455 UDK 929 Stepinac, A. (044) 929 Pavlović, A. (044) Stručni članak Mr. sc. Ivan Armanda Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Frankopanska 26 Sažetak PISMA NADBISKUPA ALOJZIJA STEPINCA KRIŽARICI AMADEJI PAVLOVIĆ U članku se donosi kratki životopis redovnice Amadeje Pavlović (1895.- 1971.) iz Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa, potom kratki osvrt na 21 pismo koje joj je u vremenu od 23. travnja 1952. do 4. srpnja 1959. uputio nadbiskup Alojzije Stepinac iz kućnoga pritvora u Krašiću. Glavni dio članka predstavlja prijepis spomenutih pisama, koja su popraćena bilješkama s prijevodima latinskih, francuskih i njemačkih dijelova, te s podatcima o nekim osobama koje nadbiskup spominje u pismima. Prijepis pisama predstavlja prinos poznavanju Stepinčevih uzničkih dana u Krašiću, te njegova odnosa prema komunističkim vlastima i prema redovništvu, ali su ujedno bogat izvor za životopis uzorne redovnice Amadeje Pavlović i za analiziranje odnosa komunističkih vlasti prema redovnicama u bivšoj Jugoslaviji. Ključne riječi: Alojzije Stepinac, Amadeja Pavlović, pisma. Uvod Život zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, bl. Alojzija Stepinca, trajno pobuđuje zanimanje kako znanstvenika, tako i vjernika. Ne čudi stoga da mu je posvećen veći broj knjiga u kojima su njegov lik i djelo iscrpno i podrobno prikazani. Osim toga, sve je više djela koja donose izbor iz njegovih propovijedi, govora i pisama, što je od osobitoga značaja za bolje upoznavanje toga velikana naše narodne i crkvene povijesti. Upravo tome smjera i ovaj članak donoseći prijepis pisama što ih je Stepinac od 23. travnja 1952. do 4. srpnja 1959. uputio s. Amadeji Pavlović iz Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa. Smatrao sam shodnim prije prijepisa pisama donijeti životopis s.
456 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, Amadeje u kratkim crtama, a potom i kratki osvrt na sadržaj pisama koja joj je Stepinac uputio. Nakon toga slijedi središnji dio ovoga rada, tj. prijepis samih pisama koja sam popratio nužnim bilješkama, donoseći u njima prijevode francuskih, njemačkih i latinskih dijelova, te podatke o nekim osobama koje nadbiskup spominje u pismima. Osim što daju prinos boljem poznavanju Stepinčevih uzničkih dana u Krašiću, pisma koja ovdje donosimo osobito su zanimljiva zbog kardinalovih stavova prema njegovim progoniteljima i prema redovnicama. Osim toga, iz pisama se jasno i nedvosmisleno očituje odnos komunističkih vlasti prema redovnicama kroz brojne probleme koje im stvaraju, a na koje se kardinal osvrće, predlažući ujedno prikladna rješenja. Na kraju, pisma su bogat izvor za poznavanje života s. Amadeje Pavlović, koja je za sobom ostavila glas uzorne i svete redovnice, pa joj se mnogi obraćaju u molitvama i predlažu pokretanje postupka za njezinu beatifikaciju. Kratki životopis Amadeje Pavlović 1 Karolina Pavlović rođena je 28. siječnja 1895. u Petrovaradinu, gdje je polazila šest razreda pučke škole, a sedmi i osmi razred polazila je u Novom Sadu. Završivši trgovačku školu, dvije godine provela je u roditeljskom domu čekajući posao, a potom je radila kod kotarske oblasti u Zemunu. Osjetivši duhovni poziv, 4. studenoga 1922. došla je u Đakovo i ušla u samostan Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa Trećega franjevačkoga reda. Ulaskom u novaštvo 12. kolovoza 1925. dobila je redovničko ime s. Marija Amadeja. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1926., a doživotne 15. kolovoza 1932. Nakon ulaska u samostan završila je učiteljsku školu, a 1929./30. i Višu pedagošku akademiju u Zagrebu. Od jeseni 1926. radila je kao učiteljica na Državnoj pučkoj školi u Đakovu, a od 1930. do 1941. predavala je hrvatski jezik, zemljopis i povijest na građanskoj školi koju su sestre Sv. Križa vodile u Đakovu. Već 1937. ušla je u sastav pokrajinskog Vijeća, 1940. imenovana je zamjenicom pokrajinske poglavarice, a 1943. pokrajin- 1 Više o s. Amadeji Pavlović vidi u: In memoriam: majka Amadeja Pavlović. Đakovo, 1971. U znaku križa, 30./2009., br. 2 čitav broj posvećen s. Amadeji povodom svečanosti proglašenja pravednicom među narodima. ARMANDA, Ivan. Odnos sestre Amadeje Pavlović, poglavarice Hrvatske provincije Družbe Milosrdnih sestara Svetoga Križa, prema komunističkim vlastima u Jugoslaviji. U: Časopis za suvremenu povijest, 43./2011., br. 2, str. 481-499. ARMANDA, Ivan. Lik i djelovanje redovnice Amadeje Pavlović (1895.-1971.) iz Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa. U: Tkalčić, 16./2012., br. 16, str. 9-58.
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 457 skom poglavaricom. Tu je službu obnašala do 1955. Doba je to ratnih i poratnih previranja u kojima su se dogodile velike društveno-političke promjene, precrtane su granice na zemljovidima, a Hrvatska se, nakon krvavoga rata, našla iza željezne zavjese, u novonastaloj državnoj tvorevini, koju mnogi opravdano nazivaju tamnicom naroda. U teškim godinama Drugoga svjetskog rata dio redovnica našao se na prvim crtama bojišnice, druge su gladovale, treće su bile prisiljene napustiti svoje samostane, a četvrte su pod svoj krov primale izgnane sestre i civile. U mjestima i gradovima u kojima su sestre živjele i radile smjenjivale su se ideologije i vlasti, svaka provodeći svoju diktaturu i nemilosrdno se obrušavajući na sve one koji su im se protivili. Blokada prometnica i prekid svih veza s pojedinim gradovima stvarali su dodatne poteškoće, jer provincijalna poglavarica ne samo da nije mogla obavljati kanonske pohode pojedinim zajednicama, nego nije mogla čak ni pisano s njima komunicirati, pa često mjesecima nije znala što se s tim zajednicama događa ni jesu li pojedine sestre uobće žive, ili ih je ratni vihor stajao života. Kao pokrajinska poglavarica, s. Amadeja maksimalno se trudila i nesebično žrtvovala za svoje sestre, što dovoljno svjedoči činjenica da je jednom u ratno doba putovala u otvorenom vojnom zrakoplovu kako bi ih posjetila. No žrtvovala se i za brojne druge koji su bili u potrebi. Spominjem samo činjenicu da je od lipnja 1941. do svibnja 1945. pod lažnim imenom skrivala u đakovačkom samostanu židovsku djevojčicu Zdenku Bienenstock, koja je zbog rasističke mržnje izgubila obitelj. Izlažući tako neposrednoj opasnosti sebe i ostale sestre, uspjela je spasiti tu židovsku djevojčicu, koja je kasnije otišla u inozemstvo. U travnju 2008. uputila je molbu Yad Vashemu da se s. Amadeji Pavlović dodijeli naslov pravednice među narodima, što se dogodilo 2009. Po isteku službe pokrajinske poglavarice, s. Amadeja Pavlović obnašala je od 1955. do 1959. službu kućne starješice u samostanu na Sušaku, a potom je preuzela brigu za kandidatice u samostanu na Vrhovcu. Godine 1966. vratila se u pokrajinsku kuću u Đakovu, odakle je 1971. privremeno otišla na Sušak gdje je iznenada preminula 26. studenoga 1971. Njezino je tijelo pokopano u sestarskom grobu na đakovačkom groblju. Pisma nadbiskupa Stepinca s. Amadeji Pavlović Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pokazao se pravim otcem i prijateljem svim muškim i ženskim redovničkim zajednicama u njegovoj nadbiskupiji, ali i šire. Njegovu otčinsku skrb osjetile su, između ostalih, i Sestre
458 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, Sv. Križa, a posebno njihova pokrajinska poglavarica Amadeja Pavlović, koja je s nadbiskupom razvila prijateljske odnose. Vjerojatno su se upoznali nedugo nakon što je s. Amadeja 1943. postala pokrajinska poglavarica. Početak dobre prijateljske suradnje otežao je Drugi svjetski rat, a potom prekinuo komunistički progon nadbiskupa Stepinca koji je doveo do namještenog sudskog postupka i utamničenja u lepoglavskoj kaznionici. No, nakon što je u prosincu 1951. Stepinac premješten u kućni pritvor u Krašiću, stanje se u tom pogledu poboljšalo. Premda uz mnogo muke i rizika, nadbiskupa se moglo posjetiti i pisano komunicirati s njime. Župnik Josip Vraneković u svom je dnevniku zabilježio nekoliko posjeta majke Amadeje Pavlović nadbiskupu Stepincu u krašičkome sužanjstvu. Prvi njezin posjet Vraneković bilježi 25. kolovoza 1952., 2 a sljedeći 27. ožujka 1953. kada je majka Amadeja došla tražiti važni savjet kod Eminencije. Premda nije zabilježio o kojem je savjetu bila riječ, Vraneković je Stepinčev dojam o majci Amadeji sažeo ovim riječima: Eminencija je zove mulier fortis. 3 Vraneković majku Amadeju zadnji put u svom dnevniku spominje 2. veljače 1954., kada, govoreći o njezinu posjetu nadbiskupu, bilježi: S. Amadeja me pitala, što bi mi trebalo za kuću? Ništa posebno ja joj odgovorim. Vidjela je u sestarskoj sobi jednostruki prozor i odmah im ostavi 4.000, da nabave još jedan okvir i krila. Sestre joj reknu, da bismo trebali žlice, vilice i noževe, jer ove iz Nadbiskupskog dvora treba svaki put dugo čistiti. I brzo dobismo od nje pribor za 8 osoba i lijek za vlč. gospodina Kadleca (Cortizon). 4 Osim što je posjećivala Stepinca u Krašiću, majka Amadeja se dopisivala s njime. Vjerojatno već početkom 1952. uputila mu je prvo pismo, na koje je on odgovorio 23. travnja. Od tada pa do 4. srpnja 1959. Stepinac je majci Amadeji uputio 21 pismo, od čega 15 dok je obnašala službu pokrajinske poglavarice i 6 nakon isteka te službe. Također treba napomenuti da pismo pod brojem 16 nije pravo pismo, nego kratki vlastoručni nadbiskupov zapis na podsjetnici. 5 Nažalost, premda je sačuvala nadbiskupova pisma, majka Amadeja nije sačuvala kopije svojih pisama Stepincu. Ipak, njihov je sadržaj 2 Usp. VRANEKOVIĆ, Josip. Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. 10. II. 1960.). Izd. Postulatura bl. Alojzija Stepinca. Priredio Juraj BATELJA. Zagreb, 2011., str. 113. 3 VRANEKOVIĆ, J. Dnevnik, (2011.), str. 153. 4 VRANEKOVIĆ, J. Dnevnik, (2011.), str. 261. 5 Izvornici Stepinčevih pisama čuvaju se u Arhivu Hrvatske provincije Milosrdnih sestara Sv. Križa, Fascikl Pisma sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca našoj majci Amadeji.
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 459 moguće rekonstruirati na temelju Stepinčevih pisama iz kojih se vidi da ga je majka Amadeja hrabrila jer njegovi kalvarijski časovi još nisu prošli, 6 obavještavala ga je o događajima iz svoga života i iz života svoje redovničke obitelji, posebno o problemima s kojima se sestre suočavaju. Potonje se ponajviše odnosi na odpuštanje sestara iz javnih službi, šikaniranje onih koje su ostale raditi u javnim službama, uglavnom u bolnicama, pokušaj vlasti da zabrane sestrama nositi redovnička odijela dok rade u javnim službama te oduzimanje imovine i protjerivanje sestara iz njihovih domova. Nadbiskup u svojim pismima tješi i hrabri majku Amadeju, a preko nje i ostale sestre, te joj daje savjete kako se postaviti prema vlastima i kako postupati u nekim slučajevima. Osim toga, Stepinčeva su pisma bogat izvor podataka o njegovoj pastoralnoj djelatnosti u krašičkoj župi, o komunističkim provokacijama i problemima koje su stvarali, o nadbiskupovu zdravlju, o njegovu stavu prema svećenicima koji stupaju u staleška udruženja, te obćenito o njegovom viđenju stanja i budućnosti Crkve u komunističkoj Jugoslaviji, ali i o budućnosti samoga komunizma na našim hrvatskim prostorima, pri čemu je posebno dojmljiv njegov poziv na molitvu za progonitelje Crkve, koji i njega progone. Također, jasno se vidi Stepinčev stav prema redovnicama i njihovoj ulozi u Crkvi. Prijepis pisama nadbiskupa Alojzija Stepinca s. Amadeji Pavlović 1. Krašić, 23. IV. 1952. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa dobrim željama k svetim Uskrsnim blagdanima. Uzvraćam ih isto tako i Vama i cijeloj Vašoj Družbi. Imate pravo, kada kažete, da naši kalvarijski časovi još nisu prošli. O tome sam ja bio uvjeren, kada sam izlazio iz tamnice, i nijesam u tom pogledu dijelio optimizam s drugim ljudima. I dogadjaji su pokazali, da sam imao pravo. Do danas ne znam da li je ovdje prošao dan, a da nisu naši neprijatelji poduzeli bilo što protiv Crkve, u nadi da će i meni i ostalim svećenicima slomiti živce. Hvala Bogu! Jača je od svega milost Božja, s kojom se diči Sveti Pavao, kad kaže: Sve mogu u Onom, koji me jača! 6 Fascikl Pisma sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca našoj majci Amadeji, br. 1, Alojzije Stepinac majci Amadeji Pavlović, Krašić, 23. IV. 1952.
460 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, Pišete mi, da Vam je ponovno produljena briga za Družbu. 7 Kad je to učinjeno mimo Vaše volje, možete biti mirni i prikloniti se svetim odlukama Božjim. Jer, ako nijedan pametan gospodar ne tovari na svoje živinče više nego može nositi, zar bismo mogli i pomisliti, da bi dobri Bog nametnuo na nas više nego što mogu naše bijedne sile da podnesu? Zato i govori apostol: Vjeran je Bog, koji ne će dopustiti da budete kušani više nego što možete, nego će kušnji učiniti kraj, da možete izdržati. Nema nikakove sumnje, da će i ovim strašnim patnjama čovječanstva Gospodin učiniti kraj jednoga dana i svojoj svetoj Crkvi dati da opet odahne u miru i nastavi svoj posao. Kada, to je Njegova stvar. A na nama je, da se držimo riječi Duha Svetoga: Strpljivi izdrži do pravoga vremena; poslije mu iz toga izraste radost. Izrasti će jednom sigurno i za Vašu Družbu! Ne dajte se samo nikada zavesti mržnjom na one, koji nam zlo čine, nego se molimo za njih, da krv Spasitelja našega ne bude uzalud za njih prolivena, kad je i za njih umro na križu. Uz sveti blagoslov Vama i cijeloj Vašoj Družbi, Alojzije 2. Krašić, 3. IV. 1953. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo, pa Vam od srca hvalim na dobrim željama k svetim uskrsnim blagdanima. Rado ću uključiti u svetu Misu cijelu Vašu Družbu, da ju Bog uzdrži u svojoj svetoj milosti u ovim burnim danima. Neka Vas medjutim ne dira odviše otpad onih dviju jadnih sestara o kojima govorite. Isus je bio Bog i imao je uza Se samo dvanajst apostola. Sigurno im nitko nije mogao dati boljega odgoja nego što im ga je dao Spasitelj, podupirući ih neprestano svojom milošću. Ali eto, izmedju dvanajstorice se našao jedan Juda. Bog je učinio što je mogao. Ali nije dokinuo slobodne ljudske volje. Ako netko tu slobodnu volju zlorabi na svoju propast, mi možemo žaliti dotičnog čovjeka, ali mu pomoći ne možemo, ako prezre milost Božju. 7 S. Amadeji Pavlović služba provincijalne poglavarice prvi je put povjerena 1943. godine. Nakon isteka šestogodišta, služba joj se produžava za dva trogodišta: prvi put 1949., a drugi put 1952. Upravo na potonje produženje službe odnose se gornje Stepinčeve riječi.
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 461 Zato i govori mudri Sirah: On je u početku stvorio čovjeka i predao ga vlastitoj odluci. Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, i vjernost držati zavisi o slobodnoj volji tvojoj. On je preda te stavio oganj i vodu. Pruži ruku svoju, za čim hoćeš. Pred čovjekom su život i smrt. Što hoće dat će mu se. Dao dobri Bog, da sve ostale vaše sestre odaberu život a ne smrt! Na tu nakanu šaljem od srca svoj blagoslov Vama i cijeloj Vašoj Družbi. 3. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k imendanu. Hvala od srca Vama i svim Vašim sestrama. Hvala napose na molitvama, koje su sva naša snaga u ovoj borbi, koja se vodi malne po čitavom svijetu i izmedju dobra i zla. Podržavajte u svim Vašim sestrama duh neograničenog pouzdanja u Gospodina. Blažen čovjek, govori Duh Sveti, blažen čovjek čija je nada ime Gospodnje! Taj je doista blažen već na ovome svijetu, a da i ne govorimo o drugom, jer dragi Bog s posebnim nekim miljem gleda na one, koji svu nadu svoju stavljaju u Njega. To je jedina opasnost zapravo, koja nam prijeti malodušnost, nepovjerenje u Gospoda. Sve druge se dadu svladati i pobijediti bez većih poteškoća, ako smo čvrsto utemeljeni nadom u Bogu našemu. Bog je Vašu Družbu upravo čudesno zaštitio kroz ove teške godine. On će to učiniti i ubuduće, izvan svake sumnje. Imajte puno povjerenje u Njega! 4. Krašić, 14. VII. 1953. Časna gospodjo! Primio sam Vaš cijenjeni brzojav sa čestitkom prigodom imendana, ali radi raznih okolnosti nisam dospio do sada da odgovorim. Srdačno hvala na dobrim željama, napose na svetim molitvama. Ovih dana ste čuli opet štošta o meni, jer se vlastodršci ljute na mene. Mi se pouzdamo u Boga i ostajemo kod svojih zahtjeva, makar moralo stradati i to kukavno zdravlje i sam tjelesni život, kad se radi o interesima svete Crkve. Oni idu iznad mojih kukavnih ličnih interesa.
462 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, Preporučam se zato ponovno u svete molitve i Vaše i Vaših sestara, da ne sadjem s puta istine. Uz sveti blagoslov Vama i svim članovima Vaše provincije Alojzije kardinal 5. Krašić, 15. XI. [1953.] Časna gospodjo! Primio sam vaše cijenjeno pismo sa priloženim stvarima. Molim Vas, da zgodnom prilikom izrazite moju srdačnu hvalu Vašoj vrhovnoj glavarici u Švicarskoj, napose za poslanu knjigu, sa biografijom utemeljiteljice Vaše zaslužne Družbe. Znam da imate mnogo briga u ovim teškim danima. Ali ne zaboravite one lijepe riječi Božanskog Spasitelja svojim apostolima: Ne boj se, malo stado; jer je bila volja Oca vašega, da vam dadne kraljevstvo. (Lk. 12, 32). A u poredbi sa kraljevstvom nebeskim, kako veli Sveti Pavao, trpljenja sadašnjega vremena nijesu ništa. A apostol je dobro znao što govori, kad je i sam prolazio kroz još teže muke i patnje u onom gadnom poganskom svijetu. To stavite i Vi na srce svima svojim sestrama, da sve zajedno postignete vijenac života vječnoga. Uz sveti blagoslov Alojzije nadbiskup 6. Krašić, 24. XII. 1953. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k svetim blagdanima Božića, pa od srca zahvaljujem Vama i svima Vašim dragim sestrama, napose na svetim molitvama. Pitate me, kako je s mojim zdravlje. Nije dugo što me je došao pogledati prof. Heilmeyer iz Freiburga, 8 kao zamjenik g. Lawrence, 9 kojemu je dakako predaleko iz Amerike doći opet ovamo, pa je našao stanje zadovoljavajuće tako, da nije bilo potrebno dati drugu injekciju 8 Riječ je o dr. Ludwigu Heilmeyeru (München, 6. III. 1899. Desenzano am Gardasee, 6. IX. 1969.). 9 Riječ je o dr. Johnu Hundale Lawrencu (Canton, Južna Dakota, 7. I. 1904. Berkley, Kalifornija, 7. IX. 1991.).
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 463 radium-fosfora. Možda tekar iza pola godine. Uostalom, ja sam posve miran i zadovoljan sa svojim položajem internirca. Volim umrijeti nego popustiti i trunak prava svete Crkve u korist bezbožnog komunizma, prije nego Sveti Otac, kao zamjenik Krista Gospodina, kaže svoju riječ. A njega bi rado izlučiti pod svaku cijenu komunisti iz razgovora, da tako lakše podjarme Crkvu Božju i onda ju unište, jer gdje nema pastira, stado nužno propada. Nalazim uostalom puno utjehe u ovom priprostom seljačkom puku, koji kraj svih pogrješaka vjerno stoji uz svoju Crkvu i marljivo polazi službu Božju i dječica kršćanski nauk u svojoj župnoj crkvi. Svete sakramente revno primaju, a kad nedjeljom i blagdanima puna crkva pjeva, onda mi se čini nemogućim, da bi dragi Bog kraj svoje prevelike dobrote i milosrdja odbacio narod, koji griješi iz velike ljudske slabosti, ali i traži iskreno Boga. Pišete mi, da osim uspjeha u njezi bolesnika ne vidite drugih uspjeha. Neka se Vaše drage sestre radi toga ni najmanje ne uznemiruju. Prvo zbog toga, što mi jadni ljudi i tako ništa velika ne možemo dati Bogu. Zato i opominje Sveti Pavao: Što imaš, a da nisi primio? Sve što možemo pružiti dragom Bogu, to je trunak dobre volje. Drugo, ne trebaju se uznemirivati ni zbog toga, što baš ta ograničenost rada može kadkada staviti na volju veće zahtjeve i veće žrtve, negoli puna sloboda rada. A Bog nas ocjenjuje po veličini naše žrtve, žrtve naše volje. Zato i vidimo, kako je velika postala u nebu, na zemlji nekad tako mala Sveta Terezija. Sveti Simeon Stilita je prostajao na stupu 38 godina. Ljudi našega doba bi rekli, da nije ništa pridonio narodnoj zajednici, jer to nije ništa stajati na stupu. Ali Bog, koji ispituje bubrege i srca, znao je, da je taj siromašni pustinjak pridonio veću žrtvu i pokazao veću snagu u službi Božjoj negoli jedan Aleksandar Veliki ili Napoleon stotinama svojih pobjeda, u najstrašnijim bitkama. To je jedna od najopasnijih zamki duhovnog života, kad bi potcjenjivali obične malene stvari. Baš sam u Lepoglavi našao jednu zanimivu i vrlo poučnu zgodu u životu Svetog Ivana Boska. Baš tada je bjesnila u Italiji hajka protiv katoličkih biskupa i mnogi od njih bili su protjerani iz svojih biskupija. Svetac je tada podnio jedan izvještaj Svetom Ocu, u kojemu mu medju ostalim kaže: Sveti Oče, biskupi sada propovjedaju više iz svojih tamnica i internacija nego da su na svojim položajima. A ja mogu to isto reći i za rad vaših sestara u ovim skučenim prilikama i teškim okolnostima: možda više pridonose slavi Božjoj sada, nego su ikada u vrijeme mira. To Vam potvrdjuje i Sveti Pavao, kad piše Korinćanima: I ja sam bio medju Vama u slabosti i u strahu i u mnogom drhtanju. I govor moj i propovjedanje moje nije bilo u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego u dokazivanju Duha i Sile. A zašto sve
464 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, to? Da vjera vaša, zaključuje apostol, ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u sili Božjoj. Kada budete pisali Vašoj majci Generalici, isporučite moj blagoslov ne samo njoj nego i cijeloj Kongregaciji sestara Svetog Križa, čije ime tako dobro pristaje u ove naše dane. Neka nikad ne zaborave, da iza golgotskog križa dolazi slavno uskrsnuće. To pokazuje i osnovateljica Vaše Kongregacije, velika žena, Marija Terezija Scherer, koju ćemo, kao što svi znaci kazuju, naskoro častiti na oltaru. Dao Bog, da ta velika majka dobije što više sličnih kćeri! Drago bi mi bilo, da Vas vidim opet ovdje, ali ne bi bilo uputno, da se izvrgavate neugodnostima, a možda i osvetama za čitavu svoju Družbu. Doći će sigurno bolji dani! Za to jamči Presveta Bogorodica, čije materinsko srce nije izgubilo ni trunak milosrdja, makar je toliko porasla zloba ljudska. Uz sveti blagoslov Vama i svima Vašim dragim sestrama Alojzije kardinal 7. Krašić, 28. III. 1954. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo, što mi ga je donijela moja rodjakinja, č. s. Bernardina. 10 Samo se po sebi razumije, da me je duboko obradovala vijest o krasnom odazivu vjernika na korizmene staleške konferencije. Vidi se očito, da dobri Bog blagoslivlje napore novoga natpastira djakovačke biskupije, koji je, koliko sam mogao prosuditi, čovjek Božji i kao stvoren za ova sudbonosna vremena. 11 Raduje me i vijest o preuzv. Budanoviću, 12 pa ću mu ovih dana pisati, ako budem našao zgodnu priliku, da mu netko izruči pismo, jer pošta za mene ne postoji u komunističkoj zemlji. 10 Riječ je o s. Bernardini Stepinac. 11 Riječ je o Stjepanu Bauerleinu (Babina Greda, 3. VIII. 1905. Đakovo, 9. VIII. 1973.) koji je u Đakovu bio pomoćni biskup od 1951. i potom stolni biskup od 1959. do smrti. 12 Ljudevit (Lajčo) Budanović (Bajmok, 27. III. 1873. Subotica, 16. III. 1958.) bio je vjerski pisac i snažni borac za prava bunjevačkih Hrvata. Od 1923. bio je prvi upravitelj Bačke apostolske uprave, a 1927. posvećen je za biskupa sa sjedištem u Subotici. Nakon što su Mađari okupirali Bačku, odveli su ga 1. VI. 1941. u internaciju u Budimpešti i potom na Karpate, odakle se vratio 1943., a iduće je godine ponovno preu-
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 465 Što se tiče Vaše namisli, da se sestre spreme za rad po župama, mogu ju samo od srca pozdraviti, jer ja na to mislim od početka dolaska komunista na vlast. Biti će čak potrebne i dulje vrijeme iza ovih nevolja, jer ne će biti dovoljno svećenika, a mogu neizmjerno mnogo pomoći. Orguljanje, katehiziranje, pjevanje, krašenje crkve i toliko drugih stvari nisu nikakove malenkosti. To možete zaključiti već iz njihovog bjesnila, kad se u mojoj rodnoj župi trude već toliko vremena, da bi istjerali časne sestre iz područja župe. Nisu prezali od terora, a nisu prezali čak ni od velikih obećanja udobnog namještenja, da ih otrgnu od svetoga zvanja, kao što je lani bio slučaj kod č.s. Penić, 13 kad je lani došla kući, da posjeti roditelje. Komunisti osjećaju jako dobro, da već samo redovničko odijelo jedne časne sestre znači veliku propovjed puku, premda odijelo još ne čini redovnika. Što istom može da znači katehizacija djece u crkvi preko časnih sestara, kad nema dovoljno svećenika! Sjećam se, kako su u Rimu, dakle centru kršćanstva, svjetovne dobre katoličke učiteljice poučavale djecu u vjeronauku u crkvi, kad nije bilo dovoljno svećenika za taj posao. Osim toga, nema sumnje, da bi taj rad na župi donio Vašoj Družbi mnogo divnih zvanja. Ima na selu još toliko dobrih duša, ali si ne znaju pomoći. Gledajući pak časne sestre, čule bi od njih nešto više o redovništvu i oduševile se za tako divno zvanje. To vidim u našoj župi. U ovih deset godine i nešto više, što su ovdje Služavke Maloga Isusa, dobile su već preko jedanajst sestara iz ove male župe. I sada ima opet nekoliko novih, koje žele da stupe u njihovu Družbu. Dakako, kao što dobro naglašujete, najviše paziti na dobar duh Družbe. Duhom Božjim prožeti ljudi, dvanajst apostola, preokrenulo je čitavo Rimsko carstvo. Sveti Ivan Bosko preokrenuo je čitavu Italiju svojim odgajanjem mladeži. Sveti Ivan Arški pokrenuo je čitavu Francusku. Jedna mala Terezija eto stavila je na svoj način u gibanje čitavi svijet. Nitko ne može ni slutiti, što može proizaći iz rada jedne jedine sestre, makar u prvi mah bilo sve nevidljivo našim očima, i nama se možda pričinjalo tako sitno. I imala je potpuno pravo ona velika svetica, Sveta Katarina Sijenska, kad je rekla: Život se sastoji iz malih čina a krijepost iz malih pobjeda. To se tako lijepo poklapa sa pričom Spasiteljevom o gorušičnom zeo upravu bačke crkvene pokrajine kao generalni vikar kaločkoga nadbiskupa. Od 1946. do smrti ponovno je crkveni poglavar sa svim obvezama, pravima i povlasticama stolnoga biskupa. 13 Riječ je o s. Sekundi Penić Grgaš (Brezarić, 3. V. 1922. Zagreb, 25. II. 2008.), redovnici Družbe sestara služavki Maloga Isusa.
466 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, zrnu, najmanjem medju sjemenjem, a eto kad uzraste razgrana se, da sve ptice nebeske imadu mjesta na granama njegovim. Čujem konačno, da slavite imendan ovih dana. Primite moju srdačnu čestitku. Svjetovni ljudi slave dakako rodjendan. Medjutim nas Crkva lijepo opominje na Veliku Subotu, kad svećenik pjeva: Ništa nam ne bi koristilo što smo se rodili, kad se ne bismo preporodili. A to biva na svetom krstu, kad dobivamo ime sveca, a na svoj način i preko redovničkog zvanja, kad pojačanim korakom stupamo prema nebu. Uz sveti blagoslov Vama i svima Vašim redovničkim sestrama. 8. Krašić, 16. VI. 1954. Časna gospodjo! Primio sam čestitku Vaše provincije prigodom imendana kao i tri sveska meditacija na francuskom pod naslovom Face au Seigneur. Srdačna hvala na jednom i na drugom. Na molitvama, bez kojih ne možemo ništa, jer je ponizna molitva jedina moć, pred kojom se i svemogući Bog sagiblje, a o Bogu smo posve ovisni na svakom koraku i u svakom času života. Ne veli naime uzalud Sveti Pavao: U Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Na dobrim knjigama, u ovoj poplavi književnog smeća, na kojem se truju tolike duše. Mnogi naši ljudi nekad nisu marili za dobru knjigu, dok im je bila pri ruci u katoličkim knjižarama. Danas bi ju rado, ali se eto i tu ispunila na svoj način riječ proroka Amosa, na čija usta govori Gospod: Gle, doći će dani, kad ću poslati glad u zemlju, ne glad kruha ni žedju vode, nego slušanja riječi Gospodnjih. Ali, kako sve misli Božje smjeraju ne na propast nego na spas čovjekov, ufamo se, da će i ova gorka škola života biti tisućama i tisućama nakon ove oluje poticaj, da cijene darove Božje, medju kojima je i dobra knjiga. A to daju naslućivati mnogi i mnogi znaci, napose u ovoj svetoj godini Bogorodice, kako čujemo iz vanjskog svijeta a gledamo i svojim očima u vlastitoj domovini. Dao dobri Bog milost svete ustrajnosti Vama i Vašim sestrama do kraja! Ta ustrajnost biti će jednog dana divno okrunjena. Uz sveti blagoslov Vama i cijeloj Vašoj provinciji
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 467 9. Krašić, 20. VII. 1954. Časna gospodjo! 14 Primio sam danas Vaše cijenjeno pismo od 16. VII. o.g. kojim mi javljate nove pokušaje sa strane vlasti, ili bolje komunističke partije, da liše redovnice njihovog odijela. Nema nikakove sumnje, da za to ne postoji nikakova praktička potreba, nego je i to zahtjev mržnje na sve što podsjeća na Boga. Istina je, da odijelo još ne čini redovnika ni redovnice, kako veli pobožni Kempenac u Nasljeduj Krista. Ali je istina i to, da je redovničko odijelo golema zaštita redovničkom duhu, kao što pokazuje tisućgodišnje iskustvo Crkve. Vaše su dakle bojazni posve opravdane. I ako danas univerzalna Crkva na oko popušta i daje redovnicama, kao što pokazuje kongres u Rimu od prije, a možda će o tome biti govora i na novom sastanku u Rimu, mogućnost pojednostavljenja redovničkog odijela, to još ne znači, da Crkva odbacuje redovničko odijelo, nego da čini nešto slično, što je Isus predbacio Židovima, kad su se htjeli opravdati radi razvoda braka: Mojsije je dopustio vama samo radi tvrdoće srca vašega Tako bismo mogli reći i u ovom slučaju. Ako Crkva daje mogućnost redovnicama pojednostavljenja odijela (ili možda čak civilnog odijela) nije to učinila po mom uvjerenju iz oduševljenja, nego radi pokvarenosti svijeta, ne bi li mu ipak i dalje mogla pomagati, da se posve ne odijeli od Boga, izgovarajući se sad radi ovoga sad radi onoga, kao što je recimo odijelo redovničko, jer nije u skladu sa progresom vremena. Po mom mišljenju na svaki način neka sve redovnice jedinstveno traže pismeni nalog. Neka djavolski prst bude očit svemu svijetu, a ne da se prema vanjskom svijetu pokazuju liberalni (nikada tobože nisu izdali naloga) a prema unutra čine sve, da nestane redovništva. Kad dobijete pismeni nalog, onda neka na temelju toga svi biskupi jedinstveno nastupe i izdadu nalog svoj svim Družbama što imadu činiti. Na jednostavni usmeni nalog nikako ne popustiti, i boriti se za svoje odijelo, dok imade i trunak mogućnosti. Možda da pita Episkopat (preko dr. Ujčića 15 ) hitno Svetu Stolicu, da se čuje i njezino mišljenje u konkretnom slučaju našem, koji ne samo da nije ništa 14 Ovo je pismo već objavljeno u zbirci: STEPINAC, Alojzije Viktor. Pisma iz sužanjstva (1951.-1960.). Priredio Juraj Batelja. Izd. Postulatura Sluge Božjega Alojzija Stepinca. Zagreb, 1998., str. 71-73, br. 33. 15 Josip Ujčić (Stari Pazin, 10. II. 1880. Beograd, 24. III. 1964.) bio je nadbiskup beogradski od 1936. do smrti te predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije od 1946. do 1961.
468 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, bolji od svih komunističkih zemalja, nego je, kako s pravom naglašujem, perfidniji od svih ostalih zemalja. Na oko su se odijelili od Rusije i boljševizma, a svi znaci govore, samo za to, da to sigurnije mogu provoditi svoje bezbožne osnove. Dobar dio zapadne Evrope još ni danas nema poima, što je komunizam u našoj nesretnoj zemlji. Ne bih se čudio, da im ga Bog za kaznu priušti na neko vrijeme. Konačno, da Vam pravo kažem, ja lično nastojao bih sestrama radije omogućiti rad po župama (u malim zajednicama i u redovničkom odijelu) negoli se mučiti pod stalnim djavolskim pritiskom u tim klinikama i bolnicama bez redovničkog odijela i redovničkog života. Jer kao što pravo primjećujete, to je samo prvi korak, iza kojega će neminovno slijediti drugi. Kad bi na primjer redovnice htjele propagirati komunizam u redovničkom odijelu i sve ostale prljavštine s tim spojene, budite uvjerena, da njih ne bi ni najmanje smetalo redovničko odijelo, kao što ih nisu smetale ni tijelovske procesije u početku, dok su se nadali pridobiti Crkvu na svoju stranu. Ja sam uvjeren, da će doći vrijeme, kad će tražiti redovnice kao ozebli kruha, jer bez duha (a toga nema ni za lijek u komunističkim namještenicama) nije moguće na dugo vrijeme voditi bolnice. Ne ću ipak nikome narivavati svoga mišljenja. Neka biskupi stvar dobro promisle. Do mene teško dospije kakova vijest iz Rima, štampe nemam skoro nikakove, stražama podvostručenim okružen sam dan i noć. Kako mi je teško slati poštu na sve strane, možda biste Vi mogli kratak sadržaj ili smisao moga pisma priopćiti preko Vaših sestara povjerljivim putem svim biskupima: neka dobro stvar promisle i neka budu jedinstveni i odlučni. Ne dati se ni u kojem slučaju preplašiti. Sotona nije nikada junak kao što izgleda. On je mnogo veća kukavica nego što se nama čini. Jedinstveni nastup Episkopata! Konačno, časna gospodjo, ponovno Vam stavljam na srce, a recite to (možda i sadržaj gornjeg pisma) i drugim redovnicama: ne klonite duhom! Što su veći udarci to veće pouzdanje u svemogućeg Boga i zagovor Bogorodice! Zar nije na primjer začudno, da upravo sada tako niču redovnička i svećenička zvanja? Mislim u našoj domovini, tako teško pritisnutoj od komunizma. Nije li to na svoj način povik Isusa našega: Ne bojte se! Ja sam s vama do svršetka svijeta. Ali i u drugim krajevima svijeta: koliko divne vjere u Boga u ovim teškim danima! Ja sam uvjeren: dolazi vijek Isusa i Marije! Uz sveti blagoslov
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 469 10. Krašić, 20. XI. 1954. Časna gospodjo! Iz Rima sam primio pismo od bivše vrhovne glavarice Vaše Družbe, koja je zajedno s Vama bila kod mene u Krašiću prije dvije godine, a sada vrši dužnost oberice u poznatoj klinici Quisisana u Rimu. 16 Medju ostalim mi piše, da mi šalje dvije knjige. Nisu do sada stigle, osim, da su medju onih desetak knjiga, što sam ih primio iz inozemstva, a ne sjećam se više od kuda su pojedine stigle. Ako imate prilike, molim Vas, da ovo pismo povjerljivim putem pošaljete u Rim. Ako nemate prilike, onda ga možete spaliti, a u vlastitom pismu, ako eventualno pišete poštom, izraziti joj u moje ime zahvalnost uz blagoslov, koji šaljem njoj i cijeloj Vašoj Družbi. Nadam se, da ste još uvijek dobre volje i puna pouzdanja u Boga, kao što i moramo biti. Uz sveti blagoslov vama i cijeloj Vašoj provinciji 11. Krašić, 30. XI. 1954. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo od 17. XI. i s velikim ga interesom pročitao. Drago mi je da je ona hajka tako svršila. Opet Vam je to jedan novi dokaz, kako su istinite riječi Svetoga Pavla apostola: Onima, koji Boga ljube sve se obraća na dobro. Budite uvjereni, da naši protivnici u duši poštuju i cijene one, koji odvažno zastupaju svoje vjersko osvjedočenje, makar se prema vani drugčije ponašali. Ostanite dakle čvrste i odlučne i nadalje, i nikada popustiti na njihov kakav usmeni nalog. Pismeno mora da bude, da imamo dokument u ruci. Ali ni onda odmah ne popustiti, nego opet odlučno braniti svoja prava. Kad bi pak brutalna sila učinila svoje, onda stvar prepustimo Bogu dragome, jer smo učinili što je ljudski bilo moguće. Bog ne voli kukavica. Više puta nalazimo u Svetome Pismu opomenu Božju: Budi jak i 16 Riječ je o časnoj majci Diomiri Brandenberg, koja je u kolovozu 1952. zajedno s majkom Amadejom, nakon obavljene vizitacije u Hrvatskoj provinciji Družbe sestara Svetoga Križa pohodila kardinala Alojzija Stepinca. Službu generalne poglavarice Družbe obavljala je od 1942. do 1954. i nakon toga je otišla na novu službu u Rim.
470 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, odvažan! To vrijedi za sva vremena, jer je nedostojno kršćanina, da bude kukavica, kad ima uza se svemogućeg Boga. Vašoj novoj Časnoj Majci šaljem svoj blagoslov. 17 Kad joj budete pisali, recite joj, da ću za nju i cijelu Družbu sestara Svetog Križa imati posebnu Misu na dan Svete Lucije, djevice i mučenice, jer je velik interes Crkve, da se Družba Svetog Križa i dalje razvija i radi. Neka joj dobri Bog pomogne u radu kao vrhovnoj glavarici, što danas sigurno nije lako, kao što sama najbolje znadete, boreći se već toliko godina sa ljudima, koji kao da su prestali biti ljudi i pretvorili se, reć bi u divlje zvijeri, poput onih vojnika, što su okovana pratili Svetog Ignacija mučenika u Rim na stratište. Ali, ipak je naša dužnost, da se i dalje za njih molimo, za svoje progonitelje, ako želimo biti pravi sljedbenici Raspetoga Krista, koji i na križu moli za progonitelje: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Što se tiče moga zdravlja, za koje pitate, baš je u subotu bio kod mene prof. Heilmeyer iz Freiburga, da bi mi dao drugu atomsku, to jest radiumfosfor injekciju. Medjutim, makar ju je donio, nije mi je dao, jer smatra da nije potrebna. Djeluje, izgleda, dobro još ona prva pred godinu i pol dana, pa je dovoljno, da mi od časa do časa puste krv. Do sada, nemojte se čuditi, istočili su mi 11 litara. Ali me ni najmanje ne boli sve to točenje. Izvještaj o dječici, vrlo će me veseliti, pa mi ga pošaljite. Uz sveti blagoslov 12. Krašić, 4. I. 1955. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k Božiću, koju isto tako uzvraćam Vama i cijeloj Vašoj Družbi. S najvećim interesom sam pročitao i ja i moji supatnici ovdje izvještaj o životu djece u Marijinoj Godini. Meni se pak čini, da prava Marijina Godina istom počinje, to jest pohod Bogorodice širom svijeta sa milostima, da se tvrda srca ljudska konačno vrate k Bogu. Možda će te milosti biti i u obliku bičeva, bilo u ovoj ili onoj formi, ali ne smeta. Mi smo imali prilike ovdje doživjeti preporod jedne župe u okolici, koja je izgledala već posve mrtva. Ali eto, dolaskom misionara sve se diglo i opet čudna stvar: djeca su se po- 17 Riječ je o časnoj majci Eleni Giorgetti, koja je bila generalna poglavarica Družbe Milosrdnih sestara Sv. Križa od 1954. do 1966.
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 471 kazala skoro najhrabrijom i za sobom povlače starije koji su zanemarili svoje kršćanske dužnosti toliki niz godina. Dao Bog dakle svima neograničeno pouzdanje! Vaša je Družba već osjetila, da pouzdanje ne vara, a osjetit će u budućnosti opet, i to više, što pouzdanje bude veće. Vjerujem, da je i toliki broj kandidatica i novakinja u ovo vrijeme predznak još većih milosti Božjih, pogotovo, kad ih, kako pišete, uzgajate na život žrtve i odricanja, što je znamen Božjih duša. Uz sveti blagoslov Vama, svima Vašim sestrama, novakinjama i kandidaticama, kao zalog milosti Božjih u ovoj godini. 13. Krašić, 21. II. 1955. Časna gospodjo! Primio sam vaše cijenjeno pismo, u kojem mi javljate, da morate i dalje nositi teret provincijalne glavarice, jer vrhovna glavarica ne može da dodje ovamo. Budite mirni! Ja znam, da bi Vam mnogo lakše bilo, kad bi se ta odgovornost skinula s Vas, ali je isto tako sigurno, da je volja Božja po srijedi, da taj teret dalje nosite, kad nije omogućio puta vrhovnoj glavarici. Kad je pak volja Božja po srijedi, onda je sasvim sigurno, da će dati i potrebnu milost, da se dužnost povjerena uzmogne časno i izvršiti. Koliko ja prilike odavle mogu da vidim, bez posebnog zahvata Božje providnosti ne će naši vlastodršci tako skoro dati te dozvole, ni njima, da dodju amo, ni Vama, da podjete tamo. Tkogod naime ne sagne koljena pred komunističkom partijom, taj je eo ipso, 18 po njihovom mišljenju, i protivnik države i s njime se ne smije imati obzira. Ja sam već mnogima rekao, da mi nismo nikakve bundžije protiv redovite vlasti u zemlji, jer smo se dužni pokoravati, kako veli Sveti Petar apostol, gospodarima ne samo dobrima nego i zlima, ali kad su u pitanju prava Božja, onda vrijedi ona Kristova: Više se valja pokoravati Bogu negoli ljudima. I kao što smo dužni dati caru carevo, isto tako i puno više, dužni smo dati i Bogu što je Božje. Mi pak nismo krivi, ako komunistička partija Jugoslavije i svih ostalih zemalja svijeta imade u svom programu kao temeljnu ideju istrebljenje imena Božjega i Crkve Božje, i svega što je s time u vezi. Tu ih slušati ne možemo i ne smijemo, pa ni uz cijenu života. Budite dakle strpljivi, molite se za progonitelje 18 U prijevodu: samim time.
472 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, i na to potičite sve svoje sestre, a u svemu, opet ističem, imajte neograničeno pouzdanje u milosrdje Spasitelja našega, koji brižno bdije u ladjici svoje Crkve, makar se valovi uzburkani dizali baš do neba. Doći će sigurno dan, posve sigurno, kad će reći: Zašuti i umukni! Uz sveti blagoslov i pozdrav u Gospodinu 14. Krašić, 12. IV. 1955. Časna gospodjo! Primio sam Vaše cijenjeno pismo i srdačno zahvaljujem na čestitci k Uskrsu. Mi smo doduše imali pravo opsadno stanje u Krašiću kroz sve dane Velikog Tjedna i samog blagdana, ali ništa zato. Župniku su za osvetu baš na Veliku Subotu odveli jedinu kravu, što je imao, da se osvete za korizmenu ispovjed, kad se je šest svećenika probilo na pomoć uprkos svih njihovih straža, a narod krasno odazvao svojoj uskrsnoj dužnosti. Pod mojim prozorima, kako mi pričaju seljaci, koji su ranom zorom išli u Karlovac stražilo je osam milicionera, premda i onako svaku noć stoji straža s puškom na ramenu. 19 Sve nas to uz milost Božju ne će ništa poplašiti, a tako neka ni Vas ni Vaših sestara ne plaše sve njihove mjere, koje protiv redovnica i naših ustanova poduzimlju. Svaka sila za vremena! Kad se je starac Matatija na samrti opraštao sa svojim sinovima, da ih ne bi možda poplašila težina situacije, u kojoj se nalazio narod njegov, rekao im je: Ne bojte se prijetnja bezbožnika, jer će sjajnost njegova biti smeće i hrana crvima. Danas je uzvišen a sutra ga više nema: vratio se u svoj prah, nestao je sa svojim osnovama. Zato djeco moja, ohrabrite se! Stojte muževno za zakon (Božji)! Jer slavu svoju naći ćete u njemu. Nastavite samo, časna gospodjo, sa svim svojim sestrama vapiti k milosrdju Božjemu, i ne ćete se prevariti! Ali, ne zaboravite ni neprijatelja naših! Dok nas mrze i progone, molimo se vruće i za njih, da ih milost Božja prosvijetli i vrati na pravi put s puta propasti kojim idu, gazeći svaku pravdu i zakone Božje. I za njih je Krist umro, i dok živu na toj zemlji, dužnost nam je moliti se za njih. 19 Da je kroz Veliki tjedan i na Uskrs 1955. vladalo pravo opsadno stanje u Krašiću svjedoči i dnevnik župnika Josipa Vranekovića. Usp. VRANEKOVIĆ, J. Dnevnik, (2011.), str. 392-395.
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 473 Zahvalite časnoj majci za knjigu, što mi je poslala, a što se tiče moga zdravlja, ne mogu se tužiti. Sad su mi nakon dva mjeseca i koji tjedan pustili doduše opet jednu litru krvi, ali me to ni najmanje ne smeta. Do sada dakle 13 i pol litara, ali me ni najmanje ne boli. Hvala Bogu! Uz sveti blagoslov Vama i svim Vašim sestrama 15. Krašić, 26. VI. 1955. Časna gospodjo! Vaša sestra, koja je donijela pismo, sretno se probila. Nije doduše mogla u župni dvor, ali sam ju sreo u kapeli Svetog Ivana, koju sada uredjujemo iza ratnih pustošenja i gdje sam taj dan imao svetu Misu. Srdačna hvala na čestitci k imendanu Vama i svima sestrama Vaše provincije. Provodio sam imendan pod najstrožom paskom milicije, ili bolje UDBE. Toliko su se razbjesnili, da su, bojeći se, da se ja ne bih slikao sa prvopričesnicima, naredili župniku, da se nitko ne smije slikati osim župnika. Nisu ni slutili, da su meni lično time samo ugodili, jer za slikanje imam zbilja malo živaca. Jučer su opet silno bjesnili, jer sam ja imao Misu po drugi put u obnovljenoj kapeli Sv. Ivana Krstitelja, koju naš narod toliko voli i nekad su dolazile procesije sa svih strana. Sad su dovukli pojačanja milicije i zaposjeli sve prilaze i skriveni bili po sušama u nekim selima, da se ne bi koji stranac probio do mene. Sve ipak nije koristilo. Crkva je bila dupkom puna i vani su stajali ljudi, makar su neke, kako mi pričaju i tukli, dok su dolazili i nisu se dali vratiti. Pitate me za zdravlje. Ono je u glavnom jednako. Svakih par tjedana (obično svakih šest ili devet tjedana) puste mi prilično krvi, koji put i preko litre. Onda je opet sve u redu. Neprilika je samo s lijevom nogom, na kojoj sam operiran. Radi te operacije nema prave cirkulacije krvi, pogotovo u mojim skučenim prilikama, kad ne mogu više van, jer župnik mora po svojim poslovima, a svjedoka moram imati i na šetnji, zbog djavolske zlobe komunizma, za kojega nikad ne znamo što snuje: jedno misli, drugo govori, treće radi, da bude prava slika pakla, koji ga je izmislio i po čijim direktivama radi. Inače, kad zadjem u divnu zelenu prirodu, pa se upustim u razgovor s pastirima i seljacima na radu, osjećam se kao drugi čovjek, koji ni ne zna što je bolest. Dokle će tako, to je u Božjim rukama. Ali jedno znam: popustiti se ne smije ni pod cijenu života. Makar ja otišao u grob, ali Crkva će Božja izaći sigurno kao pobjednik iz ove strašne borbe, jer znam, da Ju sada pose-
474 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, bno štiti Mati Božja, koja je paklu strašna, terribilis ut castrorum acies ordinata. 20 Ne dajte se dakle pokolebati ni za čas, niti obećanjima niti terorom! Vašoj nasljednici, s. Arkandjeli 21 šaljem svoj blagoslov, da ju prati u teškoj i odgovornoj službi. Koliko će imati pouzdanja u Gospodina, toliko će biti i jaka, poput Abrahama, koji je vjerovao protiv nade i protiv nade doživio što je želio. Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu Vama i cijeloj provinciji 16. Dr. srdačno zahvaljuje na čestitci k Božiću i svetim molitvama i želi svima časnim sestrama, da pod okriljem Trsatske Gospe bez straha nastave svoj životni put zacrtan svetim redovničkim pravilima. Crkva Božja trpi, ali isto tako ide sigurno ususret svome triumfu nad zlom u svijetu! 17. Krašić, 13. VIII. 1958. Časna sestro predstojnice! Ima već puno vremena, što sam primio Vašu cijenjenu čestitku sa Sušaka prigodom imendana, ali do danas nisam dospio, da Vam odgovorim. Zato sada srdačna hvala i Vama i svima tamošnjim Vašim sestrama! Kao što znate, teška me bolest držala gotovo tri mjeseca prikovana uz krevet. Tako je teško bilo, da g. prof. Riesner 22 kaže našem župniku, da medicina ne može protumačiti, kako sam mogao ostati na životu. To je valjda i razlog bio, da je g. prof. Riesner cijelu noć probdio u Krašiću kraj mene, da ne bi umro bez asistencije liječnika. Nato se dobri Bog pobrinuo, pa mi je poslao iskusnu bolničarku, čs. Izidoru, milosrdnicu, koja je tek prošle nedjelje napustila Krašić. 23 Nema doduše još govora o pravome zdravlju, a i pitanje je, da li će ga ikada više biti, ali ipak mogu barem odslužiti svetu Misu u 20 U prijevodu: strašna kao vojska pod zastavama. (Pj 6, 4) 21 S. Arkanđela Nađ (Filipovac kraj Lipika, 12. III. 1906. Zagreb, 2. XII. 1992.) bila je od 1943. asistentica s. Amadeji, a 1955. naslijedila ju je na službi pokrajinske poglavarice, koju je obnašala do 1964. 22 Dr. Danko Riesner (Hrvatska Kostajnica, 21. III. 1907. Zagreb, 23. VII. 1973.). 23 Riječ je o milosrdnici Izidori Bertolek-Micek ( Zagreb, 3. XI. 1968.).
I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, 475 crkvi i napisati koje pismo, dok većinu dana ili ležim ili sjedim sa operiranom nogom na povišenom mjestu, a tek koji pola sata se sa štapom prošećem ispred kuće, dakako uz budni nazor milicionera, koji dan i noć straže s jedne i s druge strane kuće, da se nitko ne može približiti. Medjutim, Bogu hvala na svemu! Nemam nikakve posebne želje za životom na tome svijetu, a za budućnost naše Crkve se ne bojim ni najmanje, jer njezin nevidljivi kormilar Isus Krist budno bdije nad njom preko svoga Namjesnika. Kako duboko žalim one zaslijepljene svećenike, koji su se dali zavesti obećanjima, prijetnjama, te izdali Crkvu sotoni u formi komunizma. Ne diram u njihovo subjektivno mišljenje i znam, da se ogradjuju protiv takve tvrdnje, ali objektivno se apsolutno ne varam, kad je poznata stvar, da je osnovna misao komunizma istrebljenje imena Božjega s lica zemlje i uništenje Crkve Kristove. Tko će dakle razborit vjerovati, da je UDBA osnovala to svećeničko udruženje 24 u kakvu drugu svrhu, nego da žedne prevede preko vode, te polaganije doduše, ali tim sigurnije uništi Crkvu, kad je nije moguće brzim nasilnim mjerama. Molite se s Vašim sestrama za te jadnike! Znam da bi mnogi od njih rado se istrgnuti iz sotonskog zagrljaja, ali sotona ne pušta plijena tako lako. Trebalo bi vratiti novac, što su ga primili ili poći u logore i tamnice, a to je teško. Samo molitva može tu pomoći. A onda, djelujte, koliko možete medju svojim dragim sestrama, da sve ostanu vjerne Isusu i svojoj Družbi Svetog Križa. I medju redovnicama raznih Družbi su se nekoje pokolebale i lakoumno napustile divno zvanje, kojega ništa na svijetu ne može nadoknaditi, a najmanje kakovo žalosno namještenje, što im ga je pružila partija ili udaja za smrtnoga čovjeka, za kojega su ostavile neumrloga Zaručnika Krista. Uvijek mi je pred očima divno pismo, što ga je svojoj dragoj kćerki Abri pisao iz svoga progonstva iz Male Azije Sveti Hilarije, da ju oduševi za sveto djevičanstvo: Ja poznajem, veli svetac, moja ljubljena Abro, jednog Zaručnika, čije je plemstvo tako uzvišeno kao nebo, čija ljepota nadilazi sjaj ljiljana i ruže, čiji pogled blista kao skupocjeno drago kamenje, čiji je nakit nečuvenoga sjaja, čije odijelo triumfira nad bjelinom snijega, čijeg bogatstva nisu u stanju primiti sva kraljevstva. Njegova je mudrost neshvatljiva, Nje- 24 Riječ je o Staleškom društvu katoličkih svećenika koje su, preko Vjerske komisije, osnovale komunističke vlasti s ciljem da Katoličku crkvu na području čitave tadašnje Jugoslavije odvoje od Svete Stolice. Nadbiskup Stepinac iz zatočeništva se odlučno i snažno borio protiv toga društva.
476 I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović, gova blagost nadilazi slast meda, Njegova stidljivost je neranjiva, Njegovo blago nepropadljivo. Taj Vladar pruža svojoj zaručnici odijelo, čije je tkivo neisporedive jednostavnosti, biser, u čijoj poredbi svi dijamanti svijeta, sav sjaj prirode, blistave zvijezde neba, gube sav svoj sjaj. No odijelo ne bi imalo više svoje vrijednosti, kad bi ga se kušalo zamijeniti za neku tobože vrijedniju haljinu; biser ne bi se mogao združiti sa draguljima zemlje, a da ga odmah ne nestane. Dakle, draga moja kćerko, zaključuje svetac pismo, čitaj i opet čitaj ovo pismo! Smiluj se meni u mojoj stisci i sačuvaj se za taj nakit i za taj biser. Odgovori mi, nakon što si konzultirala svoje srce. Kad saznam za tvoju odluku, onda ću ti saopćiti volju i ime toga Nepoznatoga. Abra je shvatila misao svoga oca i danas se njezino ime nalazi u martyrologiju tamošnje Crkve. Kako će dakle postidjene biti jednom one, koje su na tako laku ruku ostavile Isusa, kao da je sve propalo, što nekoliko godina progonstva bijesni nad Njegovom Crkvom u našoj domovini. Ništa nije propalo, jer Isusu Bogu sve živi, ali bi žalosno mogli propasti i svećenici i redovnice, koje se na laku ruku igraju sa svojim svetim i divnim zvanjem. Zato uvijek stavljajte na srce svojim sestrama ono što Isus govori andjelu Crkve u Filadelfiji u knjizi Otkrivenja: Evo dolazim brzo: drži što imaš, da nitko ne uzme vijenca tvojega! Ovih dana bila je kod mene jedna Krašićanka, koja se naselila u okolici Lipika, pa mi priča da se je tamo naselilo u vlastitoj kući devet Vaših sestara i lijepo rade sa župnikom. To mi je silno drago čuti, jer nisam dosada toga od nikoga čuo, makar sam župu bio otvorio ili dao nalog za to još dok sam bio na slobodi. Neka ih dobri Bog pomogne u radu, jer je ta točka vrlo važna i za Crkvu i za narod naš! Neka dobri Bog krijepi Vas i sve Vaše sestre, da ostanu vedre i pune pouzdanja u Boga i Spasitelja našega, čijeg gospodstva i vlasti nitko nije u stanju srušiti, ni svijet ni pakao ni komunizam, makar se gradio gospodarom svijeta. Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu