HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Aziz DŽAFIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 13. septembra 2006. godine sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir Juka, član Gosp. Mato TADIĆ, član Gosp. Miodrag SIMOVIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, pravilom 50. st. 1(b) i 1(j), kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Aziz Džafić (u daljnjem tekstu: podnosilac prijave), iz Visokog, zastupan po Senki Nožici, advokatici iz Sarajeva, podnio je prijavu Domu protiv zaključka Općinske službe za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 06/5-31- 4-79/03 od 19. septembra 2003. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, te je podnosiocu prijave naloženo da, u roku od 15 dana od dana prijema zaključka, napusti nekretnine označene kao k.č. 718/9 iz k.k.ul.3438 k.o. Visoko pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 2. Također, podnosilac prijave se žali na rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Heregovie (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev 485/02 od 5. februara 2004. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija koju je izjavio protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž 448/02 od 8. augusta 2002. godine. Nadalje, podnosilac prijave se žali na postupak pokrenut pred Općinskim sudom radi uspostave zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda, broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine. 3. Ponosilac prijave je zatražio da Dom naredi tuženoj strani, kao privremenu mjeru, da zabrani izvršenje zaključka o izvršenju Općinske službe, broj 06/5-31-4-79/03 od 19. septembra 2003. godine. Dom je 24. oktobra 2003. godine odlučio da odbije zahtjev za izdavanje privremene mjere. 4. Predmet postavlja pitanja u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENICE U PREDMETU 5. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave, priložene dokumentacije i navoda tužene strane. Sudski postupak 6. Podnosilac prijave je 17. februara 1996. godine sa M.K. zaključio ugovor o zamjeni nekretnina. Navedenim ugovorom podnosilac prijave je dao M.K. svoju kuću koja se nalazi u Ulicinju i 7.000 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) u zamjenu za kuću M.K. u naselju Prijeko i započeti poslovni prostor u centru "Sebilj" u Visokom. Ugovor je ovjeren kod Prvog Opštinskog suda u Beogradu 22. februara 1996. godine, pod brojem II/I-OV-br 844/96. Podnosilac prijave je 27. februara 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv M.K. radi utvrđenja. Osnovni sud je donio presudu, broj P 65/96 od 6. marta 1996. godine, kojom je podnosilac prijave na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina, postao vlasnik istih. Rješenjem o izvršenju, broj I 17/96 od 7. marta 1996. godine, dozvoljena je uknjižba podnosioca prijave kao vlasnika i korisnika k.č.br. 718/9 iz zk.ul. 3672 k.o. Visoko. 7. Rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama Općine Visoko, DN broj 52/462-951-3437/88 od 22. januara 1999. godine, utvrđen je sadržaj nekretnina u popisnom listu broj 3437 k.o. Visoko, koje se sastoje od zemljišta označenog brojevima katastarskih parcela 3746/4, stambena zgrada u površini od 74 m 2, u podulošku broj 1 upisana je pomoćna prostorija površine 14 m 2, garsonjera površine 41 m 2 i petosoban stan površine 109 m 2. Na navedenim nekretninama su utvrđena slijedeća prava: Općina Visoko - pravo raspolaganja 1/1, podnosilac prijave trajno pravo korištenja zemljišta 1/1, podnosilac prijave posjednik. 2
8. M.K. je 26. juna 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja ugovora i uspostave ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Djelimičnom presudom Općinskog suda, broj P 500/97 od 5. juna 2000. godine, donesenom u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (''Službeni list Republike Bosne i Hercegovine'', broj 18/94), utvrđena je ništavost ugovora o zamjeni nekretnina koji je ovjeren kod Prvog opštinskog suda u Beogradu, broj 844/96. Podnosilac prijave je podnio žalbu protiv navedene presude Kantonalnom sudu, koji je presudom, broj Gž 448/02 od 8. augusta 2002. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu odluku. Protiv navedene presude, podnosilac prijave je 14. oktobra 2002. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj Rev 485/02 od 5. februara 2004. godine, odbacio reviziju kao nedopuštenu. Podnosilac prijave se podneskom od 21. juna 2004. godine obratio građanskom odjeljenju nezadovoljan rješenjem Vrhovnog suda, od kojeg je dobio dopis, broj R 185/04 od 26. augusta 2004. godine, sa odgovorom da je pritužba neosnovana. 9. Općinski sud je u nastavku postupka donio presudu, broj VP 36/04 od 16. septembra 2004. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev da sud naloži Katastarsko-knjižnom odjeljenju Službe za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Katastarsko-knjižno odjeljenje) da uspostavi zemljišno-knjižno stanje kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda, broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine. Protiv navedene presude, podnosilac prijave i M.K. su blagovremeno izjavili žalbe Kantonalnom sudu. 10. Kantonalni sud je presudom, broj Gž 1676/04 od 29. aprila 2005. godine, odlučujući po žalbi podnosioca prijave i M.K, uvažio žalbu M.K. i prvostepenu presudu preinačio tako da je naložio Katastarsko-knjižnom odjeljenju da uspostavi zemljišno-knjižno stanje na nekretninama označenim kao k.č. 718/9 u zk.ul. 3682 k.o. Visoko, u naravi kuća i dvorište, i poslovni prostor u Trgovačkom centru Sebilj površine 21,09 m² označen prema projektnoj dokumentaciji kao prostor A-47, kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda, broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine, tako da će brisati pravo vlasništva i korištenja na navedenim nekretninama upisano u korist podnosioca prijave i upisati pravo vlasništva i korištenja u korist M.K. 11. Iz pisanih zapažanja tužene strane, Komisija primjećuje da je protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž 1676/04 od 29. aprila 2005. godine, podnosilac prijave izjavio reviziju, te da je postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj reviziji još u toku. Postupak radi izvršenja odluke CRPC 12. Općinska služba je, postupajući po zahtjevu M.K. za izvršenje odluke CRPC, broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, donijela zaključak o dozvoli izvršenja, broj 06/5-31-4-79/03 od 19. septembra 2003. godine. U zaključku je navedeno da prestaje uprava Općine na nekretninama označenim kao k.č. 718/9 iz k.k.ul.3438 k.o. Visoko, iste se vraćaju u posjed M.K. i nalaže se ponosiocu prijave da napusti navedene nekretnine pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 13. Podnosilac prijave je 24. i 29. septembra 2003. godine CRPC-u podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC, a 29. septembra 2003. godine izjavio žalbu Općinskoj službi protiv zaključka o dozvoli izvršenja. 14. Prema zapisniku Općinske službe, broj 06/5-31-4-79/03 od 7. novembra 2003. godine, podnosilac prijave je 7. novembra 2003. godine napustio predmetne nekretnine. 15. Odlukom CRPC-a, broj R 201-102970-1/1-01-325/04 od 21. oktobra 2005. godine, odbijen je zahtjev podnosioca prijave za ponovno razmatranje odluke CRPC, broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, kao neosnovan. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 16. Prijava je podnesena 23. oktobra 2003. godine i registrovana je istog dana. 3
17. Punomoćnik podnosioca prijave je 7. juna i 4. oktobra 2004. godine dostavila informacije o daljnjim događajima u vezi sa prijavom, a 10. augusta i 22. septembra 2005. godine urgenciju za hitno rješavanje predmeta. Takođe, punomoćnik podnosioca prijave je 13. marta 2006. godine, na traženje Komisije dostavio dodatne informacije u vezi sa prijavom. 18. Komisija je 21. aprila 2006. godine proslijedila prijavu tuženoj strani po čl. 6. i 8. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 19. Komisija je 8. maja 2006. godine zaprimila zapažanja tužene strane. 20. Komisija je 18. maja 2006. godine proslijedila zapažanja tužene strane o prihvatljivosti i meritumu punomoćniku podnosioca prijave. 21. Podnosilac prijave je 14. juna 2006. godine, dostavio navode u vezi sa zapažanjima o prihvatljivosti i meritumu tužene strane. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 22. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovni, Aneks 7 Sporazum o izbjeglicama i raseljnim licima. Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovni su potpisale Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija u Parizu 14. decembra 1995. godine. Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum odnosi se na prava izbjeglih i raseljenih lica. Članom I stavom 1. Aneksa 7 predviđa se: Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim kućama. Oni će imati pravo na povraćaj imovine koje su lišeni tokom neprijateljstava počev od 1991. godine i naknadu za imovinu koja im se ne može vratiti. Što brži povratak izbjeglih i raseljenih lica značajan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak onih lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona kojima je data privremena zaštita od strane trećih zemalja. Strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja. Član 7. Strane ovim osnivaju nezavisnu komisiju za raseljena lica i izbjeglice (komisija) Član 11. Komisija će primati i odlučivati o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1.4.1992. godine, i kada potraživač ne uživa trenutno posjedovanje te imovine. Potraživanja mogu biti za povrat imovine ili pravednu naknadu umjesto povrata. Član 12. Po prijemu potraživanja komisija će odrediti zakonskog vlasnika imovine u odnosu na kojega je potraživanje napravljeno i vrijednost te imovine. [ ] Svakoj osobi koja traži povrat imovine za koju komisija utvrdi da je zakonski vlasnik te imovine biće dodjeljen njen povrat. [ ] 4
[ ] Odluke komisije biće konačne i svaki prenos, isprava, hipoteka ili drugi zakonski instrument napravljen ili dodjeljen od strane komisije bit će priznat kao zakonit širom Bosne i Hercegovine. [ ]. Član 15. Komisija će objavljivati takva pravila i propise, u skladu sa ovim sporazumom, koji mogu biti neophodni za obavljanje njene funkcije. U razradi ovih pravila i propisa komisija će uzimati u obzir domaće zakone o vlasničkim pravima. Član 16. Pet godina nakon što sporazum stupi na snagu, odgovornost za finansiranje i rad komisije će se prenijeti na vladu Bosne i Hercegovine osim ako se strane ne dogovore drugačije. U slučaju ovog drugog, komisija će nastaviti da radi kako je gore navedeno. 23. Zakon o parničnom postupku ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 42/98) (u daljnjem tekstu: ZPP) Član 171. Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj zasniva zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (član 95). Kad nadležnost, sastav suda ili pravo na izjavljivanje revizije ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtijeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora. Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravni temelj, sud nije vezan za taj pravni osnov. Član 364. Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primjenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude. Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM. Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zathjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM. Revizija nije dopuštena u sporovima iz porodičnih odnosa i sporovima zakonskog izdržavanja. 5
Član 365. O reviziji odlučuje Vrhovni sud Federacije. Član 366. Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena. Revizija se može izjaviti: Član 367. 1 ) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stava 2. ovog zakona, osim ako se povreda odnosi na odredbe tač. 1., 4,. 6.,7., 9., 11. i 12. stava 2. člana 336. ovog zakona u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu o kojem vec teče parnica; 2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stava 1. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom; 3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva revizija se može izjaviti samo ako je ta povreda učinjena tek u postupku pred drugostepenim sudom. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protiv presude donesene u drugom stepenu kojom se potvrđuje presuda na osnovu priznanja, revizija se moze izjaviti samo iz razloga iz stava 1. tač. 1. i 2. i stava 2. ovog člana. Član 371. Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu reviziju odbacit će rješenjem predsjednik vijeća prvostepenog suda, bez održavanja ročista. Revizija je nedopuštena ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti. Član 374. Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud. Član 376. Kad odbije reviziju, Vrhovni sud Federacije može se umjesto posebnog obrazloženja pozvati u izreci presude na razloge iz prvostepene ili drugostepene presude. Revizijski sud ne mora obrazložiti svoju odluku, ako odbije reviziju zbog toga sto smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe. Član 377. Ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 336. st.1. i 2. ovog zakona zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski će sud rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu drugostepenog i prvostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog i 6
drugostepenog suda odnosno drugom nadležnom sudu. Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 336. st. 2. tač. 3. i 11. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu. Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 336. stav 2. tačke 10. ovog zakona, revizijski sud će s obzirom na prirodu povrede, postupiti prema odredbama st. 1. ili 2. ovog člana. Član 382. Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Revizija protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravosnažne presude ( član 364. st. 2. i 3). Revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugostepenog suda kojim se podnešena žalba odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije. Revizija nije dopuštena protiv odluke o naknadi parničnih troškova. U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude. 24. Zakon o prometu nepokretnosti ( Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91; "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94). Član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti predviđa da ugovor o prenosu nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. Stavom 4. se, između ostalog, predviđa da je pismeni ugovor o prenosu nepokretnosti koji je u potpunosti ili značajnom dijelu izvršen valjan čak i ako potpisi ugovornih strana nisu ovjereni kod nadležnog suda. 25. Zakon o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 43/99, 51/00 i 56/01) Član 12a. Nadležni organ uprave upućuje podnosioca žalbe za pokretanje postupka pred nadležnim sudom u roku od 30 dana da bi dokazao da je nosilac prava iz odluke Komisije prenio svoja prava na podnosioca žalbe, na dobrovoljan i zakonit način, nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije. Nadležni sud može donijeti posebnu naredbu kojom se obustavlja postupak izvršenja pred nadležnim organom uprave do donošenja odluke suda kada apelant može da pokaže dokaz u formi pismenog ugovora o prenosu prava u skladu sa domaćim zakonom i nastanku nenadoknadive štete za izvršenika u slučaju da se postupak izvršenja nastavi. Član 13. Nadležni sud će odlučiti o tome da li je prijenos prava na podnosioca žalbe proveden dobrovoljno i u skladu sa zakonom. Ako je prijenos prava izvršen u periodu između 01. 04. 1992. godine i 14. 12. 1995. godine, a njegovu pravovaljanost osporava tužena strana, teret dokazivanja bit će na strani koja tvrdi da je stekla prava na nekretninama koje su predmet prijenosa, da dokaže da je prijenos izvršen dobrovoljno u skladu sa zakonom. 7
Ako je o pravnoj valjanosti prijenosa određeno u predhodnom postupku koji je proveden prije stupanja na snagu ovog zakona, odluka donesena u predhodnom postupku smatra se ništavnom. Sud može dati bilo koji nalog koji je potreban da bi njegova odluka stupila na snagu, uključujući i nalog kojim se poništavaju pravne transakcije, nalog da se izvrši ili briše upis u odgovarajuće javne knjige/registre, kao i nalog da se poništi nalog za prekid izvršnog postupka. Zainteresirane strane iz žalbenog postupka obavijestit će nadležni upravni organ o sudskoj odluci. Nadležni organ uprave nastavlja postupak izvršenja prema zahtjevu, ili obustavlja postupak u skladu sa sudskom odlukom. 26. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) Član 17. Postupak za vraćanje nekretnine u posjed vlasniku utvrđen ovim zakonom i postupak prinudnog izvršenja u smislu člana 16. ovog zakona, provodi se u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku. Član 17a. Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine. Sve konačne sudske odluke, kojima se nalaže vraćanje nekretnine u posjed vlasniku, izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje nekretnine u posjed vlasniku nastavljaju se dok se novi zahtjevi za vraćanje nekretnine podnose nadležnom organu iz člana 11. ovog zakona. Član 17b. Odredbe ovog zakona odnose se i na napuštene nekretnine nad kojima je vlasništvo stečeno nakon 30. aprila 1991. godine na osnovu svakog pravnog prijenosa prava vlasništva (ugovor o zamjeni, prodajni ugovor, darovni ugovor, itd.). U slučaju spora o valjanosti prijenosa prava vlasništva, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju predhodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku (''Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine'' broj 42/98), teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da je pravo na nekretninu stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da prijenos prava vlasništva na nekretnini nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja stanja prije izvršenog prenosa prava vlasništva. 8
V. ŽALBENI NAVODI 27. Podnosilac prijave se žali na zaključak Općinske službe, broj 06/5-31-4-79/03 od 19. septembra 2003. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje odluke CRPC, broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, te mu je naloženo da napusti predmetne nekretnine u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 28. Nadalje, podnosilac prijave se žali na rješenje Vrhovnog suda, broj Rev 485/02 od 5. februara 2004. godine, kojim je njegova revizija, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž 448/02 od 8. augusta 2002. godine, odbačena kao nedopuštena. Također, podnosilac prijave se žali na postupak pokrenut pred Općinskim sudom radi uspostave zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda, broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine. 29. Prema mišljenju Komisije, prijava pokreće pitanja povrede prava podnosioca prijave iz člana 6. Evropske konvencije. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 30. U vezi sa činjenicama, tužena strana navodi da se njen stav o činjenicama podudara sa činjenicama koje je podnosilac prijave naveo u prijavi i naknadno dostavio Komisiji. Tužena strana smatra da je zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina između podnosioca prijave i M.K, kao i valjanost istog, već cijenjena u sudskom parničnom postupku, te da nije u nadležnosti Komisije da činjenice utvrđene od strane suda kao i primjenu materijalnog prava prilikom donošenja odluke, zamijeni svojom odlukom. Tužena, nadalje, navodi da u vezi postupka uknjižbe spornih nekretnina podnosilac prijave nije dostavio z.k. izvadak kao dokaz da je uknjižba i provedena u zemljišnim knjigama. U odnosu na (odluku) postupak pred CRPC-om, tužena strana ističe prigovor ratione personae zbog činjenice da je CRPC posebna komisija ustanovljena Aneksom VII Sporazuma, pa, kao takva, nezavisno donosi konačne i pravno obavezujuće odluke za sve organe i sudove tužene strane. 31. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima navodi da je predmetna prijava neprihvatljiva. Dalje, tužena strana navodi da je u odnosu na sudski postupak prijava podnesena po proteku roka od 6 mjeseci od dana donošenja konačne pravosnažne odluke suda, odnosno da postupak pred Vrhovnim sudom nije bio okončan u vrijeme podnošenja prijave. Takođe, tužena navodi da je podnosilac prijave na presudu Kantonalnog suda, broj Gž 1676/04 od 29. aprila 2005. godine, izjavio reviziju, te da je postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj reviziji još u toku. U odnosu na postupak pred CRPC-om, tužena strana ističe da je prijava neosnovana, odnosno preuranjena, jer podnosilac prijave nije dokazao povredu prava dostavljanjem relevantnih dokaza (z.k. izvadak, posjedovni list), niti je iskoristio sve adekvatno dostupne pravne lijekove. 32. U pogledu merituma prijave, tužena strana smatra da je predmetna prijava neosnovana, te navodi da čl. 6. i 8. Evropske konvencije i član 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu povrijeđeni. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 33. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u 9
članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 34. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. a. U odnosu na postupak izvršenja odluke CRPC 35. Komisija zapaža da se podnosilac prijave žali na odluku Općinske službe, koja je na osnovu odluke CRPC, broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, donijela zaključak o dozvoli izvršenja, broj 06/5-31-4-79/03 od 19. septembra 2003. godine i naložila podnosiocu prijave da napusti nekretnine označene kao k.č. 718/9 iz k.k.ul. 3438 k.o. Visoko pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 36. Komisija, prije svega, navodi da nije nadležna da preispituje prijave protiv CRPC-a (CH/00/5481, Tihomir Aleksić protiv Federacije Bosne I Hercegovine, Odluka o prihvatljivost, od 6. juna 2005. godine, tačka 18). Nadalje, u vezi s postupkom izvršenja odluke CRPC, Komisija zapaža da, u skladu sa članom 12.a i članom 13. stavom 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, odnosno, u skladu sa članom 17b. stavom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, nadležni organ je dužan prekinuti postupak izvršenja odluke CRPC, ukoliko je došlo, u relevantnom periodu, do prenosa imovinskog prava i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom, s tim da je teret dokazivanja na strani koja tvrdi da je pravo na nekretninu stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. 37. Međutim, u konkretnom sučaju, u trenutku kada je donesena odluka CRPC (4. juni 2003. godine) i kada je doneseno rješenje o izvršenju ove odluke (19. septembra 2003. godine), već je postojala pravosnažna presuda, kojom je ugovor o zamjeni nekretnina između podnosioca prijave i druge strane, proglašen ništavim (8. august 2002. godine). Samim tim, Komisija zaključuje da da je nadležni organ uprave tužene strane ispravno postupio kada nije prekinuo postupak, već je deložirao podnosioca prijave na osnovu zaključka Općinske službe o dozvoli izvršenja, broj 06/5-31-4-79/03 od 19. septembra 2003. godine. 38. U ovim okolnostima, Komisija smatra da činjenice na koje se žali podnosilac prijave ne ukazuju da postoji povreda prava i sloboda zagarantovanih Sporazumom. Slijedi da je ovaj dio prijave očigledno neosnovan u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da proglasi ovaj dio prijave neprihvatljivim. b. U odnosu na sudske postupke b.1. Revizioni postupak 39. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti [...] Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) Postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio [...]. 10
40. U skladu sa prethodnom tačkom ove Odluke, Komisija ima nadležnost da razmatra prijavu samo ako je ispoštovan princip iscrpljivanja pravnih lijekova. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da podnosilac prijave dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u procesno-pravnom i materijalno-pravnom smislu. Pri tome, podnosilac prijave mora imati dispoziciju korištenja pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što podnosilac prijave nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Uzimajući u obzir ovo obrazloženje, kao prvo pitanje za Komisiju se postavlja, koja je to konačna odluka u predmetnom slučaju. 41. Naime, ako bi podnosilac prijave imao po zakonu samo pravo na prvo- i drugostepeni postupak, onda bi to bila presuda Kantonalnog suda, broj Gž 448/02 od 8. augusta 2002. godine. U tom slučaju, Komisija bi morala ispitati da li prijava ispunjava sve kriterije prihvatljivosti u odnosu na ovu presudu. Dajući odgovor na ovo pitanje, Komisija primjećuje da je tu presudu podnosilac prijave primio u svakom slučaju prije 14. oktobra 2002. godine, kada je Vrhovnom sudu izjavio reviziju na pobijanu presudu. S obzirom da je prijava podnijeta 23. oktobra 2003. godine, Komisija zaključuje da bi prijava bila neprihvaljtiva, jer je podnijeta van roka od 6 mjeseci, kako se to zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. 42. Međutim, ako bi podnosilac prijave po zakonu imao pravo da izjavi reviziju protiv drugostepene presude, u tom slučaju bi Komisija morala ispitati da li je Vrhovni sud, odbijajući da meritorno raspravlja izjavljenu reviziju, učinio povredu prava na pristup sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije, jer je uskratio podnosiocu prijave pravo na jedan djelotvoran pravni lijek (vidi, CH/01/8435, Marko Đaković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 6. marta 2006. godine, tačka 23. i dalje). Međutim, u tom slučaju, Komisija ne bi razmatrala pitanje povrede prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konencije u vezi sa poništenjem ugovora o zamjeni imovine, jer bi o tom pitanju morao dati konačnu riječ Vrhovni sud. 43. S obzirom da se podnosilac prijave žali na rješenje Vrhovnog suda, broj Rev 485/02 od 5. februara 2004. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za reviziju izjavljen protiv presude Kantonalnog suda, broj GŽ 448/02 od 8. augusta 2002. godine, zbog toga što u tužbi nije naveo vrijednost spora, a smatra da je ovakav stav toga suda arbitraran, te da protiv ovog rješenja nema niti jedan drugi pravni lijek na raspolaganju po zakonu Entiteta, Komisija zaključuje da se radi o tvrdnji povrede prava na pristup sudu (revizionom), usljed arbitrarnog tumačenja formalnih uslova za dopustivost revizije. Stoga, Komisija mora dati meritoran stav da li je došlo do navodne povrede ili ne. b.2. Sudski postupak radi uspostave zemljišno-knjižnog stanja 44. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na povredu člana 6. Evropske konvencije, a u vezi sa postupkom pokrenutim pred Općinskim sudom radi uspostave zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine, Komisija zapaža da je ovaj dio prijave preuranjen. Naime, podnosilac prijave je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž 1676/04 od 29. aprila 2005. godine, te da je postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj reviziji još u toku. Na osnovu navedenog, Komisija zapaža da domaći pravni lijekovi nisu iscrpljeni kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija zbog toga odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim. A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 45. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u odnosu na žalbene navode podnosioca prijave o kršenju njegovih građanskih prava, u smislu prava na pristup sudu prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, u odnosu na postupak pred Vrhovnim sudom po njegovog reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž 448/02 od 8. augusta 2002. godine. 11
46. Komisija proglašava neprihvatljivim dio prijave koji se odnosi na postupak pokrenut pred Općinskim sudom radi uspostave zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda, broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine, zbog preuranjenosti u smislu člana VIII(2)(a). 47. Konačno, Komisija proglaša neprihvatljivim dio prijave koji se odnosi na izvršenje odluke CRPC, broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, odnosno, na deložaciju podnosioca prijave iz predmetne imovine, kao očigledno neosnovan u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. B. Meritum 48. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. B.1. Član 6. Evropske konvencije 49. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 6. stava 1. Evropske konvencije, jer se podnosilac prijave žali na pravo na pristup sudu u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom, koji je, rješenjem, broj Rev 485/02 od 5. februara 2004. godine, izjavljenu revizuju odbacio iz formalnih razloga i nije se upustio u meritorno raspravljanje. 50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 51. Komisija, prije svega, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Nadalje, na području građanskih sporova, svako ima pravo da postupak koji je on pokrenuo ili koji je pokrenut protiv njega bude vođen pravično, javno, u razumnom roku, ali, prije svega, da spor ispita sud, tj. "tribunal u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prav, Ringeisen protiv Austrije, od 16. jula 1971. godine, Serija A, broj 13, strana 45, stav 95). 52. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (neobjavljena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit i djelotvoran način, što zavisi od datih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). 53. U konkrenom slučaju, Vrhovni sud je, rješenjem, broj Rev 485/02 od 5. februara 2004. godine, odbacio reviziju primjenom odredbe člana 382. stava 3. ranije preuzetog ZPP-a, koji je bio 12
na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a koji se primjenjuje na osnovu odredbe člana 495. stava 3. ranije važećeg ZPP-a i člana 456. stava 1. važećeg ZPP-a, prema kojem revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenja kakve druge radnje, ako vijednost spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi zakonom određen iznos. Sud je u obrazloženju navedenog rješenja naveo da vrijednost spora nije određena i stoga je odlučio da odbaci izjavljenu reviziju. 54. Podnosilac prijave smatra da je stav Vrhovnog suda arbitraran, jer je vrijednost spora, zbog kojeg je odbačena revizija od strane Vrhovnog suda, označena naknadno, na ročištu održanom 8. oktobra 1998. godine. Podnosilac prijave je predočio ovu činjenicu Vrhovnom sudu u svom prigovoru od 21. juna 2004. godine, te je tom prilikom tražio da Vrhovni sud preispita svoju odluku. U prilog svom navodu i tvrdnji, podnosilac prijave je dostavio Zapisnik sa ročišta od 8. oktobra 1998. godine, iz kojeg se potvrđuje navod podnosioca prijave. Međutim, Vrhovni sud je dopisom, broj R 185/04 od 26. augusta 2004. godine, obavijestio podnosioca prijave da je njegova pritužba neosnovana jer vrijednost spora nije bila označena u tužbi, te da naknadno označenje vrijednosti spora na ročištu održanom 8. oktobra 1998. godine ne mijenja odluku suda da revizija nije dopuštena. 55. Za Komisiju se postavlja pitanje da li je ovakva odluka Vrhovnog suda arbitrarna i predstavlja povredu prava na pristup sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije. Da bi dala odgovor na ovo pitanje, Komisija mora uzeti u obzir relevantne zakonske odredbe ZPP-a. U slučaju da bi odredbe pružale mogućnost višestrukog tumačenja (naprimjer, primjenom različitih metoda tumačenja ili upotrebnom višeznačnih jezičkih izraza), tada bi Vrhovni sud bio u pravu, jer je sud taj koji je nadležan da daje zvanično tumačenje relevantnih propisa, a, kako je tužena strana pravilno prigovorila, Komisija nije nadležna da svojom ocjenom zamjenjuje protumačene domaće propise i izvedene dokaze, već samo da utvrdi arbitrarnost (vidi mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 24/02). 56. Vrijednost spora određuje tužilac. Ova vrijednost je obavezujuća kako za sud, tako i za tuženog. Izuzetak čini član 34. stav 2. ZPP-a, koji dozvoljava da sud, u slučaju da je tužilac vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročiste nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti. Međutim, ovo nije bio slučaj u konkretnom predmetu. Nadalje, član 171. stav 2. ZPP stipuliše da [k]ad nadležnost, sastav suda ili pravo na izjavljivanje revizije ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora. Sasvim logično, jer član 364. stav 2. ZPP određuje da [r]evizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM. 57. Prema tome, jasno je da vrijednost spora mora biti naznačena u tužbi radi sticanja prava na revizioni postupak. U protivnom, tužilac gubi pravo na reviziju. Međutim, za Komisiju se nameće pitanje šta je to tužba u tehničkom smislu, jer je u zapisniku utvrđena vrijednost spora od 30.000 KM, na šta je podnosilac prijave, također, explicite ukazao u izjavljenoj reviziji. Drugim riječima, postavlja se pitanje da li je Vrhovni sud morao uzeti u obzir utvrđenu vrijednost spora, konstatovanu sudskim zapisnikom i tretirati je kao dio tužbe. Na osnovu člana 95. ZPP-a, tužba je pisani podnesak. Znači da je pisana forma uslov za podnošenje tužbe, čime počinje parnični postupak, između tužioca i suda. Međutim, stavom 4. istog člana dopušteno je da se izjava koja se daje podneskom, može [...], umjesto podneskom, dati usmeno na zapisnik kod parničnog suda. Samim tim, izjava koja je inkorporirana u zapisniku, ako se odnosi na tužbu i tužbeni zahtjev, formalno-pravno predstavlja dio tužbe. Pri tome, za Komisiju nije bitno da li je određivanje vrijdnosti spora na zapisnik radnja koja se može tumačiti kao preciziranje, dopuna, preinaka tužbe ili neka druga radnja, jer je ona urađena prije otvaranja glavne rasprave uz saglasnost suprotne 13
strane u postupku. Konačno, član 320. ZPP-a, koji u detalje navodi šta jedna presuda treba da sadrži, ne navodi vrijednost spora kao bitan element. U suprotnom, tužilac bi bio dužan da se žali odlučujućem sudu da je napravio propust koji utiče na njegovo pravo na izjavljivanje revizije in eventu, a propust ovakve jedne žalbe u revizionom postupku ne bi se mogao staviti na teret sudu koji odlučuje o dopustivosti revizije. 58. Prema tome, Vrhovni sud je, zanemarivši činjenicu da je vrijednost spora označena na ročištu, preformalno tumačio zakon, te ga na taj način arbitrarno primijenio u konkretnom slučaju podnosioca prijave. Na taj način, Vrhovni sud je uskratio podnosiocu prijave pravo da koristi djelotvoran pravni lijek. Komisija napominje da je Vrhovni sud obavezan da, sve dok ZPP dozvoljava da se na tužbu utiče putem davanja izjava na zapisnik, prilikom utvrđivanja dopustivosti revizije uzme u obzir takve izjave, tj. zapisnike koji mogu biti relevantni za dopustivost revizije. 59. Komisija, na kraju, još jednom napominje da se nije upuštala u razmatranje merituma koji je bio predmet raspravljanja pred redovnim sudovima. O tome će dati konačnu riječ Vrhovni sud, kada bude meritorno odlučivao o revizionim razlozima. B.2. Zaključak o meritumu 47. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnosioca prijave na pristup sudu prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, za što je odgovorna tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 60. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 61. Komisija je utvrdila povredu prava podosioca prijave na pristup sudu, jer je nadležni sud arbitrarno primijenio zakon i onemogućio podnosioca da koristi reviziju, kao djelotvoran pravni lijek, izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj GŽ 448/02 od 8. augusta 2002. godine. Zbog navedenog, Komisija smatra opravdanim da se omogući podnosiocu prijave da Vrhovni sud meritorno raspravi i okonča postupak po izjavljenoj reviziji, bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke. 62. Nadalje, Komisija nalaže tuženoj strani Federaciji Bosne i Hercegovine da podnosiocu prijave isplati određeni iznos na ime naknade za povredu prava na pristup sudu. Pri izračunavanju naknade, Komisija se poziva na svoju praksu u Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270, od 5. jula 2006. godine, tačka 68. i dalje), u kojoj je utvrdila kriterije za dodjeljivanje naknade za nerazumno trajanje postupka, a koji se može primjeniti i u predmetnom slučaju. Prema tim kriterijima, kao naknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od 343-515 konvertibilnih maraka za svaku godinu odlaganja donošenja odluke od strane domaćih sudova u običnim predmetima, odnosno, 687 konvertibilnih maraka za svaku godinu odlaganja u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, kada je ona, kao takva, pozitivnim propisima definisana hitni predmeti. S obzirom da je povreda nastupila prije 4 godine, Komisija smatra opravdanim da podnosiocu prijave dosudi iznos od 1.372 (hiljadutristotinesedamdesetdvije) konvertibilne marke na ime naknade za povredu prava u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke. Osim toga, Komisija će dosuditi godišnju kamatu od 10% (deset posto) na gore spomenuti iznos. Kamata će se isplaćivati po isteku roka određenog za izvršenje ove Odluke do dana pune isplate. 14
63. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 64. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da proglasi neprihvatljivim dio prijave koji se odnosi na postupak pokrenut pred Općinskim sudom radi uspostave zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja presude Općinskog suda, broj P 65/96 od 6. septembra 1996. godine, zbog preuranjenosti u smislu člana VIII(2)(a); 2. jednoglasno, da prijavu proglasi prihvatljivom u dijelu u kojem je podnesena protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na navodne povrede prava podnosioca prijave na pravičan postupak iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije; 3. jednoglasno, da proglasi neprihvatljivim dio prijave koji se odnosi na izvršenje odluke CRPC, broj 201-102970-1/1 od 4. juna 2003. godine, odnosno, na deložaciju podnosioca prijave iz predmetne imovine, kao očigledno neosnovan u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma; 4. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnosioca prijave na pravičan postupak iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da obezbijedi da Vrhovni sud, u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove Odluke, donese meritornu odluku po izjavljenoj reviziji podnosioca prijave protiv presude Kantonalnog suda, broj GŽ 448/02 od 8. augusta 2002. godine i okonča predmetni postupak; 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke, iznos od 1.372 (hiljadutristotinesedamdesetdvije) konvertibilne marke zbog povrede prava na pristup sudu; 7. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave zateznu kamatu od 10% (deset) godišnje na iznos naveden u zaključku broj 6. ili na svaki njegov neisplaćeni dio počevši od isteka roka određenog za izvršenje ove Odluke do dana pune isplate; i 8. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju ili njenog pravnog sljednika, u roku od mjesec dana od datuma isteka rokova datih u zaključcima br. 5, 6. i 7. ove Odluke o koracima preduzetim u sprovođenju gore spomenutih naredbi. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 15