ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmeti br. Šimo MIČIĆ i Zoran STOJKOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE i FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 7. septembra 2005. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:

I. UVOD 1. Predmeti se odnose na zahtjeve podnosilaca prijava, kao pripadnika bivše Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA), da vrate u posjed stanove u Bosni i Hercegovini. 2. Prijave pokreću pitanja po članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dolje iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. a. Zajedničke činjenice u predmetima 4. Podnosioci prijava su bili u službi JNA kao vojna lica. Sporni stanovi nalaze se u Sarajevu. Podnosioci prijava su bili nosioci stanarskog prava na svojim stanovima koje im je dodijelila JNA. Predmetne stanove napustili su početkom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. 5. Podnosioci prijava su pokrenuli postupke pred nadležnim organima uprave za povrat u posjed svojih stanova. Nadležni organi su odbili njihove zahtjeve za povrat zbog primjene člana 3a. stava 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. 6. Podnosioci prijava pokrenuli su postupke pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), radi povrata u posjed svojih stanova. Ovi postupci još uvijek nisu okončani. b. Činjenice u pojedinačnim predmetima 1. Predmet broj CH/02/9166, Šimo MIČIĆ protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine a. Postupak pred domaćim organima 7. Podnosilac je 7. septembra 1977. godine sa Direkcijom za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom-odjeljenje Sarajevo zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, broj 40-810/77. 8. Podnosilac prijave je 8. oktobra 1998. godine podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) za vraćanje u posjed predmetnog stana. Uprava je donijela rješenje, broj 23/6-372-5999/98, od 28. juna 2001. godine, kojim se odbija zahtjev podnosioca prijave kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je podnosilac prijave na dan 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA-SSNO, zatim, da nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine po evidenciji državljana na dan 30. april 1991. godine, te se shodno navedenom ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 9. Protiv gore pomenutog rješenja Uprave, podnosilac prijave je izjavio žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministarstvo je donijelo rješenje, broj 27/02-23-2839/01, od 26. marta 2002. godine, kojim je odbilo žalbu podnosioca prijave. 10. Prema stanju spisa, podnosilac prijave nije pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva. 2

11. U svom pismu Komisiji od 23. septembra 2004. godine, podnosilac prijave je tražio naknadu štete nastale uslijed onemogućavanja vraćanja u posjed stana. b. Postupak pred CRPC-om 12. Podnosilac prijave je 9. jula 1999. godine podnio zahtjev CRPC-u za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu. CRPC još uvijek nije donijela odluku po njegovom zahtjevu. 2. Predmet broj CH/03/15197, Zoran STOJKOVIĆ protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine a. Postupak pred domaćim organima 13. Podnosilac prijave je 14. marta 1986. godine zaključio ugovor o korištenju stana u ulici Krančevićeva objekat A-2, u Sarajevu, sa Zajednicom stanovanja JNA, Stručna služba pri VP 3945-27, Sarajevo, (u daljnjem tekstu: Zajednica stanovanja). 14. Podnosiocu prijave je rješenjem Komande garnizona, In broj: S-331-2/III, od 6. marta 1986. godine, dodijeljena na korištenje garaža-garažno mjesto, broj 11, u objektu A-2 Krančevićeva. Na osnovu pomenutog rješenja podnosilac prijave je sa Zajednicom stanovanje zaključio ugovor o korištenju garaže, broj: 27/138-475, od 25. augusta 1986. godine. Podnosilac prijave u postupku pred domaćim organima, kao i pred Domom, odnosno Komisijom, nije isticao zahtjev za vraćanje garaže u posjed. 15. Podnosilac prijave je Upravi 5. novembra 1998. godine, podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. 16. Uprava je 1. novembra 2002. godine, donijela rješenje, broj 23/1-372-3975/98, kojim je odbila kao neosnovan zahtjev podnosioca prijave, iz razloga što je, kako stoji u obrazloženju rješenja, bio i nakon 30. aprila 1991. godine aktivno vojno lice, a po evidenciji državljana na dan 30. april 1991. godine, nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, te da se u smislu člana 3a. stava 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenom stanovima, ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem. 17. Podnosilac prijave je 25. novembra 2002. godine izjavio žalbu Ministarstvu protiv rješenja Uprave od 1. novembra 2002. godine. 18. Ministarstvo je 1. augusta 2003. godine donijelo rješenje, broj: 27/02-23-5624/02, kojim se žalba podnosioca prijave odbija. 19. Podnosilac prijave nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. b. Postupak pred CRPC-om 20. Podnosilac prijave je 1. februara 1999. godine podnio zahtjev CRPC-u, zaveden pod brojem: 5121141, za vraćanje imovine u posjed. Potvrdom CRPC-a, od 9. novembra 2000. godine, obaviješten je da je predmet u redovnoj proceduri pred CRPC-om. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 21. S obzirom na sličnost između činjenica u predmetima i žalbenih navoda podnosilaca prijava, Komisija je odlučila da ove prijave spoji u skladu s pravilom 33. Pravila procedure Komisije. 3

22. Prijave su podnesene 3. aprila 2002. i 19. maja 2004. godine, a registrovane su 3. aprila 2002. i 8. septembra 2004. godine. 23. Komisija je 26. maja 2005. godine i 6. juna 2005. godine proslijedila tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine, prijave podnosilaca radi dostavljanja pisanih zapažanja. 24. Komisija je 10. i 17. juna 2005. godine primila pisana zapažanja tužene strane. 25. Komisija je 16. i 20. juna 2005. proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnosiocima prijava. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE A. Relevantno zakonodavstvo Republike Bosne i Hercegovine 1. Zakon o napuštenim stanovima 26. Predsjedništvo tadašnje Republike Bosne i Hercegovine je 15. juna 1992. godine donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95). Skupština Republike Bosne i Hercegovine usvojila je ovu Uredbu 17. juna 1994. godine kao Zakon o napuštenim stanovima. Zakonom su regulisani uslovi pod kojima se određene kategorije stanova u društvenom vlasništvu proglašavaju napuštenim i pod kojima se ponovo dodjeljuju. 27. Članom 2. određuje se da se napuštenim stanom smatra stan kojeg su prijeratni nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva napustili, čak i privremeno. Ukoliko prijeratni nosilac stanarskog prava nije ponovo otpočeo koristiti stan u roku određenom članom 3. ovoga zakona (tj. do 6. januara 1996. godine), smatraće se da je stan trajno napustio. 28. U skladu sa izmijenjenim i dopunjenim članom 10, ako nosilac stanarskog prava ne otpočne koristiti stan u propisanom roku smatra se da je stan trajno napustio. Prestanak stanarskog prava se utvrđuje rješenjem nadležnog organa. B. Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Član 7. Član 11. Član 12. Strane ovim osnivaju nezavisnu komisiju za raseljena lica i izbjeglice (komisija). Komisija će primati i odlučivati o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1.4.1992. godine, i kada potraživač ne uživa trenutno posjedovanje te imovine. Potraživanja mogu biti za povrat imovine ili pravednu naknadu umjesto povrata. Po prijemu potraživanja komisija će odrediti zakonskog vlasnika imovine u odnosu na kojega je potraživanje napravljeno i vrijednost te imovine. [ ] Svakoj osobi koja traži povrat imovine za koju komisija utvrdi da je zakonski vlasnik te imovine biće dodjeljen njen povrat. [ ] [ ] 4

Član 15. Član 16. Odluke komisije biće konačne i svaki prenos, isprava, hipoteka ili drugi zakonski instrument napravljen ili dodjeljen od strane komisije bit će priznat kao zakonit širom Bosne i Hercegovine. [ ] Komisija će objavljivati takva pravila i propise, u skladu sa ovim sporazumom, koji mogu biti neophodni za obavljanje njene funkcije. U razradi ovih pravila i propisa komisija će uzimati u obzir domaće zakone o vlasničkim pravima. Pet godina nakon što sporazum stupi na snagu, odgovornost za finansiranje i rad komisije će se prenijeti na vladu Bosne i Hercegovine osim ako se strane ne dogovore drugačije. U slučaju ovog drugog, komisija će nastaviti da radi kako je gore navedeno. C. Relevantno zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine 1. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 29. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) stupio je na snagu 4. aprila 1998. godine i potom je u više navrata dopunjavan i mijenjan ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03). Zakonom o prestanku primjene je ukinut raniji Zakon o napuštenim stanovima. 30. Prema Zakonu o prestanku primjene, nadležni organi vlasti ne mogu dalje donositi odluke kojima se stanovi proglašavaju napuštenima (član 1, stav 2.). Svi upravni, sudski i drugi akti kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim (član 2, stav 1.). Ipak, akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa Zakonom o prestanku primjene (član 2, stav 2.). 31. Sva stanarska prava ili ugovori o korištenju koji su zaključeni od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine prestaju da važe (član 2, stav 3.). Osoba koja koristi stan po osnovu poništenog stanarskog prava ili odluke o privremenom korištenju smatraće se privremenim korisnikom (član 2, stav 3.). 32. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim, ili član njegovog ili njenog porodičnog domaćinstva, ima pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (član 3, st. 1. i 2.). 33. Raniji član 3a, st. 1. i 2, koji su bili na snazi između 4. jula 1999. godine i 1. jula 2003. godine, određivao je slijedeće: Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. ovog zakona, u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. 5

Nosilac stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine. 34. Član 3a, koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, određuje slijedeće: Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu. 35. Raniji član 14. koji je bio na snazi snazi između 4. aprila 1998. godine i 28. oktobra 1999. godine, određivao je sljedeće: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (Opći okvirni mirovni sporazum, Aneks VII, u daljem tekstu: Komisija). U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 36. Nakon izmjena od 28. decembra 2001. godine, član 14. glasi: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom. U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije, ali samo u slučajevima u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je Imovinska komisija tražila obustavu. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 6

2. Zakon o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu nadležnosti CRPC) ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 6/04 i 22/04) Član 1. Član 2. Član 3. Član 4. Ovim zakonom reguliše se prenos i rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i zahtjeva za vraćanje u posjed nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija). Zahtjeve iz člana 1. ovog zakona Komisija prenosi opštinskoj, odnosno gradskoj službi za upravu nadležnoj za stambene poslove odnosno imovinsko-pravne poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno (u daljem tekstu: nadležni organ). Zahtjevi iz člana 1. ovog zakona rješavaju se uporedo sa zahtjevima podnesenim nadležnom organu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99 i 56/01) odnosno Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01 ). Po prijemu zahtjeva iz člana 1. ovog zakona nadležni organ rješava zahtjeve prema hronološkom redu po kojem su primljeni od strane Komisije. Krajnji rok za rješavanje zahtjeva iz člana 1. ovog zakona je 31.12.2004. godine. Zahtjev za vraćanje u posjed stana smatra se podnesenim u roku ukoliko je podnesen u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i to: - do 04.07.1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim; - do 04.10.1999. godine za stanove iz člana 2. stav 5. i člana 18 b. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 83a. stav 4. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima; odnosno ukoliko je podnesen u skladu sa Pravilnikom Komisije i to: - do 02.09.1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim; - do 03.12.1999. godine za stanove iz alineje 2. ovog člana. [...] 7

D. Sporazum između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum o prenosu nadležnosti), ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 32/04 i 32/05). Član 1. Član 3. Član 6. Ovim Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija) na osnovu člana XVI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma (u daljem tekstu: Sporazum), uređuje se postupak prenosa nadležnosti Komisije na institucije u Bosni i Hercegovini. Ovaj Sporazum će se realizovati u skladu sa članom III, tačka 5. Ustava Bosne i Hercegovine i članom XVI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, a u vezi sa Sporazumom o produžetku mandata. U skladu sa članom XI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma i Sporazumom o produžetku mandata, Komisija će nastaviti sa radom do 31. decembra 2004. godine radi ponovnog razmatranja odluka Komisije. Po potpisivanju Sporazuma, Ministarstvo izbjeglica i raseljenih lica Republike Srpske, nadležna kantonalna ministarstva Federacije Bosne i Hercegovine i Odjeljenje za rasenjene osobe, izbjeglice i stambene poslove Brčko Distrikta preuzet će od Arhiva Bosne i Hercegovine sve neriješene zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica i dostaviti ih nadležnim opštinskim stambenim organima na odlučivanje. 37. Ovaj Sporazum je stupio na snagu u maju 2004. godine. U maju 2005. godine, donesene su Izmjene Sporazuma, koje glase: Član 1. U Sporazumu između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 32/04), u članu 3. stav 1. riječi: "31. decembra 2004. godine" zamjenjuju se riječima: "31. decembra 2005. godine". V. ŽALBENI NAVODI 38. Podnosioci prijava se žale na činjenicu da nisu vraćeni u posjed stanova, kao i na činjenicu da CRPC nije donijela odluku po njihovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 39. U vezi sa činjenicama, tužena strana ne osporava činjenice kako su naveli podnosioci prijava. 8

40. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima navodi da su prijave neprihvatljive, jer podnosioci prijava nisu iscrpili sve domaće pravne lijekove prije nego što su se obratili Domu. Prije svega, tužena strana ističe da su podnosioci prijava nakon donošenja rešenja Ministarstva zastali sa crpljenjem pravnih lijekova, odnosno propustili su da pokrenu upravni spor protiv rješenja Ministarstva. 41. U pogledu merituma prijava, tužena strana se nije izjašnjavala, već je predložila da Komisija proglasi prijave podnosilaca neprihvatljim. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 42. Komisija podsjeća da su prijave podnesene Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njima nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovim prijavama. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijava sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosilaca prijava, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. A1. Prihvatljivost prijave u dijelu upućenom protiv Bosne i Hercegovine 43. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: [...] (c) [Komisija] će također odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. 44. Komisija zapaža da su podnosioci prijava uputili prijave protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. 45. U ranijim predmetima, u kojima je Dom odlučio o pitanju u vezi sa stanovima JNA, Dom je smatrao da je Država odgovorna za donošenje zakona koji se tiču JNA stanova (vidi, na primjer, odluke o prihvatljivosti i meritumu, CH/96/3, CH/96/8 i CH/96/9, Medan, Baštijanović i Marković, od 3. novembra 1997. godine, Odluke o prihvatljivosti i meritumu mart 1996. - decembar 1997; CH/96/22, Bulatović, od 3. novembra 1997. godine, Odluke o prihvatljivosti i meritumu mart 1996. - decembar 1997; Odluku o prihvatljivosti i meritumu CH/96/2 i dr, Podvorac i dr, od 14. maja 1998. godine, Odluke i izvještaji 1998). 46. Komisija, međutim, zapaža da u predmetima podnosilaca prijava postupanje organa, koji su odgovorni za postupke na koje se oni žale, kao što su Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo i Ministarstvo za stambene poslove Kantona Sarajevo uključuje odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine, a ne Bosne i Hercegovine, u smislu člana II(2) Sporazuma. Prema tome, u dijelu u kome je upućena protiv Bosne i Hercegovine prijava je nespojiva ratione personae sa odredbama Sporazuma u smislu člana VIII(2)(c). 47. Komisija, zbog toga, odlučuje da prijave proglasi neprihvatljivim protiv Bosne i Hercegovine. A2. Prihvatljivost prijava u dijelu upućenom protiv Federacije Bosne i Hercegovine 48. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju su Dom/Komisija već ispitali, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet 9

međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], nije više opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. A.2.a. Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova u vezi sa zahtjevom za povrat stana u posjed u pogledu postupka pred domaćim organima (vidi tač. 7-11. i 13-19. Odluke) 49. Podnosioci prijava se žale da nisu u mogućnosti da vrate stanove u posjed. Federacija Bosne i Hercegovine je uložila prigovor na prihvatljivost prijava na osnovu toga što podnosioci prijava nisu iscrpili domaće pravne lijekove. 50. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova se mora fleksibilno primjenjivati i podnosiocima prijava se moraju uzeti posebne okolnosti u obzir, ako one postoje (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 25/01). Dom je ustanovio da postojanje pravnih lijekova mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi. U protivnom, pravni lijekovi će se smatrati nedostupnim i nedjelotvornim (vidi, na primjer, predmet broj CH/96/17, Blentić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 5. novembra 1997, tačka 19, Odluke o prihvatljivosti i meritumu mart 1996. decembar 1997). Nije dovoljno da određeni pravni lijekovi formalno postoje, nego je potrebno realno sagledati opći pravni i politički kontekst u kome se koriste ti pravni lijekovi, kao i lične okolnosti podnosilaca prijava (ibid). 51. Komisija naglašava da su podnosioci prijava pokrenuli postupak pred domaćim organima i dobili konačna rješenja kojima je njihov zahtjev odbijen (vidi tač. 9-10. i tač. 18-19. ove Odluke). Protiv rješenja kojim se zahtjev za povrat stana podnosilaca prijava odbija, podnosioci prijava su imali mogućnost da pokrenu upravni sudski spor, tužbom protiv konačnih upravnih akata. Tužena strana je istakla prigovor da su prijave neprihvatljive, jer su podnosioci prijava imali na raspolaganju domaće pravne lijekove koje nisu koristili. Podnosioci prijava nisu dokazali da su ovi pravni lijekovi nedjelotvorni, niti se Komisiji tako čini. 52. Prema tome, Komisija smatra da podnosioci prijava nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove u postupku pred domaćim organima, kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj dio prijava proglasi neprihvatljivim. A.2.b. Prihvatljivost prijava u vezi sa zahtjevom za povrat stana u posjed u neokončanom postupku pred bivšim CRPC-om, današnjom Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (vidi tačke 12. i 20. Odluke) 53. Komisija zapaža da su, pored pokretanja postupaka pred domaćim organima uprave, podnosioci prijava pokrenuli postupke pred CRPC-om za vraćanje predmetnih stanova u posjed. 54. CRPC je osnovana na osnovu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks VII). Aneksom VII je propisano da će CRPC odlučivati o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada ta imovina nije dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila 1992. godine. Sistem povrata imovine po Aneksu VII predstavlja drugi mogući način povrata imovine, pored mogućnosti podnošenja zahtjeva domaćim organima. Oba sistema su egzistirala paralelno i strankama je na dispoziciji bila odluka da li će pokrenuti jedan ili drugi postupak radi povrata imovine ili, štaviše, oba u isto vrijeme. Međutim, u tom slučaju, u skladu sa članom 14. Zakona o prestanku primjene (u konačnoj verziji), svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima, uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke CRPC-a, ali samo u slučajevima u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i 10

u kojima je CRPC tražila obustavu. Tumačeći ovu odredbu, može se reći da su odluke pred CRPC-om imale veći autoritet, jer su, s jedne strane, konačne i obavezujuće, a s druge strane, bez prava domaćih upravnih organa ili sudova da ih preispituju ili ponište. Osim toga, da bi se izbjegao paralelni postupak, što bi bilo suportno principu pravne sigurnosti u smislu člana 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine, domaći postupci su morali biti obustavljeni, ako bi stranka tražila povrat pred CRPC-om. Izuzetak su bili slučajevi, u kojima je udovoljeno zahtjevu za povrat pred domaćim organima. 55. Zbog svega navedenog, podnosioci prijava su mogli realno očekivati da će im zahtjev biti riješen pred CRPC-om, i da će tu sebi obezbijediti meritornu odluku povodom zahtjeva za povrat u posjed stana. 56. Međutim, razlika između odluka CRPC-a i domaćih organa je u činjenici nemogućnosti njenog preispitivanja od strane Komisije. U vezi s tim, Komisija podsjeća da je Dom u nekoliko navrata naveo da se tužena strana, u konkretnom slučaju Federacija Bosne i Hercegovine, ne može smatrati odgovornom za odluke CRPC (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu, CH/01/7728, V.J. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 31. marta 2003. godine), u kojoj je Dom zaključio: 122. I na kraju, Dom nalazi da su se Strane potpisnice Aneksa 7, među njima i Federacija, složile da će CRPC samostalno donijeti svoja pravila i da neće postojati preispitivanje odluka CRPC-a od strane organa Federacije. Stoga, Dom nalazi da se tužena Strana prema Sporazumu ne može smatrati odgovornom za postupke kojima je CRPC donio svoje odluke. Takođe, tužena Strana se prema Sporazumu ne može smatrati odgovornom za propust da obezbjedi preispitivanje odluka CRPC-a od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, jer je takvo preispitivanje isključeno Aneksom 7. U tom pogledu, žalbeni navod je nespojiv ratione personae sa Sporazumom. 57. Isti stav ima i Komisija (vidi Odluku o prihvatljivosti, CH/00/5481, Tihomir Aleksić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. juna 2005. godine). 58. Ipak, treba istaći da je 31. decembra 2003. godine CRPC prestala sa radom. Mnogi zahtjevi nisu procesuirani. U konkretnim predmetima CRPC nije nikada donijela odluku. 59. Nadležnost za rješavanje zahtjeva podnesenih CRPC-u prenesena je, u konkretnim slučajevima, na općinsku, odnosno gradsku službu za upravu nadležnu za stambene poslove odnosno imovinsko-pravne poslove (Zakon o prenosu nadležnosti CRPC-a). Ovaj Zakon stupio je na snagu 7. februara 2004. godine. Nadalje, članom 3, stavom 2. ovog Zakona određeno je da je 31. decembar 2004. godine krajnji rok za rješavanje ovih zahtjeva. Štaviše, član 6. Sporazuma koji je potpisan u maju 2004. godine, određuje da će Ministarstvo izbjeglica i raseljenih lica Republike Srpske, nadležna kantonalna ministarstva Federacije Bosne i Hercegovine i Odjeljenje za raseljene osobe, izbjeglice i stambene poslove Brčko Distrikta preuzeti od Arhiva Bosne i Hercegovine sve neriješene zahtjeve CRPC-a i dostaviti ih nadležnim stambenim organima na odlučivanje. Prema tome, prenosom nadležnosti na domaće organe, Federacija Bosne i Hercegovine je postala odgovorna ratione termporis i ratione personae za postupanje po ovim zahtjevima nakon 7. februara 2004. godine. 60. Komisija podsjeća da je, prema Zakonu o prenosu nadležnosti CRPC-a, krajnji rok za rješavanje neriješenih zahtjeva, 31. decembar 2004. godine. Navedeni rok je protekao, a podnosioci prijava tvrde da još uvijek nisu dobili odluku povodom njihovog zahtjeva. S obzirom da pomenuti zahtjevi nisu riješeni do 31. decembra 2004. godine, a Federacija Bosne i Hercegovine nije donijela ispravke i dopune Zakona o prenosu nadležnosti CRPC-a, kojim bi navedeni rok produžila, došlo je do pravne praznine s jedne strane, i nerješavanja svih podnesenih zahtjeva, s druge strane. 11

61. Uzimajući u obzir prethodne tačke ove Odluke, Komisija smatra da je prijava prihvatljiva u ovom dijelu. Ovakav stav je, štaviše, opravdan činjenicom da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo aplikantima da se žale zbog predugog trajanja postupka ili pristupa sudu (vidi, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, AP 769/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 31, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). 62. Zbog toga, Komisija proglašava ovaj dio prijave prihvatljivim protiv Federacije Bosne i Hercegovine. A.3. Zaključak u pogledu prihvatiljivosti 63. Komisija proglašava prijave neprihvatljivim ratione personae u dijelu u kojem su upućene protiv Bosne i Hercegovine. Komisija proglašava prijave neprihvatljivim u dijelu u kojem su upućene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu pitanja dužine postupaka pred domaćim organima zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova i prihvatljivim u pogledu dužine postupaka pred domaćim organima nakon preuzimanja nadležnosti za rješenje zahtjeva pred CRPC-om. B. Meritum 64. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 65. Komisija zaključuje da predmetne prijave moraju biti ispitane u pogledu člana 6. Evropske konvencije. B.1. Član 6. Evropske konvencije 66. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 67. Kao što je prethodno navedeno, podnosioci prijava se žale na pravo djelotvornog pristupa sudu, jer dužina trajanja postupaka pred CRPC-om, odnosno upravom, koja je preuzela neriješene zahtjeve od CRPC-a, u cilju vraćanja njihovih stanova u posjed, nije bila razumna i onemogućavala ih je da dođu do konačne odluke povodom njihovih zahtjeva. Komisija primjećuje da su podnosioci prijava nosioci stanarskih prava na spornim stanovima, a to je građansko pravo zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. Samim tim, ovo pravo uključuje i pravo na pristup sudu. 68. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju 12

dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). 69. Komisija napominje da ima zadatak, u skladu sa članom I Sporazuma, da osigura najviši stepen zaštite ljudskih prava i sloboda. S druge strane, pravo povratka imovine i lica, u smislu Aneksa VII, mora da bude jedan od prioriteta u Državi. U vezi s tim, Aneks VII zahtijeva da se član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tumače na širi način, tj. da se tuženim stranama nametne viši standard pozitivne obaveze zaštite u vezi sa povratkom. To znači da su strane potpisnice Sporazuma dužne obezbijediti brz i djelotvoran način povratka imovine i ljudi i djelotvornu zaštitu istih. Drugim riječima, Aneksi VI i VII Sporazuma, u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, garantuju pravo na pravično suđenje, koje obuhvata kako efikasan pristup sudu tako i odlučivanje o predmetu spora u vezi povratka u "razumnom roku". 70. Komisija zapaža da u konkretnom slučaju treba obraditi oba pomenuta aspekta člana 6. stava 1. Evropske konvencije. 71. Podnosioci prijava su još 1999. godine podnijeli zahtjeve CRPC-u za povrat stanova, ali do danas nisu dobili konačnu odluku. Komisija, prije svega, napominje da je CRPC bila međunarodno tijelo, predviđeno Aneksom VII, te da organi uprave, sudovi i Komisija nisu imali niti danas imaju nadležnost preispitavanja njenih odluka. S obzirom na neodgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za postupak pred CRPC-om, Komisija zaključuje da Federacija Bosne i Hercegovine ne može biti odgovorna za dužinu postupka u periodu od 1997, tj. 1999. godine, do 7. februara 2004. godine, kada je relevantni zakon stupio na snagu. Ipak, ovaj period, Komisija može uzeti u obzir kao pozadinu slučaja (vidi, mutatis mutandis, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, broj CH/97/58, Onić, od 12. februara 1999. godine, tačka 38, Odluke januar-juli 1999. godine). 72. Međutim, prema Zakonu o prenosu nadležnosti CRPC-a, za rješavanje neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed postavljenih pred CRPC-om, u konkretnim slučajevima, od 7. februara 2004. godine, nadležna je uprava Federacije Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom 3. Zakona o prenosu nadležnosti CRPC-a o ovim zahtjevima je trebalo biti odlučeno do 31. decembra 2004. godine. Ratio za ovaj rok leži zasigurno, između ostalog, u činjenici da postupak pred CRPC-om traje već dugo vremena, što obavezuje Državu na posebno hitno postupanje. Međutim, upravni organi, kao nadležni u konkretnim slučajevima, još uvijek nisu riješili zahtjeve podnosilaca prijava, što znači da nisu ispoštovali rok, predviđen u Zakonu o prenosu nadležnosti CRPC-a. 73. Komisija podsjeća da postupak povrata stanova mora biti riješen u razumnom roku. Ako donošenje odluke nije u razumnom roku, odgovorna strana se miješa u pravo na pristup sudu i pravo na razumnu dužinu postupka. U uobičajenim slučajevima ispitivanja razumnog roka, zakon, obično, explicite ne predviđa do kojeg roka se mora riješiti određeni slučaj, jer to zavisi od slučaja do slučaja. Prema tome, svaka dužina postupka je formalno zakonita. Ipak, mnogo veći značaj ima primjena zakona na konkretan slučaj koji reguliše vođenje postupka, jer je kod ispitivanja dužine postupka, najčešće problem nezakonita (arbitrarna) primjena relevantnih odredbi na slučaj, tj. postupajući organi vode postupke van razumne dužine. Da bi utvrdila da li je procesurianje određenog slučaja u skladu sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije, Komisija polazi od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, a to su: (1) okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, (2) ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (CH/98/835, Suljović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 11. oktobra 2003. godine, tača 43). Ovi kriteriji služe nadležnom sudu da ispita da li postoji opravdanje za dužinu postupka. 74. Međutim, u konkretnim slučajevima, s obzirom da Zakon direktno propisuje rok (31. decembar 2004. godine) do kojeg zahtjevi moraju biti riješeni, nije potrebno da se ispituju kriteriji koji su navedeni u prethodnoj tački ove Odluke. 75. Komisija zapaža da je, nakon 31. decembra 2004. godine, Federacija Bosne i Hercegovine propustila da donese izmjene i dopune Zakona o prenosu nadležnosti CRPC-a kojima bi produžila 13

navedeni rok, čime je stvorena pravna praznina kad su u pitanju neriješeni zahtjevi. Ovako nedjelovanje zakonodavne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine uzrokovalo je stanje pravne nesigurnosti za podnosioce prijava. 76. S druge strane, u članu 6. Sporazuma o prenosu nadležnosti CRPC-a jasno stoji da su za rješavanje neriješenih zahtjeva nadležni, u konkretnim predmetima, općinska, odnosno gradska služba za upravu nadležna za stambene poslove, odnosno imovinsko-pravne poslove. Međutim, prema Sporazumu o prenosu nadležnosti CRPC-a određen je samo rok za rješavanje zahtjeva za ponovno razmatranje odluka CRPC-a, a to je 31. decembar 2004. godine (prema izmjenama Sporazuma donesenim u maju 2005. godine, rok je produžen do 31. decembra 2005. godine). Nova Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica je državana Komisija i njena nadležnost je strogo odvojena od nadleženosti entitetske stambene uprave. Prema tome, Zakon o prenosu nadležnosti CRPC-a je morao regulisati ovo pitanje. 77. U svojoj ranijoj praksi, Komisija je zauzela stav da član 6. Evropske konvencije pozitivno obavezuje državu da organizuje svoj pravni sistem na takav način da svim ljudima omogući ne samo pravičan postupak u vezi s njihovim građanskim pravima i obavezama nego i da jamči razuman rok tog postupka (CH/99/1713, Vanovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 5. novembra 2004. godine, tačka 55). U skladu s tim, kao i u u skladu sa principom pravne sigurnosti, Federacija Bosne i Hercegovine, koja je u konkretnim slučajevima nadležna za rješavanje neriješenih zahtjeva podnesenih CRPC-u, bila je obavezna da produži rok za rješavanje ovih zahtjeva, donoseći izmjene i dopune Zakona o prenosu nadležnosti CRPC-a, kako podnosioci prijava ne bi bili lišeni prava da se odluči o njihovom zahtjevu, ali i da riješi ove slučajeve. 78. Komisija zaključuje da se radi o nezakonitom miješanju tužene strane u pravo podnosilaca prijava na efikasan pristup sudu i odlučivanje u razumnom roku. 79. Komisija, zbog svega navedenog, zaključuje da je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila pravo podnosilaca prijava prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. B.2. Zaključak o meritumu 80. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnosilaca prijava na pristup sudu koje štiti član 6. Evropske konvencije. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 81. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 82. Dosadašnji postupak kojeg su podnosioci prijava vodili nije utvrdio činjenično stanje koje bi bilo dostatno da Komisija donese meritornu odluku u pogledu prava na povrat stana u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u oba slučaja meritorna odluka CRPC-a, odnosno "njenog pravnog sljedbenika", nije nikada donesena. S obzirom na izneseno, prvenstvena je obaveza nižestepenih organa, a ne Komisije, da meritorno odluče o ovim zahtjevima. 83. Pri tome, nadležni organ mora voditi računa o specifičnim uslovima za povrat JNA-stana nosioca stanarskog prava, a koji su propisani, inter alia, članom 3a. Zakona o prestanku primjene. Ovakav zaključak Komisija donosi iz sljedećih razloga: 84. CRPC je utvrđivao, na osnovu tačno određenih dokaza (prije svega, na osnovu ugovora o korištenju stana), da li je podnosilac zahtjeva, na dan 1. aprila 1992. godine, bio nosilac stanarskog prava i to bez kontradiktornog postupka. Nadalje, CRPC nije ulazio u pitanje da li je, na 14

primjer, ugovor o korištenju stana ništavan ili je, na primjer, stanarsko pravo nakon 1. aprila 1992. godine preneseno. Prema tome, granice ispitivanja ove Komisije su bile izuzetno uske, što je razumljivo s obzirom na cilj Aneksa VII i obim posla koji je predstojao ovoj Komisiji. Međutim, nosioci stanarskih prava na JNA-stanovima imali su poseban tretman kroz član 3a. Zakona o prestanku primjene, koji je konačnu formu dobio u u verziji od 1. jula 2003. godine. Ovaj Zakon je nametnuo dodatne uslove za povrat JNA-stanova. Komisija naglašava da su odredbe člana 3a. ispitivane od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u smislu njihove ustavnosti, te su proglašene ustavnim (odluka U 83/03, od 22. septembra 2004. godine). CRPC, u slučajevima, u kojima je donosio odluke o povratu, nije ispitivao postojanje posebnih uslova iz citiranog člana 3a, niti ih je uzimao u obzir. Tek naknadno, CRPC je prihvatio poseban tretman JNA-stanova na osnovu domaćih zakona, a koji isključuju definisanje podnosioca zahtjeva za povrat kao izbjeglicu ili raseljeno lice, tj. isključuju mogućnost povrata stana (član 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica). Posljedica prihvatanja zakonskih rješenja od strane CRPC-a je bila da se CRPC, za pitanje JNA-stanova, proglašavao nenadležnim i odbacivao zahtjeve (vidi, na primjer, predmente br. CH/00/4314, CH/00/4437 i CH/00/4442, Radivoje Ostojić, Zoran Blagojević i Radenko Zimonjić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, od 8. juna 2005. godine, tačka 18). 85. S druge strane, domaći organi, koji su paralelno funkcionisali i pred kojima je, također, mogao biti tražen povrat JNA-stana, obavezno su uzimali kriterije koji su bili propisani članom 3a. Zakona o prestanku primjene. Ovo je logično zbog činjenice da njihova nadležnost nije bila ograničena utvrđivanjem posjedovnog stanja na dan 1. aprila 1992. godine. Prema tome, činjenica da je neko bio nosilac stanarskog prava nad JNA-stanom 1. aprila 1992. godine ne znači automatski da ima pravo na povrat stana, jer mora ispuniti dodatne uslove iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene. 86. Prema tome, od samog početka stvoren je alternativni sistem podnošenja zahtjeva za povrat, s jedne strane, pred domaćim organima, a, s druge strane, pred međunarodnim tijelom. Kao što je navedeno u prethodne dvije tačke ove Odluke, postojale su bitne razlike između ova dva sistema, a njihov odnos zakonski, a posebno u praksi, nije bio jasno definisan. Naime, Zakonom o prestanku primjene, u članu 5. stavu 3, nije bilo definisano da nosioci stanarskih prava nad JNA-stanovima mogu podnijeti zahtjev za povrat samo domaćim organima, jer je CRPC nenadležna za odlučivanje. Komisija ponavlja da je ovo praksa CRPC-a, koja se tek naknadno uspostavila, u vrijeme kada su prošli rokovi za podnošenje zahtjeva za povrat. Jasno je bilo stipulisano da se zahtjevi mogu podnijeti paralelno, s tim što je član 14. definisao prioritet CRPCpostupka u slučaju dvostrukih zahtjeva. Nadalje, nije postojala zakonska obaveza pokretanja postupka pred domaćim organima. Slično, svako je mogao odustati od domaćeg postupka, ako je imao i paralelno pokrenut postupak pred CRPC-om. To se, upravo, i desilo u konkretnim slučajevima, s tim što CRPC nije okončao postupak u vremenskom okviru svoga mandata. 87. Komisija naglašava da ona, tj. Dom nije bila nadležna ratione personae da zauzima pravni stav i preispituje odluke koje je donosio tadašnji CRPC. Ipak, danas, Komisija jeste nadležna, jer zadatak da se odluči o preostalim zahtjevima leži u nadležnosti i odgovornosti domaćih organa, za koje je odgovorna tužena strana, tj. Federacija Bosne i Hercegovine. Domaći organi su morali ove zahtjeve riješiti u zakonom propisanom roku (31. decembar 2004. godine). S obzirom da to nisu učinili, niti su ranije propisani rok produžili, Komisija je ustanovila povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. 88. Uzimajući u obzir obrazloženje iz prethodne tri tačke ove Odluke, Komisija zaključuje da nosilac stanarskog prava, koji je blagovremeno pokrenuo postupak povrata JNA-stana pred CRPC-om, bez obzira da li je pokretao ili odustao od postupka za povrat pred domaćim organima, ima pravo da mu se meritorno odluči o njegovom zahtjevu, ako CRPC nije donio odluku do isteka njegovog madata 31. decembra 2003. godine. Pri tome, nadležni domaći organ ne može samo odlučivati da li je neko bio savjestan posjednik JNA-stana, nego mora uzeti u obzir relevantno zakonodavstvo koje reguliše uslove povrata JNA-stana, jer od njega zavisi da li će nosilac stanarskog prava biti tretiran kao izbjeglica ili raseljeno lice, što je uslov za primjenu Aneksa VII. 15

Drugim riječima, zakonodavac je u pogledu JNA-stanova, općim pravnim aktima, dalje razradio određene pojmove Aneksa VII, što je prihvatio i CRPC, ali je potvrđeno i od strane relevantnih domaćih sudskih instanci. 89. Iz ovih razloga, a u skladu sa obrazloženjem iz prethodnih tačaka ove Odluke, Komisija smatra razumnim da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da poduzme neophodne korake i da, u roku od 4 mjeseca od dana prijema ove Odluke, donese izmjene i dopune Zakona o prenosu nadležnosti CRPC-a, kojima produžava rok za rješavanje neriješenih zahtjeva podnesenih CRPCu, vodeći računa o obavezi razumne dužine postupka, te činjenici da se radi o upravnom postupku. Time će tužena strana otkloniti postojeću pravnu prazninu i osigurati pravnu osnovu za konačno rješavanje upravnog postupka za povrat stana. 90. U konkretnom slučaju podnosilaca prijava, Komisija smatra potrebnim da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da preduzme neophodne korake i osigura konačno i pravosnažno rješavanje zahtjeva za povrat stana u hitnom postupku, a najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana prijema ove Odluke. Osim toga, Komisija nalaže tuženoj strani Federaciji Bosne i Hercegovine da svakom od podnosilaca prijava isplati iznos od po 1000 KM (hiljadu konvertibilnih maraka) na ime naknade za nematerijalnu štetu u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke, te da svakom od podnosilaca prijava isplati zateznu kamatu od 10 % (deset posto) na ovaj dosuđeni iznos ili na svaki njegov neisplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate ovog naređenog iznosa. 91. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IV. ZAKLJUČAK 92. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da dio prijava proglasi neprihvatljivim ratione perosnae u dijelu koji se odnosi na navodne povrede ljudskih prava počinjene od strane Bosne i Hercegovine; 2. jednoglasno, da dio prijava, upućenih protiv Federacije Bosne i Hercegovine, koje se odnose na pravo na djelotvoran pristup sudu u pogledu zahtjeva za povrat stana u posjed pred domaćim organima uprave, proglasi neprihvatljivim; 3. jednoglasno, da prijave proglasi prihvatljivim, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede ljudskih prava počinjene od strane Federacije Bosne i Hercegovine, u pogledu zahtjeva za povrat stana u posjed pred domaćim organom, koji je preuzeo nadležnost CRPC-a; 4. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnosilaca prijava na pravično suđenje prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 5. jednoglasno, da po hitnom postupku, a najkasnije u roku od 4 mjeseca od dana prijema ove Odluke, donese izmjene i dopune Zakona o prenosu nadležnosti CRPC-a, koji bi, u skladu sa obrazloženjem i zaključcima ove Odluke, riješio postojeći problem u vezi sa neriješenim zahtjevima 16