- Policy studija radni materijal -

` - Policy studija radni materijal - SAVREMENI INSTITUCIONALNI I EKONOMSKI IZAZOVI BiH NA PUTU EU INTEGRACIJA: KORIŠĆENJE PREDPRISTUPNIH FONDOVA EU U FUNKCIJI GENERISANJA ENDOGENOG RASTA U KONTEKSTU ISKUSTAVA HRVATSKE I SRBIJE (Studija napisana u okviru projekta: ENGAGING BIH POSTGRADUATE STUDENTS IN REGIONAL PERSPECTIVES TOWARDS EUROPEAN INTEGRATION) Autori studije: Hasanagić Emina, Pravni fakultet Univerzitet Džemal Bijedić Mostar Mačkić Velibor, Ekonomski fakultet Sveučilište u Zagrebu Mujarić Mirza, Ekonomski fakultet Univerzitet u Sarajevu Novaković Marko, Institut za međunarodnu politiku i privredu Beograd Papac Nikola, Ekonomski fakultet Sveučilište u Mostar Rapaić Stevan, Institut za međunarodnu politiku i privredu Beograd Tešić Jelena, Ekonomski fakultet Univerzitet u Banjoj Luci Turuk Mladen, Ekonomski fakultet Sveučilište u Zagrebu Zaimović Aida, Ekonomski fakultet Univerzitet u Sarajevu Zlatković Matea, Ekonomski fakultet Univerzitet u Banjoj Luci Sarajevo, juni 2012. This project is financed by the European Union Special Representative in Bosnia and Herzegovina 1 P a g e

SADRŽAJ REGIONALNI KONTEKST... 4 Uvod... 4 Regionalni izazovi... 5 HRVATSKA... 7 Uvod... 7 Ekonomski izazovi... 9 Institucionalni izazovi... 11 Policy implikacije... 14 SRBIJA... 19 Uvod... 19 Ekonomski izazovi... 21 Institucionalni izazovi... 26 Policy implikacije... 29 BOSNA I HERCEGOVINA... 31 Uvod... 31 Ekonomski izazovi... 32 Institucionalni izazovi... 38 Policy implikacije... 40 ZAKLJUČAK... 42 LITERATURA... 45 Napomena: Autori studije su u roku od mjesec dana i uz intenzivnu mrežnu komunikaciju na regionalnoj razini napisali prvi draft studije. Koordinacija i mentorisanje su rađeni od strane prof. dr Azre Hadžiahmetović i doc. dr Adnana Efendića. The contents of this document do not reflect the opinion of the institutions of the European Union/ Sadržaj ovog dokumenta ne odražava mišljenje institucija Europske unije 2 P a g e

Izvršni sažetak IPA fondovi i finansijska pomoć EU predstavljaju značajan izvor sredstava za zemlje regiona kao dodatni izvor finansiranja u uslovima nedovoljne domaće štednje i nedostatka atraktivnih projekata koji zaslužuju finansijsku podršku. Ova studija analizira institucionalne i ekonomske izazove BiH na putu EU integracija, sa fokusom na mogućnosti i prepreke u korišćenju IPA sredstava. Cilj studije je da uputi korisne preporuke prvenstveno domaćim donosiocima odluka u BiH, dok analize predmeta istraživanja u slučaju Hrvatske i Srbije na iskustvenom principu dopunjavaju ove preporuke kako za ove dvije zemlje tako primarno i za BiH. Osnovni nalazi studije uključuju sledeće: - BiH, Hrvatska i Srbija se suočavaju sa problemom neizgrađenog institucionalnog okruženja gdje osnovni nedostatak leži u segmentu nedovljno efikasnog mehanizma implementacije institucija - IPA sredstva još uvijek nisu dovoljno iskorištena, a osnovna kočnica u tome jeste neadekvatna javna uprava na svim nivoima vlasti - sektor malih i srednjih preduzeća treba biti glavni krreator dodatnog zapošljavanja i samozapošljavanja, te aktiviranja izvora endogenog rasta, ali poslovno okruženje ne obezbjeđuje adekvatne uslove za njegov jači razvoj - u cilju jačanja privatnog sektora privrede i naročito malih i srednjih preduzeća, iz iskustva Hrvatske vidljivo je da IPA sredstva ne dolaze do privatnog sektora i nisu stavljena u funkciju generisanja njegovog razvoja - problem iskorištenosti IPA sredstava leži i u činjenici da informacije o mogućnosti njihovog korištenja često nisu dostupne svim stakeholder-ima Preporuke studije, upućene domaćim donosiocima odluka, uključuju sledeće: - izgradnja efikasnog institucionalnog okvira u smislu jačanja mehanizma implementacije institucija treba da bude prioritet jer bi to značilo i napredak u cilju stvaranja boljeg poslovnog okruženja - u cilju efikasnijeg korištenja IPA sredstava, treba oformiti stručnu i efikasnu javnu administraciju, privući i zaposliti kvalitetne kadrove u državnim službama, a potom i osigurati neophodan kontinuitet u tom kontekstu - na svim nivoima vlasti treba ubrzano raditi na poboljšanju poslovne klime; uklanjanje nepotrebnih birokratskih procedura treba da bude u fokusu onih koji kreiraju privredno okruženje - domaće institucije koje se bave upravljanjem IPA fondovima, trebaju učiniti informacije o EU projektima više dostupnim - osnovna preporuka upućena evropskim institucijama vezano za upravljanje predpristupnim fondovima odnosi se na njihovo jače usmjeravanje ka privatnom sektoru - iskustvo Hrvatske pokazuje da u slučaju BiH i Srbije finansiranje privatnog sektora treba omogućiti već preko pretpristupnih fondova, a ne tek nakon ulaska u EU, i to preko programa IPA II i IPA III komponenti kako bi se potaknuo razvoj malih i srednjih preduzeća kao osnovnih generatora samoodrživog rasta. 3 P a g e

REGIONALNI KONTEKST Uvod U zemljama regiona Zapadnog Balkana kod stručne javnosti i političkih elita postoji gotovo konsenzualan stav o saglasnosti potrebe ulaska u Evropsku uniju, dok je cjelokupna društvena zajednica prilično slabo informisana o toku i procesu priključenja EU, pregovaračkim stajalištima zemalja kandidatkinja, ispregovaranim poglavljima, potencijalnim troškovima i koristima članstva, kao i o izvorima finansiranja koje EU stavlja na raspolaganje zemljama koje strijeme punopravnom članstvu. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju 2013. godine donosi velike promjene u regionalnim okvirima, i to u svim segmentima društvenih aktivnosti. Naročito su značajne ekonomske promjene koje će nastupiti, a koje se ogledaju u budućoj izmijenjenoj strukturi regionalnog i evropskog tržišta. Cilj ovog projekta, odnosno studije koja je proizašla kao njegov najvidljivi rezultat, jeste da ukratko ukaže na značaj zajedničke regionalne perspektive zemalja u procesu evropskih integracija, a naročito na ekonomske i institucionalne izazove koji stoje pred zemljama regiona (BiH, Hrvatskom i Srbijom), a sve u kontekstu korišćenja EU sredstava čiji je prvenstveni cilj da pripremi ove zemlje (primarno BiH i Srbiju) za buduće punopravno članstvo i konkurentno sudjelovanje na zajedničkom unutarnjem tržištu. Posebna pažnja će se posvetiti sposobnosti institucija u zemljama regiona u cilju ostvarivanja efikasnije implementacije projekata kao i u cilju ostvarivanja više stope iskorištenosti finansijskih sredstava iz EU fondova. Iz ove analize isključeni su fondovi EU koji ne zahtijevaju posredništvo država kandidata, odnosno država sa statusom potencijalnog kandidata, već je naglasak na fondovima u okviru Instrumenta za pretpristupnu pomoć - IPA. Stoga će se u ovoj studiji nastojati ukazati na značaj EU izvora finansiranja za zemlje regiona, koje se svrstavaju u red malih i otvorenih ekonomija, te njihove zajedničke karakteristike u smislu korišćenja fondova po zemljama, ali i razlike koje u tom smislu postoje, s glavnim fokusom na BiH. Takođe, kritički će se sagledati neki ključni probleme koji postoje u regionu, a tiču se ukupnog institucionalnog okvira koji nameće određena ograničenja za efikasniju upotrebu sredstava. Uz navedene, kritike zemljama regiona, ukazat će se i na potencijalne slabosti pristupa koji EU ima prema regionu (primarno vezano za fokus na zemlje radije nego na region i razvijanje zajedničkih potencijala između zemalja), i to sa institucionalnog i ekonomskog aspekta. Kritičan stav koji pokriva navedena pitanja koji se tiču društva i njegovog razvoja u navedenim zemljama u pretpristupnom procesu trebao bi voditi razvoju i oblikovanju alternativnih pristupa i/ili mogućih policy preporuka. Ono što je cilj ovakvog metodološkog pristupa jeste da se ukaže na do sada neiskorištene, ili nedovoljno korištene mogućnosti EU izvora finansiranja. Prvenstveno je cilj apostrofirati mogućnosti korišćenja EU sredstava u svrhu povećanja zaposlenosti kao ključnog ekonomskog i socijalnog problema regiona, kao i njihovo korišćenje u svrhu identificiranja i 4 P a g e

podržavanja izvora endogenog rasta (interno generiranog i održivog na dugoročnoj osnovi) koji potencijalno postoje, a nedovoljno se koriste. Egzogeni izvori rasta i razvoja do sada su bili bitna karakteristika zemalja regiona, dok se pronalaženje i dodatno aktiviranje sopstvenih kapaciteta u tom smislu nameće kao dugoročna i nezaobilazna potreba. Zbog toga treba podvući činjenicu da se EU sredstva ne trebaju i ne smiju posmatrati kao puki izvor finansiranja u uslovima niskih i nedovoljnih domaćih (i drugih stranih) izvora, već kao generator koji može da služi kao inicijalni impuls rasta, te da pomogne zemljama da bolje i efikasnije iskoriste svoje sopstvene potencijale. Glavna referenca ove studije koja će se baviti korišćenjem EU fondova po zemljama, ali i korišćenjem na zajedničkoj regionalnoj osnovi, jeste sektor malih i srednjih preduzeća (SME sektor). Cilj je da se utvrdi na koji način IPA fondovi mogu da doprinesu razvoju, primarno SME sektora kao generatora zapošljavanja i osnove za stvaranje konkurentnijih ekonomija spremnih za evropsku tržišnu utakmicu na temelju postojeće ekonomske infrastrukture u navedenim zemljama. Regionalni izazovi Zemlje regiona po svojoj ekonomskoj strukturi imaju velike sličnosti, ali i određene razlike. U analizi korišćenja IPA fondova po zemljama istraživanje je fokusirano na one grane privrede koje su najznačajnije za svaku pojedinačnu zemlju, a sagledaće se i regionalne sličnosti i pouke. Kao ključni segmenti u cilju korišćenja sopstvenih potencijala i bržeg zapošljavanja stanovništva izdvojeni su poljoprivreda u slučaju Srbije, turizam u slučaju Hrvatske, ali i BiH, te generalno industrija kao ekonomski sektor u kojem su mogući rastući prinosi najizraženiji i bez kojeg se ne može očekivati rast i razvoj, a koji je daleko najslabija karika sve tri zemlje. Naročito je u tom smislu bitna grana prehrambene industrije koja se naslanja na poljoprivredu i turizam u kojima zasigurno postoje komparativne prednosti zemalja u fokusu, te potencijal za daljne razvijanje konkurentske prednosti kako tih sektora, tako i onih koji ih podržavaju i/ili se nastavljaju na njih. Izdvajajući ključne segmente privrede u kojima je moguće iskoristiti EU izvore finansiranja kao inicijalnih impulsa rasta, provlačit će se pitanje razvoja SME sektora. Vezano za institucionalne barijere kod korišćenja EU izvora finansiranja, ali i uopšteno u ukupnom procesu evropskih integracija, najznačajniji izazov jeste problem nedovoljno razvijenog mehanizma implementacije institucija, odnosno primarno implementacije usvojenih zakona, propisa, normi i drugih pravnih akata. Pored donošenja i usklađivanja zakona, te osnivanja organizacija koje provode te zakone, institucionalni okvir zemalja regiona ostaje nepotpun i/ili neefikasan sve dok god ne postoji treći stub institucionalnog okvira, a to je adekvatna implementacija. Stoga je problem normativne i stvarne usklađenosti s EU identificiran kao ključna kritika zemljama regiona. 5 P a g e

S obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju u Evropskoj uniji dijelom je razumljivo da pažnja evropskih institucija nije toliko usmjerena ka zemljama regiona. Stoga je bitno da fokusirane zemlje u kontekstu evropskih integracija, i uže u kontekstu korišćenja EU fondova koji će im pomoći da se bolje pripreme za buduće članstvo, aktiviraju sopstvene kapacitete u toj funkciji. Nastavak studije je fokusiran na ovo pitanje pojedinačno po zemljama, dok će u zaključku biti sumirana osnovna saznanja i preporuke u cilju dinamičnijeg i obuhvatnijeg napretka ka Evropskoj uniji. Studija je koncipirana tako da nakon regionalnog uvoda razvija se na principu od generalnog ka specifičnom. Tako nastavlja analizom zemalja regije redoslijedom Hrvatska, Srbija pa Bosna i Hercegovina s ciljem da se iskustva Hrvatske i Srbije, kao zemalja koje prednjače u EU integracijama, mogu koristiti za bolje razumijevanje ali i pozicioniranje BiH na tom putu. 6 P a g e

HRVATSKA Uvod Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Hrvatske i Europske unije stupio je na snagu u veljači 2005. godine, dok su pristupni pregovori s Hrvatskom počeli u listopadu 2005. godine. Posljednja četiri poglavlja zatvorena su 30. lipnja 2011. godine, te su pristupni pregovori s Hrvatskom završeni. Ugovor o pristupanju s Europskom unijom Hrvatska je potpisala 9. prosinca 2011. a do sada su ga ratificirali slovački, mađarski i bugarski parlament, donji dom talijanskog parlamenta, parlament Republike Malte, te Latvija i Cipar. Globalna ekonomska kriza koja je zahvatila brojne zemlje svijeta, uključujući i članice Europske unije, nije zaobišla ni Hrvatsku, čiji bruto domaći proizvod pada već četvrtu godinu za redom. Osnovni makroekonomski pokazatelji prezentirani su u Tabeli 1. U prve tri godine nakon započinjanja pristupnih pregovora hrvatski je BDP rastao po značajnim stopama, 4,9%, 5,1% i 2,1%, da bi u 2009. zabilježio značajniji pad koji traje već četvrtu godinu u nizu, s obzirom da je BDP nastavio padati i u prva dva kvartala u 2012. godini, te se tako vratio na razinu prije 2008. godine. Tabela 1. Temeljni makroekonomski indikatori za Republiku Hrvatsku, 2005 2011. 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 Površina (km2) 56.538 56.538 56.538 56.538 56.538 56.538 56.538 Broj stanovnika (mil.) 4.442 4.440 4.436 4.434 4.429 4.418 4.402 BDP (mil. EUR, tekuće cijene) 36.034 39.745 43.390 47.543 44.781 45.917 45.897 BDP po stanovniku (EUR) 8.112 8.951 9.781 10.722 10.111 10.394 10.427 BDP po stanovniku (% EU 27)* 36,1 38,7 41,1 45,2 44,7 45,2 44,8 BDP realna god. st. rasta (%) 4,3 4,9 5,1 2,1 6,9 1,2-0,0 Stopa nezaposlenosti (%) 12,7 11,2 9,6 8,4 9,1 11,8 13,5 Javni dug (% BDP) 38,2 35,4 32,9 29,3 35,8 41,3 45,7 Inozemni dug (% BDP-a) 72,1 74,8 77,7 85,4 101 101,2 99,6 Tekući račun platne bilance (% BDP) 5,3 6,6 7,2 8,8 5,2 1,0 1,0 Prosječna stopa inflacije (%) 3,3 3,2 2,9 6,1 2,4 1,1 2,3 Izvor: Hrvatska narodna banka, 2012. * Izvor: Izračun autora prema podacima HNB, 2012. i Eurostat, 2012. Eurostat je lipnja 2011. godine objavio preliminarne podatke prema kojima je hrvatski BDP u 2010. godini iznosio 61% prosjeka EU-27, mjereno prema paritetu kupovne moći. Zabrinjavajuće je stanje inozemnog duga koji je u periodu od 2006-2011. godine zabilježio osjetni porast, te je s prvobitnih 74,8% BDP-a 2006. godine dosegnuo 99,6% BDP-a 2011. godine. Stopa nezaposlenosti u promatranom periodu nakon dvogodišnjeg pada bilježi trogodišnji rast, te je krajem 2011. iznosila 13,5%. Mnogi smatraju da je izlaz Hrvatske iz recesije u dugoročnom i održivom rastu i razvoju turizma koji je u 2010. godini činio 14% 7 P a g e

hrvatskog BDP-a te predstavlja jednu od najvažnijih grana hrvatskog gospodarstva. Kao zemlja kandidatkinja i buduća skorašnja članica EU Hrvatskoj na raspolaganju stoje svih pet komponenti IPA pretpristupnih fondova, za razliku od BiH i Srbije koje raspolažu sredstvima iz komponenti IPA I i II. Navedeni fondovi, ukoliko se iskoriste na pravi način i u zadovoljavajućem opsegu, u velikoj mjeri mogu biti iskoristivi za razvoj gospodarskih potencijala. Instrument pretpristupne pomoći (IPA) je pretpristupni program koji obuhvata razdoblje od 2007. do 2013. godine, koji zamjenjuje dosadašnje programe CARDS, Phare, ISPA i SAPARD. Cilj pretpristupne pomoći, uz prihvaćanje i implementaciju acquis communautaire, je razvoj administrativnog kapaciteta u RH, odnosno pružanje pomoći Vladi RH (komponenta IPA I) i svojevrsna vježba learning by doing kako bi nakon pristupanja EU institucije mogle efikasno privući i upravljati većim iznosima sredstava iz strukturnih fondova SF, kohezijskih fondova KF i europskih fondova za poljoprivredu EAF (komponente IPA II, III, IV i V). Komponenta II programa IPA Prekogranična suradnja za Republiku Hrvatsku predstavlja važan doprinos aktivnostima regionalnoga razvoja. Razdoblje od 2007. do 2013. godine obuhvaća 6 posebnih programa prekogranične suradnje Republike Hrvatske, s državama članicama EU i potencijalnim kandidatkinjama za članstvo u EU. Od ukupno 21 hrvatske županije, njih 18 ima izravne granice s regijama susjednih država, a 10 županija graniči s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, u duljini preko 1.000 km, što čini prihvatljiva područja prekogranične suradnje. Zajednička karakteristika regiona jeste niska razina gospodarskog razvoja i nizak BDP u odnosu na prosjek EU-27, a istovremeno je ono, iako heterogeno, suočeno sa sličnim ekonomskim i institucionalnim izazovima. Jedan od prioriteta Operativnog programa prekogranične suradnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine 2007-2013. je stvaranje zajedničkog gospodarskog prostora u sklopu kojeg je cilj potaknuti razvoj regionalnog gospodarstva jačanjem sektora malog i srednjeg poduzetništva, te razviti zajedničke turističke pakete temeljene na zajedničkoj prirodnoj i kulturnoj baštini i poboljšati konkurentnost lokalnog turističkog gospodarstva. Poticanje razvoja turizma temeljenog na prekograničnom regionalnom identitetu i prirodnim i kulturnim dobrima prekogranične regije, te promicanje poslovne suradnje javlja se i kao prioritet Operativnog programa prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije 2007-2013. (Europski fondovi za hrvatske projekte, 2009.). S obzirom na tešku gospodarsku situaciju pograničnih područja, uvjetovanu lošom demografskom slikom i padom broja stanovnika, te prevelikom ovisnosti o poljoprivrednom sektoru, nositelji gospodarskog razvoja regije trebala bi biti mala i srednja poduzeća, no ona su suočena s nedovoljnom razinom obrazovanja poduzetnika, nedovoljnom informiranosti, te otežanim pristupom financiranju i privlačenju kreditnih sredstava. 8 P a g e

Promicanje poduzetništva te podrška SME sektoru predstavlja prioritet u poboljšanju gospodarske perspektive pograničnih područja regije. Skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju znači i nastanak nove poslovne okoline koja će otvoriti novi prostor za suradnju regionalnih poduzeća. Poduzeća će se tako naći u visoko konkurentnom okruženju gdje se potpora SME sektoru i poticanje njihove zajedničke suradnje nameće gotovo kao nužda. S obzirom da mala i srednja poduzeća uvjerljivo dominiraju u pograničnom području u nastavku se navode ekonomski i institucionalni izazovi s kojima se susreću, s naglaskom na turističkom sektoru kao jednom od najvažnijih grana gospodarstva određenih pograničnih regija. Ekonomski izazovi Turizam, kao jedan od najznačajnijih pokretača hrvatskog gospodarstva može znatno pomoći u održivosti gospodarskog rasta i razvoja, te ima mnogo veći značaj od samih prihoda kojima se puni državni proračun. Utjecaj turizma na gospodarstvo manifestira se kroz rast dohotka subjekata turističke ponude (pravnih i fizičkih osoba) po osnovi ostvarene turističke potrošnje, rast bruto domaćeg proizvoda, rast prihoda od izvoza proizvoda i usluga putem turizma (bilježi se na računu tekućih transakcija platne bilance), rast direktnog i indirektnog zapošljavanja, rast poduzetničke aktivnosti (malo i srednje poduzetništvo), rast kapitalnih ulaganja, aktiviranje neprivrednih resursa (pretvaranje u turistički atraktivne resurse), osnaživanje regionalnog razvoja i međuregionalne suradnje, itd. Značaj turizma kao pokretača regije prepoznat je i u programu prekogranične suradnje Hrvatske i BiH 1, te prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije. 2 Turizam je relativno dobro razvijen u područjima uz obalu, no u središnjem i kontinentalnom dijelu poprilično zaostaje. Neke od osnovnih zapreka razvoja turističkog sektora su loša turistička infrastruktura (većinom u neobalnim područjima), vrlo niska razina marketinga kao i nedostatna razmjena informacija između turističkih operatera i ostalih sektora gospodarstva (a pogotovo poljoprivrede). U dijelu programa prekogranične suradnje Hrvatske i BiH koji se odnose na turizam naglasak je na razvoju zajedničke turističke ponude koja obuhvaća razvoj novih turističkih proizvoda i usluga, uključivanje kulturnog nasljeđa i prirodnih vrijednosti u turističku ponudu, izdavanje certifikata lokalnim turističkim proizvodima i uslugama, razvoj male turističke infrastrukture, zajedničku promidžbu turističke ponude i marketing tih proizvoda, kreiranje i primjenu zajedničkih strategija razvoja turizma, primjenu suvremene tehnologije i informacijskih sustava u cilju boljeg informiranja turista, planiranja i marketinga turističkih destinacija, dopunsko usavršavanje zaposlenih u turizmu, itd. 3 U dijelu programa 1 IPA komponenta II Program prekogranične suradnje Hrvatska Bosna i Hercegovina 2007. 2013. Dostupno na:http:///www.mint.hr/ 2 IPA komponenta II Program prekogranične suradnje Hrvatska Srbija 2007. 2013. Dostupno na:http:///www.mint.hr/ 3 Ibid. 9 P a g e

prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije naglasak je na gospodarskom razvoju kroz podršku razvoju novih turističkih proizvoda 4 (tematskih putova, zajednička promidžba događanja, korištenje lokaliteta), poboljšanje rekreacijske i druge manje turističke infrastrukture (staza, biciklističkih ruta, opremanje centara za posjetitelje, informativni punktovi, umrežavanje turističkih centara), osposobljavanje za marketing i promociju, zajednička obuka za potrebe pojedinih sektora). U programskom području registrirano je nekoliko desetaka tisuća malih i srednjih poduzeća. Međutim, većina tih SME ipak spada u vrlo male, te im nedostaje stručna podrška i usluge koje bi im pomogle unaprijediti performanse i ojačati konkurentnost. Sektor malih i srednjih poduzeća na navedenom području karakterizira nedostatak poduzetničke aktivnosti (posebice u onim sektorima sa značajnim potencijalom rasta kao što je poduzetništvo zasnovano na tehnologiji i akademsko poduzetništvo), neprofitabilnost SME sektora (kao posljedica niske produktivnosti, kvalitete proizvoda, inovacija te usmjerenosti izvozu), te regionalne razlike u poduzetničkoj aktivnosti (koncentracija na veće regionalne centre). 5 S obzirom na svoj potencijal, hrvatski je turizam niskoprofitabilan, i to prije svega zbog prekratke sezone, nedostatka sadržaja, te visokih parafiskalnih nameta koji prate turizam i s turizmom povezane djelatnosti. Ako turizam ima toliki značaj za gospodarstvo, nameće se pitanje što učiniti kako bi postao što profitabilniji i povezaniji s ostalim gospodarskim granama, kao na primjer, sa poljoprivredom. Vezano uz razvoj poljoprivrede i iskorištenost pretpristupnih fondova, evaluacija European Court of Auditors (u daljnjem tekstu: ECA) upućuje da je Hrvatska nedovoljno iskoristila mogućnosti SAPARD-a. Tek je 48% sredstava povučeno u razdoblju 2006-2009. i samo 37 projekata od mogućih 161 je završeno, dok u čak 5 od 21 županije nije bilo niti jednog SAPARD projekta. No problem nije prisutan samo u Hrvatskoj. U Poljskoj je primjerice u okviru SAPARD projekta zaprimljeno 977 projekata, a odbijena su čak 472, odnosno njih 48%. Kao glavni razlog se navodi neadekvatna priprema projekata ili nepotpuna dokumentacija. Komplicirana procedura i zahtjevna prijavna dokumentacija zahtijevaju dodatnu stručnu pomoć i obrazovan kadar pri ispunjavanju dokumenata čija relevantnost nije uvijek jasna (Gjorgijevski, 2007). Pojedini poljoprivredni sektori u Hrvatskoj uopće nisu bili zastupljeni: sektor proizvodnje mlijeka, izgradnja staklenika i plastenika, sektor proizvodnje voća i povrća (ECA, 2011). Tek 2009. je Komisija zaključila da su razlog slabe iskorištenosti SAPARD-a konkurirajući vladini programi. U skladu s tim, prijedlog za BiH i Srbiju jeste da se nacionalne sheme financiranja ruralnog razvoja i poljoprivredne djelatnosti ne trebaju natjecati s EU shemama, što podrazumijeva usklađivanje uvjeta financiranja (jednak broj međusobno usklađenih procedura i zahtjeva za dobivanje, i kontrolu trošenja sredstava, te uvođenje dvojezičnih procedura). Od krucijalne je važnosti učiniti informacije o EU projektima, neophodnim procedurama i dokumentaciji više dostupnim, te vršiti aktivnu promociju tih znanja i institucija koje ih obezbjeđuju među aplikantima. 4 Cross-border programme: Croatia and Serbia. Dostupno na: http://www.croatia-serbia.com/ 5 Cross-border programme: Croatia and Bosnia and Herzegovina. Dostupno na: http://www.cbc-cro-bih.net/ 10 P a g e

Dodatno, intervencije instutucija u BiH i Srbiji, koje financiraju poljoprivredu, poput razvojih banaka, agencija i fondova za razvoj bi se trebale uskladiti s onima EU. Na taj način, sektor poljoprivrede ne samo u RH, već i u BiH i Srbiji mogao bi se povezati sa sektorom turizma u Hrvatskoj ostvarujući regionalnu mrežu s osiguranom potražnjom u ljetnim mjesecima. Komparativne prednosti Hrvatske u turizmu nesumnjivo postoje. Posljednjih je godina Hrvatska postala popularno turističko odredište, te je jedna od rijetkih zemalja u kojoj nije zabilježen pad turističkog prometa, a prema brojnim je istraživanjima rangirana među 20 najpoželjnijih destinacija svijeta. Prema najnovijem godišnjem Izvještaju o vodi za kupanje, kojeg su objavile Europska agencija za okoliš (EEA) i Europska komisija, Hrvatska je među četiri top destinacije prema kvaliteti vode za kupanje. Prema izvještaju, više od 90 posto kupališta zadovoljava najstrože smjernice (izvrsna kvaliteta), a ostala zadovoljavaju obvezne vrijednosti (Delegacija Europske komisije u Republici Hrvatskoj, 2012). Institucionalni izazovi Stvaranje povoljnog poslovnog okruženja zahtijeva sinergijsko djelovanje ekonomske politike i djelotvornih institucija. Unatoč određenim prethodno navedenim prirodnim nasljeđem, ali i onim uzrokovanim komparativnim prednostima hrvatskog turizma, potrebno je osigurati dodatnu institucionalnu i infrastrukturalnu podršku. Temeljem izvješća o monitoringu, Vijeće EU je zaključilo da se Hrvatska u znatnoj mjeri uskladila s pravnom stečevinom, no Vijeće poziva Hrvatsku da vrijeme koje je preostalo do pristupanja iskoristi za jačanje napora na daljnjoj provedbi reformi (Europska komisija, 2010). Povećanje konkurentnosti zahtijeva djelotvoran javni sektor koji će biti generator promjena. Stručna i efikasna javna administracija, te efikasno i neovisno pravosuđe, temeljne su institucionalne determinante povoljne poslovne i investicijski stimulirajuće okoline. Povoljna poslovna i stimulirajuća investicijska okolina, te porezne i ostale olakšice za pojedine regije, mogu značiti privlačenje najpoznatijih svjetskih imena u području turizma, te osigurati zapošljavanje u turističkom sektoru i sektorima koji su usko vezani uz turizam. Neadekvatna javna uprava na svim razinama, ispoljila se kao ključni problem za Hrvatsku u pretpristupnom procesu. Od najniže, operativne razine, koja je karakterizirana nedostatkom vještina i znanja, kao i nemotiviranošću i slabom mobilnošću zaposlenika, do najviše, političke razine, na kojoj se nalaze pojedinci bez potrebnih menadžerskih kompetencija i znanja. Gore navedeno je rezultiralo ugovaranjem tek nešto više od trećine ukupno dostupnih sredstava kroz pet IPA komponenti (pregled se nalazi u Tabeli 2). 11 P a g e

Tabela 2. Implementacija EU IPA fondova u Hrvatskoj do 03/2011 IPA komponenta Budžet (mil. EUR) % ugovoreno % dodijeljeno IPA I 2007. 45 90 % 57 % IPA I 2008. 42 27 % 20 % IPA I 2009. 42 11 % 11 % IPA II 2007.-2009. 8 64 % 36 % IPA III 2008.-2009. 143 29 % 7 % - IIIA Promet 54 20 % 4 % - IIIB Zaštita okoliša 54 25 % 2 % - IIIC Regionalna konkurentnost 35 48 % 20 % IPA IV 2007.-2009. 38 71 % 9 % IPA V 2007.-2009. 51 12 % 0 % UKUPNO 512 35% 13% Izvor (prilagođeno): ECA, 2011. Zajednički nazivnik za cjelokupnu strukturu bi bio manjak vlastite inicijative i čekanje na instrukcije s viših instanci. U svom zadnjem izvještaju za Hrvatsku ECA zaključuje da su kapaciteti izuzetno slabi na područjima: 1) javne nabave; i 2) regionalnih i lokalnih vlasti (ECA, 2011). To za sobom povlači i drugi set problema kako privući i zaposliti u državnim službama kvalitetne ljude, dok su nacionalne države prisiljene smanjivati budžetske deficite kako bi održale kreditne rejtinge za refinanciranje postojećih dugova. Budući da se navedene budžetske uštede provode smanjenjem troškova javne uprave (smanjivanjem plaća i broja zaposlenih u navedenim službama) dolazimo do svojevrsne kvake 22. Jedan izlaz iz situacije predstavlja reforma državne uprave, sa svim pripadajućim političkim i socijalnim preprekama pogotovo u trenutnim okolnostima, koja bi rezultirala poboljšanjem uvjeta za savjetnike javne uprave uz istodobnu racionalizaciju broja zaposlenih i izdataka za plaće na razini cijelog sustava. Drugi izlaz je privremeno financiranje dijela plaće pojedinih zaposlenika javne uprave (zaposlenih na poslovima pregovaranja i pretpristupnih fondova) u obliku bonusa na postojeću plaću iz IPA fondova do maksimalno 25 % plaće (udjeli obrnuti onima koji vrijede kod projekata i učešća zemalja) i to do ulaska države u EU/ izlaska iz krize/ dostizanja razvijenosti na razini 75 % prosjeka EU (mjereno BDP pc). To jasno podrazumijeva promjenu određenih pravila unutar instrumenta IPA koji zabranjuju plaćanje javnih službenika iz fondova IPA-e. Treći izlaz predstavlja zaokret u fokusu pretpristupne pomoći prema privatnom sektoru, gdje će s jedne strane tržišni poticaji rezultirati stvaranjem potrebnog apsorpcijskog kapaciteta u istom (u komponentama IPA II-V) koji će zadovoljiti proklamirani cilj EU ( learning by doing ), te s druge strane utjecati na jačanje potrebnih institucija za njihovo praćenje i kontrolu. Ovaj pristup zahtjeva promjenu u shvaćanju EU i njezinog viđenja smjera kauzalnosti između institucija i ekonomskog rasta i razvoja. Hrvatska se i dalje suočava s regionalnom nerazvijenošću, centralizacijom i ključnim problemom nespremnim i nedovoljno konkurentnim gospodarstvom i SME sektorom koji u dovoljnoj mjeri nije imao mogućnost učiti i prilagođavati se izvorima financiranja koje nudi EU u pretpristupnom razdoblju, te samostalno jačati konkuretnost. Zbog razlika u regionalnoj razvijenosti i specifičnosti pojedinih regija, održiv i konkurentan regionalni razvoj ne može se postići isključivo politikom i programima što se oblikuju na 12 P a g e

središnjoj državnoj razini već zahtijeva jačanje uloge lokalne samouprave u oblikovanju regionalne politike u rješavanju ključnih pitanja i problema konkurentnosti regija. To uključuje i prekograničnu regionalnu suradnju koju treba poticati s ciljem uklapanja regije u europske gospodarske tokove. Pritom se kao nužnost javlja ulaganje u ljudske resurse i obrazovanje zaposlenih u nadležnim institucijama. Neki od glavnih nedostataka koji uvjetuju dinamiku rasta turističkog sektora su loša turistička infrastruktura (prvenstveno u kontinentalnim područjima), niska razina marketinga, nedovoljno snažno brendiranje turističkih destinacija, te niska razina umrežavanja turističkih operatera i ostalih sektora. Institucionalni izazov ostaje kako uklopiti nove sadržaje u prostorne planove, zadovoljiti standarde gradnje poštujući okoliš te pritom postići visoku prirodnu očuvanost obale kao glavnog izvora konkurentske prednosti hrvatskog turizma. Neprijavljivanje turista česta je praksa u hrvatskom turizmu. Prema nekim procjenama broj neprijavljenih gostiju doseže i do 20%, posebice u privatnim smještajnim objektima (sobe, apartmani, kuće za odmor). Ako tome pridodamo čest slučaj neprijavljivanja cjelokupnog prometa u sektorima povezanim s turizmom, ugostiteljstvu i trgovini, ostaje izazov suzbijanja sive ekonomije. Nedovoljno razvijena institucionalna potpora za ulazak na regionalno tržište i općenito nedostatak institucija za podršku poslovanju (npr. poduzetnički inkubatori, regionalni poslovni centri) te razne administrativne prepreke dio su nedovoljno stimulativnog okruženja i samo su neki od problema s kojim se susreću hrvatska mala i srednja poduzeća. Kao problem javlja se i nedovoljna koordinacija između državnih i lokalnih tijela u stvaranju povoljnog okruženja za razvoj poduzetničke aktivnosti. Nadalje, nedovoljna povezanost poduzetnika i akademskih institucija dovodi do nedostatnog obrazovanja poduzetnika, nedovoljnog transfera znanja i tehnologija iz akademskog u privatni sektor, te nedovoljne komercijalizacije istraživačkih rezultata. Navedeno je prepoznato, a rješavanje problema uvršteno među strateške ciljeve. Zbog toga, među gospodarskim kriterijima glavni prioriteti koji moraju biti ispunjeni u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju su, između ostalih, daljnje poboljšanje poslovnog okruženja brzim postupcima registracije, poboljšanje uvjeta za razvoj privatnih poduzeća i izravna strana ulaganja, te bolja administrativna učinkovitost (Okvir za usklađenost strategija 2007-2013., 2007). Prema Strategiji Vladinih programa za razdoblje 2011-2013. 6 jedan od ciljeva usmjerenih prema povećanju konkurentnosti je i stvaranje boljih uvjeta za međunarodni plasman hrvatskih proizvoda bržim uključivanjem u multilateralne trgovinske i gospodarske integracije, koje će dodatno potaknuti gospodarsku obnovu i rast. Konkurentska sposobnost gospodarskih subjekata, uz poduzetničku infrastrukturu, te razvijeno i fleksibilno tržište rada, jedan je od najvažnijih ciljeva u stvaranju optimalnog ozračja za razvoj visoko konkurentnoga gospodarstva. Unapređenje proizvodnih procesa i tržišne konkurentnosti proizvoda povezano je s umrežavanjem proizvodnje i znanja, odnosno uvođenjem novih tehnologija i tehnoloških postupaka, s modernizacijom postojećih tehnologija i tehnoloških postupaka, razvojem novih 6 Strategija Vladinih programa za razdoblje 2011. 2013., Vlada Republike Zagreb, 2010. Dostupno na: http://www.vlada.hr/ 13 P a g e

proizvoda i proizvoda s višom dodanom vrijednosti, te učinkovitom primjenom sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Prema istom dokumentu, kako se navodi, uz uklanjanje administrativnih i obrazovnih prepreka, ključni uvjet za razvoj konkurentnoga gospodarstva jest razvoj poduzetničke klime ondje gdje je riječ o složenom skupu različitih politika koje djeluju na područjima zaštite tržišnog natjecanja, regionalnog razvoja i umrežavanja regionalnih razvojnih agencija, umrežavanja interesno povezanih klastera, poticanja inovacija i učinkovite primjene sustava intelektualnog vlasništva, razvoja poduzetničkih zona, te integriranja inovacija, znanosti i tehnologija (Strategija Vladinih programa za razdoblje 2011-2013, 2010). Policy implikacije Od pet komponenti koje stoje na raspolaganju zemljama kandidatima: komponente IPA II, III, IV i V čiji je cilj bio learning by doing su u potpunosti zaobišle privatni sektor. Uzevši u obzir velike propuste koji su se događali u državnoj administraciji prilikom apliciranja na navedene izvore financiranja (nepotpuna dokumentacija, sporost pri provođenju javne nabave, itd.), jasno je što će se dogoditi s privatnim sektorom. Na kraju krajeva, privatni sektor za razliku od javnog, nije imao, odnosno, imao je površan doticaj s navedenim izvorima financiranja. U konkretnom primjeru Hrvatske, na taj način je propuštena prilika da se na sektor turizma u Hrvatskoj povežu SME iz regije i ponude dobra i usluge koja bi svojom komplementarnošću upotpunila turističku ponudu Hrvatske i istodobno razvila vlastite proizvodne kapacitete. Očekivati da bi se to moglo dogoditi nakon pristupa EU vođeno nevidljivom rukom i bez prethodnog iskustva s EU izvorima financiranja, u trenutnim ekonomskim okolnostima, je optimistično. Potrebno je postaviti novi cilj u pretpristupnom razdoblju: povećanje (održivog) gospodarskog rasta za zemlje kandidatkinje kako ne bi vječno ostale ovisne o EU pomoći, odnosno kako bi EU fondovi bili snažan generator endogenog gospodarskog rasta. Iz toga slijedi i preporuka za bolji pristup regiji: IPA fondovi trebaju biti više usmjereni privatnom sektoru. S obzirom na prekratku sezonu karakteriziranu masovnim turizmom, država bi posebnim mjerama trebala poticati specifična ulaganja, posebice ona koja bi sezonu mogla proširiti na nekoliko mjeseci, pa i cijelu godinu. Primjer bi bile investicije u golf terene, vodene parkove, terme, kongresni turizam, sportski turizam, pa i nautički turizam kroz izgradnju novih ili obnovu postojećih marina, te servisiranje brodica i jahti. Mnogo resursa (termalne vode, slana jezera, ljekovito blato, itd.) predstavlja priliku za otvaranje različitih oblika zdravstvenog i wellness turizma. Ekonomski program kao segment koji direktno utječe na produljenje sezone označava segment malog hotelijerstva koji posluje i izvan glavne sezone, posebno u manjim mjestima, kada su veći hoteli zatvoreni (Pretpristupni ekonomski program 2011.-2013., 2011). 14 P a g e

Uz suradnju lokalnih kulturnih društava, postoji neupitna mogućnost oživljavanja prekogranične suradnje i implementacije kulturnog i povijesnog nasljeđa u postojeću turističku ponudu. Vjerski turizam, posebice u južnom dijelu Hrvatske i BiH, može biti dobra osnova za stvaranje zajedničkog turističkog proizvoda. Kontinentalni i središnji dijelovi također posjeduju određene komparativne prednosti i pogodni su za planinarenje, jahanje i biciklizam. Nedovoljno iskorišten zasigurno ostaje i turistički potencijal i mogućnosti eko i seoskog turizma. Velike su mogućnosti za razvoj prepoznatljive turističke ponude na osnovu zajedničkog ekološkog i kulturnog nasljeđa te unaprjeđenje konkurentnosti lokalnog turističkog gospodarstva. Organizacija sportskih i kulturnih događanja, zatim organizacija sajmova (npr. gastronomije) regionalnog pograničnog karaktera predstavlja dodatni izazov, a osim što bi doprinijela marketinškom predstavljanju proizvoda, otvorila bi se i mogućnost proširenog plasmana jer bi se kroz upoznavanje i prezentiranje širem krugu potrošača stvorilo i veće zanimanje za autohtone proizvode karakteristične za pojedine regije. Prekogranična suradnja na polju turizma može izroditi neupitno kvalitetnim turističkim programima i region transformirati u jednu od vodećih turističkih destinacija. Hrvatska bi, naravno, bila glavna poluga u ovoj suradnji, međutim, koristi za region ne bi se mogle zanemariti. Pored toga, ova suradnja bi utabala put ka bilateralnim, odnosno trilateralnim programima suradnje koji su u centru pažnje obzirom na skori ulazak Hrvatske u EU. Posebna je uloga pri provođenju regionalnih politika osnivanje regionalnih razvojnih agencija. Iako je važnost njihova osnutka koje će zajedno s jačanjem već postojeće poduzetničke infrastrukture poticati i podupirati razvojne aktivnosti u županijama i biti promotor županijskih partnerstava za razvoj jedan od strateških ciljeva Republike Hrvatske (Strateški okvir za razvoj 2006.-2013., 2006.) ostaje dojam da je ovaj cilj nedovoljno realiziran. Regionalne razvojne agencije trebale bi ojačati veze između hrvatskih, BiH i srbijanskih poduzeća, te malim i srednjim poduzećima pružati podršku poslovanju. Veliki potencijal postoji u povezivanju turizma i drvne, te posebice prehrambene industrije, primjerice kod promoviranja domaćih poznatih autohtonih hrvatskih proizvoda. Proizvođači takvih proizvoda u pravilu su isključivo mala i srednja poduzeća. Raznovrsnost prostornih i klimatskih uvjeta omogućava razvoj poljoprivredne proizvodnje i kvalitetno zadovoljenje ukupnih potreba za poljoprivrednim proizvodima. Visoki standardi Europske unije nameću potrebu za standardizacijom kvalitete, te se javlja nužda certificiranja lokalnih proizvoda i usluga. Iako već postoje certifikati vezani uz dokaz zemljopisnog porijekla i certifikati s oznakom hrvatske kvalitete, dojam je da je nedovoljno poduzetnika prepoznalo potencijalne koristi od navedenih certificiranja. Budući da IPA II obuhvaća transnacionalne programe EU (tzv. soft mjere usmjerene na umrežavanje) i programe prekogranične suradnje, prekogranično povezivanje postoji, ali je kanalizirano preko neprofitnih institucija. Mjerama bi se trebala poticati kooperacija malih i srednjih poduzetnika iz cijelog prekograničnog područja, razvoj poslovnih mreža i klastera, razmjena knowhowa, pospješiti njihova suradnja s obrazovnim institucijama s ciljem povećanja inovativnosti i stvaranja proizvoda s višom dodanom vrijednosti. Grupiranje 15 P a g e

poduzeća sličnog profila u klastere može ojačati konkuretnost i povećati potencijal rasta malog i srednjeg poduzetništva u regiji. Dojam je da postoji i potencijal za zajedničku promidžbu i zajednički nastup na domaćim i EU tržištima, te da navedeno može dovesti do smanjivanja troškova i sinergijskih efekata i povećanju konkurentnosti lokalnih i regionalnih poduzetnika. U procesu zatvaranja pojedinih pregovaračkih poglavlja postavljeni uvjeti obuhvaćali su regulatorne i zakonodavne aspekte, te postavljanje odgovarajuće administrativne infrastrukture. Postignuti napredak u izgradnji menadžerskog kapaciteta administracije upućuje da se ništa od navedenog nije dogodilo izuzev formalne prilagodbe što predstavlja najveću opasnost. Kao preporuka za ubrzanje strukturnih promjena twinning 7 se nameće kao rješenje, no uz napomenu da bi s njime trebalo započeti u najranijim fazama. ECA u svojoj evaluaciji tu grešku pripisuje podjednako i EU i Vladi RH jer su se fokusirali na razvoj ograničenog broja velikih infrastrukturnih projekata što je rezultiralo manjim brojem RH administracije koja je prošla obuku (s planiranih 1000 na 90) i to u većini u centralnoj vlasti (ECA, 2011). Bugarska i Rumunjska također nisu imale dovoljno administrativnih kapaciteta, kao ni Mađarska, što upućuje na potrebnu izobrazbu zaposlenika u javnim službama s ciljem bolje apsorpcije alociranih sredstava (Kálmán, 2002). Posljedice navedenog su odustajanje od razvoja pipeline -a zrelih projekata za SF i KF (što je bio proklamirani cilj IPA fondova) uz činjenicu da ni implementacija i monitoring postojećih projekata također nisu dovoljno razvijeni. Španjolska je primjerice, naprotiv, pojednostavnila zakonske odredbe i obrazovala službenike za brzo i efikasno pripremanje projekata za europske programe. Najsposobnijim službenicima povećana su primanja s ciljem smanjivanja korupcije. Navedene mjere rezultirale su da Španjolska postane jedna od zemalja s najvišom stopom iskorištenosti europskog novca (Ukmar, 2008). Preporuke EU vezano uz strukturiranje IPA fondova tiču se i same strukture istih, koji u slučaju BiH i Srbije ne bi trebali sadržavati velike programe tehničke pomoći koji će preplaviti domaće institucije s velikim brojem stranih konzultanata (IPA I) što će rezultirati ovisnošću o stranim konzultantima, već manjim projektima usmjerenim i na regionalnu (u slučaju BiH entitetsku) razinu. Paradoksalno, prilikom korištenja usluga stranih konzultanata s više iskustva u privlačenju EU fondova, sredstva namijenjena zemlji kandidatkinji zapravo se vraćaju u EU, što idejno nije bio cilj. Financiranje privatnog sektora bi trebalo omogućiti već preko pretpristupnih fondova, a ne tek nakon ulaska u EU, i to preko programa IPA II i IPA III kako bi se potaknuo razvoj SME. Kao putokaz tome, mogu poslužiti iskustva Hrvatske iz programa CARDS 2001. godine u kojoj je financirana pomoć regionalnom uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Rijeci koji je financirao prekvalifikaciju i samozapošljavanje radnika iz brodograđevne industrije. Također, program Phare iz 2005. (shema nepovratnih sredstava za financiranje poslovne 7 Twinning predstavlja instrument koji je razvila Europska komisija putem kojeg državne uprave zemalja članica razvijaju partnerstvo s državnim upravama u zemljama kandidatkinjama ili partnerima.unutar twinning projekta, državni službenici zemalja članica šalju se kao savjetnici u državnu upravu zemlje partnera. Državna uprava zemlje članice, s kojom se uspostavlja twinning projekt, odabire se u selekcijskom postupku u kojem sudjeluju državne uprave nekoliko zemalja članica (Pojmovnik fondova Europske unije). 16 P a g e

infrastrukture) i Phare 2006. (podrška povećanju konkurentnosti i izvoza SME u RH). Budući da je osnovna ideja navedenih komponenti learningbydoing onda i rizik gubitka novca na tim projektima nije izgubljen novac ako je privatni sektor uključen i upoznat sa shemama financiranja koje vrijede u EU. Trenutno, IPA III komponenta najviše može doprinijeti razvoju SME u Hrvatskoj putem projekata energetske učinkovitosti usmjerenih privatnom sektoru. Dodatno, trebalo bi dopuniti i cilj komponente IPA II i III na gospodarsku suradnju privatnih sektora i posljedično povećati udio sredstava ovisno o iskazanom interesu (npr. ako poduzeće iz jedne države regije identificira potražnju iz druge kako bi moglo financirati izgradnju dodatnog pogona sredstvima iz EU). Dok ne postoje nekakve posebne preporuke za komponentu IPA IV (osim što pospješivanje javne nabave i administrativnog kapaciteta na centralnoj i regionalnoj razini vrijedi i ovdje), u komponenti IPA V (koja je u RH najslabije iskorištena zbog vremena potrebnog da se akreditiranja agencije za decentralizirano odlučivanje obave bez ex ante kontrole od strane tijela EU) prijedlog za BiH i Srbiju je jasan i izravan: početi što prije s procesom akreditiranja navedenih institucija i pilot projekata. Trenutna apsorpcija sredstava RH iz te komponente iznosi 0% (ECA 2011), odnosno 2% (neobjavljeni podaci Delegacije EK u RH) što je isključiva posljedica predugog vremena utrošenog na pripremu sustava i akreditaciju institucija, tako da su grant sheme počele tek u 2010. Kako bi se djelomično premostili problemi sufinanciranja projekata od strane nacionalnih država sljedeći prijedlog ide u smjeru EIB-a (Europska investicijska banka) koja bi trebala povećati iznos sredstava koji je namijenjen u obliku kreditnih sredstava državama za sufinanciranje EU projekata, te dodatno smanjiti kamate (na razinu funding costs) do ulaska države u EU/ izlaska iz krize/ dostizanja razvijenosti na razini 75 % prosjeka EU (mjereno BDP pc). Rješenje problema oko javne nabave bi moglo ležati u što ranijem uključenju JASPERS-a (Joint Assistance to Support Projects in European Regions) budući da njime i upravlja EIB, a i sam cilj JASPERS-a je povećanje kvalitete i kvantitete projekata koji se šalju na odobrenje, te brža apsorpcija raspoloživih fondova. Pri tom uloga JASPERS-a bi bila isključivo kontrolna ili savjetnička, operativna ostaje na nacionalnim tijelima kako bi se s jedne strane povećala iskorištenost fondova, a s druge strane ne bi razvila ovisnost o stranom konzultantu. Prema poljskom primjeru, BiH i Srbija bi trebale imenovati zamjenika predsjednika vlade zaduženog za EU fondove s ovlastima koordinacije strategija drugih ministarstava i odbacivanja njihovih odluka ako se iste ne uklapaju u donešenu strategiju. Jasno, to podrazumijeva kompetentnu strukturu unutar Vlade što opet dovodi do pitanja rješavanja kapaciteta državne administracije na tri već prije u tekstu naznačene opcije koje bi zajedno s JASPERS-om mogle taj posao odraditi krajnje efikasno. Zaključno, u samom procesu pregovora, jedan prijedlog o kojem bi trebalo razmisliti je povezivanje pregovaračkih poglavlja i IPA fondova na način da se omogući da zemlje kandidate predstavlja jedan tim stručnjaka ili alternativno da to budu dva tima, ali s većom 17 P a g e

razinom sinergije i suradnje (nego što je to bilo u slučaju Hrvatske). Sa strane EU to bi značilo da se otvaranje pojedinih poglavlja uvjetuje već ostvarenim prijenosom decentraliziranog sustava odlučivanja sa ili bez ex ante kontrola u IPA fondovima i sama isplata dostupnih sredstava veže uz uspješnost pregovaračkog procesa. 18 P a g e

SRBIJA Uvod Sticanje statusa kandidata za članstvo u EU za Srbiju znači znatno šire korištenje bespovratnih sredstava, odnosno otvaranje komponenti III, IV i V iz fondova predpristupne pomoći (IPA). Stavljanje ovih sredstava na raspolaganje državi kandidatu nije uslovljeno početkom pregovora sa EU. Korištenjem ovih komponenti Srbija, kao buduća članica EU, priprema se za programiranje, upravljanje i sprovođenje Strukturnih fondova i Kohezionog fonda, koji će joj biti dostupni nakon pristupanja EU. Pri tom, treba imati u vidu da su sredstva dostupna putem ovih fondova pet do deset puta veća od sredstava fondova u predpristupnoj fazi. Ovi fondovi čine instrumente za sprovođenje Regionalne politike EU. Ukupan budžet IPA fondova za period od 2007. do 2013. godine iznosi 11,468 milijardi eura. Od toga je Srbiji namijenjeno 1,4 milijardi eura, dok se za period od 2014. do 2020. godine može očekivati veći iznos pomoći nego u prethodnom periodu. Status kandidata znači pravo Srbije na dobijanje tzv. akreditacije, što joj daje ovlaštenje za samostalno raspolaganje finansijskim sredstvima IPA fondova, odnosno, ugovaranje i raspisivanje tenderskih i drugih postupaka, uz kontrolu institucija EU. Podrazumijeva se da Vlada Srbije aktivnije učestvuje u programiranju fondova IPA u Srbiji. Cilj EU je da upravljanje fondovima IPA prenese na Republiku Srbiju, u skladu sa Decentralizovanim sistemom upravljanja fondovima EU (DIS), kad Vlada Srbije, razvijanjem potrebnih kapaciteta, bude u mogućnosti da preuzme te nadležnosti. Stalni izazov za Srbiju predstavlja razvijanje održive i odgovorne administracije i institucija sa odgovarajućim kapacitetom za upravljanje ovim fondovima. Iskustva drugih zemalja ukazuju na suštinski značaj blagovremenog uvođenja DIS-a za buduće alokacije predpristupnih sredstava, kao i za korištenje sredstava nakon pristupanja EU. Shodno tome, nadležne institucije u Srbiji moraju sprovoditi potrebne aktivnosti u skladu sa odgovarajućim akcionim planovima (operativan rad revizorskog organa, uspostavljanje odgovarajućeg pravnog okvira, uspostavljanje sistema sufinansiranja projekata, zapošljavanje novih kadrova prema potrebama posla i njihova obuka, priprema odgovarajućih procedura...). I pored toga što je iz trenutne situacije očigledno da akreditacija DIS nije moguća prije 2013. godine, ona se Srbiji mora dodijeliti što prije. Uvidom u materijale ministarstava, prije svega ministarstva poljoprivrede, ali i terenskim obilascima, došlo se do saznanja da su oni pripremljeni da otpočnu sve poslove vezane za IPA fondove III, IV i V komponente. Naravno, ovdje je u pitanju formalna strana, koja se tiče postojanja agencija i ostalih preduslova kako bi se alokacija sredstava uspješno ostvarila. U dijelu rada koji se bavi institucionalnim izazovima, analiziraće se upravo taj aspekt, odnosno da li su institucije u Srbije sposobne i spremne da apsorbuju sredstva iz IPA fondova. Međutim, ovdje se već mora istaći da je nemoguće znati da li će te konkretne institucije i 19 P a g e