POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI - PRIMJER INA-e D.D.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET Božica Matković POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI - PRIMJER INA-e D.D. DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2013

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI - PRIMJER INA-e D.D. DIPLOMSKI RAD Predmet: Ekonomika i politika zaštite okoliša Mentor: Prof.dr. sc. Nada Denona Bogović Student: Božica Matković Studijski smjer: Marketing JMBAG:0081100011 Rijeka, 2013

Kazalo 1. UVOD... 1 1.1 PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA... 1 1.2 RADNA HIPOTEZA... 2 1.3 SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA... 2 1.4 ZNANSTVENE METODE... 3 1.5 STRUKTURA RADA... 3 2. TEMELJNE ODREDNICE POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA... 5 2.1 POJAM I OBILJEŽJA POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA... 5 2.2 RAZVOJ POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA... 6 2.3 INSTRUMENTI POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA... 9 3. OBILJEŽJA NAFTNE INDUSTRIJE U SVIJETU... 11 3.1 POVIJESNI RAZVOJ... 11 3.2 SVJETSKO TRŽIŠTE NAFTE I NAFTNIH DERIVATA... 13 3.3 KRETANJE SVJETSKIH ZALIHA NAFTE... 13 3.3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja... 15 3.3.2 Politika cijena nafte... 18 4. IZAZOVI ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI... 22 4.1 EMISIJE STAKLENIČKIH PLINOVA KAO REZULTAT NAFTNE DJELATNOSTI... 22 4.1.1 Trenutno stanje emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji... 22 4.1.2 Emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti... 26 4.1.3 Mogućnost smanjenja emisija stakleničkih plinova u naftnoj industriji... 28 4.2 OSTALI OBLICI ONEČIŠĆENJA OKOLIŠA NAFTOM... 32 4.2.1 Osjetljivost morskog ekosustava... 33 4.2.2 Utjecaj na slatkovodni ekosustav... 35 4.2.3 Problematika onečišćenja tla i podzemlja... 37 4.2.4 Utjecaj na živi svijet... 38 5. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U INI D.D.... 42 5.1 REGULATORNI OKVIR ZAŠTITE OKOLIŠA... 42 5.2 OKOLIŠNI POKAZATELJI POSLOVANJA... 43 5.2.1 Emisije u zrak... 44 5.2.2 Potrošnja vode... 46 5.2.3 Gospodarenje otpadom... 49 5.3 IZVJEŠĆA O ZAŠTITI OKOLIŠA... 52 5.3.1 Praćenje i izvještavanje o emisijama stakleničkih plinova... 52 5.3.2 Usklađenje poslovanja sa zakonskom regulativom iz domene upravljanja emisijama stakleničkih plinova... 54 5.4 PROJEKTI U FUNKCIJI ZAŠTITE OKOLIŠA... 56 6. PRETPOSTAVKE I MJERE ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI... 60 7. ZAKLJUČAK... 63 LITERATURA... 65 POPIS GRAFIKONA... 68 POPIS TABLICA... 69

1. UVOD U uvodnom dijelu rada potrebno je posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim jedinicama: 1) problem i predmet istraživanja, 2) radna hipoteza, 3) svrha i cilj istraživanja, 4) znanstvene metode i 5) struktura rada. 1.1 Problem i predmet istraživanja Svakim je danom čovječanstvo sve više suočeno s posljedicama svog dugogodišnjeg neodgovornog odnosa prema prirodnom okolišu koji se nastojao u potpunosti podrediti ljudskim potrebama. Nepovoljan utjecaj čovjeka na prirodni okoliš započinje potkraj XIX. st. nakon početka industrijske revolucije. Eksplozivan rast industrijske proizvodnje bez provedbe mjera i primjene standarda zaštite okoliša doveo je do značajnih ekoloških promjena. Posljedica toga su brojni suvremeni ekološki problemi poput zagađenja zraka, vode i tla, globalnih klimatskih primjena, smanjenja bioraznolikosti i sl. Dosadašnja istraživanja pokazala su da industrija kao antropogeni čimbenik najviše doprinosi zagađenju i degradaciji okoliša, posebice s aspekta emisije stakleničkih plinova i utjecaja na klimatske promjene. Razlog tome je što se industrijski način proizvodnje prvenstveno temelji na konvencionalnim izvorima energije, ponajviše na nafti. U tom pogledu potrebno je istaknuti naftnu industriju za koju je karakteristična visoka emisijska intenzivnost stakleničkih plinova. Na području Republike Hrvatske INA je jedina kompanija koja ima koncesiju za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, a ujedno je i vlasnik svih rafinerijskih kapaciteta u Republici Hrvatskoj. INA, kao i ostala naftna industrija u svijetu, pod značajnim je utjecajem novih zakonskih odredaba vezanih uz zaustavljanje ili ublažavanje posljedica klimatskih promjena. 1

Iz opisane problematike proizlazi problem istraživanja, a to je: iako su za područje naftne industrije propisani visoki standardi zaštite okoliša postojeći sustav naftne industrije još uvijek proizvodi značajne negativne ekološke eksternalije. Na temelju prethodno opisane problematike i postavljenog problema istraživanja određen je predmet istraživanja: istražiti i utvrditi temeljne odrednice politike zaštite okoliša, elaborirati gospodarski značaj naftne industrije i njen utjecaj na okoliš, analizirati primjenu korporativne politike zaštite okoliša na primjeru poduzeća INA d.d. i dati perspektivu budućeg razvoja naftne industrije s aspekta ekološke učinkovitosti. 1.2 Radna hipoteza Prethodno postavljeni problem i predmet istraživanja determinirali su radnu hipotezu: Na temelju znanstvenih spoznaja o negativnom utjecaju naftne industrije na okoliš moguće je dokazati da će uvođenje i primjena standarda energetske učinkovitost i standarda zaštite okoliša u proizvodno-distribucijske procese u okviru naftnog sektora doprinijeti smanjenju emisija stakleničkih plinova i drugih ekoloških eksternalija naftne industrije. 1.3 Svrha i cilj istraživanja Svrha istraživanja je analizirati i objasniti najvažnije gospodarske i ekološke izazove naftne industrije. Cilj istraživanja je dati smjernice i predložiti mjere zaštite okoliša koje će doprinijeti ekološki održivom razvoju naftne industrije. Svrha i cilj istraživanja nameću potrebu da se u ovom radu daju odgovori na sljedeća pitanja: Na kojim se načelima zasniva politika zaštite okoliša? 2

Koji su instrumenti politike zaštite okoliša? Koja su obilježja tržišta naftne industrije u svijetu? Što utječe na kretanje zaliha nafte? Koji su najveći proizvođači odnosno potrošači nafte i naftnih derivata? Koji čimbenici utječu na kretanje cijene nafte? Na koji način naftna industrija može smanjiti emisiju stakleničkih plinova? Koje mjere Europska unija poduzima u cilju sprečavanja emisije stakleničkih plinova? Na koje sve načine naftna industrija doprinosi degradaciji i zagađenju okoliša? Koja su obilježja naftne industrije u Hrvatskoj? Koje su mjere nužne za provedbu politike zaštite okoliša u naftnoj industriji? 1.4 Znanstvene metode U pisanju diplomskog rada korištene su sljedeće znanstvene metode u odgovarajućim kombinacijama: analize, sinteze, indukcije, dedukcije, apstrakcije, konkretizacije, definicije, deskripcije, komparativne i povijesne metode. 1.5 Struktura rada Rezultati istraživanja su koncipirani u sedam glavnih dijelova: U prvom dijelu, UVODU, određeni su problem i predmet istraživanja, postavljena je radna hipoteza, objašnjeni su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su korištene znanstvene metode i obrazložena je struktura rada. U drugom dijelu rada, pod naslovom TEMELJNE ODREDNICE POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA, elaboriran je razvoj politike zaštite okoliša i navdeni su suvremeni instrumenti politike zaštite okoliša. 3

U trećem dijelu, naslova OBILJEŽJA NAFTNE INDUSTRIJE U SVIJETU, ukratko je opisan razvoj naftne industrije, analizirana je proizvodnja i potrošnju nafte na globalnoj razini i prezentirani su podaci raspoloživosti naftnih resursa. Posebna pozornost posvećena je utjecaju cijena nafte na svjetsko gospodarstvo. IZAZOVI ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI naslov je četvrtog dijela rada. U njemu razmatraju svi aspekti negativnog utjecaja i štetnog djelovanja naftne industrije na pojedine sastavnice okoliša. U petom dijelu s naslovom POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U INI D.D. navedeni su ekološki standardi te zakonska regulativa i direktive iz područja zaštite okoliša koje INA d.d. mora poštivati. Također, objašnjen je sustav mjerenja, praćenja i izvještavanja o štetnim emisijama poduzeća INA d.d. i analizirani su ekološki pokazatelji njenog poslovanja. Na kraju ovog dijela presentirani su podaci o investicijama u zaštitu okoliša INA-e d.d. U šestom dijelu iznose se prijedlozi mjera i aktivnosti za smanjenje stakleničkih plinova iz industrijskih postrojenja. U skladu s tim, naslov ovog dijela rada je PRETPOSTAVKE I MJERE ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI. Posljednji dio, ZAKLJUČAK, predstavlja sintezu rezultata istraživanja i najbitnijih spoznaja do kojih se došlo pri izradi ovog diplomskog rada. 4

2. TEMELJNE ODREDNICE POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA Zbog permanentnog iscrpljivanja i uništavanja okoliša u svrhu gospodarskog rasta javlja se potreba za usklađivanjem procesa društvene reprodukcije sa biokapacitetom prirodnog okoliša. Radi boljeg shvaćanja koncepta politike zaštite okoliša, u nastavku se iznose sljedeće tematske jedinice: 1) Pojam i obilježja politike zaštite okoliša, 2) Razvoj politike zaštite okoliša, 3) Instrumenti politike zaštite okoliša. 2.1 Pojam i obilježja politike zaštite okoliša Politika zaštite okoliša predstavlja javno upravljanje okolišem kao zajedničkim dobrom s ciljem sprečavanja daljnjeg širenja onečišćenja, javnog nadzora nad svim izvorima onečišćenja, racionalnog iskorištavanje postojećih prirodnih resursa i poticanja razvoja prema čistoj i bezopasnoj tehnologiji. Da bi se uspješno mogla voditi politika zaštite okoliša potrebno je primjenjivati načela ili osnovna pravila vođenja politike. Načela politike zaštite okoliša proizlaze iz Ustava i prirodnih zakonitosti ali i iz međunarodnih načela politike društveno ekonomskog razvoja i politike zaštite okoliša (Črnjar, 2002, p. 6). Osnovna pretpostavka na kojoj se temelji politika zaštite okoliša je da okoliš nije entitet koji je odvojen od gospodarstva već sve promjene koje se događaju u gospodarstvu utječu na okoliš i obrnuto. Razvoj i primjena politike zaštite okoliša kao praktične djelatnosti mora se temeljiti na postulatima i znanstvenim spoznajama ekonomike okoliša. Ekonomika okoliša je znanstvena grana koja proučava ekonomske zakonitosti u korištenju prirodnih resursa i zaštiti okoliša. To je znanost o gospodarenju okolišem i prirodnim resursima koja kroz interdisciplinarni pristup istražuje: uzroke zbog kojih je došlo do pogoršanja stanja okoliša; ekonomske posljedice onečišćenja okoliša i degradacije okoliša na cjelokupan živi i neživi svijet; postupke koji bi se mogli primjenjivati u sprječavanju onečišćenja u pojedinim 5

državama i poduzećima; odnos između troškova i koristi ulaganja u zaštitu okoliša.; međuovisnost gospodarskog razvoja i zaštite okoliša; te načine i postupke gospodarenja prirodnim resursima (Črnjar, 2002, p. 3). Iz navedenog proizlazi da će primjena znanstvenih spoznaja ekonomike okoliša u procesima kreiranja i provođenja okolišne politike omogućiti da zaštita okoliša ne bude ograničavajući čimbenik gospodarskoga rasta i razvoja. Kako bi se u budućnosti uskladili strateški ciljevi gospodarske politike i politike zaštite okoliša potrebno je usuglasiti interese civilnog, poslovnog i javnog sektora odnosno nužno je implementirati multidisciplinarni pristup u procesu donošenja odluka o gospodarskim pitanjima i pitanjima zaštite okoliša. Do sada su izrađeni brojni programi politike zaštite okoliša, od međunarodne do lokalne razine. Jedan od značajnijih programa za zaštitu okoliša donesen je 1997. godine pod nazivom Kyoto protokol. Tom prilikom potpisani su razni dokumenti koji su definirali ciljeve za smanjene emisije stakleničkih plinova. Tako su se države potpisnice obvezale da će u razdoblju 2008. do 2012. godine smanjiti emisije stakleničkih plinova na 5,2% ispod razine emisije 1990. godine. Nažalost mnoge zemlje nisu uspjele ispuniti ovaj cilj i to ponajviše zbog znatnih troškova koje zahtijeva provedba Kyoto protokola. Uvažavajući navedeno, nositelji nacionalnih politika moraju osmisliti efikasne instrumente za ostvarivanje ciljeva politike zaštite okoliša i unaprjeđenja kvalitete okoliša koji bi bili ekološki učinkoviti, društveno opravdani i ekonomski prihvatljivi. 2.2 Razvoj politike zaštite okoliša Pokušavajući zadovoljiti svoje potrebe čovjek je utjecao i mijenjao svijet oko sebe. Ono što je svakako intenziviralo utjecaj čovjeka na prirodu je njegov način privređivanja koji je započeo industrijskom revolucijom. Promjena načina proizvodnje dovela je do masovne eksploatacije prirodnih resursa, ljudskog rada i sredstava za rad. Kapitalistički način 6

razmišljanja potisnuo je svijest o posljedicama koje takav napredak nosi. Međutim, nije trebalo proći dugo da se primijete negativne posljedice antropogenog djelovanja na okoliš. Ekonomisti klasične ekonomije zagovarali su stajalište da se gospodarska aktivnost ograničava postojećim kapacitetima okoliša. Tako je Malthus bio ''zabrinut zbog postojanja oskudice ili rijetkosti prirodnih resursa'', a D. Ricardo je zauzeto sofisticiraniji i optimističniji stav tvrdeći ''da ograničenja gospodarskom rastu čine rastući troškovi jer se iscrpljuju najviše resursi najbolje kvalitete''. Ti se resursi postupno zamjenjuju resursima lošije kvalitete pa se i troškovi eksploatacije resursa povećavaju padom razine njihove kvalitete (Črnjar, 2002, p. 3). Između dva svjetska rata, kada je masovna nezaposlenost izazvala mnogobrojne socijalne i ekonomske probleme, javljaju se nove ekonomske teorije i teoretičari kao što je engleski ekonomist John Maynard Keynes. On je u djelu General Theory on Employment, Interest and Money ( 1936 ) u znatnoj mjeri poljuljao postavke klasičnih ekonomista. Njegovo je mišljenje da će gospodarski rast, kojemu su zamah davale tehnološke inovacije, moći ostvariti neograničeni napredak, a intervencija države posredstvom fiskalne i monetarne politike može znatno utjecati na to. Okoliš se tijekom 60-ih godina sve više onečišćuje, uočavaju se ekološke štete i razvija se ekološka svijest. Ekološki problemi naveli su ekonomiste da zauzmu novi stav o iscrpivosti resursa. Zamisao o konačnim i iscrpivim zalihama resursa ponovno je tijekom 70-ih godina popularizirao Herman E. Daly koji je zagovarao paradigmu tzv. nultog rasta 1. Za Dalya ključnu problematika održivog razvoja i perspektive budućih naraštaja predstavlja usklađivanja veličine gospodarstva u odnosu na mogućnosti globalnog ekosustava. U osamdesetim godinama 20. st. javljaju se međunarodne inicijative kao posljedica spoznaje da se problemi okoliša ne mogu zadržati u nacionalnim okvirima jer su oni 1 Paradigma ''nultog rasta'' zagovara održavanje dinamičke ravnoteže između ekonomije i biosfere. 7

naprosto u svojoj suštini globalni. Uzroci ovakvih problema leže u sljedećim činjenicama (Črnjar, 2002, p. 2): Prisutan je izrazito brz rast stanovništva. Zalihe prirodnih resursa sve se više i brže iscrpljuju i to često neefikasno. Bilježi se sve brže uništavanje ekosustava. Pretjerano i pogrešno iskorištavanje resursa dovodi do onečišćenja atmosfere, tla i voda. U ekosustavima nestaje biološka raznolikost. S razvojem globalne ekološke svijesti 70- tih godina prošlog stoljeća, a nakon prepoznavanja problema globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, vodeće ekonomske sile počele su poduzimati odlučnije korake u pokušajima smanjenja emisija stakleničkih plinova. Nakon Globalnog samita u Rio de Janeiro održanog u 1992.g. (Rio Earth Summit) i niza konvencija, ozbiljnija akcija, u smislu smanjenja emisija stakleničkih plinova, bio je dogovor članica UNFCCC 1997. g. u gradu Kyoto u Japanu i donošenje ranije spomenutog Kyoto protokola. Mnoge kompanije, pa čak i neke zemlje, započele su s uvođenjem politike smanjenja emisija čak i mnogo prije ratifikacije Kyoto protokola. Kompanije poput British Petroleum- a (BP), Amoca, Royal Dutch Shell- a, Dupont-a, Ford-a i Tokyo Electric-a su među vodećim kompanijama koje investiraju u projekte vezane za zaštitu okoliša i klimatske promjene. Kompanije u kojima postoji visoko razvijena svijest o potrebi zaustavljanja ili barem ublažavanja negativnog utjecaja klimatskih promjena, svjesne su gospodarskih posljedica klimatskih promjena i tržišnih prednosti brzog djelovanja u smjeru smanjenja emisija. Naime, zbog aktivne primjene načela onečišćivač plaća u mnogim svjetskim ekonomijama proizvođači zagađivači su opterećeni raznim ekološkim porezima i naknadama koje moraju internalizirati u konačnu cijenu svojih proizvoda i usluga radi isplativosti poslovanja. Međutim, time postaju cjenovno nekonkurentni u odnosu na poslovne subjekte u okviru svoje djelatnosti koji posluju prema konvencionalnim ekološkim standardima. 8

2.3 Instrumenti politike zaštite okoliša U svrhu zaštite okoliša države su razvile različite instrumente kojima provode svoju politiku zaštite okoliša. Prema Črnjaru (2002, str. 234), instrumenti politike zaštite okoliša mogu se podijeliti u četiri osnovne skupine: 1. Regulacijski instrumenti odnose se na zakone, propise i ekološke standarde, odnosno pravnu regulativu kojoj je cilj izravno utjecati na zaštitu okoliša tako da sankcionira svako nepridržavanje propisa i zakona. 2. Ekonomski (tržišni) instrumenti u politici zaštite okoliša pridonose ispravljanju netočnih tržišnih signala time što se njima troškovi onečišćenja i čuvanja okoliša uključuju u cijenu proizvoda i usluga. 3. Samoregulacijski instrumenti odnose se na inicijativu iniciranu od strane industrijskog sektora, poboljšavaju ekološki učinak gospodarstva te su vrlo važan i perspektivan instrument kontrole onečišćenja. 4. Institucionalni instrumenti obuhvaćaju razna organizacijska, institucionalna i tehnička sredstva i sustave na razini države i lokalnih vlasti koji su odgovorni za upravljanje okolišem. Najbitniji čimbenik u donošenju i provedbi politike zaštite okoliša je država, od najviše do lokalne razine. Dobar sustav državnih službi uz aktivno sudjelovanje predstavnika gospodarskog i civilnog sektora pretpostavka je uspješnog upravljanja ekonomskim i ekološkim procesima usmjerenog ka postizanju društvenog optimuma. Najčešći oblik zakonske regulative onečišćenja je utvrđivanje ekoloških standarda kojima se želi ustanoviti i propisati određena razina koncentracije materije koja onečišćuje okoliš. Ovi se standardi mogu svrstati u pet osnovnih vrsta (Črnjar, 2002, str.237): Ambijentalni standardi ili standardi kvalitete sadrže granične vrijednosti pokazatelja za pojedine sastavnice okoliša, osobito za vrijedne, osjetljive ili ugrožene granične cjeline. 9

Standardi emisija (ispusta) upotrebljavaju se kada se onečišćenje ne akumulira u prirodi, već ga priroda asimilira. Onečišćenje ovisi o količini ispusta i ono se regulira ekološkim dozvolama. Tehnološki standardi za određene proizvode, postrojenja, pogone ili uređaje, opremu i proizvodne postupke koji mogu prouzročiti rizik ili opasnost po okoliš. Kumulativni standardi odnose se na polutante koji se kumuliraju u okolišu. Prilikom odabira instrumenata politike zaštite okoliša donositelji odluka moraju uvažavati kriterije političke realnosti, ekonomske i ekološke učinkovitosti, prilagodljivosti i pravednosti. Također, za uspješnu primjenu instrumenata zaštite okoliša država prije svega mora osigurati adekvatna financijska sredstva. Izvori financiranja zaštite okoliša mogu se osigurati iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave, iz općih ili posebnih fondova za zaštitu okoliša, gospodarstva te iz kombiniranih izvora. Uspješnost određenog instrumenta ovisi o interesima i institucijama te o usklađenosti s institucionalnim okvirom. Primarna uloga moderne države ne zasniva se samo na restrikcijama, već na unaprjeđivanju niza područja prvenstveno sa stajališta pronalaska novih stimulativnih ekonomskih instrumenata, uspostavi preduvjeta za gospodarski razvoj, osiguranju kvalitetnog korištenja prostora i prirodnih resursa, osiguranju dostupa do informacija, edukaciji i sl. 10

3. OBILJEŽJA NAFTNE INDUSTRIJE U SVIJETU Nafta je u 20. stoljeću preobrazila promet, promijenila industriju, ratovanje i oružje, a samim time i način života. Nafta je još uvijek glavni izvor energije i zauzima velik udio u globalnoj proizvodnji i potrošnji energije. Kompleksnost navedene tematike zahtijeva da se ona obradi u dvije tematske jedinice: 1) povijesni razvoj i 2) svjetsko tržište nafte i naftnih derivata. 3.1 Povijesni razvoj Suvremena naftna industrija stvorena je u Sjedinjenim Američkim Državama i to u razdoblju između 1847. i 1859. Otkriće nafte i uspon naftne industrije bili su presudni za američki industrijski razvoj. Osoba koja je trajno obilježila naftnu industriju bio je John Davison Rockfeller. Početkom šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća ušao je sa partnerom Mauriceom Clarkom u poslove sa naftom u Pennsylvaniji. Zajedno su pokupovali udjele u brojnim malim rafinerijama, a to je ulaganje bilo uspješno jer je to bio početak gospodarskog rasta nakon američkog građanskog rata. Rockfeller je i sam kupio jednu od rafinerija u Clevelandu koja je zapravo bila najveća i relativno vrlo profitabilna (Dekanić, Karasalihović, Kolundžić, 2003, str. 20). Rafinerije nafte toga vremena bile su jednostavna postrojenja u kojima se iz nafte dobivalo nekoliko derivata, lako ulje i teški ostatak, bitumen. Godine 1870. Rockfeller je osnovao malu kompaniju za transport nafte pod nazivom Standard Oil. U prvo vrijeme bavio se prijevozom i preradom te se ubrzo suočio s neizvjesnošću i velikim oscilacijama cijena nafte. U pokušaju da se odupre opasnosti koje su iz toga proizlazile, počeo je kupovati rafinerije i druge naftne prijevoznike kako bi stekao neku vrstu monopola u transportu nafte, a potom i preradi. Povezujući poslovne aktivnosti u prijevozu i preradi nafte, u samom začetku stvaranja svojeg poslovnog pothvata povezao je dvije poslovne ideje: ideju poslovnog sustava i ideju smanjivanja poslovne neizvjesnosti, odnosno tržišnih rizika. S vremenom je Rockfeller izgradio dominantnu poziciju u preradi nafte. Godine 1882. 11

osnovao je Standard Oil Trust, prvi industrijski monopol nafte ( Dekanić, Karasalihović, Kolundžić, 2003, str. 27). U prvih 25 godina razvoja naftne industrije uspostavile su se njene glavne djelatnosti: istraživanje i proizvodnja, prerada, transport i prodaja naftnih derivata. Rockfeller je u 20. stoljeću monopolizirao preradu i transport baš kao što danas, u 21. stoljeću, najveće američke i britanske kompanije nastoje monopolizirati globalnu eksploataciju nafte. Borba između proizvođača i potrošača nafte vrlo je izražena od samih njezinih početaka, a izražena su još i danas ( Dekanić, 2007, str. 15 ). Nafta je često uzrok negativni društvenih pojava kao što su ratovi radi interesa i kontrole nad nalazištima nafte. Velik korak u proširenju tržišta naftnih proizvoda bio je izum automobila, odnosno, vozila pokretanih motorom s unutarnjim izgaranjem. Motorni pogon je promijenio transport i stvorio novo veliko tržište za naftne proizvode. Tehničkim razvojem parnih turbina i brodskoga pogona razvijala se mogućnost uporabe loživog ulja umjesto ugljena, što se pokazalo učinkovitim i jeftinijim. Razvoj dizelskog motora s pogonom na lako loživo ulje i njegova ugradnja u motorna vozila i ratne brodove označili su daljnje povećanje uporabe naftnih proizvoda. Posebno značenje imalo je uvođenje dizelskog pogona u podmornice, koje su u Prvome svjetskom ratu dobile ulogu napadnog strategijskog oružja. To je pak povećalo potrebu za stalnom i dostatnom opskrbom naftnim proizvodima, što je bio dodatni čimbenik koji je učvrstio naftu na položaju strategijske ratne sirovine (Dekanić, 2007, str. 33). Mnoge zemlje svoj razvoj duguju primjeni nafte i razvoju automobilske industrije, koji je istodobno presudno utjecao na njihov vodeći položaj u suvremenom globaliziranom svijetu. Razvoj energetike, prometa i industrije u 20. stoljeću, učinili su potrebe suvremene civilizacije ovisnima o daljnjoj eksploataciji nafte. 12

3.2 Svjetsko tržište nafte i naftnih derivata Nafta je nezaobilazan čimbenik u gospodarskom rastu o kojem ovisi razvoj ljudskog društva. Oko dvije trećine energetskih potreba u svijetu podmiruje se trošenjem nafte i plina, u čemu samo nafta sudjeluje oko 40 posto. Zbog velikog značaja nafte kao primarnog oblika energije ovaj dio rada govori o ulozi svjetske naftne industrije te je podijeljen na slijedeće tematske jedinice: 1) Kretanje svjetskih zaliha nafte 2) Svjetska proizvodnja i potrošnja 3) Politika cijena nafte. 3.3 Kretanje svjetskih zaliha nafte Osim ponude i potražnje, djelovanje tržišta nafte determinirano je znatnim utjecajem ekonomskih, tehnoloških i političkih čimbenika. Ovisnost suvremenog društva o nafti vrlo je visoka, budući da ona služi kao pogonsko sredstvo u prijevozu, grijanju i hlađenju stambenih i poslovnih objekata, stvaranju industrijskih kemikalija i sirovina za mnoge materijale i odjeću (Kloff I Wicks, 2004). Ovisnost o jednom resursu, u smislu nemogućnosti alternativne proizvodnje i privređivanju, bez većih gubitaka i potresa u nacionalnim privredama i međunarodnim ekonomijama, dovodi u pitanje održivost međunarodnih načela temeljenih na jednakopravnosti i slobodnom tržištu ( Letunić, 2006). Prema izvješću OPEC-a iz 2011. godine više od tri četvrtine svjetskih znanih zaliha nafte nalaze se u rukama članica OPEC-a (eng. Organization of the Petroleum Exporting Countries), od kojih najveći udio otpada na Bliski istok, koji sadrži 70% ukupnih zaliha OPEC-a. Zemlje članice OPEC-a proizvode oko 40% ukupne svjetske proizvodnje nafte. Najveći dio zaliha nafte uvjerljivo imaju Saudijska Arabija (24.9%), Venezuela sa (19.8%), Iran (12.9%), Irak (10.8%), Kuvajt (9.5%), Ujedinjeni Arapski Emirati (9.2 %), Libija (4.4%), Nigerija (3.5%), Katar (2.4%), Alžir (1.1%), Angola (0.9%), te Ekvador (0.6%). 13

Članice OPEC-a posjeduju 79.60%, a ostale zemlje 20.41% svih svjetskih znanih zaliha nafte ( OPEC, 2011). Od 20,4% zaliha nafte koje su u rukama zemalja koje nisu članice OPEC-a, najveći dio pripada Rusiji koja ima zalihe od oko 264.2 milijardi barela, zatim slijede Kina sa 24 milijardi barela, Sjedinjenje Američke države sa 22.4 milijardi barela, Norveška sa 9.4 milijarde barela, Brazil sa 8.8 milijardi barela, Oman sa 5.4 milijardi barela, Indija sa 5.4 milijardi barela te Kazahstan sa 5.4 milijarde barela nafte (OPEC, 2011). Na grafikonu 1. prikazano je kretanje ukupnih i regionalnih svjetskih naftnih rezervi u razdobolju od 1980. do 2010. godine. Grafikon 1. Stanje svjetskih rezervi nafte po svjetskim regijama Izvor: British Petroleum, 2010, [dostupno na : http://www. bp.com, (13.11.2012.)] 14

Prema procjenama iz 2010., postojeće svjetske rezerve nafte su dovoljne da se sljedećih 46.2 godina zadovolje potrebe svjetske proizvodnje, što je u odnosu na 2009. manji pad zbog velikog porasta svjetske proizvodnje R/P ( Odnos predviđenih i potvrđenih rezervi). U 2012. godini Venezuela je nadmašila Saudijsku Arabiju i postala zemlja s najvećim zalihama nafte na svijetu - 297 milijardi barela (OPEC, 2012). Prognoze o naftnom vrhuncu predmet su oštrih nesuglasica, upravo zbog činjenice da je nemoguće znati preostale količine rezervi nafte kao ni kad bi rezerve mogle biti prepolovljene (Roberts, 2008). Upitna je točnost naftnih rezervi s nacionaliziranom naftnom industrijom. Netransparentnost naftnih kompanija, pogotovo na Bliskom istoku, otežava točnu procjenu i time stvara veću nesigurnost na tržištu (Letunić, 2006). Zanimljivo je da znane zalihe nafte u svijetu rastu, neprekidno nakon 1980. godine, brže od svjetske proizvodnje sirove nafte razlog tomu je što naftne kompanije konstantno ulažu u istraživanja i tehnologiju kako bi pronašle nova naftna polja. 3.3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja Proizvodnja nafte u svijetu raste gotovo neprekidno i to od samih početaka njezina korištenja, uz kraće smanjivanje kao posljedica politike cijena, a zalihe se povećavaju, i to prvenstveno kao posljedica novih otkrića i razvoja tehnologije. Proizvodnja je konstantno rasla od 1986. godine pa do danas, uz iznimku 2001. i 2002. godine, kada je zbog američke okupacije Iraka te nametanja sankcija od strane međunarodne zajednice proizvodnja nafte u Iraku smanjena za gotovo 10 posto u odnosu na predratno razdoblje (British Petroleum, 2009). 15

Udruženje država izvoznika nafte OPEC koji proizvode oko 40% ukupne svjetske proizvodnje nafte kontrolira cijenu i količinu nafte koja će se proizvesti. Budući da je izvoz nafte najznačajniji dio gospodarstva tih država, održavaju se minimalno dva sastanka godišnje na kojima se određuje optimalna količina proizvodnje. Grafikon 2. prikazuje proizvodnju i potrošnju nafte u 2011. godini u milijunima barela na dan. Grafikon 2. Proizvodnja i potrošnja nafte u 2011. godini po svetskim regijama (u mil. barela po danu) Izvor: British Petroleum, 2011, [dostupno na : http://www. Bp.com, (13.11.2012.)] U 2011. godini proizvodnja nafte rasla je u prosjeku 1.1 milijun barela na dan. Najveći porast zabilježen je zemljama OPEC-a, osim Libije koja je u 2011. smanjila proizvodnju. Povećanje je zabilježeno i u SAD-u, Kanadi, Rusiji i Kolumbiji, njihova ukupna proizvodna kvota iznosi 28 miliona barela na dan. Tako je Rusija u 2011. godini proizvela 3.748,6 milijuna barela nafte, što je 1,3 % više nego prethodne godine. Udio Rusije u 16

ukupnoj svjetskoj proizvodnji nafte iznosio je 12,8 %. Saudijska Arabija, druga na listi, proizvela je 3.388,3 milijuna barela nafte (11,6 % ukupne svjetske proizvodnje). Iza nje dolazi SAD, s pokazateljem od 3.285 milijuna barela (11,2 % svjetske proizvodnje). U 2011. godini Kina je proizvela 1.511,1 milijun barela, te je njen udio u svjetskoj proizvodnji iznosio 5,2 %. Najveća potrošnja otpada na Aziju, Sjevernu Ameriku, te na Bliski istok, dok Europa i Južna Amerika bilježe pad (British Petroleum, 2011). SAD proizvodi samo trećinu vlastitih potreba za naftom stoga je njegova ovisnost o uvozu vrlo velika. Od ukupnog uvoza nafte SAD čak 60 posto uvozi iz zemalja članica OPEC-a. Zanimljiv je i podatak da petina ukupnog uvoza SAD-a dolazi iz područja Perzijskog zaljeva što samo daje na važnosti tom području kao primarnom geostrateškom interesu SAD-a. Od pojedinačnih zemalja najveći opskrbljivači SAD-a su Kanada, Saudijska Arabija i Meksiko ( U.S. Energy Information Administration, 2012 ). Veliku ovisnost o uvozu nafte ima i Europska unija koja uvozi 38 posto iz zemalja članica OPEC-a, zatim iz Rusije 33 posto, te iz Norveške 16 posto (Europska komisija, 2011). U skupinu uvozno ovisnih zemalja spadaju i dvije države s najvećim rastom gospodarstva na svijetu, a to su Kina i Indija. Kina troši četiri puta više energije nego što proizvodi, dok je kod Indije taj omjer još izraženiji. Indija troši četiri puta više energije nego što uspije proizvesti ( Benac, Slosar, Žuvić, 2009 ). Promatrajući ukupnu globalnu razmjenu na svjetskom tržištu može se uočiti da je nafta drugo dobro po vrijednosti u svjetskoj razmjeni. Nafta danas zadovoljava oko 40 posto svjetske energetske potrošnje i 96 posto energije koja se troši u prometu. Procjenjuje se da će broj automobila, najvećih potrošača nafte, kojih danas ima oko 700 milijuna, do 2025. porasti na oko 1,25 milijarde. Industrijski sektor također zauzima veliki udio u potrošnji nafte. Pri tome najveći udio otpada na kemijsku i petrokemijsku industriju. Industrija je u razvijenim zemljama preorijentirana na one grane koje su energetski manje intenzivne. Takva proizvodnja uključuje veći udio servisne industrije (uz primarnu i sekundarnu) (Letunić, 2006). 17

Naftne kompanije na obje strane Atlantika ostvaruju rekordne zarade zbog visokih cijena nafte. Porast cijena nafte, posebno naftnih derivata, nije posljedica povećanja stvarnih troškova proizvodnje već je djelomično posljedica povećane potražnje u Kini i Indiji, zatim određenih elementarnih nepogoda, a djelomično i određenih špekulacija. Fenomen formiranja cijene nafte detaljnije je objašnjen u sljedećoj tematskoj jedinici. 3.3.2 Politika cijena nafte Kod nafte temeljni ekonomski zakoni ponude i potražnje ne vrijede podjednako kao kod ostale robe. Nafta je vrlo neelastična roba, stoga se kod nje potražnja mijenja sporo i tek s određenom vremenskom zadrškom. Za naftu je to i logično, jer bez obzira na njenu cijenu, tj. skupoću ljudi se i dalje voze, automobili se prodaju, zračni prijevoz ne može naći zamjenski pogon, a važnost vojne industrije nadmašuje brigu o skupoći nafte. Stoga, neelastičnost nafte i njezina strategijska uloga u suvremenom gospodarstvu pridonijeli su posebnom ponašanju globalnog tržišta pri porastu cijene. Zbog strateške važnosti nafte u nacionalnim gospodarstvima i specifičnog kretanja njene ponude i potražnje na svjetskom tržištu, burze nafte razlikuju se u odnosu na druge robne burze. Ova tvrdnja proizlazi iz činjenice da se nafta pojačano kupuje i u slučaju kad joj cijena raste jer se njome se više špekulira, a takve špekulacije su privlačne zbog mogućeg velikog profita u naftnom poslovanju. U naftnim transakcijama koje se događaju u Nymexu (glavna naftna burza u New Yorku) 30 posto transakcija obavljaju financijske, a ne naftne kompanije ili poduzeća zainteresirana za korištenje nafte ( Višković, 2008, str. 53). Postoje nekoliko ključnih razloga koji danas utječu na visoku cijenu nafte ( Vlada Republike Hrvatske, 2012): Složena gospodarsko politička situacija na Srednjem istoku, koji posjeduje preko 65 posto poznatih svjetskih rezervi nafte te politička nestabilnost u 18

zemljama bogatim naftnim rezervama poput Venezuele i Nigerije koje su i značajne izvoznice nafte. Porast potrošnje nafte u svijetu zbog ubrzanog gospodarskog rasta zemalja u razvoju, naročito Kine i Indije, je dosegnuo razmjere koje svjetsko tržište ne može pratiti Špekulacije i faktor straha zbog neizvjesnosti na tržištu, vezano uz predviđanja o zalihama nafte za koje se vjeruje da se ubrzanim tempom iscrpljuju. Devalvacija dolara, koji usred povećanja cijena nafte i velikog američkog vanjskotrgovinskog deficita već duže vrijeme slabi u odnosu prema svim važnijim svjetskim valutama. Grafikon 3. prikazuje dinamiku kretanja cijene nafte od 2005. do 2010. godine Grafikon 3. Kretanje cijena nafte u tekućim cijenama u razdoblju od 2005. do 2010. godine. Izvor : WordPress, 2011 [ dostupno na: http://wordpress.com, (15.11.2012.)] 19

Prema podacima na grafikonu 3. u 1998. godini barel sirove nafte iznosio je 12 $, dok je 10 godina kasnije, sredinom 2008. godine, iznosio čak 148 $. Trenutna se cijena nafte kreće oko 86 $. Ponuda i potražnja, geopolitička situacija, vrijeme, manipulacije tržišta, špekulacije, vijesti, ekonomska predviđanja i objavljivanje relevantnih statističkih podataka su još neki od faktora koji utječu na cijenu nafte. Upravo radi velikih i stalnih pomaka u cijeni nafte, tržište nafte je postalo zanimljivo i mnogim velikim poslovnim subjektima kojima osnovna djelatnost inače nije u nikakvoj vezi sa naftom. Osim velikih naftnih kompanija koje kupuju i prodaju naftu radi opskrbe i optimizacije rada svojih rafinerija, u trgovanje su se uključili i traderi, hedge fondovi, banke pa čak i individualci, privučeni velikom likvidnošću, ali i krhkošću trgovanja naftom. Tzv. Marker Crudes 2 su koišteni od stane naftne industrije kao osnova a određivanje cijena drugih tipova nafte. Najprominentniji markeri su UK Bren Blend, Dubai i Oman iz Ujedinjenih Arapskih Emirata te Oman i West texas Intermidiate (WTI). Formula cijene većine tipova nafte koji se uvoze ili izvoze iz SAD-a, definira se na osnovu kotacije WTI (Petroleumworld, 2007). U današnje vrijeme, osim što trebaju zadovoljavati stalno rastuće potrebe društva za energijom, naftne su kompanije suočene i izazovima i rizicima koje donose klimatske promjene i napori za njihovo zaustavljanje. Naftna industrija i ostale industrijske grane, su povijesno vezane uz onečišćenje okoliša, bilo putem neodrživog korištenja resursa ili putem neodrživog korištenja okoliša kao odlagališta otpada iz svojih aktivnosti. Iako naftne kompanije, već više od pola stoljeća, u svoje poslovanje imaju inkorporirane i složene sustave zaštite okoliša, smanjenje onečišćenja u naftnoj industriji je još uvijek jedno od najkritičnijih pitanja menadžmenta zaštite okoliša 2 Sirova nafta iz Saudijske Arabije upotrebljava kao etalonska (bazna, referentna) sirova nafta za određivanje cijena nafte na međunarodnom tržištu poznata je pod nazivom marker crude oil. 20

21

4. IZAZOVI ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI S obzirom da u procesima proizvodnje i potrošnje nafte dolazi do štetnih emisija koje doprinose zagađenju svih sastavnica okoliša, u ovom dijelu rada obrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftnih djelatnosti i 2) ostali oblici onečišćenja okoliša naftom 4.1 Emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti Naftna industrija je industrijska grana za koju je karakteristična visoka emisijska intenzivnost. Osim što u proizvodnji nafte i plina dolazi do izravne emisije ugljikovog dioksida (CO 2) i metanooksida (CH 4 ), za ovu industrijsku granu je karakteristična i visoka potrošnja energije te proizvodi visokih emisijskih potencijala. Osim izravne proizvodnje nekih stakleničkih plinova, sa naftnom industrijom povezana je i visoka energetska intenzivnost, koja je uglavnom popraćena i visokom emisijskom intenzivnošću, najčešće kod starijih postrojenja. U tom kontekstu, u ovom dijelu rada obrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) trenutno stanje emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji, 2) emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti, 3) mogućnost smanjenja emisija stakleničkih plinova u naftnoj industriji. 4.1.1 Trenutno stanje emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji U Listopadu 2005. godine Europska unija i devet zemalja jugoistočne Europe, uključujući Republiku Hrvatsku, potpisale su Ugovor o Energetskoj zajednici, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2006. godine. Temeljna je zadaća Energetske zajednice uspostava suradnje između zemalja potpisnica i stvaranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira privlačnog za nova ulaganja u tranzitnu i transportnu plinsku i elektroenergetsku infrastrukturu te u proizvodnju energije. 22

Klimatske promjene i emisije stakleničkih plinova postale su prioritetno globalno pitanje razvoja. Glavni je izazov dugoročni razvoj gospodarstva sa smanjenom emisijom ugljikovog dioksida. Teži se učinkovitijem korištenju energije, korištenju obnovljivim izvorima energije, korištenju izvorima energije koji ne proizvode stakleničke plinove, efikasnijem transportnom sustavu s većom uporabom neutralnih goriva glede emisije CO2 i internalizaciji eksternih troškova onečišćavanja okoliša putem uspostavljanja cijene emitiranog ugljikovog dioksida (Europska komisija, 2011). U ovom trenutku Europska unija ulazi u pregovore s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova od 20% do 2020. godine u odnosu na 1990. godinu. Taj cilj se može povećati na 30% ako sporazum prihvate zemlje u razvoju. Europska unija će postavljeni cilj raspodijeliti u dvije skupine: jednu koju čine veliki izvori emisija (obveznici sheme trgovanja emisijskim jedinicama, tzv. STE sektor), a drugu u kojoj su svi ostali sektori i djelatnosti (tzv. ne-ste sektor). Cilj je da STE sektor smanji emisije za 21% do 2020. godine u odnosu na 2005. godinu, temeljem jedinstvenog europskog plana raspodjele i obveze kupovanja cjelokupne kvote po modelu dražbe u kojoj mogu ravnopravno sudjelovati postojeći, ali i novi sudionici. U ostalim sektorima predviđa se smanjenje emisije za 10%, ali je moguće i povećanje u zemljama s nižim BDP-om. Republika Hrvatska će, kao članica Europske unije, preuzeti obveze i ostvariti transponirani cilj Europske unije prema načelu raspodjele obveza među članicama, ali i rabiti položaj zemlje s nižim BDP-om. U jugoistočnoj Europi većina država nije preuzela kvantificiranu obvezu obuzdavanja emisija stakleničkih plinova. Vodeći računa o pitanjima sigurnosti i održivosti energetske opskrbe kao zajedničkoj brizi, Europska unija prihvatila je jedinstvenu dugoročnu politiku energetskog razvoja i ublaživanja klimatskih promjena, kojom će postati gospodarstvo s niskim emisijama stakleničkih plinova, odnosno svjetski lider u borbi protiv klimatskih promjena. Europska komisija je predložila pet točaka europskog akcijskog plana za energetsku sigurnost i solidarnost kroz (Europska komisija, 2011): 23

Izgradnju infrastrukture i diversifikaciju dobave energije Vanjske energetske odnose Stvaranje rezervi nafte i plina i mehanizme odgovora na krizna stanja Energetsku učinkovitost Najbolju uporabu domaćih resursa unutar EU Na Grafikonu 4. prikazano je kretanje ukupne količine emisije stakleničkih plinova za razdoblje od 1990. do 2010. godine. Grafikon 4. Emisije stakleničkih plinova unutar EU- 27 za razdoblje od 1990. do 2010. godine. Izvor: EurLex, 2011 [ dostupno na: http://eur-lex.europa.eu, (16.11.2012.)] Unutar EU 27 emisije stakleničkih plinova za razdoblje od 1990. do 2010. godine su smanjene za 17.4% (što iznosi 974 milijuna tona CO2 ), a za razdoblje od 2008. do 2010. godine smanjenje su za 7.1% ( što iznosi 355 milijuna tona CO2). Navedeno smanjenje emisija se najvećim dijelom dogodilo u Njemačkoj i Finskoj. Osim te dvije zemlje, smanjenje emisija stakleničkih plinova iz sektora proizvodnje energije bilježe i Norveška, Švedska i Danska. Naime, u to vrijeme su Norveška i Švedska povećale 24

proizvodnju električne energije iz svojih vodenih potencijala, zbog čega su povećale izvoz električne energije, čime se objašnjava smanjenje emisija u Danskoj (EurLex, 2011). Europska unija je donijela jedinstvenu politiku kojoj je cilj: 20% smanjenje emisija stakleničkih plinova u 2020. godine u odnosu na 1990. godinu, odnosno 30% ako zemlje u razvoju prihvate obveze u skladu s njihovim gospodarskim mogućnostima; 20% obnovljivih izvora energije u bruto neposrednoj potrošnji u 2020. godini; 10% će iznositi udio obnovljivih izvora energije u 2020. godini korištenih u svim oblicima prijevoza u odnosu na potrošnju benzina, dizelskog goriva, biogoriva u cestovnom i željezničkom prijevozu te ukupne električne energije korištene u prijevozu; 9% smanjenje neposredne potrošnje energije u razdoblju do 2016. godine primjenom mjera energetske učinkovitosti; 20% smanjenje ukupne potrošnje energije u odnosu na temeljnu projekciju u 2020. godini (taj cilj je proklamiran, ali ga Europska unija nije razradila). U sektoru nafte i plina dolazi do povećanja uvoza kao i same potražnje što je ujedno i velik izazov za EU u osiguravanju opskrbe navedenim energentima. Pored pristupa sirovoj nafti, potrebno je pokloniti pažnju i ka rafinerijskoj infrastrukturi. EU je na energetskom tržištu važan geopolitički partner, stoga je predložena nova energetska strategija. Ciljevi nove energetske strategije su (Europska komisija, 2011) : Učiniti Europu energetski učinkovitijom Stvaranje integriranog europskog energetskog tržišta Jačanje autonomije potrošača i osiguranje najviše razine sigurnosti Europu učiniti vodećom u energetskoj tehnologiji i inovacijama Jačati eksterne dimenzije EU energetskog sektora 25

U ovom trenutku Europa si ne smije dozvoliti rasipanje energijom. Efektivno korištenje energije spada u glavni cilj za 2020 a ujedno je i ključ za postizanje dugoročnih zacrtanih energetskih i klimatskih ciljeva. Efektivna strategija korištenja energije mora omogućiti svim zemljama članicama razdiobu između gospodarskog rasta i potrošnje energije. Te ih potaknuti na smanjenje emisijskih plinova, sigurniju opskrbu energijom, poboljšanje konkurentske sposobnosti, kao i smanjenje energetskih cijena prema krajnjim korisnicima, kao i otvaranje radnih mjesta u nabavnim djelatnostima. 4.1.2 Emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti Obzirom na grane djelatnosti, u kojima se mogu pojaviti emisije stakleničkih plinova i ostalih štetnih tvari, emisije u naftnoj industriji mogu se podijeliti na (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008): emisije iz istraživanja i proizvodnje ugljikovodika i procesa obrade prirodnog plina, emisije iz transporta i distribucije ugljikovodika, emisije iz procesa prerade sirove nafte (emisije iz rafinerija nafte) i emisije iz prodaje i marketinga ugljikovodika. Primarni izvori emisija u segmentu istraživanja nafte i plina su u motori s unutrašnjim izgaranjem, koji se koriste u operacijama bušenja te baklje, koje se koriste za spaljivanje nepoželjnog ili ekonomski neisplativog prirodnog plina koji se pojavljuje tijekom bušenja. Tijekom istražnih radova i bušenja ugljikovodika u najvećoj se mjeri javljaju emisije CO 2, a u znatno manjim količinama emisije CH 4, NMVOC (Non- Methane Volatile Organic Compounds- sve hlapive organske tvari osim metana) i N 2 O. Emisije CH 4 se tijekom bušenja, u većim količinama, javljaju jedino u slučaju akcidentnih situacija ili u slučaju korištenja prirodnog plina kao isplake. Ukoliko prirodni plin koji se pojavljuje u 26

spomenutim situacijama sadrži značajnije količine CO 2, osim emisija CH 4, u navedenim će se situacijama pojaviti i emisije CO 2. Proces proizvodnje ugljikovodika predstavlja niz operativnih postupaka koji obuhvaćaju separaciju proizvedenih fluida, njihovo sabiranje, mjerenje i skladištenje. Tijekom izvođenja svih navedenih operativnih postupaka moguće su pojave emisija staklenički plinova i ostalih štetnih tvari. U procesu proizvodnje ugljikovodika javljaju se emisije od sagorijevanja, emisije od ispuštanja kroz oduške i fugitivne emisije 3. Plinovi koji se pritom otpuštaju su CO 2 i CH 4 te u manjoj mjeri NMVOC, N 2 O, CO, SO 2 i NO x. Potencijalni izvori emisija u transportu i distribuciji ugljikovodika su cjevovodi i mjesta punjenja i pražnjenja cestovnih (autocisterne), željezničkih (vagoni cisterne) te morskih i riječnih vozila (brodova), koji služe za prijevoz sirove nafte, prirodnog plina u različitim oblicima (LNG, PGL, NGL, CNG) i naftnih derivata. Emisije, koje se javljaju u transportu i distribuciji ugljikovodika, posljedica su, ili isparavanja fluida koji se transportira, ili sagorijevanja goriva koje se koristi za pokretanje prijevoznih sredstava u transportu ugljikovodika. Pri tome je potrebno uzeti u obzir da se određena količina emisija javlja i tijekom punjenja balastnih voda u morska i riječna vozila, koja služe za prijevoz ugljikovodika i njihovih derivata. Uz navedeno, u sektoru transporta i distribucije ugljikovodika i njihovih derivata javljaju se također i fugitivne emisije tijekom pretovara i skladištenja ugljikovodika ili njihovih derivata te fugitivne emisije iz opreme. Od plinova u sektoru transporta i distribucije dominantne su emisije CH 4, koje se javljaju prilikom ispuštanja kroz oduške ili kao fugitivne emisije. Emisije CO 2 i vrlo male količine emisija N 2 O, se pojavljuju zbog sagorijevanja fosilnog goriva u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem, parnim kotlovima na brodovima i turbinama plinskih kompresora. Rafinerijski procesi obuhvaćaju brojne destilacijske procese prilikom kojih, u uskim temperaturnim rasponima, dolazi do izdvajanja pojedinih ugljikovodika. Osim toga postoje i brojni procesi kojima se ugljikovodici tretiraju kao što su kreking, koking, reforming, 3 Fugitivne emisije su emisije hlapivih organskih spojeva, koje se ne oslobađaju u okoliš kroz ispušne otvore, već se javljaju kao posljedica nehermetičnosti opreme i/ ili pogrešaka u sustavu. 27

alkilacija i izomerizacija 4. Štetne tvari koje se pojavljuju u rafinerijskim procesima, a koje su potencijalni zagađivači atmosfere, su ugljikovodici (CH), sumporovodik (H 2 S), amonijak (NH 3 ), merkaptani (RSH) i neka otapala. Emisije stakleničkih plinova u rafinerijama se primarno javljaju zbog sagorijevanja goriva, koje se koristi za proizvodnju energije potrebne u rafinerijskim procesima. Navedene emisije od sagorijevanja su najvećim dijelom emisije CO 2, dok se emisije N 2 O, CH 4, ugljik- (II) oksid (CO), hlapive organske tvari (VOC) i oksidi sumpora (SO x ) pojavljuju u većim ili manjim količinama ovisno o kvaliteti sagorijevanja goriva. Izvori emisija od sagorijevanja u rafinerijama su parni kotlovi, grijači, turbine, baklje i ložišta (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008). 4.1.3 Mogućnost smanjenja emisija stakleničkih plinova u naftnoj industriji Posljednjih nekoliko desetaka godina primijećen je značajan utjecaj globalnih klimatskih promjena na naftnu industriju i poslovanje naftnih kompanija. Kako je rasla globalna svijest o potrebi zaštite okoliša, tako se sve više javljala potreba uključivanja elemenata zaštite okoliša u poslovne strategije kompanija, naročito kompanija s izrazitim izravnim, ali i neizravnim, utjecajem na okoliš. Kao što je već ranije navedeno, naftna industrija spada u gospodarske grane čije aktivnosti izravno utječu na kvalitetu okoliša te je kao takva podvrgnuta prihvaćanju mnogobrojnih ekoloških standarda i zakona. Zbog negativnog imidža koji je stekla u prošlosti te zbog velikih ekoloških katastrofa uzrokovanih izljevima nafte, naftna je industrija pod stalnim budnim okom javnosti koja od naftne industrije očekuje odgovor na sve ekološke izazove koji će pred nju biti postavljeni. Kako bi taj odgovor dale, naftne su kompanije počele aktivno primjenjivati aktivnosti zaštite okoliša u svim segmentima svojeg poslovanja. 4 Kreking je proces kojim se dobivaju manje odnosno isparljivije molekule ugljikovodnika iz većih teže isparljivih molekula. Koksiranje je proces toplinske razgradnje koji se koristi u rafinerijama za pretvorbu vakumskog i atmosferskog ostatka u kapljevinu i plin. Proces katalitičkog reforminga predstavlja vrlo važan postupak heterogene katalize u naftnoj industriji, a koristi se za povećanje količine aromatskih ugljikovodika u visoko oktanskim benzinima. Alkilacija i izomerizacija procesi prerade kojima se mogu dobiti ekološko prihvatljiva tzv. čista goriva. 28

Obzirom na izvore i vrste emisija u naftnoj industriji te vrstu emitiranog stakleničkog plina razlikuju se brojne mogućnosti smanjenja emisija stakleničkih plinova. Općenito, može se razlikovati četiri opće metode smanjenja emisija (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008): smanjenje emisija povećanjem energetske učinkovitosti unapređenjem procesa i procesnih jedinica, ulaganja u istraživanje, razvoj i unapređenje tehnologija kojima je moguće postići smanjenje emisija, primjena novih tehnoloških rješenja i primjena tržišnih mehanizama uvedenih Kyoto protokolom. Prema trenutnim predviđanjima, a uzimajući u obzir današnji stupanj razvoja tehničkih i tehnoloških rješenja, fosilna će goriva (naročito nafta i prirodni plin) zasigurno predstavljati dominantan izvor primarne energije sljedećih 80- tak godina. Kako je upravo korištenje fosilnih goriva jedan od najvećih izvora emisija stakleničkih plinova, poduzimaju se brojne aktivnosti kako bi se smanjio intenzitet emisija, ne samo iz procesa korištenja fosilnih goriva, već i iz procesa njihove proizvodnje i obrade. Jedno od troškovno učinkovitih rješenja problema stakleničkih plinova koje se nameće je povećanje energetske učinkovitosti. Povećanje energetske učinkovitosti postiže se provođenjem mjera koje doprinose smanjenju energetske intenzivnosti putem racionalnijeg korištenja energije i sirovina i izmjenama proizvodnih procesa i opreme. Primjena ovog rješenja je najprimjerenija u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju. Troškovi primjene mjera smanjenja emisija na već postojeća postrojenja su redovito veći od troškova inkorporiranja istih mjera u novo postrojenje. To je iz razloga što primjena nekih mjera smanjenja emisija na postojeća postrojenja može naići na prostorna ograničenja, zatim, neke mjere smanjenja emisija zahtijevaju poseban dizajn opreme i uređaja, a, povećanje troškova se također javlja i zbog prekida rada postojećeg postrojenja prilikom ugradnje nove opreme definirane odabranom mjerom smanjenja. Sve mjere smanjenja emisija za koje su granični troškovi negativni smatraju se ekonomski isplativim. 29

Na razini EU je čak prihvaćeno da je prag, ispod kojeg primjena neke mjere smanjenja emisija zadovoljava kriterij troškovne učinkovitosti, predstavlja vrijednost graničnog troška od 20 / t CO 2eq (EKONERG, 2006). Za multinacionalne kompanije, poput naftnih kompanija, mogućnost sudjelovanja u Kyoto protokol mehanizmima ovisi o ustroju i povezanosti nacionalnih zakonodavstava zemalja u kojima su te multinacionalne kompanije prisutne. Multinacionalne kompanije trebaju dobro poznavati nacionalne obveze zemlje u kojoj posluju. Sve dok u nekoj zemlji nije definirana nacionalna legislativa vezana uz emisije stakleničkih plinova i ispunjavanje međunarodnih obveza (ukoliko one postoje), multinacionalnim će kompanijama biti vrlo teško procijeniti izazove i rizike s kojima će biti suočeni prilikom provedbe Kyoto protokol mehanizama u toj zemlji. Razmatranje problema klimatskih promjena prilikom kreiranja poslovne strategije naftne kompanije postalo je nužno kako bi kompanija održala konkurentan položaj na globalnom tržištu. Tako je strategija naftne kompanije vezano uz klimatske promjene (tzv. klimatska strategija) na početku XXI. stoljeća postala ključni dio poslovne strategije kompanije. Obzirom na navedeno, naftne bi kompanije trebale imati razvijene gotovo iste strategije za smanjenje i kontrolu emisija stakleničkih plinova, ali to nije slučaj. Postoje četiri vrste klimatskih strategija koje neka kompanija može primijeniti. To su (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008): reaktivna (defanzivna) strategija, proaktivna (ofenzivna) strategija, indiferentna strategija i inovativna strategija. Za kompanije sa reaktivnom klimatskom strategijom je karakteristično neprihvaćanje i protivljenje ekološkim propisima iz područja klimatskih promjena te nastavak dosadašnje prakse poslovanja (business as usual). S druge strane, kompanije koje su prihvatile proaktivnu klimatsku strategiju će podržavati ekološke propise iz područja klimatskih 30

promjena te će, osim toga, istraživati i tržišne mogućnosti vezane uz smanjenje emisija stakleničkih plinova. Za kompanije s indiferentnom klimatskom strategijom je karakterističan indiferentan stav prema problemu klimatskih promjena. Kompanije s inovativnom klimatskom strategijom će, u odnosu na kompanije s proaktivnom klimatskom strategijom, otići i korak dalje, tako da će uz tržišne, iskorištavati i marketinške mogućnosti smanjenja emisija, uvodit će velike promjene u svoje proizvodne procese te će ulagati značajna sredstva u razvoj novih tehnologija i proizvoda (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008). Prilikom kreiranja klimatske strategije neke naftne kompanije potrebno je sagledati sljedeće (Skjærseth, Skodvin, 2003) : stajalište i razinu znanja i saznanja o globalnim klimatskim promjenama unutar promatrane kompanije, odnosno opseg osnovnih postavki IPCC- a, koje promatrana kompanija prihvaća; stav kompanije prema Kyoto protokolu; postojanje ili nedostatak ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova na korporativnoj razini i mjere za postizanje navedenih ciljeva i dugoročne posljedice odabira klimatske strategije promatrane u okvirima moguće preorijentacije kompanijskog baznog poslovanja. Naftne kompanije uobičajeno svoje klimatske strategije temelje na jednom ili kombinaciji sljedeća tri modela (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008) : 1. tzv. korporacijski model, 2. tzv. model nacionalne (domaće) politike i 3. tzv. model međunarodne politike. Prilikom kreiranja klimatske strategije naftne kompanije na temelju tzv. korporacijskog modela, kao ključni čimbenici se promatraju samo unutrašnji čimbenici, tj. čimbenici koji proizlaze iz prirode poslovanja kompanije. To su (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008) : 31

ekološki rizik koji proizlazi iz aktivnosti kompanije, ekološka reputacija kompanije i mogućnost organizacijskog učenja kompanije (organizacijske specifičnosti kompanije). Model nacionalne politike temelji se na pretpostavci da je ponašanje naftnih kompanija, pa tako i odabir njihove klimatske strategije (čak i u slučaju velikih multinacionalnih kompanija) određeno zakonskim okvirima i politikom njihove matične zemlje. Ovaj model naglašava socijalne zahtjeve za ekološkom kvalitetom, zadovoljavanje tih zahtjeva od strane vlada država putem donošenja ekoloških zakona i politika i povezivanje te «potražnje» i «ponude» zaštite okoliša putem političkih institucija (Skjærseth, Skodvin, 2003). Prema Modelu međunarodne politike, glavni čimbenici na temelju kojih se formira klimatska strategija neke naftne kompanije se nalaze u kontekstu međunarodne politike vezane uz klimatske promjene. Ovaj se model temelji na činjenici da su klimatske promjene globalni problem koji je najvećim dijelom uzrokovan djelovanjem globalne ciljane skupine kao što je, između ostalih i, naftna industrija. Rješavanje problema klimatskih promjena na globalnoj razini najviše će utjecati na formiranje klimatske strategije pojedine naftne kompanije. Za razliku od modela nacionalne politike, u ovom modelu ne postoji jedno vladajuće tijelo koje donosi i provodi zakonske propise. 4.2 Ostali oblici onečišćenja okoliša naftom Današnja industrijska proizvodnja, ponajviše naftna industrija, ima znatan utjecaj na okoliš. U okviru ovog dijela rada elaboriran je negativan utjecaj naftne industrije na sljedeće sastavnice okoliša : 1) osjetljivost morskog ekosustava, 2) utjecaj na slatkovodni ekosustav, 3) problematika onečišćenja tla i podzemlja, 4) utjecaj na živi svijet. 32

4.2.1 Osjetljivost morskog ekosustava Morski okoliš čine kompleksno povezane zajednice biljnih i životinjskih vrsta i njihovog prirodnog okoliša. Šteta nanijeta na morski okoliš često dovodi do stradavanja jedne ili više vrsta u hranidbenom lancu, što zatim lančano vodi sve do stradavanja vrsta na samom vrhu hranidbenog lanca. Utjecaj nafte na morsku floru i faunu ovisi o sastavu i koncentraciji nafte. Veće količine, osim što mehanički uništavaju organizme koji žive blizu površine mora (posebno mikroorganizme, razvojne i juvenilne oblike), višestruko negativno djeluju na život u moru. Zbog velike koncentracije organske tvari, razlivena nafta dovodi do visoke biološke aktivnosti. Dolazi do eksplozije bakterija, što je osnova za daljnje neprirodno bujanje života te poremećaje u lancu viših i nižih organizama. Mogući su i genetski poremećaji kod morskih organizama. Procijenjeno je da u svjetska mora godišnje dospijeva oko 2,3 milijuna tona nafte ili njezinih derivata (Terek, 2000). Iako su tankerski incidenti najpoznatiji, oni predstavljaju tek mali dio u zagađenju mora naftom (12%). Daleko najveći izvor naftnog zagađenja mora predstavljaju izravna ili neizravna zagađenja koje dolaze sa kopna (59%). Jedan dio nafte prirodno izbije u oceane na krajevima tektonskih ploča (7.7%). Iako tankerski incidenti ne predstavljaju najveći izvor onečišćenja naftom u svjetskim morima, ipak su neke nezgode postale svjetski poznate zbog štete nanesene marinskim ekosustavima. Jedna od poznatijih katastrofa dogodila se 1989. godine kada se tanker Exxon Valdez nasukao na otoke Princa Williama (Aljaska). Tom prilikom je u more iscurilo 35 000 tona sirove nafte koja se ubrzo raširila na veće područje zbog jakih struja i neučinkovitog sustava intervencije. Uginulo je oko 4000 morskih vidri, nekoliko stotina tisuća morskih ptica, a uništeno je i nekad bogato ribolovno područje. Posljedice te katastrofe prisutne su još i danas nakon 5 godina čišćenja i 12 godina nakon tog događaja. Naftna kompanija Exxon potrošila je ukupno 8 miljardi USD za čišćenje (National Oceanic and Atmospheric Administration, 2010). Uz tu katastrofu poznate su i: Brodolom tankera Torrey Canyon 1967. kada se izlilo 117 000 tona nafte u blizini Velike Britanije i Francuske. 33

Izljev s tankera Amoco Cadiz 1978. kada se izlilo 230 000 tona nafte u blizini Aljaske. 1993. tanker Baraer udario je u sjevernu obalu Škotske. Izlilo se 84 000 tona nafte. 1979. u Meksičkom zaljevu dogodio se izljev iz naftnih platformi. Tamna mrlja bila je velika 200 km. Jedan od novijih incidenata se dogodio u travnju 2010. godine u Meksičkom zaljevu. Došlo je do eksplozije i potonuća jedne naftne platforme, u more su gotovo tri mjeseca istjecale ogromne količine nafte i plina. Zagađenjem je zahvaćeno područje od oko 180,000 kvadratnih kilometara (za usporedbu površina čitavog Jadranskog mora je samo 138,000 kvadratnih kilometara). Jedno je istraživanje pokazalo da je dva i pol mjeseca nakon što je zaustavljeno istjecanje nafte dio opasnih kemikalija jednostavno nestalo iz mora. Znanstvenici su zaključili da su ih ''pojele'' bakterije koje se hrane metanom. No neki se stručnjaci ne slažu s tim zaključkom. Oni smatraju da je većina nafte potonula na morsko dno. Nažalost i Jadransko more pretrpjelo je niz onečišćenja naftom. Na hrvatskim otocima vanjskog ruba zamijećene su pojave katranskih grumena veličine od 0,5 kg pa do nekoliko kilograma. Njihov postanak veže se uz prolazak brodova trgovačke mornarice koji plove tzv. vanjskom rutom plovidbe Jadranom, izbjegavajući opasne hridi i otočiće u obalnom dijelu (Bilanić, 2004,str.19). U Omišlju na otoku Krku nalazi se naš najveći terminal za istovar sirove nafte i njezinih derivata kojim se opskrbljuju rafinerije u unutrašnjosti sve do Mađarske. Puni tankeri plove u Omišalj, a prazni se vraćaju spremni za utovar novih tereta. Nije rijetko da se u istim tankerima prevoze različite vrste tereta tako da ih je potrebno očistiti od prijašnjeg sadržaja (npr. uvoz jestivog sjemenovog ulja iz SAD-a istim brodom kojim je prije prevožena sirova nafta). Zbog toga što za to ne postoje dovoljno jake kemikalije koje mogu očistiti sve tragove prijašnjeg tereta, čišćenje se najčešće obavlja za vrijeme plovidbe do novog odredišta. Pod utjecajima visokih tlakova i snažnim kemijskim djelovanjem odlaze 34

nečistoće u more odnoseći sa sobom otopljene naftne spojeve, ali dijelom i neotopljene. Ti neotopljeni grumeni, tzv. balege, odlaze u more, gdje, nošeni vjetrom i strujama, najčešće južnog smjera, dolaze do naših otoka. Propadanje i uništavanje naše obale ne pošteđuje ni Kornate jer su i oni dio tog lanca vanjskih otoka. 4.2.2 Utjecaj na slatkovodni ekosustav Naftni izljevi koji se javljaju u slatkovodnim područjima puno su manje publicirani od izljeva u oceanima, iako su ti izljevi puno destruktivniji za okoliš: češći su, manjeg volumena i komponirani su od rafiniranih naftnih produkata. U većini slučajeva ti naftni izljevi sekundarno dolaze i do mora: kanalizacijskim ispustom, industrijskim postrojenjem; direktno rijekom ili potokom; i posredno atmosferom putem atmosferilija. Slatkovodna područja su puno osjetljivija i puno važnija za ljudsko zdravlje i okoliš jer se naftni izljevi pojavljuju u naseljenim područjima gdje ljudi koriste vodu za piće ili ti dijelovi služe kao ribnjaci. U slatkovodnom području svi organizmi direktno su izloženi smrtonosnim učincima naftnog izljeva: sisavci, ptice, ribe, kukci, mikroorganizmi i vodena vegetacija. Slatkovodna područja dijele se na dva tipa: stajaćice (jezera, močvare) i tekućice (potoke i rijeke). Efekti naftnog izljeva na slatkovodni okoliš variraju ovisno o stupnju vodenog toka i specifičnih karakteristika okoliša. Stajaćice, kao što su jezera i močvare, s vrlo malo vodenog toka, ugroženije su od tekućica zbog toga što se nafta u njima zadržava u obliku "bazena" i može ostati kroz jako dugi period vremena. U mirnoj vodi, da bi se obnovio onečišćeni okoliš trebaju proći i godine. Uz to je ugrožena i podzemna voda i cijelo okolno područje. Tekućice su manje ugrožene od stajaćica jer struje pridonose prirodnom mehanizmu pročišćavanja. Ali to ima i negativan učinak: prolivena nafta može biti odnesena strujom i do mora ili neke mirnije obale i tamo izazvati veću katastrofu nego na samom mjestu izljeva. Uz to ide i podatak da se 28% svjetskog prijevoza nafte morima najprije odvija rijekama i kronično onečišćuje slatkovodni ekosustav. Naftni derivati dospijevaju u tekućice ili stajaćice direktno ili indirektno: 35

ispiranjem cesta, ilegalnim odstranjivanjem motornog ulja, nepažnjom ili lošim održavanjem postrojenja. Incidenti u slatkovodnim sustavima puno su manje razvikani, vjerojatno zbog lokaliziranosti (Mason,2002, str.210-220). Jedna od svjetski poznatih velikih katastrofa dogodila se početkom siječnja 1998. godine kada je popustio veliki spremnik uz rijeku Mononghaela, nekih 37 km uzvodno od Pittsburga (Pennsylvania) i u rijeku je isteklo 3,5 milijuna litara nafte. Tank je popustio jer je nedavno bio premješten i rekonstruiran, a kompanija nije napravila normalna testiranja tanka prije nego što su ga napunili naftom. U roku od 24 sata 23 000 ljudi ostalo je u potpunosti bez pitke vode, a još 750 000 moralo je smanjiti potrošnju vode na jednu četvrtinu potreba. Evakuirane su tisuće obitelji, zatvorene su škole, tvornice i riječni promet. Od posljedica izljeva uginulo je više tisuća pataka, gusaka i riba. Zatvoreni su i svi izvori pitke vode nizvodno od rijeke Mississipi. Zbog nepristupačne obale i jakih struja iz rijeke je odstranjeno samo 380 000 litara ulja. Da se incident dogodio u ljetnim mjesecima, učinak na živi svijet bio bi još razorniji, jer su onda gotovo svi kralježnjaci i beskralježnjaci u aktivnoj fazi života ( Ray, Melin, Linsky, 2003). U Hrvatskoj su poznati brojni incidenti izljeva mazuta u slatkovodne ekosustave. U listopadu 1997. godine iz podzemnog cjevovoda između spremnika za gorivo iza kotlovnice iscurilo je iz postrojenja "Pazinke" d.d. oko 20 tona lož ulja i mazuta u potok Šaltarija, a potom i u rijeku Pazinčicu. Postrojenje "Pazinka" d.d. koristi lož ulje za rad parne kotlovnice. Rijeka Pazinčica ponire u Pazinsku jamu i vodi prema nekim istarskim vodocrpilištima u dolini rijeke Raše. Pazinska jama jako je nepristupačna i ekipa stručnjaka "Rijeka tanka" iz Rijeke imala je velikih problema prilikom čišćenja. Mazut se pumpao kaskadno uz 80-metarske litice u autocisterne i odvozio se na zapaljivanje u rafineriju u Rijeci. Iako se izlijevanje nafte dogodilo 06. listopada u akciju se stupilo tek 10. listopada. Utvrđeno je da su dijelovi cijevi postrojenja "Pazinke" d.d. popucali zbog korozije, što su navedeni optuženi prešutjeli i nisu na vrijeme sanirali. Problem je predstavljala činjenica da mazut može stići kroz podzemlje i do velikih vodocrpilišta "Istarskog vodovoda" i za nekoliko tjedana. Sreća je u nesreći bila ta što je u rijeku iscurio mazut, a ne dizel gorivo ili 36

benzin, jer je mazut lakše skupiti i izvaditi i na taj način smanjiti ekološku katastrofu (Herceg, Bukša, 1997). U siječnju 2002. godine zbog propusta odgovornih u "Dalacijacement" pogonu u Majdanu pored Solina pretovar mazuta iz cisterne u rezervoar ispušten je u rijeku Jadro. Do ispuštanja je došlo 1 km nizvodno od vodocrpilišta pa, na sreću, voda za piće Splita i cijele regije nije onečišćena. Mazutna mrlja otišla je sve do mora, a na putu nije zaobišla ni ribogojilište na samom ušću rijeke. Ujedno, rijeka Jadro je ihtiološki rezervat. Problem predstavlja tok rijeke zbog čega ne znaju točno gdje postaviti neke brane. Ukupna šteta nanjeta na biljni i životinjski nije bila iznesena, ali su vidljivo stradale ribe, ptice (labudovi) i biljna vegetacija (Matan, 2002). 4.2.3 Problematika onečišćenja tla i podzemlja Unos antropogenih, otrovnih i štetnih kemijskih spojeva u tlo ima ozbiljne posljedice na različita područja ljudskih aktivnosti, od poljoprivrede, opskrbe pitkom vodom, planiranja građenja do gospodarenja prirodnim resursima. Tlo je jednako ugrožen ekosustav kao zrak i voda pa su neke razvijene zemlje već pred dvadeset godina donijele zakone o očuvanju kvalitete tla a time i podzemnih voda. Uzroci onečišćenja tla i podzemlja jesu: nepropisno zakopan otpad, loše riješeni tokovi otpadnih voda, nepropisno korištenje kemikalija u poljoprivredi, slučajni izljevi izazvani nepažnjom, pretjerano crpljenje podzemnih voda, odlaganje sanitarnog otpada na zemlju, odlaganje otpadnih muljeva industrije, propuštanje iz industrijskih bazena za otpadne vode, propuštanje iz spremnika goriva na skladišnim prostorima, itd. Do mnogih emisija dolazi ljudskom nepažnjom prilikom transporta, istakanja i prodaje ili skladištenjem nafte i naftnih derivata u dotrajalim i oštećenim spremnicima. Najčešći način onečišćenja okoliša je na prostorima skladišta naftnih derivata i benzinskih postaja mineralnim uljima i to dugotrajnim istjecanjem manjih količina nafte i naftnih 37

derivata iz spremnika u tlo. Spremnici nafte i naftnih derivata ukopani su u tlo. Na mnogim pozicijama oni su već dugi niz godina u uporabi. U trenutku njihovog postavljanja regulativa i zahtjevi za načinom izvedbe spremnika bila je puno blaža nego u današnje vrijeme. Tako mnogi spremnici na skladištima i benzinskim postaja nisu ugrađeni u nepropusne betonske kazete niti imaju duple stjenke, kao što zahtijevaju današnji propisi. Zbog korozivnih svojstava nafte i naftnih derivata, prilikom dugotrajnog skladištenja na nekima od spremnika došlo je do oštećenja, te oni duži niz godina ispuštaju male emisije nafte i naftnih derivata u tlo. Kao drugi najčešći način emisije mineralnih ulja u okoliš na prostorima skladišta naftnih derivata i benzinskim postajama dolazi prilikom razlijevanja nafte i naftnih derivata na tlo ili uređene betonske površine kod pretakanja i kupnje goriva. U slučaju da se razlivena tekućina odmah ne ukloni dolazi do procjeđivanja onečišćivača u dublje slojeve tla. Isto tako do procjeđivanja nafte i naftnih derivata i zauljene vode može doći iz dotrajalih i oštećenih separatora i sabirnih kanala koji su dio kanalizacijske infrastrukture na skladištima i benzinskim postajama (Agencija za zaštitu okoliša, 2012). 4.2.4 Utjecaj na živi svijet Utjecaj nafte na floru i faunu ovisi o sastavu i koncentraciji nafte. Nafta koja pluta na površini vode može svojim fizikalnim osobinama ugroziti životinje i biljke jer sprečava fotosintezu, disanje i hranjenje. Nakon izljeva nafte aromatski ugljikovodici uzrokuju neposrednu smrt mnogih organizama. Nakon nekoliko dana oni ispare, a nafta ostaje u kuglicama koje su nakon nekoliko tjedana ili mjeseci uništene prirodnim procesima biodegradacije pri čemu sudjeluju neke bakterije (Pseudomonas, Mycrobacterium, Nocardia), gljive (Candida, Cladosporium) i alge. Posljedica toga je i smanjenje količine kisika u moru, zbog poremećaja u njegovu dotoku. Kapljice nafte slijepe se za perje ptica ili dlaku vodenih sisavaca i sprečavaju termoregulaciju i prirodnu lakoću i moć plutanja. Životinje se utope ili otruju progutanom naftom nakon pokušaja čišćenja svog krzna/perja. Jaja i mladi razvojni stadiji posebno su osjetljivi na neke toksične tvari nafte koje su topive u vodi. Postoji osim toga čitav niz subletalnih efekata (Mason,2002,p.3). 38

Posljedice na morski ili slatkovodni okoliš razlikuju se s obzirom na utjecaj različitih faktora kao što su: biološke i fizičke karakteristike dna - područja na kojem je došlo do onečišćenja, godišnja doba i vremenske prilike. Najgore posljedice za okoliš nastupaju kad naftna mrlja završi na obali. Nafta uglavnom stimulira rast heterotrofnih bakterija koje koriste ugljikohidrate, a njezin je učinak na alge puno manje negativan nego na ostale više organizme, iako su one jako osjetljive na sekundarne efekte poput porasta primarne produkcije (povećanje količine hranjivih soli zbog raspadanja uginulih organizama) što može dovesti do naglog smanjena koncentracije kisika u vodi. Rađeni su pokusi na tri vrste vodene leće: Lemna gibba, Lemna minor i Lemna perspusilla. Pokušao se utvrditi utjecaj nekih tvari iz različitih ulja. Pokazalo se da su one tolerantne na sirovu naftu, međutim sintetička ulja bila su jako toksična već pri vrlo niskim koncentracijama. Na naftne ugljikovodike osjetljive su i više biljke budući da oni smanjuju stopu fotosinteze tako što mijenjaju permeabilnost staničnih membrana ili apsorbiraju svjetlost potrebnu kloroplastima. Testirana je toksičnost različitih uljnih derivata na nekoliko algi, beskralježnjaka i riba. Testirane komponente su bile: dva fenola, dva arena i dva policiklička aromatska ugljikovodika. Puževi su pokazali manju osjetljivost od člankonožaca, a ribe su manje osjetljive od beskralježnjaka. U svakom paru komponenata toksičnost je bila to veća što je broj prstenova u spoju bio veći (npr. β-naftol (dva prstena) 45 puta je toksičniji na vrstu Gammarus minus nego fenol (jedan prsten)) (Mason,2002,p.3). Kratkim testovima na ribama dobiveni su zanimljivi podaci: alifatski ugljikovodici uglavnom su izazivali manje posljedice, nasuprot tome monohidrični oblici su bili toksični (to je povezano s povećanjem nezasićenosti tih spojeva). Ribe lako primaju ugljikovodike preko škrga, ali kad se stave u svježu nezagađenu vodu te tvari brzo nestaju, što je ukazalo na metaboličke sposobnosti riba da uklone ugljikohidrate iz organizma. Sistem oksidaza u jetri ribe te mikrosomi koji sadrže P-540 reagiraju s ksenobioticima te potiču njihovu sekreciju. Ti brzi metabolički mehanizmi dokazani su u slučajevima unosa kvinola, benzpirena i antracena. 39

Vodozemci su relativno osjetljivi na derivate nafte zbog tanke i propusne kože te vodenih ličinačkih stadija. Pokusima je utvrđeno da povećanje koncentracije motornog ulja nema učinka na jaja žabe (Hyla cinera), dok su punoglavci pokazali veliku osjetljivost. Pri maksimalnoj koncentraciji (1000 mg/l) više niti jedan punoglavac nije metamorfozirao (Mason,2002,p.3). Negativni učinci nafte i njenih derivata na ptice su ( Bird- resurce.org, 2012): hipotermija uzrokovana lijepljenjem perja, poremećaj u ionskoj ravnoteži, dehidracija nakon gutanja ulja, promjene ponašanje ptica i promjene u veličini populacija ptica. Ptica ne mora pokazivati direktne simptome trovanja, ali se otrovne tvari mogu nagomilati u jajima te spriječiti oplodnju ili razvoj embrija. Kada su jaja divlje patke nakon nešenja premazane s 10 mikrolitara nafte niti jedna se patka nije izlegla. Pri manjim koncentracijama događale su se brojne deformacije embrija: oštećenje jetre, deformacije kljuna, kosti i probavnog sustava. Učinci nafte na sisavce istraženi su dvije godine nakon katastrofe Exxon Valdez, na populaciji riječnih vidri (Lutra canadensis) koje obitavaju u priobalnom području. Populacije vidri na području zahvaćenom naftom smanjene su tri puta, a u krvi tih životinja nađene su povećane količine haptogoblina i interleukina 6. To ukazuje na moguća oštećenja imunološkog sustava. To bi moglo dovesti do imunosuficijencije i osjetljivosti na bolesti dugo nakon nestanka nafte. Zbog mutagenih i kancerogenih osobina pojedinih komponenti naftnih derivata, posvećuje se velika pažnja njihovoj ulozi pogotovo kad se nađu blizu vodocrpilišta. Dokazivanje veze između raka i stupnja zagađenja na terenu vrlo je teško. Stoga je potrebno više rada da bi se mogao procijeniti pravi rizik za slatkovodne zajednice, ali i za ljude. Premda se zagađenja slatkih voda naftom često događaju i uzrokuju smrt vodenih životinja i biljaka, samo su neka adekvatno proučena i istražena. Guiney et al. su 1987. proučavali utjecaj prolivenog 40

kerozina u riječici u Pennsylvaniji. Bentoski beskralježnjaci i ribe su odmah uginuli. Oporavak je počeo 6 mjeseci nakon nesreće, a završio je 6 mjeseci nakon početka (EPA,2008). Faktori koji su ubrzali oporavak bili su: brzo i efikasno čišćenje, obilna nezagađena voda, drift beskralježnjaka i migracije riba iz nezagađenih područja. Ekosistemi kontaminirani sirovom naftom mogu se godinama oporavljati, a može se dogoditi da se više nikad ne oporave. Kao i svjetska, hrvatska naftna industrija je također suočena s problemima sve viših ekoloških standarda, pri čemu se javlja dodatni problem nedostatka domaće pravne regulative vezane uz smanjenje emisija stakleničkih plinova i sve veći inozemni pritisak za prihvaćanje međunarodnih regulativa. Upravo iz tog razlog u nastavku rada analizira se provođenje korporativne politike zaštite okoliša na primjeru hrvatske naftne industrije INA d.d. 41

5. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U INI D.D. Politika zaštite okoliša se u naftnim kompanijama aktivno provodi već oko 50- tak godina. Kao i sve ostale naftne kompanije, tako i hrvatska naftna kompanija INA d.d., ima definiranu politiku zaštite okoliša. INA kao energetska kompanija mora odgovoriti na dva velika izazova današnjice: opskrbu tržišta energijom i zaštitu okoliša. U skladu s tim, ovaj dio rada podijeljen je na sljedeće tematske jedinice: 1) regulatorni okvir zaštite okoliša, 2) okolišni pokazatelji poslovanja, 3) praćenje i izvještavanje o emisijama stakleničkih plinova, 4) projekti u funkciji zaštite okoliša. 5.1 Regulatorni okvir zaštite okoliša INA - Industrija nafte d.d., poznata i pod nazivom INA d.d., je dioničko društvo, čijih 47,16% dionica je u vlasništvu MOL Hungarian Oil and Gas Public Limited Company, a Republika Hrvatska posjeduje 44,84% dionica INA-e. Poduzeće je osnovano 1. siječnja 1964. godine spajanjem Naftaplina (poduzeća za istraživanje i proizvodnju nafte i plina) s rafinerijama u Rijeci i Sisku. Glavne djelatnosti Ine su istraživanje, proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj, Angoli, Egiptu, Siriji i Namibiji; uvoz prirodnog plina i prodaja uvoznog i domaćeg prirodnog plina industrijskim potrošačima i distribucijskim poduzećima; proizvodnja i trgovina ukapljenim plinom; prerada nafte i proizvodnja derivata; te prodaja sirove nafte i derivata putem 413 benzinskih postaja i skladišta u Hrvatskoj (INA d.d., 2012). Budući da sve navedene djelatnosti mogu imati značajan utjecaj na okoliš, INA svoje poslovanje mora uskladiti sa važećom nacionalnom i međunarodnom regulativom iz područja zaštite okoliša. Na poslovanje INA-e primjenjuje se Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07), Uredba o postupku utvrđivanja objedinjenih uvjeta zaštite okoliša (NN 114/08), te IPPC (eng. 42

Integrated Polution Prevention Control) direktiva Vijeća 2008/1/EC. Cilj Direktive je uspostaviti sveobuhvatne mehanizme za sprečavanje i kontrolu onečišćenja okoliša. INA mora uskladiti poslovanja s Direktivom 2001/80/EZ o ograničenju emisija nekih onečišćujućih tvari u zrak iz velikih uređaja za loženje (LCP) i s Direktivom 1999/13/EZ o ograničenju emisija hlapivih organskih spojeva zbog upotrebe organskih otapala prilikom određenih aktivnosti i u određenim postrojenjima (VOC eng. Volatile Organic Compounds). Podaci iz područja zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša prate se i izvješćuju sukladno direktivama Međunarodne organizacije rada i hrvatskog zakonodavstva, te prema metodologiji praćenja ozljeda na radu EU udruženja naftnih kompanija CONCAWE. Prema Zakonu o zaštiti okoliša INA je dužna ugraditi u postrojenja ispuste kroz koje se onečišćujuće tvari ispuštaju u zrak. Praćenje emisija u INA-i je i njena zakonska obveza. Prema Zakonu o zaštiti okoliša (NN 110/ 2007, čl. 121, st.1.) INA je dužna osigurati redovito praćenje emisija, ali isto tako i njihovu evidenciju. Prema članku 44 Zakona o zaštiti okoliša (NN 110/07) mora izraditi i sanacijski program za stacionarne izvore u području treće kategorije zraka (INA d.d., 2012). Trenutno se provodi usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s EU u području zaštite okoliša što ima veliki utjecaj na poslovanje INA-e. Kao vodeća kompanija u području energetike i jedna od najvećih u Hrvatskoj, INA se opredijelila za održivi razvoj i transparentnost u poslovanju. Stoga nastoji integrirati gospodarske, ekološke i društvene čimbenike u svakodnevnom poslovanju, s ciljem povećanja dugoročne vrijednosti za sve dionike, kao i prepoznavanja, sprečavanja i izbjegavanja mogućih negativnih utjecaja. 5.2 Okolišni pokazatelji poslovanja Poznavanje potencijalnog i stvarnog utjecaja kompanije na okoliš jedna je od ključnih pretpostavki uspostave kvalitetnog sustava upravljanja okolišem stoga INA redovito mjeri i prati ekološke učinke svog poslovanja. Vezano na to, u ovom dijelu rada potrebno je 43

posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim jedinicama: 1) emisije u zrak, 2) potrošnja vode i vodne naknade i 3) gospodarenje opasnim i neopasnim industrijskim otpadom 5.2.1 Emisije u zrak Prema današnjim procjenama iz naftne se industrije godišnje proizvodi oko 1,2 10 9 t CO 2eq (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008). Od toga, prema istraživanju koje je proveo Američki naftni institut na rafinerije otpada 75% ukupnih emisija iz naftne industrije, dok preostalih 25% dolazi iz sektora istraživanja i proizvodnje nafte i plina. Što se tiče navedenih rafinerijskih emisija stakleničkih plinova, od kojih su najznačajnije emisije ugljikovog dioksida (CO 2 ), oko 22% se javlja u procesima katalitičkog krekinga, oko 18% dolazi od prerade nafte, oko 15% se javlja kao posljedica hidroobrada, a oko 8% se javlja u procesima reforminga. Kod istraživanja i proizvodnje nafte i prirodnog plina više od 50% emisija CO 2 se javlja kao posljedica spaljivanja prirodnog plina ili otpadnih plinova na baklji. Što se tiče emisija metana (CH 4 ), značajnije su tijekom proizvodnje nafte (oko 27%), rada kompresora (oko 25%) i rada pneumatskih uređaja (oko 14%) (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008). Uspostavom sustava praćenja kakvoće zraka omogućen je uvid u stanje kakvoće zraka na području naftnih postrojenja poduzeća INA. U tablici 1. prikazani su podaci o emisiji onečišćujućih tvari u zrak iz INA-inih postrojenja u razdoblju od 2006. - 2010. godine. Tablica 1. Emisija onečišćujućih tvari u zrak (t/god.) Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (20.11.2012.)] 44

Ukupne emisija u zrak pokazuju opadanje tijekom godina. U 2011. godinu došlo je do smanjenja količine emisije svih promatranih onečišćivača osim emisije ugljičnog monoksida koja je povećane za 16,41% u odnosu na 2010 godinu. Emisije sumpornog dioksida su znatno smanjene (23,14 %) u usporedbi s proteklom godinom zbog poboljšane kvalitete goriva (manje koncentracije sumpora u gorivima). Razlog povećanju emisija dušikovog dioksida (NO2) je kretanje u rad novih postrojenja u Rafineriji nafte Rijeka tijekom 2010., kao i činjenica da su po prvi puta uračunate emisije s baklji na pogonima Etan i Molve. U INA-i se ne rabe tvari koje uništavaju ozonski omotač, a tvari koje se nalaze u rashladnim uređajima redovito se kontroliraju i s njima se postupa u skladu sa zakonskom regulativom. Emisije ugljikovog dioksida potječu iz procesnih postrojenja, postrojenja za proizvodnju pare i električne energije te kotlova za grijanje objekta. U tablici 2. prikazani su podaci o izravnim emisijama CO2 iz organizacijskih dijelova INAe, u razdoblju od 2007. do 2011. godine. Tablica 2. Izravna emisije CO2 prema organizacijskim dijelovima INA-e (t/god.) Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (20.11.2012.)] Tijekom 2011. godine iz INA d.d. ispušteno je 3,5 % manje CO2 nego prethodne godine, zbog pada proizvodnje u Rafineriji nafte Sisak, uzrokovanog i dugotrajnim stajanjem postrojenja nakon požara u lipnju. 45

Iz INA-inih izvještaja se vidi da INA aktivno unapređuje tehnološke procese, opremu i operativne postupke kao i poslovno upravljanje (menadžment). Tako je u srpnju 2011.g. u rad puštena instalacija za otpuštanje pritiska prirodnog plina u Rafineriji nafte Rijeka čime je omogućen dovod prirodnog plina kao energenta na kotlove i procesne peći i njegova kontinuirana upotreba. Time je ukupna emisija sumpornog dioksida (SO2) u 2011. godini u Rafineriji nafte Rijeka smanjena za 31,5% u odnosu na 2010. godinu, te je smanjen broj prekoračenja emisija SO2 a postajama za kontinuirano praćenje kakvoće zraka u okolici rafinerije. 5.2.2 Potrošnja vode Glavni nosioci onečišćenja otpadnih voda u INA-i su ugljikovodici, proizvodi raspadanja ili pretvorbe ugljikovodika tijekom procesa proizvodnje, sulfidni spojevi, otapala i aditivi. U tablici 3. prikazani su podaci o vrstama otpadnih voda kao i metode obrade otpadnih voda u INA-i tijekom 2010. i 2011. godine. Tablica 3. Ispust vode prema odredištu i metodama obrade Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (21.11.2012.)] 46

Kao što je i vidljivo iz tablice otpadne vode su podijeljene na: tehnološke, oborinske, rashladne, te sanitarne otpadne vode. Tehnološke otpadne vode su nosioci najvećih onečišćenja jer potječu iz procesa gdje su bile u izravnom doticaju s ugljikovodicima. Oborinske vode nastaju kao rezultat oborina i onečišćene su uglavnom pijeskom i prašinom. Rashladne otpadne vode su vode koje kruže unutar protočnog ili kružnog rashladnog sustava, a namijenjene su hlađenju procesnih postrojenja. Sanitarne vode potječu iz sanitarnih čvorova i nisu specifičan problem za naftnu industriju, a ispuštaju se posebnom sanitarnom kanalizacijom. Vode se u INA-i crpe iz rijeka Save i Kupe, vlastitih bunara, akumulacijskog sustava Tribalj, mora te vodovoda. Prema podacima iz INA-inih izvješća crpljenje vode provodi se sukladno vodopravnim dozvolama, odnosno koncesijama. INA je izradila tehnološki sustav na naftno-plinskim poljima sjeverne Hrvatske (Posavina, Podravina), kao i niz hidrogeoloških objekata: zdenaca, vodnih stanica i stanica za preradu vode. Voda se nastoji efikasno koristiti stoga se proizvedena voda sa vodnih stanica i vlastitih bunara koristi se za internu potrošnju ali se distribuira i kao pitka voda. Geotermalna voda se koristi za grijanje vode u bazenima, prostorija kompleksa, te za grijanje skladišta, radnih prostorija i montažnih zgrada. U tablici 4. prikazani su podaci o ukupnoj količini proizvedene vode u m3 tijekom 2010. i 2011. godine Tablica 4. Ukupna količina proizvedene vode 47

Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (21.11.2012.)] Prema podacima u tablici 4 količina ukupno proizvedene vode se smanjuje. U 2011. godini količina ukupno proizvedene vode smanjila se za 15.5% u odnosu na 2010. što potvrđuje da INA nastoji efikasno koristiti vodu tijekom rada. U tablici 5. prikazani su podaci o ukupnoj količini zahvaćene i ispuštene vode, u razdoblju od 2007. do 2011. godine. Tablica 5. Ukupne količine zahvaćene i ispuštene vode u INA d.d. Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (21.11.2012.)] Količina ukupno zahvaćene vode posljednjih se godina kontinuirano smanjuje. U 2011. godini ukupno je zahvaćeno 37.310.3323 m3 vode, što je za 0,24% manje nego prethodne godine. Ispušteno je 33.409.908,10 m 3, što je povećanje od 4% u odnosu na 2010. godinu. S benzinskih postaja ispuštaju se sanitarne i potencijalno zauljene oborinske vode. Većina benzinskih postaja ima ugrađene separatore na kojima se pročišćava zauljena otpadna voda sa manipulativnih površina te se nakon pročišćavanja ispušta, ovisno o lokaciji, u javnu kanalizaciju ili okolni teren. Dio benzinskih postaja ima ugrađene i biorotore za pročišćavanje otpadnih sanitarnih voda koje se nakon pročišćavanja ispuštaju u teren. 48

5.2.3 Gospodarenje otpadom Najzastupljenije vrste opasnog otpada u INA-i su muljevi iz spremnika, muljevi iz odvajača i zauljeni muljevi od održavanja uređaja i opreme. Najzastupljenija vrsta neopasnog otpada su zasićene ili istrošene smole ionskih izmjenjivača, kao i muljevi koji sadrže slatku vodu i muljevi od obrade industrijskih otpadnih voda. Najviše otpada nastaje u Rafineriji nafte Rijeka i Sisak. U INA - i je u upotrebi je interni Katalog otpada, koji sadrži listu svih vrsta otpada koje su proizvedene, sakupljane, obrađivane ili zbrinjavane, ali i preporučene metode obrade ili zbrinjavanja za svaku pojedinu vrstu otpada. U tablici 6. prikazani su podaci o količini proizvedenog opasnog i neopasnog otpada po organizacijskim jedinicama za 2010. i 2011. godinu. Tablica 6. Ukupna količina proizvedenog opasnog i neopasnog otpada za 2010. i 2011. godinu (t) 49

Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (21.11.2012.)] U Rafineriji nafte Sisak registrirana količina neopasnog otpada znatno je veća nego prethodnih godina, što je posljedica sanacije lokacije nakon požara i veće količine metalnog otpada koji je prodan radi oporabe. Odvojeno se prikuplja i predaje na oporabu otpad čiji se korisni sastojci mogu iskoristiti. Tako na većini lokacija postoje kutije za odvojeno prikupljanje otpadnog papira, spremnici za otpadne baterije i akumulatore. Prazna ambalaža tonera za pisače također se odvojeno skuplja i zbrinjava na odgovarajući način. U tablici 7. prikazani su podaci o količini zbrinutog i oporabljenog otpada po organizacijskim jedinicama za 2011. godinu Tablica 7. Ukupna količina zbrinutog i oporabljenog otpada u 2011. godini (t/god.) Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (21.11.2012.)] U 2011. godini u INA, d.d. proizvedeno je 16,6% manje otpada, u usporedbi s prošlom godinom. Od toga je 81% ukupno proizvedenog otpada zbrinuto, a oporabljeno 19%. INA d.d. je postavila Strategiju gospodarenja otpadom za period 2011. 2015., sa sljedećim ciljevima: Usklađivanje s propisima za gospodarenje otpadom Smanjivanje otpada postupnim instalacijama novih i poboljšanja postojećih tehnologija, u skladu s najboljim raspoloživim tehnikama (NRT) 50

Pronaći i primjenjivati NRT metode oporabe otpada za smanjivanje proizvodnje otpada i njegovih opasnih svojstava,te povećati udio otpada koji se može ponovno koristiti, reciklirati ili energetski oporabiti Obnavljanje starih otpadnih onečišćenja, ovisno o njihovu utjecaju na okoliš i gospodarskim mogućnostima Poboljšanje praćenja pokazatelja o otpadu uvođenjem praćenja, izvješćivanja i sustava unutarnjeg nadzora Smanjenje troškova gospodarenja otpadom za koordinaciju aktivnosti u INA Grupi i informiranje o povoljnim metodama za obradu i odlaganje otpada U tablici 8. prikazani su ciljevi u pogledu zaštite okoliša koje je INA d.d. u 2011. godini uspjela ostvariti. Tablica 8. Postavljeni ciljevi i rezultati zaštite okoliša u okviru INA-e d.d. u 2011. godini Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr, (21.11.2012.)] Prema vrijednostima okolišnih pokazatelja, negativan utjecaj na okoliš uzrokovan INA - im poslovanjem, smanjen je u usporedbi s 2010. godinom, što je rezultat dodatnih napora, u smislu ulaganja i boljeg upravljanja. 51