Romana i činovnika Isaka Kabilja. U srpnju uhitili su Ćirila Dragojevića, oca četvero djece, a u kolovozu konobara Ivana uvelu i Nedjeljka Bačića. Na spavanju su zatekli Nikolu Dragojevića i njegovu enu, vezali ih, pokrili platnom pa iz kuće pokrali sve dragocjenjenosti. Kao posljednje u Veloj Luci su uhitili Rosu Anić, Ivana Gugića i njegovu enu Mariju, Katarinu uvelu i Antuna Andrića te ih zatvorili u zahod i tako mučili sedam dana, a pokuali su silovati Mariju Gugić i Katarinu uvelu davanjem konjaka. No uskoro su kapitulirali. Partizani su ih otpremili za Italiju. Nije bilo osvete. 142 Bilanca talijanskih zločina na Korčuli je strana i optuujuća. (Vidi priloge dokumenata broj 7, 9, 19, 20, 21, 22, 23 i 24.) Po raznim mjestima na Korčuli strijeljali su ili na druge načine ubili 39 civila. Godine zatvorili su i internirali 337, a jo 400 civila. Malo tko od tih interniraca se vratio. Toliki broj nevinih rtava na Korčuli najbolji je dokaz odnosa talijanskih okupatora prema Hrvatima na tome otoku. Talijani su imali i suradnike. U dokumentima se najvie spominje općinski redar u Korčuli Francesco Ivancevich, deklarirani talijana koji je faiste vodio po kućama i tako izravno utjecao na njihove zločine. Uspio je pobjeći u Italiju, talijanske vlasti nisu ga predale Jugoslaviji iako je za njim bila raspisana tjeralica. Jo je bilo nekoliko pijuna i talijanskih agenata.već je spomenut prof. Lipanović iz Lumbarde koji je kriv za smrt kipara Iva Lozice. 143 Na Mljetu, čisto hrvatskom otoku kojega je Pavelić darovao Mussoliniu, bila je slična situacija kao i na Korčuli. Ondje je otpor tuđincu bio neto tei nego na Korčuli. Relativno blizu je Dubrovnik, Ston i cesta Metković Dubrovnik, pa su se talijanske postrojbe mogle bre i lake pojaviti. Općinom Mljet je upravljao ratni zločinac komesar Guido Zamletti koji je pozivao građane u svoj ured, tukao ih, prebijao i ubijao. Tako je u prosincu nanio teke tjelesne ozljede trgovcu Nikoli Hajdiću. Drugi su ga put uhitili u rujnu i ponovno pretukli. U prosincu uhitili su 141 Isto 142 Isto, dos. br , str Korčula u radničkom pokretu..., str. 509, 877. i

99 studenta Stanka Srena koji je zavrio na robiji u Italiji. Petar Stijepić prilikom uhićenja u obrani je ubio jednog karabinjera i pobjegao u umu. Pava Hajdića su uhitili, odveli u ibenik i osudili na kaznu smrti koju su kasnije preinačili u 30 godina robije. Konopom su vezali i mučili starca Petra Nodila, a toljagama pretukli Petra Čumbelića i Petra Srena jer nisu dozvolili da im faisti kradu kokoi. Zapovjednik karabinjera u Babinu Polju Antonio Carta ubio je Ivana Radulja, oca troje djece, i to nakon kapitulacije Italije. Zločinca su uhitili partizani i ubili ga. Mljećani od davnina ive od mora i ribolova. Talijani su to bili ograničili i zabranili, brodice im plijenili, ribarski alat krali ili palili, a kako je Mljet bogat umom nemilosrdo su ju sjekli i na tisuće tona poslali u Italiju TALIJANSKI ZLOČINI U ISTOČNIM KONAVLIMA istočnom (anektiranom) dijelu Konavala talijanski su zločini počeli već u listopadu 1941., U kad je u Ljutoj uhićeno 8 civila. U Sutorini su 10. listopada uhitili 5 građana jer nisu prijavili nađeno mrtvo tijelo talijanskog povjerenika. Drugu grupu civila uhapsili su na Grudi. Sve uhapenike zatvarali su u Herceg Novom i u logore na Prevlaci i Mamuli. Na Grudi su 17. listopada uhitili i potom ubili trgovca Nikolu Kordu, oduzeli mu automobil i opljačkali svu robu iz trgovine. Kod Pločica su polili benzinom i zapalili kuću Iva Pećara. Od udaraca zadobivenih u zatvoru u Herceg Novom umro je Nikola Trojanović. U travnju u selu Popovićima radi mr- nje prema Hrvatima i hrvatskom jeziku talijanska učiteljica Roza Indrizzi zapalila je kolsku zgradu jer nitko nije elio govoriti talijanski, kako je to ona zapovjedila. (O hapenju upnika don Marka Herendije u Mrcinama vidi prilog br. 8.) U Mrcinama (dananjoj Dubravci) uhitili su Maru Urlović, zatvorili ju, tukli pa pustili. Kako je nesretna ena u zatvoru zaboravila ključeve od kuće, vratila se da ih uzme, ali bijesni talijanski faisti pucaju joj u glavu. Na Grudi su uhitili Marka Čupića, enu mu Jelu, kćer Anu i sina Marka i drali ih na Mamuli kao taoce jer je drugi sin bio u partizanima. Od udaraca u logoru na Mamuli umro je Pero Mijović iz Molunta. U Lovornom su faisti tukli djecu koja u koli nisu htjela govoriti talijanski. Stravičan je bio zločin karabinjera koji su u Vitaljini 10. lipnja uhitili Anu Peruko lano ju optuivi za krađu. Kako je bila pred porođajem vezali su je između noga i kuka tako jako da je u utrobi dijele ugueno. Na Grudi su ogradili logor oko groblja i crkve Sv. Ivana. Nitko nije mogao ući u crkvu, a u njoj su razbili oltare i pretvorili ju u skladite streljiva. Otvarali su grobove i s mrtvaca dizali prstenje i zlatne zube, a lubanje koristili kao mete za vjebe gađanja. Od nadgrobnih spomenika pravili su bunkere. Slično se dogodilo i u crkvi Sv. Mihovila u Mrcinama i Sv. Ivana u Gunjini, odakle su ukrali i zvono. Topnitvom su tukli po Grudi, a s mora mjesta oko Molunta. Od topovske granate na Grudi su ranjene Ana Milković i kći joj Pave. Ana je od tekih rana umrla u dubrovačkoj bolnici. Kao posljednje na Grudi su zapalili kuću Andra Karača u kojoj je ranije bilo talijansko zapovjednitvo. 145 ***** Talijanski je okupator masovno pljačkao kulturno blago u Dubrovniku i na njegovu irem području. U Lastovu su ukrali i odnijeli u Italiju sliku Gospe sa svecima mletačkog slikara Francisca Bissola iz XVI. stoljeća. Iz upne crkve u Lastovu ukrali su sliku Kristovo polaganje u grob. U Vrućici su zapalili upni arhiv i matice iz XVI. st. Iz Dubrovnika su 3. rujna ukrali 74 sanduka arhivske građe i poslali ih u Rim. Iz Korčule su odnijeli 21 svezak dokumenata iz XIV. st. itd. U Dubrovniku su skinuli i namjeravali odnijeti u Rim Metrovićev reljef s vrata od Pila. U Trstenomu su devastirali najljepi park arboretum, a iz dvorca Gozze opljačkali vie umjetnina i mnoge druge vrijednosti kulturne batine. Dosta toga opljačkano je na Peljecu i na ostalom dubrovačkom području AJ, dos. br , str ; Dubrovnik u NOB-i..., str AJ, dos. br , str Dubrovnik u NOB-i..., str. 795/796; AJ, dos. br , str. 210 i

100 8.5. SUĐENJE DUBROVČANIMA Talijanski vojni sudovi u ibeniku, Kotoru, Zadru i Splitu osudili su 262 osobe iz Dubrovnika i njegova irega područja objelodanila je Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača radeći na tome od do godine. Najvie ih je osudio Vojni sud u ibeniku 228 osoba. Počelo je 1. listopada suđenjem Nikoli Cebalu, zidaru iz rnova i trgovcu Ivanu Maglici iz Korčule. Sud je radio do 13. kolovoza godine. Posljednji osuđenici iz Dubrovnika bili su Vicko i Donat Kapurso. Izvanredni sud u Kotoru osudio je 3 Dubrovčanina, Specijalni sud u ibeniku 10, Vojni sud u Zadru 13, a Vojni sud u Splitu 2 iz Račića na Korčuli. Bruno Radeljević, istaknuti partijski i sindikalni rukovodilac Dubrovnika; uhićen je i nakon mučenja ubijen u logoru Stara Gradika početkom Sudilo se svim profesijama i konfesijama, najvie Hrvatima, nekim Srbina i idovima antifaistima. Brojni su ubijeni, rijetki su se branili sa slobode. Osim smrtne dominirala je kazna robije, globe i gubitka građanskih časti. Tu je bilo ne samo građana Dubrovnika, nego iz svih mjesta, a koji su na suđenje dovođeni iz zatvorâ u Dubrovniku i Korčuli te iz logorâ Prevlaka, Mamula i Janjina. Italija je, kako je već navedeno, bila prekrivena zatvorima, kazamatima i logorima. Sudovi su slali na robiju u zloglasni Kopar u Istri (poznat naim ljudima jo iz doba Austro-Ugarske i prve talijanske okupacije Dalmacije od do godine). Dubrovčani su robijali i u gradovima San Sever, Foggia Fossamo, Venecija, Rovigo, Castelfranco Emilia, Parma, Trento, Pissa, Trst, Firenza, Visco kod Udina, Taranto itd. Jedan se broj robijaa spasio kapitulacijom Italije, rijetki su se vratili kućama, a veliki broj priključio se partizanima u Sloveniji, Istri i Italiji. Oni iz june Italije pristupili su u prekomorske jedinice, doli na Vis i borili se na prostorima od Soče do Istre, sve dokraja rata godine AJ, dos. br , str

101 Koncentracijski logori Prevlaka i Mamula osnovani su zapovijeću Stoera VI. armijskog korpusa u Dubrovniku broj 1297 od 30. oujka godine. Logor Mamula osnovan je na istomenom otočiću na ulazu u Boku kotorsku u staroj austrijskoj tvrđavi (forte Mamula). Onaj na Prevlaci (Campo Prevlaka) bio je izgrađen od drvenih baraka. Logorae je odabirao Stoer talijanske divizije Marche. Uvjeti su bili krajnje loi, teki, jezivi. Nije bilo hrane, zimi uasno hladno u ćelijama punim vode, bez higijene i liječnika. Često se ubijalo. Mnogi su umrli. Skica talijanskog logora za taoce u Janjini Najbolju ocjenu logorâ Prevlaka i Mamula dao je talijanski obavjetajni časnik Valentin Ogrizen koji se osobno uto uvjerio. On je zapisao: (...) Logor Mamula je najjadniji i najnečovječniji to se moe zamisliti. Djeca masovno umiru. To je grobnica ivih ljudi.(...) Dr. Kristo Grbin iz Korčule, logora na Mamuli, zapisao je: (...) Zatekli smo stanje slično onom, kakvo je Dante opisao u Paklu. (...) 148 Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u priopćenju br. 3 od 30. svibnja objavila je da je predsjednik Izvanrednog vojnog suda u ibeniku bio general Magaldi Gherardo, dok je Specijalni vojni sud u ibeniku vodio divizijski general Maggiaro Vergamo. On je osudio vie od uhićenika, od kojih njih 400 na smrt. Ostali su osuđeni na zatvor ili internaciju, s ukupno godina robije AJ, dos. br , str AJ, Dokumenti iz istorije Jugoslavije, sv. III, Beograd, 1999., str

102 8.6. JO PONETO O TALIJANSKIM ZLOČINIMA, LOGORIMA I NAKANAMA RIMA PREMA HRVATIMA I DALMACIJI Oblasni NOO Dalmacije poslao je 20. rujna Dravnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača izvjeće o zločinima talijanskog okupatora na području Dalmacije. U njemu se, uz ostalo, daju podaci i za područja Okrunog NOO Dubrovnik i navodi da su u lipnju u Veloj Luci uhapsili i potom strijeljali 5 rodoljuba. Počinili su to karabinjeri Giusti, Mariga Angelo, Moriti Guido, Scudetti i Marganiti. U rnovu su 15. siječnja vojnici koje je su predvodili kapetan Alfredo Roncoroni, maersalo (zastavnik) Guiseppe Banini i karabinjer (orunik) Bianchi upali i opljačkali kuće Kate Laus pok. Antuna i Jake Laus udove Marka. Kapetan Alfredo Roncoroni, maersalo Guiseppe Banini, brigadir Laborca i karabinjeri Carmello Vacaro i Giovanni Sulas 20. veljače mučili su rodoljuba Mirka Kraljevića Sardelčića pok. Martina probuivi mu uarenim eljezom desnu nogu, prelomivi mu desnu ruku, uarenim pečatima pekli su mu tijelo, uarene igle zabijali pod nokte itd. Kapetan Alfredo Roncoroni i brigadir Laborca 25. oujka nasred Smokvice ustrijeljili su rodoljuba Jerka Tomaića Nikolina. U Veloj Luci su 24. lipnja po naređenju komandira Giuseppea Giadanma strijeljani rodoljubi Franko Petković, Boo Berković i Ivan Tabain. Komandant Peljeca pukovnik Rocchi 31. srpnja sa svojom jedinicom zapalio je uljanu i nasred mjesta strijeljao 14 rodoljuba i zatim javno spalio njihova tijela. U izvjeću Oblasnog NOO Dalmacije navode se podaci i o zločinima u pojedinim logorima, pa se tako navodi: (...) Mučenja u domovini nastavljaju se nad naim rodoljubima i u logorima u Italiji. Zlostavljanja, uvrede i ponienja bili su svakodnevna hrana interniraca. Mrnja prema naim ljudima dola je do izraaja i u enskom logoru u Pollenzu provincija Macerata, kada je 26. svibnja direktor logora Domenico Petricioni pored raznih narodnosti, naima bijesno rekao: Vi ste jedna ciganska, poniena rasa i uvijek ste u povijesti bili takvi. Ja bih se stidio da pripadam takvoj rasi. Kada su bolesne internirke traile liječničku pomoć, njegova ena je uzviknula: Neka crkne ova praseća rasa, ne zasluuje drugo. (...) Navedeni zločini talijanskog okupatora tek su dio tisuća drugih koje istraujemo, a koji nam najbolje pokazuju na koji je način talijanska vojska provodila okupaciju Dalmacije, i kako je narod na okupaciju odgovarao. Predsjednik Vice Buljan s.r. 150 Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača jo je utvrdila da su policijski zatvori, zloglasne kvesture vojske Kraljevine Italije (i ne samo njihove) bili prava srednjevjekovna mučilita, gdje je pravo na ivot i smrt bilo preputeno samovolji svakoga kaplara. Na tisuće ljudi, koji nisu u mukama umrli, izali su iz tih mračnih pilja osakaćeni. (...) Zatim se iznose sljedeći podaci: (...) Kroz razne talijanske zatvore prolo je ljudi iz Dalmacije i ostalih dijelova Hrvatske i među njima su najzastupljeniji Hrvati. Bilo je ena, staraca i djece. Ustanovljeno je mučenja i zlostavljanja od kojih se čak 524 odnosi na djecu, a bilo je jo zlostavljanja koji su zavrili s lakom tjelesnom povredom. () Iz slubenih talijanskih dokumenata vide se brojne pojave da su zatvorenici u strahu čak vrili samoubistva. Ljudi s dalmatinskog pa tako i dubrovačkog područja bili su internirani u vie od 80 raznih logora irom Italije. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Roatta 5. oujka zapovijeda i diviziji Marche u Dubrovniku 150 HDA, Zagreb ZKRZ-GUZ 1945, kutija br. 6/306, spis GUZ 1651 a/45 102

103 Tamo gdje nisu uspjeli pokuaji paci kacije i (talijanizacije) treba udariti zlo u korijenu i po samoj sadnici Internirati u Italiju svih viđenijih osoba pa i onih iz skromnijih slojeva. () Ostalim obiteljima koje su u srodstvu s osobama odbjeglim u umu treba reducirati izdavanje namirnica postaviti načelo da se takvima uopće ne mogu izdavati namirnice i drugu dokumentaciju. 151 Zapovjednik spomenute Druge talijanske armije general Mario Roatta 1. oujka regulirao je osnivanje i djelovanje logora na Prevlaci i otočiću Mamuli i stavio ih u nadlenost prefekta u Kotoru. Prema toj zapovijedi svaki komandant talijanske divizije imao je pravo internirati svakog Hrvata i druge osobe, napuniti logor to je moguće vie. (...) O ivotu logoraa u tim logorima već je bilo riječi. Takozvani dubrovački logori, o čemu je također već pisano, bili su u Kuparima, na Lokrumu i Lopudu, a internirci su bili idovi. Talijanski logor na Lopudu osnovan je u prvoj polovici godine. Tu su dovedeni internirci iz Dubrovnika, Makarske i Herceg Novog, bez obzira na narodnost. Bilo ih je 373, a prema nekim drugim podacima 600 do 700 idova godine prebačeno je u logor Kampor na Rabu. U logoru u Gruu, koji je bio smjeten u prostorijama hotela Wregg, bilo je 70 idova iz Dubrovnika i 30 iz okolice. Potkraj svibnja prebačeni su na Rab. Logor u Kuparima bio je u istoimenom hotelu za izbjeglice iz Gacka (njih 117) i za jo oko 800 izbjeglica iz Bosne. Potkraj svibnja i početkom lipnja i oni su prebačeni na Pag. Gore prikazani podaci, makar najmanji u ukupnom broju talijanskih zločina, dovoljno nam govore o politici Rima prema Hrvatima, odnosno ljudima iz Dalmacije, naravno i Dubrovnika. Dajemo samo neke natuknice takve osvajačke politike iz koje se rodio zločin. List Corriere della sera u broju od 20. svibnja objavio je sljedeće: Italija se vraća ne samo kao vladajuća na Jadran, nego ponovno u svoj dravni sastav prima one dalmatinske zemlje i gradove koji su vjekovima sačinjavali batinu Venecije... Tamo gdje je lav sv. Marka raskrilio svoja krila, Italija se vraća kao gospodar... Mussolini je jo rekao: Ako je za druge Mediteran prometni put, pa i Jadran, za nas Talijane on je ivot. U travnju grof Ciano o sudbini Dalmacije kazao je da Italija ne trai Dalmaciju iz etničkih razloga, nego na temelju načela ivotnog prostora. Guverner Dalmacije Guiseppe Bastianini u proglasu u lipnju navodi: Počinje novi vijek Vraća nas starodrevnoj majci gdje Imperij Savojske kuće obnavlja slavna djela i obećanje neumrle povijesti... Drugom prilikom, 9. rujna 1941., isti je na smotri dalmatinskih faista rekao: Sasvim sam siguran da će u dovoljno kratko vrijeme faizam dati Dalmaciji novo lice i novu duu. List La domenica del corriere 4. svibnja pisao je: Danas je čvor na Jadranu razrijeen i Dalmacija se zauvijek vraća Italiji. Na sjednici Faističke komore 1. lipnja Mussolini je istaknuo: Aneksijom gotovo svih otoka jadranskog arhipelaga, stvaranjem dvaju pokrajina Splita i Kotora te proirenjem najvjernije pokrajine Zadra, moe se smatrati da je rijeen dalmatinski problem. 152 Italo Sauro, prvak faističkih redova u Rimu, pisao je Mussoliniu 6. travnja godine: (...) Povratak Dalmacije Italiji, zauvijek će istjerati strance iz jadranskih zemalja. (...) 153 Mussoli ni je jo 2. travnja sačinio plan od 16 točaka za potpunu talijanizaciju Dalmacije i ireg područja Hrvatske, pa je planirao onemogućiti Slavenima svako kupovanje ili preuzimanje zemljita. Na sve moguće načine ukloniti Slavene s njihove zemlje Stvoriti brojne osnovne kole i vrtiće i drati djecu pod talijanskim utjecajem cijeli dan U svim kolama i vrtićima postaviti za učitelje talijanske svećenike i časne sestre Kontrolirati rad svećenika Slavena Saoptenja, Beograd, str Navodi iz: Josip Grbelja, Talijanski genocid u Dalmaciji, Zagreb, 2004., str Isto, str Isto, str

104 Mussolini nije bio zadovoljan tempom krvavoga kola kojeg je provodio guverner Bastianini, pa je u veljači na njegovo mjesto postavio Francesca Giuntu, oprobana istrebljivača Hrvata iz Dalmacije, pa i s dubrovačkog područja. On je u svibnju po Dalmaciji i po Dubrovniku organizirao bacanje letaka iz zrakoplova, u kojima je pisalo: Za svaki oboreni i odrezani stup (telegrafski ili telefonski) bit će na mjestu strijeljan. Za svaki čin sabotae povećat će se broj strijeljanih osoba. (...) Talijani su, kako smo spomenuli, Dalmaciji davali neotalijansko obiljeje. Traili su rimski pozdrav, zabranili hrvatska drutva, otputali činovnike i učitelje dovodeći svoje, ruili spomenike i svugdje isticali talijansku zastavu. Od dizanja i sputanja zastave napravili su ceremoniju, ali su građani taj čin izbjegavali. Razlozi su jasni talijanska zastava nije im trebala, posebno jer je ona simbolizirala zločin i teror kakav se rijetko biljeio u povijest Hrvata na obali Jadrana. * Na kraju nakon to je, barem u osnovnim natuknicama, prikazan teror i zločin talijanskog okupatora, postavljaju se dva sljedeća pitanja: Prvo, kako je bilo moguće da je jedan civilizirani narod u samom sreditu svjetske kulture veliki talijanski narod u svojim njedrima odnjegovao suce, profesore, generale upravljače i organizatore takvih i tolikih zločina dakle obrazovane ljude, pa i na najvioj znanstvenoj razini, a da prihvate i organiziraju zločin i genocid, i da u tome sa zanosom i straću sudjeluju? A upravo se to dogodilo. To dokazuju pohranjeni dokumenti o genocidu talijanskih faista u Hrvatskoj, posebno na tlu Dalmacije. Tu je svakako na prvome mjestu bila drava, njezina uloga i odgovornost. Drava je, istina, tvorevina, a u njezino ime to su radili ljudi. Talijanska drava bila je izvor i organizator zločina. To se odnosilo i na Treći Reich, na NDH i druge zločinačke drave. Ne moe se govoriti o zločinu faista i uopće o zločinačkom karakteru faizma, a izostaviti pitanje odgovornosti drave i dravnih tijela Kraljevine Italije i drugih sličnih drutvenih sustava. U konkretnu slučaju genocid u Dalmaciji, pa tako i na dubrovačkome području, planirala je i provodila talijanska drava. Ideja je bila iz Dalmacije istrijebiti hrvatski puk i obnoviti Rimsko Carstvo. Talijani su prihvatili takvu ideju, a faistički reim bio je sredstvo kojim je to trebalo realizirati. Italija je izvrila okupaciju hrvatskog teritorija. Taj je čin istinit i kao takav mora biti priznat i prihvaćen. Prikazani dokumenti to jasno pokazuju, potvrđuju i dokazuju tu bitnu povijesnu istinu. Drugo, tko je takvim zločincima pomagao, bio njihov suradnik, klicao im i odobravao genocid nad hrvatskim narodom u Dalmaciji, Dubrovniku i na irem dubrovačkome području? Neka se to zapitaju prvenstveno oni koji takve zločince rehabilitiraju, one koji su bili saveznici i pomagači stoljetnog tuđina talijanskog okupatora. S kim si, takav si! stara je narodna izreka. Ti saveznici i suradnici s talijanskim okupatorom u Drugom svjetskom ratu na dubrovačkome području, u Dalmaciji i drugdje, poistovjetili su se dakle s talijanskim zločincima. Povijest ih neće i ne smije opravdavati, nikada i ničim. Dapače, zavravajući obrazlaganje o talijanskim zločinima na području Dalmacije i ireg dubrovačkog područja, treba zaključiti da ti genocidni zločini nad Hrvatima i drugim stanovnicima istočne jadranske obale (osobito u razdoblju od do 1943.) nikad ne smiju biti preućivani i zaboravljeni ni pod kojim uvjetima. Hrvatski građani općenito, pa tako i Dubrovčani, imali su pravo braniti se i obraniti svoja ognjita, a za njihova stradanja u toj obrani mora se traiti odgovornost za ono jučer, danas i sutra. 104

105 9. RATNI ZLOČINI NJEMAČKE VOJSKE - WEHRMACHTA Njemačke su postrojbe, kako je ranije kazano, u Dubrovniku bile dvaput prvi put nakratko u travnju 1941., a drugi put su dole 13. rujna razoruati Talijane nakon kapitulacije Italije i ostali su punih 400 dana, sve do oslobođenja 18. listopada godine. Tad su ih iz Grada i okolice istjerali borci NOVJ. Nakon kapitulacije Italije u Grad su doli dijelovi 14. puka 7. SS Prinz Eugen divizije kojom je zapovjedao SS pukovnik August Schmidthuber. Pukovnik August Schmidthuber, zapovjednik 14. SS puka Prinz Eugen divizije, u kanjonu Sutjeske tijekom Pete neprijateljske ofenzive Svečano ga je dočekao i proglasio počasnim građaninom Dubrovnika gradonačelnik dr. Ivo Karlović. Kad su esesovci otili na Peljeac, u Dubrovnik su doli dijelovi 118. lovačke divizije, ali ne zadugo jer su ih zamijenili legionari 369. pukovnije 369. Vraje divizije u kojoj su većinu vojnika činili hrvatski legionari, dok su zapovjednici bili Nijemci i Austrijanci. (Ovdje se također Pavelić postavio tako da su njegovi vojnici činili slugansku ulogu u njemačkim divizijama.) I prije i poslije kapitulacije Italije u Dubrovniku je javno djelovala njemačka policija GESTAPO koji je, uz pomoć domaćih izdajica, odlučivao o tomu koga uhititi, koga ubiti, a koga poslati u zloglasne zatvore i logore. Osnovni im je oslonac dakle bila vlast NDH, ustae i tajna ustaka sluba UNS-a. Pomagali su im i četnici, a i neke druge konfesije neki javno, a najvie 105

106 tajno. Cilj im je bio isti: silom zločina i na sve druge načine spriječiti antifaistički otpor i partizansku aktivnost u Dubrovniku i okolici, naročito pregaziti onaj teritorij koji su partizani oslobodili nakon kapitulacije Italije, tj. Peljeac, Mljet, Korčulu, dijelove Konavala i Dubrovačkog primorja. Zločini su započeli odmah nakon dolaska, bili su krajnje surovi, zvjerski, a trajali su neprekidno, punih 400 dana do kraja listopada 1944., kad su jedinice NOVJ porazile i istjerale njemačke okupatore sa irega dubrovačkog područja. 106 * Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za dubrovački okrug (koja je djelovala od do godine) utvrdila je (koristim njene podatke) da su njemačke postrojbe i GESTAPO za vrijeme okupacije u Dubrovniku ubili 299, a ranili 173 civila. To znači da su prosječno svakog dana ubijali ili ranjavali po jednog Dubrovčanina. Uhitili su i u logore poslali civila, dakle prosječno četiri osobe dnevno. Najvie ubijenih bilo je iz grada i kotara Dubrovnik (203) i s Korčule (96) civila. To je bio najveći zločin, veći od onog to su ga počinili Talijani, ustae i četnici. Skoro sve pogubljene, uhićene i u logore deportirane rtve bili su Hrvati antifaisti i domoljubi, a bilo je među njima i idova, Srba i ostalih. Materijalne tete koje su počinili bile su goleme. Pored ostale tete u dubrovačkom okrugu nacisti su zapalili ili na druge načine poruili gradske i seoske kuće. Svakako će se i na ovome mjestu čitalac zapitati zato su Nijemci ubili toliko ljudi i počinili toliku materijalnu tetu? Odnosno zapitat će se zato su iz daleke Njemačke uopće doli u Dubrovnik i tako se zločinački pona- ali prema nevinim civilima, prema njihovim materijalnim dobrima i kulturnoj batini? Svakako da sutina odgovora lei u osvajačkoj politici Berlina, otkud je cijelo zlo i krenulo u osvajanje tuđih teritorija, potaknuto nacističkom ideologijom Ubermenscha i neopisivom mrnjom prema Slavenima koji trebaju, isticali su nacisti, sluiti kao robovi Velikoj Njemačkoj. Njihov dolazak i ponaanje u Dubrovniku nije za prave vojskovođe imalo nekog rezona, a za običnog njemačkog vojnika nije bilo logike da se vere po morskim grebenima Dubrovačkog primorja i otokâ. Iz svega toga nameće se zaključak o tome kako je i koliko Hitlerov nacistički sustav utuvio u glavu i duu toga njemačkog vojnika potrebu za zločinom, radi čega su se onako okrutno i zvjerski odnosili prema nevinom stanovnitvu. Zato? Sve je bilo moguće, nacifaistički sustav proizveo je i odgojio cijelu plejadu najgorih zločinaca, pretvorio ih u najgore Hune, kako ih je nazvao Churchill. * U nastavku slijedi prikaz najkarakterističnijih zlodjela to su u Dubrovniku i na njegovu irem području počinile njemačke postrojbe. Kao klasičan primjer zločinstva navest ćemo na početku samo jedan događaj. Već je kazano kako su Nijemci za 400 dana boravka na dubrovačkome području uhitili i u razne logore smrti uputili građana, od kojih oko 90% Hrvata. Zato? Povijesna znanost suvremene Hrvatske jo nije valjano odgovorila na to pitanje. Zna se samo povrno radi toga to nekima ne odgovara da se dozna prava istina, jer nije malo građana istjerati sa stoljetnih ognjita. Dosta sam dugo za tim tragao i doao do nekih dokumenata koji ukazuju na sljedeće: U veljači glavni zapovjednik njemačkih postrojba u Dalmaciji, pa i za područje Dubrovnika, general pukovnik Lothar Rendulic, zapovjednik 2. oklopne armije sa sjeditem u Vrnjačkoj Banji u Srbiji, izdao je zapovijed broj 0975/44., u kojoj zahtijeva da se izvri evakuacija civilnog stanovnitva iz oblasti koje se nalaze uz more, na obali. (...) To je objasnio obrambenim potrebama, to nije točno. Istina, povod su bile obrambene mjere od eventualnog anglo-američkog pomorskog desanta u srednju i junu Dalmaciju, ali to nije bio glavni razlog, jer bi u tom slučaj trebalo raseliti i druge Hrvate iz Hrvatskog primorju i Istre, a oni nisu dirani. To se razaznaje iz

107 pisma od 25. veljače 1944., to ga je njemački opunomoćeni general za Hrvatsku uputio ministru obrane Vlade NDH, zloglasnom ustakom generalu Anti Vokiću (njega je dao ubiti Pavelić pri kraju rata u Lepoglavi jer je kao britanski pijun, zajedno s Lorkovićem, namjeravao izvriti dr- avni udar i oboriti Pavelićevu vladavinu). U tomu pismu govori se o Hrvatima na dalmatinskoj obali kao trajnoj opasnosti jer su masovno prili antifaističkom pokretu, a nagovjetava se i promjena stanovnitva. I drugi izvori upućuju nato da je, osloncem na faiste, Pavelić namjeravao iseliti hrvatski puk sa obale srednje i june Dalmacije i na to područje doseliti one iz Bosne, tj. iz unutranjosti NDH, a to su oni, koje je Pavelić smatrao sebi odanima. Ovo je bila trajna ustaka orijentacija. (...) 155 koja je mogla imati nesagledive posljedice, da u Drugom svjetskom ratu nisu pobijedile antifaističke snage. Korijeni ovoga zločina ostali su dugo prisutni. Pod udar Renduliceve zapovijedi nisu doli samo Dubrovčani, nego i ostali hrvatski ivalj u srednjoj Dalmaciji potpuno iseljena olta, veliki dio Brača i Hvara, Makarskog primorja, dolina Netvetve, Korčula, Mljet, Peljeac, Dubrovačko primorje itd. Izvrena je nasilna deportacija, najprije svih mukaraca rođenih od l904. do godine, a zatim i drugih starca, ena i djece, bez obzira na godine rođenja, zdrave i bolesne; ni mačka nije ostalo, u bukvalnom smislu riječi. Međutim Renduliceva zapovijed stigla je za Nijemce kasno i prekasno jer je najveći broj stanovnika mukog, dobrim dijelom i enskog, spola otiao u partizane, a ostali, koji god su mogli, pobjegli su pred zločinačkim njemačkim postrojbama na slobodni Vis i Lastovo, pa u junu Italiju i na Sinaj, u El Shatt, gdje se nalo oko izbjeglica koje su 95% činili Hrvati. Zbjeg s Peljeca u Blatu na Korčuli u studenom Pred njemačkim okupatorom veliki broj Pelječana, naročito ena, djece i staraca, morao je napustiti poluotok. Postupajući prema zapovijedi generala Rendulica, njemačke su postrojbe opkoljavale sela i gradove i nasilno hapsile svakoga na koga bi naile, trpale ih u improvizirane logore i raznim prijevoznim sredstvima, uz pomoć ustake vlasti NDH, transportirale prema Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu i drugim logorima po Slavoniji, Podravini, Posavini. Neki su uhićenici usput 155 AVII, Mikroteka, reg. br. München, N NAV-T. 313, f. 199/

108 bjeali i ostajali kod rodbine ili prijatelja u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu. Najgore su prolazili oni koji su ostali u logorima ili po slavonskim selima, gdje su kao robovska radna snaga radili na imanjima ustakih dunosnika. Dosta ih je umrlo, neki su zatvarani i ubijeni. Starije su osobe teko podnosile to progonstvo. Tko je preivio tu golgotu, zahvaljujući NOVJ, u proljeće i ljeto vratio se kući. Bio je to teak egzodus hrvatskoga naroda iz Dalmacije. Nitko nikad u povijesti nije nanio toliko zla hrvatskom narodu Dalmacije, pa i dubrovačkog područja, kao to su to učinili Nijemci i, zajedno s njima, ustaka vlast NDH. Koliki su bili ti njemačko-ustaki zločini, svjedoči činjenica da se o tomu govorilo na suđenju u Nüernbergu i na suđenju njemačkim generalima nakon rata u Beogradu, kao i na suđenju nekim ustakim dunosnicima u Zagrebu od do godine ZLOČINI NAD ZAROBLJENIM PARTIZANIMA Neto prije nego to su Nijemci napustili Korčulu, u rujnu na otočiću Vrniku blizu Badije nalazila se skrivena grupa od oko 7 partizana. O njima su Nijemci dobili informaciju od fra Bernardina Sokola, pa su svi uhićeni i odmah pogubljeni iako su bili zatićeni kao ratni zarobljenici. Rukovodilac OZN-e za Korčulu Ivan Jeričević Čompo u svojoj izjavi navodi da je ta grupa partizana bila skrivena na Vrniku i nastavlja: (...) Na Vrnik je doao drati misu fra Bernardin Sokol i na neki način saznao da se tu nalaze skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju nego je otiao u Korčulu u njemački komandu grada i o cire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač jo od prije rata ivio na Korčuli. On je bio na suradnik na vezi sestre Manes Karninčić, predstojnice zavoda Anđela čuvara. Ona je preko časnih sestara slala obavijesti u svoju ispostavu u rnovo sestri Ani koja je to prenosila naem obavjetajcu. Međutim, Nijemci su u ovom slučaju bili bri, prvi stigli na Vrnik i zarobili partizane te ih odveli izvan Korčule. Nai su onda poli na Badiju uhapsiti pijuna fra Sokola ali je on kroz prozor vidio dolazak partizana i kako je bila noć sakrio se u nekoj upi u samostanaskoj ekonomiji. Ostali fratri su se rastrčali okolo traeći ga i kada su ga nali odveli su ga partizanima i predali im ga riječima: Evo vam ga, rijeite nas ovoga zla! 156 Međutim autor knjige Sve nae Dakse Joko Radica, kada govori o fra Bernardinu Sokolu, sve ovo uopće ne spominje, a imao je dokument u rukama i, kako sam kae, razgovarao je s Čompom, nego je napisao samo ovo: Dola je 28. rujna predvečer skupina partizana jednom barkom na otočić Badiju i iz samostana odvela fra Sokola. () 157 Ovo je jedan od brojnih primjera gdje spomenuti autor obmanjuje javnost ne dajući joj sve dokumente kako bi saznala pravo stanje događaja. Naprotiv, čak na vie mjesta navodi da je nevin pogubljen itd OSTALI ZLOČINI NJEMAČKOG OKUPATORA Njemački zločini u Dubrovniku nisu počeli sa kapitulacijom Italije u rujnu 1943., kad su njemačke postrojbe uzele vlast u Gradu, nego daleko ranije organizirano jo u svibnju godine. Prema pisanju Mata Jakića seriju je otvorio GESTAPO uhićenjem estorice rodoljuba. Ali uhićenja nije provodio Gestapo. U taj lov na ljude uputio je izdresirane pse domaće izrode.(...) 158 Poslije toga ustae i GESTAPO zajedno su hapsili i ubijali, o čemu je već pisano. I posljednja rtva u 156 HDA, Zagreb, KP 42/ Joko Radica, Sve nae Dakse, Dubrovnik, 2003., str i Mato Jakić, n. d., str

109 Dubrovniku, zvjersko ubojstvo idova Spitzera 18. 1istopada 1944., obavljeno je u duetu uhitile su ga ustae, predali ga GESTAPO-u, a njemački časnici i hrvatski legionari iz 369. Vraje divizije su ga, prilikom povlačenja iz Dubrovnika, zvjerski ubili kod Komolca. Iz hotela Argentina, gdje je bilo sjedite dubrovačkog GESTAPO-a, poticao je najgori zločin, a legalno se djelovalo preko tzv. Teilkomande osnovane 13. rujna 1943., najvie pod ravnateljstvom Alberta Kynzlea iz Drezdena koji je ranije pripadao grupi za egzekucije u logoru Mauthauzen. Tu je bio i August Zellner koji je doao iz logora u Katovicama. (Obojica su proglaena ratnim zločincima.) Teilkomando GESTAPO u Dubrovniku bio je podčinjen gestapovskoj centrali u Sarajevu, pa je dubrovačke rtve tamo usmjeravao, kao to su ih Talijani usmjeravali prema Specijalnom sudu u ibeniku, Zadru i Splitu, a potom u logore po Italiji, dok su Prevlaka i Mamula bile etapno logorite. U Dubrovniku je GESTAPO imao 20 agenata. Glavni je bio Pero Stadt, Nijemac, hotelijer iz Dubrovnika, rodom iz Slavonije. On je bio na čelu njemačke manjine u Dubrovniku. Pobjegao je pred osloboditeljima Dubrovnika, a proglaen je ratnim zločincem. Dravna je komisija u istrazi utvrdila da je mnoge rodoljube prijavio Gestapu i ustaama, a bio je odgovoran i za uhićenja dubrovačkog trgovca Josipa Soldata i za mnoge druge. 159 Osim Pera Stadta dokumenti spominju, kao drugog glavnog gestapovskog pijuna, nekog Iva Duplicu koji je kasnije pobjegao u Italiju. Ustae su uz GESTAPO imali svoje agente i pijune, tzv. dupljake koji su radili za vie obavjetajnih slubi. I četnici su pri dubrovačkom GE- STAPO-u drali dva agenta Vanju Maanovića i nekog ilkuta iz Dubrovnika. pijunaom za GESTAPO u Dubrovniku se bavio i četnički kapetan Kojo Slavković, raniji časnik kraljevske jugoslavenske vojske. Već 13. rujna GESTAPO je u Dubrovniku uhitio Mariju pinčić i 12 drugih građana, zatvorio ih u tvrdjavu Lovrjenac i kasnije ih deportirano u Sarajevo. Na putu od Sarajeva do Slavonskog Broda ubijen je idov Josip Mandl i ena mu Janka. U Zenici je ubijen Feok Salvadore, a u Sarajevu zubar Josip Neumann. Na Bosanci su hrvatski legionari iz Vraje divizije 2. travnja uhitili osamnaestogodinjeg mladića Nedjeljka Matkovića, onda ga opili i tukli traeći da uzvikuje Heil Hitler!, ali je on hrabro uzviknuo: Smrt faizmu Sloboda narodu!, nakon čega su ga strijeljali i na poluiva nabacili kamenje. Potom je GESTAPO u Dubrovniku uhitio 5 građana koje su nakon mučenja predali ustaama. U Dubrovniku je 22. svibnja ubijen poljski liječnik iz Vilne dr. Waldemar Olstevsky, a zatim mu je iz stana i ordinacije sve opljačkano. Uhićenja su nastavljena u svibnju, lipnju i srpnju, kad su u Dubrovniku uhićeni i deportirani u Sarajevo prof. dr. Juraj laus i 38 omladinaca. Nakon toga u Cavtatu su uhitili dr.vlaha Novakovića i enu mu Dadu i otjerali ih u logor u Sarajevo. U Mostaru, Sarajevu i Zenici bilo je zatvoreno mnogo građana iz Dubrovnika i irega dubrovačkog područja seljakâ iz Čilipa, Brsečina, Trstenoga, Pločica, Oraca, Dunava, Grude, ipanske Luke, Mrcina, Brgata, umeta, Čajkovića, Kneice i drugih mjesta. Na Jakljanu su početkom kolovoza u sklonitu uhitili Melka Palunka sa ipana. Poto nita nije priznao, strijeljali su ga. U ipanskoj Luci 10. kolovoza uhapsili su Balda Glavicu i Nika Stjepovića, zatvorili ih u Dubrovniku, a potom 19. listopada pogubili kod Slanoga, prilikom povlačenja. U Oracu su ubili učiteljicu Mariju utić i ranili Karmelu Lučić. Orunički natporučnik Zvonimir porčić javio je 15. rujna Zagrebu da je odred njemačke vojske u Oracu uhitio učiteljicu Mariju utić. Nju su odmah zaklali i ranili sestru Granicu i Karmelu Lučić i zapovjedili da pogrebu nitko ne prisustvuje osim svećenika, obćinskog načelnika i osoblja koje će je nositi. Preodjeveni u civilna odijela, i lano se predstavljajući da su partizani, na Brgatu su Nijemci upali u kuću Frana Kolendića, ubili 159 AJ, dos br , str i 223/

110 Mariju i Nika Kolendića, a zatim i Frana Kolendića. Kasnije su na umetu ubili Toma Kurilicu i Rada Saila. U selu Čajkovici gestapovci su doveli nepoznata čovjeka, ubili ga i zatrpali kamenjem. Hrvatski legionari iz Vraje divizije 15. listopada topnitvom su bombardirali selo Osojnik. Kako je 26. kolovoza izvjetavao domobranski pukovnik Stjepan Zuech njemačke su postrojbe u Dubrovniku izvrile raciju po svim kupalitima i gradskim ulicama i uhitili dosta gradjana. Neki su puteni, a 30 Dubrovčana je vlakom upućeno u Mostar. Ova je racija izvrena bez znanja naih vlasti,, napominje pukovnk Zuech. 160 Potom su u selu Oljemu polili benzinom i zapalili općinsku i kolsku zgradu, to je zapovjedio Karlo Koenny iz Vraije divizije. Dan prije dolaska partizana u Dubrovnik gestapovci su u stonski zatvor prebacivali 10 zatvorenika, koje su na Kovačevu brijegu kod Slanoga pobili hrvatski legionari iz njemačke Vraje divizije. Tad su njemački ratni brodovi topovima tukli po selu Čajkovici u Rijeci dubrovačkoj. Zadnjeg dana boravka u Dubrovniku, 18.listopada 1944., Nijemci su zapalili hotel Viktoriju, a u Rijeci dubrovačkoj dinamitom bacili u zrak sve motorne čamce i jedrenjake. Ruili su cestu Dubrovnik Slano Metković i poruili tunel i eljezničku prugu kroz Rijeku dubrovačku. U Grudi su bacili u zrak elektranu i vodovod, skretnicu na eljezničkoj pruzi i vie kuća. Kad su se Nijemci i hrvatski legionari iz Vraje divizije povlačili iz Cavtata, na obali su zapalili velebnu staru zgradu dr. te ja Račića koja je izgorjela do temelja, a čiji su vlasnici (nasljednici) bili u inozemstvu. Jo ranije, odmah nakon to su Talijani doli u Cavtat, poručnik njihove vojske Amades Viggilio ukrao je Račićev automobil marke Pakard. Sve je to Pave Račić ud. spomenutog doktora, putem svog odvjetnika dr. Zvonimira Stojkovića, 28. prosinca prijavila Općinskom NOO u Cavtatu. 161 Dubrovnik bi bio jo vie stradao, i doivio bi mnogo veća materijalna razaranja, da nije njemački časnik Maier od unitenja spasio brojne objekte, riskirajući vlastiti ivot. Nije se povukao s ostalim Nijemcima; ostao je ivjeti u Dubrovniku. Na Blagdan Sv. Vlaha 3. veljače upnik u selu Klievu kod Oraca don Ivo Juričić uobičajeno je zazvonio prije sv. mise i uputio se prema stanu. Na putu su ga zaustavili njemački vojnici, a bilo je tu i bradatih četnika, pa su ga htjeli ubiti jer ga je zapovjednik optuio da je zvonjavom upućivao signale partizanima. Kad su ga stavili uza zid za strijeljanje, tuda je slučajno naiao ribar Ivo Kvesić i traio da ga oslobode. Tad su htjeli i njega strijeljati. On je međutim intervenirao kod jednoga hrvatskog legionara iz Vraje divizije koji je poznavao i hrvatski i njemački jezik objasnivi mu da je upnik zvonjavom pozivao narod na sv. misu jer da je Blagdan Sv. Vlaha. Tako su obojica spaeni. 162 Točno kad se vratio iz talijanskog zatvora, 12. rujna 1943., SS trupe su kraj Smokovljana susrele Josipa Gujenču, kamionom ga odveli do Slanoga i ondje ga pogubili. U oblinjoj umi kod Slanoga uhitili su Nikolu Miloslavića. Mnogim ribarima opljačkali su alate i brodice, a internirali su 20 osoba to su 15. kolovoza potvrdili i orunici NDH iz Dubrovnika. Na ipanu su opljačkali 50 obitelji, a 3. svibnja uhitili 6 civila i deportirali ih u Mostar i Beograd. Na putu je umrla Kate Vlaić. 163 Na Mljetu, gdje je bio dosta aktivan partizanski odred, u svibnju njemački su vojnici postavili zasjedu i ubili 7 civila. Prije toga uhitili su Petra Čumbelića iz Babina Polja, zatim Mariju Sren, Frana Dabelića i ostale. Za ove akcije Nijemci su koristili nekoliko domaćih pijuna koji su ih dovodili u zasjede. Njih su uhitili partizani i osuđeni su na smrt. Jedino je Pavao Market zvani Vlastelin, 160 AVII, k. 3, reg. br. 19/ AJ, Elaborat o njemačkim zločinima, dos. br , str. 224, 236/237 i AJ, dos. br , str (Don Iva Juričića ne spominje dr. fra P. Bezina, kao da i on nije bio rtva rata.) 163 Isto, dos. br , str

111 bivi gostioničar u Dubrovniku i povjerenik GESTAPO-a za Mljetu, pobjegao u Zagreb pa u Italiju. Proglaen je ratnim zločincem i za njim je raspisana tjeralica jer se znalo da ivi u Milanu. 164 Peljeac je bio natopljen krvlju nevinih civila koji su od Stona do Lovita pobijeni od SS trupa, postrojbi 118. lovačke divizije i ustaa, od listopada do rujna godine. Pod zapovjednitvom zloglasnog SS pukovnika Augusta Schmidthubera (kojega je gladonačelnik Dubrovnika bio proglasio počasnim građaninom) u listopadu njemački vojnici upali su u selo Koba i uhitili 6 preteno starih osoba, zatvorili ih u dvorac obitelji Milić i zapalili ga, nakon to su ga prethodno opljačkali. (Vidi prilog br. 17.) Isti su esesesovci u zaseoku Prine ubili 2 starca od preko 80 godina, a mlađe su deportirali. Kod Solane u Stonu objesili su Vicka Bjelića, partizanskog ratnog zarobljenika. U selu Dančanje oteli su mazgu Đuru Prčeviću pa su ga, kada se protiv toga pobunio, ubili. U Osobljavi su uhitili 34 osobe, među kojima i dvoje djece od 3 godine, i zapalili selo. Petar Čumbelić-Ilko, politički komesar Mljetskog NOP odreda; strijeljan je od Nijemaca početkom oujka na putu prema Sobri, kod Babina Polja Spaljeno selo Osobljava, u listopadu AJ, sig. 110, dos. 4385, str (U Arhivu Jugoslavije postoji pozamana dokumentacija o zločinima toga gostioničara. Tereti ga se za ubojstva osoba iz Babina Polja, s popisom osmorice ubijenih Hrvata.) 111

112 U Gornjoj Pijavičini uhitili su 26 civila i selo također zapalili. Kod Kune su zaklali Katu Tomelić, a Teru Medović ivu spalili. U Kuni su spalili zgradu općine, kolu, upni ured i omladinski dom. U selu Dubrava uhitili su 41 civila i doveli ih na stratite, ali na inzistiranje upnika iz Janjine don Koste Selaka odustali su od egzekucije. Isti je upnik od sigurne smrti spasio dr. Zvonimira Bjelovučića u Sutvidu, njegovu enu i dvije pomoćnice, ali su iz njegova stana, uz ostalo, pokrali dva kilograma srebrenog novca. Spaljeni zaselak Mirci-Lovite, u svibnju U Dračama su uhitili 76-godinju staricu Katu Ivuić, sina joj Antu i jo nekoliko civila, vezali im kamenje oko vrata i bacili ih u more. More je izbacilo le starice Kate, pa je pokopana, dok se ostale more nije izbacilo jer su bili vezani tekim kamenjem. 112 Spaljena Gornja Pijavičina, u listopadu 1943.

113 Stanovnici Janjine su svjedočili Dravnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih omagača o tome kako su Nijemci uhitili 17-godinju djevojčicu Katu Parilo, na nju natjerali velikog psa vučjaka koji ju je svu rastrgao, a zatim su je strijeljali. U Osobljavi su u crkvi Sv. Martina ubili Nikolu Grbina, zapalili 42 kuće i crkvu Sv. Ivana. U Kuni je spaljeno 70 kuća, u Oskorunom 56, a zatim su u kolsku zgradu zatvorili 16 osoba i u nju bacali ručne bombe. Tom prilikom ubili su 9 i ranili 7 civila. Kod sela Pijavičina uhitili su 19 civila, među kojima su bili i oni koji su na Peljeac doli kao sezonski radnici. U Pijavičinu su zapalili 80 kuća i ubili 6 civila. Na breuljku blizu Kune ubili su 8 seljaka. Iz Trpnja su skoro svi pobjegli prema Visu i Africi, a ostalo je samo nekoliko starih osoba. Spaljena Kuna - Peljeac, u listopadu Gornja i Donja Vrućica bile su također skoro prazne. Pa i ono to je ostalo, Nijemci su pohvatali i deportirali. Kod Gornje Vrućice ubili su duevnog bolesnika Bariu Talijančića. Kad su 31. kolovoza kod toga sela pljačkali grodje, zaklali su Pava Jerkovića. Nitko se nije smio pribliiti obali od 300 metara do dva kilometra. Ako bi nali nekoga na moru ili u toj zoni, odmah su pucali. Spaljeno selo Donja Vrućica, u rujnu

114 Nedaleko Nakovanja 24. kolovoza ubili su starca Juru Bilčića i Stjepana Srhoja iz Lovita, a selo su zapalili. Među ubijenima bili su Ante Poljanić, predsjednik Kotarskog NOO-a Peljeca i Ivo Mordin Crni, sekretar Okrunog komiteta KPH za Dubrovnik, koji je poginuo 18.veljače kod uvale Prapratno blizu Stona. 165 Ivo Mordin-Crni, sekretar OK KPH Dubrovnik i član Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju; poginuo je od njemačke zasjede, u Prapratnome kod Stona, u veljači Otok Korčula je također osjetio masovne krvave zločine njemačkog okupatora kojemu su pomagale ustae i vlast NDH, kad je krajem uspostavljena na tome otoku. Nakon kapitulacije Italije pa sve do njemačkog desanta 21./22. prosinca njemački su zrakoplovi izbacili tisuće bombi po gradu Korčuli i drugim mjestima na otoku. Talijanski okupatori su htjeli Korčulu zauvijek odvojiti od matice Hrvatske. 165 Dubovnik u NOB-i..., str ; AJ, dos. br , str

115 Odmah nakon prebacivanja s Peljeca na Korčulu njemačke su postrojbe počele sa zvjerstvima. Nitko nije smio stajati u poljskim kućicama niti se pribliiti morskoj obali. Čim su 22. prosinca uli u Račiće, njemački su vojnici upali u upni ured, istjerali upnika i počeli silovati ene koje su se bile ondje sklonile. U Račiću su ubili i u more bacili 6 civila, odreda pomorske kapetane i mornare. U Pupnatu su u veljači uhitili 100 mjetana i otjerali ih na prisilni rad i gradnju utvrda. Zatim su zapalili zaseok Brda kod rnova. U svibnju u rnovu su uhitili 5 ena, među kojima i Jaku Curać s djetetom od četiri godine i otjerali ih u logore. Bombardirana Korčula od strane Nijemaca Četiri se nisu nikada vratile. Izgubio se svaki trag i starom 84-godinjem pomorskom kapetanu Toniju Franiću iz Račića kojega su uhitili l7. srpnja godine. Na intervenciju mjesnog upnika iz Račića spaena je od sigurne smrti starica Ivka Franić. Uhitili su veću grupu itelja rnova i odveli ih u Trpanj. Zatim su ih tijekom plovidbe Neretvanskim kanalom od Trpnja prema Metkoviću u kolovozu bacili u more. U Blatu su ubili jo jednoga duevnog bolesnika Antu Gavranića. U Smokvici su zapalili upnikovu kuću, a u Veloj Luci su opljačkali 60 kuća. Na ulici u Veloj Luci, bez ikakva povoda, ubili su Mariju Padovan, staricu od 73 godine. U svemu im je pomagao ustaki poglavar za kotar Korčulu Ante Mihović iz Dubrovnika. Njega su kasnije uhitili partizani i osudili ga na smrt. 166 Zgrada gradskog NOO-a u Korčuli bombardirana od njemačkih aviona AJ, dos. br , str

116 * Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača prikupila je poimenične podatke svih uhićenih od strane njemačke vojske koji su zavrili u Auschwitzu, Berger-Bolzenu, Dachau i drugim njemačkih i ustakim logorima; neki u njemačkom logoru Staro sajmite u Zemunu, zatim na Banjici u Beogradu itd. U te logore upućene su 293 osobe, i to: iz grada Dubrovnika 11, iz kotara Dubrovnik 91 i s Korčule 191 osoba. 167 Nijemci su, to je već spomenuto, također uhitili i deportirali vie od osoba po logorima u Bosni, Slavoniji, Podravini i drugdje. Samo s Mljeta deportirali su oko 600 civila. 168 Njemačke su postrojbe pljačkale i ruile kulturna dobra u Dubrovniku i na njegovu području. I te je podatke prikupila Dravna komisija. U selu Kobau na Peljecu zapalili su dvorac Betandić i u njemu slike Otona Postrunika. Zatim su zapalili zgradu u kojoj su se nalazila djela Mata Celestina Medovića. Otetili su tvrđavu Sv. Ivana u Dubrovniku. Provalili su i u sinagogu, s namjerom da ukradu tore i druge dragocjenosti, ali ih nisu nali jer su na vrijeme sklonjene. Bombardiranjem Korčule otetili su dvorac Bakarić i gradsku vijećnicu iz XVI. st. Na Lokrumu su otetili Benediktanski samostan, na Boninovu dvorac Skočibuha, dok su u Gruu otetili ljetnikovac i kapelu Sorkočović. U Stonu su otetili crkvu Sv. Mihajla iz XI. st., u Sustjepanu crkvu Sv. Stjepana, Franjevački samostan kod Stona. Opljačkali su ljetnikovac Gučetić u Trstenomu i mnogo čega drugoga. 169 Za počinjene ratne zločine njemačke vojske na području Dubrovnika vojno-sudski organi NOVJ proglasili su vie njemačkih generala i drugih časnika ratnim zločincima. Među prvima je general major SS postrojbi August Schmidthuber, zapovjednik 7. SS divizije Prinz Eugen koja je počinila velike zločine oko Dubrovnika i na Peljecu. Zatim su tu general major Fritz Neidhaldt, zapovjednik legionarske 369. Vraje divizije, okrivljen za zločine oko Dubrovnika, u Dubrovačkom primorju i na Peljecu (predali su ga Amerikanci, suđeno mu je u Beogradu, gdje je i pogubljen); general major Joseph Kubler, zapovjednik 118. lovačke divizije, okrivljen za zvjerstva počinjena na Peljecu, Korčuli i Hvaru (Amerikanci su ga predali Jugoslaviji, suđen je i ubijen 1947.); pukovnik Guenther Tribukeit, zapovjednik 750. pukovnije 118. lovačke divizije, okrivljen za zločine počinjene na Peljecu, Korčuli i Hvaru (uhićen je i pogubljen u Beogradu); pukovnik August Zollner, ef GESTAPO-a u Dubrovniku, okrivljen za uhićenja, progonstvo, slanje u logore smrti i ubojstva velikog broja Dubrovčana; potpukovnik Rabi, ef tajne policije u Dubrovniku, okrivljen za ubojstva velikog broja Dubrovčana (5. studenoga uhitio je i gradonačelnika dr. Iva Karlovića radi verca ećerom, ali ga je iz zatvora izvukao ustaki veliki upan dr. Ante Buć.) Zbog tolikih zločina i drugoga zla to su počinili pripadnici Wehrmachta u Dubrovniku i na njegovu irem području, Nijemci su ostali u krajnje negativnu sjećanju Hrvatima, idovima i Srbima. Zločine su (da sumiramo) pravili u Dubrovniku i na čitavom dubrovačkom području, u Dubrovačkom primorju, Korčuli, Peljecu, Mljetu... Treba, tko zna po koji put, podsjetiti da njemački okupator takva i tolika zla nije radio sam, nego uz pomoć, potporu i suučenitvo usta- a i vlasti NDH, od velikog upana dr. Ante Buća pa dalje. Postrojbe NDH i hrvatski legionari iz Vraje divizije pravili su zločine zajedno s Nijemcima. Sve su to znale vlasti u Zagrebu, redovito su informirane od orunika, domobranstva i tajnih pijuna. Međutim nisam naiao na nijedan dokument iz kojeg bi se vidjelo da je u to vrijeme iz Zagreba itko intervenirao kod njemačkog Generaliteta da se ne prave takvi zločini nad Hrvatima i drugim građanima u NDH. 167 Isto 168 AJ, dos. br , str AJ, dos. br , str ; Dubrovnik u NOB-i..., str.795/796; Korčula u radničkom pokretu..., str

117 Naprotiv, postoji velika dokumentacija iz koje se moe pouzdano zaključiti da je ustaka vlast u Zagrebu sa svim tim bila suglasna, čak je i poticala njemačke časnike i generale da prave zločine, potpuno jednako nad svima, bili oni Hrvati, idovi ili Srbi. To je Dubrovnik, kolijevka hrvatske kulturne batine, snano osjetio. Ba su zato, uz ostalo, pripadnici Wehrmachta bili takvi i toliki zločinci, a da ih nitko od legalne vlasti NDH u tomu nije sprečavao. 170 Nikad ranije u povijesti njemačka vojska nije bila u Dubrovniku (isključimoli razdolje Austrije), a kad su kao okupatori doli u Drugom svjetskom ratu ostali su zapamćeni u najgorem svjetlu. To će se dugo pamtiti i spominjati, jer svaki se zločin dugo pamti, bez obzira na različite vjetrove koji puu. Poprsje Miće Marinovića u Sreseru 170 Iz Glavnog ustakog stoera u Zagrebu upućena je zapovijed da se s njemačkim postrojbama angaira jedan odred Ustake vojnice iz Ljubukog i Vrgorca i uputi na Peljeac radi zajedničkog djelovanja protiv odmetnika, tj. Peljekog partizanskog odreda. (AVII, k. 111, reg. br. 17/15-2) 117

118 10. ČETNIČKI ZLOČINI Četnici i njihove vojne postrojbe nisu često dolazili iz Hercegovine na dubrovačko područje. S talijanskom vojskom, nekad i sami, upadali su u Konavle, Oraac i Slano. Dosta su pljačkali i ruili imovinu Dubrovčana. Na brdu Slivnica kod Trebinja nalazio se četnički stoer. Postojao je tzv. Dubrovački četnički odred kojim je zapovijedao kapetan Too Perović, odvjetnik iz Trebinja. Često je dolazio u Dubrovnik kod Talijana i Nijemaca, a to su znale ustae i vlasti NDH. Usporedno s njim tim je odredom zapovijedao i kapetan Ivo Svilokos, odvjetnik iz Dubrovnika. Kasnije su ustrojili Dubrovačku četničku brigadu pod zapovjednitvom Iva Svilokosa. S Talijanima su imali sporazum, kao i s ustaama, o zajedničkoj borbi protiv partizana i antifaističkog pokreta u Dubrovniku. Dosta su bili opasni oni četnici koji su stalno boravili u Gradu, koji su slobodno ivjeli i djelovali pod zatitom Talijana, kasnije Nijemaca i vlasti NDH. Oni su ugroavali ivot Dubrovčana, progonili antifaiste i rodoljube, vrili atentate. Tako je u prosincu sin pravoslavnog popa i četnika Boka Mitrovića pokuao atentatom ubiti sarajevskog nadbiskupa dr. Ivana arića, kada je bio u svom dvoru u Dubrovniku javio je iz Dubrovnika u Zagreb ustaki pijun. 118 Duan Grakalić, učitelj u Pločicama, ubijen od četnika 1943.

119 Svetozar Demirdić, član SKOJ-a od Ubijen je od četnika 16.IX Prikazat ćemo neka karakteristična četnička zlodjela to ih je registrirala Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina. Grupa četnika je 24. studenoga opljačkala potu u Malom Zatonu. U siječnju grupa hercegovačkih četnika u tri navrata je pljačkala seljake u Petrovu Selu. Nakon toga četnici iz Poljica upali su u selo Gromaču kod Oraca, opet radi pljačke. U listopadu u selu Osojniku opljačkali su stoku 16 seljaka. Ponovno su 19. srpnja upali u Petrovo Selo, uhitili i namjeravali zaklati Katu Svičarević, ali su ih seljaci otjerali. U svibnju grupa od 10 četnika, zajedno s osam njemačkih vojnika i hrvatskih legionara, dolo je u selo Đurinići (Konavle) te iz 14 kuća opljačkali sve vrijednosti. 171 Najveći zločin to su ga počinili četnici nad Dubrovčanima bio je onaj kada su od 16. do 18. rujna na putu u blizini sela Slivnice kod Trebinja uhitili 9 mladih Dubrovčana koji su bili krenuli u partizane. Nakon zvjerskog mučenja bacili su ih 19. rujna u jamu Kremen dol. Bili su to: Vojislav Bambaek, slastičar iz Dubrovnika; Svetozar Demirdić, postolar iz Dubrovnika; Vjekoslav Ivančić, radnik iz Splita koji je ivio u Dubrovniku; Ivica Kresić, učitelj iz Cavtata; Nikola Napica, đak Pomorske akademije u Dubrovniku; Ivica Rupčić, tipograf iz Dubrovnika; Frano Tomić, brijač iz Dubrovnika; Pasko Vidak, radnik s Grude i Sveto aknić, soboslikar iz Dubrovnika AJ, dos. o četničkim zlodjelima, br , str ; AVII, k. 271, reg. br. 22/ Dubrovnik u NOB-i..., str. 204, i

120 U dokumentaciji se također spominje da su četnici ubili ili predali Talijanima i sljedeće Dubrovčane: Miu Simonija, studenta iz Dubrovnika (ubijen od četnika na brdu Krvavice); Duana Grakalića, učitelja iz Pule (ilegalno radio u Konavlima, zaklan od četnika na Zupcima u srpnju 1943); Iva Keleza iz Maranovića na Mljetu (uhićen od četnika i predan Mie Simoni, član SKOJ-a i KPJ; ubijen je od četnika na brdu Krvavice 2.VII Jozo Paković partizansku zakletvu je poloio 21. prosinca Koncem ustae ga hapse i sprovode u Dubrovnik. Pomoću ilegalaca bjei iz zatvora te s Baldom Mekiićem i Miom Simonijem odlazi u hercegovačke partizane. U srpnju u Donjoj Vrbi kod Trebinja, nakon zvjerskog mučenja, četnici su ga s M. Simonijem i jo jednim drugom bacili u jamu Golubnjak. Talijanima, logora u Italiji, drugi put uhićen od Nijemaca u Rijeci i strijeljan u Trstu) i Joza Pakovića, teaka iz Kune (zarobljen od četnika i nakon mučenja u Donjoj Vrbi kod Trebinja 18. lipnja bačen u jamu Golubnjak. 173 U Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje četničkih zločina navedeno je da su četnici ubili 18 i ranili 1 Dubrovčanina, a da su u kotaru Dubrovnik ubili 5 i ranili 2 civila. Međutim pronaao sam podatke za 13 od četnika ubijenih Dubrovčana, pa su moguća nesuglasja. Četnika nije bilo niti su dolazili na Korčulu i Mljet, a nije ih bilo ni na Peljecu. 173 Isto, str. 993, 999, 1005 i

121 11. ZBIRNI PODACI O RATNIM ZLOČINIMA TALIJANA, NIJEMACA, USTAA I ČETNIKA NA IREM DUBROVAČKOME PODRUČJU U RAZDOBLJU RATNI ZLOČINI VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE Na području grada Dubrovnika a) Broj rtava lienih ivota...13 b) Ranjeni ili povreda tijela...39 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode Ukupno d) Materijalne tete u dinarima zgrade: uniteno 1, otećeno 212 gradskih i 18 seoskih kuća, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci, i ostalo tete na stoci: tete na itaricama i drugim kulturama tete na poljoprivrednom alatu tete na vozilima tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete u papirima od vrijednosti tete u imovinskim pravima tete na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini Ukupno dinara Na području kotara Dubrovnik (Konavle, Primorje, Mljet, Peljeac) a) Broj rtava lienih ivota...57 b) Ranjenih ili povreda tijela c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode Ukupno d) Materijalne tete u dinarima zgrade: uniteno 252, otećeno 610, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostalo tete na umama

122 122 tete na stoci tete na itaricama i drugim kulturama tete na poljoprivrednom alatu tete na vozlima tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete u papirima od vrijednosti tete u imovinskim pravima tete na ostaloj pokretnog i nepokr. imovini Ukupno dinara Na području kotara Korčula a) Broj rtava lienih ivota b) Ranjenih ili povreda tijela...32 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode Ukupno d) Materijalne tete u dinarima zgrade: 129 uniteno, a otećenih 325, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostalo tete na stoci tete na itaricama i drugim kulturama dinara tete na poljoprivrednim alatima tete na vozilima tete na pokućstvu i namjetaju tete u raznoj robi tete u gotovu novcu tete u papirima od vrijednosti tete u imovinskim pravima tete na ostaloj pokretnoj i nepok. imovini Ukupno dinara Ukupni ratni zločini Talijana u gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula a) Broj rtava lienih ivota b) Broj ranjenih ili povrede tijela c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobde Ukupno d) Materijalne tete u dinarima zgrade: unitene 382 kuće, otećeno 1 165, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostalo tete na umama tete na stoci tete na itaricama i drugim kulturama

123 tete na poljoprivrednim alatima...l tete na vozilima tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete u papirima od vrijednosti tete na imovinskim pravima tete na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini Ukupno dinara RATNI ZLOČINI NJEMAČKE VOJSKE WEHRMACHTA Na području grada Dubrovnika a) Broj rtava lienih ivota...23 b) Ranjenih i povreda tijela...37 c) Uhićeni, zatvarani lieni slobode Ukupno d) Materijalne tete u dinarima zgrade otećenih 548, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostalo tete na itaricama i drugim kulturama tete na stoci tete na poljoprivrednim alatima tete na vozilima...7l tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete na papirima od vrijednosti tete na imovinskim pravima tete na pokretnoj i nepok. imovini Ukupno dinara Na području kotara Dubrovnik a) Broj rtava lienih ivota b) Ranjenih ili povreda tijela c) Uhićeni, zatvoreni, lieni slobode Ukupno d) Materijalna teta u dinarima zgrade unitenih 219, otećenih 894, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostalo tete na itaricama i drugim kulturama tete na stoci tete na poljoprivrednim alatima tete na vozilima

124 124 tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete na papirima od vrijednosti tete na imovinskim pravima tete na ostaloj pokretnoj i nepok.imovini Ukupno dinara Na području kotara Korčula a) Broj osoba lienih ivota...96 b) Ranjenih ili povreda tijela...34 c) Uhićeni, zatvoreni, lieni slobode Ukupno d) Materijalne tete u dinarima zgrade uniteno 917, otećeno 1 722, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostalo tete na itaricama i drugim kulturama tete na stoci tete na poljoprivrednim alatima tete na vozilima tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete na papirima od vrijednosti tete na imovisnkim pravima tete na ostaloj pokretnoj i nepokr. imovini Ukupno dinara Ukupni ratni zločini Nijemaca u gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula a) Broj rtava lienih ivota b) Ranjenih ili povreda tijela c) Uhićeni,zatvarani,lieni slobode Ukupno d) Materijalne tete zgrade uniteno 1 136, otećeno 3 164, tete dinara tete na zemljitu voćnjaci i ostaalo tete na itaricama i drugim kulturama tete na stoci tete na poljoprivrednim alatima tete na vozilima tete na pokućstvu i namjetaju tete na raznoj robi tete u gotovu novcu tete na papirima od vrijednosti tete na imovinskim pravima tete na ostaloj pokret. i nepokret. imovini Ukupno dinara

125 11.3. RATNI ZLOČINI USTAA I VLASTI NDH (BEZ MATERIJALNIH TETA JER NISU UTVRĐIVANE) Na području grada Dubrovnika a) Broj rtava lienih ivota...87 b) Ranjeni ili povreda tijela...22 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode Ukupno Na području kotara Dubrovnik a) Broj rtava lienih ivota...32 b) Ranjeni ili povreda tijela...34 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode...56 Ukupno Na području kotara Korčula a) Broj rtava lienih ivota...9 b) Ranjeni ili povreda tijela... l c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode... l Ukupno Ukupni ratni zločini ustaa i vlasti NDH a) Broj rtava lienih ivota b) Ranjeni ili povreda tijela...57 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode Ukupno RATNI ZLOČINI ČETNIKA (BEZ MATERIJALNIH TETA JER NISU UTVRĐIVANE) Na području grada Dubrovnika a) Broj rtava lienih ivota...18 b) Ranjenih ili povreda tijela... l c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode...0 Ukupno Na području kotara Dubrovnik a) Broj rtava lienih ivota...5 b) Ranjenih ili povreda tijela...2 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode... l Ukupno

126 Ukupni ratni zločini četnika a) Broj rtava lienih ivota...23 b) Ranjeno ili povreda tijela...3 c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode... l Ukupno SUMARIJ 174 Ukupan broj ratnih zločina koje su počinili okupatori i njihovi pomagači ustae i četnici u gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula iznosio je kako slijedi: 1. Talijanski okupator: ubijeno 183 ranjeno 180 zatvoreno Njemački okupator: Ustae: Četnici: 23 3 l Ukupno Promatrajući izdvojeno grad Dubrovnik, kotar Dubrovnik i kotar Korčula, stanje je sljedeće: 1. Grad Dubrovnik: ubijeno 141 ranjeno 99 zatvoreno Kotar Dubrovnik: Kotar Korčula: Zaključak. Od Talijana, Nijemaca, ustaa i četnika u gradu i kotaru Dubrovniku i kotaru Korčuli ubijene su 633 civilne osobe, ranjeno ih je 413, a uhićeno, zatvoreno ili internirano Zločin je dakle izvren nad osoba.to je bila bilanca vladavine NDH, talijanske i njemačke okupacije i prisustva četnika u ovom dijelu june Dalmacije. 174 Sumarij je sačinjen na osnovi podataka Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatorâ i njihovih pomagača za Okrug Dubrovnik, a nalaze se u AJ i HDA. * Kako bi se sagledali ukupni razmjeri zločina, potrebno je sumirati i materijalne tete na područjima koje analiziramo. Prikazane tete bile su ogromne, a svakako su bile i znatno veće, ukoliko bi se pribrojile i one koje su počinili ustae i četnici, a koje Dravna komisija za utvrdjivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nije utvrdila. Sumarij o materijalnim tetama sadri sljedeće: 1. Materijalne tete počinjena na stambenim objektima a) Talijani su unitili 382 kuće, otetili 1 165, ukupno b) Nijemci su unitili kuća otetili 3 164, ukupno c) Uniteno je 1 518, a otećeno kuća, ukupno Od toga je u Dubrovniku uniteno i otećeno 779 stambenih objekata, u kotaru Dubrovnik 1 975, a u kotaru Korčula stambena objekta, to je ukupno stambenih objekata. Kad se to preračuna u dinarsku vrijednost (prema stanju 1945.), tad proizlazi da su Talijani počinili tetu na stambenim objektima u vrijednosti od dinara, a Nijemci u vrijednosti od dinara, to iznosi ukupno dinara.

127 2. Ostale materijalne tete koje su počinili Talijani i Nijemci a) Talijani su počinili materijalne tete na voćnjacima, umama, poljoprivrednim kulturama, stoci, poljoprivrednim alatima, motornim vozilima, pokućstvu i namjetaju, na raznoj robi, u gotovu novcu, vrijednosnim papirima, imovinskim pravima i na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini u iznosu od dinara. b) Nijemci su na istim materijalnim dobrima počinili tete u iznosu od dinara. c) Ukupne materijalne tete počinjene u Dubrovniku i njegovu irem području, uključujući i kotar Korčula, tijekom Drugoga svjetskog rata (ne računajući ustake i četničke za koje nema podataka), iznosile su dinara (prema stanju krajem godine.) Ako bi se to preračunalo u američke dolare (prema tečaju krajem godine kad je ovaj rukopis dovren) iznosilo bi to $ (Pismo s proračunom S. H. od u arhivi autora). 175 Spomenik palim borcima NOR-a otoka Mljeta (Neznatno je otećen nakon 1990.) 175 Napomena urednika: Autor je bio vrlo neprecizan i nedosljedan u prikazivanju sumarnih brojčanih podataka, to mi je znatno otealo posao, odnosno morao sam ga sâm obaviti jer sam primijetio da prikazani sumarni podaci nisu točni. Autor je naprimjer naveo da su ukupne materijalne tete prouzrokovane talijanskim zločinima iznosile dinara, a one počinjene od strane Nijemaca dinara, to bi zbrojeno iznosilo ukupno dinar. Na kraju u zbirnim podacima navodi da su ukupne materijalne tete od strane talijanskog okupatora iznosile , a one od strane njemačkog okupatora , pa to zbraja i navodi novi (opet krivi) podatak o ukupnim materijalnim tetama od dinara. Odmah zatim vraća se na ranije utvrđeni podatak od dinara i pretvara ga u dolarsku vrijednost prema tečaju dolara od 24. XII i tako dolazi do podatka o ukupnim materijalnim tetama u iznosu od $ ,00. Čitava jedna zavrzlama s kojom sam se dobrano namučio. Na temelju navedenih podataka o pojedinačnim tetama razvidno je da su ukupne materijalne tete počinjene od talijanskog okupatora iznosile dinara, a one počinjene od strane njemačkog okupatora , ukupno dakle dinara. Dakle stvarni podatak o visini ukupnih materijalnih teta, izraeno u dinarima, grekom autora uvećan je za 16,6%. Prema tome trebalo je za isti postotak umanjiti i od strane autora navedenu dolarsku vrijednost počinjenih ukupnih materijalnih teta (umjesto navedenih $ prikazati stvarno stanje od $ ). 127

128 12. OSTALE RTVE I STRADAVANJA NARODA OD FAISTA Kako je već rečeno, u ovoj prvoj knjizi prikazani su samo podaci o faističkim zločinima koje je prikupila i obradila Okruna dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača u Okrugu Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu. Ti podaci nisu potpuni, uz ostalo, zato to su nastali na kraju i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Savez antifaističkih boraca NOR-a i druge udruge i institucije nastavile su istraivanje o jo nepoznatim rtvama. Najveći je pomak učinjen nakon 80-ih godina prolog stoljeća, kad je u Dubrovniku od 6. do 8. prosinca odran Znanstveni skup o Dubrovniku i njegovu okruju u Drugom svjetskom ratu ( ). Građa pripremljena i predstavljena na tome skupu objavljena je u zborniku Dubrovnik u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revluciji u izdanju Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, Osim popisa rtava faizma, veliki je doprinos zbornika u tomu to se u njemu nalaze i poimenični podaci za 554 poginula borca i rukovodioca NOV Hrvatske, odnosno NOVJ, a koje ponavljamo i na kraju ove prve knjige. Znanstvenu vrijednost iz povijesne domene predstavlja i knjiga Korčula u Narodnooslobodilačkom ratu koja je nastala kao zbornik radova s istoimenog znanstvenog skupa odrana u Korčuli od 14. do 15. travnja godine. U toj knjizi nalaze se zbirni podaci o učeću građana Korčule u NOR-u, popis poginulih boraca NOR-a i drugih građana otoka Korčule tijekom NOB-e godine. 176 U ovoj knjizi se ne govori o broju učesnika NOR-a, koji prema jednim podacima za Dubrovnik iznosi , a za Korčulu ili ukupno iz Dubrovnika i njegova ireg područja. Nije bilo moguće prikazati barem pribline podatke o izbjeglicama s dubrovačkog područja, o onim nesretnim ljudima koji su morali bjeati pred faističkim zločinima. Njih je svakako bilo najvie u vremenu nakon kapitulacije Italije krajem godine, kad je veliki broj građana, naročito staraca, ena i djece morao krenuti u izbjeglitvo, najčeće preko Visa i Lastova u junu Italiju. Najvie ih se nalo na Sinaju u izbjegličkom logoru u El Shattu. Tamo ih je jedan broj umro od raznih bolesti, a jedan broj pod raznim okolnostima poginuo u progonstvu. Među njima je bilo najvie Hrvata, neto Srba, idova i drugih. Gledajući u cijelosti, svi su bili rtve faističkog terora; svi su bili stradalnici u faističkm orgijanjima. Trebalo bi o svima njima poneto kazati, ali zasad nema dostupnih podataka. Riječ je o desecima tisuća rtava faizma iz Dubrovnika i njegova ireg područja. * Prema navedenom Sumariju koji je sačinjen na temelju podataka Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina u Okrugu Dubrovnik iz godine, a koji, kako rekosmo, sigurno nisu potpuni, Talijani, Nijemci, ustae i četnici ubili su ukupno 633 civila, od toga u Dubrovniku 141, 176 Vidi str Dubrovnik u NOB-i..., str Korčula u radničkom pokretu..., str

129 u kotaru Dubrovnik 274 i na Korčuli 218 osoba. Njima treba pribrojiti 413 ranjenih i uhićenih, zatvorenih, interniranih u koncetracjske logore. Zločin je dakle, da se prisjetimo, izvren nad civila iz grada i kotara Dubrovnik i kotara Korčula. Ogromne su to rtve koje je podnio narod Dubrovnika i njegova ireg područja u Drugom svjetskom ratu. Među stradalima je bilo oko 85% Hrvata, a ostali su bili Srbi, pa idovi i pripadnici ostalih narodnosti. Gledajući na vjeru, najvie je zločina izvreno nad rimokatolicima, zatim nad pravoslavcima i idovima. rtve su, kako rekosmo, bile isključivo civili, rijetko koji zarobljeni partizan, a prema dobnoj i spolnoj strukturi stradalo je najvie staraca, ena i djece ba onih koje u ratu tite enevske i haake konvencije. I kraći pogled na prikazane nacifaističke zločine nad civilima duboko potresa, a posebno kad se izdvoji lepeza zločina na kojoj prevladavaju oni oblici koje nisu provodili ni Huni koje spominje Churchill, pa ni Turci u dubrovačkom zaleđu od 14. do 18. stoljeća. Tako neto nije poznato u povijesti hrvatskoga naroda u Dalmaciji, a napose u povijesti Dubrovnika. Ustaki pokolj, nad 13 većinom Srba, na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona koji se dogodio 1. srpnja godine; razapinjanje na kri trojice Dubrovčana uz rijeku Lavu u Bosni u srpnju godine; zločini Talijana i Nijemaca u Dubrovniku, Dubrovačkom primorju, Konavlima, Peljecu, Mljetu i Korčuli; četnički pokolj nad devetoricom mladih Dubrovčana koji su 19. rujna godine bačeni u jamu blizu Slivnice, i mnogi ostali zločini o kojima smo ranije kazivali, nezamislivi su zdravu ljudskom razumu na polovici XX. stoljeća. Rasna mrnja prema idovima (s onoliko zločinstva), kao i zločini prema Srbima, komunistima, antifaistima i rodoljubima; njihovo masovno likvidiranje po ustakim, talijanskim i njemačkim koncentracijskim logorima i drugim kazamatima; u tvrđavi Lovrjenac, Kazbeku, Karmenu, Labirint-baru i u drugim zatvorskim ćelijama u Dubrovniku; logori na Prevlaci, Mamuli i u Janjini... sve to nije zabiljeeno u povijesti Dubrovnika i Republike Hrvatske. Ustae su masovno ubijali Srbe samo zato to su Srbi, a sa eljom i namjerom da od njih treba očistiti dravu NDH, a mnoge Hrvate samo zato to su bili nepodobni, to su ustali protiv tuđinca koji je doao na njhova stoljetna ognjita; samo zato to su antifaisti i to nisu pristali da budu ustaki zločinci, nego su ustali protiv zločina i zločinačkog sustava. Talijani su masovno ubijali Hrvate u Dalmaciji zato to se nisu htjeli odreći svog hrvatskog bića i talijanizirati se, i to su ustali protiv politike Rima i njegova faističkog sustava. Talijani su iz dna due mrzili dalmatinske Hrvate koji su se odupirali pripojenju Dalmacije Kraljevini Italiji. Nijemci su masovno ubijali idove temeljem zastraujuće rasne nacističke ideologije, to su radije odlazili u partizane negoli u ustae i četnike. Četnici su, gdje god im se pruila prilika, ubijali Hrvate, idove, pa i svoje sunarodnjake, samo zato jer su bili antifaisti. I tako u nedogled. Svi su oni imali tobonjeg razloga, a u sutini su se nali svi zajedno protiv svakoga tko je stajao na putu nacifaističkoj ideologiji i politici, a to su bili brojni domoljubi antifaisti. Ne moe se u prikazivanju ratnih strahota ne spomenuti gnusni zločin izvren nad dubrovačkim idovima. Od njih 87 koji su do travnja ivjeli u Dubrovniku, 4 su poginula kao partizani, dok ih je 27 proglaeno rtvama faizma, a to su: Salamon Baruh, Moa Tolentino, Rafael Tolentino, Josip (Josef) Berner, Alfred Mandolfo, Angelo Valezin, Ignac Horovic, Samuel Puretz, Boris Dubelier, Herman Laszlo, David Finci, Josef Mandl, Salamon Huertz, Isidor Wollach, Josef Spitzer, Herman Reiss, Josef Neumann, Jakov Klein, ari Tolentino, Reni Tolentino, Simha Tolentino, Janka Mandl, Laura Steintz, Ada Klein, Lena Fuchs i So a Suranyi Bernard Stulli, idovi u Dubrovniku, Zagreb, 1959., str

130 str Poprsje Nikole Bojanovića Kadije sastavni je dio spomenika u gradskom parku u Jablanici. I jo neto. Kad se dublje uđe u sutinu sadraja faističkih zločina, vidi se, uz ostalo, kako su nemilosrdno ubijani neduni civili dubrovačkog područja. Mora se prihvatiti Churchillovo stajalite iznijeto u Londonu u srpnju 1944., kad je kazao: (...) Svi oni koji su umijeani u zločin, a mogu pasti u nae ruke, uključujući i ljude koji su samo sluali zapovijedi pri izvrenju zločina, treba da budu osuđeni na smrt. Treba javno objaviti da će svaki koji je upleten u zločin biti progonjen i osuđen na smrt. 180 U vezi s kanjavanjem suvremenih ratnih zločinaca početkom siječnja godine u Splitu je, kako je pisao Feral Tribune, jedan od uglednih hrvatskih političara iz HSLS-a Goran Granić, uz ostalo, rekao i ovo: (...) Svaki čin koji je po de niciji ratni zločin mora biti osuđen, a da se ni u jednom trenutku ne uđe u raspravu u ime koje i kakve ideje, i u kojoj i kakvoj odori je zločin počinjen. Iako je ovo izrečeno pola stoljeća nakon zavretka Drugoga svjetskog rata, to se potpuno podudara s onim to su u Moskvi iskazala velika trojica, i o čemu je govorio Winston Churchill, jer drugačije se ne moe ni zakjučivati, bez obzira kad se zločin dogodio. (O tomu, dakle o kanjavanju ratnih zločinaca u Dubrovniku bit će uskoro govora u drugoj knjizi o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu ( ) Vidi: Winston Churchill, The Second World War, London, 1964., Volume V (prijevod), str. 282/283 i Volume VI (prijevod), 181 Iz HDA u Zagrebu, susretljivoću gosp. Mata Rupića, dobio sam spisak ratnih zločinaca, koji je u Arhiv dostavljen od strane vojnih sudova, to je prikupila Okruna komisija za utvrđivanje ratnih zločina iz Dubrovnika (spis br. 227/46 od 18. lipnja 1945.), a koji je bio dostavljen Divizijskom sudu u Splitu. Taj spisak nije potpun, zato sam koristio iri spisak svih osuđenika, dakle i onih kojima je suđeno u Dubrovniku, od strane vojnih sudova. Pronaao sam ga u Vojnom arhivu Vrhovnog vojnog suda u Sarajevu godine u kasarni Viktor Bubanj, a sada se nalazi u Arhivu Vrhovnog vojnog suda Vojske Srbije i Crne Gore u Beogradu. Treba, kao i za ostalu sudsku dokumentaciju, specijalno odobrenje da bi ga se moglo koristiti.

131 GLAVA IV. OSLOBOĐENJE DUBROVNIKA 18. LISTOPADA 1944.

132 STANJE U DUBROVNIKU PRED OSLOBOĐENJE OBOSTRANI PLANOVI I RASPORED VOJNIH SNAGA Pred početak oslobođenja Dalmacije u rujna stanje u Dubrovniku i na njegovu području bilo je krajnje zamreno. Nijemci su ga zajedno s vojskom NDH i četnicima Drae Mihailovića (jedinstven slučaj u čitavoj Hrvatskoj) bili jako utvrdili i za njegovu obranu koncentrirali veliku vojnu silu. Na drugoj pak strani Titova partizanska vojska nastojala ga je među prvima osloboditi. Problem Dubrovnika bio je tim sloeniji jer su antihitlerovski saveznici svoje snage stacionirane u Italiji namjeravali iskrcati u rejonu Dubrovnika i tu se povezati s četnicima Drae Mihailovića. Vjerovali su da će tako zadati snaan udarac NOP-u u okupiranoj Jugoslaviji i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i uključiti ga u sastav Velike Srbije. Za te je paklene planove saznao maral Josip Broz Tito dok se s Vrhovnim tabom i drugim rukovodećim organima nove Jugoslavije nalazio na Visu, s kojega je 18./19. rujna preko Rumunjske otiao u Moskvu. Tita je na Visu, a i kasnije, jako zaokupljao problem oslobođenja Dubrovnika i june Dalmacije. Znao je da će se njemačka balkanska grupacija, s dijelom snaga iz Grčke i Albanije, povlačiti preko Boke kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. U tome ih je nastojao spriječiti i prisiliti na povlačenje preko istočne Bosne, kroz njene planine i teke prometnice; tu ih tući i postepeno unitavati. Dubrovnik je Titu trebao i radi osiguranja morskih prometnica i kopnene suradnje sa snagama u Bosni i Srbiji jer su se primjerice upravo preko Dubrovnika NOVJ i POJ u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji mogli najlake snabdijevati. Zato se zalagao da se glavna ofenziva grupacijâ Osmog dalmatinskog korpusa (26. divizija s 1., 11. i 12. dalmatinskom i 3. prekomorskom brigadom, 1. tenkovskom brigadom i Artiljerijskom grupom) s oko boraca s Visa usmjeri na oslobađanje srednjedalmatinskih i junodalmatinskih otoka, a zatim da krene prema Dubrovniku i oslobodi ga. S tim se međutim nije slagao Glavni tab NOV Hrvatske i tab Osmoga korpusa. Oni su smatrali da se Vika operativna grupacija treba prebaciti u rejon Splita i ibenika i krenuti preko Knina prema Zagrebu. Prije polaska za Moskvu Tito je na Visu upriličio povijesno značajan sastanak sa zapovjednicima i članovima Vrhovnog taba. Na dnevnom redu je bilo oslobađanje Dubrovnika. Tom prilikom izdao je zapovijed da se najprije razrade planovi za oslobođenje Dubrovnika i june Dalmacije, izloivi pritom sve vojne i političke sastavnice takve orijentacije. Naređeno je da 26. dalmatinska divizija nakon oslobođenja srednjedalmatinskih i junodalmatinskih otoka zajedno s 29. hercegovačkom divizijom oslobodi Dubrovnik. To međutim nije ilo tako lako. Tito je, kako je već navedeno, otiao u Moskvu, odakle se vratio početkom listopada i saznao da Dubrovnik jo nije oslobođen. Čuvi za to, 8. listopada poslao je Rankovića i Jovanovića na Vis i zapovjedio da se 26. dalmatinska divizija uputi prema Dubrovniku, da joj se pri operaciji oslobađanja pridrui 29. hercegovačka divizija, da se u istom cilju prema Dubrovniku uputi najmanje polovica 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona, te da se angairaju zračne snage 1. i 2. eskadrile s Visa i june Italije.

133 Tijekom rujna godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, oltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Peljeca, a u borbama za Ston angairana je samo 1. i 11. dalmatinska brigada, koje su se neto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunale s 369. legionarskom divizijom kod Vukova klanca. tab 29. hercegovačke divizije je 15. listopada izdao zapovijed za oslobađanje Dubrovnika. Gledano s dananje povijesne distance, moe se zaključiti da je vrhovni komandant Tito bio u pravu kad je traio bre oslobađanje Dubrovnika. Prema Dubrovniku je iz pravca Konavala krenula 2. dalmatinska proleterska brigada sastava Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom području djelovali su Dubrovački patrizanski odred i Konavoski partizanski odred, zatim jedinice Zapovjednitva mjesta (Dubrovnika) i drugi manji borbeni sustavi. U rejonu Dubrovnika bilo je stacionirano oko njemačkih vojnika i vojske NDH, i to: 369. puk 369. legionarske (hrvatske) divizije, 9. posadna brigada vojske NDH (zapovjednik pukovnik Stjepan Zuech), postrojbe 9. ustake brigade, sustavi topnitva, mornaričko pjeatvo, dijelovi 1. divizije torpednih čamaca itd. U Dubrovniku i oko njega nalazila su se dva topnička puka, uglavnom dalekometne artiljerije postavljene od Molunta po Konavlima i oko Dubrovnika te na otocima ispred Grada. Sa svim tim njemačkim i ustako-domobranskim snagama zapovijedao je njemački pukovnik Krammer, a zapovjednik 369. njemačkog pjeačkog legionarskog puka pukovnik Ficher nalazio se u Metkoviću uz zapovjednika 369. legionarske divizije. Nijemci su u Dubrovniku i oko njega stacionirali toliko brojne snage jer su i oni imali informaciju da će u rejonu Dubrovnika doći do povezivanja četnika Drae Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke vojske iz june Italije. Zato borba za Dubrovnik nosi obiljeje krupnih vojno-političkih sadraja kao rijetko koja bitka vođena u NOR-u uopće. Krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maral Tito svojom vojničkom i političkom lucidnoću i upornoću u ostvarivanju zamiljena plana oslobaađanja Dubrovnika NAMJERE ČETNIKA I IZBJEGLIČKE VLADE U LONDONU VEZANE UZ DUBROVNIK Tvrdnju prema kojoj bi Dubrovnik za Hrvatsku bio izgubljen da nije bilo Titovih partizana koji su ga pravovremeno oslobodili, temeljimo i dokazujemo sljedećim tijekom povijesnih događanja: Namjera četnika Drae Mihailovića da se na području Dubrovnika poveu s jedinicama zapadnih saveznika aktualizirana je u proljeće i ljeto 1944., kad je četnički major Vojislav Lukačević kao izaslanik Drae Mihailovića 20. oujka boravio u Londonu na vjenčanju kralja Petra II. Karađorđevića s princezom Aleksandrom, kćerkom grčkog kralja Aleksandra. Na svadbi je bio odjenut u odoru kraljeva ađutanta, s činom majora, a doputovao je preko Kaira u pratnji britanskog pukovnika Bailey-a koji je bio u tabu Drae Mihailovića. Lukačević je u Londonu dobio upute da se vrati u Hercegovinu i povede akciju za oslobađanje Dubrovnika. Kad se vratio u tab Drae Mihailovića, počeo mu je okretati leđa i s potpukovnikom Bačevićem (sve ratni zločinci zbog krvavih zločina nad Hrvatima i antifaistima u Hercegovini) sačinio je plan za oslobađanje, zapravo osvajanje, Dubrovnika. Pridruio im se i major Ostojić, zapovjednik četničkog korpusa u Sandaku. Prema uputama iz Londona pokrenuli su četnike iz Srbije, Sandaka i Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je započela početkom rujna godine. Prema Dubrovniku je krenulo oko četnika. Nakon sastanaka u Rudom i u Kalinoviku Lukačević je s četnicima krenuo prema Nevesinjskom polju, Stocu i Ljubinju, a zatim prema Trebinju i pribliio se Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju o predstojećem iskrcavanju 133

134 britanskih i američkih trupa u rejonu Dubrovnika, a kruile su i informacije o iskrcavanju jugoslovenske vojske izvan otadbine, pod zapovjednitvom generala Petra ivkovića, na području Boke kotorske. Lukačević je usmjeravao akciju prema junoj Hercegovini i morskoj obali na sektor Trebinje Cavtat Dubrovnik. Sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna napao je postrojbe 369. njemačke legionarske divizije na eljezničkim stanicama Poljice, Diklići, Jasenica, Hum i Uskoplje. Tvrdio je kako je zarobio 350 Nijemaca, jedan tenk i jednu bateriju, dok je bojnik Zvonimir porčić, zapovjednik upnog orunitva u Dubrovniku, 27. rujna zapisao da su imali samo jednog mrtvog i tri ranjena. Ovo je bila jedina borba četničkih postrojba s Nijemaca u godini. Nijemci su ih odbacili prema Trebinju, a poraeni Lukačević zatraio je pomoć od partizana. Tito je odbio taj zahtjev, a tab 29. hercegovačke NOU divizije Lukačeviću je odgovorio: S izdajnicima nećemo pregovarati. Nakon toga Lukačevićeve četničke postrojbe krenule su u bijeg preko Popova polja, gdje su najvećim dijelom poraene od 2. dalmatinske PNOU brigade i 29. hercegovačke divizije. Tek kada su NOVJ i POJ oslobodili Dubrovnik, Tito je odobrio iskrcavanje dijela britanskog 211. topničkog diviziona i komandosa iz Floyd force-a. Britanske su snage stigle do Bileće, gdje im se Lukačević predao, ali su ga morali predati partizanima. (Suđeno mu je za ratne zločine i pogubljen je u Beogradu u kolovozu godine.) Tako je zavrena kombinatorika četnika i britanskih snaga oko Dubrovnika. Teak udarac Lukačevićevim četnicima zadao je 2. i 5. bataljon 2. dalmatinske PNOU brigade pod zapovjednitvom načelnika taba brigade majora Bruna Vuletića (rodom iz okolice Sinja) kod sela Poljica u Popovu polju. Borba se vodila 4. i 5. listopada godine. Četnici su bili brzo razbijeni, pa su, u panici i bijegu prema Ljubinju, jurnuli preko mosta na Trebinjici. Kako je među njima bilo dosta civila ena, staraca i djece Vuletić je zapovjedio obustavu napada i propustio civile da krenu prema Ljubinju, ali se malo koja četnička postrojba izvukla preko rijeke Trebinjice. Ovim su Lukačevićevi četnici doivjeli potpun poraz. Time su propale i njihove nakane da Dubrovnik priključe Velikoj Srbiji. Ostaci četnika su se razbjeali neki su krenuli prema Kalinoviku i istočnoj Bosni, ali su pri bijegu potpuno potučeni od postrojba 29. hercegovačke NOU divizije. Tako je, konačno, nestalo četnika s dubrovačkog područja. Kako je ranije kazivano, oni su ondje bili legalno prisutni od 1941, kad su ih, uz suglasnost vlasti NDH, bili doveli Talijani. Dubrovčani su odahnuli. Nestali su četnici s dubrovačkih ulica; nije vie bilo njihova slavlja, orgijanja i krvoločnih pjesama po dubrovačkim hotelima i gostionicama. Nije vie bilo ni Dubrovačke četničke čete ni Dubrovačkog četničkog korpusa svih su ih natjerali u paničan bijeg i porazili dalmatinski i hercegovački partizani. Englezi su se također povukli iz Dubrovnika, pod svojim okriljem spaavajući neke četničke ratne zločince. (O tome će biti vie riječi u drugoj knjizi.) Od strane Titovih partizana izveden potpuni poraz četnika, pa time i četnitva u Dubrovniku, Cavtatu i okolici, imao je velike povijesne domete presudne za noviju povijest Dubrovnika, njegova ireg područja i Hrvatske u cjelini. Pri tomu je naročito vano uočiti četiri sljedeće bitne činjenice: 1. Poraz četnika i četnitva u Dubrovniku imao je značajna utjecaja na dalji tijek NOR-a. Bio je to presudan faktor za Titovu Jugoslaviju (naročto za Hrvatsku) jer su se ba tu, u Dubrovniku, trebale spojiti najreakcionarnije snage Zapada s kolaboracionistima, s izdajnicima s četnicima Drae Mihailovića predvođenih dinastijom Karađorđevića iz Londona. Oni su činili sve da osujete narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji i ostvarenje njegovih vojnih i političkih ciljeva. 134 Tako se nije događalo na drugim područjima okupirane Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije.

135 2. Oslobađanjem Dubroivnika Titovi partizani su potpuno unitili ideju o Velikoj Srbiji. Zasluga je Titovih partizana upravo u tome to su donijeli slobodu hrvatskom Dubrovniku i njegovoj okolici, najprije u sastavu Narodne Republike Hrvatske, a potom u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske, a u okviru FNRJ, kasnije SFRJ, to je otvorilo put dananjoj neovisnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, a to je zapisano i u Izvorinim osnovama njezina Ustava. Kad su u nedavnoj prolosti, na početku posljednjeg desetljeća prolog stoljeća i tisućljeća, ponovno oivjeli faističko-četnički, miloevićevski, velikosrpski apetiti prema Dubrovniku i njegovoj okolici te ideje su obnovljene, ali su tijekom Domovinskog rata i stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske poraeni, upravo na tradiciji odlučujućeg obračuna partizana s četnicima godine. Tako je antifaistički čin oslobođenja Dubrovnika 18. listopada poistovjećen i upotpunjen činom njegove obrane od srbočetničkog agresora godine; dakle u vrijeme kad su neki novi četnici krenuli u ponovni osvajački pohod na Dubrovnik. Na djelu i s jednakim ciljem kao i četnici Drae Mihailovića tijekom Drugoga svjetskog rata. 3. Zdravu razumu nemoguće je spoznati da je Vlada NDH Ante Pavelića godine taj dio Lijepe nae predala faističkoj Italiji. Taj zločinački čin protiv dubrovačkog (i ostalog dalmatinskog) naroda ne moe se (o)pravdati izgovorom da ustake vlasti nisu znale da će svo vrijeme okupacije Dubrovnik dobrim dijelom drati četnici Drae Mihailovića. Da su ustake vlasti sve to dobro znale, potvrđuju izvjetaji dvojice ustakih pijuna koji su uto vrijeme ilegalno radili u Dubrovniku, i skoro svakog dana javljali UNS-i u Zagreb o neshvatljivom stanju u gradu, gdje harače četnički krvoloci, slobodno dolaze četnički vojvode Trifunović, Jevđević i drugi, tu sastanče i mjesecima borave u dubrovačkim hotelima. (...) Ustaki su pijuni javili UNS-i u Zagreb i to da se pročetnički orijentirani dubrovački gradonačelnik dr. Ivo Karlović, koji je prije Drugoga svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih dela Kraljevine Jugoslavije i nosio srpske i četničke oznake na svom automobilu, slobodno kretao po četničkoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori. (...) Sve su dakle ustake vlasti u Zagrebu znale, ali nisu nita poduzele da se iz Dubrovnika istjeraju krvnici hrvatskoga naroda četnici Drae Mihailovića, te da se uhiti i kazni takav gradonačelnik. On je (o tome vie u drugoj knjizi) uhićen tek od partizana i među prvima suđen te, kao dokazani ratni zločinac, pogubljen na Daksi u listopadu godine. Ni druge institucije niti osobe koje su bile na vlasti u Dubrovniku od do 18. listopada nisu na bilo koji način ustale protiv četnika u Dubrovniku. Naprotiv, neki su s njima surađivali, i pored toga to su dobro znali koliko je Dubrovčana i drugih Hrvata stradalo od četnika Drae Mihailovića. Na pitanje zato je to tako bilo? odgovor je jednostavan: prema izdaji svoga naroda, prema ciljevima, zvjerstvima i zločinima, ustae i vlasti ustake NDH mogle su, zapravo, dati ruku četnicima, i pored toga to su zbog međusobne etničke mrnje bili zakleti, smrtni neprijatelji. Tu su nepremostivu etničku mrnju (naizgled) bili prevladali u slučaju Dubrovnika. Prikazao se viim i značajnijim cilj izdajničkog sluenja okupatoru i zajednička borba protiv narodnooslobodilačke vojske Titovih partizana. 4. Nije slučajno da se u doba Miloevićeve vladavine, ali i nakon nje, naročito putem sredstva javnog informiranja u Srbiji, na sav glas isticalo kako je Dubrovnik uvek bio srpski. Tako se godine pravdao pokrenuti ratni pohod na dubrovačko područje, jer da su u Drugom svjetskom ratu u Dubrovniku bili četnici i drali taj grad koji je pripadao Drai Mihailoviću, makar su s četnicima u gradu boravili i ustae i domobrani, a s njima četnicima je surađivala i cjelokupna ustaka vlast Dubrovnika. * 135

136 Poznata je suradnja vojske i vlasti NDH s četnicima Drae Mihailovića. Bili su pod istim gospodarom talijanskim i njemačkim okupatorima. Zna se da je Ante Pavelić na kraju rata odobrio srpskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim četnicima da mogu slobodno prolaziti preko teritorija NDH, kad su bjeali prema Austriji i Italiji, kuda su odstupali i kninski četnici ratnog zločinca popa Momčila Đujića. Međutim pravi je izuzetak to to se događalo u Dubrovniku, tj. da vojska i vlast NDH zajedno s četnicima ondje godinama zajedno borave, surađuju, vesele se mukama i ubijanju antifaista u jednom hrvatskom gradu. Kako rekosmo, u pisanijama koje su se odnosile na srpsko svojatanje Dubrovnika, prednjačila su beogradska sredstva javnog informiranja, od sredine osamdesetih godina prolog stoljeća pa sve do dananjih dana. Uporite nalaze u suludoj tvrdnji: Dubrovnik je srpski, mi smo ga drali u Drugom svetskom ratu. Tako su početkom devedesetih godina prolog stoljeća pisali i srpski povjesničari i akademici u publikaciji koju je godinama izdavala Srpska akademija nauka i umentosti (SANU). Nita se bitnoga nije promijenilo ni nakon odlaska Slobodana Miloevića u Den Haag. Moda će se netko zapitati je li to moguće? Međutim povijesna je istina da su ustae u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Dubrovniku i okolici imale svoga najvećeg saveznika i suradnika upravo u četnicima Drae Mihailovića, i to u tolikom obimu kolaboracije kakva se ne moe nigdje susresti. Za povijest Dubrovnika, i hrvatsku povijest općenito, te se činjenice ne mogu i ne smiju zaobići i zaboraviti. Kolikogod nekima te istine bile neugodne i bolne, narodu treba reći da su vlasti NDH, Pavelić i njegove ustae, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zapravo, predali Dubrovnik četnicima Drae Mihailovića, a da su ih i jedne i druge, i okupatore zajedno s njima, do nogu porazili Titovi partizani; da su ih otjerali i ostvarili slobodu u hrvatskom Dubrovniku OPERACIJE ZA OSLOBAĐANJE DUBROVNIKA KRITIČKI OSVRT Borbe za konačno oslobođenje Dubrovnika počele su na osnovi Titove zapovijedi od 8. listopada godine. 182 Operacijom je zapovijedao tab 29. hercegovačke divizije (10., 11., 12. i 13. brigada), a podčinjene su joj bile snage 2. dalmatinske proleterske brigade Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa te Dubrovački partizanski odred i Konavoski partizanski odred iz Grupe junodalmatinskih otočnih odreda 8. dalmatinskog korpusa. Na Mljetu se nalazio V. pomorsko-obalni sektor, a zapadno od Osojnika jedinice Komande mjesta Dubrovnik i političko rukovodstvo Dubrovnika i dubrovačkog okruja. Ukupno su partizanske snage brojile oko boraca i zapovjednog kadra. tab 29. hercegovačke divizije sačinio je Operativni plan oslobođenja Dubrovnika u kojemu je bilo izraeno teite djelovanja od Trebinja preko Ivanice i Brgata, upravo na pravcu gdje su se nalazile glavne njemačke snage iz 369. puka 369. legionarske divizije. Na ovakav plan operacije oslobađanja Dubrovnika mogu se staviti dva prigovora. 1. Nije bilo operativnog opravdanja da se udarom od Trebinja napadnu glavne njemačke snage, tj. svakako je trebalo izbjeći vrstu udara čelo na čelo, tim prije jer su bile mnogo izglednije mogućnosti udara na bokove njemačko-ustake grupacije. Jedna jača grupacija trebala se koncentrirati zapadno od Dubrovnika prema Slanomu i Zatonu, a druga istočno od Dubrovnika (Konavle s Cavtatom), te izvan utvrđenih poloaja odmah neprijateljske snage staviti u okruenje i unitenje. Da se tako postupilo, Nijemci i ustae se ne bi imali kuda povući, a preko mora su im bili mali izgledi jer je na Mljetu bila ota ratnih brodova V. 182 iru elaboraciju borbi za oslobođenje Dubrovnika dao sam u knjizi Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str

137 POS-a, a u blizini su bili i saveznički ratni brodovi. Konačno, izvlačenje Nijemaca preko mora nije niti bilo ostvarivo jer su već bili slobodni Mljet, Lastovo i Peljeac, a prometnicu u smjeru Stona, Neuma i Vukova klanca kontrolirale su i drale 1. i 11. dalmatinska brigada 26. divizije. U toj varijanti Nijemce bi se tuklo u pokretu, na dosta dugačku putu od Dubrovnika prema Stonu. Izvlačenje na sjever nije dolazilo u obzir jer je oko Trebinja bio slobodni teritorij, a svako uvlačenje u planinske masive sjeverno od Dubrovnika također, iz istih razloga, za njemačko zapovjednitvo nije bilo prihvatljivo. No operacija oslobađanja Dubrovnika i okolice izvedena je kako je planirano, pa je tako prokockana jedna izrazito pogodna operativna ansa da se okupatorsko-izdajnička vojska u potpunosti dotuče. 2. Stiče se dojam da je tab 29. hercegovačke divizije nepotrebno poslao svoje glavne snage od Trebinja prema Ivanici, Brgatu i Dubrovniku. Postoji podatak da tab 29. hercegovačke divizije nije obavijestio dalmatinske postrojbe, koje su se po Titovoj zapovijedi imale uključiti u borbu, o planu i namjerama za oslobađanje Dubrovnika. 183 Operativni su uvjeti obavezno zahtijevali primjenu zajedničkog bočnog udara s glavninom snaga, a na čelu ostaviti samo manje snage za vezivanje protivničke grupacije utvrđene na Drijenu, Ivanici i Brgatu. 183 AVII, k. 1134, reg. br Jedinice 2. dalmatinske brigade u oslobođenom Dubrovniku. Odnos snaga od partizana naprama njemačko-ustakih vojnika pruao je mogućnosti za bolji manevar i nanoenje odlučujućeg poraza njemačko-ustakoj grupaciji. U svakom slučaju teite manevra snaga 29. divizije trebalo je biti zapadno od Dubrovnika na sektoru Slano Zaton, gdje se nalazio 2. i 5. bataljon 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred jer se, realno promatrajući, ba tamo moralo očekivati izvlačenje njemačko-ustakih snaga iz Dubrovnika. U toj situaciji Nijemci i ustae morali bi napustiti Ivanicu i Brgat i ranije krenuti prema Zatonu, Slanomu, Stonu i Metkoviću jer su, čim su partizani zauzeli Hvar, Brač, oltu, Korčulu i Peljeac, imali zapovijed da se ne brane krajnje uporno i da napuste jadransku obalu i otoke. Međutim zapadno od 137

138 Dubrovnika nalazila se manja grupacija 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred koji nisu mogli zaustaviti Nijemce u povlačenju iz Dubrovnika. Očekivalo se e kasnije angairanje 13. hercegovačke brigade, ojačane jednim bataljonom 12. hercegovačke brigade, du Popova polja prema Metkoviću i veće sadejstvo s 1. i 11. dalmatinskom brigadom 26. dalmatinske divizije prema Stonu, Otrikovcu i Vukovu klancu. E kasniji učinak bio bi se ostvario da su bile objedinjene snage 2. dalmatinske i 13. hercegovačke brigade, pa da su se svom silinom obruile na prometnicu Dubrovnik Zaton Slano. Tada bi se teko koja njemačko-ustaka postrojba uspjela probiti iz Dubrovnika. Istočno od Dubrovnika, u Konavlima, se nala glavnina 2. dalmatinske brigade (1., 3. i 4. bataljon) i Konavoski partizanski odred. Oni su također bili preslabi da bre oslobode Konavle, Cavtat i upu dubrovačku, pa da preko Dupca s istočne strane uđu u Dubrovnik. Partizanske jedinice jo nisu bile osposobljene za vođenje frontalne borbe koju su im Nijemci bili nametnuli, pa je dubrovačka operacija predugo trajala i nije ostvarila unitenje dubrovačke njemačko-ustake grupacije. Oko Ivanice i Brgata vodila se borba od 16. do zaključno 18. listopada, a time se potroilo dosta vremena i trpjelo borbene gubitke. Nijemci su znali da će 29. hercegovačka divizija s glavninom snaga krenuti od Trebinja preko Ivanice na Dubrovnik pa su poloaje jako utvrdili i branili brojnim topnitvom. Isto se dogodilo i glavnini 2. dalmatinske brigade koja je Konavle oslobodila 15. listopada, a Cavtat dva dana kasnije, 17. listopada, dok je Dubac zauzet tek 18. listopada. Istina, ova je dalmatinska grupacija prva ula u Dubrovnik 18. listopada, ali se to realno moglo dogoditi znatno ranije da su bili bolje organizirani i taktički vođeni, pa samim tim i jači. Osvrt na djelovanje zapadne grupacije (2. i 5. bataljona 2. dalmatinkse brigade i Dubrovački partizanski odred) upućuje nato da je i ta grupacija bila preslaba da bi uspjeno obavila zadatak koji joj je bio namijenjen. Utroili su dosta vremena dok su oslobodili Orahov Do (tri su dana trajale borbe za ovo mjesto), a tek 17. listopada izbili su na cestu Dubrovnik Zaton Slano, kad se glavnina njemačko-ustakih snaga već izvlačila iz Dubrovnika. (Jo nije razjanjeno kako je Nijemcima uspjelo da iz Dubrovnika morem izvuku vojnika u Slano.) Nakon oslobođenja Dubrovnika 18. listopada postrojbe 10. i 12. brigade 29. hercegovačke divizije trebale su odmah krenuti u gonjenje odstupajuće njemačko-ustake dubrovačke grupacije, ali je tek 20. listopada tab 29. hercegovačke divizije zapovjedio 12. brigadi da krene u potjeru za bjeećim neprijateljem. Tek poslije bitke na Vukovu klancu 23. listopada u borbenu djelovanju spojile su se 12. hercegovačka brigada i 1. i 11. dalmatinska brigada 26. divizije. Bitka za Vukov klanac i poraz koji je tu doivjela njemačka 369. divizija, prema svim povijesnim dokumentima, isključivo je djelo 1. i 11. dalmatinske brigade. (Pojava 13. hercegovačke brigade u Popovu polju imala je, istina, posredni odraz na ishod bitke na Vukovu klancu.) Zbog svega iznijetog, i pored povoljne operativne situacije i stanja na dubrovačkom frontu, njemačko-ustaka dubrovačka grupacija nije unitena. Glavnina se izvukla i kasnije pojavila kod Mostara i irokog Brijega, gdje se početkom veljače sukobila s divizijama 8. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije. U borbama za Dubrovnik ubijeno je i zarobljeno 350 neprijateljskih vojnika, od čega je samo 2. dalmatinska brigada zarobila 280 domobrana. Nema podataka o gubicima 29. hercegovačke divizije, spominje se samo da su 10. i 12. hercegovačka brigada imale u borbama za Drijem, Ivanicu i Brgat 66 poginulih i ranjenih. Taj se podatak mora uzeti s oprezom jer su, s obzirom na estinu borbi koje je ta brigada vodila, gubici morali biti veći. 184 Prema zapovijedi Vrhovnog taba NOV i POJ Dubrovnik je nakon oslobođenja doao pod operativnu nadlenost 8. dalmatinskog korpusa. Crnogorski 2. korpus upućen je prema Boki kotorskoj i Mostaru, ali istočno od rijeke Neretve. Promatrajući pripadnost dalmatinskih, hercegovačkih i 184 Nikola Anić, navedeni prilog iz zbornika Dubrovnik u NOB-i, str

139 crnogorskih divizija ili korpusa NOVJ, zamjećuje se arolikost jedinica koje su sudjelovale u operaciji oslobađanja Dubrovnika. Takvo stanje postepeno se smanjivalo jer je većina jedinica stala naputati Grad. Dubrovnik je, kako rekosmo, u operativnom pogledu bio u nadlenosti 8. dalmatinskog korpusa, ali je, kao i ranije, sa svojim područjem bio podređen rukovodstvu NOP-a Dalmacije, a u nj su pristigli Okruni NOO, Okruni komitet KPH i SKOJ-a i druge antifaističke organizacije. tab 8 korpusa početkom prosinca za novog zapovjednika Grada imenovao je majora Bogdana Pecotića. U Dubrovniku je djelovao i tab V. POS-a, kao i komanda Dubrovačkog vojnog područja sa sudbenim organima koji su imali zadatak kanjavati ratne zločince koji su bili zarobljeni ili su na druge načine uhićeni i suđeni. (O tome će biti vie riječi u drugoj knjizi.) POSLJEDNJI ZLOČINI WEHRMACHTA I VOJSKE NDH U DUBROVNIKU I OKOLICI Iz povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima dobro je poznato da sve dok i posljednji njemački vojnik, hrvatski legionar, ustaa, četnik, GESTAPO itd. nije istjeran, nisu prestajali zločini nad antifaistima uglavnom civilima svugdje pa tako i u Dubrovniku. Zločini su proizlazili iz zapovijedi njemačke Vrhovne komande, a vaile su za čitav Wehrmacht čiji dijelovi su se nalazili u okupiranim zemljama: Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, Poljskoj, Francuskoj i drugdje, a te zapovijedi su traile da se prilikom povlačenja ili naputanja neke teritorije iza sebe ostavi pusto, spaljena zemlja. Tako je moralo biti i u Dubrovniku, tako se dogodilo u Makarskoj, Splitu, Zadru, Rijeci i drugim dalmatinskim i hrvatskim gradovima. Poznato je ruenje Varave i drugih gradova po okupiranim europskim zemljama. Učinci, opseg i dimenzije ruenja, zavisili su od stupnja sprečavanja tih paklenih nakana njemačke okupatorske vojske i drugih kvislinkih postrojba. Taj zavrni zločin proizlazio je iz nacifaističke ideologije Njemačke i drugih faističkih drava, pa su njime bili zatrovani pripadnici vojske Wehrmachta i izdajničkih vojski. Iza njih ostavljan je samo zločin, i nita drugo. Jednom riječju ostavljana je pusto. Tako neto je bilo namijenjeno i Dubrovniku. Svi prilazi Gradu bili su minirani. Najznačajniji objekti u Gradu i u luci Gru, kao i mnogi oko Grada, bili su pripremljeni za ruenje. Za to je postojao vrlo precizan plan kojega je sačinio tab Grupe armija F i tab 2. oklopne armije generala Lothara Rendulica. Inspekciju učinjenog je u svim dalmatinskim gradovima, pa i u Dubrovniku, izvr- io njemački general Bancig, zapovjednik ininjerije Grupe armija F, koji je ba za to bio odgovoran. U Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima spomenuti general bio je u travnju godine. Paklena namjera okupatora da uniti sve to je vrijedno u starom Dubrovniku i u drugim hrvatskim jadranskim gradovima bila je pripremljena do stupnja da ruenje moe početi kadgod zatreba. Da se dakle i Dubrovnik pretvori u hrpu ruevina. U tome su njemačkom okupatoru pomagale, i s njim surađivale, ustako-domobranske postrojbe. Dubrovnik su trebale zajednički sruiti okupatorska njemačka vojska te vojska i vlast NDH koja se nikad nije usprotivila njemačkim zločinačkim nakanama, kao ni oni koji su četiri godine bili na čelu raznih institucija, civilnih i drugih slubi, koji su sluili okupatoru i njegovim pomagačima kvislinzima ustaama i četnicima. Dok se vodila bitka za Ivanicu, vabe unitavaju tunele i eljezničku prugu Ivanica Dubrovnik, zapisano je u Ratnom dnevniku 12. hercegovačke brigade. Ipak, konkretno u Dubrovniku, zahvaljujući djelovanju aktivista NOP-a, gradskog stanovnitva i partizanskih boraca koji su se nezaustavljivo pribliavali, Nijemci i ustae bili su onemogućeni u ruenju vanijih objekata, kao to su luka Gru, električna centrala, glavna pota i drugi. Prema kazivanju domobranskog pukovnika Stjepana Zuecha, biveg zapovjednika 9. posadne brigade NDH, masovnije ruenje objekata u gradu spriječio je u zadnjem trenutku njemački o cir Majer koji je nakon oslobođenja ostao ivjeti u Dubrovniku Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str

140 Tako su spriječene paklene namjere neprijatelja da porui kulturnu batinu Dubrovnika i druge značajne objekte. Ovaj put su Titovi partizani sačuvali Dubrovnik da ne strada gore negoli u potresu godine. Zajedno s partizanima Grad su sačuvali i njegovi najvredniji itelji antifaisti. Podaci o zločinima nad Dubrovčanima koje su posljednjih dana okupacije u Dubrovniku i okolici učinili vojnici njemačke 369. (hrvatske) legionarske divizije i NDH, prikazani su u prethodnom poglavlju. Ovdje ističem da su nacifaisti njemački okupatori, ustae, hrvatski legionari i GESTAPO pri kraju svoga boravka u Dubrovniku i na dubrovačkome području bivali sve bjesniji, i da u zločinima nisu birali sredstva. Pokazujući tako svoje pravo lice, zločinci su, da se prisjetimo, u Oljemu u Dubrovačkom primorju polili benzinom i zapalili zgradu osnovne kole; u Čajkovici su topnitvom tukli po civilima; u Dubrovniku su zapalili hotel Viktoriju; na području Rijeke dubrovačke palili su i dinamitom unitavali brodove, sruili tunel, u zrak digli elektranu i vodovod; u Cavtatu su zapalili Račićev ljetnikovac Daleko bi nas odvelo nabrajanje svih zlodjela i zločina njemačkih nacista i njihovih sljedbenika i suradnika. U svom izvjeću Stoer 6. oruničke pukovnije NDH u Mostaru navodi da je takav postupak kod dubrovačkog puka izazvao paniku i veliko nezadovoljstvo. (...) 186 Tko zna to bi se bilo jo dogodilo da su nacisti imali vie vremena za ruilačko orgijanje, da Titovi partizani nisu, ipak, na vrijeme oslobodili dubrovačko područje i sam Grad i tako ga spasili od paklenih nakana zločinaca. Gdje su pak stradanja i rtve nevinih civila u Dubrovniku, u kojemu nije bilo borbi, pa ni vojske, zločini to su ih počinili vojnici NDH, legionari, Nijemci i zločinački GESTAPO? Iz dubrovačkih zatvora izveli su deset Dubrovčana i zvjerski ih pobili na Kovačevu brijegu kod Slanoga; u Oracu su ubili učiteljicu Mariju utić... Prema dostupnoj povijesnoj građi posljednji gnusni zločin počinili su ustae, legionari i Nijemci, kada su bjeeći iz Dubrovnika sobom odveli poznatoga dubrovačkog ugostitelja Josipa Spitzera kojemu su na putu između Komolca i umeta odsjekli glavu i bacili ga u jarak pored ceste, a zatim ga zatrpali kamenjem. Svaki dalji komentar o spomenutim zločinima je suvian i nepotreban. Zločini govore dovoljno sami za sebe, pa neka čitatelji zaključe tko su i kakvi su bili oni koji su Dubrovnikom i okolicom vladali do 18. listopada godine. Naalost, u novije vrijeme se nevine rtve zločina, stradalnici zločinačkog terora okupatora i njihovih domaćih pomagača, zaboravljaju, zatire im se trag. O njima se ne govori, a kao rtve i stradalnici predstavljaju se njihovi ubice zločinci. Eto, takva su bila stradanja mnogih Dubrovčana, a takav je i sadanji odnos nekih pojedinaca i drutvenih skupina prema tim stradanjima, nacifaističkim zločinima i zločincima. (O tome će, da podsjetim, uz vie detalja biti riječi u drugoj knjizi.) STANJE U DUBROVNIKU U DANIMA NAKON OSLOBOĐENJA Stanje u Dubrovniku u danima nakon oslobođenja od nacifaističkog okupatora i njegovih pomagača bilo je slično stanju u drugim okupiranim gradovima Dalmacije, Hrvatske kao i u drugim okupiranim europskim zemljama. Karakterizira ga slom i potpuni debakl nacifaizma, vojske okupatora i njihovih pomagača. Na oslobođenim područjima uspostavljana je antifaistička vlast, slavila se velika pobjeda i ponovno svanuće slobode koju su ostvarile članice i snage antifaističke koalicije. Po nijansama različito, ali sutinski isto slavi se pobjeda i sloboda, izlaz iz najmračnijeg doba koje poznaje čovječanstvo, iz doba nacifaističke vladavine. Jednako se događalo i u oslobođenom Parizu, i u Varavi, i u Zagrebu, i u Splitu, i u ostalim od nacifa- ista okupiranim pa oslobođenim gradovima kao to se događalo i u Dubrovniku. Najprije se odvijao bijeg krvlju umrljanih zločinaca. Pribliavanjem osloboditelja iz svih gradova okupiranih od faista okupatorska vojska i njen zločinački vladajući sustav bjeali su 186 AVII, k. 149, reg. br. 37/

141 187 Hrvatsko slovo, Zagreb, 11. veljače 2005., repriziralo je ono to je zapisano u knjizi Crveni teror u Dubrovniku, listopad 1945., Dubrovnik, Miting u oslobođenom Dubrovniku glavom bez obzira. Najtei ratni zločinci i njihovi pomagači, čija savjest je bila umrljana krvlju nevinih rtava, nosili su sobom prokletstvo zločina. S njima, često i pod prisilom, bjeali su oni koji su bili politički zavedeni. Dio nacifaističkih zločinaca, kao i onih njima sličnih, ali manje eksponiranih, jedno vrijeme ostaju i prikrivaju se, da bi postupno izlazili iz svojih rupa i nastavljali prljavu rabotu kakvu su, na razne načine i s različitim intenzitetom, provodili ili podravali i tijekom nacifaističke vladavine okupatora i njegovih kvislinga. Prema raspoloivoj dokumentaciji utvrdio sam da su i iz Dubrovnika, prije njegova oslobođenja, pobjegli najgori talijanski, njemački, ustaki i četnički ratni zločinci. Speci čnost Dubrovnika bila je u tomu to su iz njega prije oslobođenja pobjegli i četnici, neki brodovima iz Cavtata u Italiju, a neki su se prikrili i kasnije stavili pod zatitu pristigle britanske vojske. S namjerom zatite četnika bilo se u Dubrovniku pojavilo nekoliko britanskih obavjetajaca, članova SOE iz Kaira koji su stigli preko Visa. Oni su se krajnje negativno odnosili prema NOP-u i NOVJ, izvjetavajući da partizani izgledaju odvratno. Neki su stigli do Bileće kako bi spasili četničkog zapovjednika Lukačevića, svoga poznanika iz Kaira, prije negoli je otiao na vjenčanje kralja Petra u London. Međutim, kako je ranije isticano, Lukačevića su morali predati partizanima, pa je pogubljen u Beogradu. 187 Karakteristično je za Dubrovnik da su ondje bile četiri vojske talijanska, njemačka, ustakodomobranska i četnici Drae Mihailovića, a prema tome i četiri faističke vladavine: okupatorska talijanska i njemačka te kvislinka ustako-domobranska i četnička. Uvijek su bili sloni, pa i prilikom oslobađanja Dubrovnika. Ostali su sloni i u bijegu, kad se na prilazima Dubrovniku, na vratima od Grada, pojavila narodnooslobodilačka Titova vojska, članica antifaističke koalicije. Podaci kazuju da je nastao pravi komar među dojučeranjim saveznicima u zločinu; svaki je traio izlaz za sebe, u elji da se spasi od zasluene kazne, da ga ne dohvati ruka pravde. 141

142 Poseban je i dosta izraen bio dubrovački izuzetak koji se ogledao u tome da su najreakcionarnije faističke snage, po direktivama iz Zagreba i Londona, organizirale vojne sustave, u narodu poznate kao kripari ili kamiari. Za to se pobrinula ustaka vlast i londonska dinastija Karađorđevića, a neposredno su sve pripremili faisti u Dubrovniku i okolici, koji su radi toga nakon oslobođenja i ostali na dubrovačkome području. Bilo ih je iz svih profesija i konfesija. Odabrali su Konavoska brda i odmah započeli tobonji partizanski rat protiv nove demokratske vlasti i antifaističkog bića u Dubrovniku i okolici. Počeli su s diverzijama, sabotaama i atentatima usmjerenim protiv konsolidiranja nove narodne vlasti, protiv časnika oslobodilačke armije i ostalih antifaista. Tako su u Konavoskim brdima dominirale ustae, opet zajedno s dubrovačkim i hercegovačkim četnicima, slično kao u okolici Knina, na Papuku i Velebitu. To je međutim bilo kratka daha, tek neko vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata. Uzalud su dobivali pomoć, najvie morskim putem iz Italije, jer su ih do likvidirali pripadnici KNOJ-a i drugih postrojbi Titove vojske. Tek se tada situacija smirila, a narod je odahnuo bez njihova zuluma i potpuno se posvetio radu i djelovanju u slobodi. Posebno treba istaknuti veselje naroda zbog pobjede i ostvarene slobode, ali odmah potom i suočavanje s posljedicama rata.velika većina Dubrovčana veselila se pobjedi i oslobođenju. Na mitingu slobode u Čilipima naprimjer bilo se okupilo vie od učesnika. Veliki broj građana pozdravio je ulazak u Grad dalmatinskih i hercegovačkih Titovih boraca osloboditelja. Veselju nije bilo kraja jer na dubrovačkim se ulicama vie nisu epurili talijanski faistički krvnici koji su činili sve da Dubrovnik postane Ragusa. Nije vie bilo ni GESTAPO-a i bahatih Nijemaca, nije bilo krvavih crnokouljaa, ustaa niti bradatih i neurednih četnika, čiji je opasač uvijek krasio krvavi bode. Nije vie bilo ni coprifuoga, ni policijskog sata, ni utih Davidovih zvijezda koje su idovi, kao poniavajuću oznaku, morali nositi na grudima ili rukavu... Mladost Dubrovnika mogla se zabavljati i veseliti, bez bojazni da ih iza ugla vrebaju ustae, kako bi ih uhiti i poslali na Istočni front kao roblje suludih osvajačkih ambicija velikog Trećeg Reicha. Oslobođeni Dubrovnik su, kao i ostale ranije okupirane gradove Europe, mučili brojni problemi. Grad je bio u poprilično ruevnom stanju. Odmah u travnju bombama iz zraka tukli su ga talijanski zrakoplovi, a glavnog vinovnika toga zračnog napada, generala Pafundia, u Kneevu dvoru dočekali su dubrovački uglednici i čestitali mu na pobjedi. Ruili su Dubrovnik i posljednji ostaci propale vojske Wehrmachta i vojske NDH, hrvatski legionari u Hitlerovoj slubi i četnici, a bombama su ga častili i anglo-američki zrakoplovi. Najtee traume uslijedile su prvih dana nakon oslobođenja, kad je utvrđeno da u Gradu nedostaje na stotine stanovnika, nevinih civila. Nestali su ponajvie zaslugom svojih bivih prijatelja i susjeda Hrvata i okupatorskog tuđinaca. Mnogi se nisu nikad vratili iz koncentracijskih logora smrti s Prevlake, Mamule, iz Italije, Njemačke, Austrije, Bosne i Hrvatske... Ukupan broj nevinih rtava bio je prevelik na tisuće itelja Dubrovnika, Korčule, Peljeca, Mljeta, Dubrovačkog primorja, upe dubrovačke i Konavala. Ta potresna slika ratne stvarnosti guila je osjećaje, razum i samu bit ivota. Svakom onom tko se vratio u svoj Grad, a nije naao oca, majku, sestru, brata ili dragog prijatelja, preteko je bilo u srcu i dui. Taj teki teret mučio je mnoge koji su postali beskućnici, bez krova nad glavom, bez ičega, jer su sve opljačkali tuđinci ili pak susjedi ustae ili četnici. Takvo je stanje, izazvalo masovni revolt. Traena je kazna za počinitelje zločina, za sve zločince, manje ili veće, i za njihove suradnike. Bilo je i pojava osobne osvete, to i nije bilo iznenađujuće, makar neprihvatljivo. No povijesna saznanja kazuju da takvo stanje nije bila speci čnost Dubrovnika. Jednako je bilo u Splitu, Zagrebu, Varavi, Pragu ili Parizu. Iz takve revoltne postosloboditeljske situacije samo su u Francuskoj građani, bez suda i pravde, ubili oko suradnika njemačkih nacista te članova i suradnika kvislinke tvorevine marala Petaina. Toga je bilo i u Varavi, Pragu, u Belgiji, Holandiji i na mnogim drugim mjestima na kojima se godinama bila obruila surovost nacifaističkog zločina. Za počinjene zločine uslijedila je kazna. Zapravo, zločin je proizveo kaznu. U 142

143 Dubrovniku su odmah počeli djelovati sudski organi u Stoeru Junodalmatinskog ili Dubrovačkog područja i u Stoeru V. POS-a, tj. narodni sudovi u Gradu, kotaru i okrugu dubrovačkom. Najveći broj, i to najgorih, ratnih zločinaca, naalost, nije dospio u ruke pravde. Zatitu su im pruile čak i drave koje su potpisale Moskovsku, Teheransku, Jaltsku i Postdamsku deklaraciju, prema kojima se svi počinitelji faističkih zločina imaju vratiti tamo gdje su zlodjela počinili. Ubrzo je dolo do raspada antifaističke koalicije i pojave blokova, a to je prouzrokovalo novu tunu sliku, tj. da ba glavni sudionici antifaističke koalicije na Zapadu uzimaju u zatitu počinitelje zločina, pa i one iz Dubrovnika. Smjetaju ih na sigurna i udobna mjesta, daleko od mjesta gdje su zločine počinili (slučaj Rojnice jedan je od mnogih). Također niti jedan talijanski general ili vii časnik, čije su faističke trupe u crno zavijale Lastovo, Korčulu, Mljet, Peljeac, Dubrovnik i mnoga druga mjesta, nije uhićen u Italiji i predan da mu sudi narod Dubrovnika i njegova okruja. Od antifaističkih saveznika dobivana su samo prazna obećanja. Tako, naalost, u novije vrijeme Hrvatsku i Dubrovnik posjećuju neki ivući ratni zločinci, slobodno se kreću i nitko im ne smeta. Međutim Dubrovnik ne moe i neće zaboraviti golgotu koju je proivio u Drugom svjetskom ratu. Čim je oslobođen, u Dubrovnik su doli organi nove narodne vlasti i drugih antifaističkih organizacija. Nije im bilo lako, trebalo se organizirati, obnoviti porueno, nahraniti izgladnjeli narod i zatititi ga od kripara kamiara. Bilo je i mnogo drugih svakodnevnih problema, a uz sve to kućama, sa ili bez svih ukućana, s krovom ili bez njega, opljačkanim ili sačuvanim, vraćale su se izbjeglice, prognanici i ratnici s fronta. Veselje i tuga svuda uokolo, ali ivot u slobodi mora ići naprijed. Novi organi vlasti su sastavljani od istaknutih antifaista, starih boraca, komunista i ostalih (najvie iz redova HSS-a), javnih radnika..., svih onih koji su u Grad doli i ostali po zadatku ili je tako htio prst sudbine. Odravani su prvi izbori, birani su organi vlasti. Izbori koji tijekom rata, od do 18. listopada 1944., nikada nisu odravani, u vremenu kada narod nije birao niti ga je itko za ita pitao, nego su zakone nametali najgori izdajnici i ubojice. Počele su i vjerske svečanosti i obredi kako je bilo do okupacije Dubrovnika u travnju godine. Posljednja svečanost Blagdana Sv.Vlaha bila je 3. veljače 1941., a svečanu je misu predvodio tadanji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Poslije toga se taj Blagdan nije slavio jer su ga, kako neki izvori kazuju, zabranjivali okupatori, najprije Talijani, a potom Nijemci. Neki kao razlog navode ratne uvjete. Čim je Dubrovnik oslobođen u rukovodstvu NOP-a je odlučeno da se svečano proslavi Blagdan Sv. Vlaha 3. veljače godine. Prema kazivanjima Marina Cetinića i Bogdana Pecotića, oni su se o tome dogovorili s dubrovačkim biskupom Pavlom Butorcem. Tome je dao podrku i Vladimir Bakarić, a Tito je u povodu toga velikog dubrovačkog blagdana poslao čestitku Dubročanima i svećenstvu u Gradu. Partizani su također sudjelovali u procesiji ( zabiljeka u arhivi autora). U Dubrovniku su nakon oslobođenja odrani opći izbori koji su, kako se vidi iz dostupne dokumentacije, bili masovno posjećeni i protekli su u posebnu ozračju. Nato upućuje i izvjeće OZN-e grada Dubrovnika od 26. travnja 1945., dakle jo dok je rat trajao. (Dokument se nalazi u HDA u Zagrebu, br. 1213/1-45). Nova narodna vlast u Dubrovniku imala je problema s takozvanim kamiarima kriparima, najvie u Konavoskim brodima, o čemu smo prethodno govorili. S njima su vođene borbe koje su trajale do jeseni 1945., kada su jedinice KNOJ-a i drugi vojni sustavi, policija i sam narod, s njima obračunali i učinili dubrovačko područje slobodnim za normalan ivot, gospodarstvo i prometovanje. Kamiari ili kripari su bili i ostali proizvod poraena nacifaističkog sustava i zato su tako brzo i nestali s dubrovačkog područja. Naprimjer na Korčuli, koja je bila masovno antifaistička i vrlo aktivna u NOP-u, nije bilo tih ostataka razbijenog faizma. Novi narodnooslobodilački, antifaistički i demokratski sustav je pobijedio i ostvario uvjete koje uivamo i danas. (Izvjetaj o kriparima, dokument organa OZN-e br /6-44., nalazi se u HDA u Zagrebu.) 143

144 Novi organi vlasti i narod Dubrovnika imali su odmah nakon oslobođenja velikih problema s poruenim stambenim objektima, unitenim gospodarstvom i općenito ivotom s mnogo tekoća. Rat je poharao Dubrovnik kao rijetko koji grad u Hrvatskoj. Protivnici su ga tukli s kopna, mora, iz zraka. Dosta se u povijesnoj građi spominje kako su 14. kolovoza saveznički ratni zrakoplovi bombardirali njemački stoer u hotelu Excelsior, kad je poginulo oko 25 njemačkih časnika koji su ondje odravali vojno savjetovanje. Spominje se da su to bili istaknuti njemački časnici koji su izrađivali operativne planove za povlačenje njemačke grupacije iz Grčke i Albanije. Bio je plan da se preko Dubrovnika i du hrvatskoga Jadrana povlače njemačke divizije iz Albanije. Nakon talijanskog bombardiranja Dubrovnika u travnju Grad su često bombardirali i saveznički zrakoplovi. Najtee je bilo u kolovozu 1944, u vrijeme kad su četnici vojvode Bačevića vrili posljednje pripreme za osvajanje Dubrovnika, a prema uputama kralja Petra II. Karađorđevića i izbjegličke Vlade u Londonu. Povijesno se povezuju ova dva događaja. Osim to su Dubrovnik tukli 14. kolovoza 1944, najgore je bilo desetak dana kasnije, 27. i 28. kolovoza. Iz postojeće dokumentacije vidi se da je sredite Dubrovnika bilo strano porueno, da je bilo mrtvih i ranjenih civila, dosta poruenih zgrada i drugih teta. Sve je to trebalo brzo obnoviti, trebalo je narod zatititi i stvarati uvjete da oslobođeni Dubrovnik moe ivjeti kao slobodni grad, bez tuđinske okupatorske vojske i izdajničkih ustakih i četničkih vojnih formacija. U tom cilju, a prema povijesnim vrelima, dosta se bio angairao narod Grada i okolice, te je uz pomoć i predvodnitvo svoje istinske narodne vlasti obnovio porueni Dubrovnik. * Na kraju je potrebno kazati i neku riječ o jo jedenom nemilom događaju koji se dogodio u Dubrovniku u travnju godine. Naime na oslobođenom teritoriju istočnog dijela Jugoslavije tada se vrila obvezna mobilizacija boraca, najvie u Makedoniji i Kosovu. Novomobilizirani slani su na Srijemski front, a neki preko Albanije i Crne Gore u Trogir, gdje je bila Dopunska brigada 4. armije. S tim ljudstvom popunjavane su dalmatinske brigade i divizije koje su vodile borbe u Hrvatskom primorju, Istri i Slovenskom primorju. Mobilizacija je bila obvezna. Međutim, nezadovoljni svojim poloajem u sastavu Srbije i odnosom prema Albancima, bilo je otpora mobilizaciji. Čak je bilo i pobuna koje su na Kosovu due trajale. Mobilizirani Albanci s Kosova su preko Crne Gore stizali na Jadran, u Skadar, Drač i Ulcinj, a onda su brodovima prevoeni dalje prema Dubrovniku, Trogiru i Bakru. Postoje podaci da se na tome putu prema mobiliziranim Albancima ponaalo dosta grubo, da je bilo čak i krvavih obračuna. Novomobilizirani su iz Bara i Tivta stigli u luku Gru 17. travnja godine. Tu je bio predviđen predah i odmor te nastavak putovanja prema Trogiru, na obuku u Dopunsku brigadu, a zatim prema Rijeci, na front. Iz postojeća dva dokumenta opisuje se nesreća koja se dogodila u Dubrovniku, kad je u baraci gdje su odmarali tijekom noći netko puio, pa je prouzročio poar. Podaci o poginulima su različiti. Prema postojećim dokumentima razvidno je da su u vatri i dimu stradala 82 novomobilizirana vojnika. (U HDA u Zagrebu je dosta dokumenata o tome slučaju, a među kojima su brojni izvjetaji i izjave pojedinaca.) * I pored svih ratnih, vojnih i političkih makinacija Dubrovnik je u slobodi ostao hrvatski grad. Nije vie bilo bojazni da će ga Tito ili netko drugi od osvjedočenih antifaista predati bilo kome, za bilo kakav interes kako je to učinio poglavnik NDH Ante Pavelić. U kamenom masivu Lovrjenca jo u davna vremena je uklesano NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO SLOBODA SE NE PRODAJE NI ZA SVO ZLATO! Titovi su partizani 18. listopada godine Dubrovniku vratili slobodu i otvorili mu put istinskog procvata. 144

145 ZAKLJUČNI OSVRT

146 14. O SVOJSTVU REPRESALIJA Potrebno je u zaključnom dijelu dati osvrt na svojstvo represalija, odnosno odmazde i osvete a opet je riječ o zločinu na prvome mjestu radi toga to se iz proučenih dokumenata i drugih činjenica stiče ubjedljiv dojam da na području Hrvatske, pa i bive Jugoslavije, a prema odredbama međunarodnog prava, nisu postojali nikakvi razlozi da okupator i njegovi pomagači poduzimaju represalije nad civilnim stanovnitvom. Poduzimanje represalija, odmazde i osvete okupatora nad civilima imalo je za osnovni cilj da se narod zastrai zločinom kako bi ga se moglo denacionalizirati i učiniti pokornim. Represalije su bile dijelom unaprijed izrađena plana denacionalizacije i djelomična unitenja naroda, a ne ratna potreba. Masovno su primjenjivane nad taocima, vrila su se grupna i pojedinačna ubojstva, unitavala imovina i kulturno blago itd. Suđenja okupatorskih i ustakih sudova, ukoliko ih je bilo, predstavljala su sudsku farsu i bila su sastavni dio zločina. Međunardno pravo je zabranilo represalije kao vid ratnog zločina, bez obzira na bilo kakav izgovor, protiv civilnog stanovnitva, ranjenika, bolesnika ili uzimanje taoca i represalija nad njima (primjer logor u Janjini na Peljecu). Talijanskih, njemačkih, ustakih, četničkih i ostalih represalija bilo je premnogo u svim krajevima Hrvatske i na drugim područjima. One su bile ne samo nezakonite, nego su stvarno predstavljale ratni zločin. Iz ranijeg obrazlaganja se vidjelo da je riječ o sistematskim i smiljenim mjerama unitenja, a ne o trenutnim ratnim potrebama. Represalije ustaa i vlasti NDH bile su pokrivene Pavelićevim zakonskim odredbama koje su ostavljale irom otvorena vrata za izvravanje svih vrsta represivnih zločina. Mussolini je na sastanku u Gorici 21. srpnja rekao svojim generalima da imamo posla s neprijateljskim narodom. Na bilo kakav otpor treba odgovoriti gvođem i vatrom. Ovo stanovnitvo neće nas nikada voljeti. Na isti način treba tretirati Hrvate i Slovence. (...) General Roatta, zapovjednik talijanskih trupa u Sloveniji i Dalmaciji, 1. prosinca traio je od časnika da odbace osobine dobrog Talijana i pokau čvrstinu po načelu glava za zub. 188 Istih su se načela, jo i gorih rasističkih, drali Nijemci. U presudi Međunarodnog suda u Nürnbergu od 1. listopada navodi se da je na područjima koje je Njemačka okupirala upravljano protivno ratnim zakonima, da su vladali nasiljem, brutalnoću i terorom, da je civilno stanovnitvo bilo zlostavljano i ubijano i da se s njim postupalo u potpunom preziranju osnovnih zahtjeva čovječnosti. 189 Pravila međunarodnog ratnog prava to su bila na snazi u Drugom svjetskom ratu bila su jak razlog zato faistička Italija i nacistička Njemačka i njihovi pomagači nisu trebali primjenjivati represalije protiv civilnih osoba na okupiranom području. Nije postojala nikakva pretpostavka da je to stanovnitvo krilo pravila međunarodnog ratnog prava, i da su na taj način izazivali neprijatelja. Okupatorski, ustaki i četnički djelatnici vrili su odmazde i represalije ističući da civilnom stanovnitvu nije dozvoljeno učestvovati u otporu i drugim operacijama, da već samo taj čin predstavlja ratni zločin i da su protiv njega doputene represalije. Takve su tvrdnje 188 Zbornik dokumenata NOR-a XIII/2, str. 125 i Nürnberka presuda, Beograd, 1948., str

147 protupovijesne i protupravne. Njih su jo prije Drugoga svjetskog rata odbacile haake i enevske konvencije i propisale pravo stanovnicima okupiranih područja da se suprotstavljaju okupatoru i njegovim pomagačima. Takvim otporom nisu se krila pravila međunarodnog ratnog prava niti se vrio ratni zločin, da bi se na taj način dalo povoda za represalije. Narod nije vrio nedozvoljena djela niti je njegovo učeće u otporu okupatoru predstavljalo ratni zločin. Prema međunarodnom ratnom pravu nisu zabranjene ni oruane akcije stanovnitva protiv okupatora. (...) Učestvovanje građana u pojedinim akcijama protiv okupatora i njihovih pomagača, tvrdi istaknuti ekspert za međunarodno ratno pravo dr. Milivoj Despot, nije predstavljalo krenje pravila ratnog prava, jo manje ratni zločin, već je to bila pravno dozvoljena akcija koja nije davala za pravo neprijatelju na represalije. (...) 190 Pokazalo se da narod zemlje čiju je vojsku razbila jača napadačka vojna sila ne mora biti pokoran toj sili. Međunarodno pravo ne obvezuje stanovnitvo okupiranih područja na pokornost. Samo stanovnitvo bira hoće li biti pokorno ili nepokorno. Platforma NOP-a, polazeći od nacionalnih i drugih interesa ogromne većine naroda, zagovarala je nepokornost okupatoru i njegovim kvislinzima, a to je narodu dalo političku i moralnu snagu za otpor. Oborile su se pretpostavke neprijatelja koji je računao da će zločinom natjerati stanovnitvo okupiranih područja na pokornost. Svenarodni otpor postao je jedini način da se narod spasi od denacionalizacije i zičkog unitenja. Ni pravno ni faktički ne znači nita to to je okupator proglasio da je uspostavio ratnu okupaciju nad određenim područjem. Narod to ne obvezuje na pokornost. Međunarodno pravo podstiče narod na borbu protiv osvajača i priznaje mu jednak poloaj i tretman koji pripada oruanim snagama. (...) Nepokorenost naroda okupatoru postao je ne samo politički nego i etnički postulat i povijesna činjenica s kojom mora računati svaki agresor i koji ima svoje uporite u međunarodnom pravu, pie dr. Milivoj Despot i nastavlja: Suđenja ratnim zločincima Drugog svjetskog rata su upotpunila sustav pravnih normi kojima moemo ocjenjivati ponaanje agresora. Primjeri koji potvrđuju pravo naroda na otpor okupatoru povezuju se s osnovnim pravima i dunostima čovjeka. 191 Suđenja ratnim zločincima nakon Drugoga svjetskog rata potvrdila su da to nisu bile nezakonite radnje. Suđenja su bila odgovor na nezakonite represalije okupatora i njihovih pomagača. Na pitanje da li su to bile represalije nad nevinim osobama?, kako su neki tvrdili, spomenuti ekspert za međunarodno ratno pravo odgovario je: Ratno pravo doputa represalije i to u skladu s općim pravilima o represalijama kao sredstvom samopomoći. One se sastoje u tome da jedna strana na zlo (odnosno na protivpravni čin) to je učinila, druga strana uzvraća sličnim zlom. Sadraj represalija čine djela koja sama po sebi predstavljaju krenje međunarodnog prava koje je prethodno učinila druga strana. Represalije nisu protivpravne ako su one izazvane zločinom druge strane. Represalijama mora prethoditi nezakonita radnja one strane u sukobu protiv koje se one primjenjuju. Znači, represalije su odgovor na nezakonitu radnju neprijatelja. Represalije moraju biti razmjerne s povredom pravila ratnog prava koja su razlog pristupanju represalijama. 192 To je pravno objanjenje nae maksime Za zločin kazna! Da zaključimo: Da nije bilo onih masovnih zločina koji su počinjeni nad narodom Hrvatske i čitave okupirane bive Jugoslavije od postrojbi okupatorâ i njihovih pomagača ne bi bilo ni suđenjâ tijekom i poslje Drugoga svjetskog rata niti onakvih presuda; ne bi u povijesti uopće bili zabiljeeni Bleiburg, Jazovka, Daksa ili bilo koji slično gubilite. 190 Milivoj Despot, Represalije talijanskih oruanih snaga i međunarodno pravo, VIG 1/1978., str Isto, str Isto, str

148 15. SILOVANJE KAO RATNI ZLOČIN Kada se govorilo o zločinima i o pravnoj regulativi po kojoj se sudilo ratnim zločinima okupatorskih i kvislinkih vojski, naveli smo neke slučajeve gdje su vojnici tih postrojbi silovali ene, pa čak i maloljetnice. Takvih slučajeva je bilo na Korčuli i Peljecu, a jo vie u zatvorima Kazbeku i Lovrjenacu i u logorima na Prevlaci, Mamuli Janjini, ali i na drugim mjestima irom Hrvatske. Bilo je nemalo primjera da su se ene uhapenice, logoraice i ostale prisiljavale na skidaje dogola kako bi ih delati ismijavali, vrijeđali i na kraju silovali. Treba se prisjetiti kako je daleko vie silovanja bilo tijekom Domovinskog rata , radi čega je Međunarodni tribunal u Den Haagu pojavu silovanja tijekom spomenutog rata svrstao u kategoriju ratnog zločina i da se, uz ostale zločine, počiniteljima istih sudi. Kategorija silovanja ena nije implicite navedene kao vid ratnog zločina u Drugom svjetskom ratu. Međutim u Statutu Međunardnog suda OUN iz 1945., u članku 6. kad se govori o ratnom zločinu, spominje se da je ratni zločin zlostavljanje civilnog stanovnitva okupiranih teritorija. (...) U kategoriju zločina protiv čovječnosti navode se u istom Statutu i nečovječna djela izvr- ena protiv bilo koga civilnog stanovnitva. Slična odredba stoji i u Zakonu broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku iz godine (vidi presliku u prilogu). Ni u Uredbi o Vojnim sudovima u NOVJ od 24. svibnja izričito se ne govori o krivičnom djelu ratnog zločina za silovanje ena, ali i tu se u članku 13. navodi da je ratni zločin nečovječno postupanje protiv civilnog stanovnitva. Prema članku 14. u kategoriju narodnih neprijatelja ubrajaju se i svi oni koji izvre teke slučajeve ubistva, pljačke i slično. Pod krivičnu se odgovornost mogu podvesti i pojave silovanja ena ili bilo koji oblik skrvnavljenja lika i dostojanstva ene. Prema tome iako međunarodno ratno pravo, temeljem kojega se sudilo ratnim zločincima Drugoga svjetskog rata, izričito nije spomenulo da je i silovanje ena ratni zločin, sukladno gore navedenim propisima saveznika i NOVJ, moglo se suditi i počiniteljima takvih zlodjela, bilo kao zlostavljanje, bilo kao nečovječno djelo, bilo kao nečovječno postupanje. Ali takvih presuda nisam naao u dosad mi dostupnoj sudskoj dokumentaciji optuenih za ratne zločine. Naime nigdje se ne spominje da je optueni okrivljen i osuđen radi silovanja ena, dok postoji nekoliko optunica i presuda gdje se okrivljenom kao zločin navodi nečovječno postupanje ili zlodjela protiv civilnog stanovnitva.(iz opisa ratnih zločina okupatorâ i njegovih kvislinga konkretno se vide brojni primjeri silovanja ena, osobito na Korčuli, ali i na drugim mjestima.) 148

149 16. NETO O NACIONALNOM I SOCIJALNOM ASPEKTU ZLOČINA NA DUBROVAČKOME PODRUČJU Kada se govori o dubrovačkim događajima u Drugom svjetskom ratu, od povijesne je vanosti pruiti bar neke natuknice (onoliko koliko je to moguće) o nacionalnom i socijalnom aspektu tih događanja, naročito kad se to odnosi na ratni zločin koji je počinjen u Dubrovniku i na njegovu irem području od strane okupatora i njegovih pomagača. Iz ranije prikazanih tabelarnih pregleda o počinjenim ratnim zločinima razvidno je da su najvie zločina počinili pripadnici njemačke vojske Wehrmachta. Oni su, da se podsjetimo, ubili 299 civila, ranili 173, a deportirali prognali sa stoljetnih ognjita i poslali u zatvore i logore smrti njih 1 646, tj. zločin su počinili nad ukupno civila. Pripadnici talijanske vojske ubili su 183, ranili 180 te u zatvore i logore poslali 870 osoba, odnosno ratni su zločin počinili nad civila. Ustae i vlasti NDH ubili su 128, ranili 57, zatvorili i u logore poslali 161 osobu, odnosno ratni zločin počinili su nad 346 osoba. Četnici su ubili 23, ranili 13 i u zatvor poslali 1 civila, dakle ukupno 27 civila. Prema tomu Talijani Nijemci, ustae i četnici, da se i toga prisjetimo, u smrt su poslali 633 civila, a u logore i progonstvo oko građana Dubrovnika i okolice. To su podaci koje je od do prikupila Okruna dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača. Svakako da je taj broj bio daleko veći i da dobrano prelazi brojku od rtava faističkog terora koji je vladao od travnja do 18. listopada godine. Tko su bili oni nad kojima je počinjen tako teak zločin? Prema nacionalnoj strukturi to su bili uglavnom Hrvati te neto Srba, idova i ostalih. To trai povijesni odgovor zato? Zato je toliko zločina počinjeno ba nad Hrvatima Dubrovnika, Korčule, Peljeca, Mljeta, Konavala i Dubrovačkog primorja, nad onima koji su ondje ivjeli stoljećima? Zato se to dogodilo na ovom hrvatskom prostoru koji je bio u sastavu NDH, tzv. drave Hrvata? Zato su zločin nad Hrvatima dobrim dijelom počinili pripadnici hrvatske drave nad svojim sugrađanima? Koga okriviti za tolike zločine? Odgovor na postavljeno pitanje rasvjetljava naprimjer izjava dr. Strammera, visokog njemačkog časnika, onodobnog zapovjednika Dubrovnika koju je dao u proljeće godine. Kad su ga zapitali zato deportiraju toliko Hrvata s Korčule, Peljeca, Mljeta, Dubrovačkog primorja i 193 Napomena urednika: Ovaj podatak zbunjuje. Kad se zbroje uhićeni, zatvoreni i prognani u logore koje je autor upravo naveo pojedinačno za svakog okupatora i njegova pomagača ( ) dolazi se do zbira od Podatak sam, ipak, uz ovu napomenu, ostavio jer ne znam točno na koga je autor mislio kad je govorio o prognanima, moda i na one koji su sami izbjegli pred okupatorom, iako je njih moralo biti mnogo vie od kolika je razlika između navedena broja od i broja stvarno zatvorenih i prognanih od Ista primjedba odnosi se i na broj od ukupnih rtava faističkog terora, koji je također zadran, iako je stvarni zbir rtava, kako ih je autor naveo, iznosio (ubijenih, ranjenih i zatvorenih). Moda je, ipak, sve to bio rezultat autorove nepanje i nepreciznosti jer je, primjerice, kod tek navedena ukupna broja ubijenih pogreno naveo broj 700, umjesto stvarnog broja 633 kojega je u ranijem tabelarnom pregladu sam istaknuo. (O autorovoj nepreciznosti kazuje i ona urednikova ranija napomena koja se odnosila na ukupan iznos materijalnih teta izraenih u dinarima i američkim dolarima. Dosta sam se oko toga trudio jer nisam elio da se predstave netočni podaci, koji će se, sigurno, ponekada koristiti, bez obzira s kojom svrhom.) 149

150 Konavala, jednostavno je odgovorio: Pitajte Zagreb! Njegova izjava posebo je vana i istinita jer na takav zaključak upućuju i mnoga povijesna vrela. Po dogovoru Zagreba i njemačkih zapovjednika masovno je sa svojih ognjita i domova istjerano oko Dubrovčana i stanovnika ireg dubrovačkog područja. Isto se to dogodilo i s ostalim hrvatskim ivljem srednje i june Dalmacije s obale i otoka u logore je prognano oko Hrvata. Zato?, ponovno se postavlja isto pitanje. Zar zato to su ustali protiv vjekovnog neprijatelja hrvatskoga naroda Dalmacije? Da li ih je zato trebalo kazniti totalnim unitenjem i istrebljenjem, pa da ih vie ne bude na tom tisućljetnom hrvatskom teritoriju? Na ovo povijest mora dati odgovor jer ga dosad nigdje nisam mogao pronaći. Ubiti toliko naroda, svakako da otkriva povijesnu sliku i znakovlje onih koji su zločine počinili, kao i sliku i znakovlje onih koji su naredili da se zločinci tako ponaaju. Proučavajući dosta dugo dubrovačke i slične događaje irom Dalmacije koji se odnose na Drugi svjetski rat, nisam uspio u niti jednom arhivu pronaći povijesni dokument koji bi bar malo ublaio proivljenu traumu hrvatskoga naroda u Dubrovniku i okolici, odnosno po čitavoj Dalmaciji dokument iz koga bi se prepoznalo kakvo-takvo zalaganje vlasti iz Zagreba da obrani hrvatski narod i da ga neduna zatiti od ubojstava i progona. O drugim dravljanima Hrvatske da i ne govorim, ponajprije o Srbima i idovima, ali i ostalima koji su doivjeli istu sudbinu, istu tragediju, rijetko poznatu u povijesti. Ne moe se pronaći u povijesti Dubrovnika i njegova područja, i ire, da su toliko zločina nad Hrvatima počinili njihovi sunarodnjaci, rođeni Hrvati. Nema toga ni u starijoj ni u novijoj povijesti, ni u ranijim ratovima, ni u Prvom svjetskom ratu od do godine. To se moglo dogoditi jedino u Drugom svjetskom ratu, u situaciji vladavine nacifaizma koji je izvrio zločin nad Dubrovčana i stanovnika ireg dubrovačkog područja. (U Domovinskom ratu od do srpsko-crnogorski agresor počinio je nečuvene zločine nad Dubrovnikom i njegovom okolicom. Ipak, te su zločine počinili Srbi i Crnogorci nad Hrvatima, a ne Hrvati nad Hrvatima kako je to bilo u Drugom svjetskom ratu.) Teko je predočiti socijalnu sliku onih koje su okupatori i njihovi pomagači ubili ili su nad njima počinili druge zločine. Svakako da je stradalo najvie, mornara, ribara i radnika. Najgore je stradao onaj sloj drutvene strukture koji se, kao uvijek u povijesti, nije dao pokoriti tuđincu, koji se nije dao denacionalizirati (potalijančiti), koji se borio i krv prolijevao za očuvanje tisućljetnih ognjita, koji nije priznavao vlast tuđinca i njegovih pomagača. U tom drutvenom sloju niknuo je embrio otpora, njegova čvrstoća, junatvo, otpornost i po cijenu gola ivota. Njima treba dodati i dio dubrovačke inteligencije i drugih struktura stanovnitva koji su se u pruanju masovna otpora okupatoru i njegovim pomagačima pridruili seljacima, mornarima, ribarima i radnicima te zajednički postali dosta jaki, i na kraju pobijedili tuđince i narodne izdajnike. U tomu se ogleda povijesna pobjeda slobodarskog Dubrovnika i njegova područja u Drugom svjetskom ratu. Zar nije bila indikativna onoliko ispoljena mrnja protiv hrvatskoga stanovnitva dubrovačke regije, da je naprimjer na relaciji od Vele Luke na zapadu do Grude i Prevlake na istoku od vlasti NDH i talijansko-njemačkog okupatora ustrojen onako veliki represivni sustav? Na relativno malome prostoru bila su ustrojena tri logora smrti, nekoliko zločinačkih kazamata i desetine većih ili manjih zatvora i drugih mučilita. Logor u Janjini na Peljecu, u srcu hrvatskoga ivlja, ustrojili su zajedno vlast NDH i talijanski faistički generali. Bio je isključivo namijenjen likvidaciji Hrvata, manje ostalih. Kroz druga dva zloglasna koncentracijska logora na Prevlaci i Mamuli prolo je i pogubljeno također najvie Hrvata. Najzloglasniji zatvori i kazamati bili su u Veloj Luci, Blatu, Korčuli, Trpnju, Orebiću, Janjini, Stonu, Grudi..., gdje je mučen i ivote izgubio veliki broj, opet hrvatskih, građana. Nadaleko su bili čuveni ustako-talijansko-njemački zatvori i mučilita u samome gradu Dubrovniku u Lovrjencu, u Karmenu i Kazbeku. 150

151 Kameno poprsje Nikole Maanovića u predvorju Tvornice ugljenogra tnih proizvoda (Uklonjeno je nakon 1990.) Postavlja se pitanje protiv koga sav taj represivni sustav? Odgovor je dala povijest uglavnom protiv Hrvata i drugog ivlja koji je ivio na ovim prostorima. Od koga? Najvie od hrvatske vlasti NDH i njenih gospodara talijanskih i njemačkih okupatora. Četnici su u Dubrovniku rijetko zatvarali Hrvate. Oni su klali i rtve bacali u jame i ponore. Nitko im se međutim od strane vlasti NDH u Dubrovniku ni u tome nije usprotivio, nego su ih hrabrili, davali im podrku, hranili ih, odijevali, titili da se dubrovačkim ulicama slobodno eću okrvavljeni krvlju nevinih Dubrovčana i mjetana ireg dubrovačkog područja. Naveli smo ranije kako je na tisuće Hrvata, Srba, idova i drugih nedunih civila ivot skončalo i u drugim logorima u NDH, Italiji, Njemačkoj, Austriji i drugim mučilitima diljem Europe. Zato je to tako bilo? Mislim da je odgovor već dan. 151

152 17. ZA ZLODJELA KAZNE Nijedan zločin nije učinjen u ime Republike Hrvatske niti u ime hrvatskog naroda, rekao je u Splitu 10. siječnja godine dr. Goran Granić, bivi potpredsjednik hrvatske Vlade. U čije su ime počinjeni toliki zločini od vlasti i vojske NDH tijekom Drugoga svjetskog rata? U čije su ime počinile tolike zločine postrojbe Kraljevine Italije, Trećeg Reicha i četnici? Potrebno je i za povijest, i za suvremeni drutveni trenutak, i za sva vremena, dati barem kraći odgovor i na ta pitanja. Ustae, vlast i vojska NDH, kazivali su da je to bilo u obrani NDH. Tvrdilo se da je ta i takva NDH bila izraz tenji hrvatskoga naroda. Međutim prava je istina da: (...) Drava koju je 10. travnja godine, u ime ustakog poglavnika A. Pavelića, proglasio S. Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dotadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje tenji hrvatskog naroda za samostalnom dravom, jer je njen postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika. (...) 194, kazao je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić prilikom posjeta Izraelu u studenome godine, kad je izrazio duboko i iskreno aljenje zbog zločina nad idovima počinjenim u Drugom svjetskom ratu. Za NDH tad je rekao: (...) To je bila kvislinka tvorevina koja se zvala Nezavisna Drava Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna ni hrvatska. 195 (Istaknuo N. A.) Da nije bilo NDH, ne bi, uz ostalo, bilo ni dubrovačkog slučaja, ni Bleiburga, ni krinog puta... Talijani i Nijemci pak masovne su zločine poduzimali svatko za svoje interese. Cilj rimske politike bio je ne samo osvojiti Dalmaciju, Hrvatsko primorje, a ranije su već bili prigrabili Istru, nego ostvariti ciljeve obnove Rimskog Carstva. Nijemci su eljeli ostvariti granice crno-ute Habzburke Monarhije, Jadran, Balkan itd. Cilj četničkih zločina svakako je bio ostvarenje snova o Velikoj Srbiji. U sutini, uz već rečeno, zločini su nastali kao produkt nacifaističke ideologije, rasističke i antisemitske i osvajačke politike. To je bila ona motorna snaga koja je pokretala faističke zločince na krvave zločine. (Istaknuo N. A.) Početkom prosinca godine u Berlinu je Bundestag usvojio deklaraciju kojom se u Saveznoj Republici Njemačkoj zabranjuju nacističke organizacije i nacistički simboli. U njoj, uz ostalo, pie: Faizam nije stvar, nego zločin. 196 ( Istaknuo N. A.) Ovdje se stavlja znak jednakosti između faizma i zločina, odnosno izraava se tvrdnja da je faizam = zločin, a zločin = faizam. To je izraavanje stajalita iz Statuta Međunarodnog suda OUN iz i presudâ Nürnberkog procesa iz 1946., gdje su zločinci Drugoga svjetskog rata osuđeni temeljem uvjerenja da je faizam proizveo zločin i da je poslao u smrt civila. Kada je sluatelj Ridija Glas slobodne Europe 29. studenoga godine upitao biveg predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana zbog čega je NATO intervenirao na Kosovu protiv SRJ?, odgovorio je : NATO je intervenirao zbog nasilja to ga čini miloevićevski reim nad Albancima i da bi se spriječio nastavak terora te drave nad Albancima. Intervencija je dala rezultat nekoliko stotina tisuća Albanaca koji su pobjegli u Makedoniju i Albaniju vratilo se svojim kućama. Tko je onda ovdje krivac tko je ratni zločinac, a tko nevini i mirni građanin? Ne moe se dakle zamijeniti teza, pa da se NATO proglasi krivcem zato to je intervenirao da 194 Hrvatska enciklopedija, sv. IV, Zagreb, 2002., str Slobodna Dalmacija, 3. studenoga Radio Glas slobodne Europe, 9. prosinca u 18 sati 152

153 zaustavi nasilje i dravni teror nad Albancima, a onaj tko je stvarno vrio zločin Miloevićev reim proglasi nevinim. A ba tako se dogodilo u Beogradu, takvo je bilo zvanično stajalite počinitelja zločina Miloevićeva reima i mnogih oko njega, pa čak i nakon Miloevićeva pada. Za njih su oni koji su provodili nasilje i dravni teror nad Albancima bili i ostali nevini i mirni građani, a NATO je počinio ničim izazvanu agresiju na SRJ. Bez obzira to su govorili i pisali reimlije Slobodana Miloevića, a i brojni drugi u doba Miloevića i nakon njega, ono to se dogodilo 1999., kad je NATO intervenirao da se zaustave i kazne zločinci, bila je potvrda već izrečena stajalita da je kazna dola radi počinjena zlodjela, radi zločina. Da nije bilo zločina nad Albancima, ne samo da ne bi intervenirao NATO, nego ne bi ni Međunarodni sud u Den Haagu traio da se uhiti, da se optui i da se za ratne zločine sudi skoro čitavoj garnituri srpskoga dravnog vrha. Zasad Kotunica prua otpor, uz podrku brojnih drugih političkih faktora, ali dokad? Kad-tad oni će biti izvedeni pred sud pravde i zbog Kosova, i zbog Vukovara, i zbog Dubrovnika, i zbog Sarajeva, i zbog Srebrenice... Ne moe postojati demokratski sustav jedne drave, a da se u toj sredini slobodno kreću ratni zločinci. Takvo je stanje bilo i u Hrvatskoj u odnosu na moguće počinitelje ratnih zločina, i ne samo u njoj. U krajnjoj konzekvenci moralo se suditi i kazniti počinitelje zlodjela iz faističke nomenklature Drugoga svjetskog rata. Ovo to se događa u ovo nae vrijeme, događalo se i u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata, a ista će načela u odnosu prema zločinu vaiti i ubuduće. Konačna istina nije ono to govore i to piu tićenici počiniteljâ zločina na ovim prostorima, u ovo nae doba. Obruč se stee oko počinitelja zlodjela, sud pravde i istine pobjeđuje. Nitko zločine ne moe amnestirati time to se govori i pie da su počinitelji bili nevini i mirni građani. Iza njihovih zlodjela stoje činjenice, stoje povijesni dokazi da su ih počinili i da moraju za njih snositi odgovornost. Javnost opravdano trai da se počinjeni zločini na sudu dokau i njihovi počinitelji primjereno kazne. Postavlja se dakle osnovno pitanje da li se moglo i smjelo pred sudom povijesti, a zbog stradalog naroda, za sva zlodjela ostati pasivan i ne pozvati na odgovornost one koji su ih počinili, i sve ostale koji su na bilo koji način u njima sudjelovali? Mislim da će svatko objektivan dati isti odgovor svima za činjena zlodjela, ili pomagačima u zlodjelu, neka se sudi i neka se primjereno kazne. A već sam kazao da je za takav postupak postojala i obveza prema velikoj trojici predvodnika antihitlerovske koalicije koji su jo tijekom Drugoga svjetskog rata pozvali sve od faista porobljene narode i njihove vlade, učinivi ih obveznim da poduzmu sve mjere kako bi se počinitelji zločina i njihovi pomagači izveli pred sud i kaznili. Churchill je iao čak toliko daleko da je zahtijevao da se svi takvi kazne smrću. Prema tomu suđenje počiniteljima zlodjela i njihovim pomagačima bila je dunost i obveza prema velikoj trojici, ali jednako tako i povijesna odgovornost prema vlastitom narodu. Optueni za ratne zločine nisu mogli očekivati nita drugo negoli da će za počinjena zlodjela kad-tad odgovarati. Poziv na neposrednu odgovornost uslijedio je čim su se za to stekli uvjeti, tj. nakon to su Dubrovnik i drugi gradovi bili oslobođeni. Tad su i počeli s radom narodni sudovi, izrečene su različite kazne, neki su osuđenici pogubljeni, neki kanjeni vremenskim kaznama, a neki su oslobođeni optube. Ne moe se danas (kao to to neki rade) krivnja za neka pogubljenja i druge presude prebacivati na sudske i druge organe. Oni nisu krivi to su sudili optuenima za počinjena zlodjela i to su izrekli kazne. Pred sudom povijesti su krivi počinitelji zlodjela. Da ih nisu počinili, ili da nisu sudjelovali i pomagali u bilo kojem kaznenom djelu, ne bi bili ni optueni, odnosno suđeni i kanjeni. Za počinjeni zločin ili suučesnitvo u zločinu dola je kazna. Najkraće rečeno: Kazna za zločin! Generalno govoreći, kazna nije dola bez krivice (iako je bilo i nečasnih izuzetaka). Konkretnije, na upanijskom sudom u Rijeci vodio se postupak protiv osumnjičenih za ratni zločin počinjen u Gospiću nad srpskim civilima. Tko moe, i tko ima nato pravo, suce upanijskog suda u Rijeci koji su sudili u tom sudskom procesu, bez obzira na presudu, proglasiti zločincima? Toga suđenja u Rijeci ne bi ni bilo da nije bilo zločina u tzv. gospićkom slučaju. Zato se članovi Sudskog vijeća upanijskog suda u Rijeci ne mogu proglasiti zločincima i za njih traiti kaznu, umjesto za počinitelje kaznenih 153

154 djela. Jednako se to odnosi i na ostale sudove u Republici Hrvatskoj, kao i na Međunarodni kazneni tribunal u Den Haagu, a prije toga i na mnoge druge, pa i na vojne sudove drava antifaističke koalicije u vremenu od do godine. Potpuno ista moraju biti mjerila za ranija i dananja suđenja optuenih za počinjene ratne zločine, za genocid, za krenje međunarodnih ratnih normi, međunarodnog ratnog prava, običaja ratovanja i raznih konvencija o zatiti civila u doba rata. U dubrovačkom slučaju (a isto se odnosi i na druge slične slučajeve), a u povodu 60. obljetnice pogubljenja na Daksi, u Dubrovniku je Hrvatska stranka prava organizirala javnu tribinu i istakla tezu Kazna bez zločina, zločin bez kazne!, to je trebalo značiti da nije bilo krivaca za desetak tisuća pogubljenih, nestalih, deportiranih i prognanih antifaista i itelja Dubrovnika i ireg dubrovačkog područja, o kojima smo govorili u ovoj knjizi, a jo će vie o tome biti riječi u drugoj koja će ju slijediti. Prema njihovu miljenjnu bili su kanjeni, a da nisu počinili nikakav zločin, dakle da su bili nevini oni koji su počinili ranije opisana zlodjela nad antifaistima i drugima koji su bili krivi samo zbog toga to su u odnosu prema faizmu, vjeri, naciji... bili drugačiji od zločinaca. A to su bila zlodjela kakva ne biljei povijest Dubrovnika. Da ne ponavljamo zločine talijanskog i njemačkog okupatora, vlasti i vojske NDH i četnika Dra- e Mihailovića, na ovome mjestu podsjetit ćemo samo na neke slučajeve, a takvih i njima sličnih, naalost, bilo je previe. Prema prosudbi dubrovačke HSP značilo bi da je naprimjer bio nevin, i da je kao takav osuđen na kaznu bez zločina, prof. Vicko Lipanović iz Lumbarde na Korčuli koji je kao talijanski pijun dao faističkim okupatorima podatke o antifaističkim aktivnostima mladoga hrvatskog kipara Ivana Lozice. Njega su, kako je ranije obrazloeno, na temelju Lipanovićeve pije talijanski faisti uhitili i u Lumbardi javno pogubili samo zato to je djelovao protiv talijanizacije njegove hrvatske Korčule. Ili da li je kanjen bez zločina domobranski poručnik Drago Veramenta, također talijanski pijun i neposredni učesnik u zločinima nad Hrvatima na Peljecu, zejedno s talijanskim crnokouljaima? Ili to reći za dubrovačkog gradonačelnika dr. Iva Karlovića koji je (radi ovdje opisanih zločina) pogubljen na Daksi 25. listopada godine. Premda je puno ustakih dokumenata koji govore da je taj dubrovački gradonačelnik bio pročetnik, ogavni vercer i lopov kojega Dubrovčani nisu mogli niti smisliti, i koji su traili da ga se zbog počinjenih zlodjela smijeni i kazni, danas ga neki stavljaju u zatitu. I tako u nedogled na tisuće je ratnih zločinaca koji su toboe bez zločina kanjeni, a da nisu kanjeni oni koji su kaznili zločince i koji su, prema dubrovačkoj HSP, počinili zločin bez kazne. U odnosu na sve to treba postaviti dva pitanja: Gdje se danas nalazimo, i gdje smo to stigli? to bi na sve to rekao francuski antifaist pripadnik Pokreta otpora, kao i antifaisti i rodoljubi u Poljskoj, Norvekoj i drugim zemljama koje su osjetile i proivjele nacifaističke zločine? Spomenutu parolu dubrovačke HSP (i onih koji ju podravaju) ne samo da demantira povijesna istina i dubrovačka stvarnost onih sumornih ratnih dana i godina, nego se odbacuje i sve ono to, na ovaj ili onaj način, tereti zločine od strane talijanskog i njemačkog okupatora i njihovih domaćih pomagača ustaa, četnika i vlasti NDH koji su počinjeni nad nedunim civilima, ponajvie nad antifaistima Dubrovnika i njegova ireg područja, o čemu je ranije dosta kazivano. Tko je onda kriv za civilne rtve faizma čiji broj je ranije prikazan? Tko je kriv to je s dubrovačkog područja poginulo boraca NOR-a? Ili zar nije teak ratni zločin to to su okupatori i njihovi pomagači u smrt i na druga stradanja poslali Dubrovčana i stanovnika njegova ireg područja antifaista i drugih rodoljuba, među kojima je bilo 90 % Hrvata? Da stvari u tom pogledu, ipak, idu nabolje svjedoči jedan dosta svjei primjer. Naime u Berlinu je početkom prosinca odran okrugli stol intelektualaca Balkana, a organizirali su ga Akademija znanosti i Akademija umjetnosti SR Njemačke. Prisustvovali su i neki intelektualci iz Zagreba (Branko Despot i jo neki). Na kraju je prikazan dokumentarni lm o NATO-vom bombardiranju Beograda, s naslovom KAZNA, redatelja Gorana Rebića, a u austrijskoj produkciji. Beogradski mediji (naprimjer list Politika 13. prosinca 2000.) prokomentirali su da je naslov originalan. Takav komentar nije se mogao ni zamisliiti, a kamoli ga vidjeti napisana, u doba Miloevićeva reima. 154

155 18. ISTINOM PRED SUD JAVNOSTI ovoj prvoj knjizi edicije Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu ( ), a koja je naslovljena Od okupacije do oslobođenja, najvie se govorilo o ratnom zločinu, uz izravno imeno- U vanje osoba koje su u tom razdoblju počinile različita zlodjela. Nastojali smo dakle, na temelju dostupne izvorne dokumentacije, javnosti pruiti istinu o razini zločinâ počinjenih u Dubrovniku, na Korčuli, na Mljetu, u Dubrovačkom primorju, u Konavlima i u upi dubrovačkoj te imenovati njihove kolektivne i individualne počinitelje. Vidljivo je da su to bili talijanski i njemački okupatori, vlasti i vojska NDH i četnici Drae Mihailovića. Prikazali smo čitavo razdoblje od travanjskog rata dokraja listopada 1944., kad je oslobođen Dubrovnik i njegovo područje. Nije jasno zato neki suvremeni tobonji istraivači i pisci, i njima slični, preućuju te zločine i tite zločince? O tome je od do danas napisano dosta članaka, publikacija i knjiga, ali se zaobilazi istina da je Dubrovnik i njegovo područje u Drugom svjetskom ratu imao oko rtava, stradalih od onih koji su ovo područje tada drali u svojim rukama. Zločini se prikrivaju, a faistički ratni zločinci (to je jedinstven slučaj u suvremenoj demokratskoj Europi) proglaavaju nevinim; o njima se govori s puno hvale, diu im se spomenici, a istovremeno se rue antifaistički. Za takve pisce i oratore to su bili vitezovi, junaci, domovinski heroji, zato to su ubili na stotine i tisuće nevinih civila, a ne i neprijateljskih vojnika na bojnom polju. Svatko tko pročita ovaj libar zapitat će se pa zar su bili vitezovi i heroji oni koji su naprimjer pijunirali i surađivali s Talijanima u Lumbardi na Korčuli, kad su ubili mladoga talentiranog kipara Iva Lozicu? Zar su vitezovi bili oni koji su na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona masakrirali trinaestoricu nedunih civila? Tko su i kakvi su bili ti junaci koji su u Lavanskoj dolini u Bosni na kri razapeli grupu dubrovačkih civila, redom uglednih osoba? Tko moe pisati da su pravi Hrvati bili oni koji su ubijali antifaiste po ulicama Dubrovnika, po Lapadu, na Lovrjencu, u logorima u Janjini, na Prevlaci, Mamuli? Koliko ima osjećaja odgovornosti pred ljudima i javnoću onaj koji se usudi pisati da su Rojnica, Mietić, Veramenta i drugi kao nevini proglaeni ratnim zločincima? Postavlja se i pitanje zato nije otvorena povijesna dokumentacija o ratnim zločinima i počiniteljima ratnih zlodjela? U historiogra ji NOR-a, i Drugoga svjetskog rata uopće, na području bive SFRJ, pa tako i Republike Hrvatske, nigdje se za proteklih ezdeset i vie godina nije moglo lako doći do takve povijesne dokumentacije. Najvie se radova predstavlja na osnovi memoarske građe, u kojoj nerijetko dominira neobjektivnost i politikanstvo. Povijesnih dokumenata ima na stotine tisuća u raznim arhivima, a isto tako i u tajnim arhivima do kojih se ne moe doći niti tu dokumentaciju dobiti na uvid i koritenje. Čim je takvo stanje stvari, tad je normalno da se povijesna istina i u dubrovačkom slučaju iskrivljuje, jer ona nije dostupna niti se objektivno predstavlja iroj javnosti. Kroz posljednjih godina objavljeno je podosta napisa o dubrovačkom slučaju kako u zemlji tako i u inozemstvu. Međutim najveći broj takvih radova ne zasniva se na povijesnim dokumentima, nego se prikazuje samo jedna strana događaja, dok se ona druga uopće i ne spominje. Obično se govori o onoj strani kojoj dotični autor ideoloki pripada, a zastaje se pred povijesnom istinom, pred objektivnoću, pred dokumentacijom iz raznoraznih arhiva. Najčeće se tei pod svaku cijenu obraniti onoga tko je počinio zlodjelo ili je 155

156 Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na trajk lučkih radniku u Gruu (Uklonjena je nakon 1990.) proglaen ratnim zločincem, a uopće se ne govori o zločinima, čak se i ne spominje stradanje antifaista i drugih civila rtava faizma kojih je, kako rekosmo, na dubrovačkome području bilo oko deset tisuća. Pred sud javnosti treba iznijeti svu povijesnu dokumentaciju, sve staviti na uvid, pa neka nakon toga svatko svojom svijeću i savjeću prosudi o počinjenim zločinima i njihovim počiniteljima. Odnosi se to ne samo na dubrovački slučaj, nego i na sve ostalo, za sve zaraćene strane, za svakoga, bez obzira da li se to kome dopada ili ne dopada. Bez takva pristupa dubrovačkom slučaju nikad se neće doznati prava istina o Dubrovniku i njegovu području u Drugom svjetskom ratu. 156

157 19. OSVRT NA REHABILITACIJU RATNIH ZLOČINA Suvremeni trenutak trai da se osvrnemo na pojave rehabilitacije ratnih zločina i počinitelja zlodjela u Dubrovniku tijekom Drugoga svjetskog rata, odnosno kako dalje s ovom problematikom u novoj političkoj konstelaciji koja je u Republici Hrvatskoj nastupila nakon siječanjskih izbora godine pa prema naim danima. Kuda i kako dalje poslije svega to o tim pitanjima kazuje ova knjiga? Da li će se i kad u Republici Hrvatskoj zavriti rehabilitacija faističkog sustava i počinitelja zločina na teritoriju Republike Hrvatske u Drugom svjetskom ratu? Kad će se taj neprihvatljivi trend zaustaviti, i kad će se prestati napadati i prozivati one koji su se borili protiv faizma u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata? Kad ćemo krenuti bre onim stazama kojima je već odavno krenula demokratska Europa? A poznato je da je ona nastala i razvila se i na zasadama demokratskih procesa koji su nastali na antifaističkim tekovinama Drugoga svjetskog rata. Potrebno se nato osvrnuti jer se i poslije demokratskih promjena od siječnja godine pa prema naim danima postavlja pitanje odnosa prema rtvama faističkog terora i genocida počinjena nad stanovnicima Dubrovnika i njegova područja, i ne samo njima, u Drugom svjetskom ratu, to su ga počinili talijanski, njemački i drugi okupatori, vlast i vojska NDH i četnici Drae Mihailovića. Neki je pomak, dodue, učinjen, ali ne ni priblino na razini stanja u demokratskim sustavima u Europi, u onim dravama koje su, kao i Hrvatska, mrcvarene faističkim zločinima i s nemalim brojem od Međunarodne komisije OUN-a proglaenih ratnih zločinaca. Rjeavanje ovih pitanja za suvremenu Republiku Hrvatsku nameće se tim prije jer teimo to prije ući u europske integracije, postati članicom NATO-a i EU, a tamo su ta pitanja odavno rijeena. U suvremenoj i demokratskoj Europi, koja je dobro zapamtila Drugi svjetski rat, ne moe se (i ne smije) ratne zločince proglaavati nevinima, iriti faističku ideologiju, rasnu mrnju, vjersku i svaku drugu netoleranciju. Ne mogu se po uredima drati slike ratnih zločinaca i na javnim mjestima pjevati faističke pjesme u kojima se veličaju počinitelji zlodjela (primjer pjesme o Juri i Bobanu). U europskim udbenicima ne biljei se anatema na antifaizam i antifaiste iz razdoblja Narodnooslobodilačke borbe naroda za slobodu. U Francuskoj se ne hvali ratnog zločinca marala Petaina niti u Norvekoj Quislinga, u Rumunjskoj marala Antoneskua... U Republici Sloveniji nisu se ruili spomenici antifaističkoj Narodnooslobodilačkoj borbi, a u Republici Hrvatskoj je stvoreno takvo ozračje da je od naovamo srueno vie od vrijednih spomenika, od kojih je većina pripadala spomeničkoj kulturnoj batini Republike Hrvatske. Očevici smo i sluatelji (i poslije demokratskih promjena) nerijetkih pojava da se veliča fa- istički zločin, da se ratnim zločincima podiu spomenici (Francetiću naprimjer), a zbilja su rijekti (ako ih uopće ima) obnovljeni ranije porueni antifaistički spomenci. Govorilo se o zabrani faističkih simbola, ali jo nita od toga, pa se u nekim prilikama, i bez ikakva problema, predstavlja ustaka ikonogra ja i tome slično, čega također nema u onoj Europi kojoj teimo. Dok tamo ne stignemo, moramo pročistiti domaći zrak kako bi nebo nad Hrvatskom bilo to vedrije, očićeno od faističkih oblaka. Opravdano se postavlja pitanje (i kao političko i kao znanstveno) zato se dosad nije posve račistilo s Bleiburgom, Jazovkom, Daksom?... Namjerno se to proputalo jer bi se, čisteći ta pitanja, otkrilo svega i svačega. Pred nove vlasti postavlja se potreba odgovorna ponaanja i prema tim pitanjima to prije, to bolje. Nove vlasti u Republici Hrvatskoj moraju biti spremne potpunije odgovoriti na jo vie drugih pitanja koja se nameću iz tog djelokruga, ako se hoće jasno de nirati crtu između prvog desetljeća postojanja suverene Republike Hrvatske i demokratskog stanja u integriranoj Europi. 157

158 Jo uvijek neki iz novih političkih struktura svojim govorima stvaraju konfuziju, ne praveći razliku između odgovornosti za zločine počinjene od faista, a protiv naroda i čovječnosti u Drugom svjetskom ratu i onih koji su se borili na strani hrvatskog i svjetskog antifaizma. Ako se aktualne vlasti moraju dokazati kao stvarno nove, i kao jasna alternativa reimu iz prvog desetljeća postojanja Rapublike Hrvatske, neophodno je napraviti i na tome području crtu razgraničenja. A to je moguće ako se, prije svega, postavi pitanje odgovornosti kako glavnih krivaca tako i njihovih suučesnika, o čemu se govori(lo) u ovoj knjizi. Drugo je pitanje zato se u javnim medijima jo i danas izbjegava riječ i puna istina o počinjenim faističkim zločinima nad građanima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, pa tako i u Dubrovniku? Razlozi su brojni, a izviru iz neistine o tomu da su partizani i komunisti počinitelji zločina jer su ubijali nevine i mirne građane. A stvar stoji obrnuto. Povijesna je istina da su faistički zločinci i njihovi pomagači samo na irem dubrovačkom području ubili 633 neduna civila, među kojima znatan broj nejake djece, ena i starijih osoba. U tako notornoj stvarnosti prijeti opasnost za budućnost Republike Hrvatske, ukoliko se i dalje bude izbjegavala istina o faističkim zločinima i zločincima kako domaćim tako i stranim. Iz svega slijedi jasan zaključak da je pravo rjeenje jedino u tome da se individualizira odgovornost i da se osumnjičeni počinitelji zlodjelâ protiv čovječnosti (kako u Domovinskom ratu tako i u Drugom svjetskom ratu) privedu sudu pravde. Tek tada će hrvatski narod sa sebe sprati ljagu kolektivne krivnje koja mu se često nameće za sve ono to se događalo u prolosti. U protivnom, to je vrlo opasno za povijest i budućnost, bit ćemo označavani kao suučesnici zločina, nećemo moći doivjeti moralno pročićenje i ostvariti pravo da se ubuduće odupremo moebitnom neka- njenom vrenju svakog zla, pa i najgorih zločina. Mnogo se toga nataloilo. Dekadentne snage hrvatskoga drutva nisu htjele ni spominjati rtve faističkog terora u Drugom svjetskom ratu. Stvari su se, kako rekoh, a to je opasno, potpuno izokrenule na način da su počinitelji zločina proglaeni nevinim i mirnim građanima, a antifaisti su postali zločinci. Tako je dolo do krajnjeg apsurda kakva nema u nijednoj dravi demokratske Europe koja je sudjelovala u Drugom svjetskom ratu na strani antihitlerovske koalicije, i sve to na početku 21. stoljeća. Zalaem se da treba jasno razlikovati osvetu od zasluene kazne. A da bi se znalo to je osveta, a to je zasluena kazna, mora se otvoreno i odlučno, povijesno-znanstveno utemeljeno, oslobođeno od ideoloko-političkih natruha i utjecaja, javnosti kazati istinu o svemu bitnom to se događalo u Dubrovniku i na drugim područjima u Republici Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. Tad će se moći oblikovati pouka i poruka da se vie nikad ne dozvoli nekanjeno vrenje zločina. U svakome pogledu mora se osuditi sve ono to simbolizira zločin i one koji su ostavili u nasljeđe krv i masovne zločine. Poto je sve počelo od masovnih i beskrupuloznih faističkih zločina na svim područjima hrvatske drave, pa i u Dubrovniku i njegovu okruenju, a počinitelji su bili talijanski i njemački okupatori, vlast i vojska NDH i četnici Drae Mihailovića, treba isto tako (povijesno-znanstveno) objasniti i staviti pred sud javnosti sve to se događalo nakon Drugoga svjetskog rata, i navesti prave razloge zato se to dogodilo. Povijesne činjenice treba sučeliti i tek nakon toga doći do pune povijesne istine. Neosporno je da će se tek tada vidjeti da li je naprimjer u slučaju dubrovačke Dakse bilo osvete ili su dosuđene zasluene kazne, odnosno da li je zasluena kazna istodobno i osveta. Ako u ovoj novoj političkoj konstelaciji ne bude odlučnijeg stava o kanjavanju krivaca za zlodjela uopće, ne mislim samo na Dubrovnik i Drugi svjetski rat, neće se moći osigurati potreba za primjenom načela odgovornosti. U prvom se redu moramo distancirati od faističkih zločina iz Drugoga svjetskog rata, pa zatim i od onih iz Domovinskog rata. Tek će se tad, jednom zauvijek, stati na put nekanjivom činjenju zla. Budućnost trai da se jasno i odlučno raskrsti s takvom proloću. Nekanjeni krivci za faističke ratne zločine rovare i onemogućavaju svaki korak ka poboljanju ivota i izlaska iz kojekakvih kriza. Zato se mora postaviti pitanje odgovornosti za zločine nad antifaistima, a ne da i dalje egzistira tvrdnja da su zločinci oni iz antifaističkog tabora, oni koji su kaznili faističke zločince iz Drugoga svjetskog rata. Na je put u Europu potpuno jednak onomu kojim su ili ostali Europljani put u demokratsko drutvo oslobođeno od faističkih natruha iz Drugoga svjetskog rata. 158

159 SAETAK (Sastavio urednik) Istog dana kad je pred faističkim silama kapitulirala Kraljevina Jugoslavija (17. travnja 1941.) u Dubrovnik su uli dijelovi njemačke i talijanske okupatorske vojske. Dubrovnik i njegovo ire područje tad su bili u sastavu tzv. Nezavisne Drave Hrvatske (NDH), kvislinke, marionetske dravne tvorevine koja je, pod Hitlerovim patronatom, bila proglaena 10. travnja godine. Temeljem sporazuma između Mussolinia i poglavnika NDH Ante Pavelića od 18. svibnja manji dio dubrovačkog područja (Mljet, Korčula i istočni dio Konavala) pripojeni su Kraljevini Italiji, dok je ostalo područje potpalo pod talijansku okupaciju. Nakon kapitulacije Italije u rujnu Dubrovnik sa svojim irim područjem potpao je pod njemačku okupaciju, to je trajalo sve do njegova oslobođenja 18. listopada godine. U sustavu marionetske vlasti NDH, za čitavo vrijeme okupacije, u gradu Dubrovniku, kao i skoro u svim općinama na dubrovačkome području, vlast su ponizno obnaali raniji prvaci Hrvatske seljačke stranke (HSS-a), tzv. mačekovci koji su se bili stavili u slubu okupatorâ. U samom Dubrovniku najveći dio rukovodstva HSS-a stavio se u besprijekorno sluenje talijanskom i njemačkom okupatoru, dok se manji dio rukovodstva i većina običnog članstva te nekad utjecajne političke stranke priključio Narodnooslobodilačkom pokteru (NOP-u). S obzirom na svoje geostrateko i geopolitičko značenje (vrata prema istoku) Dubrovnik je za čitavo vrijeme Drugoga svjetskog rata bio od prvorazredne vanosti kako za zemlje antifaističke koalicije tako i za zemlje sila Osovine, ali i za domaće sluge ustae i četnike. Rezultiralo je to time da je Grad stalno bio premreen različitim obavjetajnim slubama (talijanskim, njemačkim, ustakim, četničkim, savezničkim, partizanskim) kao rijetko koji grad na naim prostorima. Kao dubrovačku speci čnost treba istaknuti i činjenicu da su se za čitavo vrijeme rata ondje zajedno nalazili i ustae i četnici. Oni su, međusobno i u suradnji s talijanskim i njemačkim okupatorima, djelovali na zajedničkom planu u borbi protiv dubrovačkih antifaista i njihovih simpatizera, a na liniji suzbijanja općenarodnog partizanskog ustanka. Takav suivot ustaa i četnika (pod zatitom stranog okupatora) nije zabiljeen u ostalim hrvatskim gradovima. Za čitavo vrijeme okupacije od 17. travnja do 18. listopada faistički okupatori i njihove domaće sluge (ustae i četnici) manje su ratovali s postrojbama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) negoli to su vrili zločine nad nedunim civilima (hapenja, mučenja, ubojstva, odvođenje u logore, interniranje, unitavanje materijalnih dobara itd). Talijani su to radili do kapitulacije svoje zemlje, a Nijemci nastavili nakon njih (i jedni i drugi zajedno s domaćim izdajicama). Bila su otvorena tri logora za civile (u Janjini, na Prevlaci i na otočiću Mamuli). Krvnitva su vrena kako u logorima tako i na čitavom dubrovačkome području, od Sutorine do Vele Luke. Ubijena su ukupno 633 stanovnika dubrovačkog područja, ranjeno ih je 413, a zatvoreno, prognano i u logore irom NDH, Italije i Njemačke deportirano Ako bi se njima pribrojili oni koji su izbjegli pred faističkom čizmom (najvie u logor El Shatt na Sinaju), tad je ukupan broj stradalnika u Dubrovniku i na njegovu irem području tijekom Drugoga svjetskog rata prelazio Strane su bile i materijalne tete koje su na dubrovačkome području počinili 159

160 okupatori. Kako je utvrdila Dravna komisija za procjenu materijalnih teta, one su (bez onih koje su počinili ustae i četnici jer one nisu utvrđivane) prema stanju iz godine iznosile dinara, to je prema tečaju krajem godine iznosilo američkih dolara. Oslobođenjem Dubrovnika 18. listopada prestale su četverogodinje patnje stanovnika Dubrovnika i njegova irega područja. Okupator je (zajedno s domaćim izdajnicima) protjeran, a Dubrovnik i njegovo područje ponovno su postali slobodni, svoji na svome. Dvije spomen-ploče koje su čuvale uspomenu na poginule dubrovačke srednjokolce i njihove nastavnike tijekom NOR-a. (Uklonjene su nakon 1990.) 160

161 SUMMARY (Translated by Kate Bagoje) When the Kingdom of Yugoslavia capitulated on April 17, 1941, the same day some parts of German and Italian occupying troops entered Dubrovnik. In that time Dubrovnik and its wider region were a part of the Independent State of Croatia (NDH), a quisling puppet entity declared under Hitlers patronage on April 10, On the basis of the agreement of May 18, 1941 between Mussolini and Ante Pavelić, the President of the NDH, a smaller part of Dubrovnik area (Mljet, Korčula and the eastern part of Konavle) were annexed to the Kingdom of Italy. The rest of the region came under the Italian occupation. After the capitulation of Italy in September 1943 Dubrovnik and its wider region came under the German occupation which lasted till its liberation on October 18, In the NDH puppet government system during the entire period of occupation in the town of Dubrovnik as well as in almost all communes of the region, the power was humbly held by the previous leaders of the Croatian Peasant Party (HSS), so-called mačekovci who were put in the service of the occupants. In Dubrovnik itself three-fourths of its management put themselves in the irreproachable serving of Italian and German occupants while the one-fourth of its management and majority of its ordinary members joined the National Liberation Movement (NOP). In regard to its geostrategic and geopolitical importance (the gate to the east) during the whole period of the Second World War, Dubrovnik was of high value for the antifascist Coalition Countries but also for the countries of Axes Forces as well as for domestic servitors ustashe and chetniks. Thats why Dubrovnik was covered by different intelligence services (Italian, German, ustashe, chetniks, allied and partisan ones) more than any town in the wider region. As the speci city of Dubrovnik one can point out the fact that during the entire wartime there were ustashe and chetniks in the town together. They mutually and in cooperation with Italian and German occupants acted on the same plan ghting against Dubrovnik antifascists and their sympathizers with the aim to prevent national partisan uprising. Such coexistence of ustashe and chetniks (under the protection of foreign occupants) was not noted in the other Croatian towns. During the entire time of occupation from April 17, 1941 till October 18, 1944 the fascist occupants and their domestic servitors (ustashe and chetniks) had less ghting against formations of the National Liberation Army of Yugoslavia (NOVJ), but they executed crimes against innocent civilians (arrests, tortures, killings, taking to concentration camps, internments, destroying of material assets, etc). Italians behaved the same way until their countrys capitulation and the Germans continued after them (both together with domestic traitors). Three camps were opened for civilians (in Janjina, at Prevlaka and on the island Mamula). Executions were performed in the camps and on the whole territory of Dubrovnik from Sutorina to Vela Luka. On the territory of Dubrovnik 633 inhabitants were killed, 413 people were injured and 2678 people were arrested and deported in the camps around the Independent State of Croatia (NDH), Italy and Germany. If we add those who themselves escaped the fascist terror (mostly to the El Shatt camp on Sinai, Egypt), the total number of sufferers in Dubrovnik and its wider territory was over

162 Material damages done by the occupants at this territory were tremendous, too. The State Commission for material damages assessment established the damages (without those done by ustache and chetnics as they were not estimated) of dinars based on the state in 1945, i.e US $ according to the exchange rate of By liberation of Dubrovnik on October 18, 1944 the four-year sufferings of its inhabitants and its wider region stopped. The occupant (together with its local traitors) was banished and Dubrovnik with its territory was liberated again. 162 Spomenik na stonskom trgu posvećen prvoborcu Baldu Mekiiću. (Sruen je nakon 1990.)

163 POGOVOR NAKLADNIKA Svojevremeno nas je dr. sc. Nikola Anić obavijestio da je kroz petnaestak godina (na izvornim arhivskim dokumentima i na drugim prikladnim izvorima i literaturi) istraio i zabiljeio stanje i događanja u Dubrovniku i na njegovu irem području tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon viekratnih naih kontakata i dogovaranja krajem ustupio nam je rukopis s preslikom potrebnih priloga i fotogra ja, uz suglasnost da ga objavimo u obliku knjige, tj. da obavimo zadaću nakladnika. Nakon to smo se upoznali s dostavljenim materijalom, uključujući i 4 priloene recenzije, ocijenili smo da se radi o iznimno vrijednu tivu, i da ćemo rado preuzeti ulogu nakladnika buduće knjige. No s obzirom na stanje i nekompletiranost rukopisa, a i radi nekih drugih objektivnih razloga, dugo nismo bili u mogućnosti knjigu objaviti. (Uvjereni smo da je ovakav rukopis uvijek aktualan, bez obzira kada se objavio, tj. da ne podlijee kanjenju ili zastarijevanju.) Kako se moglo razabrati iz Predgovora, autor je zamislio napisati dva toma (sveska), kako on kae, edicije Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu ( ). Ovo je dakle prva knjiga iz te edicije, a koja je obuhvatila razdoblje od okupacije Dubrovnika i njegova područja u travnju do oslobođenja 18. listopada godine. Zato je i naslovljena Od okupacije do oslobođenja. Kao to je to također naveo u Predgovoru, i na nekoliko mjesta prilikom obrade građe, druga knjiga (također temeljena na izvornim arhivskim dokumentima) trebala je uvjerljivo i objektivno prikazati događanja u Dubrovniku nakon oslobođenja 18. listopada godine. Izrijekom, trebalo je biti riječi isključivo o suđenjima ratnim zločincima za zločine koje su počinili na dubrovačkome području; za zločince od kojih je jedan broj (i njihova zlodjela) naveden i u ovoj knjizi, a to je obavljano neposredno nakon 18. listopada i u godinama nakon zavretka Drugoga svjetskog rata. * Kad se paljivo pročita ova knjiga, i kad se prouče prilozi dvojice od četvorice recenzenata koji o tome govore (prof. dr. sc. Iva Goldsteina i general pukovnika Ivana Kukoča), razvidno je da se autor odlučio da dio teksta iz ranije zamiljene prve knjige prebaci u drugu. Taj tekst odnosio se na suđenja koja su u Dubrovniku obavljali vojni sudovi, uključujući i ono koje se odnosilo na dubrovački slučaj (kako je autor slikovito govorio o Daksi). To mu se svakako činilo prikladnijim jer je čitava druga knjiga trebala biti posvećena suđenju ratnim zločincima za zločine koje su počinili u Dubrovaniku i na njegovu irem području. O tomu autor kae: Iz HDA u Zagrebu, susretljivoću gospodina Mata Rupića, dobio sam spisak ratnih zločinaca, koji je u Arhiv dostavljen od strane vojnih sudova, to je prikupila Okruna komisija za utvrđivanje ratnih zločina iz Dubrovnika (spis br. 227/46. od 18. lipnja 1945.), a koji je bio dostavljen Divizijskom sudu u Splitu. Taj spisak nije potpun zato sam koristio iri spisak svih osuđenika, dakle i onih kojima je suđeno u Dubrovniku od strane vojnih sudova. Da je dio teksta iz prve doista prebačen u drugu(neobjavljenu) knjigu, također doznajemo iz recenzija dvojice spomenutih autora koji u svojim recenzijama govore i o tomu dijelu rukopisa, 163

164 a koji nije sastavni dio prve knjige niti je nakladnik s tim dijelom upoznat. tovie, Goldstein spominje posebno poglavlje recenziranog rukopisa koje je bilo naslovljeno Nije bilo sve u redu, to također nije do nas dolo. I recenzent Kukoč u svojoj recenziji također posvjedočuje o prebacivanju spomenutog dijela teksta iz prve u drugu knjigu. Vjerojatno se autor na takav korak odlučio nakon to je izila knjiga Joka Radice Sve nae Dakse koju je, kao znanstvenik i povjesničar, Anić doivio i ocijenio jednostranom, neobjektivnom, preideologiziranom i znanstveno nedovoljno utemeljenom. Po svemu sudeći, vjerojatno je ba time bio ponukan da se jo jednom pozabavi dubrovačkim slučajem, da ga temeljitije istrai i da se argumentima suprotstavi Radičinim viđenjima. (Poznato nam je da je podatke traio i u engleskim arhivima.) 164 * Za razliku od Radičina pristupa u dijelu rukopisa koji je recenziran, a koji se odnosi na dubrovački slučaj, spomenuta dvojica recenzenata naglaavaju Anićevo objektivano, neispolitizirano i nesektako stajalite u odnosu prema načinu suđenja, izricanju presude i ukupnome postupanju s onima koji su na Daksi pogubljeni, tj. ističu autorovo neodobravanje nekih postupaka vezanih uz to. Nije slučajno, kako ste vidjeli, autor onoliko pozornosti, i prostora u knjizi, posvetio haakim i enevskim konvencijama koje kazuju o ratnom pravu i običajima ratovanja, s posebnim osvrtom na prava civilnog stanovnitva i ratnih zarobljenika (čak je najvanije dokumente priloio na kraju teksta). Uradio je tako zbog toga kako bi upozorio da je postupanje prema civilnom stanovnitvu i ratnim zarobljenicima na dubrovačkome području tijekom Drugoga svjetskog rata, bez obzira tko je i uime koga to provodio, bilo u suprotnosti sa spomenutim konvencijama, pa tako i ono to je bilo povezano uz slučaj Daksa. O autorovu pristupu dubrovačkom slučaju recenzent Goldstein je zapisao: (...) Upravo zbog tih proturiječja, autor se posebno pozabavio događajima na Daksi ujesen godine, o čemu je posljednjih godina javnost često bila jednostrano informirana. Autor ne zapada u pogreku onih koji događaje na Daksi ideologiziraju i politiziraju. U poglavlju Nije bilo sve u redu kritički preispituje tadanje odluke novih komunističkih vlasti.(...) I recenzent Kukoč također potvrđuje da je u ranijem integralnom rukopisu bilo dosta govora o Daksi i da je autor izrazio neslaganje s okolnostima i načinom na koji se postupalo s onima koji su na Daksi pogubljeni. Odobravajući Anićeva (nama nepoznata) stajalita u odnosu na to, i poistovjećujući se s njim, Kukoč navodi: (...) I ja sam se naao na strani onih koji su osudili javno oglaavanje pogubljenih u Dubrovniku, umjesto da su se istrani organi vie angairali na prikupljanju svih dokaza za svakog osumnjičenog, uhićenog i optuenog. Dokazivao sam nae stajalite da se sudska kazna izvri tek onda kada se ispitaju i provjere svi podaci i saslu- aju svi svjedoci; kada se čuje riječ obrane, strogo se pridravajući sudskih propisa koje je donio Vrhovni tab NOV i POJ u svibnju godine. * Iako je, kako smo obrazloili, dr. Anić glavninu teksta o dubrovačkom slučaju namjeravao objaviti u drugoj knjizi, u sklopu suđenja ratnim zločincima, ni ova nije mogla a da se ozbiljno ne dotakne slučaja Daksa. Najprije radi toga kako bi prikazala izdajstvo (suradnitvo s okupatorom) nekolicine najutjecajnijih pojedinaca onodobnog Dubrovnika koji su radi toga ondje pogubljeni; da bi se tako suprotstavio rairenome miljenju i uvjerenju koje vlada među dijelom Dubrovčana, i ire, da su na Daksi stradali nevini ljudi, pa da se isključivo prema tome prosuđuje o veličini i značaju oslobođenja Dubrovnika od faizma. Autor također uvjerljivo dokazuje da se u slučaju Daksa ne moe prihvatiti krilatica Zločin bez kazne kazna bez zločina!, kako ju rabe

165 dubrovački pravai i tovatelji ustaa i NDH. Sve ostalo trebalo je dakle biti objelodanjeno u drugoj knjizi. No već iz ove prve između redaka se osjeća kako autor razgraničava izdaju i zločinstvo od načina na koji se postupalo s onima koji su na Daksi pogubljeni. Zato je veliko poglavlje koje je o tome govorilo (a koje, naalost, do nas nije doprlo) bilo naslovljeno Nije bilo sve u redu, kako nas upoznaje recenzent Goldstein. Autorove namjere i elje da priredi cjelovit rukopis za drugu knjigu, i da nam ga dostavi za objavljivanje, naalost, prekinula je njegova smrt. S obzirom na ispoljenu ozbiljnost, istraivački zanos i znanstveni pristup građi koju je obradio u ovoj knjizi, njegova smrt svakako je ogromna teta za Dubrovnik i njegovo područje, kad se radi o istraivanju i publiciranju pune istine o Drugom svjetskom ratu i neposrednim poslijeratnim zbivanjima u Dubrovniku. (Posebno se to odnosi na slučaj Daksa.) Naalost, nije doivio ni objavljivanje ove prve knjige. Zahvalni smo mu za sve to je učinio za nas, za Dubrovnik i ire dubrovačko područje. * Ne elimo niti namjeravamo govoriti o vrijednosti knjige čiji smo nakladnici. O tomu su svoj sud iznijela četverica uglednih recenzenata. Samo elimo naglasiti kako su (za razliku od nekih koji se bave ili su se bavili istom tematikom) argumentirana i dokumentirana građa ove knjige, i autorov znanstveni pristup građi, dobrodoli za spoznavanje pune istine o onome to se događalo u Dubrovniku i na njegovu irem području u tekim danima Drugoga svjetskog rata. Sukladno s tim ova knjiga je također dobrodola da se razuvjere oni koji o tim dubrovačkim danima gaje svoje (neznanstveno i neutemeljeno) miljenje i na njemu u svim prilikama nastoje. Jedno od njih je naprimjer miljenje i tvrdnja da su Dubrovnik oslobodili četnici, čiji su potomci razarali Grad i ubijali njegove stanovnike i godine. Ne znamo da li će se takvi moći razuvjeriti ukoliko pročitaju ovu knjigu, pa doznaju da su četnici, zapravo, zajedno s usta- ama, ugodno boravili u Gradu za čitavo vrijeme okupacije od do 1944.; da su zajedno s ustaama delali kao domaći izdajnici zajednički pomaući stranom okupatoru; da su pobjegli iz Grada pred naletom njegovih osloboditelja, a ne da su osloboditelji bili četnici. Kao uvjereni i djelatni antifaisti (a ne samozvani kako nas neki etiketiraju) i njegovatelji antifaističkih tradicija i tekovina u naoj sredini, svjesni da se faizam i dan-danas javlja u različitim oblicima i sredinama, a nakon to smo paljivo proučili građu Anićeva rukopisa, moramo izraziti svoje čuđenje i negodovanje nad činjenicom to su nakon neke ulice u Gradu nazvane imenima onih koji su se iz bivih HSS-ovaca preobratili u okorjele ustae, u izdajnike koji su ponizno sluili talijanskom i njemačkom okupatoru. Spomenut ćemo samo dva primjera, iako nisu jedini. Ranija Ulica braće Radića u Gruu nakon preimenovana je u Ulicu dr. Ante Sugje. Anićeva knjiga nepobitno dokazuje da je Sugja bio među onom skupinom Dubrovčana koji su 17. travnja u Kneevu dvoru oduevljeno dočekali vojnu vrhuku talijanskih i njemačkih okupatora, čestitala im na velikoj pobjedi i rado im se stavila na raspolaganje. Doznajemo i to (i na slici vidimo) kako je, neposredno nakon okupacije Grada, s talijanskim faistima ponosno etao Stradunom, da bi kasnije napustio Grad i stavio se u diplomatsku slubu NDH (konzul u Pragu), a potom emigrirao u Argentinu. Drugi primjer je naziv značajne ulice koja spaja Jadransku turističku cestu s Ulicom Vladimira Nazora na Ilijinoj glavici, niz koju mora proći svaki onaj koji automobilom ulazi u Grad iz smjera istoka. Ona je nazvana Ulicom Petra Bakića. Iz Anićeve knjige doznajemo da je Bakić, također kao bivi HSS-ovac, za vrijeme okupacije i okupatorskih zlodjela u Dubrovniku i na irem dubrovačkome području po Konavlima ustrojavao ustaku policiju, a kasnije organizirao naoruane kripare po Konavoskim brdima, i stavio im se na čelo, kako bi se borili protiv novog drutvenog poretka. * 165

166 Nakon upoznavanja sa svim strahotama i zločinima koji su prikazani u ovoj knjizi, nakon upoznavanja s brojem rtava (i s najvećim brojem imena) faističkog terora, i s materijalnim razaranjima koja su počinili faistički okuptori, sve dobronamjerne čitatelje koji ona sumorna i teka vremena ne pamte pozivamo da se načas pokuaju staviti u poziciju onodobnih stanovnika Dubrovnika i dubrovačkoga područja koji su stenjali pod faističkom čizmom dulje od dana; da u misli prizovu i i shvate osjećaje onodobnih Dubrovčana to su ih doivjeli i proivjeli 18. listopada 1944, kad je njihov grad oslobođen od faizma, pa neka prema vlastitoj savjesti prihvate jednu od dvije, posve suprotne, ocjene koje se odnose na taj datum. Prvu je u samoj knjizi izrekao autor, a ona glasi: (...) U povijesti Dubrovnika 18. listopada godine označava početak novog razdoblja one lijepe povijesti Grada, njegov ponovni stvarni slobodni ivot. Zastava s natpisom Libertas, kao slobodarski znamen ovoga drevnog grada, uskoro će ponosno leprati na uzvienim mjestima, na gradskim trgovima i kulama. Dubrovnik je ostao i ponosno plovi na svojoj hridi. Slobodan. Druga je ocjena koju je u Priopćenju za javnost 8. listopada obznanio predsjednik dubrovačke udruge Hrvatski domobran, a koja glasi: (...) Pred dvadeset godina prvi listopada g. započela je agresija na Dubrovnik i Hrvatsku od strane istih onih zločinaca, jugokomunističkih partizana i susjednih četnika, koji su ostali nekanjeni za nebrojena zlodjela počinjena pred vie od est desetljeća. Stoga je neshvatljivo da i danas postoje ljudi koji obiljeavaju tzv. Dan oslobođenja Dubrovnika 18. oktobra, jedan od najcrnjih dana iz svekolike dubrovačke povijesti. 197 PA NEKA SVATKO UZME SVOJE! Spomen-ploča u sreditu Brgata koja izraava zahvalnost osloboditeljima dubrovačkog kraja od faizma. (Uklonjena je nakon 1990.) Spomen-pohod na Mljet. Dubrovački list, < >, 11. studenoga 2011, posjet 3. lipnja 2012.