SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET Filip Bolanča KONKURENTNOST HRVATSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE EUROPSKE UNIJE Diplomski rad Rijeka, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET KONKURENTNOST HRVATSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE EUROPSKE UNIJE Diplomski rad Kolegij: Ekonomika i politika međunarodne razmjene Mentor: Prof. dr. sc. Vinko Kandžija Student: Filip Bolanča JMBAG: 0081102609 Smjer: Međunarodno poslovanje Rijeka, listopad 2013.
SADRŽAJ 1. UVOD....1 1.1. Problem i predmet istraživanja...1 1.2. Svrha i cilj istraživanja...2 1.3. Znanstvene metode. 2 1.4. Hipoteza rada..2 1.5. Struktura rada..3 2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONKURENTNOSTI. 4 2.1. Pojmovno značenje konkurentnosti. 4 2.2. Način procjene konkurentnosti 6 2.2.1. Faktori konkurentnosti prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF-a)...8 2.2.2. Faktori konkurentnosti prema IMD-u..11 2.2.3. Konkurentnost prema Porteru - Porterov dijamant... 12 2.3. Koncept konkurentnosti na razini industrije... 14 2.4. Konkurentnost Europske unije 15 3. KONKURENTNOST REPUBLIKE HRVATSKE.19 3.1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva... 19 3.2. Konkurentnost Hrvatske prema Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma 23 3.3. Indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku.28 4. KONKURENTNOST HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE EUROPSKE UNIJE.. 33 4.1. Stanje industrije u Republici Hrvatskoj..33 4.2. Kemijska industrija u Republici Hrvatskoj. 37 4.3. Konkurentnost hrvatske kemijske industrije...41 4.4. Konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica Europske unije... 45 5. PERSPEKTIVE RAZVOJA HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE EU.48 6. ZAKLJUČAK..50 LITERATURA POPIS ILUSTRACIJA 0
1. UVOD U procesu globalizacije, konkurentnost je pokretačka sila koja pokreće rast i razvoj, višedimenzionalan fenomen na kojeg utječu mnogi međusobno povezani čimbenici. Konkurentnost pojedinca, poduzeća, sektora, države ili regije, odnosno rast konkurentnosti bilo kojeg od njih, utječe na konkurentnost ostalih, dok njihovo međusobno poticanje rezultira jakim sinergijskim efektima. Republika Hrvatska sa svojim ograničenim domaćim tržištem, ekonomski rast i razvoj, odnosno porast izvoza, može ostvariti jedino na inozemnim tržištima poput Europske unije, koja je jedan od njezinih najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera. Povećanje izvoza pretpostavka je konkurentnosti. Da bi ostvarila rast, Hrvatska, njezin industrijski sektor i poduzeća, moraju biti konkurentni na inozemnom tržištu. Stoga će se u ovom radu analizirati konkurentost, stanje industrije u Hrvatskoj i EU te konkurentost kemijske industrije Hrvatske ulaskom u EU. 1.1. Problem i predmet istraživanja Iako u ekonomskoj teoriji postoje različiti stavovi i definicije međunarodne konkurentnosti i njezina značenja, većina ekonomista slaže se u ocjeni da će 21. stoljeće biti razdoblje globalne ekonomske konkurencije zahvaljujući, prije svega procesu globalizacije. Konkurentnost hrvatske industrije od 2009. u stalnom je padu, no ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013., Hrvatska ima dodatne mogućnosti boljeg pozicioniranja na europskom tržištu. U tom smislu i hrvatsko gospodarstvo nužno se mora orijentirati na prepoznavanje potencijala i razvitak svojih konkurentskih snaga i sposobnosti, a koji se mogu definirati kao funkcija nekoliko skupina preduvjeta, politika i poticaja koji potiču i podržavaju međunarodnu razmjenu i investiranje u domaće gospodarstvo. Iz navedenog problema istraživanja slijedi predmet istraživanja: istražiti konkurentnost hrvatske industrije s naglaskom na kemijsku industriju te istražiti mogućnosti i perspektive povećanja konkurentnosti pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji. 1
1.2. Svrha i cilj istraživanja Svrha rada je istražiti položaj hrvatske industrije s naglaskom na kemijsku industriju, odnosno njezinu konkurentnost u kontekstu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji te predložiti modele za unaprjeđenje hrvatskog gospodarstva, hrvatskog izvoza i konkurentnosti. Cilj rada je analizirati i utvrditi konkurentnost hrvatske industrije u obliku EU. U ovom radu daju se odgovori na sljedeća pitanja: Što je konkurentnost? Zašto je konkurentnost važna za gospodarstvo? Kako se mjeri konkurentnost? Kako je Hrvatska pozicionirana na ljestvicama konkurentnosti? Kako Hrvatska kotira u EU nakon ulaska u EU? Kakav je status kemijske industrije u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji? 1.3. Znanstvene metode Tijekom proučavanja ove teme korištene su razne znanstvene metode koje su omogućile realizaciju navedenog cilja i dokazivanje potvrđene hipoteze. Za potrebe pisanja ovoga diplomskoga rada koristit će se sljedeće metode znanstveno-istraživačkog rada: metoda analize i sinteze, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda indukcije i dedukcije, metoda deskripcije, metoda komparacije. 1.4. Hipoteza rada Moguće dobrobiti da će Europska unija povoljno djelovati na konkurentnost hrvatske industrije. 2
1.5. Struktura rada Rad se sastoji od šest međusobno povezanih dijelova. U prvom dijelu, UVODU, definiran je problem i predmet istraživanja, svrha i cilj istraživanja, hipoteza, naznačene su znanstvene metode i struktura rada. U drugome dijelu rada s naslovom TEORIJSKA ZASNOVANOST KONKURENTNOSTI objašnjene su sljedeće tematske jedinice: pojmovno značenje konkurentnosti, način procjene konkurentnosti, koncept konkurentnosti na razini industrije i konkurentnost Europske unije. KONKURENTOST REPUBLIKE HRVATSKE naslov je trećeg dijela koji prikazuje makroekonomske pokazatelje hrvatskog gospodarstva, indeks globalne konkurentnosti Republike Hrvatske, faktore konkurentnosti Republike Hrvatske prema WEF-u te indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku. Četvrti dio bavi se KONKURENTNOŠĆU HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE EUROPSKE UNIJE gdje je analizirana hrvatska konkurentnost ulaskom u Europsku uniju, industrija u Republici Hrvatskoj kao članice Europske unije, kemijska industrija u Republici Hrvatskoj, konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica Europske unije i konkurentnost hrvatske kemijske industrije kao članice Europske unije. Peti dio odnosi se na PERSPEKTIVU KEMIJSKE INDUSTRIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ. Šesti dio, ZAKLJUČAK, predstavlja sintezu rezultata istraživanja do kojih se došlo stvarajući ovaj rad. 3
2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONKURENTNOSTI Konkurentnost je zasnovana na razini nacionalnog gospodarstva i na razini poslovnog subjekta. Konkurentnost je odraz gospodarstva i politike zemlje. Konkurentnost je rezultat više čimbenika prisutan na razini poduzeća, sektora i nacije u cjelini. Rast konkurentnosti je povezan sa cjelokupnim gospodarstvom i isprepletenost potiče ostvarenje jakih sinergijskih efekata. Za postizanje konkurentnosti potrebno je makroekonomsko okruženje, slobodno tržište i sposobnost da se pokrene ekonomski rast i stimulira ukupni razvoj. U okviru ovog poglavlja razraditi će se sljedeće tematske cjeline: pojmovno značenje konkurentnosti, načini procjene konkurentnosti, koncept konkurentnosti industrije te konkurentnost Europske unije. 2.1. Pojmovno značenje konkurentnosti Konkurentnost je glavna preokupacija svih nacionalnih ekonomija. Razumijevanje konkurentnosti zapravo znači razumijevanje korijena prosperiteta. Visok nacionalni dohodak, jaka valuta i iznadprosječan prinos na ulaganja rezultiraju visokim standardima stanovništva i kontinuitetom investiranja. Konkurentnost zajedno s ulaganjem u budućnost čini osnovicu za ocjenu prosperitetnosti nacionalne ekonomije. (Bejaković, Lowther, 2004., str. 14.) Konkurentnost je višedimenzionalna kategorija koja se može promatrati u smislu cjelokupne nacionalne ekonomije, sektora, djelatnosti, ali i samog poduzeća, što implicira mogućnost promatranja konkurentnosti na makro, mezo i mikro razini. Iz navedenoga proizlazi složenost samog pojma, ali i nepostojanje opće prihvaćene definicije konkurentnosti od strane teoretičara koji proučavaju ovaj problem. Koncept konkurentnosti rezultat je duge povijesti ekonomske misli, u tijeku koje su definirani različiti aspekti toga modernoga i složenoga koncepta. Proizlazi da koncept konkurentnosti svoje elemente pronalazi u klasičnoj školi predvođenoj Adamom Smithom i Davidom 4
Ricardom, potom u neoklasičnoj školi, Heckscher-Ohlinovom modelu, u učenju Johna Maynarda Keynesa, u ekonomici razvitka i u endogenim teorijama rasta i novoj trgovinskoj teoriji. Prekid Smithovoga rada i radova njegovih sljedbenika izazvalo je djelo Michaela Portera iz godine 1990. Naime, Porter je predložio novu teoriju konkurentnosti prema kojoj nacionalno blagostanje nije naslijeđeno nego se stvara strateškim izborima, a sve je dijelove i utjecaje na konkurentnost sintetizirao u svojem dijamantu konkurentnosti. Kao osnovu za ekonomski razvitak, Porter navodi faktorske uvjete koji se zasnivaju na znanju, na razvijenoj infrastrukturi, na visokoj tehnologiji i na inovacijama (Basarac, Vučković, 2011:731). Različiti autori na različite načine određuju međunarodnu konkurentnost nacionalnog gospodarstva. U najširem smislu, međunarodna konkurentnost nacionalnog gospodarstva temelji se na mjerenju i usporedbi makroekonomskih pokazatelja i životnog standarda pri čemu je u središtu pozornosti produktivnost, dok se u užem smislu određuje kao sposobnost zemlje da izvozi svoje proizvode na svjetsko tržište (Bezić,2008:47). Prema definiciji OECDa konkurentnost je mjera sposobnosti zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robe i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta, uz istodobno zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva. Dakle, međunarodna konkurentnost nacionalnog gospodarstva je sposobnost zemlje za izvoz, njezina uspješnost u iskorištavanju prirodnih, materijalnih i ljudskih resursa u proizvodnji i u nastupu na tržištu, produktivnost, životni standard, ali čine je i međunarodni ugovori i sporazumi kojih je zemlja potpisnik, članstvo zemlje u različitim međunarodnim organizacijama i slično. No, treba imati na umu da je međunarodna konkurentnost zemlje samo odraz sposobnosti njenih gospodarskih subjekata da se uspješno uključe u spomenute međunarodne procese (Bezić,2008:48). Konkurentnost je, dakle, kao dinamički koncept moguće analizirati na različitim razinama i s različitih stajališta. Konkurentnost na razini nacionalnog gospodarstva nije isto što i konkurentnost na razini poduzeća jer ima različitu tržišnu dinamiku. Neku zemlju možemo promatrati kao konkurentnu i kroz stanovništvo odnosno većim ili manjim životnim standardom mjeren različitim pokazateljima. Konkurentnost neke zemlje nastaje djelovanjem više faktora koji kroz ekonomsko znanje i politiku oblikuju i omogućuju stvaranje vrijednosti 5
poduzeća i prosperitet građana. Nacionalna konkurentnost ne može se ostvariti bez domaćih poduzeća jer ona povećavaju ili zadržavaju udio na globalnom tržištu. Postoje četiri faze u procesu razvoja nacionalne konkurentnosti: faza postojanja faktora proizvodnje, investicija, inovacija i bogatstva. U prvoj fazi uspješne industrije na međunarodnoj razini ostvaruju prednosti jedino pomoću faktora proizvodnje kao što su primjerice prirodni resursi. Faza investiranja definira konkurentsku prednost koja je bazirana na spremnosti i sposobnosti države da njezina poduzeća agresivno investiraju, a posebice u efikasno i moderno postrojenje, novu opremu i najbolju tehnologiju koja omogućava izlaz na globalno tržište. U situaciji kada se poduzeća uspješno proširuju i nadograđuju svoje poslovanje u specifičnim industrijama i klasterima, može se govoriti o uspostavljanju faze inovacija. Tri faze, ukratko opisane, mogu se ostvariti ukoliko država održava proces nadogradnje konkurentskih prednosti. Suprotno opisanom, faza bogatstva u konačnici dovodi do pada tj. riječ je o bogatstvu koje je već ostvareno pa održavanje istog predstavlja problem (Škuflić, Kovačević, Sentigar, 2011., str. 3.). U nastavku će se detaljnije objasniti različite metodologije za mjerenje razine konkurentnosti pojedine zemlje. 2.2. Način procjene konkurentnosti Na temelju definicije da je konkurentska prednost kombinacija korporacijski i sektorski specifičnih i općih nacionalnih karakteristika zasnovani su modeli koji se koriste za mjerenje konkurentnosti različitih zemalja. Analiza konkurentnosti mora biti zasnovana na višedimenzionalnim utjecajima zbog sveobuhvatnosti i višestrukih eksternih utjecaja. Ono što stvara najveće poteškoće je usporedba, procjena i ocjena nacionalnih karakteristika. Postoji niz ekonomskih i neekonomskih činitelja koji utječu na određivanje dugoročne konkurentnosti nacionalnih gospodarstava. Osnovni činitelji konkurentnosti variraju u vremenu i prostoru. Na ljestvicama globalne konkurentnosti, koje u pravilnim vremenskim razmacima izrađuje nekoliko međunarodnih institucija, pozicija pojedinih zemalja također se mijenja (Bezić,2008.). 6
Nacionalno vijeće za konkurentnost u Hrvatskoj svake godine objavljuje godišnja izvješća o konkurentnosti. Okvir koji se koristi za strukturiranje analize konkurentnosti je tzv. piramida konkurentnosti. ( slika 1.) Slika 1. Piramida konkurentnosti Izvor:(www.konkurentnost.hr/lgs.axd?t=16&id=139, 02.08.2013.) Rezultati konkurentnosti odražavaju se u gospodarskom rastu koji osigurava povećanje zaposlenosti i, u konačnici, poboljšanje kvalitete života. Na nižoj razini nalaze se međuproizvodi konkurentnosti izvoz, produktivnost, troškovi investicije. To su ekonomske veličine koje pokazuju efekte temeljnih faktora konkurentnosti i koje u međusobnom djelovanju uvelike određuju rezultate konkurentnosti te su ključni pokazatelji održivosti gospodarskog rasta. Temeljni činitelji konkurentnosti jesu obrazovanje, poduzetničko okruženje, kvaliteta poslovnog sektora, infrastruktura i okoliš. Te je faktore teže mjeriti, no čine osnovu za djelovanje razvojnih politika koje će imati povoljne učinke na višim razinama piramide. Pokazatelji pojedinih međunarodnih institucija u različitoj mjeri obuhvaćaju piramidu konkurentnosti. Najširi obuhvat ima procjena konkurentnosti prema metodologiji Svjetskoga gospodarskog foruma (WEF) i Međunarodnog instituta za razvoj menadžmenta (IMD), koja 7
gotovo u cijelosti obuhvaća piramidu konkurentnosti. Rangiranje poduzetničkog okruženja Svjetske banke djelomice zahvaća i kvalitetu poslovnog sektora dok se rangiranje HF-a odnosi na ekonomske slobode. Među najsofisticiranijim modelima za mjerenje međunarodne konkurentnosti zemalja ističe se onaj koji su razvili IMD i World Economic Forum i onaj koji primjenjuje Svjetska banka stoga će se u nastavku rada pobliže obraditi faktori konkurentnosti prema pojedinoj međunarodnoj instituciji. 2.2.1. Faktori konkurentnosti prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF-a) Svjetski gospodarski forum je neovisna međunarodna organizacija predana poboljšanju stanja u svijetu angažiranjem lidera u partnerstvo u cilju kreiranja globalnih, regionalnih i industrijskih razvojnih planova. Udružen kao fondacija 1971. sa sjedištem u Ženevi, Svjetski gospodarski forum je neovisna, neprofitna organizacija koja nije povezana s niti jednim političkim, stranačkim ili nacionalnim interesima (http://www.weforum.org/content/leadership-team, 15.08.2013.). Svjetski gospodarski forum definira konkurentnost kao sklop institucija, javnih politika i faktora koji određuju razinu produktivnosti neke zemlje. Drugim riječima, konkurentnost zemlje znači postojanje funkcionalnog sustava različitih institucija, transparentnost i kvalitetu procesa stvaranja javnih politika i donošenja odluka te prednosti u kontekstu pojedinih faktora koji utječu na produktivne sposobnosti gospodarstva i društva u cjelini. Svjetski gospodarski forum svake godine, već više od 30 godina objavljuje Izvješće o globalnoj konkurentnosti koje predstavlja jedinstvenu kombinaciju tvrdih odnosno statističkih i mekih, dobivenih anketom, podataka koji omogućavaju kvalitetno obuhvaćanje širokog spektra faktora koji se smatraju bitnim za bolje razumijevanje odrednica rasta. Svake godine Izvješće objavljuje opsežan pregled glavnih snaga i slabosti u velikom broju zemalja omogućavajući prepoznavanje ključnih područja za reforme i kreiranje politika. Prema preciznoj metodologiji izračuna u koju su uključeni mnogi indikatori, mjeri se prosječna ocjena koja obuhvaća dvanaest ključnih stupova konkurentnosti. Tih 12 faktora 8
konkurentnosti dijeli se u 3 skupine (Škuflić, Kovačević, Sentigar, 2011., str. 3.-4.): temeljni faktori, faktori koji stvaraju efikasnu ekonomiju i faktori koji stvaraju inovativnu ekonomiju. Od spomenute klasifikacije u temeljne ili bazične faktore za pokretanje ekonomije ulaze institucije, infrastruktura, makroekonomska stabilnost, zdravstvo i primarno obrazovanje. Faktori stvaranja efikasne ekonomije su visoko obrazovanje i stručno usavršavanje, efikasnost tržišta roba, efikasnost tržišta radne snage, sofisticiranost financijskih tržišta, dosegnuti stupanj tehnološkog razvitka i veličina tržišta. ( slika 2.) Slika 2. Okvir izračuna indeksa globalne konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.7. Institucionalno okruženje je određeno upravno-pravnim okvirom. Kvaliteta u pravilnom funkcioniranju institucija je od ključne važnosti za konkurentnost i rast gospodarstva. Kako rast ovisi prije svega o ulaganjima, ulagače zanima sigurno i pošteno okruženje u kojemu vlada zakonski red i gdje je vlasništvo adekvatno zaštićeno. Ulagače zanima i odgovorna javna uprava čiji su upravni postupci što jednostavniji i brži u kontekstu slobode poslovanja te čije se javne politike stvaraju u ozračju transparentnog i odgovornog javnog upravljanja. Ono što je također važno istaknuti jest važnost etičkih standarda u poslovnom sektoru. 9
Razvijena i efikasna infrastruktura je važna za funkcioniranje gospodarstva, pogotovo za određivanje lokacija za odvijanje gospodarskih aktivnosti, uključujući i ulaganja. Infrastruktura je ključ povezivanja i uspostave komunikacija, pogotovo promet i informacijsko-komunikacijske tehnologije. Stabilnost makroekonomskog okruženja je važna za poslovanje, premda sama po sebi ne može povećati produktivnost zemlje. Primjerice, nekontrolirana inflacija negativno utječe na efikasnost poslovanja. Također, neuravnotežene proračunske politike sužavaju buduće mogućnosti reagiranja na poslovne cikluse i povećavaju dugove. Zdrava radna snaga je od vitalne važnosti za produktivnost gospodarstva. Loše zdravlje povećava troškove poslovanja, a bolesni radnici ne mogu dovoljno efikasno raditi. Isto vrijedi i za obrazovanje radne snage. Složenost obavljanja poslova ovisi o kvalificiranosti radne snage. Kvaliteta visokog školstva i usavršavanja izravno utječe na konkurentnost gospodarstva, ako je usklađeno s potrebama produktivnosti. Konkurentno tržište znači i ravnopravan položaj domaćih i stranih firmi, dok protekcionizam domaćih proizvođača negativno utječe na gospodarske aktivnosti. Fleksibilnost tržišta rada je od ključne važnosti za efikasan protok i kretanje radne snage. Tehnološka spremnost znači sposobnost gospodarstva za uvođenje novih tehnoloških oblika u industrijskoj proizvodnji i primjenu informacijskokomunikacijskih tehnologija u dnevnim aktivnostima. Veličina tržišta je važna obzirom na ekonomiku obujma. Globalizacija je važna jer proširuje tržišne horizonte koji su uski pogotovo u malim zemljama. Poslovna efikasnost u proizvodnji roba i usluga povećava produktivnost. Važno je poslovno umrežavanje poduzeća, pogotovo putem klastera. Posljednja karika konkurentnosti su tehnološke inovacije o kojoj ovisi dugoročni standard života. Inovacije su moguće uz snažna ulaganja u istraživanje i razvoj, prije svega u privatnom sektoru (WEF,2011.). Zaključno, Izvješće o konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma predstavlja koristan izvor usporednih informacija o glavnim usporednim prednostima i nedostacima pojedinih zemalja, prema kriteriju mjerenja faktora koji utječu na konkurentnost i produktivnost gospodarstva. Povećanje konkurentnosti zemlje zahtijeva postojanje funkcionalnog sustava različitih institucija, transparentnost i kvalitetu procesa stvaranja javnih politika i donošenja 10
odluka te prednosti u kontekstu pojedinih faktora koji utječu na produktivne sposobnosti gospodarstva i društva u cjelini. 2.2.2. Faktori konkurentnosti prema IMD-u Međunarodni institut za razvoj menadžmenta (IMD) svake godine objavljuje Godišnjak svjetske konkurentnosti (WCY - The World Competitiveness Yearbook ) koji sadržava dva pristupa: globalno rangiranje koje osigurava sustavno vrednovanje konkurentnosti i profil konkurentnosti pojedine zemlje koji pokazuje kako se pojedina država usavršava i specijalizira. Godišnjak rangira i analizira sposobnost zemlje da stvori i sačuva okruženje u kojem se poduzeća mogu takmičiti. To znači da se pretpostavlja da se bogatstvo stvara primarno na razini poduzeća to područje se naziva konkurentnost poduzeća. S obzirom da poduzeća djeluju u nacionalnom okruženju, koje potiče ili ometa njihovu konkurentsku sposobnost, bilo domaću ili međunarodnu, to se područje naziva svjetska konkurentnost i sadržano je u WCY. Metodologija WCY nacionalno okruženje dijeli na četiri glavna činitelja, a svaki od njih na pet podčinitelja koji označavaju pojedinačne aspekte analiziranog područja. ( slika 3.) Prema Svjetskom godišnjaku konkurentnosti 2009. navode se sljedeće komponente koje mjerenjem formiraju ukupnu ocjenu konkurentnosti pojedine zemlje: (Škuflić, Kovačević, Sentigar, 2011., str. 4.) 1. Uspješnost ekonomije: domaća ekonomija ( veličina, rast, bogatstvo i prognoza), međunarodna trgovina, međunarodne investicije ( investicije i financije), zaposlenost i cijene 2. Efikasnost Vlade: javne financije, fiskalna politika, institucionalni okvir (centralna banka i državna učinkovitost), poslovno zakonodavstvo (otvorenost, regulacija i Zakon o radu) i socijalno okruženje 3. Poslovna efikasnost: produktivnost i efikasnost, tržište rada (troškovi, odnosi i vještine), financije (efikasnost banaka, tržišta kapitala i financijski menadžment), prakse upravljanja te stavovi i vrijednosti 4. Infrastruktura: osnovna infrastruktura, tehnološka infrastruktura, znanstvena infrastruktura, zdravlje i okoliš te obrazovanje 11
Slika 3. Indikatori konkurentnosti prema IMD-u Izvor: : Bezić, H.(2008.), Tehnološka politika i konkurentnost, Ekonomski fakultet Rijeka, Rijeka. str. 60 Dvadeset podčinitelja uključuju više od 300 kriterija, iako svaki podčinitelj ne mora nužno imati isti broj kriterija. Svaki podčinitelj, neovisno o broju kriterija koje sadrži ima jednaku vrijednost u ukupnom rezultatu, a to je 5%. Kriterij može biti egzaktan podatak, koji konkurentnost može mjeriti (npr. BDP), ili procijenjeni podatak koji samo procjenjuje konkurentnost (npr. raspoloživost kompetentnih menadžera). Egzaktni kriteriji čine 2/3 svih rangova, dok procijenjeni podaci čine 1/3. Objedinjavanje se vrši agregiranjem rezultata svih 20 podčinitelja i u konačnici pokazuje rang u Godišnjaku (Bezić,2008:60). U nastavku rada obrađuje se mjerenje konkurentnosti prema Michaelu Porteru, tzv. Porterov dijamant. 2.2.3. Konkurentnost prema Porteru - Porterov dijamant Michael Porter je razradio model konkurentskih prednosti na temelju četiri međusobno povezanih činitelja poznati pod nazivom dijamant. ( slika 4.) Prema Porteru nacionalna konkurentnost posljedica je uzajamnog djelovanja dvije vanjske varijable, a to su vlada i prilike u okruženju dok su faktori konkurentnosti sljedeći (Bezić,2008:36): Faktorski uvjet 12
Vezane i podržavajuće industrije - strategija, struktura i rivalstva među poduzećima u industriji Uvjeti potražnje - kvaliteta domaće potražnje Strategija i struktura poduzeća i razina konkurencije - postojanja skupine (klastera) srodnih pratećih industrija u zemlji Svojom politikom i djelatnošću vlada vrši utjecaj na sva četiri činitelja. Slika 4. Porterov dijamant Izvor: Bezić, H.(2008.), Tehnološka politika i konkurentnost, Ekonomski fakultet Rijeka, Rijeka. str. 53 Faktorski uvjeti predstavljaju uvjete konkurentnosti zemlje kojima je potrebno efikasno raspolagati kako bi bili dostatni. Faktorske uvjete čine ljudski potencijali, resursi znanja, kapital, fizički resursi te infrastruktura. Selektivni nedostatak u bazičnim faktorima poput neobrazovane radne snage ili prirodnih resursa može paradoksalno biti izvor konkurentske prednosti ako potakne inovacije i ukloni ovisnost o faktorskim troškovima. 13
Drugi faktor konkurentnosti prema Porteru su vezane i podržavajuće industrije. Naime, konkurentska prednost je pod jakim utjecajem postojanja domaćih dobavljača i drugih pratećih djelatnosti koje su važne za proces inoviranja u industriji. Prateće i podržavajuće industrije u domaćem okruženju pružaju prednost u vidu informacija, tržišnih signala i pritisaka, pristupima novim tehnologijama i sl. Poduzeća koja imaju domaće dobavljače ključnih inputa imaju mogućnost utjecati na njihove tehnološke napore, pomoći im u provedbi posebnih zahtjeva, surađivati u istraživanju i razvoju i sl. Uvjeti potražnje, odnosno domaća potražnja ima ulogu u utjecaju na percepciju kupčevih potreba i sposobnosti poduzeća za poboljšanje proizvoda tijekom vremena. Zadovoljiti potrebe domaćeg kupca posebno je važno za poduzeće koje izgrađuje svoju konkurentsku prednost, jer se na taj način unaprijed priprema za buduće zahtjeve inozemnih kupaca. Vezano uz strategiju i strukturu poduzeća i razinu suparništva kao faktora konkurentnosti, postojanje nacionalnih suparništva utječe na stopu poboljšanja i inoviranja kao i na uspjeh u industriji. Naime, postojanje jakih domaćih konkurenata smanjuje profite, ali i usmjerava poduzeća ka razvoju i inovativnosti. S druge strane, strategija predstavlja skup aktivnosti koji će ostvariti određenu viziju. Strategija se odnosi na pozicioniranje poduzeća na tržištu i predstavlja realizaciju aktivnosti koje su različite u odnosu na one koje ostvaruju konkurenti ili realizaciju sličnih aktivnosti koje ostvaruju i konkurenti na različit način. 2.3. Koncept konkurentnosti na razini industrije Za razliku od analize na razini poduzeća, istraživanje konkurentnosti na razini industrije daje određeni uvid u utjecaj ekonomske politike na gospodarstvo, a i podaci na razini industrije dostupniji su i međunarodno više usporedivi. Konkurentnost industrije ili sektora ovisi o kvaliteti proizvoda i usluga, o zadovoljstvu potrošača, o proizvodnosti i djelotvornosti internih procesa, o inovacijama, o zadovoljstvu zaposlenika itd. Bitno je spomenuti da većina istraživanja konkurentnosti industrije ne čini razliku među domaćim i izvoznim tržištima, čak štoviše, u potpunosti zanemaruje domaća, što je opravdano za mala otvorena gospodarstva s ograničenim domaćim tržištima poput Hrvatske 14
gdje je povećanje izvoza jedan od indikatora i pretpostavki konkurentnosti. (Basarac, Vučković, 2011., str. 733) Kada je riječ o mjerenju konkurentnosti na razini industrije, produktivnost i izvoz najčešće su analizirane varijable. No, iako je proizvodnost važan pokazatelj konkurentnosti za poduzeće, ili industriju, izvozna konkurentnost dokaz je njezine međunarodne konkurentnosti. Pojedina istraživanja koja se bave analizom konkurentnosti određene industrije, kao indikatorom koriste se i relativnim cijenama u toj industriji u odnosu na jednoga ili na više inozemnih konkurenata pa se u tom slučaju radi o cjenovnoj konkurentnosti zemlje u određenoj industriji (Siggel, 2006., str. 137-159). Osim pokazatelja relativnih cijena u industriji, moguće je koristiti se i slijedećim indeksima: Grubel-Lloydovim indeksom koji mjeri kapacitet zemalja u iskorištavanju ekonomija obujma; indeks specijalizacije koji pokazuje razinu specijalizacije unutar pojedine industrije i indeksom izraženih komparativnih prednosti koji mjeri komparativnu prednost neke zemlje u međunarodnoj razmjeni određenoga proizvoda (ili proizvodnje u određenoj industriji) (Rybakovas, 2009., str. 912-918). Osim navedenih, metodologiju za analizu konkurentnosti industrije razvio je i Međunarodni trgovinski centar, a ta se zasniva na istraživanju uspješnosti proizvoda i sektora određenoga gospodarstva na svjetskome tržištu. 2.4. Konkurentnost Europske unije Brojna istraživanja o konkurentnosti EU pokazuju da većina zemalja zaostaje za SAD-om. Naime, iako je europsko područje značajno inovacijsko, prisutno je zaostajanje u odnosu na SAD prije svega iz razloga što je orijentacija istraživačkog razvoja znatno usmjerena prema tradicionalnim industrijskim sektorima, a nedovoljno prema ICT-u. Sljedeće, postoji velika ovisnost o energentima koje mora uvoziti, a tu je i problem stanovništva EU-a koje ubrzano stari i za sobom nosi niz problema kao što su povećanje rashoda za zdravstvo i financiranje mirovinskih sustava, slabljenje inovacijskog i potrošačkog kapaciteta i slično. S druge strane, Europa prolazi kroz razdoblje preobrazbe. Svjetska gospodarska kriza izbrisala je godine gospodarskog i društvenog napretka i razotkrila strukturne slabosti njezina gospodarstva. Istovremeno se pojačavaju i razni dugoročni izazovi poput globalizacije i pretjeranog iskorištavanja prirodnih resursa. 15
I prije nastupanja svjetske gospodarske krize Europska Unija suočavala se sa nizom strukturnih problema koji su nastupanjem krize na neki način ogoljeni i dodatno pojačani. Naime, za rast konkurentnosti EU nužno je povećanje produktivnosti. Europska prosječna stopa rasta u posljednjih tridesetak godina bila je strukturno niža od prosječne stope rasta njenih glavnih ekonomskih partnera, SAD-a, JI Azije i Japana, i to uglavnom zbog jaza u produktivnosti koji se povećao unutar prošlog desetljeća. Većina toga je posljedica razlika u poslovnim strukturama zajedno s nižim razinama ulaganja u područje istraživanja i razvoja te inovacija, nedovoljne upotrebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija, nesklonosti da se prihvate inovacije, zapreka pristupu tržištu i nedinamičnog poslovnog okruženja. Isto tako, unatoč napretku, europske stope zaposlenosti, koje u prosjeku iznose 69% za stanovništvo između 20 i 64 godine još su uvijek značajno niže od onih u ostalim dijelovima svijeta. Zaposleno je samo 63% žena u odnosu na 76% muškaraca. Od starijih radnika, između 55 i 64 godine, zaposleno je tek 46%, za razliku od više od 62 % u SAD-u i Japanu. Štoviše, Europljani u prosjeku rade 10% manje sati od radnika u SAD-u i Japanu. S druge strane, kao što je uvodno spomenuto, dolazi do ubrzanog starenja stanovništva. Broj ljudi starijih od 60 godina raste dvostruko brže nego prije 2007. godine i to za gotovo 2 milijuna godišnje u usporedbi s prijašnjih milijun. Manji broj radno aktivnog stanovništva zajedno s većim udjelom umirovljenika dodatno će opteretiti sustav socijalne skrbi EU (EC,2010). Uz strukturne probleme s jedne strane, Europska Unija suočava se i sa brojnim globalnim izazovima s druge strane, koji utječu na njezinu konkurentnost. Naime, konkurencija iz razvijenih ekonomija i gospodarstava u nastajanju se pojačava. Države poput Kine i Indije ulažu velik novac u istraživanje i tehnologiju kako bi povećale vrijednost svojim industrijama i uskočile u globalnu ekonomiju. To stvara pritisak na neke sektore europskog gospodarstva da ostanu konkurentni, ali svaka prijetnja istovremeno je i prilika. Kako se ove države razvijaju, tako se otvaraju nova tržišta za mnoge europske tvrtke. Uz navedeno, klimatski izazovi i izazovi za resurse zahtijevaju drastične akcije. Ovisnost o fosilnim gorivima poput nafte te neučinkovita upotreba sirovina izlažu europske potrošače i poduzeća štetnim i skupim cjenovnim šokovima, prijete ekonomskoj sigurnosti i doprinose klimatskim promjenama. Povećanje svjetske populacije sa 6 na 9 milijardi povećat će globalnu potražnju za prirodnim resursima i stvoriti dodatni pritisak na okoliš. EU se mora i dalje okretati ostalim dijelovima 16
svijeta u svrhu iznalaženja globalnog rješenja problema klimatskih promjena, a istovremeno provesti svoju dogovorenu klimatsku i energetsku strategiju diljem teritorija EU (EC,2010.). Unatoč navedenim izazovima, Europa ima mnogo snaga: jaku industrijsku osnovu, vitalan sektor usluga, poljoprivredni sektor visoke kvalitete koji raste, snažnu pomorsku tradiciju, jedinstveno tržište i zajedničku valutu, položaj najvećeg svjetskog trgovinskog bloka i vodeće destinacije za strana izravna ulaganja. Isto tako ima i jake vrijednosti - demokratske institucije, obzirnost prema gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj povezanosti i solidarnosti, poštovanje prema okolišu, kulturološku raznolikost, poštovanje prema ravnopravnosti spolova. Mnoge su europske države članice među najinovativnijim i najrazvijenijim gospodarstvima u svijetu. Kako bi se suočila sa prije navedenim strukturnim slabostima europskog gospodarstva EU treba provesti strukturne reforme koje se temelje na individualnim naporima svih država članica, ali se i oslanjaju na europske vrijednosti poput jedinstvenog tržišta, zajedničke trgovinske politike i drugih politika na razini EU-a.. Da bi se suočile s tim izazovima, Europska unija i države članice su 2010. pokrenule strategiju održivog rasta za iduće desetljeće - strategiju Europa 2020. Ona je posvećena kratkoročnim izazovima povezanima s krizom, ali i potrebi za strukturnim reformama pomoću mjera za poticanje rasta potrebnih da bi se europsko gospodarstvo pripremilo za budućnost i povećalo svoju konkurentnost. Kako bi ostvarila navedenu strategiju, EU je odredila pet ambicioznih ciljeva u području zapošljavanja, inovacija, obrazovanja, socijalne uključenosti i klime i energije koji se moraju postići do 2020. Konkretni ciljevi su sljedeći (EC,2013 str. 3): 1. Osigurati stopu zaposlenosti od 75 % za osobe u dobi između 20 i 64 godine; 2. Ulagati 3 % europskog BDP-a u istraživanje i razvoj; 3. Smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20 ili čak 30 % u usporedbi sa stanjem iz 1990., zadovoljiti 20 % potreba za energijom iz obnovljivih izbora i povećati energetsku učinkovitost za 20 %; 4. Smanjiti stopu prekida školovanja na manje od 10 % te osigurati da najmanje 40 % osoba između 30 i 34 godine završi tercijarno obrazovanje; 5. Smanjiti broj ljudi na granici siromaštva i socijalne isključenosti za 20 milijuna. 17
Ovi su ciljevi međusobno povezani. Primjerice, povećanje razine obrazovanja povećava zapošljivost, dok napredak u povećanju stope zapošljavanja pomaže smanjenju siromaštva. Jačanje kapaciteta za istraživanje i razvoj, kao i inovacije, u svim sektorima gospodarstva, zajedno s povećanom učinkovitošću korištenja resursa pridonijet će rastu konkurentnosti i olakšati otvaranje novih radnih mjesta. Ulaganja u čišće tehnologije s niskim udjelom ugljena pomoći će okolišu, pridonijeti borbi protiv klimatskih promjena te stvoriti nove poslovne mogućnosti i mogućnosti zapošljavanja. Svaka država članica utvrdila je vlastite nacionalne ciljeve za svako od tih područja, a čelnici EU-a dogovorili su niz konkretnih mjera na razini EU-a i pojedinačnih država. Odredili su i najvažnija područja djelovanja koja smatraju mogućim novim pokretačima rasta i otvaranja radnih mjesta. Ta su područja zastupljena kroz sedam vodećih inicijativa (EC,2013, str4): Mladi u pokretu, Unija inovacija, Digitalna agenda za Europu, Učinkovita Europa u pogledu korištenja resursa, Industrijska politika u doba globalizacije, Program za nove vještine i radna mjesta te Europska platforma protiv siromaštva. Strategija Europa 2020. oslanja se na mnoge druge politike i aktivnosti EU-a poput jedinstvenog tržišta, proračuna EU-a koji se strateški koristi kao podrška prioritetnim područjima strategije Europa 2020. i trgovinske politike EU-a kojom se, primjerice, promiču čvršći trgovinski odnosi kako bi se europskim poduzećima omogućio pristup javnoj nabavi i programima istraživanja u trećim zemljama (EC,2013.). Diljem EU-a već su poduzeti znatni napori i reforme su u tijeku u nekoliko zemalja. Međutim, dok je u pitanjima fiskalne konsolidacije postignut znatan napredak, reforme za poticanje rasta i dalje zaostaju na područjima poput poreznih i mirovinskih reformi te reformi tržišta rada i otvaranja sektora usluga i maloprodaje. Kada se u potpunosti provede strategija Europa 2020., Europa će biti spremnija za omogućivanje pametnog, održivog i uključivog rasta. 18
3. KONKURENTNOST REPUBLIKE HRVATSKE U okviru ocjene konkurentnosti Republike Hrvatske obrađene su slijedeće tematske jedinice: makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva, zatim konkurentnost Hrvatske prema Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma te indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku. 3.1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva Prije ocjene konkurentnosti pojedine zemlje potrebno je dobiti uvid u osnovne makroekonomske pokazatelje gospodarstva. Stoga se u ovom dijelu rada prikazuju stope rasta BDP-a i ostalih temeljnih makroekonomskih pokazatelja u proteklih pet godina. Hrvatska ekonomija prolazi kroz tešku srednjoročnu gospodarsku i socijalnu krizu, s kojom je ušla u punopravno članstvo Europske unije. Hrvatska uz Grčku jedina od EU zemalja ima od 2009. konstantan pad BDP-a. Isto tako, Hrvatski BDP iznosi 61% prosjeka BDP-a Europske unije, što je svrstava na treće mjesto najmanje razvijenih zemlja članica iza Bugarske i Rumunjske, s četvrtom najvišom stopom nezaposlenosti (iza Grčke, Portugala i Španjolske) te najnižom stopom zaposlenosti i aktivnosti (HGK,2013.). Želi li Hrvatska poboljšati svoju poziciju u Zajednici, morat će se ozbiljnije i žurnije posvetiti strukturnim reformama javnog sektora. Te reforme u konačnici trebaju rezultirati rastom konkurentnosti cijeloga gospodarskog sustava. U nastavku rada detaljnije će se obraditi stope kretanja BDP-a u proteklom osmogodišnjem razdoblju. ( grafikon 1.) 19
Grafikon 1. Kretanje BDP-a u Hrvatskoj, indeksi, 2005-2012., 2007=100 Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012. godine, str. 7 U prošloj 2012.godini Hrvatska je imala najniži BDP u promatranom sedmogodišnjem razdoblju. Tako je 2012.godina četvrta godina za redom u kojoj je ostvaren pad gospodarske aktivnosti i to za 2% u odnosu na prethodnu 2011.godinu. Realna razina ostvarenog BDP-a u 2012.godini bila je 10,9% niža nego 2008. godine, od kada su se počele osjećati posljedice globalne krize, odnosno spustila se na približnu razinu 2005. godine. Posljedica je to pada domaće potražnje, najviše osobne potrošnje i investicija u fiksni kapital, rasta nezaposlenosti, realnog smanjenja plaća, razduživanja stanovništva kod poslovnih banaka te ograničavanja rashoda svih sektora pod utjecajem visoke razine zaduženosti. Naime, u Hrvatskoj je najveći utjecaj na pad BDP-a u 2009. godini imao izvoz roba i usluga, a potom osobna potrošnja i investicije u fiksni kapital. U narednim su se godinama sve kategorije potražnje donekle oporavile, tako da su u pojedinim godinama realno povećane ili su blaže padale, ali to nije bilo dovoljno da bi ponovo došlo do rasta ukupne potražnje. Zapravo je ukupna potražnja nastavila padati, a samo je u 2011. godini realno povećana za 0,3%. Pritom su najnegativniji trendovi zabilježeni kod investicija u fiksni kapital s obzirom da su se tijekom cijelog razdoblja bilježile visoke stope pada. Realna je vrijednost tih investicija u 2012. godini bila čak na 34,9% nižoj razini nego 2008. godine (HGK,2013.). 20
Takve negativne tendencije kretanja BDP-a bile su konvergentne onima u Europskoj uniji i većini drugih ekonomija, ali su ipak, zbog inače lošeg stanja u hrvatskom gospodarstvu, negativni trendovi bili izraženiji. U istom razdoblju prosječan je pad u Europskoj uniji iznosio 1,0%, pri čemu je u devet članica, predvođenih Poljskom, zabilježen rast gospodarske aktivnosti. Usporedba s članicama EU pokazuje da su 2012. godine samo Grčka, Potrugal, Italija, Cipar i Slovenija, zabilježile veću godišnju stopu pada BDP-a nego Hrvatska (na razini EU pad je iznosio daleko manjih 0,3%). Naime, pad ukupne potražnje u EU bio je znatno niži nego u Hrvatskoj. Osobna potrošnja i investicije smanjene su po znatno manjim stopama, državna potrošnja je za razliku od Hrvatske blago povećana, a stopa rasta izvoza roba i usluga, iako i dalje relativno niska, bila je šest puta veća. ( tablica 1.) Dakle, navedena kretanja gospodarske aktivnosti, odnosno BDP-a, u prošloj i nekoliko prethodnih godina obilježenim globalnom i domaćom krizom, smanjila su razinu razvijenosti Hrvatske u odnosu na razdoblje prije krize, ali i u odnosu na okruženje. 21
Tablica 1. Makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva 2008 2009 2010 2011 2012 Nacionalni računi ( realne stope promjene, %) BDP 2,1-6,9-1,4 0,0-2,0 Osobna potrošnja 1,3-7,6-0,9 0,2-2,4 Državna potrošnja 0,1 0,4-1,6-0,2-1,2 Bruto investicije u fiksni kapital 8,7-14,2-15,0-7,2-4,6 Izvoz robe i usluga 1,7-16,2 5,2 2,0 0,4 Uvoz robe i usluga 4,0-21,4-1,4 1,2-1,5 Tržište rada Broj zaposlenih ( prosječna stopa promjene, %) 2,3-2,1-4,2-1,1-1,1 Stopa nezaposlenosti ( administrativna) 13,2 14,9 17,4 17,8 19,0 Stopa nezaposlenosti ( anketna) 8,3 9,1 11,8 13,5 14,8 Cijene Indeks potrošačkih cijena ( prosječna stopa promjene, %) 6,1 2,4 1,1 2,3 3,5 Javne financije ( % BDP-a) Ukupni fiskalni saldo opće države -2,1-4,6-5,4-5,4-4,7 Javni dug 29,3 35,8 42,2 46,7 53,3 Vanjski sektor Tekući račun platne bilance ( % BDP-a) -9,0-5,1-1,0-0,9-0,4 Roba -22,4-16,1-12,8-13,7-13,7 Usluge 14,4 12,7 12,9 13,8 14,2 Faktorski dohoci -3,3-4,0-3,5-3,6-3,6 Tekući transferi 2,3 2,3 2,4 2,6 2,7 Bruto inozemni dog ( % BDP) 85,4 101,0 103,6 101,8 102,3 Monetarna kretanja ( stope promjene, %) Ukupna likvidna sredstva - M4 4,3-0,9 4,4 3,5 2,7 Ukupna likvidna sredstva - M4 b 3,9-0,6 3,2 2,1 2,3 Plasmani banaka privatnom sektoru c 10,5-0,6 6,9 5,5-4,0 Plasmani banaka privatnom sektoru b,c 8,5-0,3 3,5 3,8-4,5 Izvor: Izrada studenta prema DZS, HNB, HGK Nastavak nepovoljne gospodarske situacije negativno se odrazio na tržište rada u kontekstu značajnog porasta broja nezaposlenih osoba. Negativne tendencije kretanja započele su 2009., a tijekom aktualne gospodarske krize najsnažniji rast nezaposlenosti evidentiran je 2010. Iako je nezaposlenost rasla i 2011., ipak je dinamika znatno usporena, što je sugeriralo preokret trenda u povoljnijem smjeru. Međutim, 2012. godine ponovno je došlo do snažnijeg rasta nezaposlenosti. Vezano uz inflaciju, unatoč padu gospodarske aktivnosti i raspoloživog dohotka, opća je razina cijena znatnije porasla zbog odluke o povećanju opće stope PDV-a i 22
rasta monopolističkih administrativnih cijena (primarno energije vezane uz stanovanje), što je znatno smanjilo standard prosječnoga hrvatskog kućanstva. Vezano uz monetarna kretanja, dok su tijekovi plaćanja u realnom sektoru ostali nepovoljni, likvidnost bankovnog sustava bila je iznimno visoka, a kamatne stope na međubankovnom tržištu kao i kamatne stope na trezorske zapise bile su na povijesno niskim razinama. Unatoč krizi koja se počela odražavati na dotad stabilan i profitabilan bankovni sektor, banke su nastavile povećavati stopu adekvatnosti jamstvenoga kapitala. Istodobno, transmisija novca prema privatnom sektoru znatno se otežala i usporila. Na kraju može se zaključiti kako je tijekom četverogodišnje krize u Hrvatskoj izgubljeno 11% realnog bruto domaćeg proizvoda, pri čemu je osobna potrošnja reducirana za 35%, a investicije za 11%. Volumen industrijske proizvodnje pritom je oslabljen 16%, promet u trgovini na malo 20%, građevinarska aktivnost 36%, anketna stopa nezaposlenosti porasla je za 7,4 postotnih bodova, stopa aktivnosti pala je za 3,2 postotna boda, vrijednost neizvršenih obveza za plaćanje uvećala se za 130%, a broj poslovnih subjekata s blokiranim računima za 29%. Sporo i zasad bezuspješno traženje rješenja otežao je i drugi val krize u 2012. godini u krugu Europske unije, uz koji je hrvatska ekonomija usko vezana i o kojem je ovisna. Ipak, osnovni razlog prolongirane hrvatske krize leži ponajprije u lošem temelju rasta gospodarstva koji se gradio posljednjih dvadeset godina, a bio je zasnovan na potrošnji i investicijama koje su se temeljile na uvoznim robama. Stoga je za poboljšanje makroekonomskih pokazatelja Hrvatske potrebno provesti strukturne reforme kao i iskoristiti sve prilike i mogućnosti koje nam se otvaraju pristupanjem Europskoj Uniji. U nastavku rada detaljnije će se razraditi konkurentnost hrvatskog gospodarstva prema pojedinim indeksima konkurentnosti. 3.2. Konkurentnost Hrvatske prema Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma U rujnu 2013. godine objavljeno je najnovije Izvješće o globalnoj konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma za razdoblje 2012.-2013. godine. ( tablica 2.) Izvješće iz 2013.godine obuhvaća 148 zemalja, 4 više nego 2012. godine. Rezultati se temelje na anketama gospodarstvenika u 14.000 poduzeća širom svijeta te statističkim podacima iz 2011. i 2012. 23
godine. Hrvatska je u izvješće uključena od 2002. godine. U izvješću za 2013. godinu anketirano je 80 rukovoditelja vodećih hrvatskih poduzeća i institucija. Prema rangu za 2013. godinu Švicarska je i dalje najkonkurentnija zemlja svijeta. Slijede ju Singapur, Finska, Njemačka i SAD koje zajedno čine pet najkonkurentnijih zemalja na svijetu. Švicarska ima konkurentsko vodstvo zbog snažne zaštite vlasničkih prava, uključujući i intelektualnog vlasništva. Korupcija gotovo ne postoji, pravosuđe je neovisno, a građani mogu imati puno povjerenje u policijske snage. Niska je razina birokratskog opterećenja poslovanja. Proces stvaranja javnih politika je u cijelosti transparentan. U poslovnom sektoru standardi etičkog ponašanja su na najvišoj razini. Tablica 2. Rezultati globalne konkurentnosti za razdoblje 2013-2014., Hrvatska i referentne zemlje Država Rang 2013. Rang 2012. Promjena Poljska 42. 41. -1 Češka 46. 39. -7 Bugarska 57. 62. 5 Slovenija 62. 56. -6 Mađarska 63. 60. -3 Crna Gora 67. 72. 5 Makedonija 73. 80. 7 Hrvatska 75. 81. 6 Rumunjska 76. 78. 2 Slovačka 78. 71. -7 Bosna i Hercegovina 87. 88. -1 Albanija 95. 89. -6 Srbija 101. 95. -6 Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.4. U 2013. godini prekinut je višegodišnji trend pada konkurentnosti Hrvatske koja je skočila za 6 mjesta u odnosu na 2012. godinu, odnosno sa 81. mjesta na 75. mjesto. No, Hrvatska je još uvijek daleko od pozicije medu prvih 60 zemalja koju je imala 2007. kao i cilja da uđe medu prvih 40 najkonkurentnijih zemalja svijeta. Od referentnih zemalja, Hrvatska je po konkurentnosti samo ispred Rumunjske, Slovačke, BiH, Albanije i Srbije. U promatranom razdoblju znatan napredak uz Hrvatsku ostvarile su i Bugarska, Makedonija i Rumunjska, a pad konkurentnosti imale su Češka, Poljska, Mađarska, Slovenija i Slovačka. 24
Slika 5. Stupovi globalne konkurentnosti Hrvatske, 2010.-2012. Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.11. U promatranom periodu Hrvatska je ostvarila napredak u području infrastrukture, tehnološke spremnosti, visokog obrazovanja, financijskog tržišta, poslovne sofisiticiranosti i institucija. Područja koja su ostvarila pad i u kojima su potrebna poboljšanja su zdravstvo i primarno obrazovanje, makroekonomska stabilnost, inovativnost, efikasnost tržišta roba te efikasnost tržišta rada. Tablica 3. prikazuje rangove pojedinih faktora konkurentnosti te promjene 2013. u odnosu na 2012. godinu. 25
Tablica 3. Rangovi faktora konkurentnosti Hrvatske prema WEF-u, 2012. i 2013. 2012. 2013. Promjena Udjel uvoza u BDP-u 92 82 10 Zapreke u trgovini 82 58 24 Zahtjevnost carinske procedure 81 62 19 Intenzitet konkurencije 120 107 13 Raspoloživost ponude dobavljača 101 68 33 Kvaliteta ponude dobavljača 77 62 15 Pristup financijskim uslugama 104 90 14 Korupcija za javne fondove 99 87 12 Mito i korupcija 91 83 8 Indeks pravne zaštite ulagača 65 42 23 Poslovni trošak terorizma 30 15 15 Poslovni trošak kriminala i nasilja 54 39 15 Organizirani kriminal 72 49 23 Kvaliteta računovodstvenih standarda 100 92 8 Bilanca proračuna 115 100 15 Kvaliteta cesta 29 21 8 Kvaliteta luka 77 65 12 Broj pretplatnika mobilnog interneta 76 26 50 Kvaliteta osnovnog obrazovanja 48 38 10 Kvaliteta poslovnih škola 87 78 9 Raspoloživost znanstvenika i inženjera 86 76 10 Fleksibilnost određivanja plaća 65 45 20 Javni dug 87 106-19 Nacionalna stopa štednje 55 71-16 Uloga stranih ulaganja u razvoju 105 112-7 Kvaliteta javne nabave 129 136-7 Transparentnost politike vlade 94 106-12 Favoritizam odluka javnih službenika 97 112-15 Vrijeme osnivanja poduzeća 25 43-18 Ulaganja poslovnog sektora u R&D 76 65 11 Veza plaća i produktivnosti 101 82 19 Orijentacija kupcima 107 84 23 Etičnost ponašanja poduzeća 94 76 18 Efikasnost upravnih nadzornih odbora 127 106 21 Inovacijski kapacitet 72 110-38 Sofisticiranost proizvodne tehnologije 104 103 1 Razvijenost klastera 94 114-20 Razvijenost marketinga 83 94-11 Kontrola međunarodne distribucije 96 97-1 Dostupnost kredita 94 105-11 Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2012-2013:Pozicija Hrvatske, Zagreb, 2013, str.18.-21. 26
Hrvatska u segmentu institucionalne konkurentnosti dobro stoji po niskim troškovima poslovnog sektora za obranu od terorizma, nasilja i kriminala. Relativno dobro je ocijenjeno i povjerenje u policijske snage. Ipak, prema većini institucionalnih indikatora Hrvatska ima loše ocjene. To se prije svega odnosi na složene birokratske propise koji opterećuju poslovnu slobodu, neefikasnost pravnog sustava u rješavanju sudskih sporova, nisku razinu zaštite vlasničkih interesa manjinskih dioničara, intelektualnog vlasništva i vlasničkih prava općenito, iracionalnu javnu potrošnju, korupciju, nedostatak pravosudne neovisnosti, pristrano donošene odluka i nedovoljno transparentan proces stvaranja javnih politika, loše standarde revizije i izvještavanja te nedostatak poslovne etike. Infrastruktura je područje relativno dobrih rezultata za Hrvatsku, što se pogotovo odnosi na mobilne i fiksne telekomunikacije, te kvalitetan cestovni sustav. Donekle problematična području su pomorske i zračne luke. Makroekonomsko okruženje je relativno stabilno u Hrvatskoj, prije svega u pogledu umjerene stope inflacije. U ovoj kategoriji mjeri se uravnoteženost državnog proračuna, nacionalna stopa štednje, razina inflacije i kamatne stope, javni dug i kreditni rejting zemlje. Zdravstvo i osnovno obrazovanje u Hrvatskoj se također mogu ocijeniti kao zadovoljavajuća područja hrvatske konkurentnosti. Rizici od malarije, HIV-a i tuberkuloze su minimalni. Ne postoje veliki rizici od visoke smrtnosti djece i niske očekivane dobi starosti. Osnovno školstvo je relativno dobro ocijenjeno. Kvaliteta visokog školstva i usavršavanja izravno utječe na konkurentnost gospodarstva, ako je usklađeno s potrebama produktivnosti. Ključni problemi Hrvatske su nedostatak usavršavanja radne snage, loša kvaliteta obrazovnog sustava i upravljanja. Hrvatska dobro stoji po kvaliteti obrazovanja na području matematike i prirodnih znanosti. U kontekstu efikasnosti tržišta, najveći hrvatski nedostaci su visoki troškovi poljoprivredne politike, visoko oporezivanje, negativan utjecaj složenih pravnih propisa na poslovanje i strana izravna ulaganja, niska razina stranih vlasničkih udjela u poduzećima, niska razina sofisticiranosti kupaca i orijentacije prema kupcima, opterećenost carinskim postupcima i dugi postupci započinjanja poslovanja. Tržište rada je jedan od ključnih problema Hrvatske. Relativno dobra ocjena je dana samo u kontekstu udjela žena u radnoj snazi. Razni oblici rigidnosti otežavanju konkurentnost rada, što se odnosi na nisku razini suradnje među socijalnim partnerima, teške postupke zapošljavanja i otpuštanja radnika te relativno nisku fleksibilnost u određivanju plaća. Problem je i u visokom odljevu talentiranih osoba iz zemlje. U kontekstu razvijenosti financijskih tržišta najveći problem u Hrvatskoj je teška dostupnost poduzetničkih zajmova. U pogledu tehnološke spremnosti, Hrvatska ima konkurentske prednosti po širokoj uporabi interneta i dostupnosti posljednjih tehnologija, ali 27
problematična područja su niska razina tehnološkog transfera kroz strana izravna ulaganja i tehnološke opremljenosti poduzeća. U pogledu poslovne efikasnosti, Hrvatska nema konkurentske prednosti. Najveći nedostaci su niska razina delegiranja autoriteta među zaposlenicima, niska razvijenosti klastera i proizvodnih procesa (WEF,2013.). Povećanje konkurentnosti zemlje zahtijeva postojanje funkcionalnog sustava različitih institucija, transparentnost i kvalitetu procesa stvaranja javnih politika i donošenja odluka te prednosti u kontekstu pojedinih faktora koji utječu na produktivne sposobnosti gospodarstva i društva u cjelini. U Hrvatskoj je krajnje nužno provođenje niza strukturalnih liberalizacijskih reformi sa svrhom poboljšanja faktora koji utječu na povećanje konkurentnosti i produktivnosti gospodarstva. Slično kao i u kontekstu nužnosti liberalizacije gospodarstva, odnosno povećanje ekonomske slobode, nužno je uspostaviti mehanizme za efikasno funkcioniranje institucija vladavine prave, prije svega kroz suzbijanje korupcije, jačanje neovisnosti pravosudnog sustava i bolju zaštitu vlasničkih prava. Također, nužno je uklanjati razne birokratske prepreke slobodi poslovanja i ulaganja te u tom kontekstu provesti opsežnu reformu javne uprave. Važno je i provesti liberalizacijske procese u radnom zakonodavstvu koje je trenutno rigidno regulirano, porezno rasterećenje gospodarstva, kao i sniženje javne potrošnje i zaduženja. U nastavku rada se obrađuje konkurentnost Hrvatske prema Indeksu svjetske konkurentnosti Instituta za razvoj menadžmenta (IMD-a). 3.3. Indeks svjetske konkurentnosti IMD-a za Republiku Hrvatsku Hrvatska je u izračun Indeksa svjetske konkurentnosti Instituta za razvoj menadžmenta uključena od 2006. godine, nakon dugih pregovora i provjere sukladnosti nacionalne statistike sa strogim zahtjevima IMD-a. Institut za menadžmenta (Institute for Management Development - IMD) iz Lausanne objavio je 30. svibnja 2013. godine najnovije rezultate Godišnjaka svjetske konkurentnosti 2013. prema kojem je Hrvatska zauzela 58. mjesto od ukupno 60 vodećih svjetskih ekonomija. 28
( tablica 4.) Riječ je o istraživanju koje IMD provodi već 25 godina, a Hrvatska je u njega uvrštena po sedmi puta. Tablica 4. Rang lista svjetske konkurentnosti 2012.-2013. godine Zemlja 2013. 2012. Zemlja 2013. 2012. SAD 1. 2. Litva 31. 36. Švicarska 2. 3. Meksiko 32. 37. Hong Kong 3. 1. Poljska 33. 34. Švedska 4. 5. Kazahstan 34. 32. Singapur 5. 4. Češka 35. 33. Norveška 6. 8. Estonija 36. 31. Kanada 7. 6. Turska 37. 38. Ujedinjeni Arapski Emirati 8. 16. Filipini 38. 43. Njemačka 9. 9. Indonezija 39. 42. Katar 10. 10. Indija 40. 35. Tajvan 11. 7. Latvija 41. Danska 12. 13. Rusija 42. 48. Luksemburg 13. 12. Peru 43. 44. Nizozemska 14. 11. Italija 44. 40. Malezija 15. 14. Španjolska 45. 39. Australija 16. 15. Portugal 46. 41. Irska 17. 20. Slovačka 47. 47. Ujedinjeno Kraljevstvo 18. 18. Kolumbija 48. 52. Izrael 19. 19. Ukrajina 49. 56. Finska 20. 17. Madžarska 50. 45. Kina 21. 23. Brazil 51. 46. Korea 22. 22. Slovenija 52. 51. Austrija 23. 21. Južna Afrika 53. 50. Japan 24. 27. Grčka 54. 58. Novi Zeland 25. 24. Rumunjska 55. 53. Belgija 26. 25. Jordan 56. 49. Tajland 27. 30. Bugarska 57. 54. Francuska 28. 29. Hrvatska 58. 57. Island 29. 26. Argentina 59. 55. Čile 30. 28. Venezuela 60. 59. Izvor: (http://www.konkurentnost.hr/default.aspx?art=494&sec=2, 05.08.2013.) Prema rangiranje IMD-a u 2013. najkonkurentija zemlja svijeta je SAD koja je povratila prvu poziciju na ljestvici zahvaljujući prvenstveno oporavku financijskog sektora, tehnološkim inovacijama i velikom broju uspješnih kompanija. U Europi najkonkurentnije zemlje su 29
Švicarska na drugom mjestu, Švedska, Norveška i Njemačka. Vezano uz Hrvatsku, ona se u 2013. godini nalazila na 58. mjestu od 60 najkonkurentnijih zemalja na svijetu te je u odnosu na prethodnu 2012. godinu nazadovala za jedno mjesto. ( grafikon 2.) Grafikon 2. Hrvatska na ljestvici konkurentnosti IMD-a, 2006.-2013. Izvor: http://www.konkurentnost.hr/default.aspx?art=494&sec=2, 10.08.2013. Od uvrštenja u rang ljestvicu IMD-a 2006. Hrvatska je imala rast konkurentnosti jedino u 2008. godini kada je ostvarila najbolju poziciju na ljestvici 54. mjesto. Nakon toga do 2010. ima konstantan pad na ljesvici konkurentnosti te 2011. godine napreduje za jedno mjesto nakon čega opet pada na poziciju 58. mjesta od 60 najkonkurentnijih razvijenih zemalja. U 2013. godini iza Hrvatske nalaze se jedino Argentina i Venezuela. Istraživanje konkurentnosti svjetskih ekonomija temelji se na 327 pojedinačnih kriterija grupiranih u 4 glavne grupe ( gospodarski rezultati, efikasnost javnog sektora, efikasnost poslovnog sektora i infrastruktura) i 20 podgrupa ( npr. domaća ekonomija, međunarodna trgovina i investicije, zapošljavanje, cijene, javne financije, fiskalna politika, obrazovanje itd.) faktora konkurentnosti. ( tablica 5.) 30
Tablica 5. Faktori konkurentnosti Hrvatske prema IMD-u, 2009.-2013. 2009 2010 2011 2012 2013 Gospodarski rezultat 43 53 56 56 58 Efikasnost javnog sektora 51 55 54 54 54 Efikasnost poslovnog sektora 55 58 59 58 60 Infrastruktura 41 42 43 41 42 Izvor: Obrada studenta premahttps://www.worldcompetitiveness.com/online/app/index.htm, 15.08.2013. Između 5 glavnih faktora konkurentnosti Hrvatska je najbolje plasirana u području infrastrukture (42.mjesto) gdje imamo vrlo dobre pokazatelje korištenja telekomunikacijske infrastrukture (cijene mobilne telefonije i širokopojasnog interneta) te srednješkolskog obrazovanja (odnos broja učitelja i učenika) te sudjelovanja u srednješkolskom obrazovanju. Nakon infrastrukture slijedi područje efikasnost javnog sektora (54.mjesto) zbog niskih carinskih barijera i niskog porez na dobit te kratkog vremena osnivanja poduzeća. Na 58. mjestu nalaze se gospodarske performanse gdje su pozitivno ocijenjeni veliki prihodi od turizma i izvoza usluga, indeks troškova života i kumulativna strana ulaganja. Na posljednjem 60. mjestu nalazi se efikasnost poslovnog sektora gdje su pozitivno ocijenjene relativno niske plaće, pogotovo menadžmenta, i nizak jedinični trošak rada u prerađivačkoj industriji, relativno velik broj radnih sati i visok udjel žena u zaposlenosti. Po mišljenju gospodarstvenika kao najprivlačniji indikatori izdvojeni su sljedeći: kvalificirana radna snaga, pouzdana infrastruktura, visoka razina obrazovanja, kvaliteta korporativnog upravljanja, pristupačnost financiranju, jaka kultura istraživanja i razvoja. Slabosti je puno više, a najvažnije su (http://www.konkurentnost.hr/default.aspx?art=494&sec=2): Slaba otpornost na krizu i diverzificiranost proizvodnje, Niska zaposlenost, strukturna nezaposlenost, rigidno tržište rada, starenje stanovništva, Državno vlasništvo poduzeća, birokracija, cijena kapitala, visoka socijalna izdvajanja, Slabo poduzetništvo, prilagodljivost, poslovno upravljanje, motivacija i kompetentnost, 31
Niska razina tehnologije, inovativnosti, transfera znanja, visokoškolskog i menađerskog obrazovanja Na kraju se može zaključiti da rezultati konkurentnosti IMD-a ukazuju na potrebu provođenja hitnih strukturnih reformi koje moraju zahvatiti javni i privatni sektor, a s ciljem povećanja konkurentnosti naše zemlje. Potrebno se više fokusirati na poboljšanje poslovne efikasnosti, ali i na povećanje fleksibilnosti i prilagodljivosti promjenama u okruženju. 32
4. KONKURENTNOST HRVATSKE KEMIJSKE INDUSTRIJE KAO ČLANICE EUROPSKE UNIJE Ulazak u Europsku Uniju kao i izlazak iz članstva CEFTA-e stavlja hrvatsku industriju pred niz izazova. Isti se ogledaju u ukidanju svih carinskih ograničenja pri uvozu proizvoda iz EU uz istovremeno uvođenje i rast carina pri izvozu proizvoda na tržište CEFTA-e koje predstavlja jedno od hrvatskih najznačajnijih izvoznih tržišta. Isto tako, liberalizacijom tržišta povećati će izloženost industrije sve većoj konkurenciji sa stranih tržišta. Stoga se u okviru ovog poglavlja obrađuju slijedeće tematske cjeline: stanje industrije u Republici Hrvatskoj, kemijska industrija u Republici Hrvatskoj, konkurentnost hrvatske kemijske industrije te konkurentnost kemijske industrije u zemljama članica Europske unije. 4.1. Stanje industrije u Republici Hrvatskoj U okviru ovog poglavlja dati će se pregled stanja hrvatske industrije u proteklih dvanaest godina. ( grafikon 3.) U razdoblju od 1990. do 2008. godine industrija primjetno počinje gubiti značaj u gospodarstvu Hrvatske, odnosno proces deindustrijalizacije vidljiv je kroz pad udjela industrije u BDP-u te pad broja zaposlenih u industriji. Pad udjela industrije u BDP-u bilježi se unatoč rastu fizičkog obujma industrijske proizvodnje i to kao rezultat brže dinamike rasta određenog dijela drugih djelatnosti. Pored višegodišnjih tendencija deindustrijalizacije, početkom 2009. godine situacija se s globalnom gospodarskom krizom pogoršava pa industrijska proizvodnja po prvi puta, nakon devetogodišnjeg uzlaznog trenda bilježi pad. Negativan utjecaj gospodarske krize uočljiv je kroz smanjenje domaće (pad osobne potrošnje) i inozemne potražnje (pad robnog izvoza). Unatoč smanjenju industrijske proizvodnje, udio industrije u BDP-u uglavnom bilježi stagnaciju (primjerice udio prerađivačke industrije u BDP-u 2008. godine iznosio je 13,5%, a 2012. godine 13,7%). Takva kretanja rezultat su brže dinamike pada nekih drugih djelatnosti,primjerice graditeljstva. (HGK,2013.) 33
Grafikon 3. Indeksi industrijske proizvodnje i udio industrije u BDP u (1990.=100), 2000.- 2012. Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012.godine, str. 12 U razdoblju od 2009. do 2012. godine industrijska proizvodnja kretala se oštrim opadajućim trendom. ( grafikon 4.) Industrijska proizvodnja je u 2012. godini, u uvjetima smanjene domaće potražnje, bila manja 5,5% u odnosu na 2011. godinu te je njezina razina manja za oko 16% u odnosu na 2008. godinu, odnosno 25% manja u odnosu na 1990. godinu. Takva su kretanja u posljednje dvije godine rezultat pada proizvodnje u sve tri industrijske djelatnosti tj. u rudarstvu i vađenju, prerađivačkoj industriji te opskrbi električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija, što je bio slučaj i u 2011. godini. 34
Grafikon 4. Proizvodnost rada, zaposleni u industriji i proizvodnja, 2008.-2012., (2005.=100) Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012.godine, str. 16 Broj zaposlenih u industriji u zadnjih dvadesetak godina, gotovo kontinuirano, pokazuje trend pada, a gospodarska kriza bila je samo dodatak na već postojeće strukturne probleme u industriji. Nastavak negativnog trenda broja zaposlenih zabilježen je i u prošloj 2012. godini, kada je bilo 4,3% manje zaposlenih u odnosu na 2011. godinu. Kao rezultat pada zaposlenosti, proizvodnost rada je u zadnjih dvadesetak godina rasla, no prošle godine bilježi se pad proizvodnosti rada (-1,3%) što je rezultat brže dinamike pada industrijske proizvodnje u odnosu na pad broja zaposlenih. Vezano za EU, industrijska proizvodnja početkom gospodarske krize bilježi pad unatoč intervencionističkim mjerama odnosno povećanom državnom potrošnjom. ( grafikon 5.) 35
Grafikon 5. EU godišnje stope rasta industrijske proizvodnje i domaće potražnje, 2008.- 2012. Izvor: HGK, Hrvatsko gospodarstvo 2012.godine, str. 16 U 2010. i 2011. godini državna potrošnja gotovo da stagnira, ali je još uvijek prisutna te proizvodnja ponovno pokazuje uzlazni trend i to kao rezultat povećane inozemne i domaće potražnje. U 2012. godini industrijska proizvodnja Europske unije bilježi pad od 2% u odnosu na 2011. godinu. Takva kretanja značajnim dijelom su rezultat smanjenja domaće potražnje. Pritom je razina industrijske proizvodnje u Europskoj uniji manja za oko 7% u odnosu na onu iz 2008. godine i to kao rezultat niže razine proizvodnje u 18 zemalja pri čemu se najniža razina u odnosu na 2008. godinu bilježi u Grčkoj i na Cipru. S druge strane, u Poljskoj i Estoniji je prošlogodišnja razina proizvodnje bila veća u odnosu na 2008. godinu i to za oko 16% tj. 12%. U Poljskoj takva kretanja djelomično su rezultat trogodišnjeg trenda porasta inozemne potražnje, dok su u Estoniji rezultat trogodišnjeg trenda porasta domaće i inozemne potražnje (HGK,2013., str.17). U nastavku rada obrađuje je stanje kemijske industrije u Republici Hrvatskoj. 36
4.2. Kemijska industrija u Republici Hrvatskoj Kemijska industrija je iz temelja promijenila način na koji se živi od odjeće koju odijevamo, preko domova gdje se živi pa do automobila koji se vozi svakodnevne udobnosti koje većina građana u svijetu može uzimati zdravo za gotovo. Kemijska industrija je jedan od najvećih davatelja doprinosa rješenjima protiv siromaštva i za poboljšanje zdravlja diljem svijeta. Razvijena kemijska industrija temelji se na znanju i znanstvenim postignućima, pa omogućuje materijaliziranje mnogih inovativnih rješenja. Pokretač je razvitka i djelovanja brojnih sličnih proizvodnji, a time i ukupnoga gospodarskoga razvoja. U razvijenim zemljama kemijska industrija pripada najpropulzivnijim i najprofitabilnijim granama, pa izravno ili neizravno značajno utječe na vrijednosti ukupne proizvodnje, investicijskih ulaganja i broja zaposlenih Kemijska industrija koncentrirana je na tri područja u svijetu, zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi i Kini i Japanu i to već više od pedeset godina. Većina rasta kemijske industrije temelji se na proizvodnji sintetičkih organskih polimera koji se koriste kao plastika, vlakna i elastomeri. Sintetički polimeri čine ujedno i 80% svjetske proizvodnje kemijske industrije. Europska Unija je vodeće svjetsko područje u proizvodnji kemikalija, nakon kojega slijede Azija i SAD. EU 15 čini preko 95% prometa kemikalijama EU 25. Sve zajedno, EU 25, Azija i SAD čine oko 85% svjetskog prometa. (ECEG,2011.) S obzirom na relativno malo domaće tržište, te ograničenu raspoloživost prirodnih resursa, usmjerenost na međunarodnu razmjenu od neupitne je važnosti za hrvatsku kemijsku industriju. Sektor kemijske industrije u Hrvatskoj prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, NKD 2007, proizvodnja kemijskih i proizvoda uvrštena je u prerađivačku industriju te se prati prema sljedećim oznakama (HGKb,2013:4): Odjeljak C 20 - Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda 20.1 Proizvodnja osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva 20.2 Proizvodnja pesticida i drugih agrokemijskih proizvoda 20.3 Proizvodnja boja, lakova i sličnih premaza, grafičkih boja i kitova 37
20.4 Proizvodnja sapuna i deterdženata, sredstava za čišćenje i poliranje, parfema i toaletno-kozmetičkih preparata 20.5 Proizvodnja ostalih kemijskih proizvoda 20.6 Proizvodnja umjetnih vlakana Sektor kemijske industrije jedan je od glavnih industrijskih sektora u Hrvatskoj. Kemijska industrija ima ključnu ulogu u pokretanju aktivnosti ostalih industrija i u unapređivanju procesa razvoja i izvedbe proizvoda. Njeni proizvodi služe kao ulazni proizvodi drugim industrijama, ali i kao roba za široku potrošnju. Iako sektor kemijske industrije u širem smislu osim proizvodnje kemikalija i kemijskih proizvoda te proizvodnje proizvoda od gume i plastike obuhvaća i proizvodnju osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka, farmaceutska industrija nije predmet ove analize. Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda obuhvaća proizvodnju osnovnih kemikalija, gnojiva i dušičnih spojeva, plastike i sintetičkog kaučuka u primarnim oblicima, proizvodnju pesticida i drugih agrokemijskih proizvoda, proizvodnju boja, lakova i sličnih premaza, grafičkih boja i kitova, proizvodnju sapuna i deterdženata, sredstava za čišćenje i poliranje, parfema i toaletnokozmetičkih preparata, proizvodnju ostalih kemijskih proizvoda te proizvodnju umjetnih vlakana. S druge strane proizvodnja proizvoda od gume i plastike obuhvaća proizvodnju vanjskih i unutrašnjih guma za vozila, proizvodnju ostalih proizvoda od gume, proizvodnju proizvoda od plastike, proizvodnju ploča, listova, cijevi i profila od plastike, proizvodnju ambalaže od plastike, proizvodnju proizvoda od plastike za građevinarstvo te ostalih proizvoda od plastike (Rašić Bakarić,2012, str.2). Među postojećim proizvodima kemijske industrije u Hrvatskoj prednjači proizvodnja tehničkih plinova, proizvodnja polimera, proizvodnja prerađevina od gume i plastike, proizvodnja sredstava za pranje te proizvodnja boja i lakova. Udio je sektora kemijske industrije u bruto domaćem proizvodu Hrvatske prema zadnjim raspoloživim podacima iz 2007. iznosio 1,6% (od čega 1,1% čini proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i umjetnih vlakana, a 0,5% proizvodnja proizvoda od gume i plastike), dok je udio u BDP-u prerađivačke industrije iznosio 9,4% (6,5% proizvodnja kemikalija, kemijskih proizvoda i umjetnih vlakana te 2,9% proizvodnja proizvoda od gume i plastike (Rašić Bakarić,2012.). 38
U nastavku će se obraditi stanje sektora kemijske industrije u Hrvatskoj u razdoblju od 2007. do listopada 2011.godine. ( grafikon 6.) Grafikon 6. Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda, 2007-listopad 2011. (2005.=100) Izvor: Rašić Bakarić, I. (2012.), Sektorske analize Kemijska industrija, Ekonomski institut Zagreb, Zagreb,str.5. Iz grafikona je vidljivo da u promatranom razdoblju dok je cijela industrija padala kemijski je sektor blago rastao, ali trend je još uvijek silazan. Naime, za razliku od ukupne industrijske proizvodnje, koja je tijekom promatranog razdoblja ostvarila međugodišnji pad, industrija kemikalija i kemijskih proizvoda bilježi povećanje proizvodne aktivnosti. Desezonirana vrijednost proizvodnje kemikalija i kemijskih proizvoda u prvih se jedanaest mjeseci 2011. povećala za 2,5% u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Za usporedbu, međugodišnja stopa rasta industrije kemikalija i kemijskih proizvoda je u 2010. iznosila 6,7%, dok je u 2009. ta industrija ostvarila međugodišnji pad od 9,9 posto. Unatoč tome što desezonirani međugodišnji podaci za prvih jedanaest mjeseci 2011. pokazuju porast proizvodne aktivnosti industrije kemikalija i kemijskih proizvoda, trend je još uvijek silazan. 39
Prikaz kretanja proizvodnje proizvoda od gume i plastike u Hrvatskoj u razdoblju od 2007. do 11.mjeseca 2011.godine. ( grafikon 7.) Grafikon 7. Proizvodnja proizvoda od gume i plastike, 2007-2011. (2005.=100) Izvor: Rašić Bakarić, I. (2012.), Sektorske analize Kemijska industrija, Ekonomski institut Zagreb, Zagreb, str. 6. Iz grafikona je vidljiv porast aktivnosti od 4,7% što je promijenilo trend prema rastu koji je ovisan od ukupnog gospodarstva. Naime, industrija proizvoda od gume i plastike također bilježi rast proizvodne aktivnosti na međugodišnjoj razini, koji desezonirano iznosi 4,7%. Za usporedbu, ova je industrija u 2010. ostvarila međugodišnji pad od 1,6%, a u 2009. od 2,7 posto. Dakle, promotre li se međumjesečni podaci, vidi se da je nakon smanjenja obujma proizvodnje kemijske industrije u lipnju i srpnju uslijedio njegov rast, što je uočljivo i u promjeni trenda. Iako sektor kemijske industrije u 2011. bilježi porast proizvodnje na međugodišnjoj razini, stope rasta su i dalje nestabilne i usporene, tako da se ne može govoriti o njegovom značajnijem oporavku. Ipak, dugotrajniji oporavak industrije proizvoda od gume i plastike, kao i industrije kemikalija i kemijskih proizvoda, teško je ostvariv bez poboljšanja dinamike ukupnog gospodarskog rasta, jačanja izvozne konkurentnosti i novih ulaganja u industrijskom sektoru. 40