MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA knjiga dvjestodvadeseta Naslov izvornika Little Lies Copyright Liane Moriarty, 2014 Copyrightza hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2015. Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici Christian Melfa / Arcangel Images Tisak Denona, Zagreb, listopad 2015. ISBN 978-953-14-1869-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000914834. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Liane Moriarti Male laži S engleskoga prevela SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA
Za Margaret, s ljubavlju
Udario si me, udario si me, sad me moraš poljubiti. DJEČJA PJESMICA
Osnovna škola Pirriwee...U kojoj živimo i učimo pokraj mora! U školi Pirriwee NEMA NASILJA! Mi nismo nasilni. Mi ne prihvaćamo nasilje. Nikada nasilje ne držimo u tajnosti. Hrabri smo i zbog toga prijavljujemo vršnjačko nasilje. Kažemo NE nasilnicima!
PRVO POGLAVLJE To ne zvuči kao večer školskog kviza rekla je gospođa Patty Ponder Mariji Antoaneti. To zvuči kao pobuna. Mačka nije odgovorila. Drijemala je na trosjedu, a večer školskog kviza bila joj je nevažna. Ne zanima te, ha? Neka jedu kolače! To misliš, zar ne? Jedu puno kolača, je li tako? Svi ti štandovi s kolačima... Pobogu! Iako mislim da ih majke nikad ne jedu. Tako su vitke i mršave, zar ne? Kao ti. Marija Antoaneta se podsmjehnula na taj kompliment. Izjava neka jedu kolače odavno je zastarjela, a nedavno je čula jednu od unuka gospođe Ponder da je ustvari rečeno nekajedu pecivo i da zapravo Marija Antoaneta to nikada nije ni rekla. Gospođa Ponder je uzela daljinski upravljač i stišala emisiju Ples sa zvijezdama. Maloprije ju je bila poglasnila zbog jake kiše koja je padala, ali pljusak je sada popustio. Sada je čula ljude kako viču. Ljutiti uzvici odzvanjali su tihim, hladnim noćnim zrakom. Gospođu Ponder to je malo zaboljelo, jer je imala osjećaj kao da svi viču na nju. (Gospođa Ponder odrastala je s majkom koja je stalno bila ljuta.) Pobogu. Misliš li da se svađaju zbog glavnog grada Gvatemale? Znaš li ti koji je glavni grad Gvatemale? Ne znaš? Ne znam ni ja. Moramo to potražiti na Googleu. Nemoj mi se podsmjehivati. Marija Antoaneta je počela frktati. Hajdemo vidjeti što se događa živahno je rekla gospođa Ponder. Bila je nervozna i zato se živahno ponašala pred mačkom, kao štoje nekoć činila pred djecom kad joj je suprug bio na putu, a noću su se čuli čudni zvukovi. Gospođa Ponder pridigla se uz pomoć hodalice. Marija Antoaneta svoje je sklisko tijelo vješto provukla kroz noge gospođe Ponder (nije pala na njezino živahno ponašanje), dok je gospođa Ponder hodnikom gurala hodalicu prema stražnjem dijelu kuće. Njezina prostorija za šivanje gledala je točno na školsko igralište Osnove škole Pirriwee. Mama, jesi li luda? Ne možeš živjeti tako blizu osnovne škole rekla je kći gospođe Ponder kad je ona htjela kupiti kuću. Ali njoj je bilo drago slušati živahan žamor dječjih glasova tijekom dana, a više nije vozila, tako daju nije bilo briga štoje ulica bila zakrčena onim ogromnim autima velikima poput kamiona koji su se vozili u današnje vrijeme, a za čijim su upravljačima sjedile žene s velikim sunčanim naočalama i koje su iz automobila izvikivale strašno važne informacije o Harriettinom baletu i Charliejevoj govornoj terapiji. Majke su u današnje vrijemejako ozbiljno shvaćale majčinstvo. Ta mala bezumna lica.
Te male užurbane stražnjice koje su se kretale prema školi u uskim tajicama. Visoki repovi koji su mahali. Oči uprte u mobitele koje su držali u dlanu poput kompasa. To je gospođi Ponder bilo smiješno. Ali i dražesno. Njezine tri kćeri bile su iste takve. I bile su tako lijepe. Kako ste jutros? uvijek bi pitala kad je na trijemu pila čaj ili kad je zalijevala vrt dok su majke prolazile. Zauzeto, gospođo Ponder! U gužvi! uvijek bi joj odgovarale dok su brzo hodale i vukle djecu za ruku. Bile su drage i simpatične i samo malo umišljene jer si nisu mogle pomoći. Ona je bila tako stara! A one su bile tako zauzete! Očevi, koji su danas sve više i više vozili djecu u školu, bili su drukčiji. Rijetko su se žurili, polako su hodali s odmjerenom ležernošću. Nema frke. Sve je pod kontrolom. To je bila poruka koju su odavali. Gospođa Ponder i njima se veselo smijala. No sada se činilo da se roditelji djece koja idu u Osnovnu školu Pirriwee loše ponašaju. Prišla je prozoru i razastrla čipkastu zavjesu. Škola je nedavno platila za zaštitu na prozoru nakon što je loptica za kriket razbila staklo i gotovo onesvijestila Mariju Antoanetu. (Dječaci iz trećeg razreda dali su joj ručno izrađenu čestitku isprike koju je držala na hladnjaku.) S druge strane igrališta nalazila se dvoetažna zgrada od pješčenjaka, a na drugoj etaži nalazila se svečana dvorana, kao i veliki balkon s pogledom na ocean. Gospođa Ponder bila je ondje prisutna na nekoliko događanja: bila je na predavanju mjesnog povjesničara, na ručku koji su priredili Prijatelji knjižnice. Taje prostorija stvarno bila prekrasna. Ponekad su bivši učenici ondje imali proslavu vjenčanja. A ondje se održavala i večer školskog kviza. Prikupljali su sredstva za pametne ploče, što god to bilo. Naravno, gospođa Ponder bila je pozvana. S obzirom na to da je živjela u blizini škole, imala je nekakav čudan povlašteni status, iako u školu nikada nisu išla ni njezina djeca ni unuci. Ovaj poziv je uljudno odbila. Smatrala je da su školski događaji u kojima ne sudjeluju djeca besmisleni. U toj istoj prostoriji djeca su jednom tjedno imala priredbu. Svakog petka ujutro gospođa Ponder sjedila je u svojoj sobi za šivanje, pila engleski čaj i jela kekse od đumbira. Uvijek biju rasplakalo dječje pjevanje koje je do nje dopiralo s druge etaže škole. Nije vjerovala u Boga osim kad je slušala djecu kako pjevaju. No sada nije bilo dječje pjesme. Gospođa Ponder čula je mnogo psovki. Nije joj smetalo psovanje (njezina najstarija kći psovala je kao kočijaš), ali bilo je uznemirujuće i nelagodno slušati nekoga kako manijakalno izvikuje psovke na mjestu koje je inače odzvanjalo od dječjeg smijeha i dječjih povika. Jeste li svi pijani? pitala je. Njezin prozor posut kapljicama kiše bio je u ravnini s ulazom u zgradu iz koje su iznenada počeli izlaziti ljudi. Sigurnosna svjetla osvjetljavala su popločani dio oko ulaza u školu, koji je izgledao poput kazališne pozornice. Dodatne efekte stvarala je magla. Bio je to čudan prizor. Roditelji iz škole Pirri wee imali su čudnu sklonost za organiziranje proslava u
elegantnoj odjeći. Nije im bilo dovoljno da održe običan kviz. Iz pozivnice joj je bilo jasno da je nekoj pametnjakovićki palo na pamet da to bude Školski kviz u stilu Audrey i Elvisa, što je značilo da se sve žene trebaju odjenuti kao Audrey Hepburn, a muškarci kao Elvis Presley. (To je bio još jedan razlog zbog kojeg gospođa Ponder nije htjela doći. Oduvijek je prezirala zabave u elegantnoj odjeći.) Izgleda da se svima najviše svidio izgled Audrey Hepburn u filmu Doručak kod Tiffanyja. Sve žene nosile su dugačku crnu haljinu, bijele rukavice i bisernu ogrlicu. Muškarci su pak odlučili odati počast Elvisovim kasnijim godinama. Svi su nosili sjajno jednodijelno bijelo odijelo sa svjetlucavim kamenčićima i dubokim dekolteom. Žene su izgledale prekrasno. Jadni muškarci izgledali su baš smiješno. Dok ih je gospođa Ponder gledala, jednog Elvisa u bradu je udario drugi. Udareni Elvis je zateturao unatrag i zabio se u Audrey. Dva Elvisa uhvatila su ga s leđa i odvukla. Jedna je Audrey pokrila lice rukama i okrenula se, kao da to nije mogla gledati. Netko je povikao: Prestanite! Tako je. Što bi mislila vaša prekrasna djeca? Da zovem policiju? naglas se zapitala gospođa Ponder, no onda je u daljini čula zavijanje sirene, u isto vrijeme kad je jedna žena na balkonu počela silno vrištati. Gabrielle: Nije to bilo samo zbog majki, znate. To se ne bi dogodilo da ondje nisu bili i tate. Pretpostavljam da su to majke samo započele. Mi smo imale glavnu ulogu, da tako kažem. Matere. Ne podnosim tu riječ. Tako je staromodna, zar ne? Mama je bolje. Zvuči mršavije. Usput rečeno, imam problema s mišljenjem o svojem izgledu. A tko nema, zar ne? Bonnie: To je bio samo grozan nesporazum. Ljudima su povrijeđeni osjećaji i onda je sve izmaknulo kontroli, kako to već biva. Iza svakog sukoba ustvari leže povrijeđeni osjećaji, zar ne? Razvod. Svjetski ratovi. Sudski postupci. Dobro, možda ne svaki sudski postupak. Jeste li za biljni čaj? Stu: Reći ću vam što se točno dogodilo. Žene ne mogu preći preko nečega. Ne kažem da tipovi nisu krivi. Ali da žene nisu počele histerizirati, što može zvučati seksistički, ali nije tako, to je jednostavno činjenica i to možete pitati svakog muškarca, ali pravog muškarca, a ne nekog čudaka koji koristi hidratantnu kremu; pitajte pravog muškarca i on će vam reći da su žene olimpijski prvaci u zamjeranju. Trebate vidjeti moju ženu na djelu. A ona čak nije ni najgora. Gospođica Barnes: Roditelji su opsjednuti svojom djecom. Prije nego što sam počela raditi u Osnovnoj školi Pirriwee, mislila sam da ljudi pretjeruju kad kažu da roditelji pretjerano brinu o svojoj djeci. Mislim, moji mama i tata su me voljeli, pokazivali su zanimanje za mene dok sam odrastala tijekom devedesetih, ali nisu bili opsjednuti mnome. Gospođa Lipmann: To je tragedija i to iznimno žalosna i svi pokušavamo krenuti dalje. Nemam drugih komentara. Carol: Ja za to krivim Klub čitatelja erotskih knjiga. Ali to sam samo ja. Jonathan: U Klubu čitatelja erotskih knjiga nema ničeg erotskog, pazite što vam kažem.
Jackie: Znate što? Menije ovo feminističko pitanje. Harper: Tko je rekao da je to feminističko pitanje? Kvragu, što vam je? Ja ću vam reći kako je to počelo. Počelo je incidentom koji se dogodio na danu upoznavanja u predškoli. Graeme: Ja sam to shvatio kao još jedan sukob mama kućanica koje se bore s mamama karijeristicama. Kako to ono zovu? Rat mama. Moja žena nije bila upletena u to. Ona nema vremena za takve stvari. Thea: Vi novinari obožavate priču o francuskoj dadilji. Ćula sam danas na radiju kako govore o francuskoj sluškinji, a Juliette to nikako nije bila. Renata je imala i kućnu pomoćnicu. Neke žene imaju sreće po tom pitanju. Ja imam četvero djece i nitko mi ne pomaže! Naravno, meni ne smetaju majke koje rade, samo se pitam zašto su uopće htjele imati djecu. Melissa: Znate što ja mislim zbog čega su se svi tako uzrujali? Zbog ušiju. O Bože, nemojte da počnem pričati o ušima. Samantha: Uši? Kakve to ima veze s ičime? Tko vam je to rekao? Melissa, zar ne? Ta jadnica je preživjela posttraumatski stresni poremećaj nakon što su joj djeca stalno imala uši. Oprostite. Nije smiješno. Uopće nije smiješno. Detektiv Adrian Quinlan: Da budem jasan. Ovo nije cirkus. Ovo je istraga o ubojstvu.
DRUGO POGLAVLJE Šest mjeseci prije večeri školskog kviza Četrdeset. Madeline Martha Mackenzie danas je napunila četrdeset godina. Imam četrdeset godina naglas je rekla dok je vozila. Polako je izgovorila tu riječ, kao da je zvučni efekt. Četrdeeeseeet. U retrovizoru je pogledala kćer. Chloe se nasmiješila i oponašala majku. Imam pet godina. Peeet. Četrdeset! zapjevala je Madeline poput operne pjevačice. Tra la la la! Pet! zapjevala je Chloe. Madeline je pokušala repati, udarajući ritam po upravljaču. Četrdeset mi je godina, da da... Dosta, mama odlučno je rekla Chloe. Oprosti rekla je Madeline. Vodila je Chloe na dan upoznavanja u predškolu: Pripremimo se za predškolu! Iako Chloe nije trebalo nikakvo upoznavanje prije polaska u školu sljedećeg siječnja. Većje bila dobro upoznata s Osnovnom školom Pirriwee. Kad su Chloeinog dvije godine starijeg brata Freda jutros dovezli u školu, onaje bila zaokupljena brigom o njemu, kao da je ona starija. Frede, zaboravio si staviti torbu za knjige u košaru. Tako je. Unutra. Dobar dečko. Fred je poslušno stavio torbu u prigodnu košaru prije nego što je otrčao i zgrabio Jacksona za vrat. Madeline se pretvarala da to ne vidi. Jackson je to vjerojatno i zaslužio. Jacksonova majka, Renata, nije to vidjela jer se udubila u razgovor s Harper, a obje su se ozbiljno mrštile zbog stresa prouzrokovanog obrazovanjem nadarene djece. Renata i Harper pohađale su grupu podrške za roditelje nadarene djece. Madeline ih je zamišljala kako zabrinuto sjede u krugu dok im oči sjaje od potajnog ponosa. Dok Chloe bude zaokupljena naređivanjem drugoj djeci tijekom dana upoznavanja (ona je imala dar naređivanja, a jednog dana vodit će neku korporaciju), Madeline će popiti kavu i pojesti kolač sa svojom prijateljicom Celeste. Celestini blizanci također će sljedeće godine krenuti u školu, pa će i oni danas ondje jurcati. (Njihov dar bilo je vikanje. Madeline bi počela boljeti glava nakon što je u njihovu društvu provela pet minuta.) Celeste je uvijek kupovala posebne i vrlo skupe rođendanske darove, tako da će to biti lijepo. Nakon toga, Madeline će odvesti Chloe svojoj svekrvi, a onda će ručati s prijateljima prije nego što svi odjure po djecu u školu. Sunce je sjalo. Ona je nosila svoje prekrasne nove Dolce & Gabanna štikle (koje je kupila preko interneta, bile su na popustu trideset posto). Bit će to uistinu prekrasan dan. Neka počne Madelinin festival! jutros je rekao njezin suprug Ed kad joj je u krevet donio kavu. Madeline je bila poznata po tome što voli rođendane i proslave sve vrste. Bilo kakvu priliku da se popije šampanjac.
Ali ipak, četrdeset. Dok je vozila poznatom cestom do škole, razmišljala je o svojim divnim novim godinama. Četrdeset. I sada je o četrdeset godina razmišljala kao kad je imala petnaest. Tako bezlične godine. Samotne godine na sredini života. Ništa neće biti bitno kad napuniš četrdeset godina. Nećeš imati prave osjećaje kad napuniš četrdeset, zato što ćeš biti sigurno ušuškan u svoje otrcane četrdesete. Četrdesetogodišnjakinjapronađena mrtva. Ajme! Dvadesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Tragedija! Kakva tuga! Pronađite tog ubojicu! Madeline se morala malo natjerati da se zapita kad je čula u vijestima da je neka žena u dobi od četrdeset godina umrla. Ali to sam mogla biti i ja! To bi bilo tužno! Ljudi bi bili tužni da ja umrem! Štoviše, bili bi shrvani. Eto, ljudi su opsjednuti godinama. Možda imam četrdeset godina, ali sam voljena. S druge strane, vjerojatno je bilo potpuno prirodno biti tužniji zbog smrti neke dvadesetogodišnjakinje nego zbog smrti četrdesetogodišnjakinje. Cetrdesetogodišnjakinja je proživjela dvadeset godina više. I da neki naoružani napadač jurca okolo, zbog toga bi se Madeline osjećala obveznom baciti svoje sredovječno tijelo pred neku dvadesetogodišnjakinju. Primiti metak zbog mladosti. To je jedino bilo pošteno. E pa, to bi učinila kad bi bila sigurna da je to neka dobra mlada osoba, a ne jedna od pripadnika nepodnošljive mladeži poput djeteta koje vozi mali plavi Mitsubishi ispred Madeline. Čak se nije ni potrudila sakriti da koristi mobitel dok vozi, i to vjerojatno kako bi promijenila status na Facebooku. Eto ga! Ovo dijete ne bi ni primijetilo naoružanog napadača! Odsutno bi zurila u telefon, a Madeline bi žrtvovala svoj život za nju. To je bilo nečuveno. Mali auto na čijem je zadnjem staklu bilo nakoso nalijepljeno slovo P, označavajući da osoba ima privremenu vozačku dozvolu, bio je pun mladih ljudi. Odostrag ih je bilo barem troje: glave su im se njihale, rukama su gestikulirali. Je li to netko mahao nogom? Samo što se ne dogodi tragedija. Svi se moraju usredotočiti. Prošli tjedan Madeline je bila na kratkoj kavi nakon teretane te je u novinama čitala priču o tome kako su mladi odlazili u smrt zbog toga što su slali poruke dok voze. Stižem. Evo me! To su bile njihove posljednje, blesave (i često pogrešno napisane) riječi. Madeline je zaplakala kad je vidjela sliku shrvane majke jedne tinejdžerice kako apsurdno drži mobitel svoje kćeri kao upozorenje čitateljima. Smiješni mali idioti naglas je rekla kad je auto skrenuo opasno blizu drugoj traci. Tko je idiot? pitala je njezina kći Chloe sa stražnjeg sjedala. Djevojka koja ispred mene vozi auto je idiot jer istovremeno vozi i koristi telefon. Kao kad ti moraš nazvati tatu kad kasnimo rekla je Chloe. To sam napravila samo jedanput! pobunila se Madeline. I bila sam jako oprezna i jako brza! I ja imam četrdeset godina!
Danas znakovito je rekla Chloe. Danas imaš četrdeset godina. Da! A osim toga, ja sam ga samo na brzinu nazvala, nisam slala poruku! Kad šalješ poruku, ne možeš gledati cestu. Slanje poruke je protuzakonito i zločesto i moraš mi obećati da to nikad, ali nikad nećeš raditi kad postaneš tinejdžerica. Glas joj je zadrhtao pri pomisli da će Chloe postati tinejdžerica i da će voziti auto. Ali dopušteno je nazvati nekoga na brzinu rekla je Chloe. Nije! I to je protuzakonito. To znači da si ti prekršila zakon zadovoljno je rekla Chloe. Kao pljačkaš. Chloe je trenutačno bila opsjednuta pljačkašima. Jednog dana će sigurno hodati s lošim dečkom. S lošim dečkom koji vozi motor. Drži se dobrih dečkiju, Chloe! nakon jednog trenutka je rekla Madeline. Kao što je tata. Loši dečki ti ne donose kavu u krevet, u to sam sigurna. Što ti to brbljaš, ženo? uzdahnula je Chloe. Tu je frazu čula od svojega oca i savršeno je oponašala njegov umoran ton. Pogriješili su kad su se nasmijali kad je prvi put to rekla, tako da ju je zapamtila i često ju je govorila i to baš u pravom trenutku, pa su se i dalje morali tome smijati. Ovaj put Madeline se uspjela ne nasmijati. Chloe je trenutačno bila na granici između dražesnog i iritantnog djeteta. A na takvoj granici vjerojatno je bila i sama Madeline. Madeline je na crvenom svjetlu stala iza malog plavog Mitsubishija. Mlada vozačica je i dalje gledala u mobitel. Madeline je pritisnula sirenu. Vidjela je kako ju vozačica gleda u retrovizoru, a ostali putnici u autu okrenuli su se daju pogledaju. Odloži telefon! vikala je. Oponašala je slanje poruke tako što je prstom lupkala po dlanu. To je protuzakonito! To je opasno! Djevojka joj je pokazala srednji prst. Dobro! Madeline je povukla ručnu kočnicu i uključila sva četiri žmigavca. Sto to radiš? pitala je Chloe. Madeline je otkopčala pojas i otvorila automobilska vrata. Ali moramo ići na dan upoznavanja! panično je povikala Chloe. Zakasnit ćemo! Jao si ga meni! Jao si ga meni bio je uzvik iz slikovnice koju su čitali Fredu kad je bio mali. A sada je cijela obitelj to govorila. Tu frazu čak su koristili i Madelinini roditelji i neki Madelinini prijatelji. Bila je vrlo zarazna. Sve je u redu rekla je Madeline. Ovo će biti brzo gotovo. Spašavam mlade živote. U novimje štiklama došla do auta te djevojke i pokucala na prozor. Prozor se spustio, a vozačica se iz obične siluete pretvorila u vrlo mladu djevojku
blijede puti, koja je u nosu imala svjetlucavu naušnicu, a na očima loše nanesenu, grudastu maškaru. U Madeline je pogledala s pomiješanim osjećajima agresivnosti i straha. Koji je tvoj problem? U lijevoj ruci je i dalje opušteno držala mobitel. Odloži taj telefon! Ubit ćeš sebe i svoje prijatelje! Madeline je to rekla istim tonom kojim se obraćala Chloe kad je bila jako zločesta. Gurnula je ruku u auto, zgrabila telefon i bacila ga djevojci razjapljenih usta, koja je sjedila na suvozačevu sjedalu. Dobro? Samo prestani s tim! Dok se vraćala u auto, čula je kako su svi prasnuli u smijeh. No nije ju bilo briga. Bila je puna energije. Iza njezinog auta stao je jedan drugi auto. Madeline je podigla ruku kako bi se ispričala i požurila prema svom autu da stigne prije nego što se upali zeleno. Iskrenula je gležanj. U jednom trenu sve je bilo u redu, a u drugomjoj je gležanj iskrivljeno stajao u sasvim pogrešnom položaju. Teško je pala na bok. Jao si ga meni. U tom trenutku je gotovo sigurno počela priča. S nespretnim uganućem gležnja.
TREĆE POGLAVLJE Jane je na crvenom svjetlu stala iza velikog sjajnog terenca na kojemu su bila upaljena sva četiri žmigavca te je gledala kako jedna tamnokosa žena žuri cestom natrag u svoj auto. Imalaje lepršavu plavu ljetnu haljinu i visoke štikle s remenčićima te se nasmiješila Jane i dražesno joj je mahnula da joj se ispriča. Jutarnje zrake sunca odbile su se o jednu njezinu naušnicu te je ona zasvjetlucala kao da ju je dodirnula neka nebeska pojava. Svjetlucava ženska. Starija od Jane, ali i dalje svjetlucava. Jane je cijeli život takve ženske promatrala sa zanimanjem pravog znanstvenika. Možda i s malo strahopoštovanja. Možda i s malo zavisti. Nisu nužno bile jako lijepe, ali tako su se pažljivo uređivale, kao božično drvce, s velikim naušnicama, zveckavim narukvicama i elegantnim, besmislenim šalovima. Kad su pričale, stalno bi ti dirale ruku. Janeina najbolja prijateljica iz škole bila je svjetlucava djevojka. Jane je bila slaba na njih. A onda je žena pala, kao da joj se izmaknulo tlo pod nogama. Joj rekla je Jane i brzo odvratila pogled, kako bi spasila dostojanstvo te žene. Jesi li se ozlijedila, mama? pitao je Ziggy sa stražnjeg sjedala. Uvijek je bio zabrinut da će se ona ozlijediti. Nisam rekla je Jane. Ona gospođa ondje se ozlijedila. Spotaknula se. Čekala je da se žena digne i vrati u auto, ali i dalje je ležala na tlu. Glavu je okrenula prema gore, a izgledala je kao daju jako boli. Upalilo se zeleno svjetlo, a mali auto s oznakom P, koji je stajao ispred terenca, odjurio je uz škripanje guma. Jane je uključila pokazivač smjera da zaobiđe auto. Išli su na Ziggyjev dan upoznavanja u novu školu i nije imala pojma kamo ide. I ona i Ziggy su bili nervozni, a pretvarali su se da nisu. Htjela je stići onamo mnogo ranije. Je li ta gospođa dobro? pitao je Ziggy. Jane je osjetila čudan odmak koji bi joj se dogodio kad je previše razmišljala o svojem životu, a onda biju nešto (često je to bio Ziggy) baš na vrijeme podsjetilo kako se ponaša ljubazna, normalna, dobro odgojena odrasla osoba. Da nije bilo Ziggyja, ona bi otišla. Toliko bi bila usredotočena na svoj cilj da ga odveze na dan upoznavanja da bi na cesti ostavila ženu koja seprevijala od bolova. Idem vidjeti kako je rekla je Jane, kao da je to i namjeravala. Uključila je svoja četiri žmigavca i otvorila vrata, svjesna svojeg sebičnog otpora. Baš si gnjavaža, svjetlucava ženo! Jeste li dobro? pitala je. Dobro sam! Žena se nasmiješila i pokušala se uspraviti te je zavapila držeći se za gležanj. Jao. Sranje. Uganula sam gležanj, to je sve. Baš sam idiot. Izašla sam iz auta kako bih djevojci u automobilu ispred mojega rekla da prestane slati poruke. Tako mi i treba kad se
ponašam kao školski redar. Jane je čučnula pokraj nje. Žena je imala lijepo ošišanu tamnu kosu do ramena i blijede pjegice na nosu. Bilo je nečega lijepoga u tim pjegicama, poput sjećanja na ljeto iz djetinjstva, i lijepo su išle s crtom oko očiju i smiješnim visećim naušnicama. Janein otpor potpuno je nestao. Svidjela joj se ova žena. Htjela joj je pomoći. (No, stoje to govorilo o njoj? Daje to bila neka krezuba žena s bradavičastim nosom, bi li joj bilo mrsko pomoći joj? Kako je to bilo nepravedno. Kako okrutno. Prema ovoj ženi će biti ljubaznija zato što su joj se svidjele njezine pjegice.) Žena je na haljini uz dekolte imala fino izvezen uzorak cvijeća, a Jane je kroz latice vidjela njezinu osunčanu, pjegavu kožu. Odmah moramo staviti led rekla je Jane. Bile su joj poznate ozljede gležnja još iz dana kad je igrala netball te je vidjela da gležanj ove žene već počinje oticati. I staviti nogu na povišeno. Grickala je usnicu i pogledala oko sebe tražeći nekoga. Nije imala pojma kako da zapravo ostvari taj plan. Danas mi je rođendan tužno je rekla ta žena. Četrdeseti. Sretan rođendan rekla je Jane. Bilo je nekako slatko što je žena u dobi od četrdeset godina uopće spomenula da joj je rođendan. Pogledalaje štikle koje je imala ta žena. Nokti su joj bili nalakirani sjajnim lakom tirkizne boje. Potpetice su bile tanke kao čačkalice i bile su opasno visoke. Nije ni čudo da ste si sredili gležanj rekla je Jane. U tim cipelama nitko ne bi mogao hodati! Znam, ali nisu li prekrasne! Zenaje okrenula nogu kako bi im se divila. Jao! Sranje, to boli. Pardon. Ispričavam se. Mama! Mala djevojčica s tamnom kovrčavom kosom i svjetlucavom tijarom provirila je glavom kroz prozor. Što to radiš? Ustani! Zakasnit ćemo! Svjetlucava majka. Svjetlucava kći. Hvala što suosjećaš sa mnom! rekla je žena. Snuždeno se nasmiješila Jane. Idemo na dan upozavanja u predškoli. Jako je uzbuđena. U Osnovnu školu Pirriwee? pitala je Jane. Bila je iznenađena. I ja idem onamo. Moj sin, Ziggy, kreće u školu sljedeće godine. Ovamo ćemo se doseliti u prosincu. Nije joj djelovalo moguće da bi mogla imati išta zajedničko s ovom ženom ili da bi im se životi mogli doticati na bilo koji način. Ziggy! Kao Ziggy Stardust? Kakvo odlično ime! rekla je žena. Usput rečeno, ja sam Madeline. Madeline Martha Mackenzie. Zbog nekog razloga stalno spominjem krsno ime.
Ne pitajte me zašto. Ispružila je ruku. Jane rekla je Jane. Jane bez krsnog imena Chapman. Gabrielle: Na kraju su se svi u školi podijelili u dva tabora. Ono, kao da je bio građanski rat. Bili ste ili u taboru Madeline ili u taboru Renata. Bonnie: Ne, ne, to je grozno. To se nije dogodilo. Nije bilo strana. Bili smo vrlo bliska zajednica. Bilo je previše alkohola. A bio je i pun mjesec. Svi malo polude kad je pun mjesec. Ozbiljno. To je stvarna, provjerena pojava. Samantha: Zar je bio pun mjesec? Znam da je strašno pljuštalo. Kosa mi se sva nakostriješila. Gospođa Lipmann: To je smiješno i to nema nikakve veze. Nemam drugih komentara. Carol: Znam da stalno trubim o Klubu čitatelja erotskih knjiga, ali sigurna sam da se nešto dogodilo najednom od njihovih sastanaka, da tako kažem. Harper: Slušajte, ja sam plakala kad smo saznali da je Emily nadarena. Pomislila sam: eto ga opet! Već sam sve to prošla sa Sophijom pa sam znala što me čeka! Renata je bila u istoj kaši. Dvoje nadarene djece. Nitko ne razumije kakav je to stres. Renata je bila zabrinuta kako će Amabelli biti u školi, hoće li to biti dovoljno zahtjevno za nju i tako dalje. Pa kad je ono dijete s onim smiješnim imenom, onaj Ziggy, učinio ono što je učinio a tek je bio dan upoznavanja! razumljivo da je bila vrlo rastresena. Tako je sve počelo.
ČETVRTO POGLAVLJE Jane je ponijela knjigu sa sobom kako biju čitala u autu dok je Ziggy na danu upoznavanja, no umjesto toga, otpratila je Madeline Marthu Mackenzie (zvučalo je kao ime neke živahne djevojčice iz knjige za djecu) do kafića na plaži, po imenu Blue Blues. Kafić je malen i smiješno oblikovan, poput špilje, te se nalazio na šetalištu uz plažu Pirriwee. Madeline je bosa šepala, teško se i bez oklijevanja naslanjala na Janeinu ruku kao da su stare prijateljice. Bio je to bliski kontakt. Osjetilaje miris Madelininog parfema, koji je krasno mirisao poput limuna. U posljednjih pet godina Jane baš i nisu dirale druge odrasle osobe. Čim su otvorile vrata kafića, mlađahan muškarac prišao im je ispruženih ruku. Bio je odjeven u crno, a kosa mu je bila plava i kovrčava, kao kod tipičnog surfera. Na nosu je imao malenu naušnicu. Madeline! Sto ti se dogodilo? Jako sam se ozlijedila, Tome rekla je Madeline. A rođendan mi je. Jao si ga meni rekao je Tom. Namignuo je Jane. Dok je Tom smještao Madeline u separe u kutu i potom joj donio led zamotan u krpu te joj stavio nogu na stolac s jastučićem, Jane je promatrala kafić. Bio je baš dražestan, kako bi rekla njezina majka. Žarko plavi neravni zidovi bili su prekriveni klimavim policama s rabljenim knjigama. Drvene daske na podu najutarnjem su svjetlu svjetlucale poput zlata, a Jane je udisala opojne mirise kave, peciva, mora i starih knjiga. Prednji dio kafića bio je ostakljen, a sjedala su bila razmještena tako da uvijek gledate u plažu, kao da ste došli gledati predstavu koju izvodi more. Dokje Jane gledala oko sebe, pojavio joj se osjećaj nezadovoljstva koji bi često imala kad je bila na nekom novom i dražesnom mjestu. Nije to baš mogla objasniti, osim riječima: Da sam barem ovdje. Ovaj mali kafić na plaži bio je tako poseban da je žudjela da bude ovdje, osim stoje, naravno, i bila ondje, pa to baš nije imalo smisla. Jane? Što ćeš naručiti? pitala je Madeline. Častim te kavom i kolačem da ti se zahvalim na svemu! Okrenula se zaposlenom konobaru. Tome! Ovo je Jane! Ona je moj princ na bijelom konju. Moja princeza. Jane je vozila Madeline i njezinu kćer u školu, nakon što je prvo nervozno parkirala Madelinin ogromni auto u bočnu ulicu. Sa stražnjeg sjedala Madelininog auta uzela je podložak za sjedenje za Chloe, te ga je stavila na stražnje sjedalo svojeg malog auta, pokraj Ziggyja. To je bio projekt. Kako prevladati malu krizu. Tužan pokazatelj Janeinog dosadnog života bio je taj da joj je cijela ova situacija bila pomalo uzbudljiva. I Ziggy je bio znatiželjan i iznenađen što pokraj njega na stražnjem sjedalu sjedi još jedno dijete, i to tako živahno i karizmatično kao stoje Chloe. Djevojčica je cijelim putem neprestano brbljala i objašnjavala Ziggyju sve što treba znati o školi, i o tome tko će im biti
učitelji, kako trebaju oprati ruke prije nego što uđu u učionicu i onda ih obrisati samo jednim papirnatim ubrusom, i gdje će sjediti za ručkom i kako neće smjeti jesti maslac od kikirikija jer su neki ljudi alergični na kikiriki i mogu umrijeti i da ona već ima svoju kutiju za ručak s likom Dore iz crtića Dora istražuje i što zapravo Ziggy ima na svojoj kutiji za ručak? Buzza Lightyeara odmah je uljudno, ali posve neistinito odgovorio Ziggy budući da mu Jane još uvijek nije kupila kutiju za ručak niti su razgovarali o tome da mu je potrebna. Tri dana tjedno je išao u vrtić, gdje je dobivao i hranu. Pakiranje kutije za ručak bit će nešto novo za Jane. Kad su došli do škole, Madeline je ostala u autu dok je Jane odvela djecu. Ustvari, odvela ih je Chloe, koja je stupala ispred njih dok joj je tijara blještala na suncu. U jednom trenutku Ziggy i Jane su se pogledali kao da se pitaju: Tko su ovi čudesni ljudi? Jane je bila nervozna zbog Ziggyjevog dana upoznavanja i bila je svjesna činjenice da to mora skriti od Ziggyja zato što je on bio sklon tjeskobnom ponašanju. Imala je osjećaj kao da počinje neki novi posao: posao majke osnovnoškolca. Morat će naučiti nova pravila i administraciju i procedure. No dolazak u školu s Chloe bio je pun pogodak. Odmah su im prišle dvije druge mame: Chloe! Gdje ti je mama? Potom su se predstavile Jane, a Jane im je mogla ispričati priču o Madelininom gležnju, a onda je i gospođica Barnes, učiteljica, htjela čuti tu priču, a Jane se našla u središtu pozornosti i iskreno rečeno, to joj je bilo baš ugodno. Škola je bila prekrasna; nalazila se na kraju rta, tako da je u Janeinu perifernom vidu stalno svjetlucalo plavetnilo oceana u daljini. Učionice su se nalazile u dugačkim, niskim građevinama od pješčenjaka, a igralište prekriveno krošnjama drveća kao da je bilo puno dražesnih tajnih mjesta koja su pobuđivala maštu: tu su bile rupe između drveća, zaklonjeni puteljci, pa čak i mali labirint za djecu. Kad je odlazila, Ziggy je ulazio u učionicu držeći se za ruku s Chloe, a malo lice bilo mu je rumeno i sretno. Jane je prišla svom autu, također rumena i vesela, a na suvozačevu sjedalu sjedila je Madeline i mahala joj i ushićeno se smiješila, kao da joj je Jane velika prijateljica, a Jane je pak osjetila kako se nešto ublažuje, opušta. Sada je u Blue Bluesu sjedila pokraj Madeline i čekala da joj dođe kava te je promatrala vodu i uživala u tome kako joj sunce kupa lice. Možda će selidba ovamo biti početak nečega ili pak kraj, što bi bilo još i bolje. Uskoro će stići moja prijateljica Celeste rekla je Madeline. Možda siju vidjela u školi kad je dovezla svoje dečke. Dva mala plava grubijana. Ona je visoka, plava, prekrasna i usplahirena. Mislim da nisam rekla je Jane. Zašto je usplahirena ako je visoka, plava i prekrasna? Upravo to rekla je Madeline, kao da je time odgovorila na pitanje. A muž joj je jednako prekrasan i bogat. Još uvijek se drže za ruke. A i ljubazan je. Kupuje meni poklone.
Iskreno, nemam pojma zašto smo prijateljice. Pogledala je na sat. Nemoguća je. Uvijek kasni! Uglavnom, ispitat ću te malo dok čekamo. Nagnula se naprijed i svu pozornost posvetila Jane. Jesi li ti nova na poluotoku? Uopće mi nisi poznata. Budući da su nam djeca iste dobi, mogle smo se sresti u igraonici ili čitaonici ili već negdje. Doselit ćemo se ovamo u prosincu rekla je Jane. Trenutačno živimo u Newtownu, ali mislila sam da bi bilo lijepo neko vrijeme živjeti blizu plaže. Čini mi se da je to bila hirovita odluka. Riječ hirovita došla joj je kao grom iz vedra neba, te je bila i zadovoljna zbog toga, ali joj je bilo i neugodno. Htjelaje da to bude hirovita priča, kao da je ona uistinu hirovita djevojka. Reklaje Madeline da je jednog dana prije nekoliko mjeseci vodila Ziggyja na izlet na plažu, gdje je vidjela znak da se iznajmljuju stanovi, paje pomislila: Zašto ne bismo živjeli u blizini plaže? Na kraju krajeva, to nije bila laž. Ne baš. Dan na plaži, neprestano sije ponav^ala dok je vozila onom dugačkom strmom cestom, kao da netko osluškuje njezine misli i preispituje njezine motive. Plaža Pirriwee bilaje jedna od deset najljepših plaža na svijetu! To je negdje pročitala. Njezin sinje zaslužio da vidi jednu od deset najljepših plaža na svijetu. Njezin prekrasan, izniman sin. Stalno ga je gledala u retrovizoru, a srce ju je boljelo. Nije rekla Madeline da joj se, dok su se držeći za ruke vraćali u auto, ljepljivi i od pijeska, u glavi stalno javljala riječ upomoć, kao da je preklinjala za nešto: za rješenje, za lijek, za olakšanje. Za olakšanje od čega? Za lijek za što? Za rješenje za što? Počela je plitko disati. Osjetila je kapljice znoja na čelu. Onda je vidjela znak. Najam stana u Newtownu bližio se kraju. Ovaj trosoban stan nalazio se u ružnom, beživotnom bloku zgrada od crvene cigle, ali bio je udaljen samo pet minuta hoda od plaže. Kako bi bilo da se doselimo ovamo? pitala je Ziggyja, a on se odmah razvedrio te se iznenada činilo da je taj stan pravo rješenje za ono što ne valja s njom. Ljudi su to zvali preseljenjem na morski zrak. Zašto se ona i Ziggy ne bi preselili na morski zrak? Nije rekla Madeline da je svakih šest mjeseci mijenjala stanove po Sydneyju otkako se Ziggy rodio, pokušavajući pronaći život koji će joj se svidjeti. Nije joj rekla da se možda cijelo vrijeme približavala plaži Pirriwee. I nije rekla Madeline da je, nakon što je potpisala ugovor o najmu, prvi put primijetila kakvi ljudi žive na poluotoku: koža im je bila zlatna, a kosa svijetla te je pomislila na svoje blijede noge ispod traperica, a onda je pak pomislila na to kako će joj samo roditelji biti nervozni kad se budu morali voziti tom vijugavom cestom prema plaži, kako će tatini prsti problijedjeti na upravljaču, no svejedno će doći k njima ne žaleći se i Jane je iznenada bila uvjerena da je napravila uistinu neoprostivu pogrešku. Ali bilo je prekasno. Tako da sam sada tu neuvjerljivo je dovršila. Sviđat će ti se ovdje oduševljeno je rekla Madeline. Namjestila je led na gležnju i
trgnula se. Jao. Surfaš li? A tvoj suprug? Ili bolje da kažem partner. Ili dečko? Cura? Ja sam otvorena prema svim mogućnostima. Nemam muža rekla je Jane. Ni partnera. Sama sam. Ja sam samohrana majka. Stvarno? rekla je Madeline, kao da je Jane objavila nešto nevjerojatno odvažno i prekrasno. Da bedasto se nasmiješila Jane. Znaš, ljudi to često zaborave, ali i ja sam bila samohrana majka rekla je Madeline. Uspravila se i podigla glavu, kao da se obraća gomili ljudi koji se ne slažu s njom. Muž me ostavio kad mi je starija kći bila beba. Abigail. Ima četrnaest godina. I ja sam bila mlada, kao ti. Samo sam imala dvadeset šest godina. I mislila sam da sam jako stara. Bilo je teško. Teško je biti samohrana majka. Dobro, imam mamu i... Ma, naravno. Ne kažem da nisam imala pomoć. I meni su roditelji pomagali. Ali dragi Bože, bilo je noći kad je Abigail bila bolesna ili kad sam ja bila bolesna ili još gore: kad smo obje bile bolesne... Uglavnom... Madeline je zastala i veselo se nasmiješila. Moj bivši se oženio s nekom drugom. Imaju djevojčicu otprilike iste dobi kao što je Chloe i Nathan je sada najbolji tata na svijetu. To se događa muškarcima kad dobiju drugu priliku. Abigail misli da joj je tata divan. Ja sam jedina koja mu još zamjera. Kažu da je dobro prestati zamjerati, ali ne znam, ja volim zamjerati. Ja taj osjećaj njegujem kao da je kućni ljubimac. Ni ja baš nisam spremna opraštati rekla je Jane. Madeline se nasmiješila i usmjerila žličicu prema njoj. Tako je. Nikad ne opraštaj. Nikad ne zaboravljaj. To je moj moto. Jane nije mogla zaključiti šali li se ili ne. Stoje sa Ziggyjevim tatom? nastavila je Madeline. Brine li se o njemu uopće? Jane se nije ni pomaknula. Imala je pet godina da se navikne na to. Osjetila je kako postaje jako mirna. Ne. Zapravo nismo bili zajedno. Savršeno je to rekla. Nisam znala ni kako se zove. To je bilo... Stanka. Pauza. Odvrati pogled kao daju ne možeš pogledati u oči. Pa... Samo jedanput. Misliš, seks za jednu noć? odmah je suosjećajno rekla Madeline, a Jane se od iznenađenja gotovo naglas nasmijala. Većina ljudi, pogotovo Madelininih godina, reagirala je s delikatnim, pomalo nelagodnim izrazom lica koji je govorio: shvaćam to i nemam problema s tim, ali za mene ti sada spadaš u drugu kategoriju ljudi. Jane nikada nije bila uvrijeđena zbog njihovog gađenja. I njoj je to bilo odvratno. Samo je htjela završiti stom temom razgovora i u većini slučajeva to se i događalo. Ziggy je bio Ziggy. Nije imao tatu. Idemo dalje. Zašto jednostavno ne kažeš da si se rastala s njegovim ocem? u početku ju je ispitivala majka.
Kad lažeš, to se uvijek zakomplicira, mama odgovorila bi Jane. Njezina majka nije imala iskustva s lažima. Na ovaj način razgovor o tome završava. Ja se sjećam seksa za jednu noć sjetno je rekla Madeline. Što sam sve radila u devedesetima. O Bože! Nadam se da Chloe to nikada neće saznati. Jao si ga meni! Je li bio zabavan? Jane je trebalo neko vrijeme da shvati pitanje. Pitalaju je je li taj seks za jednu noć bio zabavan. Jane se na trenutak našla u onaj staklenoj kapsuli dizala koje se tiho dizalo u središtu hotela. Njegova ruka oko boce šampanjca. Druga ruka na njezinim križima vuče ju naprijed. Oboje su se glasno smijali. Imao je duboke bore oko očiju. Bilo joj je slabo od smijeha i požude. I skupih parfema. Jane se nakašljala. Valjda je bilo zabavno rekla je. Oprosti rekla je Madeline. To je bilo bezobzirno. To je zato što sam mislila na svoju protraćenu mladost. Ili možda zato što si ti tako mlada, a ja sam tako stara pa pokušavam biti cool. Koliko imaš godina, ako smijem pitati? Dvadeset četiri rekla je Jane. Dvadeset četiri izustila je Madeline. Ja danas imam četrdeset. To sam ti već rekla, zar ne? Ti vjerojatno misliš da nikada nećeš imati četrdeset, zar ne? Pa nadam se da ću imati četrdeset rekla je Jane. I prije je primijetila kako su sredovječne žene opsjednute temom godina i kako se uvijek smiju na taj račun ili se žale i kako neprestano razgovaraju o tome, kao da je proces starenja složena zagonetka koju pokušavaju riješiti. Zašto su bile toliko zaluđene time? Prijateljice Janeine majke doslovno nisu imale drugu temu za razgovor, ili bar ne u Janeinoj prisutnosti. Jao, tako si mlada i lijepa, Jane (a očito to nije bila; kao da to ide jedno s drugim: ako si mlad, onda si odmah i lijep!). Jao, tako si mlada, Jane, pa mi znaš popraviti telefon/računalo/fotoaparat (a ustvari je većina majčinih prijateljica u tome bila spretnija od Jane). Jao, tako si mlada, Jane, imaš toliko energije (a bila je tako umorna, tako jako umorna). A kako se uzdržavaš? zabrinuto je upitala Madeline i uspravno sjela, kao da je to problem koji smjesta mora riješiti. Radiš li? Jane joj se nasmiješila. Radim kao samostalni knjigovođa. Sada imam dobru bazu klijenata, mnogo malih obrta. Posao znam brzo obaviti. Time plaćam stanarinu. Pametna si zadovoljnoje rekla Madeline. I ja sam se sama uzdržavala dok je Abigail bila mala. Uglavnom sama. S vremena na vrijeme Nathan se udostojio poslati ček. Bilo je teško, ali na neki načinje bilo i zadovoljavajuće, znaš ono jebi se ti. Znaš što mislim. Naravno rekla je Jane. Jane kao samohrana majka nikome nije govorila jebi se. Ili barem ne na taj način kako je Madeline to mislila.
Ti ćeš svakako biti jedna od mlađih mama u predškoli rekla je Madeline. Popila je malo kave i zločesto se nasmiješla. Mlađa si čak i od prekrasne nove žene mog bivšeg muža. Obećaj mi da se nećeš sprijateljiti s njom, može? Ja sam te prva ugrabila. Sigurno ju neću ni upoznati zbunjeno je rekla Jane. Hoćeš, hoćeš znakovito je rekla Madeline. Njezina kći iste je dobi kao Chloe. Možeš li to zamisliti? Jane to nije mogla zamisliti. Mame iz predškole zajedno će piti kavu, a žena mog bivšeg muža pit će biljni čaj. Ne brini, neće biti tuče. Nažalost, to je sve vrlo dosadno i civilizirano i vrlo odraslo. Bonnie me čak i poljubi kad se vidimo. Ide na jogu i vjeruje u čakre i ta sranja. Znaš kako djeca inače mrze zločestu maćehu? Moja kći ju obožava. Bonnie je tako smirena, znaš. Prava suprotnost meni. Govori tihim... Nježnim... Milozvučnim glasom od kojeg ti dođe da udaraš glavom u zid. Jane se nasmijala kad je Madeline oponašala nježan, milozvučan glas. Vjerojatno ćeš se sprijateljiti s Bonnie rekla je Madeline. Nju je nemoguće mrziti. Ja sam vrlo dobra u tome da mrzim ljude, a čak je i meni to teško. Stvarno se moram svojski potruditi da bih ju mrzila. Ponovno je pomaknula led na gležnju. Kad Bonnie čuje da sam ozlijedila gležanj, donijet će mi ručak. Koristi svaku priliku da mi donese skuhani ručak. Vjerojatno zato što joj je Nathan rekao da grozno kuham, pa se hoće dokazati. Iako je najgore to što se Bonnie vjerojatno ne pokušava dokazati. Tako je suludo draga. Najradije bih bacila njezina jela u koš za smeće, ali jednostavno su preukusna. Muž i djeca bi me ubili. Madelinin izraz lica se promijenio. Ozarila se i mahnula. Oh! Napokon je stigla! Celeste! Ovamo! Dođi vidjeti što mi se dogodilo! Jane je podigla pogled i strašno se oneraspoložila. Ali to ne bi trebalo biti bitno. Znala je da ne bi trebalo biti bitno. Ali neki su ljudi bili tako neprihvatljivo, bolno lijepi da joj je bilo neugodno. Vašu inferiornost mogao je jasno vidjeti cijeli svijet. Tako bi trebala izgledati jedna žena. Baš tako. Ona je bila ispravna, a Jane je bila pogrešna. njima. Ti si jako debela, ružna djevojčica uporno joj je u uho govorio vruć, smrdljiv glas. Zadrhtala je i pokušala se nasmiješiti ovoj strašno lijepoj ženi koja je hodala prema Thea: Vjerojatno ste već čuli da je Bonnie udana za Madelininog bivšeg muža, Nathana? Tako da je to bilo složeno. Možda biste trebali to istražiti. Iako vam ne govorim kako da radite svoj posao, naravno.
Bonnie: To sigurno nije imalo nikakve veze ni s čime. Naš odnos bio je vrlo srdačan. Jutros sam odnijela vegetaryanske lazanje za njezinog jadnog supruga. Gabrielle: Ja sam bila nova u školi. Nikoga nisam poznavala. Svi u školi smo brižni, rekla mi je ravnateljica. Bla, bla, bla. Da vam kažem što sam prvo pomislila kad sam došla na igralište onog dana kad je bio dan upoznavanja: grupice. Grupice, grupice, grupice. Ne čudi me što je netko ubijen. Ma dobro, malo sam pretjerala. Malo se jesam začudila.
PETO POGLAVLJE Celeste je otvorila staklena vrata Blue Bluesa i odmah je ugledala Madeline. Sjedila je za stolom s niskom, mršavom djevojkom u traper suknji i običnoj bijeloj majici V-izreza. Celeste nije prepoznala tu djevojku. Odmah ju je preplavio osjećaj razočaranja. Samo nas dvije rekla je Madeline. Celeste je promijenila svoja očekivanja od ovog jutra. Duboko je udahnula. Nedavno je primijetila da joj se događa nešto čudno dok govori pred ljudima u skupini. Nije se mogla sjetiti kako da seponaša. Pomislila bi: jesam li se preglasno smijala? Jesam li se zaboravila nasmijati? Jesam li se počela ponavljati? Iz nekog razloga, sve je bilo u redu kad je bila samo s Madeline. Njezina osobnost bila je sačuvana kad su bile same. To je zato što Madeline poznaje jako dugo. Možda joj je potreban tonikum. To bi rekla njezina baka. Što je ustvari tonikum? Obišla je stolove na putu do njih. Još ju nisu primijetile. Bile su udubljene u razgovor. Sad je jasno vidjela profil te djevojke. Bila je premlada za majku iz škole. Sigurno je dadilja. Možda iz Europe? Možda ne zna baš najbolje engleski? To bi objasnilo taj ukočeni, pomalo napet način sjedenja, kao da se trudi usredotočiti se. Naravno, možda nije imala nikakve veze sa školom. Madeline je bez problema putovala kroz desetke društvenih krugova koji su se preklapali i time stjecala životne prijatelje i životne neprijatelje; od kojih je više bilo ovih potonjih. Madeline se hranila sukobima i bila je najsretnija kad ju netko razbjesni. Madeline je ugledala Celeste i lice joj se ozarilo. Nešto najbolje kod Madeline bio je način na koji joj se izraz lica promijenio kad vas vidi, kao da u tom trenutku nikog ne bi vidjela radije nego vas. Hej, slavljenice! povikala je Celeste. Madelinina sugovornica okrenula se na stolcu. Imala je smeđu kosu pokupljenu s čela u bolno stegnut rep, kao da je u vojsci ili u policiji. Sto ti se dogodilo, Madeline? pitala je Celeste kad se približila dovoljno da vidi Madelininu nogu podignutu na stolcu. Uljudno se nasmiješila djevojci, te joj se učinilo da se djevojka trgnula, kao da joj se Celeste podsmjehnula, a ne nasmiješila. (Pobogu, nasmiješila joj se, zar ne?) Ovo je Jane rekla je Madeline. Spasila me danas dok sam ležala na cesti nakon što sam uganula gležanj pokušavajući spasiti mlade živote. Jane, ovo je Celeste. Bok rekla je Jane. Na Janeinu licu bilo je nečega ogoljelog i sirovog, kao da je previše izribano. Žvakalaje žvakaću malim pokretima vilice, kao da to želi držati u tajnosti. Jane je nova mama u predškoli rekla je Madeline kad je Celeste sjela. Kao i ti. Tako da smatram svojom odgovornošću da vam kažem što sve trebate znati o školskoj politici Osnovne škole Pirriwee. To je minsko polje, cure. Pravo minsko polje, kažem vam. Školska politika? Jane se namrštila i objema rukama povukla visoki rep tako da je
sada bio još više zategnut. Neću se miješati u školsku politiku. Ni ja složila se Celeste. Jane će se uvijek sjećati kako je nepromišljeno izazivala sudbinu tog dana. Neću se miješati u školsku politiku, rekla je i netko gore ju je čuo i nije mu se svidio taj stav. Bilaje previše samouvjerena. To ćemo još vidjeti, rekao je netko gore, naslonio se i dobro se nasmijao na njezin račun. Celestin rođendanski dar bio je set kristalnih čaša za šampanjac Waterford. O, Bože, pogledaj ih samo. Stvarno su prekrasne rekla je Madeline. Pažljivo je izvadila jednu iz kutije i prinijela je svjetlu, diveći se profinjenom uzorku u obliku redova malih mjeseca. Sigurno su koštale čitavo bogatstvo. Skoro je rekla: Hvala Bogu da si tako bogata, draga, ali na vrijeme se zaustavila. Rekla bi to da su ovdje samo njih dvije, ali Jane, naravno, kao mlada samohrana majka nije bila bogata i naravno, bilo je nepristojno razgovarati o novcu u njezinom društvu. To joj je zapravo bilo jasno. (To je u svoju obranu govorila u sebi svojemu suprugu, jer ju je on stalno morao podsjećati na društvene norme koje je ona neprestano ignorirala.) Zašto su svi morali biti tako oprezni da ne spomenu Celestin novac? Kao da je bogatstvo neka sramotna bolest. Isti slučaj bio je sa Celestinom ljepotom. Neznanci su Celeste gledali krišom, kao što gledaju ljude kojima nedostaje neki ud, a kad bi Madeline spomenula Celestin izgled, Celeste bi odgovorila nekom vrstom srama. Pssst rekla bi i bojažljivo pogledala oko sebe da ih slučajno netko ne čuje. Svi su htjeli biti bogati i lijepi, a oni koji su to uistinu bili, morali su se ponašati da su isti kao svi drugi. Oh, kakav čudan svijet. Dakle, školska politika, cure rekla je dok je pažljivo vraćala čašu u kutiju. Počet ćemo od vrha s Plavim bobovima. S Plavim bobovima? zaškiljila je Celeste, kao da će poslije biti neki test. Mame Plavi bobovi upravljaju školom. Ako želite biti u udruzi roditelja i građana, morate imati plavu bob frizuru. Madeline je rukom pokazala potrebnu dužinu kose. To je kao pravilo. Jane je nakratko zahihotala, a Madeline ju je očajnički pokušala ponovno nasmijati. Jesu li te žene ljubazne? pitala je Celeste. Ili bismo ih se trebale kloniti? Pa, dobronamjerne su rekla je Madeline. Vrlo dobronamjerne. One su kao... Kakve su? Kao prefekti. Jako su posvećene toj ulozi. To im je kao religija. One su fundamentalistkinje. Jesu li neke od mama djece iz predškole Plavi bobovi? upitala je Jane. Da vidim rekla je Madeline. O, da, Harper. Ona je savršeni primjer Plavog boba. Ona je članica udruge roditelja i građana, i ona ima strašno nadarenu kćer koja je blago
alergična na orašaste plodove. Tako da je ona dio elite, sretnica. Daj Madeline, ne može biti sretna zbog toga što joj dijete ima alergiju na orašaste plodove rekla je Celeste. Znam rekla je Madeline. Znala je da se pravi važna u želji da nasmije Jane. Zafrkavam se. Da vidimo. Tko još? Tu je i Carol Quigley. Ona je opsjednuta čistoćom. Ona trči po učionicama s bocom spreja za čišćenje. Nije istina rekla je Celeste. Je! A stoje s tatama? Jane je otvorila paketić žvakaćih guma i stavila još jednu u usta kao da je riječ o prokryumčarenoj robi. Očito je bila opsjednuta žvakanjem, iako se nije vidjelo da stvarno žvače. Nije baš pogledala Madeline ravno u oči kad ju je to pitala. Zar se nadala da će možda upoznati nekog samohranog tatu? Priča se u kuloarima da u predškoli ove godine imamo barem jednog tatu koji ne radi rekla je Madeline. Njegova supruga je neka faca u korporativnom svijetu. Jackie Nešto. Mislim da je predsjednica upravnog odbora u nekoj banci. Nije valjda Jackie Montgomery rekla je Celeste. Tako je. Pobogu promrmljala je Celeste. Vjerojatno ju uopće nećemo viđati. Teško je to za mame koje rade puno radno vrijeme. Tko još radi puno radno vrijeme? Aha, Renata. Ona je u financijama. Nešto s dionicama, mislim. Nisam sigurna. Ili je možda analitičarka. Mislim da je ipak to. Ona sve analizira. Svaki put kad ju pitam što radi, zaboravim slušati. I njezina djeca su geniji. Očito. Znači Renata je Plavi bob? pitala je Jane. Ne, ne. Ona je karijeristica. Ona ima dadilju koja radi puno radno vrijeme. Mislim da je upravo uvezla neku novu iz Francuske. Voli europske stvari. Renata nema vremena pomagati u školi. Kad god razgovarate s njom, kaže da je upravo bila na sastanku upravnog odbora ili da se upravo vratila sa sastanka upravnog odbora ili da se priprema za sastanak upravnog odbora. Mislim, koliko se upravni odbor mora često sastajati? Pa, to ovisi o... počela je Celeste. To je bilo retoričko pitanje prekinula ju je Madeline. Želim reći da ne može proći pet minuta da ne spomene sastanak upravnog odbora, kao što Thea Cunningham ne može izdržati pet minuta da ne spomene da ima četvero djece. I njezino dijete ide u predškolu, usput rečeno. Ne može ne spomenuti da ima četvero djece. Zvučim li zločesto? Da rekla je Celeste. Ispričavam se rekla je Madeline. Malo ju je mučio osjećaj krivnje. Pokušavala sam biti zabavna. Kriv je moj gležanj. Ozbiljno, škola je divna i svi su divni i svi ćemo se divno zabaviti i steći ćemo divne, predivne nove prijatelje.