4. FESTIVAL NIJEMOG FILMA PSSST! 2010.

Transcription

1

2 4. FESTIVAL NIJEMOG FILMA PSSST! Četvrto izdanje Festivala nijemog filma PSSST! posjetitelj(ic)e Centra za kulturu Trešnjevka transportirat će još jednom u drugi svijet, svijet snova - djetinjih čuda, zlogukih vizija, snova romantičnih i smiješnih, ali i onih tragičnih i zastrašujućih. Od dramatičnoekspresivne Ivane Orleanske C. Th. Dreyera, preko erotično-kontroverzne Lulu iz Pabstove Pandorine kutije, pa sve do romantičnokomičnih pustolovina Chaplinovog Skitnice pod Svjetlima velegrada, postaje jasno da snovi i nijemi filmovi imaju mnogo toga zajedničkog - i jedni i drugi barataju jednostavnim, izravnim emocijama i djelovanjem, poput ljubavi, mržnje, sukoba ili bijega. I jedni i drugi više se zanimaju za radnju i vizualnost no za razum i logiku. A (filmski) razum i logiku propituju i bivši autori zagrebačkog Kinokluba - program KKZ-a najavljujemo s osobitim zadovoljstvom, budući da prikazujemo niz rijetko viđanih radova autora koji su kasnije u teoriji ili praksi drmali (ili još drmaju) filmskom scenom. A da se snovi lako preobraze u noćne more pokazuju i filmovi slavonskog autora Joze Ivakića koji se bave alkoholizmom i pobačajem kao pogubnim društvenim zlima. Budući da su snimani prije punih 80 godina, pored stilsko-formalne razine, svakako je zanimljivo razmotriti u kojoj su mjeri ovi radovi preživjeli i u tematskom smislu Nijemi film, uz odgovarajuću glazbenu pratnju, uljuljat će vas u stanje sanjarenja; njegovu hipnotičnost ne narušava gruba stvarnost izgovorene riječi. Publika u mračnoj kinodvorani, očarana i začarana slikom i glazbom može doživjeti nešto nalik zajedničkom snu. Dakako, transport na drugu razinu svijesti ne bi bio moguć bez ekspresivne pratnje naših trodimenzionalnih majstora zvuka - kućnog teatra Škripzikl, Astrid Kuljanić Trija, Nimbus Deija, Dade Džihad i minhenskog Majmoona. PSSST! je jedinstven filmski festival u Hrvatskoj jer umjetnost nijemoga filma predstavlja na nov, uzbudljiv i zabavan način, nudeći publici više od gole retrospektive i revitalizirajući interes za korijene filmske umjetnosti. PSSST! je rijedak dragulj i na europskoj kulturnoj sceni gdje usprkos brojnim filmskim manifestacijama (zbog nedovoljnog komercijalnog potencijala?) nedostaje inicijative koja bi umjetnicima i umjetnicama pružila priliku da svoje vještine okušaju kroz ovaj specifičan (i zahtjevan!) umjetnički oblik. Stoga smo ponosni da vas na PSSST!-u možemo upoznati s nijemim filmom u drugačijem svjetlu, kroz spoj moderne tehnologije i osnovne filmske forme. Svratite u snoviti svijet PSSST!-a

3 Petak, 12/11 Subota, 13/11 Nedjelja, 14/11 20:00 Kućni teatar Škripzikl Glazbeno - pantomimski spektakl Stvarno veliki varijete, 30 21:00 Cjelovečernji film: Carl Theodor Dreyer: Stradanje Ivane Orleanske (La passion et la mort de Jeanne d Arc, 1928), 82 Glazbena pratnja: AKT 23:00 Koncert: Astrid Kuljanić Trio 19:00 Počeli su u Kinoklubu Zagreb: Zastajkivanje - Hrvoje Turković (1967), 3 Otok - Tomislav Radić (1963), 11 Doručak - Goran Dukić (1986), 7 The world of Coca-Cola, Alan Bahorić (1992), 12 Kuda idemo ne pitajte -Tomislav Gotovac (1966), 13 Tomislav Gotovac - Tomislav Gotovac (1996), 1 Glazbena pratnja: Nimbus Dei 20:30 Cjelovečernji film G. W. Pabst: Pandorina kutija (Die Büchse der Pandora, 1929), 152 Glazbena pratnja: Dada Džihad 23:00 Koncert: Nimbus Dei Filmovi Joze Ivakića: Birtija (1929), 31 Grješnice (1930), 52 Glazbena pratnja: Dada Džihad Cjelovečernji film Charlie Chaplin: Svjetla velegrada (City Lights, 1931), 87 Glazbena pratnja: Majmoon (München) 23:00 Koncert: Majmoon (München)

4 Petak 12/ h Na našim se prostorima već neko vrijeme može susresti skupina glumaca i glazbenika udruženih pod nazivom Kućni Teatar Škripzikl. Riječ je o vrsti neverbalnog teatra koji svoje predstave zasniva na glazbi iz vlastite produkcije, koja je pak sastavljena od raznih zvukova pucketanja i škripanja. Glumci na tu glazbu izvode pantomimu predstavljajući priče koje su s jedne strane posveta vodvilju i nijemim filmovima s početka 20. stoljeća, a s druge počivaju na nadrealizmu, znanstvenoj fantastici i crnom humoru. Svi nabrojeni elementi u konačnici daju svojevrsni mjuzikl. Odatle im i naziv pod kojim istupaju: glazba od škripanja + mjuzikl = škripzikl. Kućni teatar Škripzikl predstavlja: Stvarno veliki varijete Mnogi glazbenici i glumci uključeni su u ovaj program velikog varijetea, po prvi puta na istoj pozornici! Jednom se gleda, a cijeli život pamti, priča i prepričava! Trajanje: 30 Kroz četiri godine djelovanja, razvijanja i izvođenja, iz svog su programa predstavili mnoge pantomimske predstave. U vlastitoj produkciji snimili su mnogo spotova/kratkih fimova (koje nazivaju dječjim filmovima za odrasle ), izveli popriličan broj grotesknih performansa, koncerata, klaunovskih predstava, ostvarili mnoge suradnje s glazbenicima, glumcima i udrugama, a pojavili su se i u mnogo radijskih i tv-emisija. Kroz i godinu ostvaruju suradnje s profesionalnim kazalištima (program Škripultura za Teatar Itd, dječja predstava Tetak i stric za Tvornicu lutaka ) i izvode svoje predstave na raznim festivalima, programima i inicijativama (festival nijemog filma PSSST!, Špancirfest, Cirkuskabare, revija amaterskog filma RAF, festival urbane kulture F.U.K, Noćni lab Itd-a ). Glazbeni video Nemoj tamo, nemoj - tu si! i kratki film Nestajanje ušli su u konkurenciju međunarodnog festivala crno-bijelog filma u Portu. Na istom festivalu izvode pantomimsku predstavu godine. web:

5 Petak 12/ h Remek-djelo danskog redateljskog genija Carla Theodora Dreyera ( ), autora poznatog po mističkim i spiritualnim preokupacijama (česte teme su mu vampiri, suđenja vješticama, uskrsnuće, vjera i nevjera) općenito se smatra jednim od najznačajnijih i najuspjelijih ostvarenja nijemoga filma, ali i jednim od najboljih filmova svih vremena. Filmska priča prati jedan dan suđenja i spaljivanje na lomači francuske nacionalne junakinje iz naslova, a izuzetnu dramatičnost redatelj postiže rekordnim brojem krupnih kadrova (od ukupno 1140 kadrova lice izvrsne Marije Falconetti nalazi se u više od jedne trećine!). Premda se Stradanje Ivane Orleanske zbog svoje osebujnosti ponekad proglašava i eksperimentalnim filmom, Dreyerove formalne inovacije (ekstremni gornji i donji rakursi, duge vožnje kamere, isključivanje tzv. temeljnih kadrova) nikad nisu u službi lirskih lutanja ili demonstracije karakterne subjektivnosti. One svrću gledateljsku pozornost na gole materijalne činjenice povijesne rekonstrukcije: na lica (bez šminke), kostime, iznimno oskudan dekor i, iznad svega, sam tekst - preuzet izravno iz dokumentacije Ivanina suđenja. Dreyerov film istražuje duhovno značenje vlastite priče, ali bez olakog pribjegavanja jednodimenzionalnom idealizmu ili jeftinoj metafizici. Za razliku od suvremenika, Dreyera ne zanimaju nacija, velike historijske figure ili povijesne sile i silnice. Stoga Dreyerov (jedini francuski) uradak danas djeluje daleko modernije od klasičnih nacionalnih filmskih epova iz drugog desetljeća 20. stoljeća, a iz istog razloga je vjerojatno i loše prošao kod publike. No osamdesetak godina poslije svojim snažnim, izoliranim primjerom Stradanje Ivane Orleanske upućuje na snagu autorske vizije koja preživljava ostavši vjerna sebi, usprkos vatri lomače i ledu auditorija. Mima Simić Stradanje Ivane Orleanske (La passion et la mort de Jeanne d Arc, Francuska, 1928.) Režija: Carl Theodor Dreyer Uloge: Maria Falconetti, Eugène Sylvain, André Berley, Maurice Schutz, Antonin Artaud, Michel Simon, Jean d Yd, Ravel, André Lurville, Jacques Arnna, Alexandre Mihalesco Trajanje: 82 Glazbena pratnja: AKT

6 Petak 12/ h Trio koji već četvrtu godinu nastupa na PSSST! festivalu, ovaj put prateći Dreyerov film koji su Žiga i Kruno prije mnogo godina imali priliku pratiti u drugom sastavu (sa slovenskim kontrabasistom Tomažom Gromom). Raduje nas svaki novi ovakav susret i nadamo se da će ovaj put gledanje filma za publiku i za nas donijeti nešto novo. Kako nas troje sviramo skupa u nekoliko grupa i često improviziramo na minimalistički način...i da ne kvarimo očekivanja...trenutak...slika...zvuk... AKT su Astrid Kuljanić, Žiga Golob i Kruno Levačić. photo Matjaž Vrečko AstridKuljanićTrio (AKT) Astrid Kuljanić (glas, šuškalice) Žiga Golob (bas, kalimba, ukulele, glas) Kruno Levačić (udaraljke, glas)

7 Subota 13/ h Opće je mišljenje da se određena nacionalna kinematografija vrednuje isključivo svojim dugometražnim igranim ostvarenjima, iako je filmsko polje rodova i vrsta mnogo šire. Unatoč čestom podcjenjivačkom pogledu na hrvatski film, upravo je na području tog ostalog naša kinematografija jako bogata. Od eksperimentalnog filma do igranog, od profesionalizma do amaterizma. Filmski amaterizam u Hrvatskoj je prisutan od osnutka Kinokluba Zagreb godine, koji je kroz dugi niz godina vrijedno sakupljao najrazličitije uratke baš tog ostalog. Tradicija tog sakupljanja se očituje u brojci od preko 1500 filmova što, ironično, KKZ čini najvećim hrvatskim producentom u povijesti. Postepenom transformacijom prema autorskom filmu, klub je postajao privlačan mnogim samosvjesnim ličnostima kao pogodno mjesto ostvarivanja vlastitih ideja. Amaterski film i jest onaj koji već u startu podrazumijeva kreativnu slobodu bez stresnih bojazni o vlastitoj karijeri i omogućava svojevrsno oslobođenje od tržišnih pritisaka i dominantnih struja, pa u tom smislu najlakše omogućava filmskom ostalom da dođe do izražaja. Naravno, mnogi bi se filmski amateri mogli nazvati isključivo filmofilima ili oponašateljima, a ne pravim autorima, ali u malim autorskim kinematografijama kao što je naša, ponekad ni nema neke veće razlike između studenta režije i ambicioznog amatera. Većina filmova u programu su eksperimentalni filmovi, što je djelomično povezano s činjenicom da se mladi filmaši najčešće okreću tom filmskom rodu jer ne zahtijeva zanatsko znanje, a dopušta onu primarnu želju za intuitivnim izražajem. Međutim, ta primarna amaterska sloboda može značiti i početak nečije filmske preokupacije koja će se provlačiti nadalje kroz čitavu karijeru tog autora. Zbog toga je ovaj program zanimljivo promatrati i komparativno prema kasnijem razvoju ovih sada poznatih ljudi - Dukića i Radića u odnosu na dugometražne filmove koje su kasnije radili u Hrvatskoj i Americi, Turkovića prema filmskoj teoriji s naglaskom na teorijske preokupacije eksperimentalnim filmom, Bahorića prema suradnji s Robertom Knjazom (u to vrijeme glumcem), te Gotovca u odnosu na cjelokupni filmsko performativni opus. Vedran Šuvar Počeli su u Kinoklubu Zagreb Zastajkivanje, 3 - Hrvoje Turković (1967) Otok, 11 - Tomislav Radić (1963) Doručak, 7 - Goran Dukić (1986) The world of Coca-Cola, 12 - Alan Bahorić (1992) Kuda idemo ne pitajte, 13 - Tomislav Gotovac (1966) Tomislav Gotovac, 1 - Tomislav Gotovac (1996) Glazbena pratnja - Nimbus Dei: Tomislav Babić (sintesajzeri, rhodes, sequencer) Mario Kovač (sintesajzer, sampler, theremin) Tena Novak (električna violina, glas)

8 Subota 13/ h Pandorina kutija (Die Büchse der Pandora, Njemačka, 1929.) Režija: Georg Wilhelm Pabst Uloge: Louise Brooks, Fritz Kortner, Franz Lederer, Carl Goetz, Krafft-Raschig, Alice Roberts, Daisy d Ora, Gustav Diessl, Michael von Newlinsky, Siegfried Arno Trajanje: 152 Pandorina kutija jedan je od najslavnijih filmova vajmarske kinematografije i uz Plavog anđela (Der blaue Engel, Josef von Sternberg, 1930) paradigma je dvojnog vajmarskog identiteta sačinjenog od modernosti i dekadencije, samouvjerenog glamura i sunovrata u kaos. Nekoliko desetljeća nakon do ovog je filma bilo nemoguće doći. Njegova zvijezda Louise Brooks imala je jednu od najenigmatičnijih karijera u povijesti filma, postavši zahvaljujući filmovima koje je snimila s Pabstom ( ) kultna ličnost Pariza 1930., no po povratku u Hollywood prestaje snimati i praktički nestaje s lica Zemlje. Pandorina kutija nije dobro prošla kod publike; u Americi je film bio cenzuriran, a u Njemačkoj su Pabsta napadali na više frontova. Jedan od razloga svakako je njegova provokativnost - kroz lik polimorfno perverzne seksualne pustolovke i protagonistice Lulu film odigrava dvostrukost ekspresije i represije vajmarskog ekspresionizma, u igru uvodeći sve znakovlje seksualne transgresije - incest, androginost, lezbijstvo i prostituciju. Ipak, polovicom 20. stoljeća Pandorina kutija je prevrednovana i dodijeljeno joj je zasluženo mjesto u filmskoj povijesti. Tomu je svakako pridonio i slavni Jean-Luc Godard koji Louise Brooks i njezinoj Lulu odaje počast u filmu Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962). Mima Simić Glazbena pratnja: Dada Džihad

9 Subota 13/ h Dada Džihad je projekt sastavljen od članova nekoliko glazbenih sastava i nezavisnih kazališnih grupa, predvođen kazališnim redateljem Marijem Kovačem. Osnova rada grupe su prostorne instalacije u kojima se ljudsko tijelo koristi isključivo kao objekt, te koncertni nastupi na kojima uživo glazbeno prate projekcije nijemih filmova rabeći neobične instrumente. Ono što gradi Dadin soundtrack su tzv. neinstrumenti - odnosno neuobičajen instrumentarij kojega čine elektroničke, analogne i akustične naprave, rijetko i nikako korištene u glazbene svrhe. Mnogi od zvukova što prate nijeme filmove slušatelja (gledatelja) dovode u nedoumicu - radi li se o ljudskim pokretima, glasovima, kućanskim aparatima, radio-valovima - ostaje nejasno, ali modus na koji audio elementi prate prizore na filmskom platnu sasvim su prikladni, nerijetko u potpunosti stopljeni u skladnu cjelinu. Isprekidana elektronska glazba poprilično uznemirujuće djeluje na slušatelja, osobito u kombinaciji s dinamičnim masovnim scenama. Filmove također nadograđuju živim pokretom glumaca, stvarajući na taj način svojevsrni glazbeni metateatar s ciljem približavanja idealu totalnog teatra kakvog su zamišljale umjetničke avangarde još početkom 20. stoljeća. Tematika kojom se bave najčešće je socijalno angažirana. Projekt nema stalnu postavu već okuplja glazbenike na ad-hoc osnovi, no među česte suradnike ubrajaju se Tomislav Babić, Višeslav Laboš (DJ Labosh), Dragan Pajić Pajo, Damir Kantoci, Maksimilijan Ružinski, Ana Franjić, Zrinka Kušević, Dean Krivačić i drugi. Dada Jihad su nastupili na nizu festivala i događanja u Hrvatskoj i Europi, redoviti su sudionici PSSST! Festivala. Dada Džihad Ana Franjić ( bas gitara, diktafon, perkusija) Mario Kovač (theremin, delay, perkusija) Tomislav Babić (sintesajzer, sampler, citra) Miroslav Mrva (sintesajzer, sampler)

10 Subota 13/ h Nimbus Dei je ansambl koji je osnovao Tomislav Babić, zamišljen kao medij za izvođenje njegovih autorskih elektronskih i eksperimentalnih djela, te improvizaciju. Ansambl je promjenjivog sastava, sa glazbenicima sklonim ad lib improvizaciji, na zadani harmonijski i melodijski okvir. photo Dubravko Babić Nimbus Dei Nimbus Dei svira tamni psihodelični ambient, s korijenima u impresionizmu i njemačkoj elektronskoj sceni 70tih. U izvedbi većinom je orijentiran estetici zvuka koju pružaju analogni elektronički, te elektromehanički muzički instrumenti. Ansambl je nastupao na Zagrebačkom Biennalu 2009, Re-Lax festivalu u Ljubljani, Žednom Uhu i drugim festivalima. Glazba Nimbus Dei korištena je u filmu, televiziji i teatru, te kao uživo improvizirana pratnja raznim audiovizualnim dešavanjima kao što su festivali suvremenog plesa, nijemog filma i sl. Tomislav Babić (sintesajzeri, rhodes, sequencer) Željko Andrić (Akai ewi, sintesajzer) Tena Novak (električna violina, glas) VJ: Ivan Lušučić Liik

11 Nedjelja 14/ h Klonite se birtija i grješnica! Filmska produkcija Škole narodnog zdravlja iz Zagreba, namijenjena obrazovanju narodnih masa o higijeni, zdravlju, kućanstvu, izbjegavanju poročnog života i ostalim potrepštinama, jedini je primjer (sačuvane) kontinuirane filmske proizvodnje u Hrvatskoj do Škola je prvenstveno obrazovala dokumentarnim filmovima, ali u njenoj produkciji našlo se i nekoliko igranih filmova. Joza Ivakić, ugledni slavonski prozni i dramski pisac te kazališni redatelj, bio je svjestan da je igrani film moćno propagandno sredstvo koje uporabom dramatične fabule i uvjerljivih likova može upečatljivo prenijeti obrazovnu poruku. Dok su higijena, zdravlje i kućanstvo suhoparnije teme pogodnije za dokumentarni film, upozoriti na nemoral i poroke najsnažnije može upravo igrani film. Zato se Ivakićevi igrani filmovi u produkciji Škole (njegovi jedini filmski pokušaji) bave porokom alkoholizma (Birtija, 1929) te porocima abortusa i nerađanja (Grješnice, 1930). Da bi poruka stvarno djelovala na seljake (kojima su filmovi prvenstveno bili namijenjeni), filmovi su morali biti realistični, odnosno, izgledati kao da se taj događaj stvarno dogodio u njihovoj sredini. Ivakić, dobar poznavalac slavonskog života i seoskog mentaliteta, bio je prava osoba za taj posao. Osim znanja da priču umetne u realističan ambijent i običaje, Ivakić je, poput svih kvalitetnih zanatlija nijemog filma, priču znao ispričati na dramatičan, ali ne pretjeran način, imavši pri tom pomoć profesionalnih kazališnih glumaca. Filmovi Joze Ivakića Birtija (1929), 31 Grješnice (1930), 52 Glazbena pratnja - Dada Džihad: Ana Franjić ( bas gitara, diktafon, perkusija) Mario Kovač (theremin, delay, perkusija) Tomislav Babić (sintesajzer, sampler, citra) Miroslav Mrva (sintesajzer, sampler) Marko Rukavina (kontrabas) Željko Andrić (klarinet, sintesajzer)

12 Nedjelja 14/ h Birtija je film jednostavne, ali uvjerljive realistične radnje, koji bi danas mogli zamisliti kao naturalističku dramu o raspadu jedne obitelji s alkoholom kao katalizatorom. Grješnice su film složenije radnje i režije te ambicioznije produkcije te jedan od najpoznatijih filmova Škole narodnog zdravlja. Za moj ukus one su slabije od Birtije, jer su prožete znatnijim pretjerivanjem i karikiranjem koje šteti realizmu sižeja, a poruka se natura na nos više nego u Birtiji. Grješnice je malo teže zamisliti kao film napravljen u današnjem dobu, jer više ne postoji društveni konsenzus o abortusu kao nečem lošem, a još manje je rašireno mišljenje da je jedino moralno ispravno imati dvoje ili više djece. Zanimljivo jest koliko su oba filma žestoka, neumoljiva, gotovo klinički hladna u opisu rezultata poročnog života. Nema tu hepienda o seljaku koji se riješi ovisnosti i vrati ženi, već umire pijan i usamljen, kao i grješnice, koje također čeka smrt. Gledajući te filmove sjetio sam se kampanje Ministarstva unutarnjih poslova o sigurnosti u prometu, čija je strategija nemilosrdno i bez ustezanja (ali u granicama ukusa) prikazati tragične posljedice ljudskog ponašanja. Birtija i Grješnice koriste upravo takvu strategiju, prilagođenu mogućnostima svojeg vremena - umjesto distribuiranja reklama na televiziji, u novinama i na ulicama, entuzijasti Škole obilazili su sela po Jugoslaviji sa svojim putujućim kinom i filmove prikazali milijunima ljudi! Istraživanja su pokazala da je kampanja Ministarstva unutarnjih poslova imala rezultata u smanjivanju prometnih nesreća, a vjerujem da bi istraživanje o utjecaju filmova Škole narodnog zdravlja pokazalo da je i njihova kampanja imala uspjeha u glavama seljaka. Juraj Kukoč

13 Nedjelja 14/ h Priča o Skitnici koji pokušava prikupiti novac za operaciju očiju slijepe cvjećarke danas se smatra jednom od najuspjelijih romantičnih komedija svih vremena, a godine Chaplin ga je u jednom intervjuu nazvao i najdražim vlastitim filmom. Ova privrženost nije nimalo čudna uzmemo li u obzir iznimno teške produkcijske uvjete i okolnosti snimanja - ekonomsku krizu potaknutu krahom burze krajem 1929., goleme probleme s glumačkom postavom, a možda ponajviše događaj koji je iz korijena potresao filmsku industriju - dolazak zvuka na film. Počevši snimati film 1927., u jeku zvučne (r)evolucije, Chaplin je odlučio Svjetla velegrada ipak snimati kao nijemi film, uz zvučne efekte i glazbenu podlogu. Ovo je bila vjerojato najbriljantnija odluka njegove karijere; na taj način očuvao je osobni stil i autorsku metodu u vrijeme kad su drugi majstori nijemog filma vlastite pogubili. U estetskom, tehnološkom i kulturalnom smislu, Svjetla velegrada presudno je prijelazno djelo u Chaplinovu opusu, ne samo kao autorski prijelaz u svijet zvučnoga filma, već i kao ključan korak u smjeru društvenog komentara koje će izravnije i oštrije artikulirati u Modernim vremenima (Modern Times, 1936) i Velikom diktatoru (The Great Dictator, 1940). Na kraju valja dodati da je fan Svjetala velegrada bio genijalni Albert Einstein, a svojim omiljenim filmom svih vremena proglasio ga je i ultimativni celuloidni maestro Orson Welles. Mima Simić Svjetla velegrada (City Lights, SAD, 1931.) Režija: Charles Chaplin Uloge: Charles Chaplin, Virginia Cherill, Harry Myers, Hank Mann, Florence Lee, Allan Garcia, Henry Bergman, Albert Austin, Stanhope Wheatcroft, John Rand, James Donnelly Trajanje: 87 Glazbena pratnja: Majmoon

14 Nedjelja 14/ h Majmoon Josip Pavlov (gitara, tampura, glockenspiel) Asmir Šabić - Chaspa (gitara, floor, tom, cinela) VJ: Gene Aichner - Genelabo Majmoon je münchenski sastav koji već 8 godina istražuje forme eksperimentalnog roka kroz audiovizualnu interakciju. S vremenom Majmoon mijenja originalnu (gitara, bass i bubanj) postavu te surađuje i stvara različite projekte s drugim muzičarima i performativnim umjetnicima. Zbog takvog pristupa radu i akcija poput MajMusical Monday, MajMusical Radio, te raznih muzičkih i filmskih koprodukcija, band se može nazvati i institucijom. Procedure in case of breakdown je aktualni Majmoon koncertni audiovizualni performans u kojem Josip Pavlov, Asmir Šabić (Chaspa) ex Vuneny, Gene Aichner (Genelabo) kreiraju harmoniju trans/rock/noise Kaosa. Majmoon je koncertno poznat publici Njemačke, Nizozemske, Austrije, Slovenije, Hrvatske, BiH i Francuske. Binu su djelili sa : Karate (US), Gregor Samsa (US), Red Sparowes (US), Gone Bald (NL), Sed Non Satiata (FR), Daturah (GER), Kenzari s Middle Kata (GER), Razorblade jr. (NL), Boutros Bubba (NL), SDNMT(GER), Vuneny (BiH), Myself (FR), Transit (BE), Ansatz Der Machine (BE), L asino(at), Mandelbrot Set (CRO), Audrey (SWE), Colour Haze (DE), Don Caballero (US), Mir (CH),Replikas (TR),Allroh (DE), Khuda (UK) Diskografija: 2003: Meditation Journey (Majmoon publishing) 2004: from...to. (Majmoon publishing) 2006: SHIMPONAUTS JOURNEY (CD, Rats-n-Reavens) 2008: MAJMOON & PEACH PIT (Split CD Guranje s Litice ) Filmska muzika: ( ) Haleli (Režija: Teresa Kuhn) Josip (Režija: Pary El-Qalqili)

15 IZDAVAČ: Centar za kulturu Trešnjevka ZA IZDAVAČA: Ljiljana Perišić UREDNIK: Veselko Leutar OBLIKOVANJE: Stanislav Habjan, Joško Jureškin / Petikat TISAK: Vemako NAKLADA: 500 IDEJA: Zvonimir Mintas SELEKTORI/CE FILMOVA: Mima Simić, Juraj Kukoč i Vedran Šuvar. SELEKTOR GLAZBE: Darko Ljubić Filmovi proizvedeni u Školi narodnog zdravlja u razdoblju od do čuvaju se u Hrvatskoj kinoteci Hrvatskog državnog arhiva Grad Zagreb, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport HRVATSKA KINOTEKA Hrvatskog državnog arhiva

16