HRVATSKA POLJOPRIVREDA U VRIJEME PRISTUPANJA U EUROPSKU UNIJU

HRVATSKA POLJOPRIVREDA U VRIJEME PRISTUPANJA U EUROPSKU UNIJU Prof. emer. dr. sc. Franjo Tomić UVODNA NAPOMENA Temeljem dosadašnjih priprema i postojećih pregovora, Hrvatska se primakla ulasku u Europsku uniju (u daljnjem tekstu EU). Budući da poljoprivreda zauzima jedno od prioritetnih mjesta u gospodarstvu EU, značajno je da nova članica ima napredniju poljoprivredu koja se može brzo prilagoditi njezinom tržištu. Pri tome je potrebno imati ustaljenu poljoprivrednu proizvodnju s potrebnim količinama i kvalitetnim proizvodima, ostvarivanim po cijenama nižim od svjetskih. Međutim, naša poljoprivreda nije još riješila više postojećih problema te sada moramo, u ovom pretpristupnom trajanju i vremenu koje će nam pregovorima biti odobreno za prilagođavanje (može se očekivati ukupno razdoblje oko 10 godina), ubrzano raditi na njihovom rješavanju. TEMELJNI PROBLEMI NAŠE POLJOPRIVREDE Na svim razinama u javnosti isticano je, i sada se ističe, kako je Hrvatska turistička i poljoprivredna zemlja te da je potrebno (pogotovo zbog turizma) poljoprivredu razvijati. Međutim, i pored toga, još uvijek nemamo ustaljene strategije razvoja poljoprivrede. Od 1990. godine nismo sustavno rješavali postojeće probleme. Nismo dovoljno radili na održavanju postojećih, a pogotovo na stvaranju novih, boljih uvjeta za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede. Posljedice toga su i dalje nedovoljna poljoprivredna proizvodnja i nekonkurentnost naših poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda na tržištu. Ovu konstataciju potvrđuje i izjava bivšeg ministra poljoprivrede i šumarstva dr. Ivana Majdaka: Od osamostaljenja države o poljoprivredi se nikada nije strateški razmišljalo, ni poljoprivreda ni prehrambena industrija nisu bile u fokusu državne politike. To je Hrvatsku dovelo u klub visoko uvozno ovisnih zemalja i sada preko 60% potrošnje dolazi iz uvoza. (Poslovni dnevnik, 1. travnja 2009.). Dakle, prije 20 godina proizvodili smo 40% više poljoprivrednih proizvoda od sada. Nakon toga, iz godine u godinu uvozimo sve više hrane. Od 1993. godine imamo negativnu bilancu u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. U 2007. godini uvezli smo hrane za 2,15 milijardi, a izvezli smo za 1,31 milijardu američkih dolara. U prošloj (2008.) godini deficit je iznosio 1,23 milijarde USD (uvoz je bio za 2,63 milijarde, a izvoz 1,4 milijarde USD). Istodobno, Hrvatska ulaže velika financijska sredstva u poljoprivredu u obliku raznolikih potpora. Od 2000. godine ukupno je u poljoprivredu uloženo oko 18 milijardi kuna, s tim da su samo potpore za poticanje poljoprivredne proizvodnje u 2008. godini iznosile 2,5 milijardi kuna i dohodovne potpore 121 milijun kuna, a ove 2009. godine, ukupne potpore iznose 3,87 milijardi kuna. ŠTO SADA TREBA ČINITI I KOJI CILJ TREBA OSTVARITI? U nadolazećem razdoblju, od oko 10 godina, treba sustavno i ubrzano raditi na stjecanju uvjeta za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede i treba postojeća ulaganja u poljoprivredi usmjeriti u svrhu ostvarivanja temeljnog cilja. Cilj je ostvariti veću proizvodnju kvalitetnih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koji će biti konkurentni na tržištu, a time će se smanjiti i uvoz hrane. 291

OKRUPNJAVANJE GOSPODARSTAVA I PROIZVODNIH PARCELA Nakon 1990. godine glavni subjekt naše poljoprivredne proizvodnje postala su obiteljska gospodarstva. Ona su bila onda, a i danas su, prosječno mala s dislociranim proizvodnim parcelama i gospodarski su dosta nemoćna. Kako se nije sustavno radilo na njihovom okrupnjavanju to je značajan razlog što imamo danas nekonkurentnu poljoprivredu. U Hrvatskoj se sada bavi poljoprivrednom proizvodnjom 449.000 kućanstava (od toga 185.000 obiteljskih gospodarstava su u Upisniku poljoprivrednih gospodarstava) s prosječnom površinom 2,7 ha i prosječnom veličinom parcele 0,45 ha. Uz poljoprivredna kućanstva imamo oko 1.200 poljoprivrednih tvrtki (poslovnih subjekata) koji za proizvodnju koriste prosječno 159 ha s prosječnom veličinom parcele 10 ha. Ove poljoprivredne tvrtke koriste svega 12% obradivih površina, ali procjene pokazuju da na tržištu hrane sudjeluju s oko 65%, a ostalih, oko 35% tržišta, podmiruju obiteljska gospodarstva. Među obiteljskim gospodarstvima imamo okrupnjenih i uspješnih gospodarstava, ali ona su za sada, nažalost, manji broj. To dokazuje da još uvijek imamo vrlo nepovoljnu strukturu poljoprivredno proizvodnih gospodarstava po veličini pa je to glavni ograničavajući čimbenik u razvoju hrvatske poljoprivrede. Zbog ovakvog stanja usitnjenosti zemljišta naš seljak ne može koristiti suvremene tehnologije i nije u stanju, niti uz moguće veće stručno znanje i umijeće, ostvariti naprednu i ekonomski zahtjevnu proizvodnju. Radi usporedbe, prosječna veličina farme u SAD je 180 ha. U EU prosječno iznosi 18,4 ha, dok je u Češkoj 65 ha, Velikoj Britaniji 57 ha, Portugalu 10 ha, Italiji 7 ha. Stoga je, u nas, nužno nastaviti ubrzano raditi na okrupnjavanju poljoprivrednih gospodarstava i njihovih proizvodnih jedinica. Okrupnjavanje gospodarstava u nas preporuča i gosp. Guy Legras, dugogodišnji dužnosnik EU za poljoprivredu, sada savjetnik Hrvatske vlade. U tjedniku Nacional 31. ožujka 2009. izjavio je: Današnja obiteljska gospodarstva s 1,5 ha zemljišta i 2 krave u budućnosti trebaju imati znatno više jer je teško s malom proizvodnjom ostati na tržištu. Zadaća okrupnjavanja nije jednostavna, što dokazuje i pet pilot projekata kojeg provodi Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Hrvatske, u zadnje četiri godine. Proces okrupnjavanja nailazi na različite probleme. Između ostalog, nesređene zemljišne knjige i katastar čine velike teškoće. Rezultate ovih pilot projekata potrebno je koristiti i pristupiti okrupnjavanju gospodarstava i poljoprivrednih površina na cijelom prostoru Hrvatske, a ne samo na prostoru primjene pilot projekata. Pri okrupnjavanju poljoprivrednog zemljišta značajno je koristiti i ranije stečena iskustva. Naime, na 21% površina, prije pedeset godina kod nas je izvedena komasacija te je moguće, u ovom nadolazećem desetogodišnjem razdoblju, izvesti komasacije na ostalih 79% poljoprivrednog prostora u Hrvatskoj. Uspješnim rezultatima okrupnjavanja, primjenom komasacije, značajno će pomoći i nedavno donijeti Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji, uz reguliranje obveze obrađivanja zemljišta, potiče kupo-prodaju i davanje u zakup privatnog zemljišta. Ove zakonske mjere stupit će na snagu početkom 2010. godine i bit će vrlo korisne te stimulirajuće za prodavatelje i kupce, odnosno za zajmodavatelje i zajmoprimatelje zemljišta u svrhu okrupnjavanja poljoprivrednih gospodarstava. Uz to, u korist okrupnjavanja zemljišta potrebno je u Zakonu o nasljeđivanju ugraditi odredbu o nedjeljivosti poljoprivrednih površina, kao što imaju neke druge zemlje. Temeljem navedenih mjera moguće je u nadolazećem vremenu ostvariti oko 50% poljoprivrednih gospodarstava koji će imati 15 ha ili više. Mala gospodarstva moći će se baviti specifičnim granama proizvodnje. Proizvodnjom atraktivnih proizvoda, kao što su jagode, povrće i cvijeće u zaštićenim prostorima, pa i poljskim uvjetima, uzgojem puževa, kunića, pčela i sličnih životinja, ili će imati manje preradbene kapacitete kao što je proizvodnja sira. Time će se postići znatno bolji uvjeti za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede čiji će se proizvodi moći plasirati na tržištu. Pri rješavanju okrupnjavanja značajno je što Hrvatska ima još uvijek, nakon provedbe Programa gospodarenja državnim zemljištem, u većem broju lokalnih samouprava oko 17% zemljišta u državnom vlasništvu, dok je oko 83% privatno vlasništvo. Državno zemljište uglavnom je okrupnjeno i potrebno ga je svakako takvo očuvati. Njegovim daljnjim usitnjavanjem činila bi se medvjeđa usluga unapređenju poljoprivrede. Stoga je potrebno državno okrupnjeno zemljište koristiti dajući ga u zakup uspješnim proizvođačima (obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima ili poljoprivrednim tvrtkama), a prodaja zemljišta može biti samo u slučaju manje odvojene čestice ili zbog nekog posebnog razloga. Osim toga, kad je država vlasnik zemljišta (kao što je u našem slučaju 17%), tada je više u stanju stručno kreirati potrebne sustave poljoprivredne proizvodnje u praksi, činiti potrebne nadopune ili izmjene u proizvodnji, kao što je proizvodnja sjemena ili neka druga strateška proizvodnja, te razvijati i podmirivati potrebe za znanstveni i edukacijski rad u poljoprivredi, kao što čine razvijene zemlje. POVEĆANJE OBRADIVIH POVRŠINA I ODRŽAVANJE NJIHOVE UREĐENOSTI S obzirom na postojeće površine, Hrvatska raspolaže potencijalima za daleko veću poljoprivrednu proizvodnju od one koju danas ostvaruju naša gospodarstva. Prosječno po stanovniku imamo znatno više obradivih površina od velikog broja zemalja. Hrvatska ima 0,47 ha/stanovniku, Europa 0,38, Afrika 0,27, a Azija 0,14 ha/stanovniku. Stručne procjene pokazuju da je za 292

Tablica 1: Poljoprivredne površine u Hrvatskoj POVRŠINE Ukupne poljoprivredne površine 2,955.728 Potencijalno obradive površine 2,149.080 Obradive površine i pašnjaci 1,202.000 Neobradive površine 947.080 Površine s trajno nepovoljnim tlima za obradu 806.648 osiguranje stanovništva hranom potrebno minimalno koristiti, uz primjenu intenzivne poljoprivredne proizvodnje, svega 0,1 ha/stanovniku. Na temelju karte staništa (xxx, 2004.) i Statističkog ljetopisa (xxxx, 2006.) prikazane su, u tablici 1, poljoprivredne površine i njihova obradivost. Od ukupnih poljoprivrednih površina (2,955.728 ha) potencijalno obradive površine iznose 72,7% ili 2,149.080 ha. Međutim, od potencijalno obradivih površina sada koristimo (s pašnjacima) samo 1,202.000 ha ili 56%. Dakle, znatan dio površina (947.080 ha ili 44%) ne koristi se za uzgoj poljoprivrednih kultura i to predstavlja dobar potencijal za povećanje poljoprivredne proizvodnje. Ove površine zapravo su zapuštene i sada imaju izvjesna ograničenja za uspješnu biljnu proizvodnju. Najveći problem čine suvišne vode koje su uglavnom prisutne u jednom dijelu vegetacijskog razdoblja i time ograničavaju uspješnu biljnu proizvodnju. U prošlosti ovaj problem je na tim površinama rješavan primjenom odgovarajućih hidromelioracijskih i agromelioracijskih mjera. Naime, do 1990. godine, za reguliranje suvišnih voda izvedeni su sustavi otvorenih kanala na 724.749 ha (na 148.653 ha izvedena je, uz otvorene kanale, i cijevna drenaža), a na 324.662 ha izvedena je djelomično kanalska mreža (Marušić i sur.,1998.). Međutim, izvedeni sustavi odvodnje nisu 20 godina održavani pa je u tim uvjetima bilo nesigurno ulagati u poljoprivrednu proizvodnju i neobradive površine postepeno su se povećavale. Prema tome, neodržavani vodni režim tla najveći je razlog, (ali ne i jedini), što danas ne obrađujemo navedenih 947.080 ha ili 44% potencijalno obradivih površina. Zbog toga su Hrvatske vode pristupile, prije dvije godine, obnovi (čišćenju) detaljne kanalske mreže. Do sada je izvedena obnova 45% kanala, odnosno, očišćeno je 11.000 km kanala od ukupno postojećih 24.295 km kanala III. i IV. reda. Održani okrugli stol: Aktualni trenutak odvodnje i navodnjavanja u Hrvatskoj, organiziran ovog proljeća u Zadru od strane Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje i Hrvatskog hidrološkog društva, razmotrio je realizaciju ovog projekta i donijeti su dodatni prijedlozi kako bi se obnovom postojećih odvodnih sustava stvorili, u što kraćem vremenu, uvjeti za proširenje poljoprivredne ha proizvodnje. Uz to, poljoprivrednu proizvodnju moguće je povećati i na površinama koje se sada obrađuju, primjenjujući naprednije tehnologije (Tomić i sur.,2007. i 2008.). Naime, u nas se u ovom vremenu primjenjuju tehnologije uzgoja poljoprivrednih kultura na nižoj razini u odnosu na tehnologije koje primjenjuju zemlje s razvijenijom poljoprivredom. To je dokaz da se potencijali za povećanje poljoprivredne proizvodnje nalaze i u boljem gospodarenju na površinama koje se sada obrađuju. PRIMJENA NAVODNJAVANJA Uz obnovu postojećih sustava odvodnje potrebno je, za sigurnu i kvalitetnu poljoprivrednu proizvodnju, više primjenjivati navodnjavanje dodavati vodu koja nedostaje uglavnom u ljetnim mjesecima. Nedostatak vode tijekom vegetacijskog razdoblja ovisi o klimatskim prilikama, mikrolokaciji i uzgajanoj kulturi. U kontinentalnom dijelu Hrvatske navodnjavanje je uglavnom dopunska mjera, dok je na jadranskom području potrebno primjenjivati redovito navodnjavanje za većinu uzgajanih kultura. U svakom slučaju, potrebno je navodnjavati na prostoru cijele Hrvatske, s tim da nedostatak vode tijekom vegetacijskog razdoblja iznosi 60-350 mm. Nažalost, prema veličini navodnjavanih površina, Hrvatska se nalazi na jednom od posljednjih mjesta u Europi. Sada mi navodnjavamo oko 10.000 ha, što iznosi svega oko 0,92% obradivih površina. Zemlje u okruženju nama: Italija, Grčka, Rumunjska, Bugarska navodnjavaju 20-30%, a Mađarska oko 5% obradivih površina. Mogućnosti za navodnjavanje u nas su dobre. Imamo podosta površina i bogat vodni potencijal. Hrvatska ima 244.150 ha pogodnih tala i 588.163 ha umjereno pogodnih tala za navodnjavanje. Najveći dio ovih tala smješten je u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji, ali ih ima dovoljno i u svim ostalim županijama (xxxxx, 2005.). Bogati smo i u vodama. Peta smo zemlja u Europi i četrdeset druga na svijetu po raspoloživim vodama. Posjedujemo brojne vodotoke, manja i veća jezera, akumulacije, podzemne vode i lokalne izvore. Procjene pokazuju da se na temelju raspoloživih količina voda navodnjavanje može izvoditi na oko 30% poljoprivrednih površina u Hrvatskoj. Potrebu za većom primjenom navodnjavanja prepoznala je i Vlada Republike Hrvatske pa je odobrila: Projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (xxxxx, 2005.). Održani spomenuti okrugli stol o odvodnji i navodnjavanju, u Zadru, analizirao je postojeće aktivnosti i daljnje smjernice realizacije i ovog projekta. Nakon što je izrađen Nacionalni plan navodnjavanja i što su gotovi Planovi navodnjavanja za pojedine županije, sada je faza rekonstrukcije postojećih sustava 293

navodnjavanja, postavljanja četiri pilot projekata te izrada projektne dokumentacije i izgradnja novih sustava navodnjavanja. Do sada su rekonstruirani postojeći sustavi na 2.200 ha i dovršava se izgradnja novih sustava na 1.100 ha. Pri tome troškove za osiguranje izvora vode i njezin dovod do proizvodnih parcela snosi veći dio država, a manji dio regionalna i lokalna samouprava, dok ulaganja za sustave navodnjavanja i njihovo održavanje na proizvodnoj parceli snose korisnici (Holjević i Brajković, 2009.). Po izrađenim planovima predviđeno je izvesti sustave navodnjavanja na oko 65.000 ha do 2020. godine. Ovom mjerom stvorit će se uvjeti za uzgoj raznolikih poljoprivrednih kultura na 75.000 ha (65.000 ha novih i 10.000 ha postojećih sustava), što će značajno unaprijediti poljoprivredu i omogućiti proizvodnju raznolikih proizvoda koji nam sada nedostaju. UZGOJ ENERGETSKIH USJEVA Određeno unaprijeđenje naše poljoprivrede može se postići i uzgojem energetskih usjeva te korištenjem postojećih ostataka i otpada u poljoprivredi. Energetski usjevi donijeli bi ekološku i gospodarsku korist. Oni bi se upotrebljavali za proizvodnju bioenergije, koja bi kao alternativno gorivo zamijenila jedan dio korištenih fosilnih goriva (nafte) i time bi se doprinijelo manjoj emisiji otpadnih plinova, odnosno, ublažavanju klimatskih promjena. Od biogoriva se najviše koriste: biodizel, bioetanol i bioplin. Poznato je da se biodizel proizvodi tehnologijama prve generacije od uljarica (uljane repice, soje i suncokreta), a u našim prilikama najpovoljnija je uljana repica. Naši prirodni uvjeti odgovaraju joj za uzgoj, a dobro dolazi i za popravljanje plodoreda (umjesto često primjenjivanog dvopolja koristilo bi se tropolje). Dakle, uzgojem uljane repice za proizvodnju biogoriva ostvarila bi se ekološka i gospodarska korist. Za razliku od biodizela, bioetanol se proizvodi iz škrobnih i šećernih proizvoda (šećerne repe, pšenice i kukuruza najviše). Budući da proizvodnja bioetanola u nas ne može konkurirati, po cijeni, bioetanolu kojega proizvodi Brazil i više drugih zemalja iz šećerne trske, za sada je upitna proizvodnja etanola u nas. U novije vrijeme EU je počela koristiti i tehnologije druge generacije za proizvodnju biogoriva. Naime, određenim postupcima dobiva se biodizel i bioetanol iz lignocelulozne biomase. U ovom slučaju, za proizvodnju biogoriva prvenstveno je značajna drvna masa iz šumarstva, a veliku vrijednost ima i biomasa u poljoprivredi, kao što su: granje pri rezidbi voćarskih kultura i vinove loze, ostatci bilja i ostali organski ostatci u ratarstvu, povrćarstvu, cvjećarstvu, kao i biomasa pri čišćenju kanala, putova, zapuštenih površina i drugih prostora u poljoprivredi. Temeljem direktive EU iz 2003. godine (xxxxxx, 2003.), po kojoj svaka članica treba u prometu koristiti 5,75% biogoriva u 2010. godini, 10% u 2020. i 25% u 2030. godini, kao i temeljem sadašnje potrošnje dizelskog goriva i benzina u prometu Hrvatske (ukupno 1,809.300 t godišnje, Vuk i sur. 2007.), Hrvatska u prometu treba koristiti ovolike količine biogoriva: 2010. godine 104.034 tone 2020. 180.930 2030. 452.325 Navedene potrebne količine biogoriva, pa i znatno više od njih, moguće je proizvoditi iz sadašnje raspoložive biomase (organskih ostataka i otpada) u poljoprivredi i šumarstvu, koristeći tehnologije proizvodnje druge generacije. Naime, prema podatcima Tomića i sur. (2009.) moguće je, iz 30%-ne vrijednosti ukupnih godišnjih ostataka i otpada značajnih poljoprivrednih kultura dobiti oko 430.000 t biogoriva. A prema podatcima Matića (2007.) moguće je dobiti oko 600.000 t/godišnje biogoriva iz raspoloživih oko 1,500.000 t/godišnje drvne biomase (uglavnom drvni ostatci i otpad) u šumarstvu. Isto tako, Hrvatska posjeduje dobre uvjete i za proizvodnju bioplina iz otpada u stočarstvu, posebno iz stajskog gnoja. Proizvedeni bioplin, u odgovarajućim postrojenjima, koristi se za proizvodnju toplinske i električne energije, a isto tako može se koristiti i kao biogorivo u prometu (Kralik, 2007.; Krička i sur.,2007.). Prema podatcima Tomića i sur.(2009.) može se sada dobiti oko 245.000 t/god. biogoriva, ako se koristi samo 25%-na količina ukupno postojećih godišnjih količina stajskog gnoja u nas. S opravdanjem se može očekivati da će budućnost energetskog razvoja u nas biti u proizvodnji biogoriva tehnologijama druge generacije iz lignocelulozne biomase poljoprivrede i šumarstva te proizvodnje bioplina iz ostataka i otpada u stočarstvu. Ova očekivanja potkrepljuje i obveza naših stočarskih farmi koje će morati rješavati problem stajskog gnoja, zbog svakodnevnog oslobađanja goleme količine metana (Čuhnil, 2009.). Značajno je, dakle, što količine biogoriva 1,030.000 t/ god. (koje možemo ostvariti iz poljoprivrede i šumarstva tehnologijama druge generacije) i oko 245.000 t/god. (koje možemo postići putem proizvodnje bioplina u stočarstvu), znatno premašuju obveze Hrvatske po direktivi EU iz 2003. godine. Zbog toga nije potrebno koristiti, niti postojeće obradive niti potencionalno obradive, površine za uzgoj poljoprivrednih kultura (energetskih usjeva) u svrhu proizvodnje biodizela i bioetanola. Time bi se moglo svih 947.080 ha (koje se sada ne obrađuju) koristiti za povećanje poljoprivredne proizvodnje, odnosno za proizvodnju hrane. 294

POTPORE U POLJOPRIVREDI U cilju stvaranja boljih uvjeta za ostvarivanje djelotvorne poljoprivrede te povećanja kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda, potrebno je imati odgovarajući sustav potpora. Do sada je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja imalo četiri modela potpora (***2002.): model poticanja proizvodnje (komercijalna gospodarstva), model potpore dohotku (manja i staračka kućanstva), model kapitalnih ulaganja (sufinanciranje investicija), model ruralnog razvitka (očuvanje i razvoj seoskih područja). Često puta su se u javnosti čule primjedbe, a i korisnici potpora željeli su također njihove izmjene. Temeljna primjedba bila je da poticaji nisu bili usmjereni samo u svrhu ostvarivanja povećanja poljoprivredne proizvodnje, već su se podosta koristile i u svrhu rješavanja socijalnih i političkih pitanja na selu. Uz to, EU prigodom postojećih pregovora zahtijevala je korekciju potpora u skladu svojih modela pa je donijet novi Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi i ruralnom razvoju ovog ljeta. Temeljem njega sigurno će ulaganja u poljoprivredu biti efikasnija. Značajno je što je EU poticala povećanje poljoprivrednih imanja veličine 80 ha i veća. Kad su imanja ove veličine postala dominantna, tada su se potpore mogle smanjivati. Uz ovu koncepciju, kao temeljnu, EU je usmjeravala potpore prema strateškim proizvodima i proizvodima koja mogu biti konkurentna na tržištu. Pri tome su se koristile potpore za 17 strateških proizvoda, a mi danas dajemo potpore za čak 217 proizvoda. Kako doći do proizvoda koje treba poticati? U tu svrhu potrebno je donijeti regionalizaciju poljoprivredne proizvodnje, koja je već razrađena na potreban stručan način, Bašić i sur. (2001.). Temeljem usvojene regionalizacije dobit će se odgovor gdje se pojedine grane proizvodnje mogu razvijati i u kojim uvjetima se mogu dobiti kvalitetni proizvodi uz pristupačnu cijenu koštanja. Tim putem moguće je odabrati proizvode za dodjeljivanje potpora. U skladu s ovim pristupom mišljenje je i gosp. Franza Fischlera (bivši europski povjerenik za poljoprivredu, a sada savjetnik naše Vlade). U tjedniku Nacional (31. ožujka 2009.) ističe da Hrvatska ima velike potencijale za poljoprivredu na jadranskom području i Slavoniji. Stoga preporuča ciljana ulaganja u strateške projekte, kao što su proizvodnja voća (posebno maslinarstvo) i proizvodnju povrća u južnom dijelu te ratarsku proizvodnju (posebno proizvodnja šećera) u Slavoniji. Isto tako drži da je važno razvijati, uz primarnu proizvodnju i prehrambenu industriju, jer se procesuirani proizvodi lakše prodaju na tržištu. Ranije spomenuti gosp. Guy Legras, također drži da Hrvatska ima dobre uvjete za proizvodnju voća i povrća. Mediteran je, po savjetniku naše Vlade, oduvijek bila sredina u kojoj se dobro proizvodilo i trgovalo pa je to prilika i za Hrvatsku. Uz to, navodi, kako svijetlu budućnost imaju i proizvođači teletine u Hrvatskoj te da bi trebali poticati proizvodnju proizvoda koji imaju dobre šanse za plasman na europskom tržištu. Značajno je širiti potpore za ekološku proizvodnju jer posjedujemo dobre uvjete za njezinu primjenu. Imamo podosta čistih tala i voda, a koristimo svega 7.500 ha ili 0,7% obradivih površina za ekološku proizvodnju. Veći broj europskih zemalja proizvode ekološke proizvode na znatno većim površinama. Tako Njemačka koristi 8% obradivih površina, Italija 9%, Austrija 12%, a Lihenštajn čak oko 40% površina za ekološku poljoprivredu. Budući da se u svijetu, a i u nas, sve više cijene ekološki proizvodi, da im je cijena veća 60-100% od proizvoda konvencionalne proizvodnje i da imamo spomenute dobre uvjete, potrebno je znatno više razvijati ekološku poljoprivredu, koja će nam sigurno omogućiti potrebnu gospodarsku korist. Prema sadašnjim prilikama realna je mogućnost povećanja naše ekološke proizvodnje na oko 5% obradivih površina. Isto tako, imamo pogodne uvjete za proizvodnju i šansu za dobar plasman na tržištu naših autohtonih ili tradicijskih proizvoda pa bi trebali više poticati i njihovu proizvodnju. Dovoljno je spomenuti: paški sir, dalmatinski pršut, slavonski kulen, zimsku salamu, zagorski puran, bućino ulje, rakiju šljivovicu. Zahvaljujući tradicijskim proizvodima već su stvoreni u nas određeni brend proizvodi pa će se daljnjim povećanjem njihovog broja otvorit veće mogućnosti za izlazak naših proizvoda na europsko tržište. Posebno je vrijedno što Hrvatska dodjeljuje značajna financijska sredstva putem potpora za kapitalna ulaganja (u poljoprivredi sufinanciraju se investicije do 50%). Od velike koristi bi bilo kad bi se ove potpore prvenstveno koristile u svrhu već odobrenih razvojnih programa od strane naše Vlade za podizanje 15.000 ha vinograda, 10.000 ha voćnjaka, 5.000 ha maslinika i podizanje 500 stočarskih farmi. U svrhu navedenih programa i drugih razvojnih programa u poljoprivredi, treba više nego do sada koristiti pretpristupne fondove EU. Do sada su se mogla koristiti sredstva SAPARD (Special Accession Programme for Agriculture and Rural Development). Natječaj za sredstva SAPARD-a bio je otvoren do 01. 10. 2009. godine, a sada su na raspolaganju sredstva IPARD (Instrument Pre- Accession for Rural Development). Ova sredstva moći će se koristiti do 2013. godine. Usmjeravanjem potpora Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja u navedene odobrene i druge razvojne programe, može se očekivati brži razvitak poljoprivrede i povoljniji plasman većeg broja naših proizvoda na domaćem i stranom tržištu. 295

SPRJEČAVANJE ILEGALNOG TRŽIŠTA Hrvatska se je s opravdanjem uključila u sustav slobodnog tržišta svih dobara, roba pa i poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Međutim, ilegalno tržište ( sivo tržište ) danas je prisutno i otežava plasman naših proizvoda na tržištu i time može uništiti našu proizvodnju. Stoga je potrebno imati odgovarajuće zakonske propise i inspekcijsku službu koji će sprječavati svaki oblik ilegalnog tržišta i tako omogućiti normalni razvoj te praktičnu primjenu slobodnog tržišta. ZAVRŠNA NAPOMENA Zaključno, treba reći kako danas postoje veliki problemi u Hrvatskoj poljoprivredi, možda su veći nego problemi u bili kojoj drugoj gospodarskoj grani. Međutim, i pored velikog broja problema u poljoprivredi se može najviše i učiniti. Imamo dobre prirodne uvjete za razvoj poljoprivrede, imamo dovoljno stručnog znanja, potrebno iskustvo pa i dobru tradiciju. Ako budemo koristili ove vrijednosti tada možemo, u ovom pretpristupnom vremenu (oko 2 godine) i u vremenu koje ćemo dobiti za odgodu primjene pravila EU (predviđa se oko 8 godina), ostvariti znatno djelotvorniju i konkurentniju poljoprivredu od trenutačne. Ovo je put kojim možemo ostvariti povoljniji položaj naše poljoprivrede u EU. Uz sve navedeno, dobro je i ovoga puta podsjetiti se napisanih riječi akademika Vladimira Stipetića (1993.): Malo koja država je uspjela ostvariti svoj uspješan razvoj, a da nije istodobno ili prethodno razvila poljoprivredu. LITERATURA Bašić, F. i sur. (2001.): Regionalizacija hrvatske poljoprivrede. Istraživački projekt završno izvješće, Agronomski fakultet, 274 str., Zagreb. Čuhnil, Z. (2009.): Administracija sputava bioenergiju, Novi list, 18. ožujka 2009., Rijeka. Fischler, F. (2009.): Hrvatskoj istječe vrijeme za spas agrara. Nacional, 31. ožujka 2009. Zagreb. Holjević, D., Brajković, A. (2009.): Aktualni trenutak realizacije NAPNAV-a, Okrugli stol: Aktualni trenutak odvodnje i navodnjavanja u Hrvatskoj, Zbornik radova, str. 1-16, Zagreb. Kralik, D. (2007.): Potencijali Republike Hrvatske u proizvodnji bioplina. Poljoprivreda i šumarstvo kao proizvođači obnovljivih izvora energije. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zbornik radova znanstvenog skupa, str.181-189, Zagreb. Krička, T., Tomić, F., Voća, N., Janušić, V. (2007.): Proizvodnja bioplina iz ostataka poljoprivredne proizvodnje. 4. međunarodni znanstveno-stručni skup o naftnom gospodarstvu, Zbornik radova, 31, 49-58, Zadar. Legras, G. (2009.): Vaša budućnost je u voću, povrću i teletini. Nacional, 31. ožujka 2009., Zagreb. Majdak, I. (2009.): Država mora hitno demotivirati uvozni lobi. Poslovni dnevnik, 1. travnja 2009., Zagreb. Marušić, J.,Mađar, S., Tomić, F. (1998.): Hidromelioracijski sustavi za odvodnju, sjetvene površine i prirodi pšenice i kukuruza u Hrvatskoj od 1976-1996. godine. Hrvatske vode, 22, 1-20, Zagreb. Matić, S. (2007.): Zahvati njege i obnove kao način pridobivanja drva za energiju i povećanja kvalitete šuma u Hrvatskoj. Poljoprivreda i šumarstvo kao proizvođači obnovljivih izvora energije. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zbornik radova znanstvenog skupa, 17-41, Zagreb. Matić, S. (2007.): Bioenergija - izazov i prilika šumarstva Hrvatske. Nove tehnologije i materijali u industrijama baziranim na sektoru šumarstva. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagrebački velesajam, 5-11, Zagreb. Stipetić, V. (1993.): Prosječne i optimalne veličine poljoprivrednih gospodarstava u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Poljoprivredne aktualnosti, 1-2, Zagreb. Tomić, F., Romić, D., Mađar, S. (2007.): Stanje i perspektive melioracijskih mjera u Hrvatskoj. Melioracijske mjere u svrhu unaprjeđenja ruralnog prostora. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zbornik radova znanstvenog skupa, 7-20, Zagreb. Tomić, F. Krička, T. Matić, S. (2008.): Raspoložive poljoprivredne površine i mogućnosti šuma za proizvodnju biogoriva u Hrvatskoj. Šumarski list, 7-8, 232-330, Zagreb. Vuk, B. i sur. (2007.): Energija u Hrvatskoj. Godišnji energetski pregled, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske, Zagreb. ***(2004.): Karte staništa Republike Hrvatske, MJ 1:100.000. DZZO, Zagreb. ***(2006.): Statistički ljetopis Republike Hrvatske. 235-270, Zagreb. ***(2005.): Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 139, Zagreb. ***(2003.): Direktive 2003/30/EC of the European Parlament and of the Council on the promotion of the use of biofuels or other renewable fuels for transport. Official Journal of the EU, Bruselles. ***(2002): Reforma sustava potpore u poljoprivredi. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske, Zagreb. 296