PRILOG 2 PRAVEDNOST I KRALJEVSTVO BOŽJE U NOVOZAVJETNOM GOVORU NA GORI

X. Prilozi PRILOG 2 PRAVEDNOST I KRALJEVSTVO BOŽJE U NOVOZAVJETNOM GOVORU NA GORI dr. sc. Antal Balog Općenito se među novozavjetnim teolozima tekst Isusovog Govora na gori, kojeg su zabilježili evanđelisti Matej (Mt 5 7) i Luka (Lk 6,20 49) smatra najvažnijim ulomkom kojim se naviješta dolazak kraljevstva Božjega (gr. βασιλείαν τοῦ Θεοῦ, basileian tou theou) i u kojem se opisuje njegova unutarnja narav vladavine. Ta ʹnebeska vladavinaʹ ili vladavina Božja među ljudima, ispunjenje je savršene pravednosti. 1 Za pojam pravednosti evanđelist Matej koristi grčku riječ dikaiosyne (δικαιοσύνην), koju čvrsto ugrađuje u koncepciju kraljevstva Božjega. Obje ove riječi, kraljevstvo nebesko i pravednost, spominju se u Govoru na gori po šest puta, odnosno više puta od bilo kojeg drugog pojma. U Svetom pismu Starog zavjeta preteču Isusovog izraza ʹkraljevstvo Božjeʹ, nalazimo u starozavjetnoj sintagmi ʹJahve kraljujeʹ (heb. הוהי,ך א ל מ Yhwh, ך א ל מ הוהי (heb. malah), a kasnije i u sintagmi ʹkraljevstvo Jahvinoʹ malkut Yhwh), koje u kulturi onoga vremena izražava Božju vrhovnu vlast, koja od svojih podanika, izabranoga naroda, traži poslušnost. Zauzvrat poslušnosti prema Zakonu, ljubav prema jedinome i pravome Bogu i cjelovitu vjernost prema njemu, On će im pružati pomoć i zaštitu, osiguravati im mir unutar zemlje i čuvati vanjske granice, održavati stabilni pravni poredak te davati im prosperitet i 1 Mjesto izraza kraljevstvo Božje prije stotinjak godina se ustalio prijevod vladavina Božja. Ovaj izraz zvuči dinamičnije: Bog je Gospodin i on vlada i sve čime vlada njegovo je kraljevstvo. Jürgen Moltmann: Najprije kraljevstvo Božje, Crkva u svijetu 25/3, 1990., str. 220. 283

O pravu i pravednosti posvemašnji napredak zajednice. Neizvršavanje Božje volje odnosno kršenje Saveza između Boga i njegovog izabranog naroda uključuje kazne. 2 U Novom zavjetu Bog po svome Sinu Isusu Kristu započinje novi Savez s ljudima (2. Kor 3,6), koji ne ukida stari Savez već ga ispunjava i nadilazi (Hebr 3,1 6). Potpuno ispunjenje novoga Saveza Boga i onih izabranika koji su ga prihvatili, bit će u eshatonu, na svršetku vremena, u nebeskom Jeruzalemu (Okr 21,3). Punina novoga Saveza i punina kraljevstva nebeskoga međusobno se podudaraju jer su dvije strane iste teološke paradigme. Otuda je Isusovo naviještanje kraljevstva nebeskog odnosno njegov dolazak, središnja tema sva četiri evanđelja i njegov glavni modus operandi. Njegovom se hermeneutikom tumači okosnica Kristovog naučavanja i cjelina njegove evanđeoske poruke svijetu. Pravednost kraljevstva nebeskoga polazište je i ishodište evanđelja, početak i kraj dobre ili Radosne vijesti, alfa i omega, koja svoju puninu ima u osobi Isusa Krista. 3 Govor na gori je prvi od pet Isusovih govora koje je zabilježio evanđelist Matej i smatra se najvažnijim i najradikalnijim. Međutim, u njemu nema posebne originalnosti u pogledu naučavanja koje bi se moglo posebno izdvojiti, već je sažetak starozavjetnoga učenja i općeg duhovnoga nasljeđa prethodne povijesti koje je moguće pronaći u tekstovima starih filozofa i velikih svjetskih religija. 4 2 Enciklopedijski teološki rječnik: Sveto pismo, povijest, duhovnost, fundamentalna teologija, dogmatika, moral, ekumenizam, religije. M. Semeraro: Kraljevstvo Božje. Školska knjiga, Zagreb 2009., str. 539 541. 3 Evanđelje, grč. εὐαγγέλιον, (evangelion) dobra vijest, Radosna vijest. Prema William D. Mounce: The Analytical Lexicon to the Greek New Testament, Zondervan, Grand Rapids 1993. 4 Lun Yu XV 23, Razgovori/Analecta navodi Konfucija (551. pr.kr. 479. pr.kr.) koji kaže Izvjesno da postoji zlatno načelo: ʹZar to nije ljubav prema bližnjemu? Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome!ʹ Prema Rushworth M. Kidder: How Good People Make Tough Choices: Resolving the Dilemmas of Ethical Living, Harper, New York 2003., str. 159. Također: u hinduistička uputa kaže Neka se ne daje ono 284

X. Prilozi Posebnost Govora na gori ne ogleda se u osobitostima samoga sadržaja, već u navještaju dolaska jednog novog vremena i jedne nove stvarnosti ( približilo se Kraljevstvo nebesko Mt 4,17), koje je već sada i ovdje i koje je započeto Isusovim djelovanjem. Govoreći o naravi Kraljevstva, Isus ga opisuje dajući upute o ponašanju, navodeći moralne vrednote i etička načela, koje naziva zajedničkim imenom pravednost. Svoje slušatelje naučava i upućuje u djela pravednosti, ali ih i sam izvršava tijekom svoje javne službe, pokazujući svojim sljedbenicima da je njihovo vršenje moguće i potrebno, i da ona nisu samo ideal prema kojemu je dovoljno stremiti već mogući način svakodnevnog življenja. Onaj koji poučava pravednosti kraljevstva Božjeg, odnosno pravedan način življenja, mora tu pravednost postojano i dosljedno sam provoditi, jer ga se u suprotnom treba smatrati ʹlažnim učiteljemʹ i ʹlažnim prorokomʹ. Učitelji i proroci, koji naučavaju pravednost kraljevstva Božjega, a ne žive sukladno njemu, oni su, prema Isusovim riječima, vrlo opasni i od njih se sljedbenici Kraljevstva trebaju osobito čuvati. Isusu su očito bila poznata pedagoška načela, prema kojima je promatranje ponašanja roditeljskih i drugih uzora učinkovitije nego samo slušanje verbalnoga poučavanja. Osim slušanja, promatranja i oponašanja učitelja ili proroka, za usvajanje pravednosti kraljevstva nebeskoga potrebna su vlastita ʹdjela pravednostiʹ. Njihovo vršenje Isus je usporedio s izgradnjom kuće na stijeni, koja je postojana i u uvjetima kiša, vjetrova i bujica, odnosno u uvjetima stvarnih provjera ʹusvojenih znanja i kompetencijaʹ, za razliku od slušanja bez vršenja djela pravednosti, s kućom izgrađenom na pijesku koja se ruši pod udarcima kiša, bujica i vjetrova (Mt 7,24 27). Isus u svome navješćivanju dolaska kraljevstva Božjeg ne drugome što je nemilo sebi samome! To je ukratko pravednost kako god se drugi ponašao (MBh 13, 114.8). Budistička tekst (SaÚyuttanikāya V, 353.35 354.2) navodi Ono što nije ugodno i drago meni ne može biti ni njemu; a kako mogu nekome drugome priuštiti ono što meni nije ugodno i drago? dok Herodot u Povijesti, III, str. 142 kaže: Ono što svojem bližnjem predbacujem ni sam, koliko je u mojoj moći, neću činiti. 285

O pravu i pravednosti donosi novi Zakon, već traži njegovo življenje i sam ga u potpunosti ispunjava. Umjesto Zakona (Tore) u središte svoga naučavanja stavlja Božju vladavinu i ispunjavanje Božje volje. Svoje sljedbenike uči kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci (Mk 1,20). Štoviše, od svojih sljedbenika zahtijeva da njihova pravednost bude veća [potpunija] od pravednosti pismoznanaca i farizeja, jer u suprotnom neće ući u kraljevstvo nebesko (Mt 5,20). Farizeji i pismoznanci onog vremena Zakon su izvršavali gotovo fanatično, brižno pazeći na svaki obredni detalj. Što znači potpunije vršenje Zakona od farizeja i pismoznanaca, koji ga u potpunosti izvršavaju? Od podanika se Kraljevstva nebeskoga očekuje vršenje najvažnijega u Zakonu, njegovog unutarnjeg duha i naravi, koje se ogleda u vršenju pravednosti, milosrđa i vjernosti (Mt 23,23). Pravednost u obilju više, kako piše Cifrak, nazivajući je Novom pravednosti ili pravednost u obilju više, znači živjeti u traženju Božje vladavine. Kao što ljudski život ovisi o hrani i piću, tako ovisi i o pravednosti i njezinom činjenju, ali ne pred ljudima jer je ona pravednost kraljevstva Božjeg koju treba vidjeti samo Bog. 5 A oni koji u vršenju takve pravednosti budu proganjani, pogrđivani, zlostavljani, šikanirani, njih Isus naziva blaženima kaže im da se vesele i kliču: [jer] velika je plaća njihova na nebesima! (Mt 5,12). 1. UVOD Svi evanđelisti (Matej, Marko, Luka i Ivan) za pojam pravednost (kraljevstva nebeskoga) 6 koristili su starogrčku riječ dikaiosyne (δικαιοσύνην), umjesto riječi epieikeia (επιείκεια) koja označava 5 Mario Cifrak: ʹNovaʹ pravednost ili pravednost u obilju više (Mt 5,20), Bogoslovska smotra, god LXXVIII (2008), br. 1., str. 109. 6 Evanđelist Matej koristi sintagmu kraljevstvo nebesko, ili nebeska vlast (grč. basileian tou ouranon) koje ima isto značenje a prijevod je hebrejskog malkut šamaim. Pišući pokrštenim Židovima, Mateju je poznata njihova vjerska tradicija kasnoga židovstva prema kojoj je neizgovaranjem imena Božjeg odavanje dužnog poštovanje. 286

X. Prilozi pravičnost. 7 Ova potonja mogla bi bolje opisivati ono što je Isus želio reći na svome materinjem aramejskom jeziku o unutarnjoj naravi kraljevstva Božjeg. Riječ dikaiosyne osim pravednosti označava i svetost, onaj oblik koji je prav, ispravan, postupanje koje je ispravno. S druge strane, riječ epieikeia, prema Tomislavu Ladanu, osim što označava pravičnost, znači još i nepristranost, čestitost, doličnost, blagost i čovječnost. Različitost značenja ove dvije grčke riječi još je kojih četiri stotine godina prije nastanka Govora na gori, mučila Aristotela. On o njima u petoj knjizi svoje Nikomahove etike raspravlja, je li pravičnost treba biti bolja od pravednosti, a ipak ne može biti nešto što je suprotstavljeno pravednosti, nego, naprotiv, samo jedna vrsta pravednosti. Ali on je već i nagovijestio rješenje, da pravednost i pravičnost nisu različite vrijednosti, nego različiti putovi da se dođe do jedinstvene pravne vrijednosti [...] Jer pravičnost kao i pravednost na kraju imaju uopćavajući karakter [...] Pravičnost je pravda pojedinačnoga slučaja [...] 8 kojeg pravednost Biblijsko egzegetsko tumačenje kraljevstva Božjega prema Fućak, J.: Kraljevstvo božje u današnjoj egzegezi, u Bogoslovska smotra 61 (1991.) br. 1 2, str. 76 81. 7 William D. Mounce: The Analytical Lexicon To The Greek New Testament, Zondervan, Grand Rapids 1993. 8 Radbruch, Gustav. Filozofija prava, Nolit, Beograd 1980. Nadalje, Aristotel u Nikomahovoj etici, piše: [...] pravedno i pravično su jedno isto, pa iako je oboje dobro, ipak je pravično bolje. Teškoća je u tome što pravično, svejednako bivajući pravedno, nije i pravedno prema zakonu, već je popravka zakonski pravednoga. To je stoga što je zakon uvijek uopćen, a ima pojedinačnih slučajeva o kojima se ništa ispravno ne može izreći na uopćen način. Stoga u takvim slučajevima gdje je nužno govoriti općenito, ali gdje nije moguće to činiti ispravno, zakon uzima u obzir slučajeve koji se najčešće javljaju, znajući dobro za mogućnost pogreške. On ipak nije zbog toga ništa manje ispravan, jer pogreška nije u zakonu ni u zakonodavcu, nego u naravi same stvari; jer ljudski postupci su od takve neravnomjerne građe. Kada, dakle, zakon govori općenito, a javi se slučaj koji je izuzetak od općeg pravila, onda je ispravno, tamo gdje je zakonodavac propustio da nešto predvidi ili pogriješio uopćavajući, da se njegov propust ispravi dodajući ono što bi i sam zakonodavac rekao kada bi bio prisutan, i što bi unio u zakon da je mogao da predvidi takav slučaj [...] I to je bit pravičnog da ispravlja zakon tamo gdje je on zbog svoje općenitosti nepotpun. Aristotel, Nikomahova etika, Knjiga V, dio X, 1137a 1138a, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988. str. 112. 287

O pravu i pravednosti ponekad ne može obuhvatiti te je otuda pravičnost izvor pravednosti. Pravednost je najsjajnija krepost i ljudi se po njoj nazivaju dobrima, napisao je svojevremeno Ciceron, koji je nasljeđujući Sokratovo povezivanje pojmova pravednosti i dobroga ukazao da, kada čovjek postupa pravedno, čini dobro, odnosno da biti dobar [čovjek] znači biti i pravedan. 9 Kada dobro u zajednici prevlada, ono postaje općim dobrom, zajednica postaje dobra i pravedna, a time i pravična. U filozofiji stoicizma pravednost je druga od četiri stožerne kreposti (vrline), što će kasnije na svoj način preuzeti kršćanska teologija u logiji naravnih kreposti. Razmatranje povezanosti pravednosti i pojma dobroga postalo je predmetom pisanja, između ostalih tema, srednjovjekovnog skolastika Tome Akvinskoga. On je novozavjetnu teologiju uspio integrirati s grčkom filozofijom, osobito s filozofijom Platona i Aristotela i na taj način postavio glavnu okosnicu teologije Katoličke crkve. Pišući o pravičnosti, Akvinski se nadovezuje na Aristotelova stajališta, smatrajući pravičnost potrebnom modifikacijom ili nadopunom zakona, koji i kada je dobro napisan, može u pojedinačnom slučaju zakazati. 10 Prema tome, i dobri zakoni, prema Akvinskom, usklađeni s naravnim pravom, mogu povremeno i djelomično postati nepravednima. Načelo pravičnosti tu mogućnost isključuje, jer će u svakom pojedinačnom slučaju, koji pozitivni zakoni ne uspijeva potpuno sagledati, osigurati punu pravičnost i punu primjenu naravnoga prava. Dakle, pravičnost je iznad zakona nastojeći ostvarivati njegovu bitnu svrhu u svim pojedinačnim slučajevima. Suvremeni tuzemni autori, primjerice Žitinski, prihvaćaju stajalište da se pravično odnosi na potpuno ispravnu prosudbu i 9 Cicero, De officiis, I. cap. 7. prema Toma Akvinski, Izabrano djelo, izabrao i preveo Tomo Vereš, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2005., str. 593. 10 Prema Josip Metelko: Opća teorija u filozofiji prava u djelu sv. Tome Akvinskog, Zbornik PFZ, 49 (3 4), 1999. str. 326. 288

X. Prilozi moralno postupanje u svakom posebnom, odnosno pojedinačnom slučaju. Otuda pojam pravičnoga u etičkom smislu bolje odgovara od najčešće uopćenog pojma pravednoga. Pri tome ono što je pravično, istodobno je i pravedno, ali nije bolje od apsolutno pravednog, nego je samo bolje od propisa formuliranih u pozitivnom pravu, koje zbog svojih općenitih izričaja mora neke pojedinačne slučajeve propustiti. U tom smislu načelo pravičnosti omogućava bolju primjenu zakona kojima je svrha postizanje pravednosti u odnosu na pravne subjekte na koje se oni odnose. 11 Odnos između pravednosti i pravičnosti može se usporediti s odnosima prava i morala u nekoj zajednici, gdje pravo predstavlja minimum morala. U tom smislu, pravednost bi se mogla smatrati povezanom s pravom i pravnom znanošću, a pravičnost s moralom odnosno s etikom kao filozofijom morala. Pravednost je tako bliža općem načelu kao i opisu odnosa između pripadnika u zajednici, dok je pravičnost bliža pojedinačnoj moralnoj prosudbi, moralnom vrednovanju i postupanju. Imajući u vidu prethodne ulomke, kako se odnose pojmovi pravednosti i pravičnosti u opisivanju kraljevstva Božjeg u evanđeljima? Prihvatimo li premisu o savršenstvu Božjeg zakona (lex aeterna) 12 i koji u svome savršenstvu nadilazi, govoreći Aristotelovim jezikom, neravnomjernu građu ljudskih postupaka, tada on može obuhvatiti sve moguće pojedinačne slučajeve i postupke. Za razliku od Božjeg zakona, ljudski zakoni (lex humana), koji se trebaju temeljiti na prirodnim zakonima (lex naturalis) to po svojoj naravi ne mogu činiti ma kako sveobuhvatni bili. Otuda se 11 Maja Žitinski: Poslovna etika, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik 2006, str. 133 134, 12 Lex aeterna, vječni (najviši) zakon, koji, prema sv. Tomi Akvinskome obuhvaća sve zakone i zakonitosti u stvorenju, odnosno na svijetu jer proizlazi izravno od i iz Boga (summum bonum). Akvinski u razmatranju općeg poretka podređuje naravni zakon (lex naturalis) vječnom zakonu, navodeći da je isti usađen u čovjekovu dušu, omogućavajući mu razumijevanje metafizičkog pojma dobroga prema kojemu teže ili trebaju težiti sva ljudska bića. 289

O pravu i pravednosti pojmovi pravedno i pravično mogu u potpunosti smatrati istoznačnicama u kontekstu Božjeg kraljevstva ili Božje vladavine, jer se vječni zakon (lex aeterna) ili Božji zakon, iz vječnosti transcendira u vrijeme i prostor postavši podudaran s naravnim zakonom (lex naturalis) koji je u svojoj biti nepromjenjiva temeljna norma i bitna narav kao obvezatno mjerilo ćudorednosti i pravednosti. 13 Prema katoličkoj teologiji pravednost je jedna od četiri naravne krjeposti uz razboritost, jakost i umjerenost, a svaki čovjek je pozvan postojano činiti ćudoredno ili moralno dobro uz radost i žrtve suprotstavljajući se nutarnjim i vanjskim protivnostima 14. Pravednost, kao naravna krjepost, komplementarna ljubavi, jednoj od tri božanske krjeposti (vjera i nada). Prema protestantskoj teologiji prisutna je izvjesna napetost između Božje i ljudske pravednosti. Čovjek je opravdan Božjom milošću uz punu svjesnost svoje trajne i nepromjenjive grešnosti. Njegovo otkupljenje i izbavljenje od grješne naravi (lat. natura lapsa) bit će potpuno u eshatonu, na kraju vremena, kada Kristovo kraljevstvo dođe u punini uz ispunjenje novoga Saveza između Boga i njegovoga, po Kristu opravdanoga, izabranog naroda. Otkupljena i uzdignuta narav (lat. natura elevata et redempta) omogućit će puno zajedništvo Boga i ljudi kakvo je bilo u čistoj naravi (lat. natura pura) nakon stvaranja i prije čovjekovoga pada i istočnoga grijeha. 13 Josip Metelko: Opća teorija u filozofiji prava u djelu sv. Tome Akvinskog, Zbornik PFZ, 49 (3 4), 1999. str. 319. 14 Karl Rahner i Herbert Vorgrimler: Teološki rječnik, Forum bogoslova, Đakovo 1992., str. 255. 290

X. Prilozi 2. DOLAZAK KRALJEVSTVA BOŽJEG I KRISTOVE VLADAVINE VEĆ, ALI JOŠ NE Kraljevstvo je nebesko glavni pojam potreban za cjelovito razumijevanje evanđeoske poruke novozavjetnih tekstova. Evanđelist Marko navodi da je Isusovo javno trogodišnje djelovanje započeto riječima Ivana Krstitelja: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! 15 Kraljevstvo je nebesko stiglo među ljude i ono među njima već obitava (Lk 17,21), ali još ne u svojoj punini. 16 Međutim, kao što smo već naveli na početku ovoga teksta, tema o kraljevstvu skriva se u starozavjetnim tekstovima koji su nagovijestili njegove glavne obrise pripravljajući mu dolazak. Novozavjetni tekstovi otkrivaju njegovo puno značenje, odnosno njegovu otajstvenu stvarnost. Sažetak evanđeoske poruke (ili poruke Dobre vijesti) jeste poistovjećivanje između kraljevstva Božjeg i Isusove osobe. On izrijekom izgovara, u ono vrijeme nečuvenu i za mnoge slušatelje bogohulnu tvrdnju, da je on sâm početak, izvorište Božjeg kraljevstva i njegove pravednosti, i da on to potvrđuje svojim naučavanjem, propovijedanjem i djelima (znacima i čudesima). Štoviše, on tvrdi da o njemu govore starozavjetni proroci ukazujući na njega da je on taj očekivani i obećani Mesija, Pomazanik kojega svome izabranom narodu šalje Jahve. Kraljevstvo Božje u njegovoj, Isusovoj osobi stoji ili pada. Otkriti Kraljevstvo, znači otkriti samoga Krista i njegovu mesijansku ulogu, a ući u Kraljevstvo znači prionuti uz Krista, prihvatiti njegovo učenje, i vršiti njegova djela, ili kako bi to rekao Kempenac, nasljedovati, imitirati Krista. 17 Crkveni otac Origen naveo je da je Isus autobasileia, 15 Evanđelje po Marku 1,15 (Mk 1,15). Jeruzalemska Biblija, Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz La Bible de Jerusalem, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003. str. 1437. 16 Teološku paradigmu kraljevstva Božjeg već, ali još ne razvio je Geerhardus Vos; vidjeti u The Pauline Eschatology, Eerdmans, Grand Rapids, 1952., str. 38. 17 Toma Kempenac: Nasljeduj Krista. Prometej, Zagreb 1998. Njemački redovnik Kempenac priredio je oko 1418. godine tekst knjige Imitatio Christi koja se smatra 291

O pravu i pravednosti da je On sâm to Kraljevstvo, pripisujući mu tako kristološka obilježja. Dolazak Kraljevstva je iskazivanje milosti Boga Oca prema svim ljudima, onima koji su već živjeli i umrli, koji sada žive i onima koji će se tek roditi. Bog im daje spasenje koje se temelji samo na vjeri. Sam Isus za sebe izjavljuje: Ja sam put i istina i život (Iv 14,6). Teološko značenje ulaska u Kraljevstvo i baštinjenje Kraljevstva označava ulazak u život, u njegovu puninu, koja počinje ovdje i sada i traje do u vječnost. Ideja božanskoga kraljevanja zajednička je religijama starog Istoka koje se njome služe kako bi pridale svetu vrijednost ljudskom kralju kao zemaljskom namjesniku bogova ili glavnoga boga. 18 Starozavjetni pisci prihvaćaju tu misao dodajući joj sadržaj jednoboštva i razumijevanja političke vlasti. Služenje izabranoga, svetoga naroda svome ovozemaljskom kralju, kojega je Boga postavio na zemlji, tipološka je i eshatološka slika služenja anđela, nebeskih podanika, nebeskom kralju Jahvi. Jahve kraljuje dovijeka, na nebu i na zemlji, nad svim narodima, ali se njegovo kraljevanje osobito očituje u Izraelu, s kojim je sklopio poseban Savez, te koji stoluje u Jeruzalemu odakle ih blagosilja, vodi, štiti, okuplja kao pastir svoje stado (Ps 80). Teologija Saveza između Jahve i njegovog izabranog naroda govori o Jahvi koji kraljuje nad narodima cijeloga svijeta, upravljajući glavnim tokovima svjetske povijesti, pravedno sudeći sve narode prema njihovim zaslugama, nagrađujući dobro i kažnjavajući zlo. On, Jahve, želi da u njegovom, posebno izabranom narodu, njegovo kraljevanje bude djelatno dosljednim služenjem Zakona kojeg je on sam zadao svojim podanicima na izvršavanje. Predano služenje Jahvi njegovoga izabranoga naroda, utemeljeno je na Savezu, prema kojem bi izabrani narod izvršavao Zakon i sve jednim od najvažnijih priručnika o kršćanskoj pobožnosti nakon Biblije. To je najviše prevođena knjiga, nakon Biblije, na 370 jezika, i doživjela je preko 3000 izdanja. Na hrvatskom jeziku ovo djelo ima do sada 40 izdanja. 18 Prema Xavier Leon Dufour: Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009. str. 440 450. 292

X. Prilozi ostale zadane uredbe, a Jahve bi ih za uzvrat čuvao i u svakom pogledu blagosiljao. Taj Savez i međuodnos Jahvea i njegovoga izabranoga naroda svi ostali narodi na zemlji bi mogli prepoznati i potom sami odlučiti slijediti pravedne Jahvine putove. Propašću izraelskog kraljevstva i odlaska u ropstvo, narodni vođe i proroci okreću se prvobitnoj teokratskoj zamisli, najavljujući dolazak Mesije (pomazanika), Kralja, sina Davidova, koji će obnoviti kraljevstvo u Izraelu na starim i slavnim temeljima. S vremenom, tema Kraljevstva se širi i u njoj Jahve sam, poput pastira upravlja svojim narodom, sabira ga po cijelom svijetu vraćajući ga u njegov zavičaj, pradomovinu. Proroci potom nastavljaju navješćivati o Božjem kraljevanju čije se kraljevstvo širi po svoj zemlji dok je ne obuhvati u cjelini. Tada će ljudi dolaziti odasvud u Jeruzalem da se poklone Jahvi i štuju ga (Zah 14,9). Božje kraljevstvo će nastati na ruševinama ljudskih kraljevstava i carstava (Dn 2,44), ono će biti sveobuhvatno i od svih naroda priznato i prihvaćeno. Dolaskom Sina Čovječjega, Jahvina vladavina poprima oblik Kraljevstva, ali koje neće biti od ovoga svijeta. Nakon njegove uspostave, pravednici će suditi pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevati na njima uvijeke (Mudr 3,8). Protekom nekoliko stoljeća od povratka iz ropstva, židovski narod sve više živi u očekivanju dolaska Mesije i Božjeg kraljevstva kojeg će on uspostaviti. Najčešće se očekuje političko, konkretno kraljevstvo, no oni religiozniji očekivali su i nejasno se nadali dolasku nove, duhovne stvarnosti u kojoj bi, svojom pokornošću prema Zakonu, ispunjavali njegovu punu pravednost. Ili, prema učenju rabina, pravednik uzima na sebe jaram kraljevstva nebeskoga, na koje se Isus nadovezuje svojim pozivom: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,29 30). Takva nada iščekivanja prenijeta je i u Novi zavjet u kojem Isusovi sljedbenici očekuju njegov ponovni dolazak i uspostavu punine Kraljevstva. Sveto pismo Novoga zavjeta ne ukida niti mijenja društveni i Zakonski pojam pravednosti, prema kojemu čovjeka koji drži Zakon 293

O pravu i pravednosti Bog nagrađuje prema zaslugama, ostajući tako vjeran sklopljenom Savezu. 19 Biblijske egzegete nastoje uskladiti izravne Kristove govore o sadašnjem Kraljevstvu i o očekivanom Kraljevstvu koje treba uskoro stići, gradeći poznatu eshatološku sintezu već i još ne, kojom je Isus nastojao stvoriti onu napetost kojom bi svoje tadašnje i kasnije sljedbenike stalno držao budnima u vjeri, ljubavi i nadi tijekom onih događaja dok je bio s njima i onih koji će biti nakon njegova drugog dolaska. 20 Biblijska teologija ukazuje da će kraljevstvo Božje biti u svojoj punini tek u eshatonu, odnosno na kraju vremena. Ono će doći nakon drugog Kristovog dolaska, kada će, kako on kaže, nastati sve novo (Otk 21,5), nastat će novo nebo i nova zemlja (Otk 21,1). Otuda Isus govori svojim slušateljima da je Kraljevstvo već došlo (Lk 11,20), da je među njegovim slušateljima, da će doći i da dolazi. Punina Božje vladavine na zemlji, koja će biti u njegovom kraljevstvu, vremenski se sasvim približila, postavši tako neposrednom budućnošću u kojoj je parusija svakoga trena izvjesna. 21 Isus uči svoje sljedbenike molitvi, one koji su oko njega kao i one koji to tek trebaju postati: dođi kraljevstvo tvoje (Mt 6,10). U odnosu na materijalne potrebe poziva ih na pouzdanje u Boga i njegovu providnost koji uvijek zna što im je sve potrebno, i da radi toga trebaju tražiti najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve će im se ostalo dodati. (Mt 6,33). Napetost između međuovisnosti novozavjetne sadašnjosti i eshatološke budućnosti, na kojoj stoji egzegetska sinteza o dolasku kraljevstva Nebeskog već i još ne, ne smije se uklanjati niti umanjivati, premda bi modernistički 19 Opći religijski leksikon, ur. Adalbert Rebić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002., str. 745. 20 Prema Marijan Jerko Fućak, Karaljevstvo Božje u današnjoj egzegezi, Statement održan na Colloquium Biblicum u Beču, 26.10.1990. pod nazivom Basileia toû Theoû in der Verkündigung Jesu. Bogoslovska smotra, Vol. 61 No. 1 2, 1991. str. 76. 21 Parusija (grč. παρουσία, parousia, prisutnost) teološki termin prema kojemu se najavljuje ponovni dolazak Isusa Krista u slavi da sudi svijet i time dovrši puninu kraljevstva Božjeg. 294

X. Prilozi senzibilitet suvremenog vjernika i kršćanskoga teologa tome vjerojatno bio sklon. Naprotiv, potrebno joj je dodati neophodnu ravnotežu, onu koja današnjoj Crkvi sve više nedostaje, i koja se vidi kod njenoga vjerništva koje je sve više nagnuto prema sadašnjosti na račun budućnosti, osobito u vremenima porasta materijalnoga blagostanja, općeg društvenoga prosperiteta i posljedične varljive sigurnosti. Razumijevanje teologije dolaska kraljevstva Božjega među ljude i njegove završne punine u eshatonu, odnosno na kraju vremena, determinira cjelovito ispravno tumačenje njegovih ostalih obilježja. To se osobito odnosi na način življenja i djelovanja podanika unutar Kraljevstva tijekom razdoblja koje je smješteno od dolaska Kraljevstva do njegove pune uspostave. Drugim riječima, egzegetska sinteza o dolasku kraljevstva Božjega već i još ne može objasniti one dijelove Isusovih logija, osobito one o pravednosti, koje se teško ili nikako ne uklapaju u suvremeno razumijevanje prava i morala i na njihovu opću primjenu na odnose među ljudima. Oni koji žele uči u Kristovo kraljevstvo moraju ga tražiti (Mt 6,33) i primiti (Mt 10,15) u jednostavnoj i prostodušnoj vjeri kao dijete (Mk 10,15) i kako bi im ono, pošto ga prime, moglo pripadati (Mk 10,14). Ono ne dolazi skriveno, već je vidljivo, razumljivo i opipljivo, prvo u samom Kristu, a potom i u Božjem narodu. Kraljevstvo ima svoju društvenu ulogu jer je ono sol svijeta, koje svijet čuva od posvemašnje iskvarenosti (Mt 5,13) i ono je svjetlost svijeta, koje otkriva sva ljudska djela, bilo ona dobra ili zla (Mt 5,14). Kraljevstvo Božje ima naglašeno ovozemaljsku i osobito socijalnu dimenziju, ono je usmjereno na cjelinu ljudskog društva. Međutim, Isus se prvo obraća pojedincu, tako što mijenja ljudsko srce (nutarnjeg čovjeka), ljudsko tijelo (vanjskog čovjeka), društvo oko pojedinca (ostale ljude) te na kraju okoliš u kojem pojedinac i ostali ljudi žive (sve stvorenje). Tko su adresati Govora na Gori? Na to se pitanje već dugo nastoji odgovoriti. Prema jednom tumačenju, riječi Govora na gori 295

O pravu i pravednosti upućene su svima, ne samo pojedinim skupinama, primjerice redovničkim zajednicama ili raznim zanesenjačkim vjerskim pokretima koji su nerijetko rigorozno tumačili i provodili u njemu navedene zahtjeve. Poruke Govora na gori nisu prvenstveno normativni zahtjevi kršćanskog morala, već su putokazi kršćanskog življenja, koje treba započeti odzivom čovjeka na Božji poziv na obraćenje i spasenje, koje se, potom, nastavlja etičkim življenjem (Bultmann). 22 Osobito žestoka rasprava o tome je li Govor na gori upućen Crkvi ili svijetu, vodi se između uglednih egzegeta, Hoffmanna i Lohfinka. To pitanje je značajno imajući u vidu implikacije rezultata te rasprave na stajališta suvremenog mirotvorstva i poziva na odricanja od nasilja u rješavanju sukoba. Lohfink drži da su adresati Govora na gori Isusovi učenici, koji će, s onima koji dolaze poslije njih, stvoriti vlastiti životni prostor u kojem će živjeti radikalne zahtjeve kršćanske pravednosti. Hoffmann s pravom smatra da takva egzegeza sužava broj osoba kojima je Govor na gori upućen, već se on odnosi na otvoreni životni prostor, odnosno svijet kojemu Bog nudi svoje kraljevstvo. 23 Bilo da se Govor na gori razumije i tumači kao etika i ethos zajednice (Gemeinde Ethos) ili etika i ethos svijeta (Welt Ethos), neposredni adresati su ipak kršćani okupljeni u Crkvi koja, pak, nije izolirana od svijeta već je svijetu poslana. U tom smislu, Govor na gori nije niti posredno upućen svijetu, već predstavlja smjernice Crkvi preko koje Govor može postati općim i univerzalnim. 24 Prema Schnackenburgu, očito je da je Isusova poruka o blizini kraljevstva Božjega usmjerena prema cilju budućega kraljevstva i tu smislu on 22 Rudolf Bultmann: Theologie des Neuen Testaments, Mohr, Tübingen, 1968. str. 36. 23 Prema Ivan Dugandžić: Kršćanski moral i Isusova etika: Posebnost Isusove etike u usporedbi s općom racionalnom etikom, Bogoslovska smotra, Vol 66 br.4, 1972., str. 604. 24 Gerhard Lohfink: Wem gilt die Bergpredigt? Beiträge zu einer christlechen Ethik, Freiburg Basel Wien, 1998, str. 36. 296

X. Prilozi je utopija, stanje koje nije moguće postići na ovome svijetu. Ali baš iz te utopije Isus izvlači zaključke za djelovanje u ovome svijetu. 25 Gnilka dodatno nastoji pomiriti zahtjevne riječi Govora na gori s ograničenim ljudskim mogućnostima, označavajući etičke zahtjeve Govora zapovijedima kojima nije moguće približiti se jednim većim korakom, već samo brojnim, malim i ponavljajućim koracima. Te korake, ipak treba započeti jednim skokom, da bi se ušlo u radikalnije promjene, promjene u spašavanju obitelji, u prevladavanju laži, mržnje, nasilja i rata u svijetu. 26 Imajući u vidu cjelinu poruke koju evanđelja nastoje stvoriti, moguće je zaključiti da Matej, pišući tekst Govora na gori, nastoji postići najmanje dvije svrhe, navijestiti dolazak vladavine Božje i pozvati svoje čitatelje na obraćenje i ulazak u kraljevstvo. Drugo, postavlja razmjerno zahtjevan normativni etički okvir u kojem navodi pojedine primjere u konkretnim pitanjima kršćanskoga življenja. Schnackenburg navodi pet hermeneutičkih zahtjeva tumačenja Govora na gori: (1) Isusove riječi ne smiju se u njihovoj oštrini ublažiti i oslabiti. One se moraju uzeti ozbiljno u svoj njihovoj zahtjevnosti. (2) Ne smije se praviti razlika između individualne i socijalne etike na štetu ove potonje, jer Isusova poruka ima za cilj sveobuhvatno kraljevstvo, što znači da se tiče i društva. Taj aspekt Govora na gori danas je najčešće predmet rasprave, u kojoj se čuju i ekstremne tvrdnje da je on neprimjenjiv na razini društva i države. (3) Isusovi visoki zahtjevi upućeni su zajednici učenika kao predstavnicima buduće Crkve, što znači da oni danas obvezuju Crkvu kao takvu, a ne samo pojedinca ili neku manju skupinu. (4) Isusove načelno izrečene zahtjeve treba tumačiti i primjenjivati u danom povijesnom i društvenom kontekstu. (5) Napetosti do kojih će doći u traženju konkretne norme ponašanja za današnje vrijeme 25 Rudolf Schnackenburg, Die sittliche Botschaft des Neuen Testaments, HthKNT Supplementband 1), Freiburg Basel Wien, 1986., str. 123. 26 Joachim Gnilka: Das Matthäusevangelium (HthKNT 1/1), Freiburg Basel Wien, 1986., str. 294. 297

O pravu i pravednosti treba izdržati i rješavati u bratskom duhu. 27 Kraljevstvo je Božja tvorevina ali su za njegovu punu dovršenost Bogu potrebni ljudi. Gradnju Kraljevstva započinje Bog, ali se gradnja nastavlja i dovršava s ljudima i radi ljudi. Suradnja Boga i ljudi nije u obliku sinergije, u kojem dio posla obavlja Bog, a dio čovjek i gdje se poslovi međusobno smjenjuju i nadopunjuju, već su djela čovjeka i djela Boga jedna u drugom čovjek vrši Božja djela, a Bog svoja djela izvodi po čovjeku. Taj odnos sudjelovanja u gradnji i istovrsnog djelovanja Kraljevstva, evanđelist Ivan opisuje u tekstovima 5,19 i 14,12, u kojem Sin svoja djela vrši u Ocu, a Otac svoja djela vrši u Sinu. Pri tome, da bi čovjek i Bog na ovaj način mogli surađivati, čovjek se mora u cijelosti prepustiti ili predati Bogu, sve svoje djelovanje, svoje planove, namjere i življenje. O tome Ivan piše sljedeće ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod (Iv 12, 24). Ako Bog u izgradnji svoga kraljevstva i njegove pravednosti računa na slabog čovjeka, koji je prevrtljiv i nepostojan, prije moralno slab nego moralno jak, tada se i ljudi smiju osloniti iskrenom vjerom na svemogućega Boga, računajući na njegovo milosrđe ako ga i sami međusobno prakticiraju (Lk 6,36). 3. Pojam pravednosti u Svetome pismu Staroga zavjeta U tekstovima Svetoga pisma Staroga zavjeta za pravednost, koja se drži za jedan od temeljnih pojmova u odnosu Boga i čovjeka, koristi se riječ cĕdāqāh 28 koja se najčešće odnosi na poštivanje prava drugoga, na ispravno ponašanje, čestit život, vršenje Božjih zakona, 27 Rudolf Schnackenburg, ibidem, 124. Citirano prema Ivan Dugandžić, ibidem, str. 602 603. 28 הקדצ Rabinski izraz za davanje milostinje istovjetan je s biblijskom riječju cĕdāqāh, koja označava i pravednost, pravičnost, dobrotvornost, ref. Pr 10:2 i 11:4. U Starom zavjetu navodi se više puta, Post. 18,19; Ex 22,21; 23:4; Lev 19:17; Pnz 10,19; Ps 37:21; 41:1 2; 82:3; 112:9; Job 31:16 20; Pr 12:28; 13:6; 14:21, 31; 19:17; 21:13; 22,9; 28:27; 29:7; Isa 58:1 12; Jer 22:15 16; Ez 16:49 itd. 298

X. Prilozi postupanje i življenje sukladno Božjim zapovijedima i odredbama. 29 Pravednost, koja može biti zakonska, moralna i religiozna, ima svoje izvorište u Bogu, koji sa svojim djelima i svojim sudom suvereno određuje što je pravo i pravednost. Bog od svojih izabranika i sljedbenika zahtijeva vršenje pravednosti: Zoveš Boga pravednim, pa budi i ti pravedan (Sifre Pnz 11,22), oni trebaju ʹoponašati Bogaʹ koji ih podučava putevima kojima trebaju hoditi, trebaju od Boga učiti kako postupati i tako postati stvorenja po Njegovoj volji. Da bi to postigao Bog se svojim izabranicima obraća: Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što On traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe, ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi (Mi 6,8). 30 Stari zavjet prikazuje Boga koji u sebi i po sebi sadrži puninu pravednosti i moralnost i koji u svom odnosu s ljudima te od njih zahtijeva moralno življenje i postupanje. Pravednici prihvaćaju Božju volju i njegovu viziju kako se ljudi trebaju odnositi prema njemu, prema sebi i jedni prema drugima, bližnjima, odnosno članovima zajednice u kojoj žive. Židovski se monoteizam od ostalih onodobnih mnogobožačkih religija razlikovao, između ostaloga, i po svojoj ukorijenjenoj moralnosti pa je otuda pojam pravednosti u Starom zavjetu i drugoj tradicijskoj židovskoj literaturi izraz koji je ispleten od etičkih, socijalnih i religijskih niti. Židovska teološka tradicija koristi različite riječi pripisujući Bogu različite atribute pravednosti. One se mogu svrstati u dvije skupine, jedna se smatra ʹstrožomʹ obuhvaćajući riječi poput pravednosti (cĕdāqāh, (הקדצ i pravde (mišpat, ט פ ש מ i din,,(ןי ד dok se druga skupina smatra,(ן ונ ח milost (hanun,(ב וט, tov ) ʹblažomʹ obuhvaćajući riječi dobrota čestitost (jašar) i suosjećajnost (rahamim). 31 29 Prema Marijan Vugdelija, Osmo Blaženstvo: ʹBlago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,10). Služba Božja, Vol.50 No.4 Prosinac 2010. 30 Leksikon temeljnih religijskih pojmova: Židovstvo, Kršćanstvo, Islam. Prometej, Zagreb 2005. str. 367 369. 31 Benjamin Davidson: The Analytical Hebrew and Chaldee Lexicon, Hendrickson Publishers, Inc., Peabody 1981. 299

O pravu i pravednosti Starozavjetna teologija Božje pravednosti postojano naglašava i uravnotežuje Božju pravednost s Božjom milošću i suosjećanjem za ljude, što se može pročitati u mnogim tekstovima, primjerice u tekstu Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjenog ne ostavlja nego kažnjava opačinu na djeci čak do unučadi od trećega i četvrtoga koljena. (Iz 34,6) Ili, Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu,(ד ס ח) pravo (ט פ ש מ) i pravdu (ה ק ד צ ו) na zemlji, jer mi je to milo,(י ת צ פ ח) riječ je Jahvina. (Jr 9,23c). Otuda treba odrediti put i cilj živoj pravednosti čija se strogost u djelovanju treba iskazivati kao milosrđe, odnosno nastojati imati jednaku mjeru pravednosti i mjeru samilosti. Oni koji milosrđe pretvaraju u strogost, nazivaju se ʹzlikovcimaʹ. Pravednici se pozivaju na molitvu za ʹnestanak grijehaʹ, ali ne i za nestanak grješnika, jer kada nestanu grijesi, nestat će i zločina. Na starozavjetni nauk da su i neprijatelji bližnji 32 nadovezuje Isusova logija svojim sljedbenicima: Čuli ste da je rečeno ʹLjubi svoga bližnjega, a mrzi neprijateljaʹ. 33 A ja vam kažem: ʹLjubite neprijatelje [dod.: Činite dobro onima koji vas mrze ], molite za one koji vas progone [dod.: i za one koji vas zlostavljaju ] da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce izlazi i nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite koji vas ljube zar to isto ne čine i pogani? (Mt 5,43 45; 47b). Starozavjetni prorok Ezekijel u svome tekstu navodi obilježja pravednika pred Bogom i za njega kaže da će živjeti: Onaj koji je 32 Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, ako je žedan, napoj ga vodom. Jer mu zgrćeš ugljevlje (žeravice) na glavu i Jahve će ti platiti (Iz 25,21) 33 Jeruzalemskoj Bibliji navodi da se drugi dio ove zapovjedi ne nalazi u ovakvom obliku Zakonu, a ne bi ni spadao u Zakon. Ovako nategnuti izričaj posljedica je aramejskog izvornika koji nema smisla za jezične nijanse. On znači: Nisi dužan ljubiti svog neprijatelja. Usp. Lk 14,26 i njegovu paralelu Mt 10,37. Ipak, u Sir 12,4 7 te u kumranskim spisima (1QS 1,10; i dr.) nalazimo gnušanje nad grješnicima, koje nije daleko od mržnje prema grješnicima i na koje je Isus vjerojatno mislio u citiranom tekstu. Ibidem, str. 1400 300

X. Prilozi pravedan i poštuje zakon i pravdu, ne blaguje po gorama, 34 ne podiže oči kumirima, ne oskvrnjuje žene bližnjega svojega, nikome ne nanosi nasilja,vraća što je u zalog primio i ništa ne otima, kruh svoj dijeli s gladnima, gologa odijeva, ne posuđuje uz dobit, i ne uzima pridavka (kamate), ruku usteže od nedjela, po istini presuđuje, po mojim (Božjim) naredbama hodi i čuva moje zakone, postupajući po istini (Ez 18,5 9). Prema tekstu knjige Ponovljenog zakona iskrivljavati pravdu znači biti pristran, primati mito, ugrožavati stvar pravednih, dok je pravednost dati na sudu pravo onome tko je prav, a krivca osuditi. Na više mjesta Stari zavjet naglašava povezanost pravednosti i vršenja Božjeg Zakona (Iz 56,1). Stari zavjet označava onoga pravednikom (cāddîqom) i onoga koji je pun ljubavi (hasidom) koji ne propušta izvršavati svoje dužnosti prema bližnjemu koja je Bog zapovijedio i odredio. Čovjek koji ima ravnodušno stajalište i tvrdi da Moje je moje, a tvoje je tvoje i na taj način sebe izjednačava s bližnjim, nije na putu pravednosti jer propušta činiti djela ljubavi. O odsustvu, danas bi smo rekli, društvene odgovornosti i socijalne osjetljivosti prorok Ezekijel piše, nazivajući je opačinom: Evo opačina sestre tvoje Sodome: gizdavo i u obilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu (Ez 16,49). Bez pomaganja bližnjima, u koje se ubrajaju i neprijatelji, čovjek se ne može smatrati pravednikom. Osobit je naglasak dužnosti pravednosti u ponašanju prema siromašnima i slabima, udovicama, pridošlicama i strancima. Danas bi smo navedenim skupinama dodali beskućnike, prognanike, izbjeglice, azilante, nezaposlene, osobe bez državljanstva, tzv. marginalne i isključene društvene skupine, gradsku sirotinju, ostarjelu, nemoćne i nikome potrebne radnike i radnice. Štoviše, bližnji to ostaje i kada je neprijatelj, pa je pravednost i u sljedećem: Kada nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti (Iz 23,4). 34 Jesti (sveti obrok) po gorama bila je praksa krivobožačkih obreda, odnosno idolopoklonstva. 301

O pravu i pravednosti Starozavjetni prorok Izaija upozorava na uzaludno prakticiranje krive i uzaludne pravednosti koju izabrani narod vrši jer ona nema značaja pred Jahvom. Molitva, obredna pobožnost, vjerski rituali i prigodni postovi uzaludni su ako ih ne prate Bogu ugodna djela, koja se ponajviše odnose na zajedničku težnju za ispravnim društvenim redom: kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga kojega vidiš gola. Ako ovako budu postupali, prorok Izajija nastavlja: Tad će sinutʹ poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvast. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom (Iz 58,8). Starozavjetni učitelji pohvaljuju pravednika koji vrši pravednost jer pravednik nosi svijet (Targum za Izr 10,25), a Rabi Johanan piše: I zbog jednog pravednika svijet bi opstao (b Joma 38,b). 4. POJAM PRAVEDNOSTI U SVETOME PISMU NOVOGA ZAVJETA Novozavjetnu teologiju pravednosti razvija apostol Pavle u tekstovima svojih poslanica koje su kronološki nastajale prije nastanka evanđelja. 35 Središte Pavlove kršćanske teologije je razumijevanje pojma obraćenja ili promjene shvaćanja, mišljenja i 35 Apostol Pavao obraćenik je na kršćanstvo koji je napisao veliki dio novozavjetnih tekstova. Rođen je i školovao se u cilicijskom gradu Tarzu za koji se smatra da je u to vrijeme u helenističkom obrazovanju bio ispred Atene i Aleksandrije. Bio je pripadnik židovskoga naroda i suvremenik Isusa Krista. Odgojen je kao farizej kod Gamaliela, tada vjerojatno najboljeg učitelja judaizma. Pavao je bio pripadnikom farizeja, jedne od židovskih vjerskih frakcija tadašnjega doba, vrlo ugledne u narodu. Za razliku od saduceja, bogatih i obrazovanih pripadnika visokoga društva, koji su imali vjersku i političku moć, farizeji su vjerovali u život nakon smrti, te su revno prakticirali obrednu čistoću i izvan hrama, u svim područjima života. Težili su nacionalnoj neovisnosti i nisu priznavali rimske zakone koji bi bili suprotni ili u neskladu s židovskim Zakonom (Torom ili Petoknjižjem) te s nizom zakona tzv. usmene Tore. 302

X. Prilozi djelovanja, metanoje kojom čovjek čini odlučan zaokret od grijeha prema Bogu, od nepravednosti prema pravednosti i koji predstavlja početak novoga života kojemu je pripisan novi životni smisao izvršavanje pune pravednosti. 36 Ona ima dvije osnovne dimenzije: vertikalnu, pravedan odnos s Bogom, i horizontalnu, odnos s drugim pripadnicima zajednice. 37 Življenje pravednosti ima za svrhu onakav život koji će na zemlji oslikavati Božju pravednost koja je na nebu. Pavlovsko razumijevanje pravednosti blisko je razumijevanju judaističke teološke tradicije koju on značajno koristi u svojoj teologiji opravdanja, otkupljenja i posvećenja. Pravednost je, prema Pavlovim poslanicama, stanje grešnoga čovjeka koji je otkupljen vazmenim događajima i djelovanjem Duha Svetoga u Crkvi. Svojom osobnom vjerom u Krista čovjek odlučuje primiti krštenje i tim se početnim iskustvom pridružuje zajednici drugih vjernika, odnosno crkvi (grč. eklesia, općinstvo). Krist je naviještao kraljevstvo nebesko, a nastala je Crkva, glasovita je rečenica A. Loisyja. Crkva na zemlji postaje mjestom okupljanja božjega naroda te slikom dolazećeg kraljevstva Božjega, koje uskoro stiže u svojoj punini. 38 Dolaskom Kraljevstva nastaje i 36 Metanoja (grč. μετάνοια, metanoia) je nerijetko povezana sa snažnim iskustvom epifanije, duhovnoga iskustva boanske nazočnosti, nakon koje se svjetonazor, razmišljanje i življenje osobe korjenito mijenja (usp. obraćenje Pavla na putu za Damask, Dj 9, 3 22). 37 Simbolika križa s raspetim i umirućim Kristom sadrži ove dvije dimenzije: pravednosti prema Bogu i pravednosti prema bližnjima Sin Božji se daje do svoje smrti. Poruka simbola jeste da je pravednost važna kao život, odnosno da je život moguć samo u pravednosti. Krist takvo življenje pune pravednosti očekuje od svakog svog sljedbenika. 38 Problem istovjetnosti ili različitosti kraljevstva Božjega i Crkve vrlo je staro i sporno, još od crkvenih otaca i srednjovjekovnih teologa koji su poistovjećivali te dvije stvarnosti, sve do današnjih liberalnih teologa i modernista koji ih razlikuju. Drugi vatikanski koncil tome je dao donekle jasno objašnjenje. Prije svega, gledom na buduću stvarnost na kraju vremena, konstitucija Lumen gentium ne govori ni o kakvoj razlici između Ecclesia consummata i regnum consummatum. Enciklopedijski teološki rječnik, ibidem, str. 540. 303

O pravu i pravednosti Crkva koja je vidljiva za razliku od Kraljevstva koje nije vidljivo. Rast Kraljevstva vidljiv je u rastu Crkve koja se suobličava Kristovom liku koji joj daruje život. Biti podanikom Kraljevstva podrazumijeva biti članom Kristove zajednice, ud njegovoga tijela. Crkva je prvenac Kraljevstva koja ga do kraja vremena naviješta sadržava i označava. Otuda je ona od njega različita ali je u eshatonu identična. Budući različitom od Kraljevstva, Crkva ima obvezu zazivati njegov dolazak: Dođi kraljevstvo tvoje (Lk 11,2; Mt 6,9) te ga naviještati svim narodima na zemlji. To zazivanje njegovoga dolaska i njegovo naviještanje, postaju služenje Kraljevstvu na Kristov način ljubavlju, poniznošću i krotkošću (samozatajnošću). Takav oblik služenja, diakonia, jest iskazivanje pravednosti kraljevstva Božjega prema svima, i onima koji su vjernici i onima koji to nisu. Isus Krist je kralj tog nebeskoga kraljevstva, i On je taj od židova dugo očekivani Mesija, Pomazanik i Pravednik, Spasitelj i Kralj, kojeg je Bog preko svojih proroka višekratno obećavao svome izabranom narodu. Krist stvara svoj narod pravednih (2 Kor 5,21) otkupljujući ih jednom za svagda svojom žrtvom okajnicom. Umirući na križu Krist ih trajno opravdava, posinjuje i pribraja ih u svoj novi izabrani narod temeljem Novoga Saveza. U taj novi izabrani narod pribrajaju se po vjeri u Krista svi, židovi i Grci, obrezani i neobrezani, tuđinci i barbari, robovi i slobodni ljudi (Kol 3,11). Kristova pravednost (ili nova pravednost u odnosu na starozavjetnu pravednost) nije plod ljudskog nastojanja i uspjeha u besprijekornom opsluživanju Božjega Zakona (Rim 10,3) već je ona nezaslužena Božja milost, dana svim ljudima koji su dragovoljno zajedno s Kristom umrli sebi i grijehu i potom uskrsnuli s Kristom za novi život. Svojim Duhom Svetim Krist upravlja svojim eshatološkim narodom (1. Kor 12) dajući im svoj, Kristov zakon za življenje u pravednosti. Kristov zakon pravednosti je moguće slijediti i ispunjavati, jer ga je On sam, kao svako drugo ljudsko biće, ispunjavao. Početak Kristove pravednosti sadržan je u zlatnome pravilu koje obuhvaća dva područja: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu (Mt 22,37 39). 304

X. Prilozi Zajednica vjernika, Crkva (ἐκκλησία, eklésia), ima zadaću sada i ovdje, u povijesti, biti sol i svjetlo svijetu, već sada živjeti prema pravilima kraljevstva nebeskoga, prema Kristovom zakonu, prema moralnim pravilima koja obilježavaju kršćansko življenje, pozivajući sve one koji su još vani da uđu na uska vrata i pođu tijesnim putem koji vodi u Život (Mt 7,31 14). Kršćansko življenje i kršćanske vrjednote temelje se na postojanom iščekivanju drugog Kristovog dolaska, Dana Gospodnjega, koji može biti svakog trenutka i koji će doći iznenada kao tat (lupež) noću. Takav svjetonazor opredjeljuje vjernički odnos, ili vjerničku pravednost prema vremenitim stvarima, poput materijalnog imetka, ovozemaljske slave, časti i moći. Znaju da su na ovoj zemlji stranci, putnici i došljaci, prolaznici, a da im je jedina i prava domovina na nebu. Kršćanski vjernici žive u dva svijeta, u jednom koji nisu posve napustili i drugi u koji još nisu potpuno pristigli i stoga su svjedocima i pravednosti i nepravednosti, oni su u srazu dva kraljevstva, jednog čije je vrijeme na izmaku, i drugog, koje nije u potpunosti stiglo. Kršćansko razumijevanje pojma pravednosti može se pronaći u tri različita konteksta, za koja se može reći da su međusobno povezana na različite načine. U prvom slučaju, riječ pravednost vrijednosno obilježava neki objektivni društveni poredak ili socijalni sustav. U drugom slučaju, pojam pravednosti vrijednosno karakterizira nečije subjektivno držanje primjerice, pravednost ili nepravednost nekog suca ili javnoga službenika. 39 U trećem slučaju, pravednost iz prethodno navedenih slučajeva prerasta u koncepciju pravednosti kraljevstva nebeskoga, koju Matej i Luka opisuju u Isusovim govorima, a započinju i najviše o njemu pišu u Isusovom Govoru na gori. Za to treće razumijevanje novozavjetne pravednosti može se reći da se nalazi između dvije stvarnosti, između ovostranog svijeta i onostrane zbilje, između imanentnog i transcendentnog, ona postoji već sada i ovdje, ali koja se uprisutnjuje 39 Priređeno prema Leksikon temeljnih religijskih pojmova: Židovstvo, Kršćanstvo, Islam. Prometej, Zagreb 2005. str. 369 370. 305

O pravu i pravednosti na svršetku vremena, u eshatonu, odnosno dolaskom kraljevstva nebeskoga u svojoj punini. Kada Novi zavjet vrijednosno označava neki društveni poredak pravednim, daje mu normativna obilježja, opisujući ga kakav bi taj poredak trebao biti. Pri tome se za pravednost koristi pojam spasenje, koji je u nekim tekstovima sinonim pravednosti. 40 Novozavjetni diskurs o pravednosti kada se odnosi na neke od ovozemaljskih poredaka (društvene, političke, ekonomske ili druge) analogan je tradicionalnoj grčkoj misli o pravednosti, koja započinje još od Aristotela i ima uobičajenu tipologiju pravednosti: komutativna ili uzajamna pravednost, distributivna ili razdiobna pravednost i legalna ili zakonska pravednost. Pravednost je usmjerena prema općem dobru i time ona ima sva potrebna obilježja socijalne pravednosti, a središnji joj je sadržaj u ispunjavanju zlatnoga pravila iz Isusovoga Govora na gori: Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 76,12). Bog se, u ovom kontekstu pravednosti, naziva pravednim jer se u svom suđenju ne obazire na uvaženost osobe (usp. 1. Pt 1,17), spol, rasnu ili religijsku pripadnost, gospodarski, društveni ili politički položaj, ali se obazire na radnu sposobnost ili njen nedostatak. Drugo značenje kršćanskoga poimanja pravednosti odnosi se na ono ćudoredno življenje i postupanje pojedinca kojim on, svojom postojanom i čvrstom voljom, ili vrlinom, svakoj osobi priznaje njeno pravo. 41 Biblijska teologija ovdje ukazuje na dva oblika ove pojedinačne pravednosti, jedna je božanska pravednost, a druga je ljudska. Božanska pravednost najčešće se označava kao ona koja se spasenjski obraća ljudima 42 ili se ona očituje u čovjekovom 40 Primjerice, Rosite nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje (Iz 45,8), i Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost (2. Pt. 3,13). 41 Toma Akvinski, Summa theologiae, 2 II q 58 a 1. 42 Jer uskoro će se objaviti moja pravednost (Iz 56,1), i Jer u Evanđelju se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru (Rim 1,1.7). 306