Saša Mijović Vlada Crne Gore Komisija za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću PUT PUT ZAVISNIKA ZAVISNIKA Autor: Saša Mijović Podgorica 2010.
PUT ZAVISNIKA Autor: Saša Mijović Podgorica 2010.
Želja je priručnika Put zuavisnika da pomogne kako mladima, koji su danas gotovo svakodnevno izloženi iskušenjima, da bar dva puta razmisle kada se nađu u situaciji da načine prvi korak na putu zavisnosti da prvi put probaju drogu, tako i roditeljima, da shvate kroz šta već formirani zavisnik prolazi na svom zavisničkom putu i na koji način mu mogu pokušati pomoći. Namjena priručnika ne zaobilazi ni same zavisnike, kojima nudi putokaz ka izlječenju i resocijalizaciji. Pružajući im istinu o tome gdje vodi upotreba droga i o tipičnim zabludama i samoobmanama koje treba da prepoznaju i prevladaju, te o konačnosti i prizemnosti patnje kroz koju treba da prođu kako bi se oslobodili zavisnosti i počeli da zaista žive, i nudeći im jednu autentičnu uspješnu priču o oporavku, ove stranice svakog zavisnika mogu motivisati da počne da svoj put zavisnika pretvara u put nade i oporavka. Tatijana Đurišić - psiholog Priručnik Put zavisnika je štivo namijenjeno, kako opštoj populaciji, u cilju preventivnog djelovanja protiv upotrebe psihoaktivnih supstanci, tako i štivo koje se usko fokusira na tretmane liječenja, njihovu djelotvornost, mogućnosti i alternative koje imaju zavisnici na putu ka uspješnoj, cjeloživotnoj apstinenciji. Značaj publikacije se prvenstveno ogleda kroz kompleksnost pristupa problemu, jednostavnost u obraćanju onima kojima je namijenjen, komplementarno smjenjivanje i dopunjavanje teorijskih i iskustvenih saznanja. Autor je imao za cilj da informiše, skrati put, uštedi vrijeme i finansijska sredstva zavisnicima i njihovim porodicama, pruži nadu, metode i uputstva za uspješno izlječenje i smjernice za koračanje putem, koji nije ni jednostavan ni lak, ali se pokazao kao pravi i djelotvoran. S druge strane, priručnik Put zavisnika, zadovoljava sve zahtjeve i ispunjava sve standarde stručnog rada, kako u konceptualnom, stilskom i metodološkom pristupu, tako i u pružanju obilja informacija i implikacija za dati problem. Uzevši u obzir ovu činjenicu, Put zavisnika je i štivo reprezentativno za dublje sagledavanje problema narkomanije, koje može biti korisno i stručnoj javnosti, prije svega kao uvid u alternativne metode liječenja ove bolesti, koje se temelje na socijalnom modelu i humanističkom viđenju čovjeka i njegove prirode. Doc.dr Nada Šakotić 1
SADRŽAJ 1. UVOD 1. UVOD... 3 2. FENOMEN NARKOMANIJE... 5 3. KLASIFIKACIJA PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI... 8 4. UZROCI UPOTREBE PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI... 9 5. ZAVISNIK I ZAVISNIŠVO... 11 5.1. Faze u razvoju zavisnosti... 11 5.2. Zavisnički identitet... 14 6. SOCIJALNO OKRUŽENJE... 18 6.1. Porodica... 18 6.2. Neposredna okolina i društvo... 20 7. LIJEČENJE... 22 7.1. Odluka... 22 7.2. Promjena mape... 23 7.3. Ispunjavanje praznine... 25 7.4. Oblici liječenja... 26 8. ISPOVIJEST I SAVJETI IZLIJEČENOG ZAVISNIKA... 31 BIBLIOGRAFIJA... 38 Ova publikacija je namijenjena kako mladima koji aktivno počinju svoj društveni život i susrijeću se sa psihoaktivnim supstancama možda po prvi put, tako i aktivnim zavisnicima od psihoaktivnih supstanci, potom onima koji su indirektno pogođeni ovim problemom, kao i društvu u cjelini, sa ciljem uticaja na promjenu odnosa prema izliječenim zavisnicima i isti iskoristili za doprinos rješavanju ovog problema. Kroz dosadašnje lično iskustvo, kroz rad sa osobama zavisnim od droga, i u razgovoru sa članovima njihovih porodica i prijatelja, došli smo do zaključka da je neinformisanost istih o samoj bolesti i mogućnostima uspješnog liječenja, kao i suštini liječenja narkomanije na veoma niskom nivou, usled čega dolazi do ogromnog rasipanja energije, finansijskih sredstava, narušavanja psihičkog i somatskog zdravlja, i na kraju često odustajanja od traženja izlaza zbog niza bezuspješnih pokušaja, a čemu je jedan od razloga upravo neinformisanost. U tom cilju je i nastala ova publikacija, kako bi bar nekog upoznala sa fenomenom narkomanije, načinima pomoći, skratila put, uštedjela energiju, vrijeme i novac, i usmjerila na pravi put, a one koji su još u problemu narkomanije motivisala za liječenje i bila putokaz do konačnog izlječenja. Saša Mijović direktor NVO 4Life 2 3
2. FENOMEN NARKOMANIJE Narkomanija se u prošlosti provlačila kroz mnoga društva i civilizacije, da bi u modernom društvu dostigla kulminaciju. Ozbiljno je ugroženo i narušeno zdravlje velikog broja mladih ljudi, a starosne granice konzumenata, koji prerastaju u zavisnike, svakim danom se sve više pomjeraju, kako naniže, tako i naviše. Nekada je prisustvo droge bilo isključivo urbana pojava, odnosno pojava karakteristična za veće gradove, dok je danas droga, u velikoj meri prisutna i u ruralnim sredinama, odakle dolazi sve veći dio zavisnika. Narkomanije ima pozitivan trend rasta u svijetu, a i raznovrsnost droga, usljed tehnološkog progresa je veća. Posljedice, zdravstvene, psihološke i socijalne prirode obuhvataju široke razmere, krećući se od pogoršanja induvidualnog psihofizičkog stanja zavisnika, preko uticaja na funkcionisanje porodice, do pojava različitih oblika kriminaliteta. Nerijetko se dešavaju smrtni slučajevi prouzrokovani ovim oblikom toksikomanije. Iako je u našoj sredini u širokoj upotrebi, termin narkomanija nosi donekle negativnu konotaciju, a i nije sasvim opravdan. Termin je izveden od pojma narkotik kojim su u starijoj farmakološkoj literaturi označavane supstance koje imaju opojna (narkotska) svojstva. Savremena farmakologija, međutim, sredstva koja mogu dovesti do narkoze svrstava pod pojam opšti anestetici, dok se kao narkotici označavaju isključivo droge opijatskog tipa. Zbog širenja uzimanja različitih novih droga, SZO 60-tih godina XX-veka prihvata novu definiciju i terminologiju umesto termina toksikomanija, i narkomanija prihvata se termin zavisnost od droge, kojim se naglašava opšta psihička zavisnost, koja se razvija kod svih oblika uzimanja droga, ali i fizička zavisnost koju izazivaju samo neke vrste droga. Međutim, obzirom da i dalje u našoj sredini preovladava ovaj termin narkomanija, biće često korišten i u ovoj publikaciji. 4 5
Fenomen narkomanije je globalni problem današnjice, a bolesti zavisnosti predstavljaju sigurno jedan od naznačajnijih društvenih problema u svijetu danas, upravo zato što dugoročno dovode u pitanje mentalno i tjelesno zdravlje sve većeg dijela populacije. Procjene Ujedinjenih nacija pokazuju da je između 155 i 250 miliona ljudi, ili 3.5% do 5,7% populacije starosti 15 64 koristilo ilegalne droge bar jednom u toku prethodnih godinu dana. U ovoj cifri najviše učestvuju korisnici kanabisa (129-190 miliona), drugi po učestalosti upotrebe su stimulansi amfetaminskog tipa, a potom opijati i kokain. 1 Ovaj fenomen nije zaobišao ni naše prostore. Pouzdane procjene o broju zavisnika od PAS u Crnoj Gori ne postoje, ali dosadašnja istraživanja na polju upotrebe droga kod mladih ukazuju na uzlazne trendove. 2 Negativne karakteristike današnjeg načina života koje su se javile kao posljedica globalizacije, brzog života, dominacije materijalnog nad duhovnim, devalvacije sistema vrijednosti, su samo neki od uzroka pojave bolesti zavisnosti. Sa druge strane, droge su danas mnogo prisutnije i lakše dostupne mladima nego ranije, a uz sve to, prisutan je i opšti trend normalizacije uzimanja psihoaktivnih supstanci među mladima ( svi nešto uzimaju ) do te mjere da mnogi mladi vjeruju da bez upotrebe alkohola ili droga nije moguće imati kvalitetan izlazak i provod. No, kampanje odgovaranja od dolaska u dodir sa raznim iskušenjima nijesu dovoljne da bi se pred njima zaustavilo. Mladima ne možemo pomoći samo pukim odgovaranjem od negativnih vrijednosti i formi ponašanja, potrebno im je pomoći da izgrade prosocijalne vrijednosti, stavove ponašanje, što će sve zajedno djelovati kao protektivni faktor u susretu sa iskušenjima. Potrebno im je ponuditi nešto mnogo više od negacije, nešto afirmativno, nešto što će nadomjestiti višak nestrukturisanog vremena ili pak osjećaj praznine, dosade i besmisla kod onih koji ovakve osjećaje imaju, a što su za mnoge razlozi stupanja u svijet psihoaktivnih supstanci. Potrebno je, naime, mlade ljude okupirati lijepim, korisnim i pozitivnim sadržajima i vrijednostima koji će, sa druge strane, zadovoljiti u dovoljnoj mjeri i njima prirođenu radoznalost, koja ih često vodi u opasna ekperimentisanja sa drogama, a sve u cilju kako bi se smanjila šansa da će poseći za sredstvima zavisnosti i postati zavisni na njih. Neki od ovih pozitivnih sadržaja bi bili recimo, učenje zdravih stilova života, zdravog načina razmišljanja, pogleda na svijet, ljubav i pažnja prema bližnjima, jačanje samopouzdanja i kapaciteta za postavljanje ličnih granica prihvatljivog ponašanja sa jedne i odbijanje negativnih uticaja vršnjaka na uvažavajući i djelotvoran način sa druge strane, i slično. Na putu svog odrastanja, jedno od pitanja sa kojim se mladi susrijeću je koji je sistem vrijednosti kojim se treba u životu rukovoditi? S tim u vezi, jasno je da ako djeca nemaju izgrađene valjane i jasne sisteme vrijednosti,više su izložena opasnosti od iskušenja. Izgradnji i njegovanju sistema vrijednosti doprinose, pored porodice, i obrazovna sredina, vršnjačke grupe, mediji, i društvo u cjelini. Kao najefikasniji način u borbi protiv narkomanije pokazuje se prevencija i s tim u vezi blagovremeno i adekvatno informisanje o samom fenomenu narkomanije, njenim uzrocima, posljedicama, razmjerama, kao i načinima suzbijanja. 1 World Drug Report 2010. United Nations Office on Drugs and Crime. New York 2010. 2 Crna Gora pregled države 2009. European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addictions.2009. Dostrupno na: http://www.emcdda.europa.eu/html.cfm/index90706me.html 6 7
3. KLASIFIKACIJA PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI 4. UZROCI UPOTREBE PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI Proizvodnja i korišćenje psihoaktivnih supstanci mogu biti legalni i društveno dozvoljeni, ali i ilegalni i zakonom sankcionisani. Po toj osnovi supstance se dijele na: medikamente - analgetici, sedativi i sl, alkohol, kafa i duvan - čija je upotreba raširena i društveno dozvoljena, droge - čije je korišćenje nezakonito i društveno neprihvaćeno. Na osnovu dejstva koje ostvaruju na mozak i nervni sistem, psihoaktivne supstance svrstavaju se u tri velike grupe: Depresori - alkohol, sedativi i opijati djeluju na mozak tako da dovode do pospanosti, globalnog usporavanja psihomotornih aktivnosti, opuštenosti, osjećaja smirenosti, a takođe i snižavaju aktivnosti vitalnih centara za rad srca i disanja. Stimulansi - kokain, krek, amfetamini, ekstazi, kanabis, djeluju stimulativno na psihomotornu aktivnost, daju osjećaj povećane snage, sreće, samopouzdanja, osjećaj gubitka zamora, odsustva straha, ubrzavaju rad srca, podižu krvni pritisak. Halucinogeni - LSD, meskalin, pejotl i različiti sintetski proizvodi, dovode do stanja izmijenjenog opažanja sa pojavom halucinacija, promijenjenog osjećaja za vrijeme, prostor, kao i promenjenog doživljaja sebe i okoline. 3 Postoje još neke klasifikacije PAS, ali gornje dvije su najčešće. 3 Tekst preuzet sa sajta http://nikad-heroin.com Uzroci zbog kojih jedna osoba počinje sa uzimanjem alkohola ili narkotika su brojni. Uopšteno se može govoriti o uticaju socijalnih faktora, interakcionih faktora, te faktora ličnosti pri odluci da se posegne za psihoaktivnim supstancama. Uticaj socijalnih faktora ogleda se u tome da osobe pribjegavaju uzimanju psihoaktivnih supstanci usljed pritisaka iz socijalnog okruženja, odnosno kao odgovor na socijalne promjene u savremenom društvu sa kojima se ne mogu izboriti. Pod takvim okolnostima se jedan broj ljudi okreće bjekstvu iz realnosti, sa kojom nema snage i kapaciteta da se suoči i na konstruktivan način razriješi svoje egzistencijalne probleme. Narkomanija na taj način predstavlja povlačenje iz sistema kroz drogu. 4 Uticaj interakcionih faktora ogleda se kroz druženje sa osobama koje već koriste drogu. Mlada osoba koja je našla svoje mjesto u grupi vršnjaka istomišljenika lako pada pod uticaj grupe. Ako se grupa preda eksperimentisanju sa alkoholom ili narkoticima, onda se i tu očekuje da su svi složni, inače ih grupa može ismijavati, smatrati slabićima, a mnogima se čini katastrofalnim ako ih grupa odbaci. Time je automatski pritisak grupe jedan od glavnih uzročnika posezanja za alkoholom, narkoticima i nikotinskim preparatima. Ovakav način ulaska u zavisništvo je danas vjerovatno najrasprostranjeniji. Faktori ličnosti utiču na početak upotrebe psihoaktivnih supstanci obično kod osoba sa bazičnim osjećanjem nesigurnosti i slabijih kapaciteta za prevladavanje stresa i frustracija, kod kojih nesređeni uslovi života i egzistencijalna problematika mogu da uzrokuju da se daju u traženje izlaza, potragu za nečim što će smanjiti neprijatnost, ten- 4 Petrović S., Droga i ljudsko ponašanje, Partenon, Beograd, 2003. 8 9
ziju i anksioznost koju osjećaju. Narkotici i alkohol mogu učiniti da osoba na kratko zaboravi trenutnu patnju i frustraciju, da se osjeti samopouzdanijom, spremnijom za suočavanje sa izazovima. Međutim, ovakvo lažno samopouzdanje nije stvarno i zato je kratkog vijeka, jer ne dolazi iz same ličnosti već iz supstance koja se koristi. Zato kad prestane dejstvo supstance, prestaje i ovaj efekat bježanja. Stoga je važno u životu rješavati probleme onda kada se pojave, kako se ne bi nagomilali i prevladali osobu do te mjere da izlaz počne da traži na pogrešan način, u sredstvima koja vode u zavisnost. Kada sami nijesmo u stanju da riješimo probleme na koje nailazimo, uvijek je dobro potražiti pomoć od porodice i prijatelja U vezi sa faktorima ličnosti je i potreba kod pojedinih osoba za stalnim traženjem novih doživljaja, uzbuđenja, stalnim iskušavanjem nečeg novog i neprekidnim davanjem u nove avanture i istraživanje nepoznatog. Na tom putu mogu naići na iskušenje da probaju i narkotike. Njihovo uvjerenje da su dovoljno jaki da prestanu kada se ekperiment završi ih, nažalost u ovom slučaju, vodi u propast. Zavisništvu se može naći početak, ali se nikad ne zna da li će se vidjeti kraj. Na kraju, urođene ili stečene psihičke smetnje kod nekih osoba mogu dovesti do potrebe za fenomenom takozvanog samoliječenja. Alkohol ili narkotici u početku smanjuju simptome psihičkog poremećaja ili smetnji ali samim tim postaju nerazdvojiv dio ličnosti. Međutim, jedino ispravno objašnjenje je da ne postoji jedinstveni uzrok ili jedinstveni niz stanja koja jasno vode u zavisnost prema drogama, jer se narkomanija srijeće u svim socijalnim i ekonomskim klasama i medju svim tipovima ličnosti. 5 5 Ibid 5.1. Faze u razvoju zavisnosti 5. ZAVISNIK I ZAVISNIŠVO Zavisništvo nastaje u istom trenutku kada se napuste uobičajeni načini zadovoljavanja emocionalnih potreba, kroz druženje sa vršnjacima, društvene aktivnosti, razvijanje sopstvenog identiteta, kreativnosti i duhovnosti. Nakon prvog uzimanja psihoaktivnih supstanci, osoba prolazi kroz nekoliko faza zavisništva. Eksperimentalna faza najčešće nastupa kao posljedica urođene radoznalosti kod mladih ljudi. Zapravo, prije prvog uzimanja, mladi ne znaju STVARNE posljedice korišćenja droga! Među njima se šire priče, izmišljaju dobra dejstva ove ili one droge, stvaraju mitovi o supstancama i o onima koji ih koriste. Korisnici su često i poznate ličnosti iz svijeta muzike, filma i drugi idoli mladih. Eksperimentisanju pridonose i reklame koje droge i alkohol predstavljaju u svijetlu dobrog raspoloženja, opuštenosti, uspješnosti i dobrog provoda. Svakako da i stavovi društva, ukoliko su afirmativni, kao i ponašanje značajnih odraslih osoba iz okoline - ukoliko ove osobe svojim ponašanjem podržavaju upotrebu droga, olakšavaju započinjanje eksperimentisanja. Tako se dogodi da prvo uzimanje, pa možda i nekoliko sljedećih biva motivisano radoznalošću i praćeno ubjeđenjem da se time nešto dobija, a ništa ne gubi, da se nešto postiže i dokazuje, npr. hrabrost da se uzme ilegalna supstanca. Većina onih koji započinju eksperimentisanje sa drogama misli da to nije mnogo opasno, da će stvari ostati pod kontrolom, da mogu da prestanu sa uzimanjem droge kad god to požele, i slično. Trajanje ove faze zavisi od mnogo stvari, ali i od toga koliko su i koje droge dostupne i koje su vrste droga u trendu na određenom području gde se mladi kreću. 10 11
Socijalna faza karakteriše se uzimanjem supstanci u tzv. socijalnim prilikama. Razvoju ove faze značajno doprinose novi običaji i pravila o provođenju slobodnog vremena mladih. To podrazumijeva i vrijeme (po pravilu, do kasno u noć), mjesta (žurke, koncerti, festivali, diskoteke, kafići) i povode (rođendani, posebno punoljetstva, ekskurzije, maturske večeri) i načine opuštanja u slobodno vrijeme. Te socijalne prilike su veoma česte i spadaju u regularne socijalne obrasce druženja i provođenja slobodnog vremena, ali su nažalost, skoro sasvim izgubile pravu svrhu i smisao. Često je obrazac uzimanja povezan sa vikend izlascima, naročito u slučaju sintetičkih droga poput ekstazija i amfetamina. Obavljaju se posebne pripreme, troši se vrijeme na nabavljanje velikih količina za sve i za razne ukuse, ugovaraju se tajne šifre i šeme, određuju dobavljači, do detalja se razrađuje maskiranje dejstva droge posle korišćenja (kapi za oči, žvakaće gume, energetski napici i sl.) Zbog uklopljenosti ovih socijalnih rituala mladih u tzv. normalne oblike druženja i provoda, uzimanje supstanci se toleriše i ne prepoznaje, a ponekad se čak i podržava. Zbog toga i ova faza može da prođe sasvim neprimijećeno. Međutim, znaci psihičke zavisnosti mogu već u ovoj fazi da imaju visok intenzitet, a mogući su i prvi problemi u školi ili u porodici. Habitualna faza je već faza navike, čak i redovnog uzimanja jedne, dvije ili više psihoaktivnih supstanci, što se sve više uključuje u cjelokupni obrazac mišljenja i ponašanja osobe. Dakle, čitavo ponašanje, pa i stil života se sasvim prilagođavaju uzimanju supstanci. Droge i njihovo uzimanje postaju sastavni dio svakodnevnog života ne samo kao način za dobru zabavu i provođenje slobodnog vremena, već i kao način prevladavanje raznih psihičkih tegoba od kojih su mnoge prouzrokovane upravo samim uzimanjem droge. Sada već droga i aktivnosti vezane za drogu zamjenjuju ranija interesovanja koja se polako smanjuju ili su sasvim izgubljena. Pojavljuju se i prvi stvarno ozbiljni problemi i već počinje da se plaća cijena drogiranja. Stvari su sasvim izmakle kontroli. Kompulsivna faza je faza u kojoj postoji prisila ili žudnja da se supstanca unese. Prilagođavanje zavisnika i njegovog tijela drogi ili drogama je dosta odmaklo ili je već završeno. Može se reći da je zavisnik transformisan u neku novu ličnost, često potpuno neprepoznatljivu i za porodicu i za okolinu. Već se jasno mogu vidjeti znaci propadanja i tjelesnog, pa i psihičkog. Mogu se pojaviti neprijatna, često agresivna ponašanja najprije u kući, a zatim i delikventna ponašanja izvan kuće. Cjelokupno funkcionisanje je ugroženo ili uništeno do ozbiljnih razmjera. 6 Instrumentalna faza obuhvata traženje i odabiranje najbolje i najpogodnije supstance, ili najbolje kombinacije više supstanci da bi se postigao efekat u mijenjanju raspoloženja, tj. u lelujanju emocija (veselost, otkačenost, smanjenje inhibicije ili stida), ili za željeno ponašanje (povećanje samoinicijative, duhovitosti, hrabrosti ili agresivnosti), ili jednostavno samo radi boljeg provoda, uključujući i seksualne aktivnosti. Nerijetko ovako ostvareni seksualni kontakti imaju odlike vrlo rizičnih seksualnih ponašanja, kako u smislu čestog mijenjanja seksualnog partnera, tako i u smislu mogućnosti seksualnog zlostavljanja ili silovanja, naročito kada su u pitanju djevojke i posebno kada se uzimaju pojedine sintetičke droge ( sekstazi kombinacija vijagre i ekstazija, GHB tečni ekstazi i sl.) i kokain. Prelasci iz jedne faze u drugu nisu sasvim jasni, kao ni vrijeme trajanja pojedine faze. Može se reći da je prelazak iz štetne upotrebe (zloupotrebe) u zavisnost negde između druge i treće faze, ali može se dogoditi da pojedinac pronađe svoju supstancu i zalijepi se za nju već u drugoj fazi i već tada razvije znakove kompletne zavisnosti. Treća i četvrta faza su faze u kojima je već očigledno razvijena psihička zavisnost, a peta faza je očigledno faza sa već razvijenom i psihičkom i tjelesnom (fizičkom) zavisnošću. 6 6 Nastasić, P. Ne dozvoli da te droga izbaci iz igre. Beograd. 2004. 12 13
5.2. Zavisnički identitet Zavisništvo je aktivno vjerovanje i zalaganje za negativni način života. Stalno napuštanje sopstvenog identiteta, da bi se dalo mjesta zavisničkoj opijenosti, uzrokuje to da zavisnički identitet napreduje i postepeno preuzme kontrolu nad životom osobe. Kada bi osoba zavisna o drogama riječima izrazila svoje emocionalno stanje, to bi zvučalo kao: - Meni u stvari nijesu potrebni drugi ljudi. - Ja se ne trebam suočavati ni sa čime, ako ja to neću. - Strah me je suočiti se sa problemima u životu. - Mogu činiti što hoću, kada ja to hoću i uopšte nema veze koga to pogađa. - Ja najgore činim samo sebi, nikome drugom. Ja sam najgori za sebe. Ovakvim načinom rasuđivanja javljaju se promjene u kognitivnoj sferi. Skoro neprimjetno, ali zasigurno, nastaje promjena identiteta. Činjenica je da se ova promjena odvija polagano, neprimjetno i sistematski. Čovjek tada totalno gubi kontrolu i nova ličnost je rođena, ZAVIS- NIK. Zavisnički identitet polako ali sigurno zauzima sve više mjesta u ličnosti zavisnika. Neke od karakteristika ličnosti i ponašanja osoba zavisnih o drogama su sljedeće: sve češće se služi lažima, pa čak i u situacijama koje ne zahtijevaju laganje; negira upotrebu droga čak i onda kad roditeljima i osobama iz okoline znaci upotrebe postanu vrlo jasni; projektuje (prebacuje) krivicu na druge, potpuno svjestan/na da njegove/njene destrukcije i samodestrukcije nijesu zasluga ili odgovornost drugih ljudi; nastaje takozvano ritualizovanje ponašanja (svakodnevica zavisnika se svodi na niz radnji koje se ponavljaju istim redom svakog dana); sve se više udaljavaju od ostalog svijeta i društva, kao i od porodice. Ne samo što se emocionalno i mentalno zavisnici povlače u sebe i svoj tajni svijet, već se sasvim gube u novom stilu života; zavisnici se lako razljute na najmanje nezadovoljenje svojih potreba, a nije rijetkost ni fizičko ili verbalno zlostavljanje članova porodice; zavisnici zanemaruju sve obaveze i odgovornosti, ponašaju se neodgovorno, što vodi u potrebu za još težim lažima i posljedičnom osjećanju krivice i bezvrijednosti; u poodmaklim fazama zavisnosti, zavisnici skoro čitavo svoje vrijeme provode u traženju i konzumiranju droge te nalaženju načina da obezbijede sljedeću dozu, što često vodi u kriminalitet; emocionalni razvoj ličnosti prestaje kada počne zloupotreba droga, zavisnici se ponašaju nezrelo i imaju teškoća u interakciji sa drugima; karakteristika mišljenja zavisnika je i tzv. tunel vizija, uski stav, gdje oni nijesu u stanju da sagledaju problem iz drugačije perspektive; zavisnici se fokusiraju na trenutno zadovoljenje svojih potreba, i sebični su i nestrpljivi u postizanju istih; zavisnici se često osjećaju bespomoćno, tužno, usamljeno, uplašeno, a nerijetko su preplavljen osjećanjem krivice; zavisnost kod osobe narušava sistem vrijednosti, odnosno korisnici droga svoj vrijednosni sistem prilagođavaju upotrebi droga. Na primjer, kod osobe koja je prije upotrebe droga imala uvjerenje da je pogrešno krasti, kada postane zavisnik/ca i počne 14 15
i sam/a da krade, ovo uvjerenje se naglo promijeni; zavisnici se često bez razmišljanja upuštaju u impulsivna i nepromišljena ponašanja, osjećajući se neranjivima, zbog čega nerijetko završavaju u kaznenim institucijama; uobičajeno ponašanje zavisnika je prodaja stvari iz kuće da bi se nabavio novac za drogu, dok roditeljima tvrde da su te stvari izgubili ili pozajmili; Pored ovih promjena u ličnosti, dolazi i do promjena u voljno-nagonskoj sferi kod zavisnika, mijenja se obrazac spavanja (smjenjuju se periodi predugog ili prekratkog spavanja), mijenjaju se navike ishrane (zavisno od vrste droge koja se koristi), javlja se manjak svakodnevne energije, itd. gotovo svi zavisnici. Ustvari, najveći teret treba da ponese sam zavisnik ili zavisnica, jer je problem u njemu/njoj i jedino ga sami mogu riješiti, a svi drugi mogu samo pomoći, pokazati put, način i pružiti podršku. Mnogi se zavisnici brane riječima kao Krive su okolnosti, a ne ja, Da imam ovo, da imam ono, da je bolja situacija u društvu, da živim u drugom gradu, državi, da mi nije ovakva porodica, i sl... ne bih se drogirao. To nije niti može biti istina. To je samo još jedno od zavisničkih sredstava samozavaravanja. Osoba koja se drogira je u najvećoj mjeri sama kriva za stanje u kojem se nalazi, i isključivo ona je odgovorna za svoje izlječenje i oporavak. Što više vrijeme prolazi, osoba sve više biva preokupirana samom sobom, emocionalno se udaljava od drugih i zavisnička ličnost sve više preuzima kontrolu nad životom. Uobičajeni obrazac ponašanja zavisnika u suočavanju sa svakom vrstom bola, kako fizičkog, tako i psihičkog, postaje ono što mu se čini i najlakšim, a to je posezanje za lijekom koji je uvijek na dohvat ruke - psihoaktivnim supstancama. To im trenutno pomaže u negiranju stvarnosti, ali u stvari ih samo još dublje uvlači u začarani krug zavisnosti. Usredsređujući se sve više na narkotike, novac, razne prevare itd, zavisnici se sve više distanciraju od bližnjih, kao i od moralnih principa/načela. Kod njih se javlja potreba da opravda uzimanje narkotika pred samim sobom, i to rade putem SAMOOBMANE, koja postaje uobičajeni obrazac kojem pribjegavaju kada ih prevlada osjećanje stida ili griže savjesti. Najveća samoobmana zavisnika je očekivanje da ih neko drugi izvuče iz stanja i problema u kojem se nalaze. To je najveća greška i prave je 16 17
6. SOCIJALNO OKRUŽENJE 6.1. Porodica Narkomanija je razarač porodice na više načina, jer osim što postepeno uništava sebe, zavisnici o drogama zbog svojih promjena ponašanja i raznih potreba, sistematski svoje bližnje uvlače u svoj destruktivni svijet i način života. Jedan od najdestruktivnijih trenutaka razvoja zavisništva zapravo nastupa onda kada osoba dobije etiketu zavisnika ili zavisnice u okolini, među prijateljima i u porodici. Jedna od najvećih grešaka i predrasuda porodice (ali i zavisnika samih) je da je javljanje na liječenje nešto negativno zbog čega će porodica doživjeti sramotu i poniženje u očima drugih. Roditelji se plaše da će na taj način svi saznati da je njihovo dijete narkoman, da će svi dići ruke od njih i da će ih gledati s prezirom. Svi ovi strahovi su normalna pojava, ali su jednostavno pogrešni. U većini slučajeva, dosta ljudi iz okruženja zavisnika zna da postoji problem i prije nego što oni počnu da se liječe, ali se o tome ne govori iz raznih razloga. Liječenje ne može biti uspješno ukoliko i zavisnik i njegova porodica ne prevaziđu ovaj strah i mistifikaciju problema zvanog droga. I porodica prolazi kroz određene faze u odnosu na zavisnost svog člana. Mada je porodica već primijetila promjene u ponašanju, navikama, posumnjala u postojanje problema kod zavisnika, u samom početku ne želi da povjeruje da je to istina, zatvara oči pred problemom. Porodica osjeća strah, zbunjenost, nesnalaženje usljed saznanja o postojanju problema sa kojim se prvi put srijeću, čiju ozbiljnost uviđaju ali malo znaju o tome, a posebno ne znaju mnogo o načinu suočavanja sa ovakvim problemom. Kad je već problem toliko očigledan da se ne može ignorisati i negirati, nastupaju burne reakcije, optuživanje, prijetnje i sl. Haotične kritike, svađe ili nedostatak komunikacije u porodici, uglavnom rezultiraju sukobima koji prilično smanjuju mogućnost da se zavisnik ili zavisnica odluče na priznanje postojanja problema, kao i da uopšte potraže pomoć. POGREŠNO JE KADA se zavisnost od strane porodice tretira kao bezobrazluk, sramota ili izdaja porodice, preferirajući različite represivne mjere koje uglavnom rezultiraju totalno suprotnim efektima od očekivanih. Na represiju porodice, zavisnici uglavnom odgovaraju kontra agresijama, bijegom od kuće, te još većim vezivanjima za druge osobe koje ih navodno razumiju, odnosno za ulicu, drogu, kriminal Osim represijom, porodica će pokušavati da utiče i savjetima ili nagovaranjima o prestanku drogiranja. Zavisnci na sve to najčešće odgovaraju negiranjem postojanja problema ili negiranjem ozbiljnosti svoje zavisnosti. Na kraju, kad iscrpi sve poznate mehanizme suočavanja sa problemom zavisnosti, porodica se u nemoći počinje prilagođavati starom novom članu familije-zavisniku. Zavisnik i njegova bolest dobijaju centralno mjesto u poriodici, i čitav se porodični život vrti oko toga. Što više vrijeme prolazi, sve više se okolina privikava na nove načine življenja, na samu bolest. Zavisnik je tako zarazio okolinu. Oni ga i vole i mrze. Da bi se ti neugodni osjećaji ublažili, sazavisnici postaju oni koji omogućavaju, opravdavaju. Služe se lažima i racionalizacijama kao: Ma, ništa mu nije, malo je slab/a ili malo je umoran/a.... Popuštaju pred manipulacijama i daju zavisniku/ci novac, popuštaju kontrolu i štite zavisnika/cu na sve moguće načine. I ovdje je riječ o samoobmani - SAZAVISNIČKOJ SAMOOBMANI. Kad sazavisnici utvrde da im ponestaje životne snage, i da su isuviše izgubili kontakt sa sopstvenim životom, počinju se distancirati. To je prirodan način samozaštite. Zbog ovoga nastaje sram, jer su se počeli distancirati ne samo od zavisnika ili zavisnice, već i od osobe kakva je bio/bila ranije, a koju i dalje vole. Bol koji to distanciranje izaziva, uzrokuje da se počnu obmanjivati i govoriti: Hajde da probamo još jednom, a to se ponavlja u nedogled. Na ovaj način osobe u okolini 18 19
počinju bivati saučesnici u istoj borbi kao i sama osoba koja je zavisna. Na kraju, najčešće nakon mnogo neuspješnih pokušaja da pomognu, dolazi do kod sazavisnika do odluke da se sasvim odvoji, distancira od zavisnika i od cjelokupnog problema. Često je, kad do ovog stadijuma dođe, porodica već prilično propatila na svaki mogući način zbog zavisnosti svog člana. U našoj kulturi, ipak, mnogo je uobičajeniji slučaj da se porodica žrtvuje do posljednjeg daha za svog člana, a nije rijetko da u toj borbi sa zavisnošću žrtve budu, i druga braća ili sestre zavisnika, koji u porodici emotivno i finansijski iscpljenoj zavisnošću jednog člana često ostaju zanemareni na svaki mogući način. 6.2. Neposredna okolina i društvo U savremenom kontekstu stigmatizacija je društveni proces etiketiranja i izopštavanja svih onih grupa i pojedinaca kao njihovih pripadnika, koje se razlikuju od normalnosti većine u svom društvenom okruženju, a gdje upravo ta sredina diktira pojam društvene prihvatljivosti, bilo da je u pitanju etnička, moralna ili bilo koja druga različitost. Stigma, diskriminacija i predrasude su uobičajen odnos svih segmenata društva prema zavisnicima. Teza o neizlječivosti bolesti zavisnosti - jednom narkoman, uvijek narkoman, koju praksa ipak opovrgava, negativno djeluje kako na odnos prema bolestima zavisnosti tako i na samog zavisnika, i konačno na na tok i ishod liječenja. Prisutna u porodicama oboljelih zavisnika, zdravstvenim institucijama, medijima i svijesti građana, ovakvo stanovište daje bolesti zavisnosti osobine kojima se teško može suprostaviti, i demobiliše. Zato su svakom društvu potrebni ljudi koji će iskreno i na pravi način krenuti u rješavanje tog problema. liječeni zavisnici od PAS izjednačavaju sa zavisnicima uopšte, odnosno neliječenim zavisnicima ili osobama sklonim npr. kriminalnom ponašanju ili osobama koje su na drugi način nepoželjne u svojoj okolini ili opasne po nju. Ta predrasuda potiče iz osnovne zablude da ne postoji tako nešto kao što je izliječeni zavisnik, i njena najveća posljedica je da zajednica u najširem kontekstu nema optimizam i vjeru u izlječenje zavisnika. Prepreka je i u nedostatku informisanosti, prije svega zato što samo mali broj ljudi zna da je narkomanija u stvari bolest, i to bolest pojedinca, porodice i društva, a ne unaprijed predodređena sudbina nekoga ko je po svojoj prirodi devijantan. Sve te predrasude u znatnoj meri otežavaju proces resocijalizacije, bilo da je u pitanju zaposlenje, pronalaženje partnera i dr. Međutim, mora se prihvatiti i činjenica da neke od predrasuda prema korisnicima droga imaju i opravdane uzroke svog nastanka, koje prije svega leže u manifestacijama poremećaja ličnosti zavisnika, a koje nijesu nevidljive široj zajednici, već su u stvari u prvom planu osude društva. Umjesto da skrštenih ruku čeka da se promjene država i društvo, bilo bi dobro da svaki liječeni zavisnik i zavisnica prepozna i preuzme aktivnu ulogu u sopstvenoj resocijalizaciji. Iako borba protiv bolesti zavisnosti zahtijeva sveobuhvatne intervencije u svim segmentima društva, jednu od presudnih uloga treba da imaju liječeni zavisnici, kako kroz istrajnost u svom izlječenju, tako i kroz odgovorno ispunjavanje svojih obaveza u porodici i društvu i doprinos koji mogu dati svojoj zajednici kao odgovorni pojedinci. Konkretno, kada je u pitanju problem liječenih zavisnika o PAS, stigmatizacija je, pogotovo u malim sredinama, intenzivnija nego u odnosu na liječene alkoholičare, što zbog predrasuda koje su često takve da se svi 20 21
7. LIJEČENJE 7.1. Odluka Nijedan zavisnik se neće prestati drogirati iz čista mira, samo zato što je droga načelno štetna. Kod većine zavisnika osnovni pokretački faktor za apstinenciju je motiv prinude bilo koje vrste (odnosno, dok se ne riješi problem zbog koga se i uspostavila apstinencija), ali je ta apstinencija uglavnom vremenski ograničena. Zato tu prinudu treba iskoristiti i započeti sa liječenjem da bi ona postala trajna. Dok se drogira, gotovo svaki zavisnik misli da je najpametniji, najbolji, da može sve, da je centar univerzuma. Tek po prestanku drogiranja, po otriježnjenju, on zapravo uviđa koliko su sva ta razmišljanja bile iluzije, odnosno plod djelovanja supstance, i koliko je stvarno propao. Da bi se trajno odrekao drogiranja, jako je važno da zavisnik zaista shvati dubinu svog propadanja i značaj svega što je zbog drogiranja izgubio i propustio u životu, tj. da uvidi koliko je takav narkomanski život besmislen. Mora mu se omrznuti kompletan narkomanski život, sve što je u vezi sa stalnom potragom za drogom i drogiranjem. Kroz sazrijevanje svijesti o neophodnosti prestajanja sa drogiranjem, potrebno je da čovjek sam sa sobom, ali iskreno i autentično, donese čvrstu odluku o prestanku, po svaku cijenu i bez kompromisa. Osoba sebi mora priznati da je dotakla dno svog ličnog propadanja, i da nije u stanju da se sama izbori sa tim. I, mada je doticanje dna relativna stvar - jer što je za jednog čovjeka dno, za drugog možda nije, pouzdan znak da je osoba dotakla dno je kada više ne vidi ni jedan valjan razlog zbog kojeg bi nastavila da živi. Priznanje sebi samome da se došlo do te krajnje tačke propadanja je prag preko kog gotovo ni jedan zavisnik ne može preći, a to je i uslov da bi se uopšte moglo krenuti sa oporavkom. To međutim mora biti plod dubokog i temeljnog, a ne trenutnog i površnog razmišljanja, ne riječ bez težine već autentična odluka osobe koja je duboko uvidjela besmisao narkomanskog načina života. Osoba zavisna o drogama prvenstveno mora biti iskrena prema sebi, a potom i prema drugima. To je temelj na kome se zasniva cjelokupna apstinencija, a koliko osoba bude jaka, toliko će biti jaka i apstinencija. 7.2. Promjena mape Zavisnici su, za vrijeme drogiranja, navikli na poseban životni stil, koji im je postao jako poznat i u kome su se odlično snalazili. Po prestanku drogiranja, oni se nalaze na sasvim novom mjestu, novim okolnostima. Sve im je strano, nepoznato, a to ih plaši i frustrira. Sad moraju iznova učiti da žive, kao da iznova uče da hodaju, ali ovog puta ispravno, bez droge. To je izuzetno teško, ali ne i nemoguće. Zavisnicima je teško da prihvate da se definitivno i doživotno rastanu sa drogama baš zbog činjenice da su za nju, osim fizičkom zavisnošću, i emotivno vezani. Ono što su shvatili na intelektualnom nivou - da moraju prestati sa drogiranjem, teško im je da prihvate na emotivnom nivou. Većina zavisnika zato jako dugo emotivno ne raskrsti sa drogama, ostavi rezervu da će možda ponekad uzeti. To je samo jedan od načina samozavaravanja, koji zavisnici koriste isključivo iz razloga da ne bi definitivno raskrstili sa drogama i drogiranjem. Jer konačni raskid s drogom je za njih težak i obojen patnjom. Zato mnogi zavisnici, tokom mnogo pokušaja skidanja, po prestanku drogiranja ostanu sami, nesrećni, prazni, neispunjeni, osjećaju se ostavljenim, odbačenim i ni u čemu ne vide smisao. Ne uspijevajući se snaći u novonastaloj situaciji, najčešće na kraju rade ono što je i najlakše - automatski se vraćaju na staro. Staro društvo, stari način života, drogiranje, jer bar tamo nijesu bili sami, tamo ih neko shvata i voli. Kao u onom citatu Viktor Igoa: Da bi bio srećan, jadniku je potrebno još jadnika. Da ne bi napravili grešku i poklekli, zavisnici moraju biti jaki i izdržati taj prvi period razlaza sa drogom, jer vremenom biva sve lakše. 22 23
Promjena mape uključuje: 1.Apstiniranje od svih PAS, uključujući i alkohol, koji je za zavisnike u apstinenciji isto tako poguban kao i droga. Alokoholom se samo mijenja sredstvo zavisnosti, koje im ne dozvoljava da rade na sebi, na svom duhovnom, moralnom i intelektualnom rastu, odvlači pažnju od bitnih stvari koje je potrebno postići. Čim to ne rade, oni stagniraju, ne oporavljaju se, a to vremenom reaktivira zavisnost od droga i samo je pitanje vremena kad će ponovo uzeti drogu. 2. Promijena cjelokupnog životnog stila koji podržava drogiranje je neophodna. Treba izbjegavati sve osobe sa kojima su se zavisnici družili za vrijeme drogiranja i izbjegavati sva mjesta koja su vezana za period drogiranja, jer su to izazovi koji ih automatski mogu vratiti natrag. Da bi zavisnici kvalitetno apstinirali, moraju to uraditi, jer u suprotnom, to bi bilo samo trpljenje bez droga, ubrzo bi poklekli pod pritiskom i ponovo počeli sa uzimanjem droga. 3. Upornost, strpljenje, odlaganje zadovoljenja i pitanje vremena su ključne stvari za kvalitetnu i trajnu apstinenciju. Kao i za sve drugo što se želi u životu postići, mora biti praćeno odlučnošću i upornošću. Zavisnici i jesu, po prirodi stvari, uporne i odlučne osobe, ali du tu upornost uglavnom primjenjivali da bi došli do droge. A kada apstiniraju, potrebno je uložiti energiju suprotnog predznaka, a proporcionalne veličine onoj protraćenoj u haotično - destruktivnim godinama života obilježenog drogiranjem. Većini zavisnika, kad započnu liječenje i prođe određeno vrijeme, čini se da se stvari ne odvijaju onoliko brzo koliko bi oni htjeli, kao na primjer: vraćanje povjerenja, nalaženje posla i sl. Sve to ne dolazi preko noći, jer su dugo živjeli zavisničkim stilom života i bilo bi zabluda vjerovati da će se sve brzo nadomjestiti, i svi zavisnici moraju biti spremni da prihvate činjenicu da će proći dosta vremena do konačnog izlječenja i resocijalizacije. 4. Sopstvenim snagama ući u rješavanje problema. Osobe zavisne o drogama često imaju takav pristup da bi željeli da žive normalnim životom bez drogiranja i da budu srećni, ali da ih neko drugi izvuče iz tog stanja, a da se oni ni malo ne pomuče. Sreća se ne čeka, niti dolazi sama od sebe i niko je drugi ne može dati, već upravo zavisnici sami sebi. Svi ostali mogu biti samo od pomoći i pokazati put. Sreća se stvara pravljenjem pravih koraka, stvaranjem uslova za njen dolazak. Zavisnici su naučili, a tu je opet na djelu mapa po kojoj su naučili da žive, da kad god naiđe problem bilo koje vrste, za kratko vrijeme nabave novac, kupe drogu, nadrogiraju se i riješe problem tako što ga potisnu i odlože. Moto zavisnika je uživaj sad, plaćaj poslije. U stvarnom žitotu to tako ne ide, već se moraju suočiti sa problemom, a ne bježati od njega. Suprotno paroli kojom su bili vođeni, moraju da strpljivo uđu u rješavanje problema i istrpe sve teškoće, da bi kasnije uživali. 7.3. Ispunjavanje praznine Droga je zavisnicima donosila zadovoljstvo, mir, utočište, život bez problema. Sa njom su se osjećali sigurnim, ona im je bila ljubav, društvo, čitav se život svodio upravo na drogu i tu im je bilo sve poznato. Po prestanku drogiranja, ostaje praznina, zbunjenost, strah. Sad se ta praznina mora popuniti novim i ispravnim i trajnim sadržajima i vrijednostima. Zavisnici, dok su se drogirali, doživjeli su duhovni bankrot. Ništa im nije bilo sveto, varali su, činili nemoralne stvari, povrijeđivali sve i svakog, ne hajući za to. Neophodno je promijeniti takav način života, do najmanjih sitnica. Kada ozbiljno pristupe liječenju, zavisnici moraju prihvatiti i snositi odgovornost za svoje postupke. Moraju se mijenjati u svakom pogledu, jer, ako samo jedna stvar ostane identična pređašnjem načinu života, vratila bi ih istom. Kroz duboko i temeljno sagledavanje svega ružnog i lošeg što je urađeno tokom zavisničkih godina, mora se krenuti u izgradnju novog, ispravnog čovjeka. 24 25
7.4. Oblici liječenja Narkomanija i ostale bolesti zavisnosti mogu uspješno da se liječe kao i ostala hronična stanja. Postoje mnoge vrste terapija za zavisnike koje da se često nadovezuju da bi se postigao kontinuitet u liječenju. Kada se različiti oblici liječenja međusobno upotpunjuju, pacijenti uspješnije podnose liječenje i lakše prolaze kroz različite vrste tretmana da bi ostavili i odrekli se zloupotrebe droge. Liječenje bolesti zavisnosti je dug i mukotrpan proces. Svaka zavisnost je specifična, ali nema razlike u prirodi bolesti. Razliku može napraviti vrijeme kada se osoba javi na liječenje, tj. faza u kojoj se zavisnost nalazi. Zavisnci se mogu odlučiti za jednu od dvije osnovne vrste liječenja institucionalno i vaninstitucionalno. Detoksikacioni tretman, koji se sprovodi u kontrolisanim uslovima u institucijama zdravstvenog sistema, pomaže zavisniku da prestane sa upotrebom opijata, čime se ujedno smanjuju simptomi odvikavanja od droge a rizik od komplikacija svodi na minimalnu mjeru, ponekad i upotrebom prepisanih ljekova. Primjenom samo ovog tretmana postižu se ograničeni rezultati, jer je zavisnik uspostavio samo apstinenciju na fizičkom planu. Stoga se ovaj tretman smatra početnom fazom, posle čega se primjenjuju drugi oblici terapija sa ciljem apstinencije. Ovaj se tretman obično sprovodi uz upotrebu medikamenata (farmakoterapija). Blokatori i implanti Kao vrlo uspješna pomoć pri postizanju apstinencije, naročito kod onih zavisnika koji nijesu pretjerano motivisani i spremni da prolaze kroz apstinencijalne krize, pokazali su se blokatori i implanti (supstanca Naltrexon). Naltrexon je čisti narkotički antagonist - on se prilijepi na opijatske receptore u mozgu i potpuno ih blokira. To znači da ukoliko neko pokuša da uzme bilo koji opijat dok je na Naltrexonu, ne osjeća nikakav efekat, jer su receptori u potpunosti blokirani. Taj period omogućava pacijentu oporavak mozga od štete nanijete narkoticima. Naltrexon je prvo uveden u formi tableta, ali mnogobrojni problemi vezani za nedisciplinovano uzimanje Naltrexona u tabletama su nagnali naučnike da potraže nova rješenja zaštite od recidiva. Kao rezultat temeljnih istraživanja su se pojavile različite varijante Naltrexon depoa koji se drugačije zove Naltrexon implant, blokator ili čip. Naltrexon depo ili naltrexon implant je uveden početkom 90-ih godina u Americi, zatim u Njemačkoj i još nekim državama Evrope. Naltrexon depo oslobađa supstancu održavajući neophodnu aktivnost naltrexona u krvi u dužem vremenskom periodu (od nekoliko nedjelja ili mjeseci, do godinu dana). Za to vrijeme su opijatski receptori pouzdano blokirani. Heroin nije u stanju da deluje na njih i izazove svoje uoobičajeno dejstvo. Tako se osoba štiti od recidiva. Naltrexon implant se ugrađuje pod lokalnom anestezijom ispod kože na nižem dijelu stomaka ili sa unutrašnje strane gornjeg dijela ruke i na taj način ne dozvoljava pacijentu da zaboravi ili odbije da uzme pilulu naltrexona. Osim tvrdog implanta, postoji i tečni implant Naltrexona koji se daje u vidu injekcije. U posljednje vrijeme aktuelna je tzv ruska metoda u liječenju zavisnosti. Ukratko, ova metoda se bazira na postupku bezbolne detoksifikacije, nakon koje se kod pacijenta stvara averzija prema narkoticima i uklanja sjećanje na osjećaj koji je droga ranije izazivala. Nakon toga se ubrizgava injekcija Naltreksona sa produženim djelovanjem. Ljekari insistiraju na obaveznom potpisu pacijenta, kao svojevrsnoj garanciji das u pacijenti svjesni rizika da, ukoliko uzmu drogu dok im je implant u tijelu, mogu biti vitalno ugoženi. Studije pokazuju da Naltrexon veoma pomaže u održavanju apstinencije, ali kada se njegovo dejstvo okonča, tolerancija organizma na narkotik je veoma niska i postaje veoma lako da se osoba predozira sa fatalnim posljedicama. Mogućnost od predoziranja je veoma visoka ukoliko pacijent pokuša da probije implant, tj. da uzima narkotike preko implanta. Najveći nedostatak blokatora je u tome što je njihovo dejstvo specifično za opijate, pa zavisnik može nastaviti sa korišćenjem drugih psihoaktivnih 26 27
supstanci, što opet ne osigurava trajnu apstinenciju, niti liječi uzroke koji su doveli do zavisnosti, a pacijenta stavlja u psihološki pasivnu poziciju prepuštanja implantu ili blokatoru da ga oslobodi zavisnosti, uz minimalni lični napor. Savjetovanje i psihoterapija, sastavni djelovi većine oblika liječenja, podstiču promjenu stila ponašanja i življenja i pomažu da se suzbije žudnja za uživanjem opojnih droga, odnosno da se prevladaju psihološki aspekti žudnje za supstancom i razriješe razlozi koji su u početku i doveli do posezanja za drogama. Savjetovanje je intenzivan međuljudski odnos stručnjaka i pacijenta koji pacijentu pomaže da ostvari svoje ciljeve ili da uspešnije vodi svoj život. Pri savjetovanju se koriste brojne metodologije i modeli kao što su motivacija, kognitivno-bihejvioralni modeli (socijalno učenje, prevladavanje stresa i kontrola osjećanja), prevencija recidiva (povratka drogama), porodična terapija, itd. Psihoterapija je uglavnom dugotrajan proces sa ciljem razrješenja unutrašnjih problema i konflikata i uspostavljanja značajnih promjena na psihološkom nivou. Metadonski program Metadon je sintetički lijek dugotrajnog dejstva koji se upotrebljava od 60-ih godina prošlog vijeka. Metadon je opijatni agonist, što u stvari znači da djeluje na sličan način kao morfin i drugi narkotički lijekovi. Koristi se za ublažavanje simptoma apstinencijalne krize i za dugotrajno apstiniranje od heroina. Terapijska uspješnost metadona ogleda se u tome da suzbija neprijatne simptome apstinencijalne krize, a ne proizvodi efekte euforije ili sedacije. Metadon je kontroverzan lijek, upravo zbog svog sastava. Postoje stanovišta koja ga smatraju drogom u doslovnom smislu riječi i ne nalaze opravdanje za zamjenu jedne droge drugom. Međutim, medicinska doktrina liječenja bolesti zavisnosti u Evropi i svijetu odavno prihvata tzv pristup smanjenja štete, koji se zasniva na stanovištu da će uvijek biti zavisnika koji nijesu spremni da private druge načine liječenja i koji iz nekog razloga, makar u određenom trenutku u životu, ne mogu ili ne žele prestati sa drogiranjem. Kod njih je svakako bolje, odnosno, manja je šteta, ako uzimaju metadon nego ako nastave sa uzimanjem heroina. Na ovaj način se takođe smanjuje mogućnost predoziranja, kao i mogućnost inficiranja bolestima poput hepatitisa B i C i HIV/AIDS-a. U metadonskoj supstitucionoj terapiji postoje 3 oblika zbrinjavanja zavisnika: 1. Metadonska detoksikacija (21 dan) 2. Metadonsko održavanje (neograničeno) 3. Metadonska stabilizacija (u tretmanu odvikavanja primenjuju se relativno ustaljenje, titrirane doze metadona. Konačan cilj kao i kod detokiskacije jeste prekid uzimanja lijeka). Grupe samopomoći Grupe samopomoći, odnosno grupne terapije imaju veliki značaj u uspostavljanju i održavanju apstinencije kod korisnika droga, i u praksi su se pokazale kao jedan od najboljih i najjeftinijih načina pomoći. Pozitivni efekti grupa samopomoći ogledaju se u sljedećem: Predstavljaju mjesto gdje se rješavaju problemi koje zavisnici nijesu mogli sami riješiti; Zavisnicima koji su u terapijskoj grupi na raspolaganju je kolektivno iskustvo i svijest o snazi grupe, o mogućnostima uzajamne pomoći zavisnika koji su savladali ovu bolest; U grupi je na djelu i snaga zajedničkog opredjeljenja koja se prenosi sa grupe na pojedinca i motiviše ga za najviši cilj: trajnu apstinenciju i zdrav život; Grupa pruža podsticaj bivšem zavisniku da prepozna svoje mogućnosti i postavi jasne, realne ciljeve; U grupi zavisnik nalazi potpunu podršku, razumijevanje i sigurnost; Grupa je mjesto promocije i zajedničkog radovanja za svaki postignuti uspjeh; 28 29
U grupi je na djelu i kolektivna svijest pred kojom se analizira izvršenje zadataka; Za svakog člana grupe važi da kroz pomaganje drugim zavisnicima pomaže i samom sebi, jer to ga ispunjava, a na taj način i učvršćuje apstinenciju. U centrima za rehabilitaciju zavisnici borave i do godinu i po dana, na dobrovoljnoj osnovi, izolovani od spoljašnje sredine. Tretman se ovdje sprovodi po strukturisanom programu koji uključuje psihoterapiju, socioterapiju, razne vrste edukacije, sve sa ciljem pripreme bivšeg zavisnika za povratak u zajednicu i radnu sredinu. Komune i terapijske zajednice su vaninstitucionalne zajednice u koje zavisnici dobrovoljno odlaze na višemjesečni boravak. U terapijskim zajednicama uglavnom postoje stručna lica koja rade sa zavisnicima, dok su komune organizovane po principu rada bivših zavisnika i volontera. Komune su prilično strukturisane zajednice sa strogim pravilima ponašanja i života, uglavnom bazirane na religioznom konceptu ozdravljenja. Iskustva su pokazala da zavisnici koji uspiju u komunama apstinirati godinu i više dana, obično uspješno održavaju apstinenciju i nakon izlaska iz komune. Komune imaju svoje kriterijume prijema koje zavisnici moraju da ispuni. 8. ISPOVIJEST I SAVJETI IZLIJEČENOG ZAVISNIKA»Čuj, probao sam nešto mnogo dobro, zove se heroin«. Do tada smo i moj drug i ja već uveliko počeli piti alkohol pri svakom izlasku u grad. Pored svih zabranjenih stvari koje sam do svoje 20 godine radio to mi je izgledalo kao neki novi izazov, dobar način da pokažem svoju hrabrost, još jednom dokažem liderstvo u svom društvu. Kao iz topa sam rekao:»koliko nam je dovoljno da se uradimo?«.»jedan gram, to je sto maraka«-reče on.»evo ti pare, donesi, da probamo i to«. Tek sad, nakon 15 godina postajem svjestan tragičnosti takve odluke. Kako reče jedan pjesnik,»na početku bješe, samo trenutak da zastanem pred rascvalom trešnjom, a još sam tu...«kasnije sam tek saznao da su i mnogi drugi na taj način upali u zamku, misleći da ću samo jednom, da se meni to ne može desiti, da sam ja jači od nje, da nikada neću postati narkoman... Mislio sam da sam pametan, ispao glup. Dani i mjeseci su prolazili, a ja sam sve češće počeo koristiti drogu, i tako neosjetno, tiho, lukavo, ona se uvukla i zauzela centralno mjesto u mom životu. Ali, i dalje sam mislio da je mogu prestati uzimati kad ja to poželim. Tako sam prvi put i odlučio da prestanem. Međutim, tad nijesam bio svjestan sa čim imam posla. Dan posle mog poslednjeg uzimanja počela je malaksalost, kao da ću da dobijem grip. Pomislio sam, pa i nije strašna ta kriza, ne znam zbog čega je se narkomani toliko boje. Međutim, nešto kasnije, počeo sam osjećati sam neku groznu pljuvačku koju nikako nijesam mogao izbaciti iz grla, a koja me je non stop tjerala na povraćanje. Neka čudna jeza, jaka, prodorna, prožimala mi je svaki milimetar moga tijela i to bez prekida. Svaka dlaka na mom tijelu je bila naježena. Uporedo sa tim osjećao sam jake grčeve u stomaku i svako malo me je tjeralo u WC. Oči su mi suzile,mišići grčili, kosti boljele kao da će da eksplodiraju, raspadnu u paramparčad, a u glavi haos, konfuzija, ludilo. Mislio sam da ću da umrem, ali da ću prije toga da poludim. 30 31