12. siječnja 2008. Filozofija znanosti Znanje, vjerovanje i razumijevanje Klara Volarić Odsjek za filozofiju Filozofski fakultet Sveučilište u Rijeci Sažetak. U ovom eseju, koji je sadržajno vezan uz rad Smitha i Siegela Knowing, believing and understanding: what goals for science education?, problematizira se odnos znanja i vjerovanja. Temeljno pitanje kojim se ovi autori bave jest: kako bi nastavnik trebao postupiti kada se suoči s studentom/učenikom koji razumije određenu znanstvenu teoriju, ali ne vjeruje u nju? Čini se da taj student/učenik posjeduje znanje, ali ne i vjerovanje. Primjerice, razumije proces evolucije, ali ne vjeruje u nju. Da li je to prihvatljivo? Da bi se ponudio zadovoljavajući odgovor potrebno je odgovoriti na pitanje što je znanje, a što vjerovanje te u kakvom se odnosu oni nalaze. Međutim, to su pitanja na koja znanost ni danas ne nudi konkretan odgovor, već kako to obično biva, postoje različita stajališta. No usprkos tome, autori argumentiraju kako je moguće posjedovati znanje i razumijevanje, ali ne i vjerovanje i to je ono što bi nastavnici od svojih studenata/učenika trebali očekivati. Drugim riječima, cilj znanstvenog poučavanja trebalo bi biti znanje i razumijevanje, ali ne i vjerovanje. Takav zaključak autora povezan je sa samom prirodom znanosti, a ona je takva da ne nudi nikakav konačan odgovor na dane probleme, već s obzirom na dostupna saznanja, odnosno empirijsku građu, daje teorije koje, više ili manje, nude najbolje objašnjenje na određeni problem. Upravo zato što te teorije nisu apsolutno nepogrešive, ne moramo nužno vjerovati u njih. 1 Uvod Kako se postaviti prema studentu/učeniku koji kaže kako razumije određenu teoriju, primjerice evoluciju, ali ne vjeruje u nju? Da li to pitanje treba shvatiti kao provokaciju? Da bi se dalo valjan odgovor, potrebno je problematizirati pojmove znanja, razumijevanja i vjerovanja, a osim toga potrebno je definirati ciljeve znanstvenog poučavanja. Prema Smithu i Siegelu sve što se od studenata/učenika treba očekivati jest znanje i razumijevanje znanstvenih sadržaja, ali ne nužno i vjerovanje u njih. Potporu takvom stavu mogu tražiti u samoj prirodi znanosti koja pokušava objasniti funkcioniranje stvarnosti na temelju dostupnih nam saznanja o njoj, međutim ta saznanja ne moraju biti dovoljna (a niti istinita) da nam daju njenu potpunu sliku. Jedino što neka teorija može ponuditi jest najbolje objašnjenje, međutim ne isključuje se mogućnost otkrića novih saznanja koje postojeću najbolju teoriju čine pogrešnom.
2 Klara Volarić Stoga Smith i Siegel očekuju kako bi svaki nastavnik, s obzirom na prirodu same znanosti, trebao biti filozofičniji i dopustiti studentu/učeniku mogućnost nevjerovanja u teoriju (primjerice evoluciju) koja, s obzirom na postojeća saznanja, odnosno dostupnu empirijsku građu nudi najbolje objašnjenje određenog problema. Problemom definiranja i odnosa između znanja i vjerovanja bavit ćemo se dakle u drugom poglavlju, u trećem poglavlju bit će riječi o ciljevima znanstvenog poučavanja, a tu se prvenstveno misli na znanje i razumijevanje, a osim toga biti će riječi i o prirodi same znanosti, dok će u četvrtom poglavlju biti riječi o savjetima koje Smith i Siegel nude nastavnicima kako bi svojim studentima/učenicima približili samu znanost. 2 Znanje i vjerovanje Kao što će se vidjeti u dijelovima koji slijede znanje i vjerovanje nije lako definirati, a još je teže reći u kakvom se odnosu oni nalaze. Razni znastvenici gledaju različito na te pojmove, no većinom se svi slažu kako se ne radi o istovjetnim već usko povezanim pojmovima. U potpoglavljima koja slijede vidjet ćemo kako na znanje i vjerovanje gledaju filozofi, potom znanstvenici koji nisu filozofi i u konačnici vidjet ćemo kakva je njihova svakodnevna upotreba, izvan znanstvenih krugova. 2.1 Znanje i vjerovanje kod filozofa Filozofi, točnije epistemolozi koji se bave pitanjem znanja i vjerovanja, smatraju da je znanje istinito opravdano vjerovanje,a takva definicija znanja je prisutna u Platonovu dijalogu Teetet. Istina, opravdanje i vjerovanje su nužni uvjeti znanja, a zajedno čine i dovoljne uvjete da bi nešto bilo znanje. Dakle, formalno gledajući: A zna da p ako i samo ako: A vjeruje da p A-ovo vjerovanje da p je opravdano p je istinito Zašto se baš vjerovanje, istinu i opravdanje smatra nužnim, a zajedno i dovoljnim uvjetima znanja? Prvi uvjet, vjerovanje, je nužan uvjet jer da bismo nešto znali, moramo vjerovati u to. «If you know something, then you must believe it or accept it. If you do not even think that something is true, then you do not know it...anytime you take something to be true, you believe it.» Feldman [3] str.13 Drugi uvjet, istina, je također nužan uvjet jer da bismo nešto znali onda to mora biti istinito. Ne možemo reći da znamo da je Kraljevina SHS stvorena u 18. stoljeću, ako nije. No, ovaj uvjet predstavlja svojevrsne probleme jer ne možemo znati da li je naše vjerovanje zaista istinito. To je tzv. ZZ-teza: Ako doista znamo da p, onda moramo znati i da znamo da p.
Znanje, vjerovanje i razumijevanje 3 «Kako možemo tvrditi da znamo da p, i tvrditi da nismo sigurni da znamo da p? Dakle, ako doista znamo da p, onda moramo znati i da znamo da p. (...) Ako vjerujemo da p, onda i znamo da vjerujemo da p. Ako vjerujemo da p, onda znamo da na osnovu nekih razloga vjerujemo da p, uglavnom znamo i na osnovu kojih. (...) Problem je s trećim uvjetom: kako možemo znati da je p istinito? Problem je u tome što da bismo ustanovili je li naše vjerovanje istinito ili nije, moramo znati kakav je svijet, a jedino što imamo o svijetu jest upravo to naše vjerovanje za koje bismo htjeli znati je li istinito ili nije.dakle, da bismo utvrdili je li neko naše znanje o svijetu istinito ili nije, trebali bismo «izaći iz svojih glava i svoja vjerovanja o svijetu usporediti sa svijetom samim» (...)...trebamo učiniti nešto što je nemoguće...» Berčić [1] str. 4 Treći uvjet, opravdanje, je isto tako nužan uvjet jer moramo ponuditi razlog zašto vjerujemo u nešto. Ne možemo reći da vani sija sunce samo zato jer smo sanjali da će danas biti lijepi dan. Dakle, da bi opravdanje bilo prihvatljivo moramo ponuditi dobre razloge, a ne samo nagađanja. Koji su to dobri razlozi, i kada je opravdanje prihvatljivo, predmet je spora među epistemolozima. Dakle, kao što je vidljivo, definicija znanja nije bez mane i unutar epistemologije postoje brojne struje koje nastoje ili revidirati ovu definiciju ili ponuditi neku novu. 2.2 Znanje i vjerovanje kod znanstvenika-nefilozofa Znanstvenici koji nisu filozofi nisu toliko pažnje pridavali definiranju znanja i vjerovanja već su uglavnom imali općenite predodžbe o tome. Kako navode Smith i Siegel, znanstvenici su uglavnom znanje doživljavali kao nešto što počiva na strogim epistemičkim kriterijima, dok kod vjerovanja to nije slučaj. Različiti znanstveni krugovi tretirali su znanje i vjerovanje na različit način. Primjerice, kod psihologa «knowledge and believes are not clearly distinguished», dok pak kod konstruktivista «all attempts to distinguish the two should be abandoned,» Smith, Siegel [8] str. 556, 557. Dakle, poimanje ovih pojmova u znanstvenim krugovima je prilično raznovrsno. 2.3 Znanje i vjerovanje u svakodnevnoj upotrebi Tek se u svakodnevnoj upotrebi, a tu se misli i na populističke tekstove, novinske članke i sl., može vidjeti sva raznovrsnost upotrebe ovih pojmova. Kako Smith i Siegel navode ([8] str. 558), neki ih koriste kao sinonime, neki kao antonime, a neki pak primjenjuju oboje. Raznovrsnu upotrebu znanja i vjerovanja se ipak može klasificirati u određeni slijed, odnosno može se prikazati devet načina na koji ljudi razumijevaju, odnosno koriste pojam znanja i vjerovanja. Dakle, znanje doživljavaju kao nešto objektivno, statično, racionalno i sl., a vjerovanje kao subjektivno, dinamično, iracionalno... Smith i Siegel to nazivaju Nine continua of meaning (neki primjeri se mogu svrstati u više slijedova): ZNANJE VJEROVANJE Objektivno Subjektivno Znam da je Mjesec Zemljin satelit. Vjerujem da je homoseksualnost bolest. Racionalno Iracionalno 3/11
4 Klara Volarić Znam da se AIDS širi krvnim putem. Javno Znam da je 1789. započela Francuska revolucija. Provjereno Znam da je više od 70% zemljine površine je prekriveno vodom. Provjerljivo Znam da kamen na žarkom suncu postaje vruć. Sigurno Znam da je 2+2=4 Statično Znam da je E=mc2 Ne potiče na djelovanje Znam da mačke imaju razvijenije osjetilo njuha od ljudi. Slaba obveza Znam da pušenje šteti zdravlju. Vjerujem da će se obistiniti moj dnevni horskop. Privatno Vjerujem u reinkarnaciju. Neprovjereno Vjerujem da nismo sami u svemiru. Neprovjerljivo Vjerujem da su slapovi božje djelo. Labavo Vjerujem da sam prije deset godina bila u tom gradu. Dinamično Ne vjerujem više da su mačke umiljate životinje. Potiče na djelovanje Ne lažem jer vjerujem u Deset božjih zapovijedi Jaka obveza Vjerujem u život nakon smrti ;zato nastojim živjeti pošteno. Valja napomenuti kako se znanje i vjerovanje ponekad svrstava u kontrarnu tablicu, primjerice, neki ljudi tvrde kako znaju subjektivne i neprovjerljive stvari. Usto, nisu sva vjerovanja iracionalna, kao što i neka znanja nisu inertna već mogu potaknuti na djelovanje, primjerice saznanje da pušenje šteti zdravlju može me potaknuti da prestanem pušiti i sl. Određena zbrka može nastati kada ljudi znanju pripisuju karakteristike vjerovanja koje su navedene u tablici i obrnuto, međutim nesporazumi znaju biti prevladani razumijevanjem konteksta. Primjerice tvrdnja da ne vjerujemo u «big bang» ne mora podrazumijevati religijsko vjerovanje o tome kako je Bog stvorio svijet već jednostavno možemo izražavati skepsu prema jednoj i drugoj teoriji. Usto, valja razlikovati 1 «vjerovanje u» od «vjerovanje da». «Vjerovanje u» označava jaku osobnu predanost i zdušno prihvaćanje za razliku od «vjerujem da». Dakle, nije isto kada studentima ili učenicima nastavnik kaže vjerujem u Boga, odnosno vjerujem da Bog postoji. Iako su mnogi autori nastojali reducirati «vjerovanje u» na «vjerovanje da», određene razlike ipak postoje pa tako vjernik koji je suočen s dokazom protiv Boga može i dalje nastaviti vjerovati u njega, za razliku od onog koji je vjerovao da Bog postoji. Razlika između «vjerovanje u» i «vjerovanje da» postat će relevantna kada se bude govorilo odnosu nastavnika naspram 1 A companion to epistemology (Dancy i Sosa,) ured. [2] str. 48, 49.
Znanje, vjerovanje i razumijevanje 5 studenata/učenika. A companion to epistemology (Dancy i Sosa,) ured. [2] str. 48, 49. Da rezimiramo: filozofi znanje i vjerovanje vide kao različite, ali vrlo bliske pojmove, u smislu da je vjerovanje nužan uvjet znanja, za razliku od ostalih znanstvenika koji te pojmove koriste u različitim, vrlo često proturječnim, značenjima. U svakodnevnoj pak upotrebi znanje se doživljava kao nešto objektivno, statično i sl., za razliku od vjerovanja koje se vrlo često opisuje kao subjektivno i dinamično. Stoga je izuzetno važno, posebno za znanstveno poučavanje 2, da se unaprijed odredi u kojim će se značenjima ti pojmovi koristiti kako bi se izbjeglo nesuglasice. 3 Ciljevi znanstvenog poučavanja Usprkos različitim razumijevanjima pojmova znanja i vjerovanja, Smith i Siegel prihvaćaju vjerovanje kao nužan, ali ne i dovoljan uvjet znanja. S obzirom da poučavanje teži znanju, odnosno može se reći da je znanje cilj znanstvenog poučavanja, znači li to da znanstveno poučavanje teži i vjerovanju, s obzirom da je ono nužan uvjet znanja? Treba li, uz znanje, i vjerovanje biti cilj poučavanja? Prema Smithu i Siegelu ne nužno. S obzirom na prirodu same znanosti, cilj znanstvenog poučavanja, uz znanje, trebalo bi biti razumijevanje, a ne nužno vjerovanje. U potpoglavljima koja slijede definirat ćemo pojam razumijevanja i razmotriti slučaj kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje. Potom ćemo vidjeti kakva je priroda znanosti, odnosno što filozofija znanosti ima reći o znanosti te da li je, s obzirom na to, dopušten slučaj kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje. 3.1 Razumijevanje Kada govorimo o razumijevanju tada pod njime podrazumijevamo, prema Smithu i Siegelu ([8] str. 562), četiri kriterija: 1. povezanost 2. smislenost 3. primjenjivost 4. opravdanost Kada govorimo o znanju tada nužno govorimo i o razumijevanju, drugim riječima, bez razumijevanja nema znanja. Primjerice, učenik na satu povijesti može učiti o uzrocima prvog svjetskog rata. Međutim, nećemo reći da učenik zna uzroke rata samo zato što ih je u stanju nabrojati, on mora znati, mora razumijeti zašto su baš to uzroci rata, mora imati razloge zašto vjeruje u tu tvrdnju, zašto ih smatra istinitim, a dovoljan razlog za vjerovanje u tu tvrdnju sigurno nije činjenica da tako piše u knjizi. Kao što je spomenuto, da bi učenik razumio određenu teoriju, konkretno u ovom slučaju uzroke prvog svjetskog rata, on mora zadovoljiti četiri gore navedena kriterija. 2 Smith, Siegel [8] str. 561 5/11
6 Klara Volarić Dakle, prvo mora definirati same uzroke, primjerice ukoliko kažemo da je Njemačka ušla u rat zbog imperijalističkih ambicija, učenik mora objasniti što su to imperijalističke ambicije. Drugo, taj uzrok mu mora imati smisla u konkretnoj situaciji, mora moći objasniti zašto se baš njemačke imperijalističke ambicije uzimaju kao jedan od uzroka rata. Treće, mora moći primjeniti uzrok na konkretan rat i reći na koji se je način on manifestirao u ratu, primjerice manifestirao se je u zauzimanju područja. I četvrto, učenik prihvaća barem neke razloge koji njemačke imperijalističke ambicije čine jednim od uzroka izbijanja prvog svjetskog rata. To nas dovodi do krucijalnog pitanja. Ako student/učenik zna i razumije uzroke prvog svjetskog rata, da li to nužno znači da on vjeruje u te uzroke? Ili, ako student/učenik zna i razumije zakon gravitacije, mora li on nužno vjerovati u njega? Uglavnom, vjerovanje slijedi razumijevanje, ali ne nužno, što dokazuje slijedeći slučaj. 3.2 Slučaj kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje Zamislimo studenta/učenika koji je kreacionist, dakle on vjeruje u božje stvaranje, a ne u evoluciju. Zamislimo da on zna o evoluciji sve što je potrebno znati, dapače, pokazuje zavidno znanje i razumijevanje o procesu evolucije, ali ipak, ne vjeruje u nju. To je jedan od slučajeva kada očito imamo znanje i razumijevanje, ali ne slijedi vjerovanje. Pitanje je kako se nastavnik treba postaviti prema takvom studentu/učeniku. Da li treba inzistirati, kao što neki čine, u vjerovanju u evoluciju? Treba li nastojati promijeniti studentovo/učenikovo vjerovanje? Da bismo lakše odgovorili na to pitanje sagledajmo kakva je priroda znanosti. Dopušta li znanost alternativu svojim znanstvenim teorijama? 3.3 Filozofija znanosti o znanosti Filozofija znanosti je filozofska disciplina koja se bavi pitanjima na koja znanost još ne daje odgovor 3. Primjerice, matematika je znanost koja se bavi brojevima, ali ne postoji jedinstven odgovor na pitanje što je to broj, već samo različita stajališta. Cilj znanosti bi trebalo biti objašnjenje načina na koji svijet funkcionira, odgovor na pitanje kakav je svijet u kojem živimo. Međutim, sama znanost kada govori o znanosti je puna proturječnosti. Gotovo da nema pitanja oko kojeg ne postoje čak i dijametralno suprotna stajališta. Već i samo pitanje o tome ima li znanost cilj ima pobornike i protivnike 4. Primjerice, jedan od znanstvenika koji smatra da znanost nema nikakav poseban konačan cilj je T. Kuhn. «Uvjerenost da je prirodni odabir, koji potječe iz puke borbe između organizama za opstanak, mogao stvoriti čovjeka, zajedno s višim životinjama i biljkama, predstavljao je najteži i najviše uznemirujući aspekt Darwinove teorije. Što mogu značiti «evolucija», «razvoj» i «napredak» u odsutnosti specificiranog cilja? (...) Proces koji je (...) opisan kao razrješavanje revolucija jest izbor-kroz sukob unutar znanstvene zajednicenajprikladnijeg načina za prakticiranje buduće znanosti. Čist rezultat niza takvih 3 Rosenberg [7] str. 3 4 Berčić [1] str. 31
Znanje, vjerovanje i razumijevanje 7 revolucionarnih izbora, razdvojenih razdobljima normalnog istraživanja, jest izvrsno prilagođen skup inastrumenata koje nazivamo modernim znanjem. (...) A čitav taj proces mogao se dogoditi, kao što sada pretpostavljamo da se odigrala biološka evolucija, bez pomoći nekog postavljenog cilja, neke trajno utvrđene znanstvene istine, gdje bi svaki stupanj u razvoju znanja predstavljao sve bolji primjer.» Kuhn [5] str. 181 Znanost pokušava objasniti svijet u kojem živimo putem različitih znanstvenih teorija koje se temelje na hipotezama, a te hipoteze se nastoje potkrijepiti provjerenom empirijskom građom. Koliko će neka teorija biti prihvaćena u znanstvenoj zajednici, odnosno koliko će biti uspješna, ovisi prvenstveno o tome koliko dobro određena hipoteza objašnjava određeni problem, kao što je to primjerice hipoteza prirodne selekcije u Darwinovoj evolucijskoj teoriji. «...scientific theories are sets of hypotheses, which are tested by logically deriving observable consequences from them. If these cinsequences are observed, in experiment or other data collection, then the hypotheses which the observations test aretentatively accepted.» Rosenberg [7] str. 69 «For theories are our most powerful explainers, and they operate by bringing diverse phenomena under a small number of fundamental assumptions.» Rosenberg [7] str. 71 Međutim, koliko god neka teorija bila uspješna, odnosno koliko god ona dobro objašnjavala svijet, nije isključena mogućnost da će se u budućnosti pojaviti teorija koja će biti još uspješnija te kojoj će puno više empirijske građe ići u prilog. Zato ne možemo reći da u znanosti postoji neka teorija koju se smatra apsolutno istinitom, već je se smatra najuspješnijom jer nudi najbolje objašnjenje. Ova metoda zaključivanja koja se vrlo često koristi u znanosti naziva se zaključkom na najbolje objašnjenje, a odnosi se na vezu hipoteze i evidencije. Lipton, koji se bavi proučavanjem ove metode, smatra da vrlo često veza između evidencije i hipoteze koja je nastoji objasniti nije očigledna zato što iz evidencije deduktivno ne slijedi istinitost ili lažnost hipoteze, već je njihova veza induktivna. Zaključuje se da je hipoteza istinita u odnosu na evidenciju ako je ova ne opovrgava, ali s obzirom da nije deduktivno izvedena iz nje, ostaje mogućnost da je hipoteza lažna. «Its governing idea is that explanatory considerations are a guide to inference, that scientists infer from the available evidence to the hypothesis which would, if correct, best explain the evidence.» Lipton [6] str. 184 Da li će hipoteza biti prihvaćena ovisi koliko dobro objašnjava evidenciju, treba se uzeti u obzir i postojanje neke druge, konkurentne hipoteze. No, tu se nailazi na probleme: koji su kriteriji koji neku hipotezu čine dovoljno dobrim objašnjenjem; što je uopće objašnjenje, koje uvjete hipoteza mora zadovoljiti da bi se smatrala objašnjenjem, a kasnije i zaključkom na najbolje objašnjenje? Sve su to pitanja na koja se tek treba odgovoriti. «What are the factors that make one explanation better than another? Standard models of explanation are virtually silent on this point. (...) Does it mean the most probable explanation that would, if correct, provide the greatest degree of understanding?» Lipton [6] str. 187 7/11
8 Klara Volarić Znanost se neprestano razvija, nova istraživanja donose novu građu koja može «potkopati» staru teoriju i dati prostora za neku novu. Uostalom, već i prije spomenuti problem «božje prespektive», odnosno nemogućnosti da izađemo iz svojih glava onemogućuje nam da znamo sa apsolutnom sigurnošću da li je neka teorija istinita. Tu se otvara, makar i maleni, prostor religijskim uvjerenjima, primjerice studentu/učeniku koji vjeruje u to da je Bog stvorio svijet. Doduše, na takva religijska uvjerenja znanost nema odgovora jer se ona (trenutačno) nalaze izvan njenog dosega. Jedino što nam ona može ponuditi je teorija koja zadovoljava znanstvene kriterije i daje najbolje objašnjenje o tome kako funkcionira svijet u kojem živimo. Kakvi su to kriteriji koje određena teorija treba zadovoljiti je opet pitanje rasprave koja se vodi među znanstvenicima. 3.4 Što učiniti kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje? Prvenstveno, kada govorimo o tome da vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje moramo znati da ono što student/učenik zna i razumije (primjerice način na koji evolucija funkcionira) nije identično sa onim u što on odbija vjerovati ( a to je evolucija sama, a ne način na koji ona funkcionira) jer kad bi bilo tako, vjerovanje ne bi bio nužan uvjet znanja. Dakle, on vjeruje da evolucijska teorija funkcionira kako znanstvenici naučavaju, on to zna i razumije, ali ne vjeruje da je ta teorija istinita. «The student might know, an so believe, that p: according to evolutionary theory, speciation is a complex, lengthy process that typically takes place in contexts of geographical isolation, but not believe that q: speciation is a complex, length process that typically takes place in contexts of geographical isolation.» Smith, Siegel [8] str. 565, 567 Cilj znanstvenog poučavanja trebalo bi biti znanje i razumijevanje, ali ne nužno i vjerovanje, iako u većini slučajeva ono slijedi. Zašto studenti/učenici znaju i razumiju neku znanstvenu teoriju ali ne vjeruju u nju je vjerojatno stvar njihovih religijskih uvjerenja i nije na nastavnicima da ta njihova religijska uvjerenja mijenjaju, već da im dotične znanstvene teorije prezentiraju kao trenutačno najbolje objašnjenje koje se bazira na dostupnoj empirijskoj građi. Studentima/učenicima se treba objasniti da znanost ne izaziva njihova religijska vjerovanja niti ih pokušava mijenjati, štoviše ona su iznad njenih mogućnosti. «A proper understanding of the nature of science must include a proper understanding of its limits. Science qua science takes no position whatsoever on such religious issuesand this is crucially important feature of science for students to understand.» Smit, Siegel [8] str. 569 Dakle, sama znanost ne zauzima stajališta o stvarima koje ne može obuhvatiti svojim znanstvenim aparatom. Stoga studenti/učenici moraju biti upoznati s činjenicom da postoje pitanja na koja znanost može dati odgovor, kao i ona na koja ne može. Zato bi svaki nastavnik trebao težiti studentovom/učenikovom znanju i razumijevanju, a vjerovanja prepustiti njihovom osobnom odabiru.
Znanje, vjerovanje i razumijevanje 9 «...an important task of science education to make clear to students that some claims are suportable on the basis of scientific evidence and inquiry, and others are not-this is a key lesson of education concerning the nature of science. It is neither neccessary nor desirable to show that claim that «God exists» is not «beliveable»; obviously, for many people this claim is clearly quite beliveable. Nevertheless, it is not beliveable on the basis on scientific evidence, since sience makes no clames concerning matters that are not open to empirical investigation.» Smith, Siegel [8] str. 569, 570 Da rezimiramo: znanstvenom pučavanju nije cilj da eliminira religijska vjerovanja studenata/učenika, već da im ukaže na to kako ta religijska vjerovanja ne mogu biti znanstveno provjerljiva; empirijska građa ne podupire njihova vjerovanja, ali zato podupire znanstvene teorije u koje oni ne vjeruju; stoga je jedini cilj znanje i razumijevanje o tome kako su znanstvene teorije trenutačno najbolje objašnjenje nekog problema koje se bazira na dostupnoj empirijskoj građi, hoće li oni vjerovati u same teorije ili ne, stvar je dakle nihovog osobnog odabira. 4 Znanje i vjerovanje-kako biti «filozofičniji» u nastavi U ostvarenju ciljeva znanstvenog poučavanja veliku ulogu ima nastavnik koji treba razriješiti eventualne nedoumice i probližiti znanost studentima/učenicima. «Najvažniji u nastavi je učitelj! Dosta najvažniji! O njemu presudno ovisi način kako se nastava uopće izvodi, kvaliteta nastave i njen konačan uspjeh. Sve polazi od učitelja: on je početak i središte obrazovnoga sustava. I ujedno najosjetljivija karika cijeloga sustava. Dobar učitelj je najzaslužniji za dobar uspjeh nastave, a loš je učitelj najodgovorniji za neuspjehe u nastavi. Slabom učitelju neće mnogo pomoći ni najbolji program, ni dobar udžbenik, ni najbolji tehnički uvjeti.» Kalin [4] str. 7 Stoga je važno da ciljevi znanstvenog poučavanja dopru do nastavnika jer on je najzaslužniji za prezentiranje znanosti studentima/učenicima i o njemu ovisi da li će stereotipi koji studenti/učenici imaju o znanosti biti uspješno razriješeni; jedan od tih stereotipa svakako je i vjerovanje da je znanost ateistička te da izaziva njihova religijska uvjerenja. Upravo zato je osnovni cilj koji nastavnik treba ostvariti znanje i razumijevanje. Vjerovanje uglavnom slijedi, međutim ukoliko ne slijedi, nije na nastavniku da inzistira na njegovom usvajanju. Kako bi nastava bila što uspješnija Smith i Siegel savjetuju da: 1. nastavnik upozna studente/učenike s ciljevima koje namjerava ostvariti 2. nastavnik upozna studentove/učenikove stavove o nekom problemu prije nego li mu se pristupi na znanstven način 3. nastoji ostvariti kao ciljeve znanje i razumijevanje, a vjerovanje će uglavnom uslijediti; ukoliko ne dođe do njega, znanje i razumijevanje kao znanstveni ciljevi trebaju biti dovoljni 4. upozna studente/učenike sa prirodom znanosti i načinom na koji ona funkcionira; da postanu svjesni kako znanost ne nudi odgovore na sva pitanja i kako postoje područja, poput religije, koje znanost ne može obuhvatiti 9/11
10 Klara Volarić 5. potiču studente/učenike da propituju razloge zašto se usvaja određenu teoriju, a drugu odbacuje; da potiču kritički pristup nekom problemu 6. paze na svoje izražavanje jer neki studenti/učenici su osjetljivi na svoja religijska uvjerenja; stoga bi se trebalo voditi računa o već spomenutoj distinkciji «vjerujem u» i «vjerujem da»; odnosno da bi bilo korisnije umjesto pojma «vjerovanja» koristiti pojam «prihvaćanja» Smith, Siegel [8] str. 575, 576 5 Zaključak Što učiniti kada student/učenik u potpunosti razumije neku znanstvenu teoriju, primjerice evoluciju, ali ne vjeruje u nju? Kako bi se odgovorilo na to pitanje, Smith i Siegel analiziraju pojmove znanja, vjerovanja i razumijevanja. Usprkos velikim razilaženjima znanstvenika u definiranju tih pojmova, a tu se prvenstveno misli na znanje i razumijevanje, autori prihvaćaju vjerovanje kao nužan uvjet znanja, a razumijevanje definiraju kroz četiri kriterija koja moraju biti zadovoljena: povezanost, smislenost, primjenjivost i opravdanost. Smatraju da je osnovni cilj znanstvenog poučavanja znanje i razumijevanje i on je utoliko kod sudenta/učenika s početka teksta zadovoljen. Vjerovanje u većini slučajeva slijedi znanje i razumijevanje, no ukoliko do njega ne dođe, nije na nastavniku da studentova/učenikova vjerovanja dovodi u pitanje i mijenja već da studenti/učenici definiraju znanost kao nešto što se neprestano usavršava zahvaljujući sve većoj empirijskoj građi. U tom smislu studenti/učenici bi trebali znati i razumijeti da je znanstvena teorija, recimo evolucija, s obzirom na dostupnu empirijsku građu, trenutačno teorija koja nudi najbolje objašnjenje problematike kojom se bavi. Dakako, nije isključena mogućnost da će se ta teorija još nadopuniti novom empirijskom građom ili pak da će u budućnosti biti odbačena zbog novih saznanja koja joj ne idu u prilog, kao što je to u povijesti bio slučaj sa mnogim drugim teorijama, ali studenti/učenici koji ne vjeruju u nju trebali bi shvatiti, a tu je velika uloga nastavnika, da ona ne dovodi u pitanje njihova religijska uvjerenja jer se ona nalaze izvan granica njenih mogućnosti.
Znanje, vjerovanje i razumijevanje 11 6 Literatura [1] Berčić, Boran (1995.) Znanost i istina: realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti. Hrvatski kulturni dom, Rijeka. [2] A Companion to epistemology (1999.) (J. Dancy i E. Sosa, ured.), Blackwell. [3] Feldman, Richard (2003.) Epistemology. Prentice Hall. [4] Kalin, Boris (2003.) Priručnik za nastavnike. Element, Zagreb. [5] Kuhn, Thomas (1999.) Struktura znanstvenih revolucija. Jesenski i Turk, Zagreb. [6] Lipton, Peter (2000.) Inference to the best explanation. U: A companion to philosophy of science (W. H. Newton-Smith, ured.), Oxford: Blackwell publishers [7] Rosenberg, Alex (2000.) Philosophy of science: A contemporary introduction. Routledge. [8] Smith, Mike U. and Siegel, Harvey (2004.) Knowing, believing and understanding: What goals for science education? Science and Education 13, str. 553-582 11/11