Joško Ćaleta KLAPA I KLAPSKO PJEVANJE - PREPOZNATLJIV GLAZBENI IDENTITET JUŽNOGA JADRANSKOG OBALNOG I OTOČKOG PROSTORA Ako bi netko želio izdvojiti najdalmatinskiji/najmediteranskiji od svih hrvatskih glazbenih fenomena, zacijelo bi se odlučio za klapsko pjevanje koje predstavlja idealan "spoj tradicijskog i popularnog s pozitivnom težnjom širenja izvan granica Dalmacije, izvan zamišljenih mediteranskih granica" (Ćaleta, 1999:193). Fenomen klapskog pjevanja kontinuirana je i relativno stara pojava na koju su upozorili istraživači i muzikolozi krajem 19 st (Kuba, Kuhač). Tradicija klapa i klapske pjesme kakvu je danas poznajemo formira se sredinom 19. stoljeća u vrijeme kada su se profilirali (hrvatski) kulturni pa tako i glazbeni identiteti malih mediteranskih gradića na našoj obali i otocima posebice u Dalmaciji. Radi se o stilu tradicijskog homofonog pjevanja koji je evoluirao od tipično tradicijskog oblika pjevanja (klapsko pjesma) i postojanja (klapa) do stručno postavljenog, organiziranog oblika pjevanja koje se u današnje vrijeme svojim načinom prezentacije više ubraja u stilove popularne nego tradicijske glazbe. Klapa nikada nije bila izolirani fenomen; karakter, glazbeni sadržaji i stilovi klapskog pjevanja "dinamički su se mjenjali kroz različite periode, slobodno prihvaćajući vanjske utjecaje i promjene" (Ćaleta 1997:142). Navedene činjenice smatram glavnim razlozima za današnju popularnost klapskog pjevanja, posebice među mlađom generacijom. Sam pojam klapa prema etimološkim istraživanjima ima korijene u sjevernotalijanskom tršćanskom šatrovačkom dijalektu odakle je usvojen polovinom 19 st. Bratoljub Klaić (Klaić1966:629) također je smatra žargonskom riječju koja označava družbu, družinu, skupinu ili kliku od kojih bi riječ družina najbliže označavala riječ klapa. Nekako u isto to vrijeme (polovina 19 st.), u Dalmaciji djeluju formalne i neformalne pjevačke družine koje preuzimaju termin klapa. Danas riječ klapa najčešće asocira upravo na organizirane pjevačke skupine sa specifičnim (a capella) repertoarom dalmatinskih napjeva. (Dalmatinska) klapska pjesma Naziv dalmatinska klapska pjesma novijeg je datuma, u glazbeno-folklornoj terminologiji je uveden tek u 70tim godinama prošlog stoljeća (Jerko Bezić 1979:16). Rezultat je to suradnje stručnjaka i pjevača okupljenih oko prvog Festivala Dalmatinskih klapa osnovanog 1967. godine u Omišu. Treba spomenuti da je ovaj specifičan način pjevanja prepoznat u prošlosti; muzikolozi i folkloristi kroz povijest su ga nazivali različitim opisnim terminima (Buble 1991: 9-10). Tako Franjo Kuhač u studiji Glasba. 765
Dalmacija izdanom u zborniku Austro-Ugarska Monarhija opisana i ilustrirana piše o gradskim melodijama (Kuhač 1892:164), Ljudevit Kuba u radu Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji govori o napjevima koje narod pjeva u zborovima (Kuba 1898:176). Božidar Širola u djelu Pregled povijesti hrvatske glazbe napjeve naziva lagašne i priproste pjesmice a stil pjevanja kategorizira dalmatinskim popijevkama u duru (Širola 1942:155), Antun Dobronić govori o melodijama varoškim ili o melodijama koje se odvijaju u paralelnim tercama gdje gdje dublji glasovi zastaju uz toniku i dominantu (Bezić 1980:636) Vinko Žganec naziva ovaj glazbeni stil napjevima u tercnom duru (Žganec1962:62). Već na prvi pogled jasno je da su svi spomenuti autori govore o fenomenu danas poznatom kao dalmatinsko klapsko pjevanje. Današnji termin uključuje glazbeni i socijalni aspekt glazbenog fenomena akcentirajući pri tom poseban a capella repertoar pjevan isključivo od strane klapa. Klapske pjesme su u prvom redu homofoni, a capella, napjevi prepoznatljivi po svojoj unutrašnjoj glazbenoj strukuturi; kretanju melodijskih linija glasova, harmonijskoj konstrukciji i sadržaju tekstova napjeva. Najčešća je forma višeglasja klapskih pjesama četveroglasje, rjeđe troglasje; bez iznimke to je tijesni harmonijski slog koji gotovo mahom završava u tijesnom tercnom položaju, akordu po kojem su klapski završeci prepoznatljivi. Pjesme su spjevane u duru kojem harmonijsku osnovu čini tonički, dominantni i subdominantni četverozvuk, odnosno trozvuk. Melodija napjeva praćena je drugim glasom, uvijek u terci, treći glas (bariton) ima zadaću popuniti akord (za nj je karakterističan skok sa VII. stupnja na V. stupanj iznad tonike durskog tonskog roda u harmonijskim kadencama), a prvenstvena zadaća basa je jasno označiti hramonijske funkcije u osnovnom položaju. Tekstovi klapskih pjesama su uglavnom ljubavni - od naglašeno poetskog preko vedrog optimističkog i šaljivog pa čak i do neprirodna i pretjerana sentimentalizma. Specifičan ugođaj što ga stvara cijelina teksta i napjeva u dalmatinskoj klapskoj pjesmi traži slobodu u metroritamskom oblikovanju što i ostvaruje parlando rubato načinom izvođenja. U oblikovanju glazbene forme dalmatinske klapske pjesme kakvu je danas poznajemo utjecali su različiti utjecaji, brojni glazbeni fenomeni. Prvenstveno se to odnosi na, liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnog obreda (gregorijanski koral, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), organizirana glazbena djelatnost urbanih i urbano-ruralnih sredina na području Dalmacije, talijanska, odnosno zapadno-europska melodika, melodika napjeva iz šire unutrašnjosti među kojima i tzv. starogradske pjesme. Silvije Bombardelli i Lovro Županović su među prvima pokušali klasificirati glazbene pojave koji su direktno utjecale na formiranje specifičnog stila i repertoara dalmatinske urbane pjesme usporedo s nastankom repertoara klapskog pjevanja. Bombardelli razlikuje 6 kategorija počevši od gregorijanskog korala, preko pjesmarica iz vremena Ilirskog preporoda, talijanske i mediteranske melodike, glazbovanja dalmatinskog zaleđa, masovnih i revolucionarnih pjesama (vezanih uz socijalistički, komunistički i partizanski pokret) te šlagera popularih hrvatskih pjesama s početka dvadesetog stoljeća koje u svojoj melodici imaju karakteristike lokalnih glazbenih izričaja (Bombardelli 1970:14-21). Lovro Županović u svojoj kategorizaciji donosi prve tri Bombardellijeve kategorije dodavši u četvrtoj kategoriji utjecaj mass medija (radio, televizija, diskografska produkcija) za koje primjećuje da su izuzezetno važni u procesu formiranja danas nam poznatog glazbenog idioma klapskog pjevanja (Županović 1977:70). 766
Sukladno s različitim utjecajima razvijao se i repertoar suvremenih dalmatinskih klapa; u počecima se odlikovao uglavnom ljubavnom tematikom, da bi od utemeljenja Omiškog festivala pokrio gotovo sve vidove suvremenog života žitelja Dalmacije. Današnje teme pokrivaju sve - od rođenja dalmatinskog čovjeka, preko mladenaštva i djevojaštva, socijalnih prilika, iskazivanja vjerskog i nacionalnog, do najtužnijih tema depopulacije otoka, nastambina i same smrti. Navedene teme u svojim su djelima obradili suvremeni čakavski pjesnici, uglazbili uvaženi skladatelji, a otpjevale ih mnogobrojne hrvatske klape. Klapa Razlike u formalnim i organizacijskim oblicima klape kroz povijest su značajne tako da možemo govoriti o tri modela klape: tradicijska (pučka), festivalska i današnja (moderna) klapa. PUČKA KLAPA Najstariji klapski model, tradicijska (pučka) klapa, je neformalna skupina pjevača koji pjevaju povremeno te na taj način zadovoljavaju prvenstveno sebe i svoju ljubav prema pjevanju. Usmena tradicija i jednostavnost glazbenog izričaja (spontano pjevanje) glavne su karakteristike ovog klapskog modela. Tradicijska (pučka) klapa pjevala je i još ponekad zapjeva u raznim prilikama: " u konobama, na pijacama ili na pozicijama koje dobro akustički odzvanjanju, obično okruženi tipičnom mediteranskom arhitekturom, pjevaju i serenadu voljenoj djevojci, i u pauzama tokom ribanja ili drugih zajedničkih poslova" (Povrzanović, 1989:162). Usprkos dominacije novih klapskih modela, promjenama u glazbenoj formi i izvođačkom kontekstu, glazbovanje tradicijskih klapa može se čuti u manjim (dalmatinskim) mediteranskim gradićima obično među ljudima (prijateljima) starije životne dobi. Pod tradicijskom klapom ne ubrajamo spontano pjevanje neformalnih skupina na organiziranim (vjenčanja, krštenja, rođendani) ili neorganiziranim okupljanjima, kao ni spontano pjevanje više članova različitih klapa u određenoj situaciji (susreti nakon nastupa, druženje različitih klapa). FESTIVALSKA KLAPA Pojam festivalska klapa povezan je s nastankom Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (u daljnjem tekstu Omiški festival) utemeljenog 1967. godine. Omiški festival, zaslužan za promociju klapskog pjevanja, prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja. Festivalska klapa je formalno organizirana skupina pjevača s jasnim ciljevima i namjerama. Iako je radost zajedničkog glazbovanja faktor koji ih najčešće povezuje "sigurna i kvalitetna izvedba uz javni nastup glavni su ciljevi njihova djelovanja" (Ćaleta, 1997:130). Sve ovo moguće je realizirati uz pomoć stručnog voditelja koji u većini slučajeva izabire i pjevače i repertoar regularno vježbajući s klapom (probe). Postanak 767
Omiškog festivala kao institucije inicirao je nastanak mnogih klapa; od oko 15tak organiziranih klapa početkom 1960tih godina do više od 200 registriranih klapa na kraju 1980tih godina (više od 400 danas). Klapsko pjevanje se u ovom razdoblju sve više definira kao simbol dalmatinskog (mediteranskog) identiteta. Homofono pjevanje je isključiva karakteristika tradicionalne klape, dok moderna ili festivalska klapa, kojoj tehnika pjevanja i poznavanje široke vokalne glazbene literature nije strano, pored ovoga načina koristi i druge stilove vokalnog glazbovanja. Dok izvedbu tradicionalne klape odlikuju a capella vokalne izvedbe, upotreba glazbala, u prvom redu mandolina i gitara (festivalska klapa) ali i elektronskih glazbala, prisutna je kod modernih klapa koje se danas sve više bave pjevanjem u komercijalne svrhe. MODERNA KLAPA Klapsko pjevanje najdinamičnije promjene doživljava u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća. Čitav niz socijalnih, kulturnih i političkih događanja početkom devedesetih godina u Hrvatskoj utjecao je na brojne promjene u pokretu klapskog pjevanja. Klapsko pjevanje modernoga doba, inovativna i napredna glazbena forma koja svojim pjevačima proširuje glazbene horizonte, u stanju je uhvatiti se u koštac s najrazličitijim vokalnim stilovima tradicijske, klasične i posebice popularne glazbe. Klapski pokret u devedesetima postaje popularnim, a svoju popularnost manifestira kroz omasovljenje, širenjem kruga interesa kod pjevača i publike raznih životnih dobi van lokalnih i regionalnih granica teritorijalne postojbine klapskog pjevanja. Uz Dalmaciju, koljevku klapskog pjevanja, brojnošću klapa i kvalitetom klapskog pjevanja Zagreb i Rijeka postupno postaju značajni centri klapskog pjevanja. Klape se formiraju i u dijaspori među hrvatskim iseljenicima ali i među ljudima nehrvatskog porijekla koji uživaju u vokalnom višeglasnom pjevanju. Mediteranski (dalmatinski) identitet sveprisutan je i dalje; iako sada pjevaju ne uvijek Dalmatinci - mediteranci publika ih doživljava kao takve zbog pjevanog (čakavskog) teksta, raspjevane melodike, temperamenta koji pokazuju pri nastupu i repertoara koji pjevaju. Dok su u 1980tima klapski voditelji i pjevači svoj uspjeh mjerili uspjehom postignutim na Omiškom festivalu, medijska eksponiranost postaje sve važniji faktor uspjeha jedne klape u 1990tima. Moderna klapa donosi promjene i u formalnoj organizaciji samih klapa. Iako je osoba voditelja klape još karizmatična i uvelike presudna za njezine dosege i rezultate, sve je više klapa koje nemaju stalnog voditelja nego samostalno izabiru i uvježbavaju repertoar koji odgovara samim pjevačima. Postoji niz uspješnih klapskih voditelja koji svoje znanje i iskustvo dijele s više klapa kroz različite kratkoročne programe koji rezultiraju nastupima na festivalima, snimanjem nosača zvuka ili samostalnim koncertima. Koji je razlog promjene odnosa između voditelja i klape? Većina pjevača festivalske klape imalo je direktan kontakt s tradicijom klapskog pjevanja, imali su osobna iskustva i vizije o načinu pjevanja koje su stjecali slušajući svoje starije i imitirajući njihov način pjevanja. U modernoj klapi pjevaju mladi školovani ljudi koji su svoja iskustva stjecali slušanjem nastupa pojedinih klapa i ponajviše brojnih nosača zvuka različitih klapa.. Oni su u stanju imitirati više stilova pjevanja i kroz njih pronaći svoj vlastiti izričaj. Njihovi uzori su ponajbolji pjevači po njihovu izboru a ne po 768
lokalitetu iz kojega dolaze. Svojim načinom razmišljanja i prezentiranja osvojili su novu publiku; njihova današnja publika je relativno mlađa (studentska populacija) i srednjih godina (obrazovana) naučena na slušanje ovog načina pjevanja koje zahtjeva potpunu pažnju za vrijeme izvedbe (Ćaleta 2003:254). Pjevači u modernoj klapi su svjesniji situacije da je vježbanje siguran put do uspjeha kao i izbor repertoara i načina pjevanja koji im je putem snimljenih medija dostupan. Ulogu voditelja polako ali sigurno zauzima osoba u klapi koja je zadužena za ugovaranje koncerata i medijsku promociju klape. Najveću promjenu u devedesetim godinama prošlog stoljeća klapski je pokret dobio u "novoj tradiciji" koju njezine nositeljice nazivaju klapskim pjevanjem. Fenomen organiziranih suvremenih ženskih vokalnih skupina, čiji se nastanak ne veže uz tradiciju ženskog pučkog pjevanja, može se pratiti kroz njihovu prezentaciju na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Popularnost ženskog "klapskog" pjevanja raste i kod izvođača i kod publike. Broj javnih nastupa i medijskih projekata svakim danom je sve veći i kvalitetniji. Repertoar koji nastaje sastoji se od kompozicija/obrada pisanih za ženske sastave (komponirane klapske pjesme, obrade tradicijskih napjeva, obrade popularnih napjeva, tradicijske i popularne vokalne pjesme različitih glazbenih kultura), prilagođenih njihovim mogućnostima ali i interesima. Iz navedenoga može se zaključiti da je klapa na početku 21.stoljeća dio pokreta popularne glazbe s kojom slobodno eksperimentira i koju integrira u svoj repertoar, šireći na taj način općeprihvatljiv pozitivni duh dalmatinskog/mediteranskog identiteta. Literatura 1) BEZIĆ, Jerko. 1979. "Dalmatinske klapske pjesme kroz deset godina omiškog festivala." Zbornik dalmatinskih klapskih pjesama, Omiš, FDK-Omiš, 16-23. 2) BEZIĆ, Jerko. 1980. "Etnomuzikološki pristupi dalmatinskoj folklornoj urbanoj pjesmi." Mogućnosti 6, Split: Književni krug u Splitu, 634-638. 3) Jerko Bezić 1979:16 4) BOMBARDELLI, Silvije. 1970. "Neke karakteristike gradske dalmatinske pjesme." Bilten 1, Omiš: FDK - Omiš, 14-21. 5) BUBLE, Nikola. 1991. «Klapska pjesma, klapa i omiški Festival» U: Zbornik dalmatinskih klapskih pjesama izvedenih na festivalima u Omišu od 1987. do 1991. Omiš: Festival dalmatinskih klapa Omiš pp. 7-15. 6) ĆALETA, Joško. 1997.a "Klapa Singing, A Traditional Folk Phenomenon of Dalmatia", Narodna umjetnost 34/1: 127-145. 7) ĆALETA, Joško. 1999. "The Ethnomusicological Approach to the Concept of the Mediterranean in Music in Croatia". Narodna umjetnost 36/1: 183-195. 8) ĆALETA, Joško. 2003. "Klapa Singing and ča-val. The Mediterranean Dimension of Popular Music in Croatia". In: Mediterranean mosaic - Popular Music and Global Sound - ur. Goffredo Plastino, New York: Routledge. 241-267. 9) KLJAJIĆ, Bratoljub. 1966.Veliki riječnik stranih riječi, Zagreb: Mladost. 10) KUBA, Ljudevit. 1898. "Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji." Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, III, Zagreb: JAZU, 1-16, 167-178. 769
11) KUHAČ, Franjo. 1892. "Glasba." "Dalmacija." Austro-Ugarska monarhija, opisana i ilustrovana, Split: Naknada Međunarodne Knjižare Maršić, 164, 165, 217. 12) POVRZANOVIĆ, Maja. 1989."Dalmatian Klapa Singing, Changes of Context". Folklore and Historical Process, ed. by D. Rihtman-Auguštin and M. Povrzanović, Zagreb: Institute of Folklore Research, 159-170. 13) ŠIROLA, Božidar. 1942. Hrvatska narodna glazba, (2 izdanje) 14) ŽGANEC, Vinko. 1962. Muzički folklor 1. Zagreb. 15) ŽUPANOVIĆ, Lovro. 1977."O tonalnim osnovama tzv. dalmatinskog narodnog melosa." Čakavska rič 1, Split: Čakavski Sabor, 65-78. 770