Socijalni slojevi i uvjeti. razdoblju ( )

Izvorni znanstveni rad Original Scientific Paper UDK 316.334.56(497.5 Zagreb)"1918/1941" Primljeno (Received): 23. 3. 2010. Prihvaćeno (Accepted): 31. 3. 2010. Socijalni slojevi i uvjeti života u južnom dijelu Zagreba u međuratnom razdoblju (1918.-1941.) Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević mira.kolar@zg.htnet.hr Južni dijelovi Zagreba bili su sve do kraja Prvog svjetskog rata područje koje je pripadalo uglavnom crkvi i koje se polagano pripajalo gradu. Bilo je to močvarno i slabo naseljeno područje. S industrijalizacijom i prometnim otvaranjem tog područja nikle su tu oveće tvornice, a pratilo ih je radničko stanovništvo koje je željelo biti što bliže svom radnom mjestu. To je stanovništvo stanovalo u posve neprimjerenim uvjetima s obzirom da su oni bili sudionici u razvoju Zagreba kao prometnog, industrijskog, trgovačkog i obrtnog središta. Od elitnog dijela Zagreba odijeljeni željezničkom prugom s vrlo malo prolaza, ovo stanovništvo živi u getu koje se tek postepeno, kroz više od pola stoljeća, pomalo otvara i postaje i briga grada, ali, dakako, u nezadovoljavajućem obimu s obzirom na postotak stanovništva ujedinjenog grada koje tu stanuje 1850. Ključne riječi: Zagreb, Sava, Trnje, Trešnjevka, Pešćenica, radništvo, bijeda. 1. UVOD Ovaj skup je posvećen vodama pa ću stoga i opisati život Trnjana u prošlosti, u odnosu na vodu. Hrvatska je zemlja voda. Vode, rijeke i potoci su važne za sjevernu Hrvatsku, kao što su krške ponornice karakteristika krša. Međutim, te vode su u prošlosti do regulacije rijeka i potoka činile život stanovništva uz njih izvanredno teškim, zbog učestalih poplava i po dva puta godišnje i nemogućnosti da se zemljište uz te vode koristi za racionalnu obradu. Oko uređenja rijeka i potoka bilo je mnogo posla i ti su radovi trajali gotovo dvije stotine godina. Povijest Hrvatske je stoga i povijest borbe protiv vode i poplava, izgradnja cesta i mostova i na ovom su poslu bili zaduženi najistaknutiji stručnjaci vodnog gospodarstva zemlje. (Vujasinović, 2007.) Zagrebom, koji je 1878. dobio prvi vodovod, teklo je šest potoka: Črnomerec, Kunišćak, Jelenovac, Kraljevac, Tuškanac i Medvešćak. Medvešćak je bio najveći potok koji je tekao sredinom grada i vodama ugrožavao najveći dio grada, ali veliku su štetu nanosili i drugi potoci pa je grad morao uložiti velike napore u regulaciju i natkrivanje tih potoka. Davno je zaključeno da se potok Medvešćak preloži i da utječe u Savu kod Žitnjaka, no gradnja koja je započela 1889. završena je tek 1930. kada je izgrađen odvodni kanal za vode i za Medvešćak zajedno do Ivanje 221

Rijeke, odnosno 1936. kada je priključen i južni sabirni kanal koji je išao Varaždinskom ulicom (danas Avenija Vukovar). Nad svim natkritim potocima sagrađene su glavne ulice. G. 1931. započelo je zatrpavanje gradskog odvodnog kanala u Držičevoj ulici čime se dobivaju novi vrijedni prostori. Za vrijeme krize trnjanski je nasip produžen od Trnjanske ceste na istok i na nj nadograđen obrambeni nasip do Radničke ceste, ali je izvan zaštite ostao prostor oko Savice pa ti nasipi još uvijek nisu pružali potpunu zaštitu od voda, a podzemne su vode svake godine uništavale imovinu sirotinje na trnjanskom i trešnjevačkom prostoru. Međutim, Zagreb je i dalje bio grad voda. One su u vrijeme velikih poplava izvirale iz zemlje i uzrokovale građanima mnogo nevolja i u starom dijelu grada. No, ove su nevolje tzv. starog građanskog bile zanemarive u odnosu na područja južno od željezničke pruge koje je bilo nastanjeno isključivo radničkim stanovništvom koje se tako smještavalo u blizinu željeznice i tvorničkih pogona. (Kanalizacija, 1992.; 18-55.) U južnom dijelu Zagreba su sve do šezdesetih godina 20.-og stoljeća prevladavale močvare i blato, bijeda i jad. Međutim, nakon Prvog svjetskog rata Zagreb doživljava nagli razvoj. Mnogo se gradi u centru, a gradska općina širi vodovod prema jugu, jer je uz Selsku cestu 1921. dozvoljeno građenje pa je trebalo osposobiti novo vodozaštitno područje, a sve je upućivalo ne prema Medvednici, već prema Savi. Vodovodna mreža se širi izgradnjom novih sabirnih zdenaca, ali je tek 1923. počelo polaganje glavnog vodovodnog kanala prema Borongaju, s time da je područje južno od željezničke pruge još mnogo godina zadržalo ulične pumpe kao jedini izvor čiste vode. (Vodovod, 1978.) Električnu centralu grad dobiva 1907., a 1910. i električni tramvaj, ali su se blagodati ovih institucija osjetile samo u centru. Širi se i električna mreža i krajem 1918. kod Zagrepčana je bilo instalirano 70.965 žarulja, 373 elektromotora i 748 malih motora za obrtnike, a u javnoj rasvjeti 304 žarulje, no ništa od toga nije se nalazilo na području južno od željezničke pruge. Bilo je nužno da se električna mreža proširi i na periferiju, ali to je išlo vrlo sporo i prvo je elektrificirano područje Trešnjevke koje zbog svojih industrijskih pogona postaje znatan potrošač električne energije. Budući da stara termoelektrana na Trešnjevci nije mogla udovoljavati potrebama, 1926. godine je došlo do njenog proširenja. (Crvena Trešnjevka 1982:67.; Svjetlo 1997.) Znatno se mijenja izgled grada i tramvaj. Nakon što je 1926. Kraljevec, koji je tekao dvorištem tramvajskog spremišta na Savskoj cesti, poplavio tramvajsko spremište na Savskoj cesti, zaključeno je da treba modernizirati tramvajsku prugu pa je izgrađen željeznički nadvožnjak na Tratinskoj cesti, a 1930. i na Savskoj cesti, i time su nestale prepreke za izgradnju tramvaja prema Trešnjevci. Do Savskog mosta konjski tramvaj je vozio još od 1891. godine, dakle od samog početka tramvajskog prometa u Zagrebu. Konjski tramvaj je 1910. zamijenjen električnim, ali dugo se nije pomišljalo na proširenje tramvajske mreže prema Savi. U Ozaljsku cestu uveden je tramvaj 1935 godine. (ZET, 2001.) Time je kraj zapadno od Savske ceste došao u zagrljaj tramvajskih pruga, što ga je učinilo privlačnim i za srednji građanski sloj, premda prevladavaju radnici nastanjeni oko tvornica. Istina, 20. srpnja 1928. uveden je autobus Zrinjevac- Trnje (br. 8), a vozili su i gradski autobusi do savskog kupališta u vrijeme kupališne sezone, ali je sve to bilo nedovoljno s obzirom na potrebe stanovništva koje se ovdje nastanilo i koje je bilo vezano uz javni prijevoz ili pješačenje. (Butorac, 2006.) U najvećoj izoliranosti našlo se područje Trnja, koje je gotovo getorizirano, pa se osjetilo i u zanemarivanju ovog područja koje je izgrađeno stihijski, nekontrolirano i loše sve do 1945. godine kada ovo područje postaje najzanimljivije područje industrijalizacije i socijalističke izgradnje. Najbrža veza s gradom bio je željeznički nadvožnjak za pješake izgrađen 1904. Industrijalizacija Zagreba započinje krajem 19. stoljeća pa se neke tvornice grade uz Strojarsku, Koturašku i Miramarsku cestu gdje je izgrađen prvi podvožnjak 1913. godine te se više nije trebalo ići u grad preko udaljene Savske ceste. Ovaj je podvožnjak u vrijeme velikih kiša bio često poplavljen i u to vrijeme je bio zatvoren promet prema Martinovki i Trnju. Područje današnjeg Trnja, a dobrim dijelom i Trešnjevke i Pešćenice bilo je područje kojim je do 1918. tekla neregulirana Sava koja se dijelila u rukave i rukavce, prepuna otoka i vrbika, bez ceste i s malim poljskim putovima kojima su se kretali ljudi. Nema prometne veze između Trnja i Donjeg grada, a jedini je prilaz iz Savske ceste. Tek 1900. imenovane su najvažnije ulice radi lakše orijentacije, a sve se više uočava taj slobodni prostor u blizini gradskog centra, neadekvatno iskorišten. 2. ŠIRENJE GRADA PREMA SAVI Najstariju kartu cijelog Zagreba izradio je mjernik Ugarske komore Leopold Kneidinger iz Požuna (Bratislave). (Slukan-Altić, 2000.; Škalamera, 1994.) Ovaj plan prvi puta prikazuje da se gradski teritorij protezao od Sljemena na sjeveru do područja nešto južnije od Save. Isto tako vidimo da se cijeli tok Save nalazio nešto sjevernije nego danas i čitavo je područje zvano Savišće te je bilo protkano brojnim rukavcima i barama i nije bilo pogodno za naseljavanje iako je djelomično obrađivano, a vlasnici su bili ili crkva ili grad te rijetki privatnici. (Marković, 2006.) Međutim, tijekom 19. stoljeća i grad i Kaptol se spuštaju u ravnicu i traže povezivanje sa širim područjem. Podgrađe Donji grad postaje trgovačko i poslovno središte koje osim Ilice, koja je bila glavna prometnica prema Štajerskoj, odnosno Vlaška prema Varaždinu i Beču, pokazuje i želju povezivanja sa Savom i krajevima preko Save. (Herkov, 1987.) No, tek 1850. kada je ujedinjen grad Zagreb od Gradeca, 222

Kaptola, Nove Vesi, Laške ulice i Horvata stvoreni su preduvjeti za pretvaranje Zagreba u metropolu Hrvatske. Izolirana gradska sela Trnje i Horvati te predgrađe Sava postaju dijelovi grada. Plan grada pod nazivom Agram sammt Umgebung iz 1853./54. prikazuje i sva gradska sela, a na rubu karte je naveden i broj kuća, stanovnika te broj vojnika i konja koje su ta sela mogla primiti na uzdržavanje u slučaju ratne opasnosti. (Agramer, 1853.- 1854.) Pri izradi ovog plana vjerojatno su korišteni rezultati franciskanske izmjere, a karta je vrlo zanimljiva jer ukazuje da je gotovo čitavo južno područje smatrano poljoprivrednim, služeći povremeno i za potrebe vojske i čuvanje sijena, s vježbalištem preko Save na današnjoj Kajzerici koja se postepeno naseljava i urbanizira prema sjećanjima svojih stanovnika, što nemamo obrađeno za druga područja. (Kajzerica, 2006.). Područje postaje zanimljivo i za naseljavanje, gdje su obaveze prema vlasnicima zemlje bile male ili ih uopće nije bilo pa se živjelo slobodnije, sa snažnom vezanošću uz Savu i ribolovstvo. Bilo je to, dakako, siromašnije stanovništvo čiji je život bio često na granici bijede. Loše građene, privremene nastambe bile su često plavljene vodama Save, ali i bujicama medvedgradskih potoka koji su tekli nekontrolirano poput lepeze prema Savi. Bilo je tu mnoštvo sprudova (otoka) i mrtvih savskih rukavaca, visoke trave i na višim dijelovima se nešto sijalo. Tek kada je nastala jedinstvena općina Zagreb, financijska snaga grada bila je dovoljna za početnu borbu protiv poplave u području Savske ceste. (Perić, 2006.) Nepoznati novinar piše 1854: Savska cesta imade od někoga vremena sasvim novi bi reč umětno obličje te sad žiteljem zagrebačkim za ugodno šetalište služi; prošle godine dignuta je iznad raza najvišje vode, te se sada nije više bojati, da će se prigodom svake povodnje poplaviti ili prodrěti, i tako obćenje nađe sa prekosavci prekidati. Za odticaj povodnje sazidani su ukusni mostovi i propusti, koji cesti za ured služe, a kolnik zarubljen je uzduž zubi od kamena. Buduć da je i savski most za sada dovoljno utvèrdjen, to je slobodno reči, da je putovanje sa ove strne posve osigurano, pa zato nije věrovati glasovom, koji se svaki čas ovuda razprostiru, kao da mostu savskomu kakova pogibel prěti; ovakovi glasi něsu drugo, van pusta mudrost někojih prometnikah, koji si stvaraju sami svakojake izlike, tek da životnim potrèbam cěnu dignu.... (Iz Zagreba, 1854.) Prema spomenutoj karti iz 1853./54., dakle u vrijeme bana Jelačića koji je i ukinuo kmetstvo kako bi oslobodio radnu snagu za vanpoljoprivredne, olakšavajući tako i rad 1851. osnovane Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, na području Trnja je bila zamišljena riječna luka s dva bazena. Ta se riječna luka javlja još i na regulacijskoj osnovi 1864. godine i 1889. godine, a onda nestaje iz nacrta. Naime, nastojanje da se Hrvatska gospodarski osamostali te da razvija i proizvodnju i trgovinu u svim privrednim granama postoji u vremenu bana Jelačića i Šokčevića, ali nestaje nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. kada su Mađari preuzeli donošenje gospodarskih odluka za Hrvatsku i Slavoniju. Izgradivši prugu do Rijeke, Mađari su čitav hrvatski prostor smatrali samo tranzitnim područjem prema moru, što je urodilo nesagledivim posljedicama zaostajanja Hrvatske za ostalim dijelovima Monarhije. Od 1873. podržavaju ovu politiku iz oportunih razloga i narodnjaci pa sve planove o gospodarskom razvoju Hrvatske bečki i mađarski krugovi odbijaju kao suvišne, čemu pogoduje administrativna podijeljenost Hrvatske. Međutim, građansko društvo Zagreba našlo je snage za modernizaciju i industrijalizaciju grada posredstvom privatnog kapitala, uglavnom židovskog, pa na području oko pruge niču prve tvornice s obje strane, a onda se u tim dijelovima nastanjuje radništvo. 3. ŽELJEZNIČKA PRUGA ODJELJUJE JUŽNU PERIFERIJU OD CENTRA, ALI NE SPRJEČAVA NASELJAVANJE I IZGRADNJU TVORNICA. Privučeno blizinom područja oko željeznice, koja je najavljivala novo vrijeme trgovine i proizvodnje južno od željezničke pruge, ovdje se počinju graditi prve kućice, jasno bez građevne dozvole. Bilo je to poslije 1862., kada je otvorena pruga Zagreb - Zapadni kolodvor - Sisak, i kada se gradi Prvi paromlin južno od budućeg kolodvora Mađarskih državnih željeznica, a koji ima prilaz od Savske ceste, neposredno uz prugu kojom su 1873. išli i mađarski vlakovi prema Karlovcu i Rijeci. Trnje uslijed željeznice postaje izdvojeno i sve više zatvoreno područje koje nije imalo nikakvu infrastrukturu i gdje se živjelo kao u srednjem vijeku. No, kućice niču u sjeni željezničkih vlakova koji jure željezničkim nasipom i postaju dominantna orijentaciona točka trnjanskog, trešnjevačkog i pešćeničkog područja. Na mjestu današnje Glavne pošte br. 2. izgrađen je u Zagrebu provizorni kolodvor Mađarskih državnih željeznica 1870., a četvrt stoljeća kasnije i novi Glavni kolodvor koji je gotovo potpuno zatvorio krajeve južno od željezničke pruge od sjevernog dijela. Zagreb je sada postao važno prometno raskršće i prije spajanja pruge Mađarskih državnih željeznica sa prugom Južnih željeznica, izvršenih tek 1923. godine, a uz željezničku prugu počele su nicati velike tvornice koje su si na taj način osigurale jeftini dovoz sirovina željeznicom i jeftini odvoz proizvedene robe. U nastavku uz ove tvornice niču i radničke kućice bez građevne dozvole, privremene nastambe radnika koje su ipak izdržale i pola stoljeća kao nastambe sirotinje. Pruga je zaustavila gradnju luksuznih, velikih, ali nije spriječila nicanje kućica i skladišta koji su se isprepleli u urbanistički neprikladan sklop koji je velike poteškoće pričinjavao graditeljima modernog Zagreba u 20. stoljeću. U potrazi za zaradom, školovanjem ili preživljavanjem, stanovništvo je nezaustavljivo naviralo u Zagreb i od 1880. do 1914. u to je područje ušlo više od 30.000 osoba. 223

Grad se naglo širi i uvećava brojem stanovnika. G. 1862. na površini od 33,27 km 2. kv. grad ima 17.000 stanovnika, g. 1910. ima 79.038 stanovnika, u vrijeme Prvog svjetskog rata na 64,37 km 2 živi 83.000 stanovnika, da bi 1921. narastao na 108.674, a 1931. na 185.581. stanovnika i konačno 1948. na 290.667 stanovnika. Danas ima više od 770.000 stanovnika. (Kolar- Dimitrijević, 1973.) No, porast područja nastanjenih gotovo isključivo radničkim stanovništvom je mnogo veći od centralnih dijelova grada gdje su stanovi bili skupi i radništvo ih nije moglo plaćati. Prema gradskoj statistici iz 1935. gradski kotar Trnje i Vrbik imali su od 1910. do 1931. godišnji prirast stanovništva od 7,04%, a njegovo se stanovništvo povećalo od 4.572 na 18.123 ili za 296%. Jugoistočni dijelovi, tj. gradski kotari Pešćenica, Zavrtnica i Sigečica imali su godišnji prirast od 19,09%, a njihov se broj stanovnika od 1910. do 1931. uvećao za 8.017 stanovnika. Prema popisu od 31. III. 1931., koji je objavljen u Gradskom vjesniku 1932. godine, na području Trnja nalazila su se četiri gradska kotara: Trnje, Sigečica, Vrbik i Zavrtnica i na tom je području živjelo 1931. godine 26.099 stanovnika ili 14,1% sveukupnog stanovništva Zagreba. Slično je bilo na Trešnjevci. Srazmjerno tome niču i kuće. G. 1900. na području Trnja je bilo 116 kuća, a 1910. godine već 246, a onda je broj kuća, bolje rečeno kućica, rastao velikom brzinom gotovo preko noći da ih je bilo gotovo nemoguće evidentirati. Prema popisu stanovništva iz 1931., u Trnju je bilo 2017 kuća i 361 provizornih zgrada za stanovanje uz 4.000 divljih kuća, a najgušće su bili nastanjeni dijelovi uz tvornice. Na Zavrtnici je u jednoj zgradi živjelo 15,75 stanovnika. Gustoća stanovništva bila je na tom području velika pa je na jedan ha u Trnju dolazilo 128,29 stanovnika i još više na Zavrtnici 28,59, a u Vrbiku čak 36,98. (Trnje, 1981: 29-31) Zajednička karakteristika za čitavo područje je da je gradnja vrlo skromna, uglavnom jednosobne kućice građene bez dozvole i sanitarije, vodovod, struju i kanalizaciju 1910. nije imao, prema provedenom popisu, niti jedan stan. Uglavnom su tu stanovali nekvalificirani radnici koji su radili u tvornicama ili izgrađivali moderni Zagreb te obavljali najteže i prljave poslove za gradsku općinu (cestogradnja, kanalizacija, vodograđevine). Rijetko tko imao je stalno zaposlenje, a nezaposlenost je uvjetovala ponašanje tih ljudi koji su u brizi za sutrašnjicu bili bez nade. Ipak, grčevito su se držali Trnja, Pešćenice i Trešnjevke jer su odatle imali mogućnost odlaska u grad i kasnije da školuju i svoju djecu na vrlo razvijenim školskim institucijama Zagreba. Zemljište južno od željezničke pruge bilo je Regulacionom osnovom iz 1889. predviđeno za industrijsku zonu i stambenu radničku zonu, ali se gradnja kasnije izmakla kontroli i nikada nisu bile sagrađene pravilne ulice kako su to urbanisti osmislili. Postojala je, međutim, čvrsta namjera da se teška industrija izvuče iz centra grada te su ovdje građene takve tvornice prije nego je ing. Vjekoslav Heinzel otvorio jugoistočni dio grada za tešku industriju, često na ledinama. Prvo su niknule tvornice sjeverno od željezničke pruge. Među najveće i najstarije treba ubrojiti Željezničku radionicu koja je bila u stanju popraviti parne strojeve, jer je Zagreb bio važno prometno željezničko središte pa je tu prolazio i Orijent exspress od 1892. godine. Na Trnjanskoj cesti nalazilo se vodocrpilište pa je ta ulica bila važna arterija na potezu sjever - jug, koja je išla od Petrinjske ulice do Save i u kojoj je već 1899. niknula prva trnjanska škola. Jedna od najstarijih tvornica je i Eisenhutova tvornica strojeva i Ljevaonica željeza na Magazinskoj cesti br. 13 koja je montirala vodene turbine i pilane, popravljala strojne uređaje i lijevala oštećene dijelove strojeva prema kalupu. Nakon njenog stečaja ovu tvornicu zamjenjuje Siemens na Trešnjevci i Faberova tvornica turpija na Miramarskoj cesti. Početkom 20. stoljeća uz Radničku cestu niču brojne tvornice kemijske struke, a predvodi ih Plinara preseljena 1906. iz centra. Istočno, na području Pešćenice, niknula je na Zavrtnici 1895. Tvornica papira, a oko 1925. zbog carinske zaštite i više tekstilnih tvornica, na Volovčici niče i moderna tvornica Wanderera..(Trnje, 1981: 33-50. Tekst Z. Šimončić-Bobetko). G. 1900. gradu su pripojeni Pešćenica i Maksimir te je istočna granica pomaknuta od Lašćine na potok Štefanovac i to je zapravo godina kada se započelo s regulacijom Save. (Slukan-Altić, 2000.; Matković, 2003.) Regulacija Save nametala se kao najvažniji problem, ali je to bio dugotrajni proces koji je ovisio i o gradskim financijama i o volji države koja je trebala regulirati velike rijeke kao što su Sava i Drava, koje su bile plovne za trgovački promet još u 18. stoljeću. Međutim, Sava nije bila granična rijeka, a u drugoj polovici 19. stoljeća više nije bila ni korištena za plovidbu pa je stoga njena regulacija zanemarena i aktualizirana je samo poslije velikih poplava koje su nanosile neizmjerne štete gotovo svim gradovima sjeverne Hrvatske i gotovo da možemo zaključiti da je Hrvatska zemlja izvučena iz vode koja je njeno najveće bogatstvo, ali i zlo. (Vujasinović, 1994.) Vrlo velike poplave zabilježene su 28. studenog 1923., 13. studenog 1925., kao i 1926. godine. Iako je još 1920. pokrenuto pitanje gradnje savskog nasipa od Željezničkog mosta do Trnjančine, a 1922. i nasipa uz Kunišćak, nije učinjeno dovoljno. Do 1929. grad je bio zaštićen s juga, ali su ostala otvorena krila, loše provedena kanalizaciona mreža u starom dijelu grada i izvanredno loša gradnja u područjima južno od željezničke pruge. Kućice građene na divlje nisu se mogle osigurati i u slučaju poplave oštećeni nisu imali pravo ni na kakvu nadoknadu. Izgradnja kuća i naseljavanje na tim prostorima bilo je uglavnom stihijski. Do 1918. crkva nije dozvoljavala gradnju na svom zemljištu pa su tvornice i skladišta smješteni uglavnom uz prugu. No, onda je agrarna reforma izmijenila stanje. Svi su veliki zemljišni posjedi u Zagrebu došli pod udar agrarne reforme. Sirotinja je odmah početkom 1919. nagrnula na najljepša crkvena zemljišta te su preko noći niknule kućice s okućnicama, a takve su bile i uličice. Gradilo se bez svake kontrole. Na 224

Borongaju se naselilo dosta ljudi, a onda je zaključeno da je to zemljište previše vrijedno da bi palo u ruke agrarnih interesenata koji su uglavnom namjeravali graditi kućice pa je zainteresiranima dodijeljeno drugo zemljište. Stvoreno je kaotično stanje koje se dugo vremena nije moglo otkloniti pa još i danas ima tragova te divlje gradnje. Prvi svjetski rat je ponukao mnogo nezaposlenih ljudi iz provincije na dolazak u Zagreb. Gradska općina je pokušavala preko Stambenog ureda riješiti stambenu krizu, a onda je počela davati jeftina zemljišta za gradnju, oslobađajući novogradnju od gradskih daća kroz deset godina. No, to je bilo rješenje samo za one sa stalnim zaposlenjem. Oni koji nisu imali takav status nisu bili kreditno sposobni ni pravno dovoljno pouzdani pa su opterećeni mnogobrojnim članovima obitelji morali naći smještaj u preko noći sklepanim kućicama od starih dasaka, lima ili polomljene cigle, za koje nisu imali nikakvu dozvolu. Ipak, agrarnom reformom izuzet je jugoistočni dio Zagreba iz crkvenog vlasništva. Započelo se razmišljati o ovom području. Gradonačelnik Zagreba ing. Vjekoslav Heinzel je 1923. godine regulacionim planom odredio industrijsku zonu na području Cirkvenice, odnosno Pešćenice. Osmišljeno je kvalitetno odvođenje vode odvodnim kanalom do Žitnjaka i kasnije do Ivanje Rijeke, a natkrivanjem kanala nastala je Radnička cesta. Ta je odluka donesena planom grada 1921. godine, ali je njena provedba trajala više godina. Regulacijom je uređen novi tok Save i nestali su rukavci i močvare. Na rasparceliranom području kanala niču tvornice, a u zaleđu mali stanovi za radničke obitelji. Kanal još nije spojen sa Savskom cestom, a Varaždinska ulica, danas Vukovarska, bila je slijepa ulica s vojnim skladištem sijena te se tek počinje nazirati njena buduća uloga kao glavne ceste južno od željezničke pruge na potezu istok - zapad. Presijeca ju duga Trnjanska cesta kao nastavak Petrinjske ulice iz prošlosti koja je trebala voditi sve do Save. S izgrađenim nasipom štitilo se stanovništvo između utoka Vrapča i utoka Laščine, ali budući da nije izgrađen dovoljno dug i čvrst nasip problemi su i dalje postojali kao mogućnost izbijanja novih poplava. Osim toga, vodeći makro politiku nitko nije razmišljao o sirotinji koja tu godinama stanuje. O kućercima koji su počeli nicati i južno od Save nitko nije vodio računa pa su područja Blato, Otok, Zapruđe, Jakuševac pa i Sveta Klara bila siva zona stambene gradnje, kao što su brojni rukavci neregulirane Save između Vrapča Donjeg i potoka Laščine bili još dugo mjesta dokolice, praćakanja u vodama Save, lovljenja ribica kojih je tada još bilo u Savi, nedjeljnih izlazaka i ležanja kraj vode gdje nije bio izgrađen nasip. Zagreb u međuratnom razdoblju ima gotovo isti rast stanovništva kao Beograd koji je metropola zemlje. To je omogućilo upravo naseljavanje sirotinje u južnim predjelima grada. Ovakav rast stanovništva nije imao niti jedan grad u Hrvatskoj, a bio je posljedica otvaranja tvornica i jake građevinske djelatnosti. Stara industrija je podignuta u Donjem gradu, uglavnom oko željezničke pruge radi laganijeg dovoza sirovina i odvoza gotove robe. Tako je niknuo 1862. i Zagrebački paromlin i Plinara 1906., preseljena iz centra grada, a 1925. doseljava na Miramarsku cestu i stara Faberova tvornica turpija smjestivši se u blizini moderne Smitove tvornice turpija u kojoj je Josip Broz kao metalski sindikalista pokušao organizirati štrajk protiv stranih vlasnika. Tvornice većinom niču neplanski, iako imaju nacrte, porazbacane na manjoj ili većoj udaljenosti, uvijek okružene malim gostionicama, a često i kućicama koje je sklepalo radništvo od lima i drveta. Te kućice nemaju ni vode ni struje ni kanalizacije, ali su blizu tvornicama i blizu gradskom centru, iako je prijelaza za grad bilo malo i najviše je korišten pješački Željeznički most izgrađen nad prugom 1904. godine te se njime prolazilo danju i noću. Trnje je periferijsko područje koje pomalo ipak dobiva i neka urbana obilježja. No, to je bio dug proces koji pokazuje prve rezultate tek 1939. kada se planski počinje graditi Cvjetno naselje te 1939. Veslačko naselje. Uglavnom se grade prizemne kuće i vrlo rijetko jednokatnice. Uređenjem Radničke ceste nad starim kanalom 1931. i njegovo produženje sve do Žitnjaka, a onda i otvorenje Heinzelove ceste otvoren je dio grada predviđen za tešku industriju. Na kanalu niču i gradski stanovi gdje se u dvije trokatnice gradi između 1921. i 1922. 32 stana, a isto toliko i 1924. i 1925. godine 1924. se tu grade i stanovi za deložirce, tj. one koje su vlasnici kuća u gradskoj jezgri izbacili iz stanova. G. 1928. bila je pripremljena izgradnja još 50 takvih stanova uz pomoć grada. (Trnje, 1981: 21-26. Tekst V. Oštrića) Uz novootvorenu Heinzelovu ulicu, koja je danas poslovni centar Zagreba, grade se nove velike tvornice koje su djelomično vezane uz istočni ranžirni kolodvor s kojim se spajaju željezničkom prugom. Ove tvornice su magnet za jeftinu radnu snagu nekvalificiranih radnika. Tu je uvijek bilo posla, jer je stalno netko obolio ili umro. Niču Tvornica katran, Tvornica boja i lakova, Kemijska tvornica Mayer - Marić i mnoge druge i daju do znanja da su privrednici s kapitalom prihvatili ovo područje kao područje teške industrije te su te tvornice imale često i svoje urede u centru grada. Tu je bila i Metalurgija, ali i razni manji obrtni pogoni i brojne male gostionice. Nacrt grada Zagreba, koji je sastavio Gradski građevni ured pod kontrolom ing. Heinzela 1923. godine, iskazuje već Heinzelovu ulicu na čijoj se desnoj strani trebala smjestiti velika gradska klaonica koja je trebala biti glavna klaonica i izvoznica mesa za srednju Europu, ledana, stočno sajmište i živodernica. Sve je to i izgrađeno do velike svjetske krize, iako je gradnja klaonice stajala gradonačelnika njegovog položaja, jer je dao posao svojim ljudima mimo natječaja pa je morao dati ostavku. Snuju se i planovi za izgradnju modernog Veterinarskog fakulteta nasuprot klaonici sa svim potrebnim zgradama pa se i to počelo graditi još prije Drugoga svjetskog rata. 225

Heinzelovim planom krupna industrija izlazi iz središta grada, a prati ju i radničko stanovništvo koje želi stanovati što bliže mjestu rada, jer su tramvaji bili skupi. Područja Trešnjevke, Trnja i Pešćenice postaju najprivlačnija mjesta jeftinog stanovanja. Međutim, za te dijelove grada nisu izrađeni urbanistički planovi, iako je to bilo u planu pa stihijski uz kućice niču i prilazni putovi koji se pretvaraju u neasfaltirane ulice pune blata u proljeće i prašine ljeti, a snijega zimi. No, stanovništvo je nagrnulo u ova područja koja su sada djelomičnim savskim nasipom bila donekle zaštićena od voda Save, jer se u Zagrebu laganije nalazio posao nego u malim gradovima Hrvatske. Trnje postaje područje zanimljivo za naseljavanje. Naziv Trnje označava da je na njemu raslo trnje i da je to bila šikara koja je počela dobivati prve naznake naselja kada je današnjom Radničkom cestom izgrađen odvodni kanal prema selu Žitnjak koji se time i približio Zagrebu. Pešćenica je ime od kajkavskog pesek što znači da je tu bilo pijeska i šodera, a jedino Trešnjevka daje naslutiti da tu živi stanovništvo koje sadi i trešnje. Stoga je - osim rijetkih izuzetaka - gradnja na Trnju i Pešćenici uglavnom divlja, bez građevnih dozvola, a vlasnici kuća su radnici koji i nisu baš uvijek zaposleni, pa se to osjeća na svakom koraku, jer naselje nema ni vode, ni asfalta, ni elektrike, odnosno nema komunalnu infrastrukturu. Tu je živjela radnička sirotinja, ona koja je stvarala kapital bogatima. I na Trešnjevci su također nicale tvornice. (Crvena Trešnjevka, 1982: 69-72. Tekst Z. Šimončić-Bobetko) Najstarija je Tvornica šibica kao najstarija tvornica gdje su radile žene od 1873. i gdje je izbio prvi ženski štrajk u Hrvatskoj. Uz Savsku i Selsku cestu izgrađeno je nekoliko starih tvornica, a uz njih preko noći niču i radničke stračare. Zbog električne struje Trešnjevka je imala prednost nad Trnjem gdje elektrifikacija, osim slabe ulične rasvjete, nije provedena ni do Drugog svjetskog rata. Tu je izgrađeno i prvo plansko naselje za potrebe srednjeg građanskog sloja, za što se založila Gradska štedionica u Zagrebu koja je dodijelila povoljne kredite građanima upravo u vrijeme velike svjetske krize pa je ne izgubivši povjerenje građana spasila i sebe i one radnike koji su na izgradnji ovih kuća našli posla. Na Tratinskoj cesti sagrađeno je i kino, a tu je niknula i mala tržnica te crkva, a onda i zdravstvena ambulanta. Ovo je područje bilo mirnije i urbanije u odnosu na Trnje pa se ovdje radničko stanovništvo miješalo s činovničkim, čime je formirana neka vrsta srednjeg sloja.. Kulturnih sadržaja bilo je malo na oba područja. U Trnjanskoj cesti sagrađena je 1899. osnovna škola koju je vodio dugo godina Ivan Tomašić. On je djecu učio vrtlarstvu, športu, čitalačkim navikama, jer je i sam bio pisac, ali je u provođenju tog plana dolazio u česti sukob s roditeljima koji su nastojali i svoju maloljetnu djecu što prije uključiti u proizvodni proces. Na području Trnja bilo je previše gostionica, ali je ipak i na Trnjanskoj cesti izgrađeno kino. Zapisi Ivana Tomašića u Spomenici pružaju nam mnoštvo podataka kako je ta preobrazba išla teško i uz veliki otpor roditelja koji traže da se iz njihovog kraja premjesti ambiciozni učitelj. Poslije napornog dana i rada na gradskim cestama građanskog Zagreba onkraj pruge, radničko stanovništvo nije imalo nikakvog smisla, a vjerojatno ni snage za kulturna zbivanja. (Kolar- Dimitrijević, 1981.; 2007.) Na tom području nije bilo nikakvih kulturnih domova niti okupljališta jer to vodstvo grada nije dozvoljavalo. Nije bilo ni trgova pa su naselja južno od željezničke pruge zbilja bila divlja, stihijska, amorfna, spavaonice za radnike koji su obavljali najteže poslove u gradu, slabo plaćeni i često nezaposleni. Život je bio pretežak, a regulacija Save udaljila je stanovništvu i rijeku koja je izgubila svoje meke obale te više nije bila mjesto ribolova, kupanja, pranja, odmora i izleta. Huttererovo kupalište, podignuto oko 1865. na Savici, bilo je kasnije preneseno u blizinu Savskog mosta na Savu i uz njega je bila gostionica i kuglana. Nizvodno od željezničkog mosta bilo je vojno kupalište od 1886., a 1928. ing. Heinzel gradi gradsko kupalište koje je više od pola stoljeća bilo za Zagrepčane i osobito Zagrepčanke privlačno mjesto ljeti i koje je nestalo u jednom požaru u naše vrijeme. Međutim, preobrazba pojedinih dijelova Trnja, Pešćenice i Trešnjevke u grad bila je spora i teška, a promjene društvenog sistema nisu doprinosile brzom rješavanju tog problema, jer izvanredne prilike uvijek dovode u ovo područje novo stanovništvo koje preko noći sagradi kuću i nada se da mu nitko neće srušiti krov nad glavom. (Žuljić, 1964.) Bio je to spor i skup zahvat, koji ni do danas nije završio. I regulatorna osnova Milana Lenucija, koji je zamislio još 1907. da se zelena potkova protegne do Save izgradnjom velikih javnih zgrada,nije uspjela jer su teškoće oko provedbe tog izvanrednog plana bile tako velike da on nikada nije izveden u cijelosti..(knežević, 1992.). 4. TRNJE, TREŠNJEVKA I PEŠĆENICA POSTAJU PREDMET PAŽNJE ZBOG VRIJEDNOG PROSTORA, ALI I IZVANREDNO VELIKIH SOCIJALNIH PROBLEMA Gradska općina u čitavom međuratnom razdoblju pomaže samo srednje slojeve davanjem jeftinih zajmova preko Gradske štedionice, koja je bila njezina novčarska ustanova, pa je predsjednik Gradske štedionice bio obično gradonačelnik. Od 79 038 stanovnika grad je do 1931. narastao na 185 581, a onda je 1945. bio više nego utrostručen. Grad nije mogao pružiti pridošlicama dostojan standard pa se oni sklanjaju na periferiju u čitavoj prvoj polovici 20. stoljeća. (Kolar-Dimitrijević, 1973.) Gotovo svaki dan poslije Prvoga svjetskoga rata na zagrebačkoj periferiji je izgrađeno nekoliko divljih kuća bez spoja sa cestom i bez svake mogućnosti da se uvede kanalizacija, vodovod i struja. G. 1933. Eugen Sladovć je napisao da u Zagrebu možda i do 50 226

% stanovnika stanuje u kućicama, divljima ili posve primitivnima koje su tek kasnije prigradnjama donekle dotjerane. Pri tome Sladović za ovakvo stanje optužuje općinu, odnosno manjkavi nadzor njezinih građevnih službi, preblago postupanje prema prekršiteljima, a u prvom redu nepostojanje regulatorne osnove za veći dio grada. (Sladović, 1933.) U trnjanske predjele zalazio je i Miroslav Krleža pa je 1926. opisao svoj doživljaj Trnja ovako: Hrvatstvo nije samo zagrebačka kistihand milostiva, niti hiljadugodišnji asfalt, niti drvored stoljetnih platana na Zrinjevcu, nego je hrvatstvo jedno ogromno selo Trnje, bez kanalizacije, bez pločnika, seljačka bijeda, ograđena trulim plotovima, crna gluha provincija, obasjana svijetlom petrolejke što tiho žmirka u autohtonu tminu... I dalje: Trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah)j, kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika u predvečerje, selendra bez građevnog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematičkom neizbježnošću, sezonski pravilno dvaput, svakog proljeća i svake jeseni. J)..) Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu. (Trnje, 1982:26. Tekst V. Oštrića). Dakako da je ovaj Krležin pesimizam za njegovo pisanje u tom vremenu, kada se najveća pažnja bogataša usmjeruje gradskom centru gdje se grade palače. No, i na Trnju, Trešnjevci i Pešćenici bilo je lijepih trenutaka za toplih ljetnih dana, kad je Sava pokazivala svoju ljepotu i privlačila slikare pa i Branka Šenou da ovjekovječi ovu rijeku na svojim uljima. Strašne uvjete u kojima živi stanovništvo trnjanske periferije opisuje i gradski zastupnik Ivan Tomanić koji je 1927. bio u komisiji koja je obilazila Trnje i Trešnjevku. Tomanić piše: Nitko živ ne može vjerovati u našu bijedu i nevolju, dok ju svojim očima ne vidi. Sve ono što naše radničke novine iznose o našem životu nije ni najbljeđa slika užasno teškog i očajnog položaja radnika... U Miramarskoj br. 38. komisija je na tavanu od 8 m 3 našla staricu i dva šegrta koji su se za nju brinuli, a plaćali su stanarinu od 300 dinara mjesečno. U šupi na Trnjanskoj cesti živjelo je osam ljudi i za taj prostor su plaćali 360 dinara mjesečno. (Tomanić, 1927.) Prvi snažniji pokušaj uređenja tog prostora bio je 1930. kada je raspisan prvi regulatorni natječaj, ali se prišlo parcijalnim provedbama pa su krajevi južno od željezničke pruge rješavani postepeno više godina. Velika svjetska kriza pokazala je strašnu sliku života na ovom području koja je bila u ogromnoj suprotnosti sa središtem grada gdje se kriza osjetila mnogo slabije. Na trnjanskom području su nezaposleni gladovali, smrzavali se i umirali pa se više nije moglo zatajiti kako živi siromašno stanovništvo bogatog Zagreba. (Kolar- Dimitrijević, 1983.) Pritisak radničkog stanovništva na Trnju, Trešnjevki i Pešćenici da im se izgrade ceste i uvede kanalizacija, voda i struja bio je velik i pojačavao se svake godine od 1925. dalje jer su u gradsko zastupstvo ušli predstavnici radnika i sindikata na čelu s Ivanom Krndeljem. (Kolar- Dimitrijević, 1974.; Kolar-Dimitrijević, 1988.) Ništa se nije moglo učiniti bez građevnih dozvola. Krndelja su zvali radničkim tribunom Zagreba. Bio je izvrstan novinar i dobar govornik i on se založio kod Građevnog ureda naišavši na razumijevanje kod ing. Vjekoslava Heinzela koji je bio otvoren za socijalna pitanja, da se izdaju privremene dozvole za kućerke, ali i da se zabrani svako dalje građenje južno od Koturaške i Strojarske ceste i istočno od Savske, s time da se izdaju privremene dozvole za svaku kuću za koju je to moguće, koje će važiti do 1948. godine. Isto tako je na istoj sjednici Gradskog zastupstva 14. svibnja 1928. zaključeno da se dozvoli gradnja lakih prizemnih kuća istočno od Horvaćanske ceste. Bio je to velik uspjeh radničkog kluba u gradskom zastupstvu. Poslije toga započela je velika akcija izdavanja građevnih dozvola za to područje. Izabran je poseban odbor, ali je bilo velikih poteškoća jer su čak i graditelji drvenih kućica tražili privremene dozvole i Ivan Krndelj je to podržao... duboko uvjeren da će gradsko zastupstvo kasnije morati nešto uraditi i za onih 60 % najbjednijih, kojima ovim zaključkom neće biti pomoženo. Standardu za izdavanje građevne dozvole odgovaralo je samo 30-40% izgrađenih kuća. (Kolar-Dimitrijević, 1973.) Krndelj je svojim pisanjem i oštrim istupima u gradskom zastupstvu i radničkim skupovima svratio pažnju čitavog Zagreba na probleme radništva periferije. Do 20. travnja 1929. predloženo je za izdavanje privremenih dozvola svega 1174 molbe. Od toga su 624 molbe vraćene zbog nepotpune dokumentacije, a od preostalih 550 samo je 287 ili 52 % udovoljavalo propisima. Komisijskim očevidom ustanovljeno je da građevnu dozvolu može dobiti samo 28 % interesenata. No, tu nije bio kraj. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature, novi veliki župan zagrebačke oblasti vratio je 26. ožujka 1929. zaključak gradskog zastupstva od 19. prosinca 1928., zatraživši da se uvjeti za dozvole pooštre. U izmijenjenom sastavu gradsko zastupstvo postavilo se veoma oštro prema izdavanju privremenih građevnih dozvola. Gradski zastupnik Reberski jedini se zalaže za provođenje izglasanog zaključka gradskog zastupstva od 19. prosinca 1928., ali ga ostali napadaju da brani anarhiju i boljševizam. Većina zastupnika traži smanjenje važnosti privremenih građevnih dozvola na svega 20 godina i to samo onim kućicama koje ne leže na području koje se sada uređuje regulatornom osnovom te da se svaka nova ilegalna gradnja ubuduće kazni sa 10.000 dinara. Razvila se oštra diskusija u gradskom zastupstvu i dr. Mile Miškulin, inače pravaš, ističe da je novi zahtjev antisocijalan i da...bi na periferiji nastala prava revolucija ako se počne provoditi novi zaključak. 227

No, drugi kažu da nije u interesu grada novi priliv stanovništva u grad, koji i tako ima prevelikih socijalnih problema. Gornjogradski župnik dr. Svetozar Rittig, vrlo aktivni gradski zastupnik, traži brzu izradu regulatorne osnove za svaki dio grada jer će se samo tako riješiti problem i za cjelinu i za pojedince. Rittig upozorava da je interes cjeline toliko snažan da se opstanak kućica bez građevne dozvole ne može trpjeti. Stoga i on podržava izdavanje Rittig privremenih dozvola na rok od 20 godina, a ako će trebati taj prostor za novu gradnju da dosadašnji vlasnici moraju ponuditi kućicu prvo gradskoj općini i da se ne mogu protiviti eksproprijaciji. Predmet se je zavlačio do srpnja 1929. godine i prihvaćen je Miškulinov prijedlog. Divlja gradnja je ubuduće zabranjena, ali stvarnost pokazuje da se to kršilo, jer gradska općina nije mogla kontrolirati golemi prostor južno od željezničke pruge, gdje su kućice nicale preko noći, a rušenje je izazivalo strašan problem smještaja onih koji su se tu nastanili. Građevno-regulatorni odbor je na sjednici 4. srpnja 1929. zaključio da se predloži gradskoj općini da nabavi zemljište koje će rasparcelirati za gradnju malih kuća te ih prodati interesentima na obročnu otplatu. Na sjednici gradskog zastupstva 9. srpnja 1929. taj je prijedlog prošao pod čl. 182 sa 26 glasova za i 12 protiv. (Kolar-Dimitrijević, 1973.). Bio je to i snažan poticaj Gradskoj štedionici kao financijskoj ustanovi Gradske općine da financira gradnju malih stanova na Trešnjevci 1931. godine i kroz taj posao Gradska štedionica je umanjila djelovanje velike svjetske krize i pokazala veliku socijalnu osjetljivost. Raspolažemo opisom prilika na Trešnjevci iz 1933. godine, što znači da je i na tom području bilo slično. Medicinska sestra Branka Volarić, očito istarski izbjeglica, opisala je prilike na Trešnjevci 1933. godine. (Volarić, 1933.) Ona piše da je Trešnjevka novo naselje koje se proteže od Savske ceste sve do Vurovčice imajući u svom sastavu i Tratinu i Horvate. To novo naselje počelo se silnom brzinom napućivati poslije Prvoga svjetskog rata. Međutim, čitava je Trešnjevka naplavina rijeke Save pa su i stanovi podignuti na tom zemljištu bili vlažni jer se voda nalazila dva metra ispod površine zemlje, a samo na sjeveru Trešnjevke, gdje je i podignuta škola na Selskoj cesti, voda je bila nešto dublje. Naselje nije imalo vodovod, već se snabdijevalo iz bunara odnosno pumpi. Gradnja je sve do vremena kada je Prva hrvatska štedionica poduzela veliku akciju izgradnje činovničkih stanova bila i na tom području stihijska i tu je 1931. godine živjelo već 21 350 stanovnika, odnosno na području uže Trešnjevke 10,2 stanovnika na 1 km 2. dok je južnom dijelu neuređeni vodotok rijeke Save i nepostojanje regulacijske osnove još uvijek bio znatna zapreka novoj izgradnji i nastanjivanju. Dr. Ivan Krbek, profesor upravnih nauka na Pravnom fakultetu od 1928., je bio zagrebački gradonačelnik od 1932. do 1934. godine. Krbak je prvi počeo obilaziti zagrebačka predgrađa te je tako posjetio i Trnje i Trešnjevku, a onda se je u Gradskom poglavarstvu razgovaralo o akcijama koje je potrebno najhitnije poduzeti. U listu Glas periferije (1932.-1934.) i Glas Trešnjevke (1932. -1935.) nalazimo suvremeni opis tadašnjih prilika na ovoj najzapuštenijoj zagrebačkoj periferiji koja je tražila hitnu intervenciju. Gradonačelnik Ivan Krbek je prvi posjetio ovo područje. Počinju izlaziti listovi za periferiju. U Glasu Trešnjevke čitamo: Bilo je mnogo kućica koje su bile građene šibljem i oblijepljene blatom. U kućicama nije bilo ni najpotrebnijeg pokućstva, a i ono malo stvari je tijekom zime uništila vlaga. Ako su podignute zidane kuće radi iznajmljivanja, stanovi su bili premali i prenatrpani, a nisu imali ni nužnike. U takvim stanovima tuberkuloza je postala čest gost, a i razne zaraze često su posjećivale ovaj kraj. Zdravstveni anketari ustanovili su da je na 75 ispitanih stanova na osobu otpadalo 5,5 kubnih metara, iako je higijenski minimum 15 kubnih metara. Ovaj opis stanova na Trešnjevci omogućio je dr. Konstantinoviću da zaključi Prije nego se stvori jedno naselje treba naći načina i stvoriti mogućnost, da njeni stanovnici dođu do obezbeđenja dobra i zdrava stana na podesnom mjestu. Treba davati besplatno zemljište, građu, oslobađati od poreza, uvesti vodovod bez odštete, kao i izgraditi kanalizaciju i osvjetljenje, jer sve je to zadaća gradske općine odnosno socijalne medicine. Samo na taj način može se riješiti teško socijalno pitanje u Zagrebu. (Volarić, 1933.; Kolar-Dimitrijević, 1983.) Krbek je najavio pretvaranje kraja južno od željezničke pruge u moderno gradsko naselje. No, stvarnost je bila tako strašna da je Krbekov prethodnik, prof. povijesti Stjepan Srkulj, naglasio da nije zgodno da se ulice južno od željezničke pruge nazivaju po znamenitim ljudima te da im stoga treba davati skromna imena po otocima, mjestima i sl. Velika svjetska kriza koja se osjećala u našoj zemlji još i 1935. usporila je građevinsku sanaciju pa su se i straćare za radnike Tvornice papira, podignute od 1918. do 1922. održale do 1935. godine. Ništa nije bilo bolje ni sa željezničarskim radnicima te je oko 280 obitelji stanovalo u vagonima na sporednim željezničkim kolosijecima južno od željezničke radionice. Tek izgradnjom Maksimirskog naselja nestala je ova sramota Zagreba, do koje nije došlo još dugo godina. 5. PLANIRANE AKCIJE OKO PRETVARANJA JUŽNE PERIFERIJE U VISOKOVRIJEDNI GRADSKI PROSTOR Grad je u vrijeme izrade generalne regulatorne osnove postao svjestan vrijednosti trnjanskog i trešnjevačkog te pešćeničkog prostora, ali nije se moglo to pitanje rješavati velikim potezima, već malim akcijama. Društvene intervencije bile su preslabe, iako su bile brojne. Ipak je krenulo. G. 1935. izgrađena je osnovna škola na Selskoj cesti u kojoj je radio kao učitelj Mato Lovrak koji nam je ostavio socijalne crtice iz života djece na 228

ovom području. To je zapravo nastavak onog što nam je ispričao o životu djece na ovom području Ivan Tomašić na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. 1938. su sagrađene i škole na Koturaškoj i Rapskoj cesti, 1939. Radničkoj cesti. 1934. su sagrađeni i dječji vrtići na Sigečici, na Zavrtnici i Sklonište sestara dominikanki na Paromlinskoj cesti koji su trebali zbrinuti djecu dok majke rade u tvornicama. U međuratnom razdoblju niknula su i brojna športska igrališta (veslačka, nogometna, teniska i druga) koja privlače i mlade iz centra grada na ovo područje. U 1940. u Trnju se počela graditi i crkva, ali je rat spriječio njeno konačno dovršenje. I dalje se na području Trnja, a i Trešnjevke zadržavaju prizemnice, ali se počinju javljati i prve jednokatnice uglavnom građene za potrebe iznajmljivanja. Tek Cvjetno naselje nastalo planskom izgradnjom Vlade Antolića 1939. pokazuje mogućnost visoke kvalitete stanovanja na ovom području. Takvi otoci se javljaju i drugdje oko Veslačke ulice i Savice, a upravo svojom suprotnošću ukazuju na socijalni problem Zagreba. Obalno područje Save je još niz godina bilo područje napuštenih korita, jaruga, struga, bijednih kućica, silne sirotinje. (Trnje, 1981:32. Tekst M. Kolar-Dimitrijević). Slika nevolja nije se mnogo izmijenila ni do Drugog svjetskog rata. Anđelko Radošević je u tom vremenu popisao 117 kuća u naselju Njivice - Pile. U tim je kućama bilo 170 stanova koji su bili samo sobe sa štednjakom. Svi su stanovi bili vlažni, a zidovi su imali napukline. To je naselje nicalo od 1930. do 1936. i zbog krize gradnja se nije razlikovala od one u doba divljeg kapitalizma u Radničkom dolu. Svake godine kućice su plavile podzemne vode, a uličice su bile označene rimskim brojevima, što je ukazivalo na njihovu nepostojanost. 5. ZAKLJUČAK Područje južno od željezničke pruge bilo da se zove Trnje, Trešnjevka ili Pešćenica bilo je do 1918. zanemareno područje koje se je tek postepeno počelo uključivati u funkcije grada, ali je u svemu zaostajalo za centrom. Termin "moderni Zagreb" nije se mogao odnositi na područja južno od željezničke pruge gdje se govorilo: Idem u grad. Područje je imalo velikih socijalnih i građevinskih problema i tek ih se pomalo počelo rješavati poslije velike svjetske krize, kada su poslije 1930. izrađena opća regulacijska osnova koju su pratili parcelarni regulacijski planovi pa su počeli nicati prvi otoci s bolje izgrađenim kućama kao što je Cvjetno i Veslačko naselje. Ovi početci najavljivali su novo doba, no isto tako su pokazivali da treba poduzeti veliku akciju da se ovaj dio Zagreba počne tretirati kao sastavni dio modernog europskog grada kakvim se Zagreb prikazivao na Zagrebačkom zboru koji je tada u svom zaleđu imao Trnje i Trešnjevku. Mnogo toga je grad činio kako bi postao u cijelosti moderni europski grad, nastojeći riješiti problem infrastrukture u krajevima južno od željezničke pruge, a sve je to dobrim dijelom bilo vezano uz problem voda koje je trebalo na ovom području staviti pod zemlju i osigurati kraj od poplave. O teškom i nezdravom životu u prisavskom području mnogo je pisano, ali je malo učinjeno. Ljeti se to područje uz Savu koristilo za rekreaciju, a ostali dio godine je bilo prepušteno nadzemnim i podzemnim vodama, blatu i neuređenim ulicama. No, ma kako loše ocijenili život tog stanovništva, to je stanovništvo znatno doprinijelo izgradnji modernog Zagreba u današnjem obimu. LITERATURA Agramer samt Umgebung, (1853.-1854.). (Kern, A., Begović, P.) K.u.K. Militergeographisches Institut, Wien. Butorac, T. (2006.): Začeci komunalne infrastrukture u Zagrebu. Diplomski rad, Hrvatski studiji, Zagreb. Herkov, Z. (1987.): Povijest zagrebačke trgovine. JAZU, Zagreb. Knežević, S. (1992.): Regulatorna osnova Milana Lenucija za dio Zagreba od željezničke pruge do rijeke Save iz 1907. Rad instituta povijesti umjetnosti u Zagrebu, 2, 169-197. Kolar-Dimitrijević, M. (1973.): Radni slojevi Zagreba 1918.-1931., Institut za radnički pokret, Zagreb. Kolar-Dimitrijević, M. (1974.): Djelatnost Ivana Krndelja u Gradskom zastupstvu Zagreba 1925. do 1928. Iz starog i novog Zagreba, sv. 5, 177-189. Kolar-Dimitrijević, M. (ur.) (1981.): Zagrebačka općina Trnje do 1945. godine. (1981.). Općina Trnje i Institut za radnički pokret, Zagreb. Kolar-Dimitrijević, M. (1981.-1982.),: Povijest prve osnovne škole na Trnju (1899.-1918.). List općine Trnje, 36 do 59. Kolar-Dimitrijević, M. (1983.): Socijalno-ekonomska politika Gradske općine Zagreba s obzirom na položaj radničkog stanovništva od velike svjetske krize do početka Drugoga svjetskog rata (1931.-1939.). Povijesni prilozi, 2, 169-244. Kolar-Dimitrijević, M., (1988.): Ivan Krndelj. Radnički tribun. Radničke novine Zagreb. Kolar-Dimitrijević, M. (2007.): Učitelj Ivan Tomašić od pedagoga do političara. Anali za povijest odgoja Školskog muzeja, vol. 6, 83-108. Marković, M. (2006.): Zagrebačke starine. Prilozi poznavanju prošlosti Zagreba. Školska knjiga, Zagreb. Matković, S. (2003.): Uređenje rijeke Save na području oko Zagreba s posebnim osvrtom na zahvate u doba Austro-Ugarske. Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević, Zagreb Press, 219-230. Pamić-Maduđić, Đ. (ur.) (2006.): Kajzerica. Zagrebačka Trnoružica (1935.-2005.) Sjećanja za budućnost. 229

Mjesna zajednica Kajzerica, Zagreb. Perić, I. (2006.): Zagreb od 1850. do suvremenog velegrada. Muzej grada Zagreba. Sladović, E., (1933.): O uslovima koji utječu na urbanizam u našoj domovini. Revija Zagreb, 5, 3-8. Slukan-Altić, M. (2000.): Kartogrqfski izvoiri za europsku i hrvatsku povijest Novog vijeka, II. Čitanka, sv. 23.. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb. Škalamera, Ž. (1994.): Zagreb na geodetskokatastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama. Katalog izložbe, Gradski zavod za katastar i geodetske poslove, Zagreb. Tomanić, I.,(1927.): Život u Trnju, Organizovani radnik, 32, 27. X. 1927. Volarić, B. (1933.): Sa zagrebačke periferije, Sestrinska riječ, (1), 1-2, 1. II. 1933., 2-3. Vujasinović, B. (2008.): Istaknute osobe u hrvatskom vodnom gospodarstvu kroz povijest. Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje, Zagreb. Vujasinović, B. (1993.): Iz povijesti regulacije rijeke Save oko Zagreba. Hrvatske vode, 1(4), 267-269. Zdunić, D., Žarić, S. (ur.) (1982.): Crvena Trešnjevka. Spektar, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske Zagreb, Skupština općine Trešnjevka, Zagreb. Žuljić S. (1964.): Osnovni problemi razvoja Zagreba. Zbornik VII. geografskog kongresa SFRJ, Zagreb. ***(1854.): Iz Zagreba. Neven, 6, 9. II. 1854., 95. *** (1978.): Vodovod grada Zagreba 1878-1978. U povodu 100. obljetnice. Tehnička knjiga, Zagreb. ***(1992.): Kanalizacija 1892.-1992. U povodu 100. obljetnice izgradnje sustavne kanalizacije u Zagrebu i 900. obljetnice grada Zagreba, J.P. Kanalizacija, Zagreb. *** (1997.): Svjetlo u Zagrebu: 90 godina Elektre. Hrvatska električna privreda, Zagreb. ***(2001.): Zagrebački električni tramvaj 1891.-2001. ZET d.d., Zagreb. Social strata and living conditions in the southern part of Zagreb between the two wars (1918-1941) Abstract. Until the end of World War I, southern parts of Zagreb still belonged mostly to the church and were gradually integrated into the city. These were swampy, scarcely populated areas. Following the industrialization and transport development of the area, larger factories were opened, which was followed by workers employed by these factories moving into the area to reside closer to their places of work. This population lived in entirely unsuitable conditions, considering that they were participating in the development of Zagreb into a transport, industrial, commercial and crafts centre. Separated from the elite part of Zagreb by the railroad, with very few crossings, this population lives in a ghetto which has been gradually opening up over a half-century period and has become a continuing concern of the city, although not solved in an adequate scope considering the percentage of inhabitants of the city unified in 1850 living in it. Key words: Zagreb, Sava River, Trnje, Trešnjevka, Pešćenica, working class, poverty Soziale Schichten und Lebensbedingungen im Südteil der Stadt Zagreb in der Zwischenkriegszeit (1918-1941) Zusammenfassung. Die südlichen Teile von Zagreb gehörten bis zum Ende des Ersten Weltkriegs zum gröβten Teil der Kirche und wurden nur langsam der Stadt angeschlossen. Das war ein schwach besiedeltes Sumpfgebiet. Mit der Industrialisierung und Verkehrsentwicklung wurden hier Fabriken gebaut, und die Arbeitersiedlungen entstanden, da die Arbeiter in unmittelbarer Nähe ihrer Betriebe sesshaft sein wollten. Sie lebten allerdings unter ganz schlechten Umständen, obwohl sie an der Entwicklung der Stadt zum Verkehrs-, Industrie-, Handels- und Gewerbezentrum teilnahmen. Getrennt durch die Eisenbahnstrecke mit ganz wenigen Übergängen vom Eliteteil der Stadt Zagreb lebte man hier im Getto, das sich erst langsam im Laufe von 50 Jahren öffnete und zum Stadtteil von Zagreb wurde. Die Stadt kümmerte sich aber um die südlichen Teile ungenügend, wenn der Anteil der dort lebenden Menschen an der Gesamteinwohnerzahl in 1850 in Betracht genommen wird. Schlüsselwörter: Zagreb, Sava, Trnje, Trešnjevka, Pešćenica, Arbeiterschicht, Elend 230