HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Ibrahim SMAJIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 8. februara 2006. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gosp. Mato TADIĆ, član Gosp. Miodrag SIMOVIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 55. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Podnosilac prijave je radio kao vozač u Livno-transu d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: preduzeće) od 1973. godine do 21. jula 1993. godine, kada je bez ikakvog pisanog akta upućen na čekanje. 2. Predmet postavlja pitanje u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave, priložene dokumentacije i pisanih zapažanja tužene strane. 4. Podnosilac prijave je 17. jula 1997. godine, a potom 13. januara 2000. godine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, podnio preduzeću, zahtjev za regulisanje radnopravnog statusa. Preduzeće nije odgovorilo na podnesene zahtjeve podnosioca prijave. 5. Podnosilac prijave je 20. avgusta 1997. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), protiv preduzeća radi vraćanja na posao. Općinski sud je donio presudu, broj P-121/98 od 21. januara 2000. godine, kojom je utvrđeno da podnosiocu prijave nije prestao radni odnos u preduzeću, te da je preduzeće dužno omogućiti podnosiocu prijave povratak na radno mjesto, u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Navedena presuda je postala pravosnažna 13. aprila 2000. godine. Podnosilac prijave je 21. juna 2000. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje navedene presude, povodom kojeg je Općinski sud donio rješenje, broj I:486/2000 od 16. januara 2001. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. 6. Podnosilac prijave je 21. juna 2000. godine, podnio preduzeću zahtjev za isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa, za period od 21. jula 1993. godine do dana ponovnog stupanja na posao. Preduzeće nije odgovorilo na podneseni zahtjev podnosioca prijave. 7. Podnosilac prijave je 24. jula 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu, protiv preduzeća, radi isplate. Općinski sud je donio rješenje, broj P-664/2000 od 19. novembra 2001. godine, kojim se prekida postupak, te se navodi da će se isti nastaviti kad stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici preduzeća preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju je navedeno da se postupak prekida, jer su nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nad preduzećem. Stečajni postupak je otvoren 22. marta 2001. godine. Podnosilac prijave je protiv navedenog rješenja podnio žalbu Županijskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Županijski sud), koji je rješenjem broj Gž-39/2002 od 24. januara 2002. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. 8. Podnosilac prijave je 28. novembra 2000. godine podnio žalbu Županijskoj komisiji za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Županijska komisija), zbog povrede prava iz radnog odnosa. Županijska komisija je donijela rješenje, broj 10/2-34-295/00 od 23. oktobra 2002. godine, kojim je odbila žalbu podnosioca prijave kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je o predmetnoj stvari već ranije pravosnažno odlučeno presudom Općinskog suda, broj P-121/98 od 21. januara 2000. godine, kojom je utvrđeno da podnosiocu prijave nije prestao radni odnos u preduzeću. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 9. Prijava je podnesena 26. februara 2001. i registrovana 27. februara 2001. godine. 10. Komisija je 6. septembra 2005. godine proslijedila tuženoj strani prijavu podnosioca radi dostavljanja pisanih zapažanja. 2
11. Komisija je 26. septembra 2005. godine primila pisana zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane. 12. Komisija je 10. novembra 2005. godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnosiocu prijave. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE A. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa 13. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 60/89 i 42/90) je preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine ( Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, broj 2/92). [...] Član 23. Radniku se obavezno dostavlja pismena odluka kojom se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti. B. Zakon o radnim odnosima 14. Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 21/92) stupila je na snagu sa danom objavljivanja. Skupština Republike je kasnije potvrdila ovu Uredbu ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 13/94) i ona se počela primjenjivati kao Zakon o radnim odnosima. Na snazi je ostao do 5. novembra 1999. godine. Zakon je sadržavao sljedeće relevantne odredbe: Član 7. Radnik za čijim radom privremeno prestane potreba zbog smanjenog obima posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti. Radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom direktora odnosno poslodavca u skladu sa materijalnim mogućnostima preduzeća ili drugog pravnog lica, odnosno poslodavca [...]. Doprinos za zdravstveno osiguranje i penzijsko invalidsko osiguranje obračunava se na osnovicu koju čini novčana naknada iz stava 2. ovog člana. [ ] Obveznik uplate doprinosa iz stava 3. ovog člana je preduzeće ili drugo pravno lice odnosno poslodavac. C. Zakon o parničnom postupku 15. Zakon o parničnom postupku ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 42/98). Postupak se prekida: Član 196. 3
[ ] (4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; [ ]. Član 199. Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 196. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. D. Zakon o izvršnom postupku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91 i 63/91; Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, br. 2/92, 16/92 i 13/94) Član 2. Postupak izvršenja i postupak obezbjeđenja pokreću se na prijedlog povjerioca. [ ]. Član 3. Izvršenje i obezbjeđenje određuje i sprovodi redovni sud. Član 10. U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno. Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 18. Sudska odluka ili odluka donesena u prekršajnom postupku izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno izvršenje dužnikove obaveze. [ ]. Član 231. Izvršenje po izvršnoj ispravi po kojoj je organizacija udruženog rada dužna da radnika vrati na rad ili da mu ponovo povjeri poslove, odnosno radne zadatke koje je ranije vršio, sprovodi se izricanjem novčane kazne organizaciji udruženog rada. 4
Novčana kazna se izriče prema odredbama ovog zakona o izvršenju radnje koju može da izvrši samo dužnik. Član 225. Ako je po izvršnoj ispravi dužnik dužan da učini određenu radnju koju umjesto njega ne može da učini drugo lice, sud će rješenjem o izvršenju ostaviti dužniku primjeren rok za ispunjenje obaveze. Rješenjem o izvršenju sud će istovremeno, ako dužnik u određenom roku ne ispuni obavezu, izreći novčanu kaznu [...]. Ako dužnik u tom roku ne ispuni obavezu, sud će po službenoj dužnosti sprovesti izvršenje rješenja o izrečenoj novčanoj kazni. U tom slučaju sud će istovremeno donijeti novo rješenje kojim će ostaviti dužniku novi rok za ispunjenje obaveze i izreći novu novčanu kaznu u većem iznosu nego prethodnim rješenjem, ako ni u tom roku ne ispuni obavezu. Protiv dužnika koji i pored te kazne ne ispuni svoju obavezu, sud će i dalje postupiti na način određen u st. 2, 3. i 4. ovog člana, sve dok ukupan zbir novčanih kazni po pojedinim rješenjima ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne. [...]. E. Zakon o stečaju i likvidaciji ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 23/98). Član 57. Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika. [...] Član 85. Povjeritelji prijavljuju potraživanja pismeno i u prijavi moraju biti naznačeni: 1) firma, odnosno ime i sjedište, odnosno prebivalište ili boravište povjeritelja; 2) pravni osnov i iznos potraživanja; 3) broj žiro računa ili drugog računa povjeritelja ako ga ima. [...] Član 87. Prijavljena potraživanja povjeritelja ispituje stečajno vijeće na ročištu za ispitivanje potraživanja. Na ročistu za ispitivanje potraživanja ispituju se potraživanja prijavljena u roku određenom za prijavljivanje potraživanja. [...] V. ŽALBENI NAVODI 16. Podnosilac prijave navodi povredu prava na rad i prava na pravično suđenje prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. 17. Podnosilac prijave ostaje pri svojim navodima iznesenim u prijavi, ističući da njegovi zahtjevi postavljeni u prijavi Domu nisu riješeni. 5
VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE a) U vezi sa prihvatljivošću 18. Tužena strana, prije svega, ističe prigovor nenadležnosti Komisije ratione temporis u vezi sa pitanjem pokrenute prijave o događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma. 19. Tužena strana navodi da je Općinski sud donio presudu broj P-121/98 od 21. januara 2000. godine, kojom je utvrđeno da podnosiocu prijave nije prestao radni odnos, te da je navedena presuda u međuvremenu postala pravosnažna i izvršna. Nadalje, navodi da su sudovi pravilno postupili kada su odlučili da se prekine postupak pokrenut po tužbi podnosioca prijave radi isplate, zbog otvaranja stečajnog postupka nad preduzećem. Tužena strana podsjeća da je podnosilac prijave imao mogućnost da prijavi svoje potraživanje stečajnom vijeću i da na taj način namiri svoje potraživanje iz stečajne mase. Zbog svega navedenog, tužena strana smatra da je prijava neprihvatljiva, u jednom dijelu kao očigledno neosnovana, a u drugom zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi. b) U vezi sa meritumom 20. U pogledu člana 6. Evropske konvencije, tužena strana ističe da su sudovi tužene strane, postupajući u skladu sa važećim zakonskim propisima, u razumnom roku, odlučili po zahtjevima podnosioca prijave i donijeli odgovarajuće odluke, poštujući "hitnost" ovog radnog spora. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 21. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 22. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 1. Nadležnost ratione temporis 23. Komisija će prvo obraditi pitanje u kojoj mjeri je nadležna ratione temporis razmatrati ovaj predmet, imajući na umu da tužena strana ističe prigovor, kada je riječ o prihvatljivosti, da pitanja pokrenuta u prijavi ne spadaju u nadležnost Komisije ratione temporis. 24. Komisija zapaža da su se neke od navodnih povreda desile prije stupanja na snagu Sporazuma, tj. 14. decembra 1995. godine. U skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, Sporazum se ne može primijeniti retroaktivno. Nije, dakle, nadležnost 6
Komisije ratione temporis odlučivati jesu li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma doveli do povreda ljudskih prava (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Doma, Matanović protiv Republike Srpske, CH/96/1, od 13. septembra 1996, Odluke 1996-1997). 25. Međutim, dokazi koji se odnose na te događaje mogu biti relevantni kao pozadina događajima koji su se desili nakon stupanja na snagu Sporazuma (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Doma, Eraković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, CH/97/42, odluka od 15. januara 1999. godine, tačka 37). Štaviše, u dijelu u kojem podnosilac prijave navodi nastavljenu povredu svojih prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet spada u nadležnost Komisije ratione temporis (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Doma, Baštijanović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, CH/96/8, od 4. februara 1997. godine, Odluke 1996-1997). 26. Komisija zapaža da je podnosilac prijave upućen na čekanje prije stupanja na snagu Sporazuma od 14. decembra 1995. godine i da njegov radnopravni status još nije riješen do danas. Podnosilac ove prijave ima pravosnažnu presudu Općinskog suda Livno kojom je utvrđeno da mu nije prestao radni odnos i da je preduzeće dužno omogućiti podnosiocu prijave povratak na radno mjesto, u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima, ali ova presuda nikada nije izvršena. Stoga je žalba podnosioca prijave u pogledu upućivanja na čekanje i nemogućnosti da se vrati na posao u vezi sa situacijom koja se nastavila i nakon 14. decembra 1995. godine prihvatljiva ratione temporis. 27. Analogno tome, Komisija je nadležna i da ispita činjenicu da lični dohodak i doprinosi na ime socijalnog osiguranja podnosioca prijave nisu isplaćivani nakon 14. decembra 1995. godine. Komisija je, također, nadležna ratione temporis da ispita propust na strani organa vlasti za koji je odgovorna Federacija prema Sporazumu, u dijelu u kojem se takav propust desio ili nastavio nakon 14. decembra 1995. godine. 2. Iscrpljivanje djelotvornih domaćih pravnih lijekova a) U odnosu na neizvršenje sudske presude 28. Komisija, dalje, mora razmotriti da li su, u smislu člana VIII(2)(a) Sporazuma, podnosiocu prijave bili na raspolaganju djelotvorni pravni lijekovi u pogledu njegovih žalbenih navoda i, ako jesu, da li je dokazao da ih je iscrpio. Na tuženoj strani je obaveza da pri tvrdnji o neiscrpljivanju dokaže da je postojao drugi pravni lijek dostupan podnosiocu prijave osim njegove prijave zasnovane na Sporazumu i da uvjeri Komisiju da je taj pravni lijek bio djelotvoran. 29. U konkretnom slučaju, podnosilac prijave tvrdi da je sporni postupak u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije, jer traje još od 1997. godine, iz razloga što ova odluka nije izvršena bez obzira što ima snagu pravosnažnosti. Ovom odlukom je utvrđeno da mu nije prestao radni odnos i da je preduzeće dužno omogućiti podnosiocu prijave povratak na radno mjesto, u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. U vezi s tim, podnosilac prijave je zatražio zaštitu prava zajemčenih, između ostalog, Evropskom konvencijom zbog nemogućnosti da dođe do potpunog izvršenja konačne sudske odluke o svojim građanskim pravima. Podnosilac prijave tvrdi da nema na raspolaganju nijedan pravni lijek koji bi mu omogućio izvršenje njegove presude. 30. Komisija ističe da, u skladu sa članom I. Aneksa 6 " [s]trane će osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda [...]. Komisija, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana VIII(2)(a) Sporazuma Komisija mora primjenjivati to pravilo uz određen stepen fleksibilnosti, te bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Komisija, nadalje, naglašava da pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova, koji su mogući po zakonu države, nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski. Prilikom ispitivanja 7
je li bio ispoštovan navedeni princip, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda Van Oosterwijck protiv Belgije, od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, inter alia, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike podnosioca prijave. 31. Komisija podsjeća da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u svojoj Odluci AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine (od 17. decembra 2004. godine, tačka 22; u pogledu Federacije Bosne i Hercegovine vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, AP 769/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 31, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava) u pogledu dostupnosti i iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova istakao: Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini [...] ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 32. Komisija će slijediti tumačenje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i primijeniti ga na predmetnu situaciju. Naime, u konkretnom slučaju, Komisija smatra da se radi o propuštanju izvršenja sudske presude, kao i da podnosilac prijave nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje. b) U odnosu na postupke radi isplate plata i uplate doprinosa za osiguranje 33. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti [...]. Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: [...] (c) [Komisija] će takođe odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. 34. Komisija zapaža da je Općinski sud je donio rješenje, broj P-664/2000 od 19. novembra 2001. godine, kojim je prekinuo parnični postupak, koji je podnosilac prijave pokrenuo tužbom protiv preduzeća, radi isplate neisplaćenih plata i uplate doprinosa, iz razloga što je nad preduzećem otvoren stečajni postupak. Pomenuto rješenje je potvrdio Županijski sud svojim rješenjem, broj Gž-39/2002 od 24. januara 2002. godine. Komisija u konkretnom slučaju nalazi da su sudski organi pravilno postupili u predmetu podnosioca prijave. Komisija primjećuje da je nad preduzećem, prema kojem su usmjereni zahtjevi podnosioca prijave, otvoren stečajni postupak. Članom 196. Zakona o parničnom postupku je propisano da će se parnični postupak prekinuti kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 42/98). Članom 57. Zakonom o stečaju i likvidaciji ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 23/98), kao posljedica otvaranja stečajnog postupka navedeno je da prestaju radni odnosi radnika. Nadalje, sva potraživanja, koja povjerioci imaju prema dužniku nad kojim se provodi stečajni postupak, moraju biti prijavljena do određenog roka. Prema tome, podnosilac prijave, u konkretnom slučaju, nije ostao bez pravne zaštite, budući da je imao mogućnost da prijavi svoje potraživanje prema preduzeću, kako bi isto bilo ispitano na ročištu od strane stečajnog vijeća. Imajući u vidu navedeno, Komisija smatra da ovaj dio prijave ne otkriva da postoji povreda prava i sloboda zagarantovanih Sporazumom, zbog čega je očigledno neosnovan u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim A.1. Zaključak u pogledu prihvatiljivosti 35. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u dijelu u kojem se podnosilac prijave žali na povredu svojih prava iz radnog odnosa i povrede prava na pravično suđenje u pogledu radnji ili 8
propusta koji su se desili ili nastavili nakon stupanja na snagu Sporazuma 14. decembra 1995. godine. Komisija odbija ovu prijavu kao neprihvatljivu u dijelu u kojem se ona odnosi na radnje i propuste koji su se desili prije 14. decembra 1995. godine. Komisija takođe odbija prijavu u dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa. B. Meritum 36. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 37. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 6. Evropske konvencije. B.1. Član 6. Evropske konvencije B.1.a. U vezi sa pravom iz radnog odnosa 38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, predviđa: Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama [ ], ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona [ ]. 39. Komisija zapaža da je u parničnom postupku pred Općinskim sudom utvrđeno da podnosiocu prijave nije prestao radni odnos u preduzeću, te da je preduzeće dužno omogućiti podnosiocu prijave povratak na radno mjesto, u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Navedena presuda je postala pravosnažna 13. aprila 2000. godine. Podnosilac prijave je 21. juna 2000. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje navedene presude, povodom kojeg je Općinski sud donio rješenje, broj I:486/2000 od 16. januara 2001. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. 40. Komisija, nadalje, primjećuje da predmet ove prijave nije parnični postupak, u okviru kojeg se utvrđuje nečije građansko pravo, već izvršni postupak. Komisija naglašava da izvršni postupak, u principu, ne određuje građanska prava i slobode utvrđene Evropskom konvencijom (vidi Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava, CH/03/14010, Mahmutbegović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. januara 2005. godine, tačka 14). Naime, ta prava su utvrđena u prethodnom, građanskom postupku. Prema tome, Komisija zaključuje da se pravo na pravičan postupak može garantovati samo pri utvrđivanju nečijih građanskih prava, što nije izvršni postupak. 41. Međutim, tumačiti član 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka u kome se utvrđuje građansko pravo, vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, Serija A, broj 18, st. 34-36). To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava. Komisija podržava i stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa ovim problemom, koji je naveo da u slučaju neizvršenja bilo kojeg pravosnažno utvrđenog građanskog prava, to pravo ima karakter iluzornog prava (op.cit, AP- 288/03, tačka 27). Naime, ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravičan postupak u postupku utvrđivanja građanskog prava bi postalo bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način, negira se pravo na pristup sudu. 9
42. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (neobjavljena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit i djelotvoran način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). Ipak, pravo pristupa sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bi bio iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti. 43. Komisija, također, podsjeća i na niz odluka Doma, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Na primjer, u odluci CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava, od 5. novembra 1997. godine, tačka 35) Dom je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke. Također, Komisija podsjeća i na praksu Ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Ombudsman za ljudska prava), u sličnim predmetima. Tako, u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) Omudsman za ljudska prava našao je povredu člana 6. Evropske konvencije zbog činjenice da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave. Također, u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) Ombusman za ljudska prava našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banja Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 44. U predmetnom slučaju, sud je na djelotvoran način, što se tiče pitanja radnog statusa podnosioca prijave, donio presudu, odlučivši pozitivno o njegovom zahtjevu, tj. udovoljivši njegovom zahtjevu. Međutim, tu se odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine ne završava. Entitet, u čiju nadležnost spada sudski sistem, mora imati razvijen mehanizam izvršenja svojih odluka, jer je to jedna od osnova funkcionisanja pravne države u smislu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Taj sistem mora funkcionisati bez obzira da li se radi o izvršeniku koji pripada državnom, tj. javnom ili privatnom sektoru. Ovo pitanje nema veze sa pitanjem djelovanja sistema zaštite ljudskih prava među privatnim licima (teorija međunarodnog prava o direktnom i indirektnom trećem dejstvu ljudskih prava indirekte und direkte Drittwirkung). Komisija je već navela u dijelu "Prihvatljivost da Federacija Bosne i Hercegovine nije obezbijedila djelotvorno pravno sredstvo kojim bi se ove presuda izvršila. Na taj način, Federacija Bosne i Hercegovine je odgovorna što nadležni sud u konretnom slučaju nije izvršio pravosnažnu i izvršnu presudu, a podnosilac prijave je oštećen, jer je, najkasnije, od dana izvršnosti svoje presude do dana otvaranja stečajnog postupka mogao raditi i uživati sva prava iz radnog odnosa (22. mart 2001. godine). Ovakav stav je, štaviše, opravdan činjenicom da je tužena strana, na osnovu člana 225. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku, explicite raspolagala pravnim represivnom sredstvima za obezbjeđenje izvršenja protiv izvršenika, a koja nije koristila. B.1. Zaključak o meritumu 45. Komisija zaključuje da je pasivnošću nadležnih organa tužene strane i neizvršenjem izvršne i pravosnažne presude došlo do povrede prava podnosioca prijave na pravično suđenje u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. 10
VIII. PRAVNI LIJEKOVI 46. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 47. Komisija je utvrdila da je tužena strana prekršila svoje obaveze prema Sporazumu u vezi sa pravom na rad podnosioca prijave. U ovim okolnostima, Komisija smatra odgovarajućim da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da podnosiocu prijave dosudi iznos od hiljadu (1.000) konvertibilnih maraka u roku od mjesec dana od prijema ove Odluke, na ime naknade štete, koju je pretrpio zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna presuda. Komisija napominje da podnosilac prijave ima mogućnost da prijavi i ostvari svoja novčana potraživanja u vezi sa radnim odnosom u stečajnom postupku u skladu sa propisima koji regulišu to pitanje. 48. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 49. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da prijavu proglasi neprihvatljivom ratione temporis u dijelu koji se odnosi na navodne povrede ljudskih prava do 14. decembra 1995. godine; 2. jednoglasno, da ostatak prijave proglasi prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na navodne povrede ljudskih prava nakon 14. decembra 1995. godine u vezi sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije; 3. jednoglasno, da prijavu proglasi neprihvatljivom u dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa; 4. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnosica prijave na pravičnu raspravu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije u odnosu na izvršenje presude broj P-121/98 od 21. januara 2000. godine, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave 1.000 (hiljadu) konvertibilnih maraka na ime nematerijalne štete, koju je pretrpio zbog nemogućnosti da mu se izvrši pravosnažna presuda; 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave kamatu po kamatnoj stopi od 10% (deset posto) godišnje na iznose navedene u zaključku broj 5. ili na svaki njegov neisplaćeni dio od datuma dospijeća do datuma pune isplate; i 7. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju, u roku od mjesec dana od proteka rokova iz zaključaka br. 5. i 6. ove Odluke, o koracima preduzetim u sprovođenju gore spomenutih naredbi. 11
(potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 12