UDK-34 ISSN PRAVNI VJESNIK GOD. 23 BR. 3-4, Osijek, srpanj - prosinac SADRŽAJ

UDK-34 ISSN 0352-5317 PRAVNI VJESNIK GOD. 23 BR. 3-4, 2007. Osijek, srpanj - prosinac 2007. SADRŽAJ Vesna Vulić, B.A., Nihada Mujić, Ph.D. MEETING THE ENGLISH LANGUAGE STUDENTS NEEDS AT THE POLYTECHNIC OF POŽEGA...9 Prof. dr. sc. Nihada Mujić, mr. sc. Boris Vuković EKONOMSKI I PRAVNI ASPEKTI IMOVINE I TEMELJNOG KAPITALA...17 Mr. sc. Jozo Pavičić, dipl. oecc. i dipl. iur. O ZNAČENJU ŽUPANIJA ZA OPSTOJNOST HRVATSKE DRŽAVNOSTI...29 Dr. sc. Miljenko Brekalo, mr. sc. Nikola Bilandžija, Ivica Buconjić, dipl. iur. JAVNO-PRIVATNO PARTNERSTVO NEKA RAZMATRANJA S MOTRIŠTA UPRAVNOG PRAVA I FINANCIJA...57 Doc. dr. sc. Aleksandra Vasilj, dr. sc. Sanja Zagrajski, Biljana Činčurak, dipl. iur. IZVLAŠTENJE KAO INSTRUMENT RAZVOJA CESTOVNOG PROMETA...77 Doc. dr. sc. Nikola Mijatović POKUŠAJI STVARANJA ZAJEDNIČKE KONSOLIDIRANE OSNOVICE POREZA NA DOBIT POD OKRILJEM EUROPSKE UNIJE U KONTEKSTU USKLAĐIVANJA SUSTAVA OPOREZIVANJA DOBITI...105 Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer, doc. dr. sc. Ante Perkušić PRAVO PRVOKUPA I NJEGOVO MJESTO U HRVATSKOM (POZITIVNOM) PRAVU DE LEGE LATA I DE LEGE FERENDA... 119 Nives Mazur dipl. iur., doc. dr. sc. Mira Lulić TRAFFICKING IN WOMEN FOR THE PURPOSE OF SEXUAL EXPLOITATION ON THE TERRITORY OF THE FORMER YUGOSLAVIA...155 Prof. dr. sc. Aleksandra Korać-Graovac, Dubravka Klasiček dipl. iur. NEKA PITANJA OSTVARENJA PRAVA NA OBITELJSKOPRAVNO UZDRŽAVANJE S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM...173 Doc. dr. sc. Stipe Ivanda AGENCIJE KAO NOVI USTROJBENI OBLICI PRAVNIH OSOBA U DJELATNOSTIMA JAVNOG SEKTORA...195 Dragana Bjelić, dipl. iur. OSVRT NA PITANJE ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA ŠTETU NASTALU U OKVIRU OBAVLJANJA SLUŽBE ILI DRUGE DJELATNOSTI DRŽAVNIH TIJELA...217 Prikaz Dr. sc. Rajko Odobaša 15. SAVJETOVANJE HRVATSKOG DRUŠTVA EKONOMISTA U OPATIJI EKONOMSKA POLITIKA U 2008....231

UDK-34 ISSN 0352-5317 PRAVNI VJESNIK GOD. 23 BR. 3-4, 2007. Osijek, srpanj - prosinac 2007. INHALT Vesna Vulić, Prof. Dr. Nihada Mujić BEFIEDIGUNG DER BEDÜRFNISSE VON STUDENTEN AN DER POLYTECHNISCHEN HOCHSCHULE IN POŽEGA...9 Prof. Dr. Nihada Mujić, Mag. Boris Vuković ÖKONOMISCHE UND RECHTLICHE ASPEKTE DES VERMÖGENS UND DES GRUNDKAPITALS...17 Prof. dr. sc. Nihada Mujić, mr. sc. Boris Vuković, Mag. Jozo Pavičić ZUR BEDEUTUNG DER GESPANSCHAFTEN FÜR FORTDAUER DER KROATISCHEN STAATLICHKEIT...29 Dr. Miljenko Brekalo, Mag. Nikola Bilandžija, Ivica Buconjić, Dipl. Iur. ÖFFENTLICH- PRIVATE PARTNERSCHAFT EINIGE ERÖRTERUNGEN VOM STANDPUNKT DES VERWALTUNGSRECHTS UND FINANZEN...57 Dr. Aleksandra Vasilj, Dozent, Dr. Sanja Zagrajski, Biljana Činčurak, Dipl. Iur. ENTEIGNUNG ALS INSTRUMENT DER ENTWICKLUNG DES STRAßENVERKEHRS...77 Dr. Nikola Mijatović VERSUCHE DER SCHAFFUNG GEMEINSAMER KONSOLIDIERTER GEWINNSTEUERBEMESSUNGS- GRUNDLAGEN IM RAHMEN DER EUROPÄISCHEN UNION IM LICHTE DER HARMONISIERUNG DES GEWINNBESTEUERUNGSSYSTEMS..105 Prof. Dr. Hrvoje Kačer, Dr. Ante Perkušić, Dozent VORKAUFSRECHT UND SEINE LAGE IM KROATISCHEN (POSITIVEN) RECHT DE LEGE LATA UND DE LEGE FERENDA... 119 Nives Mazur Dipl. Iur., Dr. Mira Lulić, Dozent FRAUENHANDEL ZUM ZWECK DER SEXUELLEN EXPLOITATION AUF DEM TERRITORIUM DES EHEMALIGEN JUGOSLAWIENS...155 Prof. Dr. Aleksandra Korać Graovac, Dubravka Klasiček, Dipl. Iur. EINIGE FRAGEN DER DURCHSETZUNG DES ANSPRUCHS AUF FAMILIENUNTERHALT MIT EINEM INTERNATIONALEN ELEMENT...173 Dr. Stipe Ivanda, Dozent AGENTUREN ALS NEUE ORGANISATIONSFORMEN JURISTISCHER PERSONEN INNERHALB DER TÄTIGKEITEN DES ÖFFENTLICHEN SEKTORS...195 Dragana Bijelić, Dipl. Iur. DIE FRAGE DER HAFTUNG DES STAATES FÜR DIE IM LAUFE DER AMTSAUSÜBUNG ODER ANDERER TÄTIGKEIT DER STAATSORGANE ENTSTANDENEN SCHÄDEN... 217 Derstellung Dr. Rajko Odobaša KONFERENZ DER KROATISCHEN OEKONOMIEGEMEINSCHAFT WIRTSCHAFTSPOLITIK IN 2008...231

UDK-34 ISSN 0352-5317 PRAVNI VJESNIK GOD. 23 BR. 3-4, 2007. Osijek, srpanj - prosinac 2007. TABLE DES MATIÈRES Vesna Vulić, Nihada Mujić SÛR LA SATISFACTION DE BESOINS DES ÉTIDIANTS TELATIF À ĹAPPRENTISAGE DE ĹANGLAIS À L ÉCOLE POLYTECHNIQUE A POŽEGA...9 Prof. dr. sc. Nihada Mujić, mr. sc. Boris Vuković ASPECTS ÉCONOMIQUES ET JURIDIQUES RELATIFS AUX BIENS ET AU CAPITAL INITIAL DES SOCIÉTÉS...17 Mr. sc. Jozo Pavičić DE LA SIGNIFICATION DES COMTATS ET LEUR PERMANENCE DANS L HISTOIRE DE LA CROATIE...29 Dr. sc. Miljenko Brekalo, Mr. sc. Nikola Bilandžija, Ivica Buconjić PARTENARIAT PUBLIC-PRIVE, QUELQUES CONSIDERATIONS DU POINT DE VUE DU DROIT ADMINISTRATIF ET DES FINANCES...57 Doc. dr. sc. Aleksandra Vasilj, Dr. sc. Sanja Zagrajski, Biljana Činčurak L EXPROPRIATION COMME INSTRUMENT DE DEVELOPPEMENT DE LA CIRCULATION ROUTIEŔE...77 Doc. dr. sc. Nikola Mijatović TENTATIVE DE CRÉATION D UN SOCLE CONSOLIDÉ COMMUN D IMPÔT SUR LE PROFIT SOUS L ÉGIDE DE L UNION EUROPÉENNE DANS LE CONTEXTE D HARMONISATION DU SYSTÈME DE TAXATION SUR LE PROFIT....105 Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer, chargé de cours, Dr. sc. Ante Perkušić, maître de conférence LE DROIT DE PRÉEMPTION ET SA PLACE DANS LE DROIT CROATE (POSITIF) DE LEGE LATA ET DE LEGE FERENDA... 119 Nives Mazur, dipl. iur., Doc. dr. sc. Mira Lulić LA TRAITÉ DES FEMMES A DES FINS D EXPLOITATION SEXUELLE SUR LE TERRITOIRE DE L EX-YOUGOSLAVIE...155 Prof. dr. sc. Aleksandra Korać-Graovac, Dubravka Klasiček, dipl. iur. QUELQUES QUESTIONS SUR LE DROIT DE LA PENSION ALIMENTAIRE AVEC UNE NOTION INTERNATIONALE...173 Doc. dr. sc. Stipe Ivanda LES AGENCES DE NOUVELLES FORMES STRUCTURELLES DES PERSONNES LÉGALES DANS LES ACTIVITES DU SECTEUR PUBLIC...195 Dragana Bjelić, dipl. iur. CONSIDÉRATIONS SUR LA QUESTION DE LA RESPONSABILITÉ DE L ÉTAT POUR LE PREJUDICE CAUSE LORS DE L EXERCICE DES SERVICES OU AUTRES ACTIVITÉS DES CORPS DE L ÉTAT...217 Revues Dr. sc. Rajko Odobaša 15 CONFÉRENCE DE L`ASSOCIATION CROATE DES ÉCONOMISTES LA POLITIQUE DE L`ÉCONIMIE EN 2008...231

UDK-34 ISSN 0352-5317 PRAVNI VJESNIK GOD. 23 BR. 3-4, 2007. Osijek, srpanj - prosinac 2007. CONTENT Vesna Vulić, B.A., Nihada Mujić, Ph.D. MEETING THE ENGLISH LANGUAGE STUDENTS NEEDS AT THE POLYTECHNIC OF POŽEGA...9 Nihada Mujić, Ph.D., Boris Vuković, LL.M. ECONOMIC AND LEGAL ASPECTS OF PROPERTY AND LEGAL CAPITAL...17 Jozo Pavičić, LL.M. and M.Sc. ON IMPORTANCE OF THE COUNTIES FOR THE VIABILITY OF CROATIAN STATEHOOD..29 Miljenko Brekalo, Ph.D., Nikola Bilandžija, LL.M., Ivica Buconjić, LL.B.. PUBLIC-PRIVATE PARTNERSHIP SOME CONSIDERATIONS FROM THE STANDPOINT OF ADMINISTRATIVE LAW AND FINANCE...57 Aleksandra Vasilj, Ph.D., Sanja Zagrajski, Ph.D., Biljana Činčurak, LL.B. EXPROPRIATION AS AN INSTRUMENT OF ROAD TRAFFIC DEVELOPMENT...77 Nikola Mijatović, Ph.D. ATTEMPTS TO CREATE A COMMON CONSOLIDATED PROFIT TAX BASE IN THE FOLD OF THE EUROPEAN UNION IN THE CONTEXT OF HARMONIZING PROFIT TAXATION SYSTEMS...105 Hrvoje Kačer, Ph.D., Ante Perkušić, Ph.D. RIGHT OF FIRST REFUSAL AND ITS PLACE IN CROATIAN (POSITIVE) LAW DE LEGE LATA I DE LEGE FERENDA... 119 Nives Mazur, LL.B., Mira Lulić Ph.D. TRAFFICKING IN WOMEN FOR THE PURPOSE OF SEXUAL EXPLOITATION ON THE TERRITORY OF THE FORMER YUGOSLAVIA...155 Aleksandra Korać-Graovac, Ph.D., Dubravka Klasiček, LL.B. SOME ISSUES OF ENFORCEMENT OF THE RIGHTS TO SUPPORT ACCORDING TO FAMILY LAW WITH AN INTERNATIONAL ELEMENT...173 Stipe Ivanda, Ph.D. AGENCIES AS NEW STRUCTURAL MODES OF LEGAL PERSONS IN PUBLIC SECTOR ACTIVITIES...195 Dragana Bjelić, LL.B. A REVIEW OF STATE LIABILITY ISSUE FOR DAMAGE CAUSED IN THE FRAMEWORK OF EXECUTING DUTIES OR OTHER PUBLIC AUTHORITY SERVICES...217 Reviews Rajko Odobaša, Ph.D. 15 TH CONFERENCE OF THE CROATIAN ASSOCIATION OF ECONOMISTS ECONOMIC POLICY IN 2008...231

PRAVNE ZNANOSTI

VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. 9 UDK: 377.6-057.87:81 243 i 378.6:811.111 Izvorni znanstveni rad VESNA VULIĆ, B.A., Lecturer, The Polytechnic of Požega NIHADA MUJIĆ, Ph.D., Associate Professor, J. J. Strossmayer University of Osijek, The Faculty of Law MEETING THE ENGLISH LANGUAGE STUDENTS NEEDS AT THE POLYTECHNIC OF POŽEGA This paper is the result of an investigation into the English language needs for special purposes at the Polytechnic of Požega. The three main goals of the research were to: (1) identify students attitudes and motivation for learning the English language, (2) determine how students graded their own competence in particular skills in the academic and professional domains, and (3) analyse students attitudes towards the course content. The study is based on a questionnaire involving 53 first-year students of Administrative study. The paper describes the research, analyses students attitudes towards the importance of learning and using English, and reports on the specifi c needs of students. Finally, the paper gives an insight into students attitudes towards the course content that will serve as a useful guideline in developing new teaching materials for the English language course. Key words: achievement, attitude, knowledge, skills, self-rating 1. INTRODUCTION Teaching of English has become one of the major educational priorities in many countries since it has become the global language of business, science, technology and international relations. International developments, particularly the Bologna process have brought new challenges for higher education development in Europe, as well as in our country. Learning a foreign language is a long and complex task. English as a Foreign Language (EFL) is often taught under unfavourable conditions creating not always competent users of English. This article describes some of the research about motivation and attitudes towards language learning; it also presents students self-rating of their language ability, their perceptions of needs and competence

10 VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. for their future profession as well as their attitudes towards the course content. The study is based on a questionnaire survey of 53 students at the Polytechnic of Požega. This article provides the results of the research study and concludes with a discussion of the possible implications of the results in the process of planning English language course taking into consideration practical needs and interests of the students. 1.1. Background Learning a foreign language takes time and effort. Throughout the years, the English language curriculum has been changing trying to cope with the specific need of learners. Due consideration is given to learners background and their study and target needs. The English programs at the Polytechnic of Požega are designed to meet the different language needs of students. Students in all departments have to take either the English or German language courses in the first and second year of their studies. The aim of this study is to get the insight into specific language needs of the first-year students of Administrative study. 1.2. Design of the questionnaire survey The student questionnaire was administered to 53 first-year students of Administrative study in their first year of study. The survey took place in the second week of February 2007 at the beginning of the second semester. The students completed the questionnaire, which took 40 minutes, in one of the English classes. After they had completed the questionnaire they commented on its content and design. 1.3. Structure of the questionnaire The student questionnaire consisted of 13 questions. It focused on 6 areas: (1) the student s background, (2) the student s reasons for studying English, (3) the importance of particular language skills and self-rating, (4) the student s perceptions of needs and competence for their future profession, (5) the End-of-Semester Survey. The Survey designed in a Likert scale aimed at determining the strength of student agreement with certain statements in a scale 1 (disagree) to 5(agree). (6) open-ended questions. The students were asked about the types of problems they faced in learning English. They were invited to give comments and suggestions on the things that have not been covered in the questionnaire. The data was analysed using the SPSS 10.5. 2. RESULTS OBTAINED FROM THE SURVEY 2.1. The student s background The 53 students involved in the questionnaire survey were from 18 to 21 year old. The median age of the group was 19.2. The majority of students (72 %) were female. The results of the questionnaire are reported below.

VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. 11 Questions and responses Table 1: How many years have you been studying English? RESPONSE 4 5 7 8 9 10 11 12 NUMBER OF SUBJECTS 1 1 1 9 25 12 3 1 PERCENTAGE 2 % 2 % 2 % 17 % 47 % 22 % 6 % 2 % Students have been learning English from four to twelve years. The mean score is 9.00. Seventy-seven percent of students have been learning English for more than nine years. Respondents were asked if they had attended additional classes in English. Table2: Did you attend any additional classes? RESPONSE YES NO NUMBER OF SUBJECTS 14 39 PERCENTAGE 26 % 74 % Out of the total number of students only 26 percent attended additional classes in English. The responses in Table 3 give the insight into the marks that students had in their final year of secondary education. Table 3: What was your mark in English in your final year of secondary education? RESPONSE 2 3 4 5 NUMBER OF SUBJECTS 3 13 23 14 PERCENTAGE 6 % 25 % 43 % 26 % According to the marks in English a good knowledge of the language should be expected from the students, since 43 percent were very good, and 26 percent excellent in their English language classes. Most of the students involved in the questionnaire attended some of the secondary schools and are supposed to have an intermediate to upper-intermediate level of English. 2.2. The student s reasons for studying English The results were analysed by calculating the mean value of the individual statement ratings by all of the respondents, and by calculating the standard deviation for each individual statement. A ranking list of the reasons for studying English was made, ranging from the ones the respondents quoted as the most important to the reasons the students considered the least important. The average values of specified statements range from 4.15 to 8.08. The students most important reason for studying English was because English is an international language. The mean score for this statement was 8.08. The second most important reason on the list for studying English was to improve employment potentials. The mean score was 6.51. This reason shows a mixture of instrumental and integrative motivation for learning English. The following reason for studying English according to the students was that speaking a second language is a prestige, which is an instrumental motivation. The statements that they have to learn English and to make lifelong friends scored the lowest on the list of reasons for learning English.

12 VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. Table 4: Reasons for learning English with the respective mean values and standard deviations for the total of respondents RESPONSE CATEGORY MEAN SD Because English is an international language 8.08 2.58 To improve employment potential 6.51 2.43 Speaking a second language is a prestige 5.92 2.63 I like English 5.79 3.22 To make travel more feasible and enjoyable 5.77 2.52 To expand study abroad options 5.23 2.33 To appreciate English culture, (literature, music, film) 4.64 2.62 To break down the barriers that divide people 4.62 2.53 Have to learn 4.30 3.06 To make lifelong friends 4.15 2.60 2.3. The importance of particular language skills and self-rating The respondents were asked to rate the importance of the following skills: speaking, writing, reading and listening. They were asked how important the four skills were to them personally, academically and professionally. They had to grade the importance of the skills from 1 (unimportant) to 5 (very important). All students recognized the importance of the four skills in their personal, academic and professional life. They considered writing in their personal life a bit less important. Participants were also asked to rate themselves in terms of speaking English socially and speaking English in their studies. Only eight percent of students considered their speaking skills socially as poor or not very good, while thirty-eight percent of them found speaking English in their studies poor or not very good. 2.4. The student s perceptions of needs and competence for their future profession The respondents were asked to assess the importance of a number of subskills in the four language skills concerning their future profession. For this question they were supposed to rate on a six-point Likert scale with the following descriptors: 1 = unimportant, 2 =not very important, 3 = quite important, 4 = important, 5 = very important, 6 = don t know. Table 5: How would you rate yourself in terms of speaking English socially? RESPONSE Poor Not very good Quite good Good Very good NUMBER OF SUBJECTS 1 3 22 18 9 PERCENTAGE 2 % 6 % 41 % 34 % 17 % Table 6: How would you rate yourself in terms of speaking English in your studies? RESPONSE Poor Not very good Quite good Good Very good NUMBER OF SUBJECTS 1 19 20 11 2 PERCENTAGE 2 % 36 % 37 % 21 % 4 %

VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. 13 In the light of their answers it is obvious that they are fully aware of the importance of the four language skills for their future profession. Table 6 shows the subskills that the majority of students considered important or very important. Table 7: The subskills that the majority of students considered important or very important FUTURE PROFESSION Speaking Percentage at seminars 79 % at meetings 77 % at conferences 71 % Writing legal documents 82 % on the Internet 78 % company regulations 75 % application letters 74 % Reading legal documents 86 % company regulations 81 % on the Internet 79 % Listening at meetings 81 % at conferences 81 % to presentations 79 % In questions 8, 9 and 10, the students were asked to rate the statements by using the following scale: 1 = strongly disagree, 2 = disagree, 3 = agree, 4 = strongly agree,5 = totally agree, 6 = don t know. The usefulness of grammar was supported as 51 percent of the students either strongly agreed or totally agreed that a good knowledge of grammar is essential for their future profession. The following statement was: Specialist vocabulary is essential for my future profession. Again students had strong beliefs regarding the importance of specialist vocabulary. Most of them, 68 percent agreed or totally agreed with this statement. Finally, more than two-thirds of the students agreed or totally agreed that good English pronunciation is essential for their future profession. 2.5. The End-of-Semester Survey The survey, designed in a Likert scale, aimed at determining the strength of fourteen statements on a scale of 1 (disagree) to 5 (agree). The survey contained statements related to the course content (including learning environment, curricular goals, instructions, the content of the course, activities and assessment). Table 8: End of Semester Survey The Course Content Mean Positive, secure and motivating learning 3.85 environment was created Lessons content was consistent with 3.89 curricular goals The objectives of lessons were clear and appropriate, materials and learning activities 3.79 were stimulating The content of the course provided activities and materials that integrated listening, 4.13 speaking and writing Cultural background was given before the 3.64 activities The use of classroom time was effective 4.17 Error correction was made and appropriate 4.08 feedback was given Grammar and vocabulary was appropriately 3.71 used and accurately defined Students were given sufficient opportunities to use language in a variety of settings (formal, informal, in pairs, small groups, 4.13 students discussion groups, student presentation) Additional assignments should be given to support and improve knowledge 3.08

14 VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. The Course Content Mean The progression and evaluation should be checked more often during the course 2.74 The exam covered all the things that have been done during the course 4.09 Having many sections in the exam was good as it helped us to understand the level of our 3.79 knowledge I received the grades that I deserved 4.09 The End-of-Semester Survey results generally indicate students positive attitudes towards the course content. The mean value of specified statements ranges from 2.74 to 4.17. The majority of students agreed that the use of classroom time was effective. The mean score for this statement was 4.17. 77 percent of students were in agreement, 4 percent were in disagreement, and 19 percent neutral or neither agreeing nor disagreeing. Likewise, the respondents were in agreement that the content of the course provided activities and materials that integrated listening, speaking and writing. The mean value for this statement was 4.13. 81 percent of students were in agreement, 2 percent in disagreement and 17 percent neutral. Students also showed a high level of agreement with the statement that they were given sufficient opportunities to use language in a variety of settings with the mean score of 4.13. Again, 81 percent of candidates were in agreement, 6 percent in disagreement and 13 percent neutral. Students showed a high level of agreement with the statement that error correction was made and appropriate feedback was given. 81 percent of students agreed with the statement. The mean score for this statement was 4.08. However, the results concerning the statements on students participation during the course were mixed. In the statement that additional assignments should be given to support and improve knowledge the mean score was 3.08. Only 38 percent agreed, 32 percent were in disagreement, and 30 percent were neutral. The highest percentage of disagreement related to the statement that progression and evaluation should be checked more often during the course. 47 percent of students disagreed, 27 percent were neutral and only 26 percent were in agreement. The mean score for this statement was 2.74. This was the only statement which scored below the mean value of 3. This indicates that students are not keen on having additional tests and assignments during the course. Finally, the last three statements were dealing with the exams which students took in February 2007.The mean score for the statement that the exam covered all the things that had been done during the course was 4.09. 79 percent of students were in agreement, 8 percent disagreed and 13 percent were neutral. Students were in agreement that having many sections in the exam was good as it helped them to understand the level of their knowledge. The mean value of the specified statement was 3.79. 70 percent of students agreed, 11 percent disagreed and 19 percent were neutral. The high level of agreement is shown in the last statement - I received the grades that I deserved. 70 percent of the candidates agreed, 4 percent disagreed and 26 percent were neutral. The mean value for this statement was 4.09.

VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. 15 2.6. Open-ended questions In a section of open-ended questions, students were asked about the types of problems that they experienced in learning English. They were asked to provide suggestions and give comments on the questionnaire. Students recognized several problems. More than half of the students thought that their knowledge of grammar was generally poor. This was the reason why they found it hard to write and speak confidently. Some of the students clearly stated that they were lazy in learning English. A number of students pointed out the fact that they didn t know how to learn independently. Problems with legal terms and translation were also stated. Students suggested more grammar practise, more attention to vocabulary building and more exercises involving listening and speaking skills. 3. CONCLUSION The aim of this project was to reveal students attitudes and motivation for learning the English language, to see how they rated their own competence in particular language skills and to analyse their attitudes towards the course content. In the light of their answers, it is clear that they recognized the importance of learning the English language. They are fully aware that they must be equipped for the challenges of international mobility and lifelong learning. This suggests that in developing new teaching materials more attention should be paid to incorporating activities, tasks and assignments that will help develop authentic use of language, thus enabling students to communicate in socially and culturally appropriate ways. Furthermore, the analysis revealed that students have definite opinions about their abilities in the four language skills. In order to improve the students oral and writing skills the language course should be improved by introducing relevant learning materials. Methods of modern language teaching will strengthen independence of judgement and thought. Students should use software and the Internet resources effectively. In the light of the study findings, it is clear that students consider speaking and listening at seminars, meetings and conferences very important for their future profession. This suggests that teaching materials should incorporate more tasks for improving listening and speaking skills for seminars, meetings and conferences, as well as appropriate vocabulary within students academic discipline. Research and critical thinking skills should also be developed. Obviously a good practice would be to have regular consultations with other Polytechnic departments in order to recognize their needs and expectations from English language courses. Students may prepare and present their seminars in English in other courses that they attend. This would enable them to apply and combine their knowledge and skills acquired in English language in other courses. In conclusion, it is important to emphasize that this type of study should be conducted regularly. By doing so, students will also get the opportunity to participate in the development of appropriate language syllabus. The results will also serve as a useful guideline for the choice of teaching materials for the English language course that will be relevant to students practical needs at the Polytechnic of Požega.

16 VESNA VULIĆ, B.A., NIHADA MUJIĆ, Ph.D.: Meeting the English Language Students Needs at the Polytechnic... Pravni vjesnik 23 (3-4): 9-16, 2007. REFERENCES Gardner, R.C., Lambert, W. E. 1972. Attitudes and Motivation in Second Language Learning. Newbury House, Rowley Johnson, R. K. 1989. A decision making framework for the coherent language curriculum. In The second language curriculum, ed. R. K. Johnson. Cambridge University Press Spolsky, B. 2000. Language motivation revisited. Applied Linguistics 21(2): 157-69. Graves, K. 2000. Designing language courses: A guide for teachers. Boston: Heinle and Heinle. Spolsky, B. 1989. Conditions for Second Language Learning. Oxford University Press, Oxford Vilke-Pinter, D. 1995. Stavovi studenata Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u vezi s učenjem engleskog kao stranog jezika na fakultetu i njihovi razlozi za biranje tih kolegija, Strani jezici XXIV, nb. 3-4, pp. 114-122 Yashima, T. 2002. Willingness to communicate in a Second Language: The Japanese EFL context. Modern Language Journal 86 (1): 54-66. Vesna Vulić i prof. dr. Nihada Mujić ZADOVOLJAVANJE POTREBA STUDENATA ZA ENGLESKIM JEZIKOM NA VELEUČILIŠTU U POŽEGI SAŽETAK Ovaj rad rezultat je istraživanja o potrebi engleskog jezika za posebne svrhe na Veleučilištu u Požegi. Tri glavna cilja istraživanja su bila: (1) identificirati stavove studenata i motivaciju studenata za učenje engleskog jezika, (2) utvrditi kako studenti ocjenjuju vlastitu kompetentnost u određenim vještinama iz akademske i profesionalne domene i (3) analizirati stavove studenata o sadržaju predmeta. Istraživanje se temelji na anketiranju 53 studenta prve godine Upravnog prava. Rad opisuje istraživanje, analizu stavova studenata o važnosti učenja i uporabe engleskog jezika i izvješćuje o specijalnim potrebama studenata. Naposljetku, rad daje uvid u stavove studenata o sadržaju predmeta koji služi kao korisna smjernica za razvijanje novog nastavnog materijala za predmet Engleski jezik. Ključne riječi: uspjeh, stav, znanje, vještine, samo-ocjenjivanje

Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. 17 UDK: 330.14:347.3 347.724 Izvorni znanstveni rad Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ Mr. sc. BORIS VUKOVIĆ EKONOMSKI I PRAVNI ASPEKTI IMOVINE I TEMELJNOG KAPITALA Sinergijskim, pravnim i ekonomskim promišljanjem pojmova imovine i temeljnog kapitala pokušava se smanjiti teorijsko nerazumijevanje i praktične pogrješke koje postoje i nakon više od desetljeća od prestanka primjene Zakona o poduzećima i početka primjene Zakona o trgovačkim društvima. Imovina je, kao višeznačan pojam posebno važna u složenom procesu poduzetništva i to jednako i pravnicima i ekonomistima. Radom se npr. pojašnjava posljedica načela odvojenosti imovine članova društva od imovine društva kapitala (d.d. i d.o.o.), prodaja nekretnina unesenih u temeljni kapital ili pak unošenje nekretnine u temeljni kapital drugog društva. Jasnim razlučivanjem pojmova imovine i temeljnog kapitala pridonosi se teorijskoj pročišćenosti materije, potpunijoj zakonskoj primjeni i boljem razumijevanju pravnika i ekonomista u praksi. Ključne riječi: trgovačka društva, imovina, temeljni kapital UVOD Nakon proteka dvanaest godina od dana prestanka primjene Zakona o poduzećima (NN br. 53/91. i 58/93.) i početka primjene Zakona o trgovačkim društvima (NN br. 111/93., 34/99., 52/00. i 118/03.), pokazalo se da se sudskim registrom i pravom društava bavi veoma mali dio pravne ali i ekonomske struke. Za vrijeme važenja Zakona o poduzećima, sudski registar je bio poduzetničko-pravna baza, u koju su vodili svakodnevni putovi velikog broja privatnih poduzetnika, ekonomista te pravnika iz poduzeća različitih organizacijskih oblika. Danas je sudski registar i materija koju on regulira strankama postao posao koji se prepušta drugima, najčešće javnim bilježnicima. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Postoji nekoliko odgovora na ovo pitanje, a jedno od njih je da se u odnosu na prethodne važeće zakone promijenio iz korijena ustroj i vođenje sudskog registra, tako da su oni stručnjaci koji su nekada mogli uz mali napor i još manje znanja popuniti i predati

18 Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. obrazac za upis, ostali zatečeni obimnošću i složenošću materije koja regulira sudski registar. Danas se za razne vrste upisa u sudski registar (npr. povećanja i smanjenja temeljnog kapitala, podjele društva, upisa pripajanja i sl.) te razumijevanja različitih zakonskih pojmova (temeljni kapital, upisani kapital, poslovni udjeli, imovina i sl.), zahtijeva prije svega stručnost i odlično poznavanje Zakona o trgovačkim društvima i njegovih provedbenih propisa, te ostalih propisa kojima su regulirane određene djelatnosti i posebni pravni oblici (npr. Zakon o bankama, Zakon o tržištu vrijednosnim papirima, Zakon o zadrugama, Zakon o štednokreditnim zadrugama i sl.). U odnosu na vrijeme od prije desetak godina, danas se sudskim registrom i pravom društava bave ponajprije javni bilježnici, manji broj odvjetnika koji su se specijalizirali za navedenu materiju, te još manji broj vještaka i revizora ekonomske struke. Velika većina ostalih, kao što su pravnici u trgovačkim društvima, školama, vrtićima, zdravstvenim ustanovama, zavodima i sl., pa i određeni broj odvjetnika i javnih bilježnika, svakodnevno se susreće s problemom složenosti i obuhvata zakonskih propisa, s nepoznavanjem i nepreglednošću sudske prakse, kao i nepoznavanjem i miješanjem značenja pojedinih zakonskih pojmova, kao npr. temeljni ulog i poslovni udjel, poduzeće i društvo, razrješnica i opoziv, ulagatelj i institucionalni ulagatelj, te posebice imovine i temeljnog kapitala kao možda i najčešćeg primjera miješanja i pogrješne primjene pojedinih pojmova iz područja prava društava. Imovina i temeljni kapital su za razliku od naprijed navedenih izrazito pravnih pojmova, upravo primjer zakonskih izraza koji su gotovo podjednako korišteni u pravnoj i ekonomskoj teoriji i praksi. Upravo zbog toga, kao i zbog sve češće pogrješne primjene i miješanja pojmova imovine i temeljnog kapitala, valja objasniti sličnosti i razlike navedenih pojmova, koji su svakako jedna od temeljnih sastavnica trgovačkih društava. Sinergijskim, pravnim i ekonomskim promišljanjem navedenih pojmova moguće je smanjiti teorijsko nerazumijevanje i praktične pogrješke koje još uvijek postoje. MIJEŠANJE POJMOVA IMOVINE I TEMELJNOG KAPITALA Imovina i temeljni kapital pojmovi su koji se često susreću u različitim granama prava i ekonomije, ali i u gospodarskoj svakodnevici. Osim česte uporabe, dolazi do miješanja i pogrešne primjene raznih pojmova imovine, odnosno temeljnog kapitala, i to ne samo u laičkom govoru, nego i u raznim oblicima stručnog pravnog i ekonomskog izražavanja (npr. u pravosuđu, pravnoj znanosti, zakonodavstvu, revizorskim izvješćima i sl.) U prilog takvoj čestoj uporabi i sličnosti navedenih pojmova ide i činjenica da se u mnogim zakonskim propisima 1 upotrebljavaju pojmovi imovina i temeljni kapital, što kod laika koji navedenim pojmovima prilazi uobičajenom (općom), a ne stručnom pažnjom i bez potrebnog stručnog znanja, može dovesti do nerazumijevanja navedenih pojmova. Upravo pogrješna primjena st. 12 toč. 10 Pravilnika o načinu upisa u sudski registar (NN br. 10/95., 101/96., 62/98., 123/02. i 94/05.) u sudskoj praksi umjesto da razgraniči navedene pojmove, dovodi do svakodnevne pogrješne primjene pojma temeljnog kapitala. Člankom 12. toč. 10 navedenog Pravilnika propisano je da se u sudski registar upisuje temeljni kapital /ukupan iznos članskih uloga/osnovna sredstva za početak rada, što često poduzetnike dovodi u dvojbu što se zapravo upisuje u sudski registar. Tome se i ne treba čuditi, jer je teško pretpostaviti da je privatni poduzetnik, ma koliko on bio uspješan u poslu kojim se bavi, ujedno i odličan poznavatelj Zakona o trgovačkim društvima, Zakona o zadrugama i Zakona o ustanovama, kao propisa kojima su regulirani navedeni pojmovi. Tako se za društva ka- 1 Npr. Zakon o zadrugama (NN 36/95., 67/01. i 12/02.), Zakon o ustanovama (NN 76/93., 29/97.)

Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. 19 pitala (d.d. i d.o.o.) u sudski registar upisuje temeljni kapital, za zadruge ukupan iznos članskih uloga, dok se osnovna sredstva za početak rada odnose na ustanove. Zanimljivo je da će se i danas, desetak godina nakon početka primjene Zakona o sudskom registru i Zakona o trgovačkim društvima, kod zadruga u izvadcima i rješenjima o upisu u sudski registar uočiti da zadruga ima temeljni kapital, što je potpuno pogrešno, budući da zadruga u skladu sa Zakonom o zadrugama i čl. 12 toč 10 citiranog Pravilnika može imati upisan samo ukupan iznos članskih uloga zadrugara, a nikako ne temeljni kapital, a radi čega je potrebno što hitnije uskladiti navedeni Pravilnik sa Zakonom o sudskom registru, a posebice sa Zakonom o zadrugama. Također, događa se i da od strane poduzetnika ili čak njegovog punomoćnika, sudskome registru bude dostavljen zahtjev za izdavanjem potvrde o trenutnoj cjelokupnoj imovini poslovnog subjekta, što je također potpuno pogrješno, budući da društvo tijekom svog poslovanja povećava, smanjuje ili mijenja strukturu svoje imovine, a za što nije propisano obavješćivanje registarskog suda. Registarski sud vodi samo podatak o temeljnom kapitalu društva, koji je u pravilu samo u trenutku osnivanja društva jednak imovini društva. U svezi izloženoga, vrijedi napomenuti da ekonomisti znaju razliku između imovine i temeljnog kapitala, ali uglavnom ne znaju što se upisuje u sudski registar, dok pravnici (uglavnom) znaju što se upisuje u sudski registar, ali teže uočavaju razliku između imovine i temeljnog kapitala. POJAM IMOVINE S obzirom na višeznačan pojam imovine i česte nesporazume do kojih dolazi zbog zamjene raznih pojmova imovine, potrebno je prema građansko - pravnoj teoriji navesti tri osnovna značenja pojmova imovine : gospodarsko (ekonomsko), pravno i knjigovodstveno, te u nastavku posebno navesti razliku između imovine fizičke osobe i imovine društva: a) IMOVINA KAO GOSPODARSKA (EKONOMSKA) KATEGORIJA je skup dobara ili stvari koja pripadaju određenom subjektu 2. Subjekt u pravnim odnosima može biti ne samo fizička, već i pravna osoba, kojoj su za opstanak potrebna određena materijalna dobra za zadovoljenje njihovih potreba. Skup svih stvari koje pripadaju određenom subjektu i služe za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo imovinskom masom ili imetkom, što u konačnici zapravo i odgovara pojmu imovine u gospodarskom smislu. b) IMOVINA KAO PRAVNA KATEGO- RIJA. Za razliku od imovine u gospodarskom (ekonomskom) smislu koju određujemo kao skup stvari koje pripadaju određenom subjektu, imovinu kao pravnu kategoriju čini skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem. 3 Stoga, u imovinu kao pravnu kategoriju ulaze samo imovinska prava koja pripadaju fizičkoj ili pravnoj osobi kao pravnom subjektu. 4 Ona prava koja nemaju imovinski karakter nisu sastavni dio imovine (npr. pravo na žalbu, pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed, pravo na ispravak, pravo na štrajk i sl.). No kod takve pravne definicije po kojoj je imovina skup subjektivnih imovinskih prava, uočljivo je da se nigdje ne spominje riječ obveza, pogotovo stoga što je starija pravna teorija definirala imovinu kao skup prava i obveza predstavljenih jednim nositeljem. Prema toj teoriji imovina se sastojala od dva odvojena dijela: prava (aktive) i obveza (pasive), s tim da bi prava bili pozitivni, a obveze negativni dijelovi imovine. Za razliku od starije pravne teorije, prema novijoj pravnoj teoriji obveze ne čine imovinu, one su njezini tereti, budući da se mogu naplatiti iz same imovine. I u stručnoj ekonomskoj literaturi naznačeno je da 2 3 4 Vedriš, M., Klarić, P.: Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1995., str. 79 Ibidem Tumbri T.: O značenju pojma imovina, njenim funkcijama i karakteristikama, Pravo i porezi br. 11, 1999., str. 4.

20 Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. bilanca kao financijsko izvješće prikazuje trenutno stanje imovine, obveza i glavnice (vlasničke) izražene u novcu. Dakle, i kod financijsko-računovodstvenih izvješća odvojena je imovina od obveza, pogotovo stoga što npr. aktiva bilance obuhvaća imovinu (sredstva), a pasiva glavnicu i obveze 5. Također treba razlikovati obveze koje terete neko subjektivno pravo, od obveza koje nisu teret subjektivnog prava. Tako su primjerice tereti imovine obveza na povrat zajma, obveza na povrat kredita i sl., dok su npr. vojna obveza, obveza ne uznemiravati vlasnika u vršenju njegova prava vlasništva na nekoj stvari, obveza roditelja da uzdržavaju i školuju djecu i sl., zapravo obveze koje ne terete subjektivno pravo. Nepostojanje imovine društva razlog je za prestanak društva zbog toga što društvo bez imovine ne može ostvarivati svoj cilj, a to je samostalno trajno obavljanje gospodarske djelatnosti radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Budući da time otpada jedan od bitnih elemenata opstojnosti društva, nastaje i razlog za njegov prestanak, koji se može ostvariti provođenjem likvidacijskog ili stečajnog postupka. Upravo nedostatak imovine tijekom stečajnog postupka predstavlja veliki problem vjerovnicima društva u stečaju. Umjesto da otvaranjem stečajnog postupka vjerovnici dobiju priliku u cijelosti ili bar djelomično naplatiti svoja potraživanja, čest je slučaj da se stečaj otvori i istovremeno zaključi zbog toga što stečajni dužnik nema nikakve imovine ili je ona neznatne vrijednosti. Takvo istovremeno otvaranje i zaključenje stečajnog postupka zbog nedostatka imovine, često odgovara upravo i stečajnom dužniku, koji u tome vidi brz, besplatan i efikasan način da se briše iz sudskog registra i riješi svojih obveza. Zanimljivo je da se umjesto dugotrajnog postupka likvidacije ponekad i sami osnivači 5 Npr. Rukavina, K., Mujić, N.: Ekonomika poduzeća za pravnike, Osijek, 1998., str. 51 i članovi uprave trgovačkih društva radije ciljano odluče za stečaj kao način prestanka društva, jer računaju da će s nekim manjim dugovanjem sami isprovocirati istovremeno otvaranje i zaključenje stečajnog postupka i time ubrzati postupak brisanja društva iz sudskog registra. Za razliku od stečajnog postupka, ako imovina društva tijekom likvidacijskog postupka nije dovoljna za to da se podmire sve tražbine vjerovnika, društvo se ne može brisati iz sudskoga registra, niti se može istovremeno otvoriti i zaključiti likvidacijski postupak ukoliko društvo nema imovine ili je neznatne vrijednosti, već je likvidator dužan odmah obustaviti postupak likvidacije i predložiti provođenje stečajnog postupka. c) IMOVINA KAO KNJIGOVODSTVE- NA KATEGORIJA je skup aktive i pasive, pri čemu aktivu čine prava, a pasivu obveze, koje su teret na subjektivnim pravima 6. Je li neki pravni subjekt aktivan ili pasivan, nećemo moći utvrditi primjenom pravnog pojma imovine, već na temelju financijskog izvješća bilance, koja prikazuje trenutno stanje imovine, obveza i glavnice izražene u novcu. Osnovno obilježje bilance je bilančna ravnoteža koja je izražena u jednakosti aktive i pasive 7. Temeljni kapital društva je zapravo računovodstvena kategorija koja ulazi u pasivu društva, te se za obveze društva ne odgovara samo tim kapitalom, već društvo za svoje obveze odgovara cijelom svojom imovinom 8, dakle aktivom, a u nju ulaze i osnivački ulozi. Zanimljivo je da će se upravo definicijom imovine kao knjigovodstvene kategorije i poznavanjem bilance kao financijskog izvješća jasnije razlikovati temeljni kapital od imovine društva, budući da društvo zapravo raspolaže imovinom, koja je ujedno i bitna za sigurnost vjerovnika. 6 7 8 Ibidem 2 Ibidem 2 Zakon o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03), čl. 9 st. 1.

Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. 21 POSEBAN REŽIM ODREĐENIH DIJELOVA IMOVINE Poduzetništvo se ne može zamisliti bez imovine. Nekada je dužnik za preuzetu obvezu odgovarao vjerovniku svojom osobom, dok danas odgovara svojom imovinom. No, današnji propisi ne dopuštaju da vjerovnik u postupku ovrhe liši dužnika čitave njegove imovine, budući da vjerovnik u svom zahtjevu za namirenje ne može prijeći tzv. egzistencijalni minimum. Iz toga proizlazi da dužniku mora ostati stanoviti krug dobara koji su mu prijeko potrebni za egzistenciju. Tako primjerice ne mogu biti predmeti ovrhe: 1. odjeća, obuća, rublje i drugi predmeti osobne uporabe, posteljne stvari, posuđe, namještaj, štednjak, hladnjak, stroj za pranje rublja i druge stvari koje služe za zadovoljenje potreba domaćinstva ako su nužni ovršeniku i članovima njegova domaćinstva s obzirom na uobičajene uvjete života svoje društvene okoline, 2. hrana i ogrjev za potrebe ovršenika i članova njegova domaćinstva za šest mjeseci, 3. radna i rasplodna stoka, poljoprivredni strojevi i druga oruđa za rad koji su ovršeniku poljodjelcu nužni za održavanje poljoprivrednoga gospodarstva u mjeri u kojoj je to nužno za njegovo uzdržavanje i za uzdržavanje članova njegova obiteljskoga domaćinstva, te sjeme za uporabu na tomu gospodarstvu i hrana za stoku za četiri mjeseca, 4. alat, strojevi i drugi predmeti koji su ovršeniku obrtniku ili trgovcu pojedincu nužni za obavljanje njegove upisane djelatnosti, te sirovine i pogonsko gorivo za tri mjeseca rada, 5. predmeti koji su nužni ovršeniku koji samostalno u obliku zanimanja obavlja upisanu javnobilježničku, odvjetničku, liječničku, ljekarničku, znanstvenu, umjetničku ili koju drugu profesionalnu djelatnost, 6. gotov novac ovršenika po osnovi tražbina koje su izuzete od ovrhe te gotov novac ovršenika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnoga iznosa koji je po zakonu izuzet od ovrhe, razmjerno vremenu do idućega primanja, 7. odličja, medalje, ratne spomenice i druga odličja i priznanja, vjenčani prsten, osobna pisma, rukopisi i drugi osobni spisi ovršenika, obiteljske fotografije, osobne i obiteljske isprave i obiteljski portreti, 8. pomagala koja su invalidu ili drugoj osobi s tjelesnim neodstacima nužna za obavljanje životnih funkcija 9. PROŽIMANJE TEMELJNOG KAPITALA I IMOVINE DRUŠTVA Za svoje obveze u pravnom prometu trgovačko društvo odgovara cijelom svojom imovinom, dok primjerice članovi dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću kao najčešćih pravnih oblika, u pravilu ne odgovaraju za obveze društva. Novelom Zakona o trgovačkim društvima (NN br. 118/03.) propisano je da se onaj član društva koji zlorabi okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva, ne može pozvati na navedenu pretpostavku: 1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, 3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze. Članovi društva koriste se društvom kao sredstvom za ostvarenje svojih interesa, te u tu svrhu članovi društva ulažu u društvo svoje temeljne uloge koji se mogu sastojati od stvari, prava i novca. 9 Ovršni zakon (NN 57/96, 29/99, 42/00-Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05), čl. 128.

22 Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. Najniži iznos temeljnog kapitala dioničkog društva je 200.000,00 kn, dok najniži iznos temeljnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću iznosi 20.000,00 kn. Upravo su ova dva društva kapitala najčešći pravni oblici trgovačkih društava koji se susreću u pravnom prometu. Nadalje, prema Zakonu o trgovačkim društvima trgovačka društva su: javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću. Pritom ZTD razgraničuje ova društva na društva osoba (javno trgovačko društvo i komanditno društvo) od dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću kao društva kapitala. Temeljna razlika između društva osoba i društva kapitala jest u tome što kod ovih prvih, svi članovi društva odgovaraju za obveze ne samo imovinom društva u koju spada i temeljni kapital, nego i svojom osobnom imovinom. Naime, članovi javnog trgovačkog društva odgovaraju za obveze društva neograničeno solidarno cijelom svojom imovinom. Kod komanditnog trgovačkog društva najmanje jedan član (komplementar) odgovara za obveze društva solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom te najmanje jedan do visine određenog imovinskog uloga u društvo (komanditor). Nasuprot tomu kod društava kapitala članovi takvih društava u pravilu ne odgovaraju za obveze društva. Zbog toga je temeljni kapital bitan element društva kapitala, dok kod društva osoba temeljni kapital nema tako veliku ni značajnu ulogu. Temeljni kapital je bitna sastavnica društava kapitala. Da bi društvo kapitala nastalo, postojalo i poslovalo, odnosno obavljalo gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti, potreban je temeljni kapital. Temeljni kapital koji se unosi pri osnivanju, prijeko je potreban društvu prilikom početka poslovanja. Prije nego što društvo kapitala obavljanjem gospodarske djelatnosti ostvari dobit, događa se da društvo mora stupiti u razne pravne odnose u kojima će stjecati određena prava ili preuzimati obveze. Budući da su u pravilu u trenutku osnivanja društva temeljni kapital i imovina društva jednaki, društvo može preuzeti u početku svojeg poslovanja različite obveze samo onim sredstvima koji se nalaze u temeljnom kapitalu društva. Tako primjerice, da bi društvo uopće počelo poslovati u unajmljenom poslovnom prostoru, potrebno je platiti određeni predujam, što će se u pravilu učiniti iz sredstava temeljnog kapitala, ukoliko je isti uplaćen u novcu. Ukoliko temeljni kapital pri osnivanju društva nije uplaćen u novcu, već je unesen u stvarima ili pravima, društvo će prije nego li započne obavljati svoju djelatnost imati mogući problem ostvarivanja likvidnosti, budući da će mu radi preuzimanja određenih obveza (primjerice kupnje određenog stroja za početak proizvodnje) nedostajati novčanih sredstava za podmirenje preuzetih obveza. U tom slučaju društvo je prisiljeno uzimati novčane pozajmice ili kredite, čijim uzimanjem društvo dolazi u mogućnost podmiriti preuzete obveze, budući da kao što je već navedeno, društvo u trenutku osnivanja nije imalo dovoljnu količinu novca u temeljnom kapitalu. Uzimanjem takvih pozajmica ili kredita radi podmirenja obveza prvobitno se kratkotrajno povećava imovina društva, budući da u nju ulazi novac dobiven pozajmicom, ali se istovremeno stvara i nova obveza društva kao teret imovine, o čemu je bilo riječi u pojašnjavanju imovine kao pravne kategorije. Ukoliko pozajmljeni novac iskoristimo za podmirenje obveza društva, opet će doći do smanjenja imovine društva, ali je zanimljivo da ćemo time smanjiti i terete imovine, budući da će podmirenjem navedenih obveza nestati i takvi tereti. U tome zatvorenome krugu uzimanja pozajmica i obvezi vraćanja istih, upravo o rokovima vraćanja pozajmica i uspješnosti poslovanja društva ovisi hoće li društvo iskoristiti trenutni priljev novčanih sredstava i popraviti svoje imovinsko stanje. Do stupanja na snagu novele Zakona o trgovačkim društvima (NN 118/03.) bilo je zanimljivo da je velika većina društava s

Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. 23 ograničenom odgovornošću u svom temeljnom kapitalu imala unesene u potpunosti samo stvari ili prava, dok je veoma rijetko temeljni kapital bio uplaćen u novcu, što je imalo za posljedicu navedeni nedostatak novčanih sredstava u početku poslovanja društva. Člankom 390. st. 3 novele Zakona o trgovačkim društvima propisano je da najmanje polovina temeljnog kapitala mora biti uplaćena u novcu. Primjerice, ako je temeljni kapital društva 20.000,00 kn, najmanje 10.000,00 kn treba biti uplaćeno u novcu, dok preostali iznos može biti unesen u stvarima ili pravima. Izmjenom čl. 390 Zakona o trgovačkim društvima zakonodavac je uspio bar u početnom razdoblju spriječiti uzimanje pozajmice i zaduživanja društva radi pribavljanja određenih novčanih sredstava potrebnih za početak obavljanja djelatnosti, budući da ona društva kod kojih je temeljni kapital bio unesen u cijelosti u stvarima ili pravima, nisu raspolagala prijeko potrebnim novcem, što je često dovodilo do kasnijeg povećanja temeljnog kapitala društva upravo od strane one osobe koja je dala pozajmicu, i to unosom svoga prava na povrat pozajmljene svote novca u temeljni kapital društva. Takav način povećanja temeljnog kapitala pokazao se u nas vrlo učestalim tijekom posljednjih nekoliko godina, budući da se pretvaranje potraživanja u ulog, u određenim situacijama može pokazati kao dobro rješenje kako za vjerovnika, tako i za dužnika. Dužnikova imovina se povećava unošenjem vjerovnikovih prava u ulog na način da se smanjuju obveze kao tereti imovine, dok vjerovnik umjesto dugotrajnog parničenja i možebitno otežane naplativosti svog potraživanja dobiva temeljni ulog, odnosno dionice u dužniku pravnoj osobi. U poslovnoj praksi trgovačkih društava čest je slučaj da Republika Hrvatska svoja potraživanja prema pojedinim poslovnim subjektima unosi kao pravo u temeljni ulog i time zapravo pomaže tome poslovnom subjektu da poboljša svoju financijsku moć smanjenjem obveza, čija bi naplata od strane Republike Hrvatske kao vjerovnika dovela u pitanje daljnji opstanak toga poslovnog subjekta i socijalno ugrozilo zaposlenike takvoga društva. Zanimljivo je da drugo društvo kapitala, a to je dioničko društvo, ne mora pri osnivanju imati najmanje polovinu temeljnog kapitala uplaćenog u novcu. Također, za razliku od osnivanja, pri povećanju temeljnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću ne mora najmanje polovina temeljnog kapitala biti uplaćena u novcu. Tako imamo primjere iz sudske prakse da osnivači žele osnovati društvo s ograničenom odgovornošću unosom npr. nekretnine vrijednosti 1.000.000,00 kn. U skladu s čl. 390 st. 3 Zakona o trgovačkim društvima najmanje još 1.000.000,00 kn osnivači će morati uplatiti u novcu, što će ih vjerojatno odvratiti od namjere osnivanja društva s ograničenom odgovornošću s ciljanim unosom u temeljni kapital navedene nekretnine radi poslovanja društva, primjerice, iznajmljivanja apartmana. No, isti osnivači društva mogu također osnovati društvo s ograničenom odgovornošću uplatom 20.000,00 kn temeljnog kapitala u novcu (ili 10.000,00 kn u novcu i 10.000,00 kn u stvarima ili pravima), u skladu s čl. 390 st. 3 Zakona o trgovačkim društvima, te nakon nekoliko dana izvršiti povećanje temeljnog kapitala unosom navedene nekretnine vrijednosti 1.000.000,00 kn, budući da pri povećanju temeljnog kapitala najmanje polovina temeljnog kapitala ne mora biti uplaćena u novcu, te tako zaobići odredbu čl. 390 st. 3 Zakona o trgovačkim društvima. Tijekom svog poslovanja društvo može povećati temeljni kapital, a za što je potrebno izvršiti upis povećanja temeljnoga kapitala u sudskome registru. U pravilu se smatra da je temeljni kapital povećan od upisa odluke o povećanju temeljnoga kapitala u sudski registar. Za razliku od temeljnoga kapitala imovina društva se ne upisuje u sudski registar niti u sudskome registru postoje podaci o stvarnoj imovini društva. Ukoliko druš-

24 Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. tvo posluje s dobiti, imovina društva se povećava, a posluje li s gubitkom, imovina se smanjuje. Primjerice, posluje li društvo s dobiti, iako se imovina povećava, temeljni kapital ostaje isti. Temeljni kapital nije identičan s imovinom društva. Društvo svojim poslovanjem stječe i gubi imovinu, ali temeljni kapital ostaje stalna veličina, osim ukoliko skupština društva (zapravo članovi društva) ne odluče društvo dokapitalizirati, tj. donijeti odluku o povećanju temeljnog kapitala, ili odluku o smanjenju temeljnog kapitala. Od kolikog je značenja povećanje ili smanjenje temeljnog kapitala za društvo govori nam podatak da se odluka o povećanju ili smanjenju temeljnog kapitala donosi većinom od najmanje tri četvrtine od danih glasova kod društava s ograničenom odgovornošću, a kod dioničkih društava većinom od najmanje tri četvrtine temeljnoga kapitala zastupljenoga na glavnoj skupštini. Temeljni kapital nije samo važan za društvo, već je isto tako značajan i za ostale pravne subjekte s kojima je društvo u poslovnim odnosima. Tako primjerice u praksi vjerovnici ili poslovni partneri društava kapitala često u sudskome registru provjeravaju podatke o temeljnom kapitalu i njegovoj strukturi. Temeljni kapital je javan podatak koji se upisuje u sudski registar, vidljiv je u izvadku iz sudskoga registra i dostupan je svakome, dok se podaci o strukturi temeljnoga kapitala ne upisuju u sudski registar, već registarski sud zainteresiranoj osobi izdaje posebnu obavijest ili potvrdu o strukturi temeljnoga kapitala. Zanimljivo je da u pojedinim slučajevima (istina rijetkim) registarski sud nije u mogućnosti izdati potvrdu o strukturi temeljnog kapitala određenoga dioničkog društva, ukoliko je isto društvo izvršilo upis pretvorbe, budući da je tadašnja Agencija za restruktuiranje i razvoj (danas Hrvatskog fonda za privatizaciju) sudu samo dostavljalo rješenje o davanju suglasnosti na pretvorbu u određenom iznosu, dok je elaborat o pretvorbi na temelju kojeg je suglasnost dana, pohranjen u Hrvatskom fondu za privatizaciju. Svakako treba napomenuti da iako društvo visinom temeljnoga kapitala jača povjerenje svojih poslovnih partnera, visina temeljnoga kapitala ne znači i veću sigurnost vjerovniku, budući da društvo može smanjiti svoju imovinu, primjerice lošom prodajom nekretnina, opreme i sl. ili pogrešnim procjenama u poslovanju, a da se vjerovnici uopće ne mogu na vrijeme zaštititi. Kako bi se osiguralo da društvo u svojoj imovini barem jednom ima onoliko vrijednosti koliko odgovara iznosu njegova temeljnog kapitala, Zakon propisuje pravila koja osiguravaju da se vrijednost temeljnog kapitala unese u društvo i pravila kojima je cilj da se taj kapital održi. 10 Za razliku od smanjenja imovine, kod smanjenja temeljnoga kapitala, primjerice dioničkog društva, obvezatno je davanje osiguranja onim vjerovnicima čije su tražbine nastale prije objave upisa odluke o smanjenju temeljnoga kapitala društva u sudski registar i koji ne mogu tražiti da se takve tražbine podmire, a u svrhu osiguranja su se javili društvu u roku od šest mjeseci od objave navedene odluke o smanjenju. U našoj stvarnosti se često događa da društvo smanji temeljni kapital te u navedenom roku od 6 mjeseci, a prije nego li se vjerovnici radi davanja osiguranja jave društvu, završi u stečaju, gdje se uslijed nedostatka imovine (ili njezine neznatne vrijednosti) stečaj istovremeno otvori i zaključi, a društvo briše iz sudskoga registra. Novelom Zakona o trgovačkim društvima (NN 118/03.) ipak je puno jasnije razrađena institucija proboja pravne osobnosti tako da se onaj tko zlourabi okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva, ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za takve obveze. Nadalje, čl. 10 st. 4 Zakona o trgovačkim društvima propisano je da se smatra kako je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito: 10 Barbić, J.: Pravo društava Društva kapitala, Organizator, Zagreb, 2005., str. 37.

Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. 25 1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, 3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze. Vezano za proboj pravne osobnosti kod trgovačkog društva, a koji je uvijek vezan za nedostatak imovine društva, valja uputiti na odluku Vrhovnog suda RH br. Revt 60/2004-2 od 06. listopada 2004. godine, u kojoj je navedeno da se član društva ne može pozivati na okolnost da ne odgovara za obveze društva ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je zabranjen. Prema navedenoj odluci osnivanje novog društva, samo po sebi nije zabranjeno i ne predstavlja zlouporabu okolnosti da se ne odgovara za obveze društva. U svakom je konkretnom slučaju potrebno utvrditi postoji li takva zloporaba, primjerice da jedno društvo isporučuje robu, a da se cijena plaća drugom društvu, da jedno društvo isporučuje robu, a drugo društvo se bez potrebe pojavljuje kao posrednik i naplaćuje proviziju, da se novo društvo osniva radi toga da se oštete vjerovnici i slično. Pojedini pravnici smatraju da sve dok postoji imovina, da postoji i društvo, te da društvo prestaje postojati tek onda kada se u stečajnom postupku stečajna masa, odnosno sredstva društva u likvidaciji raspodijele vjerovnicima radi podmirenja obveza društva, a možebitna preostala sredstva raspodjele članovima društva. Smatramo da navedeno mišljenje pojedinih pravnih stručnjaka nije utemeljeno na zakonu upravo stoga što u smislu čl. 4 Zakona o trgovačkim društvima, trgovačko društvo svojstvo pravne osobe stječe upisom u sudski registar, a gubi svojstvo pravne osobe brisanjem iz sudskog registra. Društvo koje je brisano iz sudskog registra izgubilo je svojstvo pravne osobe, dakle prestalo je postojati, iako je moguće da negdje još postoji imovina društva koja nije podijeljena članovima društva ili vjerovnicima. To je tzv. naknadno pronađena imovina, koja i nakon prestanka društva može biti naknadno podijeljena, ali ona ne vraća društvo u život, društvo je po samom zakonu prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra i osim naknadne podjele imovine, društvo više ne može početi ponovno postojati. Također, postoje i slučajevi gdje društvo nema nikakve imovine već godinama (i ne samo društvo, već npr. i stambene zadruge), ali društvo pravno postoji jer nije brisano iz sudskog registra, iako ono ne posluje, niti ima namjeru poslovati. To su tzv. pasivna društva (ili društva na papiru ) koja nemaju dugove te ne postoje razlozi za otvaranje stečajnog postupka, ali nemaju niti imovine, te član (ovi) društva ne pokreće postupak likvidacije, jer mu (im) upravo odgovara takvo stanje. ZAKLJUČAK Složeni mehanizam poduzetništva ne može se zamisliti bez imovine. Riječ imovina kao višeznačan pojam, osim u svakodnevnom govoru, čak i zakonodavac poneki put rabi u pogrješnom kontekstu, što samo za sebe govori o složenosti pojma imovine. Posljedica načela odvojenosti imovine članova društva od imovine društava kapitala (d.d. i d.o.o.), upravo je neodgovaranje članova društva za obveze društva. Izmjenama Zakona o trgovačkim društvima (NN 118/03.), promijenjena je odredba čl. 10 citiranog zakona, prema kojoj je sada predviđeno da i članovi društva pod određenim pretpostavkama mogu odgovarati za obveze društva ako zlorabe navedenu okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva. Navedena odredba trebala bi imati veliko značenje u uvođenju reda u poslovanje društava kapitala, budući da je riječ o proboju pravne osobnosti.

26 Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. I danas je učestalo razmišljanje poduzetnika po kojemu prodaja nekretnina koje su unesene u temeljni kapital, dovodi do smanjenja temeljnog kapitala društva. Ukoliko društvo prodaje nekretnine po cijeni ne manjoj od one po kojoj su one procijenjene pri unosu u temeljni kapital, neće doći do smanjenja temeljnog kapitala, budući da se mijenja samo struktura temeljnoga kapitala, na način da se tada temeljni kapital sastoji od novca, a ne više od nekretnina. Također, ukoliko jedno društvo unese nekretninu u temeljni kapital drugoga društva, a radi povećanja temeljnoga kapitala tog drugog društva, neće doći do smanjenja temeljnoga kapitala prvoga društva (društva ulagača). Društvo ulagač izgubilo je pravo vlasništva na navedenoj nekretnini, te iako se čini da zauzvrat nije dobilo nikakvu protuvrijednost, a pogotovo ne novac jer se ne radi o klasičnoj kupoprodaji, prvo društvo kao ulagač dobilo je u takvome slučaju pravo na poslovni udjel u drugome društvu u vrijednosti unesene nekretnine, te ne dolazi do smanjenja niti imovine, niti temeljnoga kapitala društva ulagača. Na kraju, valja razlikovati imovinu članova društva od imovine njegovih članova. Tako primjerice, ukoliko član društva uloži neku stvar u društvo, gubi pravo vlasništva nad stvari, dok društvo u koje je takva stvar unesena, stječe pravo vlasništva nad unesenom stvari. Raniji vlasnik na temelju takvoga ulaganja postaje članom društva, te u mjeri u kojoj je uložio navedenu stvar može ostvarivati članska prava na temelju dobivenoga temeljnoga uloga kojim sudjeluje u temeljnom kapitalu. Takvim ulaganjem ulagač je izgubio pravo vlasništva nad stvari, te nije više niti suvlasnik stvari, budući da je pravo vlasništva nad stvari steklo društvo. Upravo zbog takvih primjera i česte pogrješne primjene i miješanja pojmova imovine i temeljnog kapitala, potrebno je zauzeti jedinstven stav i jasno razlučiti pojmove imovine i temeljnog kapitala, budući se radi o temeljnim sastavnicama trgovačkih društava. LITERATURA: 1. Zakon o zadrugama (NN 36/95., 67/01. i 12/02.), 2. Zakon o ustanovama (NN 76/93., 29/97.) 3. Zakon o trgovačkim društvima (NN 111/93., 34/99., 52/00. i 118/03.) 4. Ovršni zakon (NN 57/96., 29/99., 42/00.- Odluka USRH, 173/03. i 88/05.) 5. Zakon o sudskom registru (NN br. 1/95., 57/96., 45/99. i 54/05.) 6. Zakon o računovodstvu (NN br. 146/05.) 7. Zakon o reviziji (NN br. 146/05.) 8. Stečajni zakon (NN br. 44/096., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04. i 82/06.) 9. Zakon o javnom bilježništvu (NN br. 78/93., 29/94., 162/98. i 16/07.) 10. Vedriš, M.,Klarić, P.: Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1995. 11. Tumbri T.: O značenju pojma imovina, njenim funkcijama i karakteristikama, Pravo i porezi br. 11, 1999. 12. Rukavina, K., Mujić, N.: Ekonomika poduzeća za pravnike, Osijek, 1998. 13. Barbić, J.: Načela upisa u sudski registar, Pravo i porezi, br. 9, Zagreb 2000. 14. Barbić J.: Sudski registar (I dio), Pravo i porezi, br. 3, Zagreb, 1999. 15. Barbić, J.: Pravo društava Društva kapitala, Organizator, Zagreb, 2005. 16. Barbić, J.: Pravo društava Knjiga prva Opći dio, Organizator, Zagreb, 1999.

Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. 27 Prof. Dr. Nihada Mujić, Mag. Boris Vuković ÖKONOMISCHE UND RECHTLICHE ASPEKTE DES VERMÖGENS UND DES GRUNDKAPITALS ZUSAMMENFASSUNG Die Autoren erörtern in diesem Text Begriffe wie Vermögen und Grundkapital, nachdem mehr als eine Jahrzehnt vergangen ist nach dem Aufhören der Anwendung des Gesetzes über Unternehmen und Beginn der Anwendung des Gesetzes über Handelsgesellschaften. Diese Erörterung wird sinergisch, vom rechtlichen und ökonomischen Standpunkt aus, gemacht. Insbesondere werden in der Arbeit die Folge des Grundsatzes der Trennung des Vermögens der Gesellschafter vom Vermögen der Kapitalgesellschaft (AG und GmbH), Verkauf der Immobilien, die ins Grundkapital eingetragen sind, oder Eintragung der Immobilien ins Grundkapital einer anderen Gesellschaft erklärt. Durch eine klare Trennung der Begriffe Vermögen und Grundkapital wird der theoretischen Klärung der Materie, vollkommener Gesetzesanwendung und besserem Verständnis zwischen den Juristen und Ökonomisten in der Praxis beigetragen. Schlüsselwörter: Handelsgesellschaften, Vermögen, Grundkapital Prof. dr. sc. Nihada Mujić, mr. sc. Boris Vuković ASPECTS ECONOMIQUES ET JURIDIQUES RELATIFS AUX BIENS ET AU CAPITAL INITIAL DES SOCIETES RÉSUMÉ Les auteurs dans ce texte, considèrent les termes biens et capital initial du point de vue juridique et économique, ceci après plusieurs décennies d arrêt d application de la Loi sur les entreprises et le début de l application de la Loi sur les sociétés commerciales. En particulier on éclaircit dans cet article les conséquences du principe de la disjonction entre les biens des membres de la société, les biens du capital social de la société (SA et SARL), la vente des biens immobiliers apportés au capital initial ou encore l apport des biens immobiliers dans le capital initial d une autre société. La bonne distinction des termes biens et capital initial contribue à la clarification de la matière théorique, à une application légale plus complète et à une meilleure compréhension pratique par les juristes et les économistes. Mots clés: société commerciale, biens, capital initial

28 Prof. dr. sc. NIHADA MUJIĆ, mr. sc. BORIS VUKOVIĆ: Ekonomski i pravni aspekti imovine i temeljnog kapitala Pravni vjesnik 23 (3-4): 17-28, 2007. Nihada Mujić, Ph.D., Boris Vuković, LL.M. ECONOMIC AND LEGAL ASPECTS OF PROPERTY AND LEGAL CAPITAL SUMMARY The authors of the paper consider notions of property and legal capital after more than a decade has passed from the application suspension of the Law on Companies and the enforcement of the Law on Commercial Companies has begun. From synergistic legal and economic standpoints an aftermath of separation principle of company member property from corporation property (joint stock company and limited liability company) has been elaborated, as well as the sell property registered in legal capital or property registering in the legal capital of a different company. With a clear separation between notions of property and legal capital, the paper contributes to a theoretical substance purification, more complete legal application and better understanding of lawyers and economists in practice. Key words: Commercial companies, property, legal capital

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 29 UDK: 353.1:342.26 342.22:353.1 Izvorni znanstveni rad Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ, dipl. oecc. i dipl. pravnik, neodvisni istraživač iz Osijeka O ZNAČENJU ŽUPANIJA ZA OPSTOJNOST HRVATSKE DRŽAVNOSTI Osim što su najstarijom upravno-političkom ustanovom u Hrvatâ, županije su imale i veliko značenje za promicanje hrvatske državnosti, a možda će ga i ponovno zadobiti. Svrhom je ovdje iznijetih prosudjivanjâ i rasčlanjivanja u duhu hrvatske narodne pravne tradicije ocijeniti, i to : (a) koliki je bio doprinos hrvatskih županijâ obdržavanju i promicanju hrvatske državnosti u daljnjoj prošlosti, dotično do godine 1918. ; (b) je li to (toč. (a) supra)) od tolikoga značenja da bi vodilo zaključku kako bi trebalo historički županijski ustroj u Hrvatâ obnoviti ; (c) je li moguće na podlozi takvih promišljanjâ doći i do kakvih, barem onih najglavnijih, naznačnicâ što se tiče one obnove (toč. (b)). S obzirom na relativnu opsežnost ogleda daje se i prikaz sadržaja, i to kako slijedi: 1. Državotvorno značenje hrvatskih županijâ u ranomu srednjem vijeku i njihovoga razvoja u razdoblju narodnih vladarâ te pod hrvatsko-ugarskim vladarima ( str. 2. 9.). 2.. Državotvorno značenje hrvatskih županijâ u razvijenomu srednjem vijeku (str. 9. 12. ). 3. Hrvatske županije u kasnomu srednjem vijeku (str. 12. 19.). 4. Županije u gradjanskoj Hrvatskoj do Nagodbe hrvatsko-ugarske (1848. 1868.). (str. 19. 24.), 5. Županije u vrijeme ponovnog uspostavljanja Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnoviteljsko razdoblje (1860. 1867./1868.) (str. 24.-25.), 6. Županije u razdoblju nagodbenjačkomu (1867./68. 1918.). (str. 25. 31.), 7. Državno-pravni položaj Kraljevine Dalmacije do godine 1918. (str. 31.), 8. Zaključak Sažetak (32. ). Ključne riječi: župa, hrvatska županija, hrvatska državnost, obnova županijskoga ustroja, Nagoda hrvatsko-ugarska, župan, ban, kraljevski namjesnik

30 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 1. DRŽAVOTVORNO ZNAČENJE HR- VATSKIH ŽUPANIJÂ U RANOMU SREDNJEM VIJEKU I NJIHOVOGA RAZVOJA U RAZDOBLJU NAROD- NIH VLADARÂ TE POD HRVAT- SKO-UGARSKIM VLADARIMA Glasom Ustava Republike Hrvatske (Ustava) proizlazi da je županija jedinicom regionalne samouprave, a da se područje županije odredjuje tako što ga propisuje zakon. Isto tako, glasom Ustava, jedinice regionalne samouprave obavljaju poslove od regionalnoga značenja, a posebice poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanovâ. Ustavno-pravno, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijelâ, s tim što takve jedinice,jedinice lokalne i regionalne samouprave, imaju pravo na vlastite prihode kojima slobodno raspolažu u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga 1. U našoj povijesti u odredjivanju pojma županije nije previše problemâ riješeno. Nije posvema izvjesnim čak ni podrijetlo sâme riječi župa iz koje su, onda, izvedeni izričaji županija i župan. Premda većina, posebice hrvatskih, povjesničara smatra da je ta riječ (hrvatsko)slavenskoga podrijetla, ima dosta autorâ koji tvrde da župana kao poglavara najprije poznaje politička zajednica Avarâ, dotično Avarâ i Slavenâ, dočim 1 Isp. u čl.133.., 136. i 137. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/90., 135/97., 8/98. (proč. tekst), 113/00., 124/00. (proč. tekst), 28/0.1, 41/01. (proč. tekst), 55/01. (ispr. proč. teksta). N.N. 28/01. (Us.R.Hr.-Proč.). Kao što je to supra, iz teksta, razvidnim, izbjegava se poraba izričaja područan, dotično područna samouprava, a to je s razloga što odnosni izričaj nije prijevodom tudjice regionalan potonji izričaj imade u sebi primisli na vlast, što nije slučaj s izričajem područan. Osim toga, taj izričaj imade puno preraznih značenja tako da bi ga trebalo izbjegavati u ovakvim suvislostima isp. u Hrvatski enciklopedijski rječnik (H.E.R.), Liber, Zagreb, 2002., jedinice područan i regionalan... Konstantin Profirogenet za Hrvate, Srbe, Zahumljanje, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Pagane (dotično Neretljane) kaže da ne imadu vladare, već samo starce župane, i to na isti način kao i ostale Sklavinije. Pod Sklavinijama car-pisac razumijeva samostalne slavenske kneževine kao državnopolitičke zajednice 2. Prema istom autoru, Hrvati su u Carigradu, predmnijevano, sklopili ugovor s bizantskim carem, glasom kojega su dobili, pod uvjetom da protjeraju Avare (Hrvati dalmatinske Hrvatske oslobodili su se Avara već oko godine 626.), pravo naseliti po- 2 Priklanjajući se ononarečenoj većini hrvatskih povjesničarâ, može se reći ovo : doseljenjem u ondašnje krajeve rimske Dalmacije, dotično ondašnje i sadašnje krajeve dalmatinske Hrvatske i drugdje, hrvatski Slavni morali su nesumnjivo doći u gospodarske, kulturne i druge dodire s tamošnjim tada zatečenim latiniziranim pučanstvom i, posebice, s Avarima s kojima su su u stanovita doba stvarali zajedničku, slavensko-avarsku, kulturu, a kasnije postali suparnici za vrhovništvo nad odnosnim područjima, pak s toga i takvoga motrišta može to izgledati prijepornim, ali isto tako nije nimalo prijepornim da je župa kao naziv za temeljnu jedinicu crkvenoga ustrojstva u Hrvatâ riječ nesumnjivo hrvatsko-slavenskoga podrijetla ; recepcija je, naravno, rimskih oblika državno-političkoga ustrojstva došla u sklopu onih medjusobnih dodirâ, pa se tako u samomu početku župan očituje kao pravi magistrat po rimsku, dotično dužnosnik s poglavničkim ovlastima konzula, praetora, kvestora, etc. isp. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990. (1940.), str. 43. 61., posebice str. 48. 49. Drugčije tumačenje toga svega, kao što ga se daje, npr. u L. Margetić et H. Sirotković, Povijest države i prava naroda SFR Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb, 1988., str. 17. 26., ne dade se drugčije kvalificirati do li u svezi s napuštanjem hrvatske državno-pravne ideje i priklanjanjem ideji o stvaranju velike, jedinstvene jugoslavenske nacije ; zanimljivm je u tomu svjetlu, npr., da pisci u hrvatskomu udžbeniku najprije obradjuju srpsku pravnu povijest (str. 109. et s.), a zatim onu hrvatsku (str. 138. et s.), ne propuštajući nijednu prigodu da inače različite i divergentne državno-pravne razvoje odnosnih narodâ prikažu kao jedinstvene?! Praxis pak da se Hrvate, potpuno neodvisno o njihovoj distinktnosti, državno-pravno ili inače, razmatra kao sastojak bilo kojega amalgama, nastavit će kasnije venecijanski (stoljeće XV. stoljeće XVIII.), a još kasnije talijanski (stoljeće XIX. stoljeće XX.) politički praxis, govoreći o Sklavima, dotično o Slavenima, premda je bilo jasnim da je riječ o posvema zasebnomu državno-pranom entitetu hrvatskomu, kao što je to, npr., izraženo u izreci Nikole. Thomasea : Itali si, Sclavi si, Croati mai... Isp. posebice A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 43. 61., posebice str. 48. 49...

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 31 dručja koja su nekada pripadala Rimskom Carstvu, a u odnosno doba Bizantu (prva polovica stoljeća VII.-oga i kasnije). Bizantski car je narečeni ugovor sklopio sa sedam hrvatskih plemenâ. Predmnijeva se da su se ta plemena ustrojavala kroz župe kao temeljni oblik njihovoga političkog zajedništva 3. Više takvih župâ, na čelu sa županom (iupanus, zupanus, comes), ujedinjavalo se u neku širu samoupravnu oblast, na čelu koje je stolovao veliki župan (comes supremus ). Župan bijaše vrhovnim vojvodom župe i plemenske vojske, te i branitelj župe u vrijeme rata, kao i vrhovnim sudcem u župi, županiji dotično, u izočnosti, kasnije, vladara ili njegovoga namjestnika. Praktički, budući da je čak i do vremena kralja Tomislava (910. - 928.) svaka župa bila sama za sebe a kralj pak vršio vlast uz sudjelovanje naroda (V. Klaić), osobito uz sudjelovanje Kraljevskog vijeća i Narodnog sabora - koji su proizlazili iz župâ, županijâ dotično - to se za županije iz toga doba može smatrati da su imale državno-pravni položaj odjelitoga svetoj kruni kraljevstva pridruženoga tijela (separatum sacrae regni coronnae adnexum corpus ), kao formula inače zloporabljenom, ali ne po prvi put i ne jedino za, pravni položaj Rieke glasom Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. 1918.) 4. Iz nekih povijesnih vrelâ županom se zvalo osobu koja je bila na čelu župe, dočim se u nekim drugim vrelima naznačuje da su to osobe na dvoru vladara zadužene za odredjene poslove. Tako se u Trpimirovoj darovnici iz godine 852. župani pojavljuju samo kao svjedoci, koji vjerojatno nisu imali neku značajniju ulogu na dvoru toga vremena. Pisanih tragova o terminu županija na našim prostorima imade se vrlo malo. Prvi pisani spomenik u tomu smislu spominje se u Sloveniji, a potjecao bi iz godine 777. 5. U Mucimirovoj darovnici iz godine 892. pojavljuje se čak sedam županâ kao svjedokâ, a uz njihov naslov pridodani su i neki posebni naslovi, ovisno o zaduženjima osobâ u pitanju : župan palatin (palatinus ), župan buzdovanar (maccechario ), župan konjušnik (caullarius ), župan komornik (camerarius ), župan peharnik (pincernarius ), kneginjih župan (comitissae ), župan štitonoša (armiger ). Medjutim, nedvojbeno je da je župan u IX. stoljeću bio osoba po moći odmah do vladara, što će reći, umujući glasom kasnije državno-pravne misli, kraljevski namjesnik. U Mucimirovoj darovnici spominje se još jedan župan, prvi za kojeg se tvrdi da vlada odredjenim područjem župom Klisa 6. Tijekom daljnjega državno-pravnoga razvoja, župana na mjestu do vladara vjerojatno nadomješćuje ban, najkasnije polovicom stoljeća X-oga, a to je doba kada je Pribina kao prvi pod takvim imenom poznati ban, barem kako kazuje tradicija, vlastitom rukom umorio tadašnjega hrvatskog vladara Miroslava (945. 949.), s čim je bio otvoren put nastupu na prijestolje njegovomu mladjem bratu Mihajlu Krešimiru II. (949. 969.) 7. Da su župani bili važnim osobama, i to društveno općenito a državno-pravno posebice govori i podatak da za vladavine Petra Krešimira IV. (1058. 1075.) i Dmitra Zvonimira (1075. 1089.) dvanaestorica županâ pomažu Petru Krešimiru IV. braniti se i obraniti se od optužbî papinskoga izaslanika da je ubio brata Gojoslava da se dočepa kraljevske krune : s tim su župani zasigurno ojačali svoj upravno-politički položaj, a istodob- 3 4 Isp. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 43. 61., posebice str. 48. 49... Isp. Vj. Klaić, Povijest Hrvatâ, knj. I., Nakladni Zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1975., str. 27. 57. Et B. Babac, Obnova hrvatskoga županijskog ustroja Ogled o historičkomu županijskom ustroju Osnove institucionalne analize, Pravni vjesnik, Osijek, 1992., 1 4/92, str. 5. 34... 5 6 Isp. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990. (1925.), str. 198. Isp. I. Godstein: članak, Županije u ranom srednjem vijeku u Hrvatskoj, u knjizi, Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 1996., str. 12. 7 Isp. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara..., supra, str. 435...

32 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. no oslabili onoga od kralja. Iako se njih dalje više ne spominje, mogućim je iz odnosne i nekih drugih okolnostî zaključiti da su postojale tendencije da se odredjeni broj županâ konstituira kao visoko-značajno političko tijelo u hrvatskoj državi 8. Prema Konstantinu Porfirogenetu u DAI u Hrvatskoj se u to doba taksativno nabraja jedanaest županijâ na području od Velebita do Cetine i do Povrbasja, i to : Livno, Nina, Sidraga, Nin, Bribir, Knin, Klis, Cetina, Imotski, Pšet, Pliva, a Krbava, Gacka i Lika bile su izravno pod banskom upravom. Između Cetine i Neretve spominju se tijekom kasnijeg vremena još županije Primorje i Rastoka 9. Promjene u državno-pravnomu razvoju hrvatskih kneževinâ, dotično župâ i županijâ (stoljeća VII. i VIII.), zatim Samostalne Hrvatske Države (stoljeće IX.), te Kraljevstva Hrvatâ (stoljeća X. i XI.), što znači u radoblju kroz četiri stoljeća, sigurno je imalo odraza na ustrojavanje županijâ kao ozemljensko-plemićkih i upravnih jedinicâ sa značajnom autonomijom: županije su obuhvaćale velika prostranstva i moralo je postojati ustrojstvo uprave na visokoj razini. S obzirom na okolnost da se u to doba može prve početke feudalizacije zamjećivati, za vjerovati je da je hrvatsko plemstvo živjelo na selu i u utvrdjenim gradovima. U gradovima je bilo sjedište županije i župana te vojne obrane čitave županije. Župani su pored vojno-upravnih ovlastî imali i ovlasti sudovanja na području svoje županije, potonje u izočnosti vladara ili njegovoga namjesnika 10. 8 10 Isp. I. Godstein: članak, Županije u ranom srednjem vijeku u Hrvatskoj u knjizi, Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 1996., str. 12 9 Isp. B. Babac, O problematici uobličavanja regionalnoga političko-upravnog ustrojstva u Hrvatskoj, u : B. Babac i Zvonimir Lauc, Regija i regionalizacija u Hrvatskoj, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 1989, str.24., izvedeno prema Vj. Klaić, Povijest Hrvatâ..., supra, knj. I., str. 27. 57. ; A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 12-27.. Isp. B. Babac, O problematici uobličavanja regionalnoga političko-upravnog ustrojstva u Hrvatskoj..., su- 11 Vjerojatno je da su se županijske granice manje ili više poklapale s granicama crkvenih područjâ na čelu s crkvenim velikodostojnicima. Često su puta i crkveni velikodostojnici bili imenovani županima, pogotovo u kasnijim stoljećima. Tako se u Slavoniji mnogo stoljeća kasnije imalo situaciju da je djakovački biskup Josip Juraj Strossmayer u vremenu od tri godine bio veliki župan Županije virovitičke 11. Nakon smrti Petra Krešimira IV. (1058. 1074.) nastala je borba za upražnjeno hrvatsko prijestolje. Papa, kao, uz a možda i s, Bizantom, vrhovnički feudalni gospodar, kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, povjerava i predaje novom vladaru Dmitru Zvonimiru, a koji je vladao od godine 1074. do godine 1089. S obzirom na to da je Dmitar Zvonimir bio rodbinski i politički usko povezan uz ugarsku kraljevsku kuću, može se smatrati da je to imalo sudbonosne posljedice za kasniji državno-pravni razvoj hrvatskih zemalja. Smrću Dmitra Zvonimira u Hrvatskoj izbijaju nemiri i neredi oko popunjenja prijestolja, što iskorištava moćni ugarski vladar Ladislav I. (1077. - 1094.) te godine 1091. vojnički zaposjeda Gornju Hrvatsku, dotično Kraljevinu Slavoniju, pa već godine 1094. utemeljuje i Biskupiju zagrebačku. Medjutim, odnosno osvajanje nije medjunarodno-pravno bilo priznatim, jer se s tim vrijedalo državno-pravno vrhovništvo Bizanta koje je, koli što se tiče Hrvatske, toli što se tiče Ugarske, uz prekide, trajalo skroz do godine 1180. Nasljednik Ladislava I., ugarski kralj Koloman I. (1095. - 1116.), našao se u istomu medjunarodno-pravnom polopra, str. 24., izvedeno prema Vj. Klaić, Povijest Hrvatâ..., supra, knj. I., str. 27. 57. ; A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 91-114.. et s. Us.R.Hr., supra, u Izvorišnim osnovama, podstavak 1. stavka 1., govori o hrvatskim kneževinama, premda izričaji župa i, pogotovo, županija, znače to isto (comté, Grafschaft, county)... Isp. B. Babac, O problematici uobličavanja regionalnoga političko-upravnog ustrojstva u Hrvatskoj..., supra, str.24. et s., izvedeno prema Vj. Klaić, Povijest Hrvatâ..., supra, knj. I., str. 27. 57. ; A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 12-27.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 33 žaju kao i kralj Ladislav I., što znači, barem formalno-pravno u jednakomu položaju državno-pravne podredjenosti Bizantu kao i Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Da bi se mogao proglasiti, pored kraljem Slavonije, još i kraljem Hrvatske i Dalmacije, bio je prisiljen postupati politički i diplomatski vrlo oprezno, u želji da se ne zamjeri ni papi ni Bizantu, pak je s poglavarima dvanaest (12) hrvatskih plemenâ sklopio državno-pravni ugovor, u povijesti nazvan Pacta conventa, što je značilo prizna(va)nje odjelitoga državno-pravnoga položaja odnosnih hrvatskih kraljevinâ sproću i unutar zemalja krune ugarske, što će reći sproću kraljevstva madžarskoga 12. Neki autori smatraju da je zapravo već za vrijeme ugarskog kralja Ladislava I. (1077. 1094.), započeo proces ustrojavanja kraljevskih županijâ, kao što bi bile, npr., one Zagrebačka, Gorica i Gora, što će reći tipa županije kao ozemljenske jedinice relativno neodvisne o dotadašnjemu plemenskom ustrojstvu, a to, u opravdavanju takvoga koraka, s pozivom na zaštitu južnih granicâ, pogotovo nakon bitke na Gvozdu (1097.). Prema Pacta Conventa (1102.), ugarski kralj Koloman I. obvezao se da će poštivati sve slobode i prava koja su dotada uživala hrvatska plemena u Hrvatskoj i Dalmaciji, dotično slobodštine odnosnih kraljevinâ, što je razumijevalo i kraljevine Slavonije. Iz ugovora proizlazi da Koloman nije ratom dobio Hrvatsku i Dalmaciju, a zavojevanje Kraljevine Slavonije nije bilo priznato ni njemu kao ni 12 Isp. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 91. 114., 130. et s., 422. et s., 435. et s. Ovaj pravni povjesničar posebice ističe : Preostaje još pitanje je li zbilja Koloman s tim što je stupio na hrvatsko prijestolje, s pozivom na svoje pravo iza Zvonimirove udovice, Ladislavove sestre Jelene, zbilja došao prema rimskoj stolici u isti odnošaj u kakvomu je bio Dmitar Zvonimir. Stvar ne bi smjela biti nevjerojatnom kada se pomisli da je Koloman neposredno prije nego što je krenuo protiv kralja Petra, stupio u savez s Normanima i tražio papinu pomoć. S tim u svezi, važnom je i okolnost da je Bizant, što je priznavao i Koloman, držao da se njegova vrhovnička vlast nad Hrvatskom ne proteže samo na dalmatinski temat već i na gornju i donju Panoniju, što će reći na zemlje u unutarnjosti sproću mora (loc. cit., str. 103. 1107.)... ranije Ladislavu I., već mu se kraljevanje priznalo, s jedne strane, glasom više medjunarodnih ugovorâ utanačenih s papom i Bizantom, a s druge strane, glasom ugovora s predstavnicima 12 hrvatskih plemena čiji sadržaj i čini Pacta Conventa, koji nije nesmjerodavnim ni sproću kraljevine Slavonije. Svako je pleme na čelu imalo svojega župana, pak se može, što je opravdanim smatrati, govoriti o tomu da je 12 hrvatskih plemenâ činilo 12 hrvatskih župâ. Prema imenima župâ i imenima plemenâ kojima su pripadale pojedine župe bila je pokrivena cijela Dalmatinska Hrvatska i Hrvatska do Gvozda, dotično do Petrove gore, što ne znači da se županije nisu ustrojavale i razvijale u Kraljevini Slavoniji, uključujući tu i Baranju 13. U vrijeme vladavine narodnih vladarâ plemići u svojim županijama uživaju veliku samostalnost u upravi i sudbenoj vlasti nasuprot formalnoj vlasti kralja. Županije su, zapravo, imale, praktički, pravo veta na odluke kralja ili njegovoga namjesnika, pak se može, na neki način, reći da su županije, kao što je to već bilo primijećeno, imale pravni položaj corpus separatum. Prema nekim mišljenjima, ugarski vladari nastojali su umanjiti autonomiju županijâ i što više centralizirati upravu u svojim kraljevinama, ali to se nije uspjelo ostvariti, možda ni do godine 1848., što svakako i posebice važi za hrvatske zemlje. Medjutim, s procesom feudalizacije i s postupnim nestajanjem plemenskoga ustrojstva, što će reći s praxisom ugarskih vladarâ da posjede u području županijâ daruju pojedinim vlastelinima za uzvrat vjernosti i vojnoj obvezi prema kralju (donacionalni sustav), županije postaju 13 Isp. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 91. 114., 130. et s., 422. et s., 435. et s. Treba, što se tiče kraljevskih županijâ, ukazati na jednu drugu odlučnu okolnost, a to je prijenos prakticiranja donacionalnoga feudalnog sustava u Trojednu Kraljevinu, što je dovelo do postupnoga opadanja plemenskoga ustrojstva županijâ, posebice do ustrojavanja županijâ oko velikih feudalaca, što će reći do ustrojavanja grofovijâ kao županijâ (comté en tant que comitat ; Grafschaft als Gespannschaft ), a i prodiranja županijskoga ustroja u madžarski dio kraljevstva...

34 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. okosnicom feudalnoga ustrojstva, zapravo, moglo bi se reći, samouprave feudalaca. Zasebnim su problemom županijâ bila crkvena vlastelinstva i područja slobodnih kraljevskih gradova, što je izazivalo stalne napetosti uslijed intervencijâ župana i njegove vlasti da ih podredi svojoj sudbenosti, i njihovoga otpora da se toj vlasti podrede. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. (1172. 1196.) podijelio je kao leno pojedine župe krčkim knezovima, kao npr. Modrušku župu, a Šubićima Bribirsku župu, i to još godine 1180. On je umjesto županâ postavljao knezove, dotično grofove, ti su knezovi bili i vojskovodje odredâ koje su župe morale staviti kralju na raspolaganje. No, imenovanje knezova po kralju nije se nikada toliko ustalilo da bi se moglo govoriti o nekoj bezuvjetnoj i neoporecivoj ovlasti kralja, dotično njegovoga namjesnika. Smatra se, od strane nekih, da se razlika izmedju knezova i župana sastojala u tomu što su pojedina plemena, crkva, satnici i narod birali župana na župskom saboru (osobito ako župan nije bio nasljedni), a kneza da je postavljao kralj, a da ono što nije kao leno dano velikašima, zadržavalo je svoj samostalni karakter i nastavilo je živjeti kao samoupravno područje plemenskih župâ i starih seoskih općinâ sve do XV. stoljeća. Medjutim, prije će biti da se vrlo brzo stopila vlast kneza i župana, onaj predhodni bivajući, s početka ukorjenjivanja donacionalnoga sustava, županom ex iure proprio, a kasnije po naredbi hrvatskoga bana (ex potestate banis ) 14. 14 Isp. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 91. 114., 130. et s., 422. et s., 435. et s. Kao što je to već rečenim, treba, što se tiče kraljevskih županijâ, ukazati na jednu drugu odlučnu okolnost, a to je prijenos prakticiranja donacionalnoga feudalnog sustava u Trojednu Kraljevinu, što je dovelo do postupnoga opadanja plemenskoga ustrojstva županijâ, posebice do ustrojavanja županijâ oko velikih feudalaca, što će reći do ustrojavanja grofovijâ kao županijâ (comté en tant que comitat; Grafschaft als Gespannschaft ), a i prodiranja županijskoga ustroja u madžarski dio kraljevstva ; na tragu ovakve misli, što se tiče engleskoga ustroja lokalne samouprave, nalazi se i E. Pusić, Upravni sistemi, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 1985., knj. 1., str. 342. 349., et. J. Nakon smrti ugarskog kralja Kolomana I. (1116.), Mlečani pokušavaju ponovno prisvojiti naslov vladarâ Dalmacije i Hrvatske, dok su Ugarskoj prepuštali područje Kraljevine Slavonije. Medjutim, zakratko, jer je već godine 1177. bizantski car Emanuel Komnen glasom svojega državno-pravnoga vrhovništva ponovno uspostavio i stvarnu vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom, kao i nad ostalim zemljama krune ugarske. Poslije njegove smrti (1180.) hrvatsko-ugarski kralj Bela III. (1172. - 1196.), uspostavio je isponova, premda se oslobodio bizantskoga vrhovništva poslije smrti cara Manojla Komnena (1180.), izmedju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s jedne strane, te madžarskoga kraljevstva, s druge strane, isti onaj državno-pravni odnošaj kakvoga je bio uspostavio kralj Koloman I. godine 1102. U medjuvremenu, nakon višestoljetnih pokušajâ i povremenih zauzećâ, Mlečani godine 1202. uspijevaju osvojiti Zadar i druge primorske gradove. Netom poslije toga, godine 1205., Belin sin Andrija II. postaje ugarsko-hrvatskim kraljem, vladajući od godine 1205. do godine 1235. Područje Kraljevine Slavonije bilo je pod jačim i neprekidnim utjecajem madžarskoga plemstva, što je, osim svega, i posljedicom sve učestalijih rodbinskih odnošajâ unutar ugarskoga i hrvatskog plemstva kao zajednice. To je jednim od jakih razlogâ što su županije baš u tim područjima imale drugčiji upravno-politički položaj naspram županijama u drugim hrvatskim područjima. Od konca XII. stoljeća pokušava se županije Kraljevine Slavonije sve više uklopiti u državnoupravni sustav. Nastojalo se da ovdje županije postanu ozemljenskim upravno-sudbenim jedinicama državne vlasti na čelu sa županom : moglo bi se, koliko se od strane hrvatsko-ugarskih vladarâ u tomu uspijevalo, slobodno reći da županije u to vrijeme imadu sve elemente kraljevskih županijâ s ograničenom autonomijom plemstva (grofovija Hrženjak: Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj, Informator, Zagreb, 2004., str. 2-6.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 35 kao županija). U to doba, županije se i župane počima, pod ugarskim utjecajem, nazivati ugarskim izvedenicama iz latinskoga nazivlja komitatima (comitatus ) na čelu s komesom (comes ) 15. Koncem XII. i početkom XIII. stoljeća dolazi do raspada kraljevskih županijâ, i to na način što je imanja dodjeljivalo veleposjednicima, vlasteli i crkvi (donacionalni sustav). Taj proces je najprije započeo i uznapredovao u području Kraljevine Dalmacije s poznatim darovnicama i davanjem Zlatnih bulâ slobodnim kraljevskim gradovima. Kasnije se to nastavlja u Zagrebačkoj županiji i u Kraljevini Slavoniji. U Kraljevini Hrvatskoj pak slobodnim kraljevskim gradovima postaju : Varaždin 1220., Gradec Zagreb 1242., Križevci 1252., etc. U područjima južno od Gvozda u rukama županâ je bila zadržana sudbena vlast kao glavni element vladanja i samouprave. Župani su zadržali i nadležnosti u vojnoj vlasti i sudbenosti, kao i ovlasti u području poreznih poslova (financijalnu vlast). Župani tada proglašavaju vladarove pozive za vojsku te zapovijedaju tako prikupljenom vojskom, kao i utvrdama u kojima stoluju. Prikupljaju poreze, globe i druge daće i šalju ih u kraljevsku blagajnu. Župani se brinu i o zemljištima koja pripadaju utvrdama odredjenoga vladara. Njihova ovlaštenja i trajanje funkcije ovise o vladaru samo unutar temeljnih zakonâ kraljevstva, a potonji poštuju županijsku samoupravu, samoupravu koja, unatoč ali uglavnom neuspješnim protunastojanjima vladara, obuhvaća i postavljanje župana te prosudjivanje opravdanosti naredaba kralja ili njegovoga namjesnika 16. 15 16 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1985., str.51. et Isp. B. Babac, B. Babac, Obnova hrvatskoga županijskog ustroja Ogled o historičkomu županijskom ustroju Osnove institucionalne analize..., supra ; et B. Babac, Iločki statut i ideja o općinskoj i lokalnoj samoupravi kao temeljnomu pravu gradjanina Ogled o jednom slučaju hrvatske državno-pravne tradicije, Pravni vjesnik, Osijek, 2002., 1 2/02, str. 355. 388., posebice str. 374. 381... Tijekom kraljevanja Ladislava IV. Kumanca (1272. 1290.), osobito se ističe, i uz veliko državno-pravno značenje, Slavonski sabor iz godine 1273., Sabor s kojim se slavonsko plemstvo ustrojava kao staleška korporacija (javnoga prava), s tim što je došlo i do nagloga jačanja vlasti županijâ i slabljenja središnje državne vlasti. Kraljevanje pak posljednjega hrvatsko-ugarskog vladara iz obitelji Arpadovaca, Andrije III. Mlečanina (1290. 1301.), obilježeno je s osporavanjem legitimiteta dinastije arpadovske, što se godine 1301. svršilo s dovodjenjem Karla I. Roberta (Anžujca), pretendenta na hrvatskougarsko prijestolje istaknutoga po crti udaje Marije, kćeri hrvatsko-ugarskoga kralja Stjepana V. (1270. 1272.), za napuljskoga kralja Karla II. Anžujca, i s iznenadnom smrću Andrije III. Mlečanina (1301.), tako da je za daljnju sudbinu hrvatsko-ugarskoga prijestolja prestalo odlučnim biti oružje, dotično nestala je opasnost od oružanih dinastičkih borbî u svezi s tim. Vladavina francuske plemićke obitelji Anžujaca, koji su u Hrvatskoj i Ugarskoj vladali u XIV. i XV. stoljeću (1301. 1437.), započinje dolaskom na hrvatsko-ugarsko prijestolje kralja Karla I. Roberta - koji je vladao od 1301. do 1342. godine, i to zahvaljujući potpori pape, bribirskih knezova i velikaške obitelji Babonić koja se dokopala banske časti u Kraljevini Slavoniji. Najznačajnijim vladarom iz ove obitelji jest Ludovik I. (1342. 1382.) - koji nije, medjutim, priznavao Hrvatsku i Dalmaciju kao jedno kraljevstvo, već kao zasebna kraljevstva, a to je posebice zato da bi oslabio utjecaj hrvatskih plemićâ. Kako je Ludovik I. uspio zavladati i hrvatsko-dalmatinskim gradovima, svi su se hrvatski krajevi tada našli u jednoj državnoj zajednici. Kralj Ludovik I. pokušavao je, baš kao i ranije Arpadovci, ograničiti ozemljensku samoupravu, i to sa stvaranjem kraljevskih županijâ, posebice na području Kraljevine Slavonije i Hrvatske, ali u tomu nije imao većega uspjeha. Inače, jednim od njegovih najznačajnijih državno-pravnih podhvatâ jest stavljanje u pravnu snagu, što je uslijedi-

36 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. lo godine 1351., naime Zlatne Povelje (Bulla Aurea) hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. (1205. 1235.) od godine 1222. 17. 2. DRŽAVOTVORNO ZNAČENJE HR- VATSKIH ŽUPANIJÂ U RAZVIJENO- MU SREDNJEM VIJEKU U sklopu političkih prilikâ po smrti Ludovika I. (1382.), dotično u prilikama obilježenim slabljenjem središnje državne vlasti, u hrvatskim zemljama ponovo oživljavaju županije, i to na ozemljensko-feudalnoj podlozi, što će reći uobličavanje županijskoga ustroja na podlozi velike vlasti visokoga plemstva, hrvatskih velmožâ, koje je baš županije koje su imale ovlast i prakticirale je, naime, odbiti naredbe kralja ili njegovoga namjesnika za koje bi smatrale da nisu pravedne ili dopuštene učinilo zalogom opstojnosti hrvatske državnosti. Nakon smrti Ludovika I. (1382.) za upražnjeno prijestolje javilo se je više pretendenata, što je još više slabilo središnju državnu vlast i od županijâ činilo ono što je Vj. Klaić naznačivao kao svaka za sebe 18. To je bilo doba kada je vladar bio formalnim nositeljem cjelokupne državne vlasti. Banovi i župani u banovinama, dotično kraljevinama, i županijama, bili su vladarevi namjesnici, dakle, povjerenici i pouzdanici, koji su u njegovo ime vladali, upravljali, sudili i zapovijedali vojnim snagama u njima povjerenim oblastima. 17 18 Isp. Vj. Klaić, Povijest Hrvata..., supra, knj. I., str. 314. 331. ; A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 183. 213. ; N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku..., supra, str. 257. 265. Nešto o značenju Zlatne Povelje Andrije II. (1222.) s motrišta ljudskih pravâ i temeljnih slobodâ isp. B. Babac, Upravno pravo Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2004., str. 517. 524... Isp. Vj. Klaić, Povijest Hrvatâ..., supra, knj. I., str. 27. 57. Et B. Babac, Obnova hrvatskoga županijskog ustroja Ogled o historičkomu županijskom ustroju Osnove institucionalne analize..., supra, str. 5. 34. ; et B. Babac, Iločki statut i ideja o općinskoj i lokalnoj samoupravi kao temeljnomu pravu gradjanina Ogled o jednom slučaju hrvatske državno-pravne tradicije..., supra, str. 355. 388., posebice str. 374. 381... I u doba vladarâ domaće krvi (630. 1102.), narodne skupštine, dotično veliki narodni sabori, mogli su, ako ih se uopće i održavalo, biti samo svjedocima svečanih činâ i proglašenjâ vladarevih naredaba. Jedino tijelo s kojim je vladar u odnosno doba uže suradjivao bio je crkveno-državni sabor, koji je vjerojatno zbog velike uloge Crkve poslije pokrštavanja slavenskih Hrvatâ, i posebno nakon što je vladar postao vazalom rimskoga pape, bio, zapravo, tijelo koje je biralo ili proglašavalo vladara, posebice u prilikama kada pretendent kakve dinastije ili sama dinastija nisu imali veće moći ili legitimiteta 19. U prvoj polovici XIV. stoljeća županije ne imadu jasnu ozemljensku odredjenost, a novo županijsko ustrojstvo javlja se u godini 1325., kada su svi stanovnici slavonskoga Banata vraćeni pod jurisdikciju bana, a to je bilo najvažnijim korakom k postupnom oslobadjanju slavonskoga plemstva od velikaške vlasti, dakle, kroz proces odumiranja starih kraljevskih županijâ, županijâ koje su bile zasnovane na patrimonijalnom načelu. S druge strane, u nasljednim kneštvima oblikuju se posebna ustrojstva plemstva pod njihovim zemskim županima, koji na ozemlju u pitanju pomažu županijskim župama 20. U drugoj polovici XIV. stoljeća počinje proces ponovnog ozemljenskog odredjivanja županijâ. Broj županijâ se smanjuje jer se nekim važnijim pripajalo druge, manje, županije. Tako je Gorska županija ušla u sastav Županije zagrebačke, a Županija zagorska u sklop Županije varaždinske. Kraljevinu Slavoniju u to doba čine županije : Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Virovitička. Slavonske su županije : Požeška, Srijemska i Vukovarska, od kojih je ova potonja bila tijekom jednoga značajnog doba u sklopu Mačvanske banovine 21. 19 20 21 Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, Narodne novine, Zagreb, 1989., str. 20... Isp. N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga Zagreb,, Zagreb, 1976., str. 48-55. Isp. N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 1976., str. 48-55.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 37 U razvijenomu srednjem vijeku županijski ustroj u hrvatskim zemljama nije bio jedinstvenim. U područjima sjeverno od Gvozda, županije su bile u rukama vladarskih namjesnikâ bana ili župana, dok su južno-hrvatske županije uglavnom bile u rukama nasljednih županâ. Temeljne funkcije župana u oba područja bile su : sudbena, zatim zapovjednika utvrde i fiskalna. Sudbena funkcija je svakako bila najznačajnijim izražajem vlasti župana ili kraljevskoga namjesnika, jer je obnašanje sudbenih ovlastî bilo najvišim izražajem vršenja državne vlasti. Medjutim, u županijama sjeverno od Gvozda, ban ili župan vršili su državnu vlast samo u izočnosti kralja ili njegovoga namjesnika 22. Po i u svojemu osobnom sastavu županije nisu više bile skupom kraljevskih dužnosnikâ već skupom povlaštenih ovlaštenikâ nobilâ i jobagionâ. Stvarna nadležnost tih novih županijâ nije obuhvaćala ovlaštenja na vršenje vojne, sudbene i financijalne vlasti, već samo sudbene, i to u ograničenom opsegu. Mjesna nadležnost nije obuhvaćala ozemlje i osobe odredjenih utvrdâ već nobile i jobagione širih regijâ koje nisu trebale pripadati tim utvrdama 23. U isto vrijeme, uz plemstvo, značajnim sudionikom u vlasti postala je i Crkva, kao i kraljevski slobodni gradovi. Od stoljeća XII. do konca stoljeća XV. u Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije nositelji državne vlasti bili su crkveni i svjetovni plemići na svojim vlastelinstvima, županije na području županija i slobodni kraljevski gradovi, te dalmatinski 22 23 Isp. Vj. Klaić, Povijest Hrvatâ, knj. I., supra, str. 27. 57. Et B. Babac, Obnova hrvatskoga županijskog ustroja Ogled o historičkomu županijskom ustroju Osnove institucionalne analize..., supra, str. 5. 34. ; et B. Babac, Iločki statut i ideja o općinskoj i lokalnoj samoupravi kao temeljnomu pravu gradjanina Ogled o jednom slučaju hrvatske državno-pravne tradicije, Pravni vjesnik, Osijek, 2002., 1 2/02, str. 355. 388., posebice str. 374. 381... Isp.I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske Slavonije i Dalmacije, Pravni fakultet Zagreb, Zagreb, 1985. str.120-128. gradovi na njima opredijeljenim područjima, dotično ozemljima 24. U Kraljevstvu Dalmacije pak županije su prestale postojati kao oblik upravnoga ustrojstva. Slijedom tomu, takve županije nisu mogle više imati nekakvoga političkog i državno-pravnog značenja, kako je to bilo u staroj hrvatskoj državi - u državi narodnih vladarâ. Kao i drugdje u Europi, vlast je u srednjovjekovnom vremenu, pa tako i Kraljevstvu Dalmacije, bila disperzirana na nekoliko različitih nositeljâ. Nije nimalo slučajno što je takvo stanje kao posljedicu rezultiralo kako u Europi tako posebice u Hrvatskoj u tendenciji k ustrojavanju centralističkih i apsolutističkih monarhijâ 25. Krajem XIV. stoljeća došlo je do većih upravno-političkih preustrojavanjâ u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Više starohrvatskih župâ spojile bi se u jednu županiju, a svaka se županija dijelila na nekoliko kotara, koji su bili upravnim područjima u sklopu nove županije, a obuhvaćali su, uglavnom, područja starih župâ. Manje ozemljenske jedinice bile su satnije, a to su bile vojne jedinice, te seoske općine za pojedino selo ili jedna za više sela. Gradska područja imala su svoju samoupravu, što će reći svoje posebne gradske općine s gradskim poglavarstvom kao izvršitbenim i po značenju središnjim tijelom vlasti 26. 3. HRVATSKE ŽUPANIJE U KASNOMU SREDNJEM VIJEKU 3.1. Upravna vlast u Kraljevini Dalmaciji pod Mlečanima Kraljevina Dalmacija nalazila se pod vlašću Mletaka od godine 1420. pa sve do konca XVIII. stoljeća (1797.), i u tom razdoblju nije se nikada više našla u okviru za- 24 25 26 Isp.I. Beuc, supra, str.120-128. Isp. J. Vrbošić, Povijesni pregled razvitka županijske uprave i samouprave u Hrvatskoj, Društveno istraživanje 1/god. 1. (1992.) BR. 1., Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 1992., str. 56-68. Isp. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest..., supra, str. 130-135.

38 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. jedničke državne zajednice s ostalim hrvatskim zemljama. To je bilo gluho doba hrvatskih županijâ, dotično doba kada je županijski ustroj u području postsojanaja najstarijih hrvatskih župâ bio zanemarivanim, da se ne kaže napuštanim. Na čelu pokrajine Dalmacije stajao je generalni providur, a na čelu gradova knezovi, ili podestati ili providuri. Svaki je grad imao svoje vijeće (ako je bio većim, grad je imao i više vijećâ : veliko, malo i vijeće umoljenih - poput onih u Dubrovačkoj Republici). To je bilo tijelo u kojem se odlučivalo o općinskoj imovini, biralo općinske dužnosnike (suci, blagajnici, procjenitelji imovine, etc.). Ulaz u vijeće bio je od XIV. stoljeća dalje osiguran samo malenom broju gradjanâ gradskim patricijima. Ostali gradjani bili su pučani, koji su se okupljali u bratovštinama, dotično udružbama za promicanje pobožnosti i humanosti. Kadkada, te i takve bratovštine pučani su, medjutim, znali iskoristiti kao sastajališta i zborišta u sklopu borbi protiv patricijâ 27. 3.2. Trojedna Kraljevina i Habsburgovci Početkom XV. stoljeća počela je izgradnja vojnih utvrdâ u sklopu poduzimanja mjerâ radi obrane od nadolazeće turske opasnosti. U to doba vladarom je Ladislav Anžujac (1386. 1409.), koji je godine 1409. za 100 000 dukata Mlecima prodao Zadar, Novigrad, Vranu i Pag, kao i sva svoja prava na Dalmaciju. Drugi pretendent, Žigmund Luksemburški, postaje hrvatsko-ugarskim kraljem (1387. 1437.), koji je kod Nikopolja u Bugarskoj godine 1396. bio teško poražen u bitki protiv Turaka. Godine 1444. Turci su kod Varne na Crnome moru isponova porazili hrvatsko-ugarsku vojsku pod vodstvom kralja Vladislava I. Jagela (1440. 1444.), a bitkom kod Mohača godine 1526. kada je poginuo i sâm kralj Ludovik II. Jagel (1516. 1526.) - sultan Sulejman II. (1520. 1566.) 27 Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, supra, str. 24. rastrojio je ugarsku državu koju se obnovilo tek godine 1687. 28 Pred pogibeljnom prijetnjom turskog osvajača, Hrvatski državni sabor je, nakon što mu se obvezao, osim svega, sva stara prava i povlastice Kraljevine Hrvatske priznavati, 31. prosinca 1526. na 1. siječnja 1527. godine izabrao Ferdinanda Habsburškog za kralja i gospodara Kraljevine Hrvatske, riječima iz diplome : Ferdinandum in verum, legitimum et naturalem nostrum et tocius huius regni Croatiae regem et dominum..., etc., s čim su hrvatski staleži očito željeli sproću ugarskoga izbora od 16. prosinca 1526. godine istaknuti svoj slobodni izbor, neodvistnim od onoga ugarskoga 29. U XVI. stoljeću Turci osvajaju Slavoniju uključujući Čazmu i Viroviticu i prodiru sve do Karlovca - koji je inače osnovan godine 1579. kao glavno pogranično uporište. Južno od Karlovca Hrvatskoj ostaje samo područje Slunja, dio Like oko Otočca i Podvelebitsko primorje. Tako je koncem XVI. stoljeća Hrvatska bila svedena na tzv. ostatke ostataka. Medjutim, niti na tim preostalim područjem Hrvatska nije mogla slobodno vladati, jer su prebjeglice iz turskih krajeva, nazivani Vlasi, naseljavani u pogranične krajeve koje austrijska vlast podredjuje neposredno svojoj jurisdikciji, te ih ustrojava u dva generalata, što je početkom ustrojavanja Vojne krajine. Godine 1630. Beč donosi tzv. Statua Valachorum s kojim se Vlasima daje pravo na unutrašnju autonomiju, dakle, izdvaja ih se iz jurisdikcije hrvatskih vlastî, 28 29 Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, supra, str. 20-24. Isp. F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda..., supra, str. 285. 287. S tim u svezi, F. Šišić (loc. cit., str. 287.) dodaje: Izborni cetinski sabor ide u red onih važnih dogadjanjâ u prošlosti hrvatskoga naroda s kojim se svršava stara a započima nova epoha. On je u političkom pogledu snažan dokaz kako je hrvatski narod u bitnim prigodama mjerodavno odlučivao u najvažnijim državno-pravnim pitanjima, smatrajući sebe i svoju domovinu posebnim političkim narodom i posebnim političkim teritorijem, nezavisnim od Ugarske...

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 39 vlastî Kraljevstva Hrvatsko-Ugarskoga općenito 30. Dio Hrvatske koji je spadao u Vojnu krajinu imao je osebujno vojno-političko ustrojstvo. Dijelilo ga se na tri generalata: Karlovački, Varaždinski i Banijski. Generalati su se pak dijelili na regimente, a regimente na satnije. Izvan područja regimente bile su vojne općine. Tako se Karlovački generalat dijelio na Ličku, Otočku, Ogulinsku i Slunjsku regimentu. Potonji generalati imali su u svojemu sastavu ukupno 48 satnijâ, dotično regimentskih i satnijskih upravnih područjâ. Karlovački generalat imao je i dvije vojne općine. To su bili gradovi Senj i Karlobag. Varaždinski generalat imao je područje koje se ustrojavalo u dvije regimente: Križevačku i Sveti Juraj svaka s po 24 satnije, te dvije vojne općine, a to su bili Bjelovar i Ivanić- Grad. Banijski generalat bio je takodjer podijeljen na dvije regimente s 24 satnije i vojnim općinama: Kostajnica i Petrinja. Slavonski dio Vojne krajine dijelio se na Brodsku i Gradišku regimentu, a ove su se također dijelile na 24 satnije. Tek godine 1881. dokinulo se Vojnu krajinu, što znači vojno-političko ustrojstvo tog područja: zapravo, s tom godinom započeo je proces razvojačenja Vojne krajine i utjelovljivanja odnosnih područjâ matici-zemlji, što je državno-pravno okončano s donošenjem Zakona od godine 1886. o ustroju županija i o uredjenju uprave u županijah i kotarih 31. 3.3. Županije u razdoblju od 1527. do 1760. godine Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije te Kraljevstvo Ugarske istodobno su izabrali Ferdinanda I. Habsburgovca za zajedničkog vla- 30 31 Isp. J. Hrženjak, Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj, Informator, Zagreb, 2004., supra, str. 9. Isp. M. Smrekar, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, I. Granitz, Zagreb, 1899. 1906., knj. I. (1899.), str. 12. 34., 129. et s. ; J. Hrženjak, Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj, supra, str. 9. dara i tako ponovno stvorili zajednicu dvaju kraljevstava svako s vlastitim državnim uredjenjem. To je provedeno na način što je Hrvatski sabor 1. siječnja 1527. godine samostalno izabrao Ferdinanda I. za hrvatskog kralja pred Ferdinandovim komesarima, s tim što je Ferdinand I. već 16. prosinca 1526. godine bio izabran u Požunu (Bratislavi) za ugarskog kralja, ali to s malenim brojem staležâ tzv. dvorske stranke. Slavonski je pak sabor 6. siječnja 1527. godine izabrao Ivana Zapolju za svog kralja, slijedeći na taj način izbor Ivana Zapolje za ugarskoga kralja što je bilo uslijedilo već 11. studenoga 1526. godine u Stolnom Biogradu od strane ostalih (većine) ugarskih staležâ. Otuda, Hrvatski sabor 26. travnja 1527. izdaje objavu u kojoj tvrdi da se ne može naći (zabilježeno) da bi koji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja sretne uspomene Zvonimira slobodne se volje pridružismo svetoj kruni Kraljevstva Ugarskog, a poslije toga Vašem Veličanstvu. Slavonski se pak sabor - nakon smrti bana Krste Frankopana (27. rujna 1527.), glavnog pobornika kralja Zapolje - ponovno odlučuje o svojemu kralju 6. listopada 1527. godine - birajući Ferdinanda za kralja Slavonije 32. I sjedinjeni Hrvatsko-slavonski sabor od godine 1578. - naglašavao u svom saborskom protokolu da je Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bilo uvijek slobodno te da se radi obrane domovine i vlastitih obiteljî svojevoljno priklonilo ali samo kruni Ugarskog Kraljevstva. Tako, godine 1712. Hrvatski sabor samostalno donosi zaključak (hrvatska Pragmatička sankcija) da hrvatsko prijestolje daje i ženskoj lozi Habsburgovaca ako izumru ovlašteni muški potomci, ističući po svojim izaslanicima: mi smo doduše kako zakoni kažu zemlje pridružene Ugarskoj (partes adnexae ), ali joj nismo podanici. Nekada smo imali naše kraljeve domaće krvi, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima 32 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1969., str.2...

40 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sâmi od svoje volje priklonismo ali ne kraljevstvu, nego kralju njihovomu. Njihovoga kralja takodjer priznajemo dok bude gospodar Austrije, a ako se dogodi da to ne može biti, ne ćemo slušati zamamljiv glas slobodnoga izbora, niti poruku da smo dužni nerazjašnjivo slijediti Ugarsku, slobodni smo, a ne robovi 33. Početak propadanja Turskog Carstva razvidnim je i iz potpisivanja mirovnoga ugovora u Srijemskim Karlovcima godine 1699., te mirovnog ugovora u Požarevcu od godine 1718. To je vrijeme kad se pod hrvatsku vlast vraćaju županije koje su bile pod turskom okupacijom. Tako se obnavlja Županiju Virovitičku, Županiju Požešku i Županiju Srijemsku koje su Kraljevini Slavoniji i pripadale. U zakonodavnom i upravnom smislu bile su podvrgnute Hrvatskom saboru i banu. Imale su dva predstavnička tijela, i to veliku i malu županijsku skupštinu (vijeće) i izvršnoga tijela (županijski magistrat, dotično poglavarstvo). Županija Zagrebačka, Županija Varaždinska i Županija Križevačka, a od godine 1776. i tzv. Županija Severinska, pripadaju Kraljevini Hrvatskoj. Nažalost, sva nastojanja da se oslobodjeni dijelovi Vojne krajine priključe Banskoj Hrvatskoj nisu urodili plodom, i to sve do godine 1881., kada se konačno na područjima Vojne krajine započima s procesom razvojačivanja, dovršenim u svezi s donošenjem Zakona od godine 1886. o ustroju županija i o uredjenju uprave u županijah i kotarih 34. Austrijska vlast nastoji umanjiti značenje županijâ u hrvatskim kraljevstvima, kao i ovlasti župana, te u tu svrhu izvodi više upravnih preustrojenjâ. U svezi s tim, godine 1715., zaključkom zajedničkog sabora, utvr- 33 34 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1969., str. 2... Isp. M. Smrekar, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, I. Granitz, Zagreb, 1899. 1906., knj. I. (1899.), str. 12. 34., 129. et s. ; J. Hrženjak, supra, str. 9. djuje se promjene u imenovanju velikoga župana. To pravo gubi ban i sabor, a dobiva ga kralj. Zatim je ponovno, godine 1723., provedena daljnja reforma županijskog ustroja. Županijski sudbeni stol postao je prije svega prizivno i kazneno sudište. Medjutim, unatoč tim pokušajima, car i hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. (1711. 1740.), a ni njegova nasljednica carica Marija-Terezija (1740. 1780.) nisu imali previše uspjeha u podredjivanju hrvatskih županijâ središnjoj državnoj vlasti 35. Obnovu slavonskih županijâ carica Marija Terezija započinje 1. travnja 1745. - kada je dala upute povjerenstvu na koji način treba provesti sjedinjenje. Hrvatski sabor je imenovao povjerenike koji će raditi na sjedinjenju. Imenovani su veliki župani barun Marko Pejačević za Županiju virovitičku, grof Ljudevit Patarčić za Županiju srijemsku a barun Vladislav Vajaj za Županiju požešku. Marija Terezija, od godine 1756., nastoji uskladiti ustrojstvo Županije zagrebačke, Županije varaždinske i Županije križevačke, s onim u slavonskim županijama. Tomu se opire ban i Hrvatski sabor, jer to smanjuje ovlasti Sabora. Carica, opredijelivši se za centralistički način upravljanja, uredila je da županije posredstvom bana mogu neposredno komunicirati s Dvorom. Time je potisnut Hrvatski sabor koji je u svim upravnim pitanjima posredovao izmedju županijâ i dvorskih ustanovâ, kao što su to Dvorska kancelarija i Ugarsko namjesničko vijeće, a od godine 1767. (do godine 1779.) zasebno Hrvatsko namjesničko vijeće. Carica je odbila zahtjeve Hrvatskog sabora u svezi s pripadnošću jurisdikcije nad županijama, te tražila i naložila izvršenje članka 56. Zajedničkoga sabora iz godine 1723. Time bi županije postale izvršnim tijelom dvorskih ustanovâ, zadržavši i dalje neke značajke zajednice. Godine 1759. utvrdjeno je da velike župe, osim Županije va- 35 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije..., supra, str. 213

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 41 raždinske, imenuje i plaća kralj, županijske činovnike da svake treće godine bira županijska skupština pojedine županije, na prijedlog velikog župana, iz redova pravih plemićâ-posjednikâ, ako nisu bili zaduženi. Medjutim, unatoč svim tim nastojanjima, Marija Terezija nije uspjela u bitnomu podrediti županije središnjoj državnoj vlasti. Ne bi to trebalo previše iznenadjivati, a to je kraj okolnosti da su županije glasom zak. članka XXXIII. od godine 1444. bile dužne izvršivati sve naredbe kralja ili njegovoga namjesnika koje su glasom temeljnih zakonâ kraljevstva pravedne i dopuštene, dotično glasom zak. članka XXXIII. od godine 1545. - da ih ne obvezuju nezakonite naredbe kralja ili njegovoga namjesnika 36. Plemstvo je na velikim županijskim skupštinama usmjeravalo djelovanje županije. Na malim županijskim skupštinama, na kojima su uz članove magistrata sudjelovali i ugledniji predstavnici ostalih društvenih slojeva, rješavalo se bitne poslove koje je kasnije morala odobriti velika županijska skupština. Županije su mogle nadzirati odluke kralja, a nezakonitima su se mogle suprotstaviti ili odgoditi njihovo izvršenje na neko vrijeme, te protestirati usmeno, pisano, odašiljanjem izaslanstava. Ako kralj ne bi izmijenio odluku, županija je imala ovlast odgoditi izvršenje potonje, i to na neodređeno vrijeme. Imala je pravo zabraniti i ubiranje poreza za kralja 37. Županije su uistinu imale pravni položaj separatum sacrae regni coronnae adnexum corpus (skaraćeno: corpus separatum ), to će reći tako široku samoupravu da je obuhvaćala i ovlast prosudjivanja opravdanosti pro- 36 37 Isp. F. Čulinović, Državno-pravna historija jugoslavenskih zemalja, Školska knjiga, Zagreb, 1961., I., str. 60., posebice bilj. br. 143.;et. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije..., supra, str. 214. 216... Isp. F. Čulinović, Državno-pravna historija jugoslavenskih zemalja..., supra, I., str. 60., posebice bilj. br. 143. ; et. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije..., supra, str. 119.... vedbe naredaba vrhovne državne vlasti i odbijanja da se takve izvrše ako ih županijska tijela ocijene kao nepravedna, nedopuštena, nezakonita dotično. Da tomu nije tako bilo, ne bi bilo nikakve potrebe da se odnosne zakonske članke uopće i donosi, posebice zak. članak XXX. iz godine 1444., te zak. članak XXX. iz godine 1545., godine, jer oni znače stanovito premda ne preveliko ograničenje onoga pravnog položaja što ga se za županije, skraćeno, nazivalo corpus separatum 38. 3.4. Županije u razdoblju od godine 1760. do godine 1848. Iz ovoga razdoblja potječe značajna odluka kralja, dotično kraljice (Marije Terezije) naime odluka da se dokine neke samostalne državno-pravne ovlasti Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva, ovlasti što ih je ono uživalo u odnosu na Ugarsko kraljevstvo, rješavajući po svojim staležima i redovima na svojim saborima sve poslove javne uprave samostalno bez utjecaja kralja ili njegovog Namjesničkog vijeća u Ugarskoj. Naime, Marija Terezija je godine 1767. utemeljila zasebno Kraljevsko namjesničko vijeće za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, tijelo s istovjetnim ovlasima i djelokrugom kao i Kraljevsko namjesničko vijeće za Ugarsku (utemeljeno godine 1723., ali nepodjelno, do godine 1767. i za Ugarsku i za Hrvatsku). Na čelo Hrvatskoga namjesničkog vijeća postavila je hrvatskoga bana, a u sastav vijeća odredila pet savjetnikâ (jednoga iz redova prelatâ, jednoga iz redova magnatâ i tri iz redova nižega plemstva). Za središte toga tijela kraljica je bila odredila Varaždin, ali ga je, doskora, godine 1776., premjestila u Zagreb. Medjutim, ubrzo nakon toga, kraljica je godine 1779. dokinula zasebno Kraljevsko vijeće za Hrvatsku i Slavoniju, ali njegove ovlasti nije vratila nazad hrvatskom banu i Saboru, već ugarskomu namjesničkom vijeću s sjedištem u Budimu ; to je godine 1790. sankcio- 38 Isp. B. Babac, Obnova hrvatskog gradjanskog društva, supra, str. 191.

42 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. nirao i Hrvatski državni sabor, a to iz bojazni od najavljenih ali korjenitih reformi budućega kralja Josipa II. (1780. 1790.): od najavljenih reformi, hrvatsko plemstvo bilo je najviše zabrinuto onim što bi se imalo dogoditi sa županijama, a to je da bi postale običnim ispostavama kraljevske središnje vlasti 39. Značajne promjene i jesu nastupile prije svega u ustrojavanju županijske vlasti. Naime, kralj se pozvao na zakonski članak 56. Zajedničkoga sabora iz godine 1723. po kojem velike župane imenuje i plaća kralj, dočim se ostali dužnosnike svakoga navršenog trogodišta biralo iznova u županijskoj skupštini svake pojedine županije, i to tako da je veliki župan davao prijedloge skupštini za izabiranja dužnosnikâ, i to iz redova pravih plemićâ koji su bili zemljišni posjednici i nisu bili ni kod koga zaduženi. Da bi pak kralj Saboru ulio sigurnosti da ne će krnjiti njegova i banska prava obdržavajući veze izravno sa županijama, odredio je da su županije dužne primati kraljeve odpise (rescripta ) i odašiljati mu predstavnike i obavještenja samo putem bana, a to se već bilo uobičajilo kod slavonskih županijâ 40 Uz velikog župana značajna je bila funkcija podžupana, a to je bio dužnosnik koji je praktički imao voditeljstvo nad županijom uslijed okolnosti što su veliki župani bili stalno izočnim, budući da su nazočivali sjednice Sabora, te u domovima Ugarsko-hrvatskog sabora kao članovi više povjerenstava. Uz podžupane najvažniji županijski dužnosnici bili su plemićki suci i pomoćni suci. Svaki županijski kotar imao je dva ili više plemićkih sudaca i pomoćnih sudaca, koji su objavljivali općinama naredbe i naloge županije, Hrvatskog kraljevskog vijeća, Sabora, pazili na red i mir u kotaru i u zakonom odredjenim slučajevima uz pomoć jednog prisegnutog pomoćnika izricali presude i dijelili pravdu. 39 40 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945), supra, str. 36... Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945.)., supra, str. 85... Velika je važnost bila novih županijâ u njihovom pravu da nadziru kralja i njegova tijela po crti jesu li njihove odredbe i naredbe u skladu s pravima staleža i redova, plemstva i poretka uopće. Županije su se, naime, služile pravom remonstracije (adrese) protiv nezakonitih kraljevih naredbi. Županije su u slučaju povrede prava izvještavale kralja ili njegovog namjesnika o takvoj povredi pisano, ili preko kakvoga izaslanstva ; u slučaju da kralj ne bi izmijenio svoju odluku, županije bi odgodile primjenu takve naredbe na neodredjeno razdoblje, pa čak bi vršile i represalije, tako da ne bi davale ubirati porez u korist kralja, iako bi Sabor to već bio zaključio (ius inertiae ili pasivitet). 41 U razdoblju od 1785. do 1790. godine županije nisu poslovale više kao plemićke zajednice sa samoupravnim pravima već kao vladareve najniže ozemljenske upravnoustrojstvene jedinice. To pretvaranje županijâ u upravno-ustrrojstvene jedinice nastupilo je, dakle, u doba vladanja Josipa I. (1780. 1790.). U potonje doba, županijske skupštine bile su suspendirane. Ban je postao samo posrednik između kralja i Ugarskoga namjesničkog vijeća s jedne strane i županije s druge strane. No, on je posredništvo izvršivao samo kao viši činovnik a ne na podlozi nekadašnje banske vlasti. Veliki župani su takodjer postali izvršnim tijelima viših upravnih nadleštava, pa su zbog toga morali biti imenovani po kralju. Oni su postali predstojnici županijskih uredâ, koji su bili podredjeni okružnim predstojnicima, dotično kraljevim povjerenicima (commissarii ), isto imenovanim po kralju. Svi su oni pojedinačno po načelu subordinacije vodili brigu da se u djelo provede sve kraljeve odpise (rescripta ), i tako pridonosili postupnomu oblikovanju novoga, kraljevsko-apsolutističkog, državnog ustrojstva, ali i pospješivali napredak u raznim oblastima društvenoga i gospodarskog života. Medjutim, takve i druge reforme što ih je provodio Josip I. (1780. 1790.) 41 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945.)..., supra,. str. 89.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 43 bile su opozvane od strane njemu nasljedujućega cara, dotično hrvatsko-ugarskoga kralja Leopolda II. (1790. 1792.), a i sâm je Josip I. neke od svojih reformî opozvao 42. S motrišta procjenjivanja značenja županijskoga ustroja ističe se pitanje državnopravnoga položaja grada Rijeke, grada koji je godine 1776. s odlukom Marije Terezije neposredno pridružena Hrvatskoj kraljevini, ali već godine 1779. na zahtjev ugarskog plemstva proglašena zasebnim tijelom (corpus separatum) priključeno ugarskoj kruni, dakle odjelitim svetoj kruni kraljevstva pridruženim tijelom (separatum sacrae regni coronnae adnexum corpus ). Od 1786. godine riječki, bakarski i vinodolski okrug ustrojilo se u tzv. Ugarsko primorje pod vlašću guvernera u Rijeci, podredjenoga ugarskoj vrhovnoj vlasti, a sudski zagrebačkom Banskom stolu. Iako je bila tzv. riječkom krpicom izdvojena iz ozemlja hrvatske banske vlasti, Rijeka je imala pravni položaj kakvoga su uživale županije, ali ju se nije vodilo kao županijsku oblast 43. 4. ŽUPANIJE U GRADJANSKOJ HRVATSKOJ DO NAGODE HRVATSKO-UGARSKE (1848. - 1868.). 4.1. Razdoblje prije madžarske revolucije Na razvoj županijskog ustroja u Hrvatskoj veliki utjecaj je imao poraz Austrije u ratu protiv Napoleona, kada su područja južno od Save došla pod vlast francuskoga carstva. Velika ratna stradanja, te društvenogospodarska poremećenja u svezi s pojavom kuge godine 1816. i suše u godinama 1816. do 1819. doveli su do raslojavanja i nejedinstva medju županijama. Ponovno dolazi do suprotstavljenih motrištâ slavonskih županâ i onih hrvatskih : Dok slavonske županije šalju predstavnike u zajednički sabor u Požun (Bratislavu), druge samo u Hrvatski sabor u 42 43 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945.)..., supra, str. 89... Isp.I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945.), supra, str. 89. Zagrebu. Što je u državno-pravnomu smislu još gorim, nejedinstvenost hrvatskih županijâ očitovala se i sproću odnošajâ naspram Madžarskoj, što je umnogome štetilo jedinstvu Hrvatske. Virovitička županija i njezini predstavnici bili su skloni vlasti Madžarske, dok je Požeška županija svoje djelovanje usmjerila na obranu domovine. Virovitički podžupan Ivan pl. Salopek želi Slavoniju odcijepiti od Hrvatske, što je prihvatila i Županijska skupština. Stoga je predlagao da to isto učine županijske skupštine Županije požeške i Županije srijemske, što su sve odbile, jer se nisu željele odvojiti od banske vlasti i prijeći izravno pod vlast ugarske Vlade 44. Tijekom gotovo cijele prve polovice XIX.-oga stoljeća slabi županijski ustroj i sve manje utječe na razvoj hrvatskih zemalja. Županije obavljaju uglavnom upravne poslove i nisu se značajnije opirale pokušajima provodjenja sveopće madžarizacije u nekim hrvatskim krajevima. Tek je godine 1845. s kraljevim odlukama bio odredjen sastav staleškog sabora. Od tada Saboru su smjeli nazočiti samo banski uzvanici iz redova aristokracije i crkveni velikodostojnici, te zastupnici županijâ, gradova i kaptola. Početkom godine 1848. Hrvatski sabor dobiva značenje predstavničkoga tijela. U uredjivanju izbornoga reda očituje se kompromis izmedju staleškoga sustava i gradjansko-političkoga predstavništva, dotično uspostavljeno je pravo glasa bez obzira na stalešku pripadnost, ali uz imovinski i obrazovni cenzus. U isto to doba županije su oživjele, pak se glavna politička djelatnost odvijala u županijskim skupštinama kojima predsjeda župan, a kojega je ali samo formalno postavljao kralj. Županije su se brinule o miru i redu, ubiranju poreza, obavještavanju pučanstva o odlukama Sabora i akcijama vezanim za obranu zemlje 45. 44 45 Isp. F. Potrebica, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća, u knjizi, Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 1996., str. 60. Isp. F. Potrebica, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji... supra, str. 60-62.

44 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 4.2. Županijski sustav u zbivanjima 1848. 1849. Narodni pokret od godine 1848. imao je pristaše u širokim masama s ciljem svrgavanja i uklanjanja feudalnih i uvodjenja gradjanskih odnošajâ i demokracije. Siromašni slojevi pučanstva, koji su bili u velikoj većini, tražili su putem gradjanskih partijâ svoje mjesto u ustrojavanju društvenih odnošajâ u carevini austrijanskoj. Ukidanjem feudalnih odnosa 25. travnja 1848. godine samo se prividno uklanja društvene razlike. U županijskom sustavu dolazi do pretvorbe u nove odnošaje. Županije prestaju postojati kao ozemljenske zajednice plemićâ i postaju ozemljenskim upravno-političkim oblastima i zajednicama podjedno, a predstavljaju sve društvene slojeve. Tako dolazi do prekida nasljednog prava imenovanja plemićkih obitelji za velike župane. Iste godine uvodi se ustrojstvo upravnih odbora umjesto županijskih skupština. Članovi upravnih odbora bili su svi časnici i zastupnici naroda. Odmah je došlo do oštrih političkih sukobâ izmedju ove dvije skupine članova, a to je zato što su im interesi bili gospodarski i društveno- veoma oprečnim 46. Godine 1848. civilnu Hrvatsku i Slavoniju čine šest županija, od kojih su tri hrvatske (Zagrebačka, Križevačka, Varaždinska) i tri slavonske (Virovitička, Srijemska, Požeška). Slavonske županije ozemljenski su odvojene od hrvatskih - djurdjevačko-križevačkom pukovnijom. Proglašenjem Vojvodine Srpske 1. srpnja 1848. u Srijemskim Karlovcima nastupile su nove promjene. Pristankom Hrvatskoga sabora i bana Josipa Jelačića, pripojeni su Srpskoj Vojvodini kotari Ruma, Irig i Ilok koji su do tada bili u sastavu Županije srijemske. Hrvatski sabor i ban željeli su s tim učvrstiti savez Hrvatâ i Srbâ stvoren 1848. u sukobu sa zajedničkim neprijateljem kojega su predstavljali Madžari 47. 46 47 Isp. F. Potrebica, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji... supra, str. 62-63. Isp. F. Potrebica, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji... supra, str. 63-64. Ozemljenske promjene na štetu slavonskih županijâ, dotično Hrvatske, imale su dalekosežne posljedice na odnose izmedju Hrvatâ i Srbâ, posebice nakon drugog svjetskog rata. Današnje granice između Republike Hrvatske i Republike Srbije, dotično granice uspostavljene poslije Drugoga svjetskog rata (1939. 1945.), dakle godine 1945., podudara se s razgraničenjem izmedju Vojvodine Srpske i Hrvatske iz 1849. godine. Nakon izdvajanja tih kotareva iz Županije srijemske ova se raspala, pa je vukovarski kotar pripojen Županiji virovitičkoj. Županija srijemska bit će obnovljena tek nakon vraćanja ustavnog ustroja godine 1860. - kada se dokinulo Vojvodinu Srpsku, a s tim srijemski kotari vraćeni u obnovljenu Županiju srijemsku 48. Ban Josip Jelačić je 11. rujna 1848. na čelu hrvatske vojske prešao Dravu i vojnom silom povratio pod hrvatsku nadležnost etnički hrvatske krajeve, a to su bili Čakovec i Medjimurje, te ih pripojio kao posebne kotareve Županiji varaždinskoj. Koncem godine 1848. car Franjo Josip I. imenovao je bana Josipa Jelačića upraviteljem Dalmacije, što je značilo sjedinjenje Dalmacije, te riječkog područja s Hrvatskom i Slavonijom, pak je tako tzv. Ugarsko primorje pridruženo Županiji zagrebačkoj. Medjutim, izvan županijskog ustroja Hrvatske ostali su i dalje dio Dalmacije i Vojna krajina, iako su krajiški predstavnici sudjelovali u radu Hrvatskog sabora već od godine 1848. 49. Osamostaljivanje i ujedinjavanje hrvatskih županijâ pod vodstvom bana Josipa Jelačića podržala je većina županijskih upravnih odborâ, jedino suprotstavljanje izrazile su uprave Županije virovitičke i Županije srijemske. Oktroirani ustav od 4. ožujka 1849. godine samostalnost županijske samouprave svodi na minimum i pretvara je zapravo u produženu ruku bečke uprave. 48 49 Isp. F. Potrebica, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji... supra, str. 64. Isp. F. Potrebica, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji... supra, str. 64.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 45 4.3. Županijski ustroj u vrijeme apsolutizma 1849. - 1861. Hrvatski sabor je u travnju godine 1848. zaključcima dao diktatorska ovlaštenja banu Josipu Jelačiću kao oličenju svih nacionalnih htijenjâ, ali to ilustrira i stav Sabora prema svom državno-pravnom položaju u svojstvu nositelja hrvatskoga vrhovništva. Ban je iste godine osnovao Bansko vijeće po uzoru na nekadašnje Hrvatsko kraljevsko vijeće iz godine 1767. Kralj je de facto priznao to vijeće kao hrvatsku vladu, pa je koncem godine 1848. odredio da se u austrijskoj vladi formira resor hrvatskog ministarstva koje će biti posrednikom izmedju Dvora i Banskog vijeća 50. Bansko vijeće bilo je u doba od 22. do 29. lipnja 1848. godine izvršnim tijelom Upravnoga odbora Sabora, kojemu je Sabor povjerio diktatorsku vlast, misleći da je ban Jelačić uhićen, kakvu je misao izvodila iz okolnosti da da mu je u to doba austrijska vlada i dinastija, u sprezi s madžarskom plemićkom vladom, oduzela bansku i zapovjedničku čast, i proglasila ga rebelom. Tek koncem godine 1848. Bečki dvor će prihvatiti Josipa Jelačića, ali to iz potrebe što mu je svaka vojno-polititička snaga u to doba dobro dolazila radi gušenja revolucije u Madžarskoj. Josip Jelačić će tako i krenuti, s mišlju da hrvatski narod ne bi bio izbrisan s europske karte narodâ, s hrvatskom vojskom sudjelovati u slamanju revolucije u Madžarskoj 51. Po propasti madžarske revolucije cijelo carstvo dobiva jedno novo upravno ustrojstvo, tako da županijom upravlja županijska vlast na čelu s velikim županom kojega je imenovao car. Županijske vlasti bile su podčinjene banskoj vladi. Prema novoj upravnoj organizaciji u njihov djelokrug spadala je ista problematika koja je pripadala banskoj vladi. Odlukom bana raspuštene su skupštine župa- 50 51 Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, Narodne novine, Zagreb, 1989. str. 73-75. Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, supra, str. 73-75. nijâ i njihov djelokrug je prebačen na velike župane. Ukinute su velike i male skupštine županijâ preko kojih su do 1848. godine staleži županije samostalno rješavali upravne i sudske sporove 52. Na taj način ukinut je glavni oslonac feudalnomu staležu, a to je bio i glavni oslonac čestoga otpora velikašâ protiv izvršenja naloga kralja i njegovih organa. Time nestaje upravno-pravni položaj županija kao corpus separatum, pravni položaj kroz kojega se obdržavalo hrvatsku državnost kroz stoljeća. Sve do uspostavljanja Republike Hrvatske (1989. 1993.), nikada više županije neće steći takvu nadležnost i nikada više hrvatska područja ne će sâma odlučivati o svojoj sudbini. Odlukom cara Franje Josipa od 31. prosinca 1851. godine ukinut je ožujski ustav iz 1849. godine i zaveden je otvoreni apsolutizam i centralizam koji je po ministru unutaranjih poslova nazvan Bachovim apsolutizmom. Tako su u razdoblju od godine 1851. do godine 1860. hrvatski krajevi bili podčinjeni središnjoj upravi u Beču. Banska vlada je izgubila gotovo sve ovlasti, a Sabor se uopće više nije sazivao 53. Naredbom austrijskog ministra unutarnjih poslova od 12. lipnja 1854. godine umjesto Banske vlade u Zagrebu je osnovano Carsko i kraljevsko namjesništvo kao vrhovna zemaljska politička oblast za Hrvatsku i Slavoniju, koja upute za rad dobiva od austrijskog ministra unutarnjih poslova u Beču. Ban Jelačić ostaje na čelu Namjesništva, ali je postao neposredno odgovornim bečkoj vladi 54. Ban je za vrijeme apsolutizma bio samo prvim činovnikom krunovine, neposredno odgovoran caru i bečkom ministru za rad upravnoga stožera u Hrvatskoj. Za vrijeme 52 53 54 Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, supra, str. 73-75. Isp. I. Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, supra, str. 73-75. Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, supra, str.142.

46 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. apsolutizma ukinute su stare plemićke županije i provedeno upravno preustrojenje u šest županijskih oblasti. Svaka županijska oblast podijeljena je na kotare, a svaki kotar vodio je podžupan. Još ranije, reformom od 12. lipnja 1850. godine ukinuti su kraljevski slobodni gradovi, povlašteni kotarevi i povlaštene općine. Županijske oblasti ne imadu više samoupravna prava, već samo vrše upravni nadzor nad radom kotareva. Namjesništvu je neposredno podčinjen samo glavni grad Zagreb, a ostali gradovi djeluju u sklopu županijskih oblastî 55. Nove županije zadržale su samo isto ime, a po ovlastima znatno su se razlikovale od starih samoupravnih županija koje su imale karakter teritorijalne organizacije plemstva koje je putem velikih županijskih skupština utjecalo značajno na rad županija. Postojeće županije bile su u stvari preslikan model austrijskih oblasti ili okružja, a što je značilo samo izvršavanje naloga središnje vlade u Beču ili namjesništva u Zagrebu 56. Bachov apsolutizam uveo je u hrvatsku upravu stručni upravni stožer - umjesto nekadašnjih plemićkih činovnikâ, koji su u feudalnom razdoblju zaposjeli sve županijske urede i službe. Bečka feudalna klasa bila je silom ekonomske nužde primorana oslanjati se na gradjanstvo, gradjanstvo koje je svojom gospodarskom snagom i intelektualnim sposobnostima predstavljalo za modernu državu mnogo veću korist od raznih povlaštenih, a često nesposobnih plemića državnih dužnosnikâ i službenikâ 57. Tako je Bachov apsolutizam, iako mu to nije bilo prvenstvenim zadatkom, na svoj način ozakonio gradjanski poredak. U Hrvatskoj, a i drugim dijelovima monarhije, carskim patentima iz 1852. godine stavlja se u snagu niz modernih zakonikâ i zakonâ : Opći građanski zakonik, Kazneni zakon i Redovni gradjanski postupak, s čim se još i više praktički pridonosilo ukidanju feudalnih društveno-gospodarskih odnošajâ i feudalnih shvaćanjâ i kulture. Na neki način i nekomu smislu, Bachov je apsolutizam ozakonio i državno-pravnu zasebnost hrvatskih zemalja sproću Madžarske i Austrije (zasebno carsko i kraljevsko namjesništvo, etc.) 58. 5. ŽUPANIJE U VRIJEME PONOVNOG USPOSTAVLJANJA SABORA KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE OBNOVITELJSKO RAZDOBLJE (1860. 1867./1868.) Car Franjo Josip I. (1848. 1916.) s listopadskom diplomom od 20. listopada 1860. godine otpušta ministra Bacha i vraća prijašnji ustavni poredak. Istog dana car je s posebnim ručnim pismom zatražio od bana Šokčevića da Sabor raspravi pitanje uređenja državnih odnosa Hrvatske s Ugarskom. U međuvremenu car je pri vladi u Beču osnovao hrvatsko-slavonski odsjek, koji je u prosincu 1860. godine prerastao u privremeni Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju, a 3. veljače 1860. preimenovan je u Hrvatsko-slavonski dvorski ured s odsjecima za unutarnje poslove, nastavu i pravosudje s Ivanom Mažuranićem (1815. 1890.) na čelu 59. Hrvatsko plemstvo saziva u prosincu 1860. godine Bansku konferenciju koja odlučuje o vraćanju starog županijskog ustroja, o slobodnim kraljevskim gradovima, slobodnim kotarevima, povlaštenim trgovištima i seoskim općinama, dotično o obnovi historičkoga županijskog ustroja u Hrvatâ, a istaknut je i zahtjev da se kao službeni jezik umjesto njemačkog uvede hrvatski jezik, da se osnuje hrvatski dvorski ured u Beču, 55 56 57 Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 142. Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 143. Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 143. 58 59 Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 143 Isp.D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznim razdoblju od 1848 - do 1881., knjiga, Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 80

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 47 kakvu je Madžarska već imala, da se Vojnu krajinu sjedini s Hrvatskom, da se Dalmaciju sjedini s Hrvatskom, da se vrati u život povijesne kotareve na čelu s podžupanima, da se imenuju velike župane u obnovljenim županijama, etc. 60. Car je potvrdio samo one zahtjeve banske konferencije koji nisu zadirali u odnose izmedju Hrvatske, Madžarske i Austrije, dakle ne i državno-pravne, odobrio je unutarnju autonomiju, tj. uporabu hrvatskoga jezika, obnovu županijâ, imenovanje velikih županâ, utemeljen je Hrvatska dvorska kancelarija kojoj je na čelo postavljen Ivan Mažuranić, za velikog župana zagrebačkog imenovan je Ivan Kukuljević Sakcinski, za virovitičkoga biskup Josip Juraj Strossmayer, etc. Nije pak odobrio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom dok se ne dogovore hrvatski i dalmatinski predstavnici o tome, znajući da u Dalmaciji još uvijek prevladavaju talijanaši i Talijani i da se to ne može ostvariti, a također nije odobrio samostalnu hrvatsku vladu prema zahtjevu iz 1848. godine, a to zato što to nije odgovaralo težnjama Madžarske da pokori i podčini Hrvatsku kao dio cjelovite Ugarske 61. Županijski ustroj Hrvatske i Slavonije sačinjavalo je sedam županijâ, i to: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Riječka u Hrvatskoj, te Požeška, Virovitička i Srijemska u Slavoniji. Županije su se dijelile na okružja, a okružja na kotareve, koje je tada odredjivala svaka pojedina županija bez utjecaja Sabora ili Vlade. Na čelu županije je ponovno veliki župan, a uz njih i dva podžupana i drugi činovnici koje su birali županijske skupštine. U samoupravnim županijama svi naj- važniji poslovi rješavani su u skupštini, a županijama je povjerena i sudbena vlast 62. Medjutim, nisu to bile one stare županije, jer se sastav skupštine županija uvelike izmijenio. Pravo sudjelovanja ostvarivalo se na izravan način i putem zastupnikâ, a osobno su mogli sudjelovati muškarci koji su imali nepokretno dobro na koje su plaćali poreze, tvorničari, trgovci, brodovlasnici, svećenici, inženjeri, pravnici, profesori, liječnici i osobe sličnih zanimanjâ, ako su ostvarivali dohodak u odredjenomu iznosu 63. 6. Ž UPANIJE U RAZDOBLJU NAGODBENJAČKOMU (1867./68. 1918.). Austro-ugarskom nagodbom od 17. veljače 1867. godine izvršeno je preuređenje Habsburške monarhije na način koji je bio vrlo nepovoljnim za Hrvatsku. Odlučivalo se zaista, kako je konstatirao biskup Strossmayer de nobis sine nobis! (o nama, ali bez nas). Čak ni ne Austro-ugarskom nagodbom, već s jednim zasebnim pozivom vladar je Hrvatsku uputio da o svom statusu sklopi novi državno-pravni sporazum s Ugarskom ali u okvirima Krune svetoga Stjepana. Medjutim, Hrvatski sabor je adresom od 18. svibnja 1867. godine odbio poziv kralja Franje Josipa da hrvatsko saborsko izaslanstvo nazoči njegovu krunidbu za ugarsko-hrvatskoga kralja u Budimpešti, s obrazloženjem da još nisu uređeni državno-pravni odnošaji odnosnih zemalja 64. Kralj je odlukom od 25. svibnja 1867. godine raspustio nepokorni sabor, a general barun J. Šokčević (1811. 1896.) odstupa s položaja hrvatskog bana (1860. 1867.), a kralj na mjesto namjesnika banske časti 60 61 Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznm razdoblju od 1848.- do 1881., supra, str. 82. Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848.- do 1881., supra, str. 82-96. 62 63 64 Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848.- do 1881., supra, str. 82-96. Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848.- do 1881., supra, str. 82-96. Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 147

48 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. (1867. 1868.) imenuje baruna Levina Raucha (1819. 1890.), istaknutoga unionistu i madžarona. Promjenom izbornog sustava u korist grofova, baruna i knezova, a isključivanjem predstavnika Vojne krajine, u saboru su prevlast stekli unionisti. Takav Hrvatski sabor je prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868.), a kralj je potvrdio takvu nagodbu, s tim što je glasom potonje Nagodbe za bana imenovan barun Levin Rauch (1868. 1871.). Tom nagodbom stvoren je i tzv. riječki provizorij ( riječka krpica ), na temelju kojega je Rijeka odcjepljena od državnoga ozemlja Hrvatske i došla pod neposrednu vlast ugarskoga ministarstva. Prema Nagodbi hrvatskoj je i dalje priznata zakonodavna i upravna vlast na svom području, kao i izvršnu vlast u unutarnjim poslovima, školstvu i bogoštovlju 65. Zadržano je svih sedam dotadašnjih županija: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Riječka, Požeška, Virovitička i Srijemska. Na čelu županija je bio veliki župan. Županijska skupština je birala svoj upravljajući odbor. On je između zasjedanja vodio sve poslove županije, izvršna djelatnost pripadala je županijskom magistratu. Magistrat su činili podžupan, veliki bilježnik, jedan ili dva podbilježnika, blagajnik, računovođa, liječnik, mjernik, arhivar, po jedan kotarskih sudac i dr. 66. Nadalje bilo je odredjeno da se mijenja i dotadašnji način popunjavanja skupštinâ i umjesto poreznog kriterija uveden je predstavničko-porezni, dotično dvije trećine su činili predstavnici pojedinih općinâ, a samo jednu trećinu najjači porezni platiše u županiji. Pravo sudjelovanja i glasovanja imali su županijski činovnici, ali samo oni viši, a ne tehničko i pomoćno osoblje. Ostalo pučanstvo bilo je zastupano putem svojih općinskih predstavnikâ, a njih se biralo na sva- kih tri tisuće ljudi. Tada nije više bilo u skupštinama predstavnika crkve, sveučilišta, intelektualaca, već samo oni koji su plaćali najviše zemljarine i dohodarine 67. Županije prestaju biti samoupravna tijela, već postaju izvršiteljicama odlukâ bana i vlade. Županiju pored velikih župana, vode podžupani koji su bili prvi činovnici županije i koji su provodili odluke vlade. Sudbena vlast nije samostalna, već je spojena s upravnom vlasti. Županije su se financirale iz državnog proračuna, pa je i porezni sustav izdvojen iz nadležnosti županije. Slobodni kraljevski gradovi, slobodni kotari i trgovišta izdvojeni su iz županije i neposredno podredjeni vladi. Kraljevim otpisom od 8. lipnja 1871. godine nekadašnja Varaždinska krajina s Križevačkom i Đurđevačkom pukovnijom sjedinjene su s Hrvatskom i Slavonijom i stvorena je osma županija, pod nazivom Bjelovarska županija. Na podlozi takvoga sjedinjenja konačno je došlo do ozemljenskoga povezivanja Hrvatske i Slavonije 68. Nakon Rujanskog manifesta hrvatskog sabora iz 1871. godine i neuspjele Kvaternikove Rakovačke bune (1871.), dolazi tijekom 1873. godine do revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe. Za bana je 20. rujna 1873. imenovan Ivan Mažuranić (1815. 1890.), a za njegovoga banovanja (1873. 1880.) u hrvatskim krajevima su provedene mnoge reforme, pa i promjena županijskog ustroja. Uvodi se nov županijski ustroj uz velik otpor hrvatskoga plemstva - zbog narušavanja starih municipalnih pravâ koja su u prijašnjem razdoblju inače bila jamcem očuvanja hrvatske državnosti. Kralj je 15. studenoga 1874. sankcionirao Zakon o ustroju političke uprave u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koji je stupio na snagu 31. svibnja 1875. godine, te je tako uvedena 65 66 Isp. H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 147-148. Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848- do 1881, supra, str. 82-96. 67 68 Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848.- do 1881., supra, str. 82-96. Isp. D. Pavličević, članak, Županije u Hrvatskoj i Slavoniji u prijelaznom razdoblju od 1848.- do 1881., supra, str. 82-96.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 49 nova ozemljenska podjela. Temeljna značajka potonje jest odvajanje sudstva od političke uprave, zadržavanje podjela na osam županijâ i prihvaćeno utemeljenje podžupanija kao upravnih kotara, a bilo ich je ukupno dvadeset. Podžupanijama na čelu stajao je podžupan, osim u podžupanijama u kojima je ležao grad koji je bio sjedištem županije. Potonjim podžupanijama u upravnim sjedištima županija Zagrebu, Križevcima, Varaždinu, Rijeci, Bjelovaru, Požegi, Osijeku i Vukovaru stajao je na čelu veliki župan koji je bio podjedno i upravnim predstojnikom podžupanije u kojoj se nalazio grad koji je bio sjedištem županije, i te se podžupanije nazivalo podžupanijama prvog razreda a sve ostale, dakle njih dvanaest, bile su podžupanije drugoga razreda 69. Podžupanije su se u svom djelokrugu strogo razlikovale od županija potonje su bile jedino samoupravnim oblastima, dočim je čitava državna uprava bila usredotočena u podžupanijama i zemaljskoj vladi, što će reći da podžupanije ne bijahu samoupravnim tijelimam, već kotarskim oblastima u sustavu ministerijalnog kraljevstva Hrvatske i Slavonije, pa su stoga obavljale svoju upravnu zadaću bez ikakva sudjelovanja žiteljstva. Pa iako su podžupanije bile državni organi koji su izvršavali naloge županija i vlade, bilo je pokušaja da se u potpunosti ne odbaci načelo samouprave kojim se nastojala pridržati starodavna institucija skupština iz županijskog sustava, to je bilo provedeno samo djelomice i u vrlo malenom opsegu. 70 Za vrijeme vladavine bana Ivana Mažuranića, izvršene su značajne reforme. Treba u pogledu jačanja političkih pravâ reći da je krug osoba s pravom glasa proširen, i to na članove (javne) trgovačke ili obrtničke tvrtke, ako je svaki od ovih plaćao barem 15 forinti izravnog poreza, dokinuo je pravo či- novnicima biti biranim za zastupnike Hrvatskoga državnog sabora, dokinuo je ovlast Vlade odredjivati izborne kotareve, izborne odbore, izborna predsjedništva, e da bi tako oduzelo Vladi mogućnost utjecati na rezltate izborâ. Umjesto Vlade te se izborne stvari uredilo zakonom. 71 Osnovnu promjenu Mažuranić je izvršio s tim što je odvojio sudstvo od uprave. Sudovi su postali samostalne ustanove, a upravno ustrojstvo preoblikovao tako da je umjesto velikoga broja kotara ustrojio manji broj podžupanijâ kao upravnih kotara. Tako je u mnogome smanjio troškove uprave. Uspio je da je Sabor donio moderni Kazneni postupak, Zakon o trgovačkoj sudbenosti i Zakon o slobodi tiska, koji je uveo porotu kao jamstvo da će postojati sloboda tiska u okviru tadašnjeg državnog uređenja. Osnovao je Hrvatsko sveučilište u Zagrebu (1874.) a donesen je i Zakon o ustrojstvu pučkih škola kojim je uvedeno obavezno pohadjanje osnovne škole. Za vrijeme Mažuranića Sabor je donio Zakon o pravu slobodno se okupljati, dotično Zakon o slobodi sastajanja 72. Ubrzo je Mažuranić postao suviše samostalan i opasan za postojeći režim, jer se nije obazirao na stavove hrvatsko-ugarske Vlade u Pešti, posebice oko pitanja pripojenja Vojne Krajine matici-zemlji, tako da je morao godine 1880. podnijeti ostavku na mjesto bana. Umjesto njega za bana je imenovan grof L. Pejačević (1824. 1901.) - koji je banovao od godine 1880. do godine 1883., kada je morao pod pritiskom otići i na njegovo mjesto je imenovan madžarski velikaš vjeran politici bečkog dvora grof Dragutin Khuen-Hedervary (1849. 1918.), Slavonac iz Nuštra koji je banovao od godine 1883. do godine 1903. Bio je posebice poznat po tome što je prilikom dolaska cara u Zagreb (1895.) dove- 69 70 Isp. M. Smrekar, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, Tiskano u nakladi Ignjata Granitza, Knjiga prva, Zagreb, 1899., str. 31. Isp, M. Smrekar, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, supra, str. 32-33. 71 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, supra, str. 282. 72 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, supra, str. 283.

50 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. zao iz Madžarske zemlju da car gazi po madžarskoj, a ne po hrvatskoj zemlji 73. Izložen stalnim pritiscima zemaljske vlade i Sabora, car je 15. srpnja 1881. godine carskim manifestom sjedinio Vojnu Krajinu s Hrvatskom i Slavonijom, tako da se ozemlje Hrvatske i Slavonije gotovo udvostručilo i iznosilo je 42.532 čkm. Od tada Hrvatsku i Slavoniju sačinjava osam županija i to: Ličko-krbavska sa sjedištem u Gospiću, Modruško-riječka sa sjedištem u Ogulinu, Zagrebačka sa sjedištem u Zagrebu, Varaždinska sa sjedištem u Varaždinu, Bjelovarskokriževačka sa sjedištem u Bjelovaru, Požeška sa sjedištem u Požegi, Virovitička sa sjedištem u Osijeku i Srijemska sa sjedištem u Vukovaru 74. U novom ustroju županije su ponovno samoupravne institucije. Županijska vlast se obavljala putem županijske skupštine u koju su ulazili najbogatiji porezni platiše i takvi su sačinjavali 50% skupštinskog sastava, a druga polovica su bili izbornici birani pred kotarskim vlastima. Županijskom skupštinom je u odsutnosti podžupana predsjedao veliki župan. Pored županijske skupštine, znatne ovlasti imao je upravni odbor županije, koji je imao trojaki djelokrug i to poslovima javne uprave, porezima i financijskim poslovima. Upravni odbor kao izvršno i operativno tijelo imao je u sveukupnoj samoupravi županije velika ovlaštenja, a na njegove odluke stranke su se mogle žaliti Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Upravni odbor je bio i drugostupanjski organ u poslovima koje su rješavali općinski organi 75. U razdoblju između 1875. i 1886. godine županije su zadržale oblik samouprave, i to preko županijskih skupštinâ, koja je rješava- 73 74 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacijel, supra, str. 283. Isp. J. Vrbošić, Povijesni pregled razvitka županijske uprave i samouprave u Hrvatskoj, Društveno istraživanje 1/god. 1. (1992.) BR. 1., Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 1992., str. 56-68. 75 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1945.), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1969., str. 190.-191. la samo sporove nekih predmeta vlastitog djelokruga, više općina ili podžupanija. Županijsku upravu vršilo je 20 podžupanija, dotično ovećih upravnih kotareva čijoj je upravi stajao na čelu podžupan. Samo u sjedištima županije, kojih je u ovom razdoblju bilo 8, na čelu podžupanija stajao je veliki župan. Medjutim, nadležnost svih podžupana bila je ista. Podžupanije su imale svoje skupštine koje su imale nešto širi djelokrug od županijskih skupštinâ. Podžupanijske skupštine rješavale su pitanje općinske imovine, nabavu nekretninâ, uzimanje zajma i dr. 76. Zakonom o ustroju županija iz godine 1886. županije ponovno postaju i samoupravnim i upravnim oblastima, a dijelilo ih se na kotareve kojih je ukupno bilo 84, i taj će broj ostati do godine 1918. Upravne poslove u kotaru vršila je kotarska oblast, ukoliko nisu pripadale županiji ili drugom organu uprave. U djelokrug kotarske oblasti spadala je briga oko izvršavanja zakonskih propisa, održavanja javnog reda i mira, održavanje cesta, mostova, kanala i zaštite imovine, rukovođenje poslovima agrikulture, zadružnih dobara, nadzor nad granicama kotara, općina, odlučivanje u poslovima redarstva, izdavanje putnih iskaznica i propusnica i dr. 77. Županija je vršila poslove samouprave putem rada županijske skupštine i upravnog odbora. Djelokrug rada županijske skupštine je donošenje statuta, pravo raspravljati o predmetjma od javnog interesa i obraćati se Saboru peticijama, rješavanje sporova između općina zbog teritorija, rješavanje sporova među nižim upravnim organima zbog nadležnosti, upravljanje županijskom imovinom, izborom verifikacijskog odbora i upravnog odbora županije, te nadzor nad općinskom, kotarskom i županijskom upravom s pravom na zahtjev Vladi da se ispravi nedostatak. Protiv zaključaka županijske skupštine stranka je mogla uložiti utok u određe- 76 77 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1945.), supra, str. 190-191. Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1945.), supra, str. 190-193.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 51 nom roku zemaljskoj vladi, čije je rješenje bilo konačno. 78 Uz županijsku skupštinu značajna ovlaštenja imao je upravni odbor županije, kao operativno tijelo županijske skupštine. Jedan dio članova je birala županijska skupština, a drugi dio su bili određeni po funkciji: veliki župan, podžupan, liječnik, nadšumar, porezni nadzornik i dr. U djelokrugu rada upravnog odbora su bili poslovi: poslovi autonomne javne uprave, porezni poslovi i poslovi održavanja reda i discipline. Protiv rješenja upravnog odbora donesenih u prvom stupnju stranci je bilo omogućeno podnošenje žalbe zemaljskoj vladi u Zagrebu. 79 Najšira ovlaštenja imala je županijska oblast. U njezinoj nadležnosti bila je sva javna uprava ako nije pripadala vladi, županijskoj skupštini, upravnom odboru županije ili kotarskoj oblasti. Županijska je oblast bila u stvari umetnuta, posredna oblast između kotarske oblasti i vlade, ustrojena s namjerom da se uz njezinu pomoć barem u nekim elementima obnovi stari municipalni sustav. Htjelo se ustrojiti županije tako da one budu istodobno i oblasti i organi samouprave. Pri tome se pošlo od načela da se županijskim skupštinama ne može dopustiti preveliki utjecaj u upravi, ali da im se ujedno, napose putem županijskih činovnika, može povjeriti sudjelovanje pri obavljanju djelatnosti javne uprave. 80 Županijskim se oblastima htjelo povjeriti one grane uprave koje iziskuju neprekidnu skrb, te kojima po naravi bolje prija sustav dikasterijalni. Upravo u nastojanju da se ustroje tako zamišljene posredne upravne oblasti umjesto sustava autonomne uprave krila se namjera središnjih vlasti na čelu s banom Khuenom Hedervaryjem da se ustroji čvrsta vlast i kontrola koju će vlada moći provoditi nad županijama. I ovaj je zakon trebao omogućiti provladinim ljudima, na- pose poslušnoj birokraciji, upravljanje zemljom u interesu mađarske vladajuće stranke i bečkog dvora. 81 Prvi čovjek županijske oblasti bio je podžupan kojeg je imenovala zemaljska vlada u Zagrebu. On je rukovodio poslovima uprave unutar djelokruga županijske oblasti, provodio je zaključke županijske skupštine, primao i otpremao spise, izvještavao županijske skupštine i velike župane o svakoj redovnoj sjednici o stanju uprave u županiji, provodio je vladine uredbe i sl. Poslove iz svog djelokruga županijska oblast je rješavala kao prvostupanjski organ, a žalbe protiv rješenja kotarskih oblasti, ukoliko nisu bila dodijeljene upravnom odboru županije, rješavala je kao drugostupanjski organ. Prema Zakonu o ustroju gradskih općina iz 1895. godine, gradovi Zagreb, Varaždin, Osijek i Zemun bili su neposredno podređeni Zemaljskoj vladi u Zagrebu, te odvojeni od županija. Aktivno biračko pravo bilo je ponovno suženo, negdje samo oko 2 % stanovništva je imalo aktivno biračko pravo. Hrvatska je, iako ustavna zemlja, u to vrijeme imala jedno od najograničenijih izbornih prava u Europi, a to prije svega zahvaljujući tzv. Khuenovom izbornom sustavu. 82 7. DRŽAVNOPRAVNI POLOŽAJ KRA- LJEVINE DALMACIJE DO 1918. GODINE Mirom u Compoformiju godine 1797. rastrojilo se Mletačku Republiku i Kraljevina Dalmacija dolazi pod vlast Austrije. Prva austrijska vlada u Dalmaciji traje samo osam godina i to od 1797. do 1805. godine. Mirom u Požunu 1805. godine austrijski car je bio prisiljen odreći se Dalmacije koju su tada zaposjeli Francuzi. Pod francuskom vlašću 78 79 80 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1945.), supra, str. 190-193 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1945.), supra, str. 190-193 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527.-1945.), supra, str. 190-193 81 82 Isp. B. Vranješ-Šoljan, članak, Županijsko uređenje u posljednjoj fazi postojanja (1881.-1918.), knjiga, Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str.107. Isp. B. Vranješ-Šoljan, članak, Županijsko uređenje u posljednjoj fazi postojanja (1881.-1918.), supra, str. 107.-108.

52 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. Dalmacija je prošla dvije etape svoga društveno-pravnog razvitka. U prvom od 1805. do 1809. godine ona je pokrajina u sastavu francuske Kraljevine Italije. Na čelu Dalmacije bio je Vincenzo Dondolo, mletački plemić u svojstvu generalnog providura, hijerarhijski podređen talijanskom potkralju u Milanu. Uz providura organizirano je glavno vijeće u svojstvu pokrajinske vlade sa šest resornih odjela. 83 U to vrijeme Dalmacija je upravno podijeljena na okruge, a okruzi na kotare i općine. Cjelokupni ustroj je imenovan, dakle bez bilo kakve samouprave i niži organi su podređeni višim. U drugoj fazi Dalmacija je od 1809. do 1813. godine u sklopu tzv. Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani. Čitava uprava je organizirana na načelu birokratskog centralizma. Sudstvo je bilo odvojeno od uprave, a žitelji su bili izjednačeni pred zakonom. Francuzi su nastojali ukinuti prekobrojni kler, čime su izazvali revolt kod naroda i zato je narod s radošću dočekao njihov odlazak iz hrvatskih krajeva 1813.g. 84 Austrija za svoje duge (1797. (1815.) 1918.)) vladavine nikada nije htjela Dalmaciju prisjediniti s Hrvatskom i Slavonijom. Dalmacijom je upravljao carski namjesnik, koji je delegat centralne državne vlasti i šef Dalmatinske zemaljske vlade, čije je sjedište u Zadru. Tek listopadskom diplomom 1860. godine i veljačkim patentom iz 1861. godine Dalmacija dobiva svoj pokrajinski sabor s kurijalnim izbornim režimom. Zakonom od 1868. godine Dalmacija je razdijeljena na 12 političkih kotara, koji vrše upravno-političke poslove. Na temelju Austro-ugarske nagodbe iz 1867. godine Dalmacija je pripala austrijskoj polovini Monarhije sa statusom pokrajine, a pod upravnom nadležnošću austrijske vlade. Takvo stanje ostat će sve do godine 1918. Nevraćanjem Dalmacije u okrilje hrvatskih zemalja, dotično pod vlast bana i Hrvatskoga dr- žavnog sabora, carevina austrijanska, a kasnije Austro-Ugarska (1867. 1918.), bitno je oslabila hrvatsku državnost i, posebice, onemogućila značajniji utjecaj Dalmatinske Hrvatska na razvoj hrvatske države i županijskoga ustroja, ustroja koji je u baš tamo, u Dalmatinskoj Hrvatskoj i nastao 85. (Rukopis je dovršen travnja mjeseca godine 2007. u Osijeku). 8. ZAKLJUČAK: Iz povijesnih vrela nedvojbeno proizlazi da su starohrvatske župe kao manje jedinice i županije kao veće područje, nastale spajanjem više župa u jednu županiju, svoje podrijetlo vuku iz rodovsko-plemenske teritorijalne podjele koje su Hrvati baštinili u vrijeme prije naseljavanja na današnje prostore. Zato je županijski ustroj tekovina hrvatske tradicije i doprinos hrvatskih plemena teritorijalnoj odrganizciji društva zasnovan na bitnim elementima plemenske demokracije rodovskog tipa. Svoj vrhunac teritorijalno-političkog ustroja županije doživljavaju u feudalizmu, kao drštvena organizacija plemstva u okviru županijskih skupština. Te skupštine su ustvari bile regionalne staleške skupštine koje su sastavljene od predstavnika plemstva. Te skupštine su bile potpuni organi vlasti za svoja područja, jer su obavljale sve funkcije državne vlasti, kako zakonodavnu tako upravnu i sudsku. Ove županije su čvrsto čuvale svoja municipalna prava i često su se otvoreno suprostvljale centralnim državnim vlastima, pa se slobodno može zaključiti da su imale status corpus separatum, kako u razdoblju narodnih vladara tako isto, ali u nešto manjem obimu, i u vrijeme vladavine obitelji Arpadovića, Anžuvinaca i Habsburgovaca. O ovim činjenicama nažalost u našoj povijsti nije vođeno dovoljno računa i svakako bi se moglo zaključiti da bi trebalo povijesni županijski ustroj u Hrvatskoj u nekom sličnom obliku ponovno obnoviti. 83 84 Isp.H. Sirotković-L. Margetić, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, supra, str. 170. Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, supra, str. 352.-362. 85 Isp. I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, supra, str. 352.- 362.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 53 POPIS VRELÂ : a/ Književnost x. Branko BABAC, Upravno pravo Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2004. x. Branko BABAC, Hrvatsko političkoupravno ustrojstvo o strategijskom značenju, Ekonomski institut Zagreb, Zagreb, 1992. x. Branko BABAC, Iločki Statut i ideja o općinskoj i lokalnoj samoupravi kao temeljnomu pravu gradjanina- Ogled o jednomu slučaju hrvatske državno-pravne tradicije, Pravni vjesnik, Osijek, 2001., 1-2/01, str. 355. - 388. x. Branko BABAC, Obnova hrvatskog gradjanskog društva - Politička kontrola i državna uprava, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 1994. x. Branko BABAC, Upravno postupovno pravo Odabrana poglavlja, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek, 1997. x. Branko BABAC - Zvonimir LAUC, Regija i regionalizacija u Hrvatskoj, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 1989. x. Ivan BEUC, Povijest institucija državne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Pravni fakultet Zagreb, Zagreb, 1985. x. Ivan BEUC, Povijest institucija državne valsti u Hrvatskoj 1527-1945., Pravni fakultet uzagrebu, Zagreb, 1969. x. Ivan BEUC, Povijest država I prava na području SFR J, Narodne novine, Zagreb, 1989. x. Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, 1910. x. Ferdo ČULINOVIĆ, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja,školska knjiga, Zagreb,1961. x. Antun DABINOVIĆ, Hrvatska državna i pravna povijest, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb,1990.(1940). x. Ivo GOLDSTEIN et al., Hrvatske županije kroz stoljeća, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 1996. x. Ivan HRŽENJAK, Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj, Informator, Zagreb, 2004. x. Mirjana GROSZ, Počeci moderne Hrvatske, Globus, Zagreb, 1985. x. Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1976. x. Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata, knjiga 1-5, Matica hrvatska, Zagreb, 1975. (1899. x. Ivan KRBEK, Razvoj organizacije hrvatske uprave, Obzor Spomen knjiga 1860. - 1935., Tipografija, Zagreb, 1936. x. Ive MAŽURAN, Popis zapadne i srednje Slavonije 1688. i 1702. godine, Historijski arhiv u Osijek, 1988. x. Ivan MUŽIĆ, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Matica hrvatska, Zagreb, 1988. x. Eugen PUSIĆ, Lokalna samouprava, Naša zakonitost, Zagreb, 1990., 11 12/90, str. *** x. Eugen PUSIĆ, Hrvatska središnja uprava i usporedni upravni sustavi, Školska knjiga, Zagreb, 1997. x. Hodimir SIROTKOVIĆ, Organizacija uprave u Hrvatskoj i Slavoniji u njenom građanskom razdoblju (1848-1918.), Godišnjak, Sarajevo, 1985. br. 23. x. Hodimir SIROTKOVIĆ Lujo MAR- GETIĆ, Povijest država i prava naroda SFR Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb, 1988. x. Milan Smrekar, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, knjiga prva, Zagreb, 1899. x. Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990. (1925.).

54 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. x. Ferdo ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1975. 1916., 1920.). x. Mirko VALENTIĆ, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849. - 1881., Zagreb, 1981. x. Josip VRBOŠIĆ, Povijesni pregled razvitka županijske uprave i samouprave u Hrvatskoj, Društveno istraživanje 1/god. 1. (1992.) BR. 1.,Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 1992., str. 56-68. x. Josip VRBOŠIĆ, Samouprava u osječkoj oblasti po Ustavu Kraljevine SHS iz 1921. i Uredbi (sa zakonskom snagom) o podjeli zemlje na oblasti od 20. travnja 1922. g., Zbornik Pravnoga fakulteta u Osijeku, Osijek, 1980., str. *** b/ Pravne listine x. Ustav Republike Hrvatske, Novine br. 56/90, 135/97, 8/98 (proč. tekst), 113/00, 124/00 (proč. tekst), 28/01, 41/01 (Pročišćeni tekst), 55/01 (Ispravak proč. teksta (Us.R.Hr.-Proč.)). x. Europska povelja o lokalnoj samoupravi, Narodne novine - Međunarodni ugovori, 14/97. x. Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Narodne novine br. 33/01, 60/01 (vjerodostojno tumačenje), 129/05. (Z.Lr.Sm.). x. Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine br. 86/06., 125/06. (ispr.)(z.pdr.žgo.). Mag. Jozo Pavičić ZUR BEDEUTUNG DER GESPANSCHAFTEN FÜR FORTDAUER DER KROATISCHEN STAATLICHKEIT ZUSAMMENFASSUNG Aus historischen Quellen geht unbestritten voraus, dass altkroatische Pfarren als kleinere Gemeinschaften und die Gespanschaften, die als größere Gebiete durch Verbindung von mehreren Pfarren entstanden sind, von der territorialen Einteilung in Stämmen herstammen einer Stämeneinteilung, die die Kroaten aus der Zeit vor ihrer Besiedlung heutiger Gebiete geerbt haben. Aus diesem Grunde gründet sich der Aufbau der Errungenschaft kroatischer Tradition und der Beitrag kroatischer Stämme der territorialen Gesellschaftsorganisation auf wesentlichen Elementen der Stammesdemokratie. Den Höhpunkt ihrer territoriell-politischen Organisation erleben die Gespanschaften im Feudalismus, und zwar als gesellschaftliche Organisationseinheit der Adeligen im Rahmen der Gespanschaftsversammlungen.

Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. 55 Diese Versammlungen waren eigentlich regionale Standesversammlungen, die aus Vertreter der Adeligen zusammengestzt waren. Sie wirkten als vollständige Organe der Gewalt für ihr Gebiet, weil sie alle Funktionen der Staatsgewalt ausgeübt haben: die gesetzgebende, öffentliche und rechtsprechende Gewalt. Die Gespanschaften haben ihre Munizipalrechte bewahrt und haben sich häufig den Organen der zentralen Staatsgewalt offen widersetzt. Auf Grund dessen kann man schließen, dass die Gespanschaften den Status corpus separatum genossen, sowohl zur Zeit der Volksherrscher als auch, obwohl in einem kleineren Umfang, zur Zeit der Herrschaft der Familien Arpadović, Anjou und Habsburg. Diese Tatsachen wurden aber in unserer Geschichte nicht genügend in Betracht gezogen und es könnte allerdings daraus geschlossen werden, dass historische Gespanschaftsorganisation in ähnlicher Form in Kroatien aufs Neue errichtet werden sollte. Schlüsselwörter: Pfarre, kroatische Gespanschaft, kroatische Staatlichkeit, Erneuerung der Gespanschaftsorganisation, kroatisch-ungarisches Übereinkommmen, Gespan, Banus, königlicher Landverweser. Mr. sc. Jozo Pavičić DE LA SIGNIFICATION DES COMTATS ET LEUR PERMANENCE DANS L HISTOIRE DE LA CROATIE RÉSUMÉ Des sources historiques, il ressort indubitablement que les paroisses de la Croatie de jadis en tant qu unités territoriales élémentaires et que les «comtats» en tant que circonscriptions plus vastes qui se sont créées par l union de plusieurs paroisses trouvent leur origine dans la division territoriale tribale que les Croates ont hérité de l époque antérieure à leur établissement sur le territoire actuel. C est pourquoi l organisation en comtats est un acquit de la tradition croate et une contribution des tribus croates à l organisation territoriale de la société, fondée sur des éléments importants de la démocratie tribale. L organisation territoriale et politique des comtats a atteint son apogée à l époque féodale comme organisation sociale de la noblesse dans le cadre des assemblées de comtats. Ces assemblées étaient des assemblées régionales des représentants de la noblesse. Elles étaient des organes du pouvoir pour leur territoire exerçant tous les fonctions ordinairement dévolues à l état: le pouvoir législatif, exécutif et judiciaire. Ces comtats ont jalousement gardé leur droits municipaux et ont souvent affronté ouvertement les pouvoirs centraux de l état. On peut donc librement en conclure qu elles avaient le statut de corpus separatum pendant la période des souverains nationaux mais aussi quoique dans une moindre mesure sous le régime des dynasties Arpadovic, Anjou et Habsbourg. Sur la base de ces faits dont il est peu tenu compte dans notre histoire, on peut en tout cas conclure qu une organisation historique de ce type pourrait être remise en place sous une forme semblable. Mots clés: paroisse, comtats croates, étatisme croate, restauration de l organisation en comtats, accord croato-hongrois, préfet, ban, gouverneur royal.

56 Mr. sc. JOZO PAVIČIĆ: O značenju županija za opstojnost hrvatske državnosti Pravni vjesnik 23 (3-4): 29-56, 2007. Jozo Pavičić, LL.M. and M.Sc. ON IMPORTANCE OF THE COUNTIES FOR THE VIABILITY OF CROATIAN STATEHOOD SUMMARY It undoubtedly stems from historical sources that the old Croatian parishes as smaller units and districts as larger areas emerged by uniting more parishes into a district, originated from a clan-tribal territorial partition that the Croats had inherited in time before settling on the area of today. Therefore the district system is an acquisition of the Croatian tradition and contribution of the Croatian tribes to a society territorial organization established on the crucial elements of a clan type tribal democracy. The districts experienced their peak of territorial-political constitution in feudalism, as a social organization of nobility in the framework of district assemblies. Those assemblies were in fact regional estate assemblies composed of nobility representatives. Those assemblies were the complete authority bodies for those areas because they exercised all functions of state power, legislative, administrative and judicial. Those districts protected their municipal rights firmly and they often opposed the central state administration, thus we conclude that they had a status of corpus separatum, both in the era of national rulers and to a lesser extent, in the time of the Arpadović, Angevins and Hapsburgs family reign. Unfortunately these facts have not been paid much attention to in the course of the history and it could surely be concluded that a historical district system in Croatia should be restored in a similar mode. Key words: Parish, Croatian district, Croatian statehood, restoration of district system, Croatian- Hungarian Compromise, district prefect, vice-roy, regent

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 57 UDK: 351.712.2.032 351.712.2.043 Izvorni znanstveni rad Dr. sc. MILJENKO BREKALO, nezavisni znanstvenik iz Osijeka Mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, doktorand Ekonomskog fakulteta u Osijeku IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur., postdiplomant Pravnog fakulteta u Osijeku JAVNO-PRIVATNO PARTNERSTVO NEKA RAZMATRANJA S MOTRIŠTA UPRAVNOG PRAVA I FINANCIJA Zadovoljavanje (financiranje) javnih potreba vrlo često predstavlja velik problem za većinu zemalja, među kojima se vrlo često nalaze i razvijene zemlje. Osnovni razlog tom je veći kvantitativni i kvalitativni rast javnih potreba u odnosu na rast javnih prihoda. Glede otklanjanja ovoga nesrazmjera, pojedine razvijene zemlje Europske unije uvele su financiranje javnih potreba po principu javno-privatnog partnerstva. Zapažene rezultate posljednjih dvadesetak godina bilježe Velika Britanija, Škotska, Danska, Njemačka i dr. Glede kvalitetne operacionalizacije javno-privatnog partnerstva Svjetska se banka pokazala kao aktivan čimbenik, a Europska unija je vođena istim motivima izdala posebnu publikaciju u obliku Zelene knjige (Green Paoer), koja obrađuje različite oblike suradnje između tijela javnog sektora i privatnog poduzetništva. Pored Zelene knjige, Europska je unija izdala sljedeće četiri ključne smjernice za javnu nabavu: Works Directive (93/27EEC), Supplies Directive (93/36EEC), Services Directive (92/50EEC) i Utilities Directive (93/38EEC). U Republici Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina pojačan je interes za uspostavom i razvijanjem javno-privatnog partnerstva kao načina financiranja javnih potreba. Naročito je velik interes iskazan nakon što je Republika Hrvatska za 2009. godinu dobila organizaciju 21. svjetskog rukometnog prvenstva za muškarce Međutim, za razliku od gore navedenih zemalja, postoje određene prepreke koje nisu dovele do masovnijeg korištenja javnoprivatnog partnerstva, a te su izazvane prvenstveno izočnošću pravno-normativnih akata, naime, akutno se osjeća nedostajanje zasebnog zakona, koji bi cjelovito uredio javno-privatno partnerstvo kao jedan novi oblik suradnje javnoga i privatnog sektora u svezi s financiranjem javnih potreba u Republici Hrvatskoj. Ključne riječi: javni prihodi, financiranje (zadovoljavanje) javnih potreba, javno-privatno partnerstvo, javna nabava,, javna vlast.

58 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 1. PRORAČUN KAO INSTRUMENT FINANCIRANJA (ZADOVOLJA- VANJA) JAVNIH POTREBA Proračun je plan prihoda i rashoda države i njezinih jedinica lokalne samouprave. Donosi ga najviše tijelo koje je nositelj zakonodavne vlasti u državi, odnosno u jedinici lokalne samouprave, i ima snagu zakona, odnosno općeg pravnog akta jedinice lokalne ili regionalne (područne) samouprave. Proračun se donosi za jednu proračunsku godinu. Izuzetno, kad se pravovremeno ne donese proračun, tijelo vlasti nadležno za njegovo donošenje može izglasati proračun o proračunskim dvanaestinama, najviše za tri mjeseca. Proračun po svome sadržaju ima dva dijela: prvi, opći dio ili zakon o proračunu (kad proračun ima snagu zakona), kojim se propisuje obveznost proračuna, usmjeravaju rashodi i određuju vrela i mjerila ostvarenja prihoda; drugi, posebni dio proračuna, koji sadrži pregled prihoda po izvorima i iznosima i rashoda po namjenama i iznosima. Pritom su prihodi raščlanjeni po dijelovima, razdjelima, partijama i pozicijama, a rashodi su raščlanjeni po dijelovima, razdjelima, glavama, partijama i pozicijama. Prema pozitivnim zakonskim propisima, tj. odredbama članka 2. stavak 3. Zakona o proračunu: 1 proračun je procjena godišnjih prihoda i primitaka te utvrđeni iznos izdataka i drugih plaćanja države, odnosno jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave koje odobrava Hrvatski sabor, odnosno predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave u skladu s odredbama Ustava i drugih zakona. Proračun se odnosi za proračunsku godinu i važi za godinu za koju je donesen, a koja predstavlja razdoblje od dvanaest mjeseci, koja počinje od 1. siječnja, a završava 31. prosinca odnosne kalendarske godine. Ako Hrvatski sabor, odnosno predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i područne (re- gionalne) samouprave, ne donese proračun prije početka proračunske godine, financiranje se obavlja privremeno, a najduže za prva tri mjeseca proračunske godine. Privremeno financiranje, u smislu članka 3. stavak 3. Zakona o proračunu, vrši se razmjerno sredstvima korištenim u istim razdobljima prema proračunu za prethodnu godinu, a najviše do jedne četvrtine ukupnih prihoda raspoređenih proračunom za prethodnu proračunsku godinu. Odluku o privremenom financiranju donosi Hrvatski sabor, odnosno predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave. Državni proračun donosi Hrvatski sabor, a proračun jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave donosi nadležno predstavničko tijelo, što znači: za županiju županijska skupština, a za gradove i općine gradska, odnosno općinska vijeća. Državna tijela nadležna za donošenja proračuna samostalno raspoređuju cjelokupne prihode i primitke koji im pripadaju na osnovi zakona ako zakonom nije određeno drukčije. Proračunski izdaci podmiruju se iz prihoda i primitaka utvrđenih Zakonom o proračunu. Dakle, svi prihodi i primici proračuna moraju biti raspoređeni u proračunu i iskazani po izvorima iz kojih potječu, a svi izdaci proračuna moraju biti utvrđeni u proračunu i uravnoteženi s prihodima i primicima. Tijekom proračunske godine Hrvatski sabor, odnosno predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, može donijeti propis kojim se smanjuju prihodi i primici ili povećavaju izdaci utvrđeni proračunom; istodobno se moraju predvidjeti prihodi kojim će se proračun uravnotežiti. Na drugoj strani, tijekom proračunske godine, zbog izvanrednih prilika i potreba, mogu se povećati izdaci ili umanjiti prihodi ili primitci. Uslijed toga proračun se mora uravnotežiti sniženjem predviđenih izdataka ili pronalaženjem novih prihoda. Uravnoteženje proračuna provodi se putem 1 Narodne novine, br. 96/2003.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 59 izmjena i dopuna proračuna po postupku za donošenje proračuna. U glavnoj knjizi riznice upisuju se transakcije svih prihoda, primitaka, izdataka i plaćanja državnog proračuna, a ministar financija obvezan je kod Narodne banke Hrvatske otvoriti i držati otvorenim jedan bankovni račun ili više bankovnih računa za primanje, čuvanje, plaćanje ili prijenos državnih prihoda i izdataka. Ministar financija uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske ovlašten je: zaključivati ugovore s Narodnom bankom Hrvatske radi vođenja bankovnih poslova države i prekoračenja računa; odgoditi rok plaćanja nekog potraživanja ili dopustiti plaćanje u obrocima; uložiti dio ili ukupan raspoloživi saldo državnog proračuna u depozit kod poslovnih banaka. Izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave obvezan je otvoriti račun za sva plaćanja u svezi s proračunom i ovlašten je, na osnovi odluke svoga predstavničkog tijela, ulaziti u financijske odnose radi zaduživanja i pozajmljivanja. Godišnjim proračunom određuje se uporaba proračunskog viška ili načina financiranja proračunskog manjka. Manjak državnog proračuna financira se zaduživanjem u tuzemstvu ili inozemstvu, a proračunski manjak jedinice lokalne samouprave može se financirati zaduživanjem kod druge jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, iz državnog proračuna i zaduživanjem kod nebankovnog sektora uključujući i pučanstvo. Međutim, treba istaknuti da se zaduživanje može obavljati samo za financiranje kapitalnih izdataka. Osnove za izradu državnog proračuna temelje se na potrebama gospodarskog razvoja, makroekonomskoj stabilnosti, te na politici i propisima koje donose Hrvatski sabor, Vlada i ministar financija, u skladu sa svojim djelokrugom i nadležnostima. Ministar financija obvezan je u suradnji s tijelom državne uprave nadležnim za gospodarski razvoj izraditi izvješće o gospodarskoj i financijskoj politici u mjesecu srpnju za sljedeću proračunsku godinu. Pored toga, on je obvezan u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave Vladi predložiti smjernice i ciljeve financijske politike te izraditi procjenu o glavnim vrstama prihoda i izdataka za sljedeću proračunsku godinu. Sukladno stajalištima Vlade, ministar financija obvezan je proračunskim korisnicima u mjesecu rujnu uputiti akt o načinu i elementima izrade godišnjeg proračuna za sljedeću proračunsku godinu, a koji mora sadržavati esencijalne elemente financijske politike kojih se treba pridržavati, ključne parametre koji se moraju koristiti te postupke i rokove izrade zahtjeva za dodjelu sredstava. U aktu moraju biti prikazani procijenjeni iznosi izdataka za svakoga proračunskog korisnika. Vlada je obvezna podnijeti Hrvatskom saboru prijedlog državnog proračuna na donošenje najkasnije do 15. studenoga. Proračun jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave izrađuje njezino nadležno tijelo u skladu s odredbama Zakona o proračunu. Nositelj izvršne vlasti jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave obvezan je podnijeti prijedlog proračuna poglavarstvu u mjesecu listopadu za sljedeću godinu. Nakon toga poglavarstvo jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave obvezno je podnijeti predstavničkom tijelu prijedlog proračuna na donošenje najkasnije do 15. studenoga. Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave obvezno je donijeti proračun najkasnije do 15. prosinca za sljedeću proračunsku godinu. Ministarstvo financija, nakon donošenja državnog proračuna, obvezno je izvijestiti ministarstva, odnosno proračunske korisnike o odobrenim sredstvima, a oni su odgovorni za naplatu i ubiranje prihoda u svojoj nadležnosti i za izvršavanje svih izdataka u skladu s namjenama. Tijela državne uprave, odnosno tijela jedinica lokalne samouprave

60 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. i područne (regionalne) samouprave odgovorna za prikupljanje proračunskih prihoda odgovorna su za potpuno i pravodobno prikupljanje prihoda na račun proračuna u skladu s odgovarajućim zakonima i provedbenim propisima. Republika Hrvatska osigurala je Ustavom i svim zakonima iz područja financiranja javnih potreba, jednakost i pravednost kada je u pitanju sudjelovanje u podmirivanju javnih troškova na svim razinama ustrojstva države. Zbog toga, moraju biti jasno definirane razine financiranja javne potrošnje i utvrđene javne potrebe koje se financiraju iz Državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave. 2. JAVNA NABAVA Javna nabava jest nabava robe i usluga te ustupanje radova koje obavljaju nositelji određene Zakonom o javnoj nabavi. 2 Pozitivno-pravno promatrano, javna nabava u Republici Hrvatskoj je normativno regulirana Zakonom o javnoj nabavi 3 i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi. 4 Zavedeni zakonski propisi doživjeli su niz kritika zbog svoje nedorečenosti, odnosno pogrešnih i nepotpunih zakonskih rješenja. Mnogobrojne kritike bile su najčešće upućenje u sljedećim pravcima, i to: - slaba otvorenost tržišta u postupku javne nabave, odnosno izostanak konkurentnosti na tržištu; - izostanak sprječavanja diskriminacije ponuditelja; - slaba transparentnost poslovanja naručitelja u imovinsko-pravnim odnosima; - slaba racionalizacija troškova u postupku javne nabave; - djelomična, slaba usuglašenost postojećeg zakonskog teksta s Direktivama Europ- 2 3 4 Članak 2. točka 3. Narodne novine, br. 117/2001. Narodne novine, br. 92/2005. ske unije, odnosno s europskim zakonodavstvom. Normativne promjene u sferi javne nabave, koje je predložila Vlada Republike Hrvatske u svome Nacrtu konačnom prijedlogu novoga Zakona o javnoj nabavi od 12. rujna 2007. godine, očituju se u većoj transparentnosti i javnosti odvijanja postupka javne nabave. U odnosu na važeći Zakon o javnoj nabavi, novine u Nacrtu konačnom prijedlogu Zakona o javnoj nabavi ogledaju se u sljedećem: - uvedeni su novi pojmovi javne nabave; - dani su cjeloviti opisi svakog postupka javne nabave, naime, pored postojećih, uvedeni su i novi postupci javne nabave, npr. natjecateljski razgovori; - uveden je dinamički sustav javne nabave koji se ogleda u potpuno elektroničkom načinu provedbe javne nabave, a elektronička dražba je način provedbe postupka javne nabave, a u Elektroničkom oglasniku javne nabave, odnosno na Web portalu Narodnih novina će biti objavljena svaka javna nabava čija vrijednost prela iznos od 50.000,00 kuna; - uveden je Jedinstveni rječnik javne nabave ili CVP (Common Procurement Vocabulary); - javno otvaranje ponuda s mogućnošću nazočnosti svake osobe bez obzira je li ponuditelj u postupku nabave; - subjekti koji su sudjelovali u pripremi dokumentacije za javnu nabavu ne mogu više sudjelovati kao ponuditelji; - mogućnost uvida u sadržaj svake ponude, osim u one dijelove koji uživaju zakonsku zaštitu, naime, novi prijedlog Zakona omogućuje znatno brži i učinkovitiji postupak pravne zaštite u odnosu na dosadašnja zakonska rješenja te kontrolu postupka nabave u svim fazama postupka, od dana donošenja odluke o početku postupka javne nabave do sklapanja ugovora;

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 61 - u odnosu na postojeći zakonski tekst, novi je proširio broj naručitelja odnosno pravnih osoba koji su obveznici primjene Zakona o javnoj nabavi; - uvedene su kvalitativno nove ovlasti i organizacija Ureda za javnu nabavu Vlade Republike Hrvatske, a radi preventivno-instruktivnog djelovanja i kroz redovnu izobrazbu i certificiranje zaposlenika ili sudionika u postupku javne nabave. 5 Nacrt konačan prijedlog Zakona o javnoj nabavi sastoji se od 177 članaka, sadrži sljedećih osam dodataka, koji su sadržajno u potpunosti usklađeni s Direktivama Europske unije: 6 - Dodatak I. - Popis djelatnosti u graditeljstvu (javni radovi), - Dodatak II. - Popis usluga II. A i usluga II. B, - Dodatak III. - Popis roba za potrebe obrane Republike Hrvatske, - Dodatak IV. - Tehničke specifikacije, - Dodatak V. - Sadržaj objava, - Dodatak VI. - Obilježja objava, - Dodatak VII. - Zahtjevi vezani uz uređaje za elektroničko zaprimanje ponuda, zahtjeva za sudjelovanjem, zahtjeva za kvalifikacijom kao i planova i projekata u natječajima, - Dodatak VIII. - Popis propisa prava Europske zajednice. Novi Zakon o javnoj nabavi trebao bi stupiti na snagu 1. siječnja 2008. godine, a pla- 5 6 Poseban dio Konačnog prijedloga Zakona o javnoj nabavi predstavljaju odredbe koje se odnose na nadležnost Ureda za javnu nabavu Vlade Republike Hrvatske kao stručne službe Vlade Republike Hrvatske. Naime, stvarna nadležnost i opis poslova koje će ovo državno tijelo obavljati znatno je širi u odnosu na postojeći zakonski tekst. Primarna nadležnost Ureda za javnu nabavu Vlade Republike Hrvatske je preventivno-instruktivno otklanjanje nepravilnosti u postupku nabave bez zaustavljanja postupka nabave, a glede zaštite javnog interesa. Pragovi za koje je propisana obvezna primjena Direktiva i objave nabava na razini Europske unije, a koje su ovisne o vrsti obveznika primjene zakona, u pravilu su iznosi nabave veći od 137.000,00 eura za robe i usluge te 5.278.000,00 eura za radove. nirano je donošenje sedam uredaba koje su od vitalnog značaja za primjenu novoga zakonskoga teksta. 3. POJAM JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA Javno-privatno partnerstvo prvi put se, kao poslovna ideja, pojavilo sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Međutim, njegova operativna primjena započinje dvadesetak godina kasnije, kada se počinje rabiti termin javnoprivatno partnerstvo. Sam termin odnosi se na velik spektar projekata, do sada nije zabilježen jedinstven europski niti svjetski model javno-privatnog partnerstva. Prema mišljenju stručnjaka Europske investicijske banke (EIB), 7 razvojne banke Europske unije, jedinstveni (opći) zakonski oblik javno-privatnog partnerstva ne bi bio ni poželjan ni efikasan. U ovome trenutku, prema mišljenju navedenih bankarskih stručnjaka, tijekom 2006. godine u Europi se cca. 25% ukupnih investicija provodilo po modelu javno-privatnog partnerstva. Javno-privatno partnerstvo najprije se počelo primjenjivati u prometnoj infrastrukturi, danas je njegova primjena mnogo šira, a susrećemo ga na području: energetike, javne uprave, obrazovanja, vodoopskrbe, zdravstva, izgradnje zračnih luka, autoputova, željezničkih pruga itd. Naime, tijekom posljednja dva desetljeća u većini zemalja svijeta financijski kapacitet državnoga proračuna, odnosno proračuna jedinica lokalne samouprave nije dostatan da se zadovolje sve javne potrebe. U takvoj su situaciji razvijene svjetske ekonomije pristupile iznalaženju efikasnog modaliteta 7 Europsku investicijsku banku (EIB) 1957. godine osnovale su prvih šest članica Europske ekonomske zajednice (EEZ-a) s osnivačkim kapitalom od jedne milijarde američkih dolara. Danas ova bankarska ustanova okuplja petnaest članica Europske unije i svoje je poslovanje proširila izvan granica ove integracije. Primarni zadatak EIB-a bio je da bez ostvarivanja profita kreditira ili garantira kredite članicama: za razvoj nedovoljno razvijenih područja zemalja Europske ekonomske zajednice; za modernizaciju gospodarstva zaostalih područja i izgradnju novih kapaciteta; za one zajedničke gospodarske pothvate za koje pojedine članice nemaju dovoljno vlastitih sredstava

62 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. koji bi mogao biti produktivan za javnu (državnu) vlast i građane s jedne strane i privatne investitore s druge strane. Kao najbolje rješenje pronađeni su razni oblici javno-privatnih partnerstva (Public-private part nership), koja su generirana s dva osnovna cilja; prvi je javni koji se očitovao u kvantitativnom i kvalitativnom zadovoljavanju javnih potreba građana sa što manjim financijskim intervencijama iz državnoga ili proračuna jedinica lokalne samouprave, drugi je privatni koji se manifestirao u sigurnom ulaganju privatnih financijskih sredstava sa što manjim poslovnim rizicima, koji su zbog partnerstva s javnom vlašću bili svedeni na najmanje moguće rizike. U različitim pravnim sustavima, razvili su se razni oblici javno-privatnog partnerstva. Primjera radi, trenutno u Njemačkoj egzistiraju sljedeći ugovorni modeli: privatni partner izgradi građevinu i kasnije ju vodi na vlastiti rizik, on kod ovog modela vodi poslove u ime i za račun javne vlasti (Betreibemodell); javni partner ostaje vlasnik i voditelj građevine, on kod ovog modela vodi poslove na temelju posebnog ugovora (Betriebsführungsmodell); privatni partner vodi građevinu, a ovlašten je nastupati prema trećima u vlastito ime (Betriebsüberlassungsmodell). Glede kvalitetne operacionalizacije javno-privatnog partnerstva Svjetska banka pokazala se kao aktivan čimbenik, a i Europska unija je vođena istim motivima izdala posebnu publikaciju u obliku Zelene knjige (Green Paoer), koja obrađuje različite oblike suradnje između tijela javnog sektora i privatnog poduzetništva. 8 Pored Zelene knjige, Europska je unija izdala sljedeće četiri ključne smjernice za javnu nabavu: Works Directive 8 Zeleni knjiga navodi da su karakteristike javno-privatnog partnerstva dugotrajna suradnja javnog i privatnog partnera, te djelomično financiranje projekta od privatnog sektora. Ponekad se uključuju i javni ili državni fondovi, ali putem vrlo složenih i opreznih aranžmana. Privatni partner zapravo po raznim fazama sudjeluje u osmišljavanju, primjeni i financiranju projekta, dok se javni u prvom redu koncentrira na definiranje ciljeva od značenja za opće dobro. (93/27EEC), Supplies Directive (93/36EEC), Services Directive (92/50EEC) i Utilities Directive (93/38EEC). Svrha Smjernica nije pružiti cjelovitu metodologiju ili definirati tekuću i buduću politiku, već poslužiti kao vodič za utvrđivanje i razvoj pitanja i tema koji su ključni za uspjeh javno-privatnog partnerstva. Stoga, smjernice se fokusiraju na četiri osnovna područja: - osiguranje otvorenoga pristupa tržištu i tržišnog natjecanja, - zaštita javnih interesa i maksimiranje dodane vrijednosti, - definiranje optimalne razine subvencija (isplata) i - izbor najprimjerenije vrste partnerstva za određeni projekt. 9 Stručnjaci Svjetske banke procjenjuju, tijekom 2006. godine u svijetu se po principu javno-privatnog partnerstva, odnosno iz sredstava privatnog sektora financiralo cca. 15% infrastrukturnih objekata. Prema njihovim procjenama, ovaj trend bilježit će dodatni rast, pa će u narednih deset godina ukupne privatne investicije u infrastrukturne projekte iznosit cca. 250 milijardi USD. Velik broj razvijenih zemalja svijeta vođen socijalnom idejom općeg blagostanja, koja se manifestira u kvalitativnom i kvantitativnom zadovoljavanju javnih potreba stvorio je institucionalne, odnosno zakonske okvire za operacionalizaciju javno-privatnog partnerstva. Trenutno u svijetu su najpoznatiji ugovorni oblici javno-privatnog partnerstva su tzv. BOT (Build, Operate, Transfer) i PFI (Private Finance Initiative). BOT je kratica od prvih slova riječi koje označavaju takav način ugovaranja, tj. Build Operate Tramsfer (izgradi, upravljaj, prenesi). BOT znači da sponzori gradnje objekata infrastrukture ove grade kao privatni pothvat, koji oni organiziraju i financiraju, očekujući njihovu financijsku isplativost. Prema tome je način gradnje prema modelu BOT 9 Gulija, B.: Javno-privatno partnerstvo, Euroscope, Bilten Europskog dokumentacijskog centra, br. 73, Zagreb, 2004. str. 3.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 63 sličan gradnji industrijskih postrojenja, koja se obično grade kao privatni pothvat poduzetnika koji očekuju da će od takvog ulaganja imati koristi. 10 Prema ovim oblicima privatni sektor svojim financijskim sredstvima sudjeluje u građenju, održavanju i upravljanju nekog projekta. 11 Na drugoj strani, termin PFI, odnosi se na Privatnu financijsku inicijativu, to je prvotno bio financijski program Britanske vlade koji je realizirao modernizaciju britanske javne infrastrukture korištenjem privatnog modela financiranja. U zemljama članicama Europske unije koristi se isti program, ponekad s većim ili manjim razlikama. Naime, kritičari ovog oblika financiranja prigovaraju da je izgradnja projekata skuplja u nominalnom iznosu od klasičnog načina financiranja i građenja. Međutim, statistika ugovorenih PFI projekata u zemljama Europske unije ukazuje na znatne uštede u ukupnim životnim troškovima (whole life costs) iskazanim u sadašnjoj vrijednosti (Net Present Value). Primjer građevina BOT modela tzv. komercijalni projekti su: bazeni, ceste, energetika, hoteli i ljetovališta, infrastrukturni projekti, pročistači voda, sportski objekti, studentski domovi, vodoopskrbni sustavi, zračne luke, željeznice itd. Primjer građevina PFI modela tzv. nekomercijalni projekti su: građevine za potrebe obrane, javne bolnice, javne knjižnice, socijalni stanovi, sudovi, škole, zatvori, zgrade za potrebe sveučilišta i sl. Javno-privatno partnerstvo predstavlja oblik suradnje između javnog i privatnog sektora, odnosno tijela javne vlasti na državnoj razini i na razinama jedinica lokalne samouprave i privatnih investitora. Osnovni cilj javno-privatnog partnerstva je zadovoljavanje određene javne potrebe, koja se ne može 10 11 Vukmir, B.: Koncesije i ugovaranje BOT projekata kao način izgradnje infrastrukturnih objekata, Pravo i porezi časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu, RRiF-plus društvo s ograničenom odgovornošću za nakladništvo i poslove usluge, d.o.o. Zagreb, br. 1/2001, Zagreb, 2001., str. 29. Podrobnije: Vukmir, B. Skenderović, V.: Koncesije i ugovaranje BOT projekata, Hrvatski savez građevinskih inženjera, Zagreb, 1999. na adekvatan način zadovoljiti iz financijskih sredstava i drugih resursa javnoga karaktera. Drugim riječima, javno-privatno partnerstvo je koordinirana zajednička inicijativa koja je generirana socijalnim i profitnim momentima, koji idu u prilog zadovoljavanja javnih potreba s jedne strane i postizanju profita odnosno oplemenjivanju financijskih sredstava s druge strane. Ovakav vid socijalnog partnerstva ne smije ići na štetu javnih interesa, odnosno ne smije pogodovati privatnim investitorima prigodom definiranja poslovne politike. Privatni sektor ne smije sudjelovati u donošenju strateških odluka kod ovoga vida suradnje, njegovo sudjelovanje svodi se samo na izvršne funkcije koje su zacrtane od strane javnoga (državnoga) sektora. Javni sektor prigodom ostvarivanja ovakvog vida suradnje prije svega mora voditi računa o načelima javnosti i ekonomičnosti. Prigodom realizacije javni sektor primarno treba voditi računa da baza iz koje se bude vršilo selektiranje budućih privatnih partnera bude što šira, a pri tome polazna premisa trebaju biti poslovne reference i socijalna karta koja nije opterećena raznim oblicima kriminalne aktivnosti iz sfere gospodarskoga i organiziranoga kriminaliteta budućih partnera javnoga karaktera. Naime, pod svaku se cijenu treba izbjeći eventualno plasiranje ili pranje financijskih sredstava suspektnoga podrijetla. Mnogobrojni su ciljevi koji se žele postići modelom ugovaranja javno-privatnog partnerstva, ali esencijalni su sljedeći: - istovremeno (paralelno) ugovaranje i izvođenje većeg broja projekata javnoga karaktera; - disperzija poslovnih rizika između javnog i privatnog sektora; - efikasno i efektivno korištenje financijskih sredstava koja su alimentirana od strane fiskalnih destinatara; - maksimalna iskorištenost kapaciteta privatnog sektora s istovremenim maksimalnim zadovoljavanjem javne potrošnje, odnosno javnih potreba;

64 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. - istovremeno stvaranje dodane vrijednosti spajanjem svih raspoloživih resursa i znanja privatnog i javnog sektora; - povećanje produktivnosti, tržišnog natjecanja, racionalnog korištenja gospodarskih kapaciteta privatnih gospodarskih subjekata i institucija javne vlasti koje su u funkciji zadovoljavanja javnih potreba; - demokratičnost odnosno transparentnost prigodom izbora ugovaranju i provedbe ugovorenog, ali uz permanentan i maksimalan monitoring institucija javne vlasti koje skrbe o kvantitativnom i kvalitativnom zadovoljavanju javnih potreba; - iznalaženje novih pravnih, financijskih i tehnoloških rješenja za zadovoljavanje javnih potreba; - permanentna stimulacija gospodarske aktivnosti kod privatnog sektora na iznalaženju novih (dodatnih) motiva za stupanje u javno-privatne partnerske odnose na dobrobit svih segmenata javnoga sektora koji su usmjereni na zadovoljavanje javne potrošnje, tj. javnih potreba; - pragmatično korištenje poslovnih potencijala javnog i privatnog sektora koji služe zadovoljavanju javnih potreba. Javno-privatna partnerstva znatno utječu na javne financije putem: - stvaranja novih izvora dohotka, nove infrastrukture i novih usluga; - potjecanje industrijskog razvoja (porast fiskalnih prihoda); - bolje usmjeravanje javnih sredstava. 12 Prigodom financiranja javnih potreba prednosti javno-privatnog partnerstva su sljedeće: - brža izgradnja infrastrukture razvoj nije ograničen proračunskim sredstvima; - brže provođenje projekata interes privatnog sektora je da što prije počne s pružanjem usluga kako bi ostvario zaradu; - manji ukupni trošak privatni sektor uvijek nastoji smanjiti trošak poslovanja; - bolja raspodjela rizika rizik se raspodjeljuje na partnere kako bi se minimizirao njegov trošak; - kvalitetnija usluga standardi usluga unaprijed su određeni i vezani su za plaćanje i raspodjelu rizika; - uspješnije upravljanje država se javlja u ulozi regulatora i usmjerava se na planiranje i kontrolu, umjesto na upravljanje svakodnevnim pružanjem usluga, privatni sektor u upravljanju koristi najbolja stručna znanja i nastoji optimalno upravljati resursima. 13 Prigodom primjene modela javno-privatnog partnerstva treba obratiti pažnju na ispunjavanje osnovnih uvjeta: - osigurati slobodu tržišta i ravnopravno natjecanje sudionika; - zaštita javnih interesa i maksimiziranje vrijednosti projekta; - procijeniti najefikasniji tip JPP modela za pojedine projekte. 14 Paralelno promatrano, tradicionalni i privatni oblik financiranja imaju svoje prednosti i nedostatke, najbolje ih je uočio Juričić: Dok u sustavu tradicionalnog financiranja izgradnje javne infrastrukture rizik organizacije, financiranja, izgradnje i eksploatacije u cijelosti preuzima javni sektor, kod zajedničkog ulaganja privatnog i javnog sektora rizik se dijeli. Privatni sektor je učinkovitiji u ocjeni i zaštiti od rizika, pa se stoga veći dio rizika dijeli na ostale sudionike u projektu. Odluke o ulaganju kod tradicionalnog financiranja donose se na temelju političke ocje- 12 Priprema strategije razvoja malih hidroelektrana u Crnoj Gori, Energetski institut Hrvoje Požar Zagreb, 2006., Zagreb, str. 174. 13 14 Ibidem, str. 174. Ibidem, str. 174 i 175.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 65 ne i kriterija posrednih korisnika. To znači da komercijalna ocjena i financijska analiza mogućnosti servisiranja obveza nisu neposredni kriterij. Često se kao bitan zalog investiranja naglašava opći razvoj određenog kraja ili regije, kao i opće socijalno značenje. 15 16 - bolja vrijednost novca (value fom money). 17 4. JAVNO-PRIVATNO PARTNERSTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ Problematika javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj nije regulirana Tablica br. 1 Usporedba kriterija tradicionalnog i privatnog financiranja javne strukture 16 Kriterij Tradicionalno financiranje Privatno financiranje Rizik Donošenje odluka o ulaganju Donošenje odluka o financiranju Utjecaj na dužnički kapacitet javnog sektora U potpunosti ga snosi javni sektor Na temelju političkih ocjena i kriteriju posrednih koristi Na temelju boniteta javnog sektora U potpunosti opterećen zaduživanjem Dijeli se između privatnog i javnog sektora Na temelju komercijalnih ocjena Na temelju procjene mase prihoda i rashoda, kao i sposobnosti projekta da eksploatacijom podmiri obveze prema izvorima financiranja U potpunosti ili djelomice rasterećen Upravljačke ovlasti Isključive ovlasti Kompromisno zadržavanje ovlasti Nadzor poslovnog procesa Slab Jak Za javnog partnera prednosti privatne financijske inicijative su mnogobrojne, prema Golešu, one su u sljedećem: - društvo nema kapitalnih ulaganja jer plaćanje naknade privatnom partneru nije zaduženje; - ulaganja i troškovi plaćaju se privatnom partneru u jednakim mjesečnim iznosima, počevši od dana uporabe; - komercijalni rizik snosi privatni partner; - mjesečna naknada privatnom partneru ovisi o spremnosti kapaciteta i ugovorenoj vrijednosti; zakonskim propisima. Naime, po uzoru na većinu zemalja članica Europske unije u Republici Hrvatskoj očekuje se donošenje Zakona o javno-privatnom partnerstvu. Međutim, prije toga potrebno je izvršiti određene normativne prilagodbe drugih zakonskih propisa, ovdje se, prije svega, misli na Zakon o javnoj nabavi 18 i na Zakon o koncesijama. Naime, neophodnost donošenja zakonskog teksta je očita, jer i ova sfera društvenog života neophodno mora biti zakonodavno normirana. Glede otklanjanja normativnog vakuuma, Vlada Republike Hrvatske 15 16 Juričić, D.: Lokalna javna infrastruktura u javno-privatnom partnerstvu, Računovodstvo, revizija i financije, br. 3/2006, Zagreb, 2006., str. 97. Ibidem, str. 97. 17 18 Goleš, D.: Razvoj Hrvatske pošte po mjeri javno-privatnog partnerstva, Pošta stručno-informativno glasilo Hrvatske pošte, br. 2/2006., HP - Hrvatska pošta, Zagreb, 2006., str. 11. Narodne novine, br. 117/2001. i 92/2005.

66 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. je 28. lipnja 2006. godine svojim aktom uputila Hrvatskom saboru Prijedlog smjernica za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva (JPP). Nakon toga, Odbor za gospodarstvo, razvoj i obnovu Hrvatskoga sabora, na svojoj četrdeset i četvrtoj sjednici održanoj 6. srpnja 2006., razmotrio je i jednoglasno dao pozitivno mišljenje za Prijedlog smjernica za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva. Nakon toga, dan kasnije, Hrvatski sabor je usvojio Smjernice za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva (JPP), koje je Vlada Republike Hrvatske objavila 1. rujna 2006. 19 Slika br. 1 Smjernice za ugovaranje javno-privatnog partnerstva 20 Model javno-privatnog partnerstva većini građana Republike Hrvatske u cijelosti nije poznat, njegovo poimanje vrlo često za pojedine građane predstavlja enigmu. Glede cjelovitijeg poimanja ovoga modela poslovne suradnje između javnog i privatnog sektora, Vlada Republike Hrvatske je u točci 2. Smjernice za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva dala definicije najznačajnijih pojmova s kojima se svakodnevno susrećemo, to su: projekt, građevina, privatni partner, javni partner, javno-privatno partnerstvo, koncesija za javne radove i koncesija za pružanje usluga. Projekt, znači gradnju i/ili rekonstrukciju (adaptacija, dograd nja, nadogradnja), kombiniranu s uporabom, održavanjem ili upravljanjem građevina, koje su od javnog značaja i/ili njihova uporaba kroz javno privatnopartnerski ugovor stvara javnu korist. Građevina, je zgrada javne namjene, ili komunalna infrastruk tura koji se gradi primjenom ugovornog oblika javno privatnogpartnerstva. Privatni partner, je domaća pravna osoba u većinskom privatnom vlasništvu, koja samostalno ili udružena s još nekom privatnom tvrtkom, sklapa ugovor o javno-privatnom partnerstvu s javnim partnerom. Javni partner, je osoba javnog prava, koja sklapa ugovor o javno-privatnom partnerstvu s privatnim partnerom. Javno-privatno partnerstvo, ( JPP ) odnosi se na oblike surad nje između javnih i privatnih partnera čiji je cilj osigurati financiranje, izgradnju, obnovu, upravljanje ili održavanje infrastrukture ili pružanje usluga. Javno-privatnim partnerstvom se ne smatra čisto financiranje javnih projekata iz privatnih izvora. Koncesija za javne radove, je ugovor istoga tipa kao i ugovor o javnim radovima, a razlikuje se samo u činjenici da se naknada za radove koji se izvode sastoji ili samo od prava na iskorištavanje radova, ili od tog prava zajedno s plaćanjem. Koncesija za pružanje usluga, je ugovor istoga tipa kao i ugovor o javnim uslugama, a razlikuje se samo u činjenici da se nak nada za pružanje usluga sastoji ili samo od prava na iskorištavanje usluga ili od tog prava zajedno s plaćanjem. 21 U Republici Hrvatskoj postoje dvije razine javnih partnera, razlikujemo državnu razinu i razinu lokalne samouprave. Naime, prema zaključcima Vlade Republike Hrvatske 19 20 Narodne novine, br. 98/2006. Izvor: Matić, I.: Javno-privatno partnerstvo, Raiffeisen Consulting d.o.o., Zagreb, 2007., str. 5. 21 Usporedi: Vukmir, B.: Javno-privatno partnerstvo u Hrvatskoj, CREN Croatian Reve Estate Newsletter, Filipović poslovno savjetovanje d.o.o., br. 9/2006., Zagreb, 2006.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 67 sadržanima u Smjernicama za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva javni partner u Republici Hrvatskoj može biti: - Republika Hrvatska isključivo posredstvom nadležnog ministarstva Vlade Republike Hrvatske, javnih ustanova ili trgovačkih društva koja se nalaze u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske; - jedinica lokalne ili regionalne (područne) samouprave (županije, gradovi i općine), javnih ustanova ili trgovačkih društva koja se nalaze u većinskom vlasništvu jedinica lokalne ili regionalne (područne) samouprave. Sudjelovanje javnog partnera u projektu može biti u obliku uloga u stvarima ili pravima, a najčešće kroz plaćanje redovite naknade privatnom partneru za njegove usluge. Stvari i prava koje čine ulog javnog partnera u Republici Hrvatskoj mogu biti darovnica, davanje zemljišta u zakup privatnom partneru, koncesija, pravo građenja, prijenos vlasništva neke građevine ili izrađena projektna dokumentacija koju privatni partner prihvaća, uz poštivanje prisilnih propisa koji uređuju raspolaganje pravima i obvezama od strane javnog sektora. Kako je supra navedeno Komisija Europske unije izdala je Zelenu knjigu prema kojoj se izraz javno-privatno partnerstvo odnosi na različite oblike suradnje između tijela javnog sektora i privatnog poduzetništva, čiji je cilj osigurati financiranje, izgradnju, obnovu, upravljanje ili održavanje građevina ili pružanje usluga. U Zelenoj knjizi Komisije postoje samo dva oblika javno-privatnog partnerstva, sukladno tome razlikuju se: - oblici javno-privatnog partnerstva ugovorne prirode, u kojima se partnerstvo između javnog i privatnog sektora temelji isključivo na ugovornim vezama, i - oblici javno-privatnog partnerstva institucionalne prirode, uključujući suradnju između javnog i privatnog sektora u okviru zasebnog tijela. Navedene Smjernice Vlade Republike Hrvatske odnose se isključivo ugovorni oblik javno-privatnog partnerstva. Međutim, sam izraz isključivo ugovorni oblik javno-privatnog partnerstva odnosi se na partnerstvo osnovano isključivo na ugovornim vezama između različitih sudionika. Ovaj izraz pokriva mnoštvo modela u kojima se jedan ili više projekata većeg ili manjeg opsega dodjeljuje privatnom partneru, što može uključiti osmišljavanje, projektiranje, financiranje, izvođenje radova, obnovu ili korištenje građevina ili pružanje usluga. Istovremeno, potrebno je istaknuti da se u Republici Hrvatskoj, u duhu zaključaka Smjernica za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva, isključivim oblikom javno-privatnog partnerstva ne smatraju sljedeće vrste dugoročnih ugovora između sastavnica javnog sektora i privatnih partnera: - djelomična ili potpuna privatizacija imovine u državnom vlasništvu putem privatnih poduzetnika; - državna jamstva, koje Vlada daje privatnoj tvrtki kao potporu određenim poslovnim aktivnostima; - dugoročni ugovor o uslugama temeljem kojeg javni sektor nabavlja samo usluge, npr. održavanje, bez kapitalnih investicija od strane privatnog partnera; - osnivanje novog trgovačkog društva (pravne osobe) u kojem jedinica javnog sektora i privatni partner zajednički imaju dionice ili udjele; - osnivanje novog ugovornog zajedničkog pothvata (joint venture), 22 koje je sastavljeno od uloga jedinica javnog i privatnog sektora, a koje nije registrirano kao trgovačko društvo ili kao posebna pravna osoba; 22 Engl. joint venture ili njem. Gemeinschaftsgründung - zajednički pothvat. Joint venture je oblik ulaganja tuzemnih i inozemnih sredstava u zajedničke investicijske oblike, na osnovi zajedničkog poslovnog interesa, a radi trajnog zajedničkog poduzetništva. Joint venture ima zadatak očuvanja domaćeg gospodarstva od apsolutne dominacije stranog kapitala, a da mu pri tome osigura, prije svega, suvremenu inozemnu tehnologiju (know how).

68 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. - ugovor o projektiranju i gradnji građevine za javni sektor; - ugovori o najmu (leasing), kojim jedinica javnog sektora, u zamjenu za naknadu, koristi građevinu u vlasništvu privatne tvrtke kroz neko razdoblje određeno ugovorom (slučaj financijskog leasinga). Izbor privatnog partnera za javno-privatno partnerstvo u Republici Hrvatskoj provodi se isključivo posredstvom javnoga natječaja, a nakon toga pristupa se definiranju ugovornih odredaba i zaključivanju ugovora o javno-privatnom partnerstvu. Međutim, postupak izbora privatnog partnera uz natjecateljski dijalog 23 mora se temeljiti na sljedećim načelima: - kvalitete, mogućnosti i stručnosti partnera te instrumentima osiguranja da će privatni partner moći izvršiti svoju obvezu prema javnom partneru; - odabir na temelju objektivnih i nediskriminatornih kriterija; - pridržavanje načela jednakog postupanja prema svim sudionicima tijekom čitavog postupka; - primjereno oglašavanje namjere dodjele ugovora o javno-privatnom partnerstvu i pravila koja uređuju odabir kako 23 Postupak natjecateljskog dijaloga primjenjuje se u slučajevima kad ugovorno tijelo, tj. javni partner, nije u stanju objektivno definirati tehnička sredstva koja bi najbolje udovoljila potrebama i ciljevima, ili u slučajevima kada nije objektivno moguće definirati pravni i/ili financijski oblik projekta. Ovaj postupak će dopustiti otvaranje dijaloga s kandidatima za privatnog partnera u svrhu utvrđivanja rješenja, koja su u mogućnosti udovoljiti potrebama. Na kraju ovog dijaloga, kandidati će se pozvati da podnesu svoju konačnu ponudu na temelju jednog ili više rješenja utvrđenih tijekom dijaloga. Ove ponude moraju sadržavati sve tražene i potrebne elemente za ostvarenje projekta. Javni partner mora procijeniti ponude na temelju prethodno navedenih kriterija dodjele. Od ponuditelja, koji je podnio financijski najpovoljniju ponudu, može se tražiti da pojasni njene aspekte ili da potvrdi obveze koje je u njoj prihvatio, pod uvjetom da to neće utjecati na bitne elemente ponude ili poziva za prikupljanje ponuda, te dovesti do zlouporabe natječaja ili diskriminacije. Bitni elementi ugovora smatraju se: cijena, rok i predmet ugovora. bi se omogućilo nadziranje nepristranosti tijekom cijelog postupka; - utvrđivanje pravila primjenjivih na odabir privatnog partnera; - uvođenje pravog tržišnog natjecanja između potencijalnih privatnih partnera koji mogu jamčiti provedbu projekta. Ugovor o javno-privatnom partnerstvu je dvostrani (negotica bilateralia) ili višestrani (negotica multilateralia) pravni posao na kojega se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji prema zaključcima Vlade Republike Hrvatske sadržanim u Smjernicama za primjenu ugovornih oblika javnoprivatnog partnerstva mora sadržavati sljedeće elemente: - svrhu i predmet ugovora; - jasnu identifikaciju rizika i podjelu rizika između javnog i privatnog partnera; - obvezu privatnog partnera da potpuno ili djelomično snosi izdatke za provedbu projekta, ili, pak, da pruži prihvatljivo jamstvo da će ti izdaci biti podmireni od treće osobe; - posljedice neizvršenja ugovornih obveza ugovornih strana te mogućnost ugovaranja ugovornih kazni; - obveze javnog partnera, uključujući iznos, način i vrijeme davanja vlastitog uloga gdje je takav ulog potreban kao i način tog davanja (najam ili licencija), kao i povrat tog uloga na kraju dogovorenog razdoblja (navedeni se elementi moraju jasno definirati u samom početku ugovornog odnosa); - način i uvjete pod kojima financijske ustanove koje financiraju projekt mogu ući u javno-privatni projekt; - minimalne standarde koji će se primijeniti pri projektiranju, te standarde prostora i kvalitete usluga i zahtjeve za provedbu projekta; - mogućnost poboljšanja usluga za vrijeme trajanja projekta, a sukladno propisima donesenim nakon sklapanja ugovora, koji se, između ostalog, mogu odnositi na zaštitu

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 69 okoliša ili očuvanje javnog zdravlja i sigurnosti; - način i uvjete plaćanja; - jasno određenje naknade troškova za koje će se tražiti plaćanje od strane korisnika građevine, osiguravajući pri tome da visina tih troškova bude u skladu sa zahtjevima učinkovitog korištenja građevine (pri tome, nastojanje treba biti prisutno da se smanje takve naknade, posebno za korisnike nižih imovinskih kategorija); - potpunu transparentnost i obvezu javnog partnera da objavi podatke koji se odnose na vođenje javno-privatnog projekta; - pravo privatnog partnera da u dogovoru s javnim partnerom, tijekom trajanja ugovora uvede mjere racionalizacije, poboljšanja ili inovacije u način vođenja projekta ili u način pružanja usluga; - pravo javnog partnera da nadzire provedbu projekta kojeg izvodi privatni partner; - vrijeme na koje je ugovor sklopljen te uvjete za produljenje ili skraćivanje roka ugovora, kao i uvjete i načine njegova raskidanja prije isteka roka na koji je sklopljen, kao i naknada u tom slučaju; - principe i opseg osiguranja provedbe projekta, kao i dodatna jamstva i obveze ugovornih strana; - definiranje vlasništva po prestanku ugovora; - pravo javnog partnera da raskine ugovor po diskrecijskoj osnovi i iznos naknade privatnom partneru u takvom slučaju; - postupak i način rješavanja sporova proizašlih iz ugovora; - pravo privatnog partnera da raspolaže svojim potraživanjima koja ima prema javnom partneru i krajnjem korisniku; - pravo privatnog partnera da na treću osobu prenese svoje obveze koje ima prema javnom partneru. Glede razvijanja modela javno-privatnog partnerstva, kao i radi nadzora nad postupkom izbora ponuditelja, priprema i davanja ponuda, ugovaranja i provedbe ugovorenih projekata, osnovan je Odjel za jav no-privatno partnerstvo unutar Agencije za promicanje ulaganja i izvoza. 24 Tendencija ovoga Odjela je da u bliskoj budućnosti preraste u samostalnu Agenciju za javno-privatno partnerstvo. Osnovni zadaci ovoga Odjela, odnosno buduće Agencije su sljedeći: - ustroj Registra ugovora o javno-privatnom partnerstvu; - davanje odgovora na sve upite kojima bi se tražilo objašnjenje pojedinih nejasnih ili spornih pitanja, a koja su vezana za porezna, pravna, financijska ili druga pitanja; - kontroliranje natječajne i ugovorne dokumentacije, prijedloga alokacije rizika i ostalih elementa ugovora o javno-privatnom partnerstvu koji definiraju najam te davanje mišljenja na dostavljenu dokumentaciju u smislu potvrde da je javno-privatno partnerstvo projekt definiran po načelu najma; - rad na unapređenju zakonodavnog okvira za javno-privatno partnerske projekte; - izučavanje razvoja javno-privatno partnerske prakse u državama Europske unije te primjena najbolje prakse; - objavljivanje nalaza u postupku nadzora nad javno-privatno partnerskim projektima. Republika Hrvatska do sada nije zabilježila veća ulaganja u infrastrukturne i druge objekte koji služe zadovoljavanju javnih potreba po principu javno-privatnog partnerstva. Međutim, u posljednje dvije godine za- 24 Osnovna uloga Agencije za promicanje izvoza i ulaganja osnovana je 2002. godine u sklopu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, osnovna joj je zadaća promidžba izvoznih i investicijskih potencijala Republike Hrvatske u inozemstvu i privlačenje stranih ulaganja. Agencija. Između ostalog pruža i podršku regionalnoj i lokalnoj samoupravi u vlastitoj promociji i realizaciji projekata. Međutim, kod Agencije se u narednom razdoblju neophodno nameće potreba definiranja načina i izvora financiranja, stoga je potrebno planirati potrebna izdvajanja sredstava iz državnog proračuna.

70 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. bilježeni su pojačani napori koji su usmjereni realizaciji ovoga modela financiranja. Zgrada gimnazije i sportske dvorane u Koprivnici jedan je od prvih modela u Republici Hrvatskoj koji je financiran po modelu PFI. Ove objekte ukupne površine 11.600 m², vrijednosti investicije od dvjesto i osam milijuna kuna (troškovi izvedbenog projekta, troškovi izgradnje, troškovi financiranja, troškovi održavanja i zamjene istrošenog materijala) privatni investitor daje u najam na rok od dvadeset i pet godina. Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija mjesečni najam ovih objekata plaćat će 727.000,00 kuna plus porez na dodanu vrijednost. U razdoblju do 2009. godine, odnosno do početka 21. svjetskog rukometnog prvenstva za muškarce 25 koje se treba održati u Republici Hrvatskoj, planiraju se znatna ulaganja u sportsku i inu infrastrukturu radi kvalitetnog održavanja navedene sportske manifestacije. Glede održavanja navedene sportske manifestacije, potrebno je u šest hrvatskih gradova (Osijeku, Poreču, Splitu, Varaždinu, Zadru i Zagrebu) sredstvima Republike Hrvatske i navedenih gradova, te kroz javno-privatno partnerstvo izgraditi deset sportskih dvorana ukupnog kapaciteta cca. pedeset i pet tisuća sjedećih mjesta s pratećom komunalnom i inom infrastrukturom. Naime, prema grubim procjenama preko 70% sportskih objekata bit će financirano po principu javno-privatnog partnerstva, što će svakako biti veliko olakšanje za državni proračun i proračune onih jedinica lokalne samouprave na čijem se području odvija navedena sportska manifestacija. Kao što je navedeno, javno-privatno partnerstvo u Republici Hrvatskoj je na samom početku svoje primjene. Zbog toga, najve- 25 Odlukom Svjetskog rukometnog saveza Republika Hrvatska dobila je organizaciju 21. svjetskog rukometnog prvenstva za muškarce koje će se održati u razdoblju od 25. siječnja do 8. veljače 2009. godine u šest hrvatskih gradova uz sudjelovanje dvadeset i četiri najbolje svjetske rukometne reprezentacije, a po svim svojim elementima bit će to najveća sportska priredba ikada održana u Republici Hrvatskoj. ći broj bankarskih subjekata nije razradio poslovnu strategiju glede plasiranja svojih financijskih plasmana kroz model javno-privatnog partnerstva. Na temelju svoga bogatog europskog iskustva, jedan od rijetkih bankarskih subjekata u Republici Hrvatskoj koji je napravio iskorak više je Raiffeisenbank, odnosno Raiffeisen Consulting. U cilju promocije ovoga modela financiranja Raiffeisen Consulting analizjra svoje rezultate financiranja u Njemačkoj, Engleskoj, Škotskoj i Danskoj (37 škola je već u funkciji, 64 u fazi gradnje). Glede cjelovite prezentacije pozitivnih iskustava Raiffeisen Consulting je izradio sljedeće shematske prikaze: - Pro & Contra javno-privatnog partnerstva (pro: transfer znanja, transfer rizika, poštivanje rokova, izvjesnost troškova, financiranje je izvan bilance odnosno proračuna; contra: smanjen utjecaj javnog sektora, privatni investitor je profitno orijentiran, trošak financiranja je veći, proces natječaja iziskuje vrijeme i stvara troškove); - Know how 26 i iskustva javno-privatnog partnerstva; 26 Engl. know znati, how kako. Izraz know how vrlo često se rabi kao sinonim u raznim prigodama, primjera radi, u proizvodnji se koristi u prometu tehnologije, naime, vlasnik određene tehnologije (tehnološkog postupka proizvodnje nekog proizvoda) prodaje tu tehnologiju, najčešće u međunarodnom prometu, kao što se prodaje svaka druma materijalna roba, kupac ne kupuje materijalni proizvod, ali kupuje znanje kako će sam da proizvodi takav proizvod. Ovo znanje, sa svom dokumentacijom na osnovi koje se ono koristi u proizvodnji, dobilo je u posljednje vrijeme naziv know how u robnom trgovačkom prometu tehnologije. Kupac know how znanja obično se obavezuje da će isto čuvati kao poslovnu tajnu i primjenjivati ga na način kako je to predviđeno kupoprodajnom dokumentacijom. Nadalje, ovaj se izraz se upotrebljava i za projektne organizacije jednog gospodarskog objekta i postupke funkcioniranja te organizacije, što je u današnje vrijeme, također sve češće predmet kupoprodajnih ugovora. Nadalje, izraz know how vrlo često se upotrebljava i za označavanje tehničke dokumentacije i praktičnih uputa, koja se kupcu ustupaju prigodom kupovine novih postrojenja, kupovine licenci itd. Drugim riječima, kod patenata i drugih inovacija, know how je najvažniji dio dostignuća i poslovne tajne.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 71 - Alokacija rizika u javno-privatnom partnerstvu ( rizik bi trebala ponijeti ona strana koja je u mogućnosti najbolje njime upravljati troškovno i efikasno, ako nije postignut dobar balans alokacije rizika među partnerima, troškovi će biti veći od planiranih i pojavljuje se rizik konflikta ); 27 - Iskustva Velike Britanije s rokovima kod javno-privatnog partnerstva. 28 Slika br. 2 Pro & Contra javno-privatnog partnerstva 28 27 Supra note br. 20., str. 16. 28 Supra note br. 20., str. 6.

72 Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. Slika br. 3 Know how i iskustva javno-privatnog 29 Slika br. 4 Alokacija rizika u javno-privatnom partnerstvu 30 29 30 Supra note br. 20., str. 7. Supra note br. 20., str. 17.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, mr. sc. NIKOLA BILANDŽIJA, IVICA BUCONJIĆ, dipl. iur.: Javno-privatno partnerstvo... Pravni vjesnik 23 (3-4): 57-76, 2007. 73 Grafikon br. 1 Iskustva Velike Britanije s rokovima kod javno-privatnog partnerstva 31 5. ZAKLJUČAK Budući da je granica fiskalnog opterećenja građana i gospodarskih subjekata u Republici Hrvatskoj dosegla svoj maksimum, treba više pažnje posvetiti financiranju (zadovoljavanju) javnih potreba po modelu javnoprivatnog partnerstva, kako na državnoj, tako i na razinama jedinica lokalne samouprave. Primjena javno-privatnog partnerstva prigodom zadovoljavanja (financiranja) javnih potreba mogla bi dovesti do znatnog proračunskog rasterećenja građana i gospodarskih subjekata, odnosno svih fiskalnih obveznika. Najvažniji ciljevi prigodom ugovaranja i realizacije modela javno-privatnog partnerstva na državnoj razini, odnosno na razinama jedinca lokalne samouprave, su sljedeći: definiranje optimalne razine subvencija (isplata); demokratičnost odnosno transparentnost prigodom izbora ugovaranju i provedbe ugovorenog, ali uz permanentan i maksimalan monitoring institucija javne vlasti koje skrbe o kvantitativnom i kvalitativnom zadovo- 31 Supra note br. 20., str. 18. ljavanju javnih potreba; disperzija poslovnih rizika između javnog i privatnog sektora; efikasno i efektivno korištenje financijskih sredstava koja su alimentirana od strane fiskalnih destinatara; istovremeno (paralelno) ugovaranje i izvođenje većeg broja projekata javnoga karaktera; istovremeno stvaranje dodane vrijednosti spajanjem svih raspoloživih resursa i znanja privatnog i javnog sektora; povećanje produktivnosti, tržišnog natjecanja, racionalnog korištenja gospodarskih kapaciteta privatnih gospodarskih subjekata i institucija javne vlasti koje su u funkciji zadovoljavanja javnih potreba; izbor najprimjerenije vrste partnerstva za određeni projekt; iznalaženje novih pravnih, financijskih i tehnoloških rješenja za zadovoljavanje javnih potreba; maksimalna iskorištenost kapaciteta privatnog sektora s istovremenim maksimalnim zadovoljavanjem javne potrošnje, odnosno javnih potreba; osiguranje otvorenoga pristupa tržištu i tržišnog natjecanja; permanentna stimulacija gospodarske aktivnosti kod privatnog sektora na iznalaženju novih (dodatnih) motiva za stupanje u javnoprivatne partnerske odnose na dobrobit svih