HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Enver VELEDAR protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 5. aprila 2006. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Enver Veledar (u daljnjem tekstu: podnosilac prijave), iz Čapljine, podnio je prijavu Domu 27. novembra 2000. godine. Predmet se odnosi na zahtjev podnosioca prijave da vrati u posjed stan u Čapljini, kojeg je napustio 1993. godine. 2. Predmet postavlja pitanja u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave, priložene dokumentacije i pisanih zapažanja tužene strane. 4. Podnosilac prijave je 6. aprila 1990. godine zaključio ugovor o korištenju stana, broj 02-1- 17-8/90 na tadašnjoj adresi Ulica Asima Fazlagića bb (nova adresa: Ulica Gojka Šuška bb), zgrada broj 3, ulaz I, kat I, stan broj 1, u Čapljini. Ugovor je zaključen sa Osnovnom samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja (OSIZ stanovanja), na temelju rješenja o dodjeli stana, broj 386/90 od 3. aprila 1990. godine, izdatog od strane DP "Neretvatrans" Čapljina. U predmetnom stanu je živio sve do 1993. godine, kada je zbog ratnih sukoba morao napustiti Čapljinu. 5. Podnosilac prijave je 18. augusta 1998. godine Odjelu opće uprave i kulture Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. 6. Podnosilac prijave je 12. oktobra 2000. godine uložio žalbu zbog šutnje administracije Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni upravni organ) pošto prvostepeni upravni organ nije riješio njegov zahtjev za povrat stana. Predložio je da drugostepeni upravni organ sam riješi predmetnu upravnu stvar. Drugostepeni organ uprave nije odgovorio. 7. Prvostepeni upravni organ je, rješavajući po zahtjevu podnosioca prijave, donio rješenje, broj 02-372-448/1 od 16. decembra 2003. godine, kojim je zahtjev podnosioca prijave odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je u postupku, između ostalog, utvrđeno da su odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru, broj R-591/90 od 28. juna 1990. godine, a koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine, broj Ž-4156/90 od 23. januara 1991. godine, poništeni kao nezakoniti odluka radničkog savjeta DP "Neretvatrans" Čapljina od 30. marta 1990. godine i rješenje direktora broj 386/90 od 3. aprila 1990. godine, kojima je podnosiocu prijave dodijeljen na korištenje predmetni stan. 8. Podnosilac prijave se žalio protiv navedenog prvostepenog upravnog rješenja drugostepenom upravnom organu, koji je odbio žalbu kao neosnovanu rješenjem, broj 09-03-25-60/04 od 8. jula 2004. godine. 9. Protiv drugostepenog upravnog rješenja, podnosilac prijave je pokrenuo upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Mostaru. Rješavajući po tužbi podnosioca prijave, Kantonalni sud je donio presudu, broj U-340/04 od 8. septembra 2004. godine, kojom je tužbu uvažio, a osporeno drugostepeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio nadležnom općinskom organu uprave na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je nesporna činjenica da su konačnom odlukom Suda udruženog rada BiH poništeni odluka radničkog savjeta DP "Neretvatrans" Čapljina od 30. marta 1990. godine i rješenje direktora, broj 386/90 od 3. aprila 1990. godine, kojima je podnosiocu prijave dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je podnosilac prijave predmetni stan nesmetano koristio na osnovu ugovora o korištenju 2
stana od 6. aprila 1990. godine, zaključenog između OSIZ stanovanja Čapljina i podnosioca prijave. Po ocjeni Suda, podnosilac prijave je sve do trenutka kada je stan napustio zbog ratnih dejstava imao pravni osnov za korištenje stana, jer ugovor o korištenju stana nije poništen, niti je stan dodijeljen drugoj osobi na korištenje nakon donošenja odluke Suda udruženog rada BiH. 10. Prvostepeni upravni organ, postupajući po uputama iz presude Kantonalnog suda, u ponovnom postupku donio je rješenje, broj 02-25-607/1 od 5. jula 2005. godine, kojim se potvrđuje da je podnosilac prijave nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i isti se vraća u posjed nosiocu stanarskog prava. Istim rješenjem se privremenom korisniku nalaže da zajedno sa članovima porodice u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja iseli iz predmetnog stana, te isti oslobodi od svojih stvari, bez prava na alternativni smještaj, jer su njegove stambene potrebe riješene na drugi način. 11. Prvostepeni upravni organ je 12. oktobra 2005. godine donio zaključak, broj 02-25-607/4, kojim je dozvolio izvršenje gore navedenog rješenja, broj 02-25-607/1 od 5. jula 2005. godine, radi ulaženja u posjed predmetnog stana od strane podnosioca prijave. 12. Protiv prvostepenog upravnog rješenja, broj 02-25-607/1 od 5. jula 2005. godine, žalbu je izjavila D.G, kao privremeni korisnik stana. Rješavajući po žalbi, drugostepeni upravni organ je donio rješenje, broj UP-09-03-5-60/04 od 20. oktobra 2005. godine. Navedenim rješenjem poništava se prvostepeno rješenje, broj 02-25-607/1 od 5. jula 2005. godine i predmet vraća prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u spisu predmeta nalazi raskid ugovora, broj 02-1-36/90 od 12. marta 1990. godine, između Fonda za stambeno komunalno gospodarstvo Čapljina i DP "Neretvatrans" iz Čapljine. Spomenuto preduzeće, kao razlog raskida ugovora, navodi nemogućnost otplate kredita i dovoljnog broja stanova. Navedeni fond prihvata raskid ugovora, koji postaje ništav danom potpisa raskida, a predmetni stan ostaje u vlasništvu Fonda. 13. Podnosilac prijave je 30. januara 2006. godine obavijestio Komisiju da još uvijek nije uveden u posjed stana niti je ishodio pravomoćno rješenje o povratu stana u posjed. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 14. Prijava je podnesena 27. novembra i registrovana 2. decembra 2000. godine. 15. Podnosilac prijave je 5. i 19. novembra 2003, te 19. aprila 2004. i 15. juna 2005. godine dostavio obavještenje o daljim događanjima u vezi sa prijavom. 16. Komisija je 21. juna 2005. godine proslijedila tuženoj strani prijavu podnosioca radi dostavljanja pisanih zapažanja. 17. Tužena strana je 11. jula 2005. godine dostavila Komisiji pisana zapažanja o prihvatljivosti i meritumu. 18. Komisija je 14. jula 2005. godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnosiocu prijave. 19. Podnosilac prijave je 30. januara 2006. godine Komisiji dostavio novi podnesak u vezi sa njegovom prijavom. 3
IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 1. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 20. Zakon o prestanku primjene stupio je na snagu 4. aprila 1998. godine i potom je u više navrata dopunjavan i mijenjan ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03). Zakonom o prestanku primjene je ukinut raniji Zakon o napuštenim stanovima. 21. Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stava 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. (član 4, stav 1). 22. Po prijemu zahtjeva za vraćanje stana nosiocu stanarskog prava nadležni organ će rješenjem odlučiti o zahtjevu u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva [ ] (član 6. stav 1). 23. Postupak u predmetima po zahtjevu iz člana 4. ovog zakona smatra se hitnim (član 10). 2. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99) 24. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i ineresa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. (član 6) V. ŽALBENI NAVODI 25. Podnosilac prijave se žali na činjenicu da nije vraćen u posjed svog stana. Također, žali se na trajanje postupka odlučivanja o njegovom zahtjevu za povrat stana. 26. Prema mišljenju Komisije, prijava pokreće pitanja u vezi s čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 27. U vezi sa činjenicama, tužena strana nije navela svoje primjedbe. 28. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima predlaže Komisiji da prijavu proglasi neprihvatljivom, jer je preuranjena pošto pdnosilac prijave nije iscrpio domaće pravne lijekove kako se to zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma, koji su se prema tuženoj, pokazali djelotvornim. U slučaju da Komisija tako ne učini, tužena ističe da je prijava u meritumu neosnovana, jer nije došlo do povrede člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Tužena navodi da se iz činjenica predmeta vidi da su nadležni organi tužene odlučili po zahtjevima podnosioca prijave u razumnom roku. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 29. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da 4
odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 30. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju su Dom/Komisija već ispitali, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. a) Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova 31. S obzirom da tužena strana predlaže da se prijava odbaci zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova, Komisija će prema članu VIII(2)(a) Sporazuma, razmatrati da li postoje djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnositeljica prijave dokazala da ih je iscrpila. 32. Komisija zapaža da se podnosilac prijave žali na odugovlačenje postupaka koji još uvijek nisu okončani i koji traju već 7 godina i šest mjeseci. Na osnovu navedenog, Komisija smatra da ova prijava pokreće legitimno pitanje spojivo sa Sporazumom i koje je u nadležnosti Komisije. 33. Komisija ističe da, u skladu sa članom I Aneksa 6 "[s]trane će osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda [...]. Komisija, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana VIII(2)(a) Sporazuma Komisija mora primjenjivati to pravilo uz određen stepen fleksibilnosti, te bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Komisija, nadalje, naglašava da pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova, koji su mogući po zakonu države, nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski. Prilikom ispitivanja je li bio ispoštovan navedeni princip, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda Van Oosterwijck protiv Belgije, od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, inter alia, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike podnosioca prijave. 34. Kako je naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne "osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. Komisija naglašava da član 6. Evropske konvencije pozitivno obavezuje državu da organizuje svoj pravni sistem na takav način da svim ljudima omogući ne samo pravičan postupak u vezi s njihovim građanskim pravima i obavezama nego i da jamči "razuman rok tog postupka. Nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju imati uticaja na poštivanje invidualnih prava i sloboda predviđenih, između ostalog, Evropskom konvencijom i njenim članom 6, niti se smiju pripisati pojedincu (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 15/03, od 28. novembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/04, stav 26). 35. Osim toga, Komisija primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine ne postoji pravni lijek koji bi omogućio podnosiocu prijave da se žali zbog predugog trajanja postupaka. 5
36. Konačno, Komisija smatra da nerazumna dužina postupka može uskratiti de facto pristup sudu i mogućnost da se u razumnom roku dobije meritorno odlučenje u pogledu konkretnog spora oko građanskih prava pred nadležnim institucijama. Bosna i Hercegovina mora omogućiti svakome da "efektivno" iskorištava sudski postupak (vidi mutatis mutandis odluku Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Velike Britanije, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stavovi 20. i dalje), što proizilazi, takođe, i iz principa pravne države propisanog u članu I.2. Ustava Bosne i Hercegovine. U suprotnom, "nerazuman rok" i samo formalan pristup sudu bi predstavljali samo formalnu, a ne i de facto garanciju i zaštitu građanskih prava i sloboda. 37. U konkretnom slučaju, podnosilac prijave je pokušao riješiti pitanje povrata prijeratnog stana pred domaćim organima uprave i sudskim organima. Međutim, njegov postupak pred organima uprave i pred sudom nije okončan od trenutka kada je on podnio zahtjev za povrat stana, tj. od augusta 1998. godine. Komisija naglašava da upravni postupak funkcioniše po načelu efikasnosti (član 6. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99). Prvostepeni postupak, prema članu 216. stavu 1. navedenog Zakona, traje 60 dana, dok drugostepeni postupak, prema članu 244, traje najduže 30 dana. Uzimajući u obzir i vođenje upravnog spora, navedeni rokovi i stvarne dužine postupaka pokreću ozbiljna pitanja u smislu razumne dužine postupka. Komisija ima nadležnost razmatrati pitanje da li je u konkretnom sudskom postupku došlo do povrede prava podnositeljice prijave na sudski postupak u razumnom roku u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. 38. Tužena strana nije navela da postoji pravni lijek dostupan podnosiocu prijave protiv propusta domaćih upravnih organa i sudova da donesu konačnu odluku po njegovom zahtjevu u "razumnom roku", niti Komisija zna za postojanje takvih pravnih lijekova. Stoga, Komisija zaključuje da podnosilac prijave nema na raspolaganju djelotvorne domaće pravne lijekove za rješavanje problema dužine postupka, a za koje bi trebalo od njega tražiti da ih iscrpi. Shodno svemu navedenom, Komisija zaključuje, da je prijava prihvatljiva. A.1. Zaključak u pogledu prihvatiljivosti 39. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u pogledu pitanja dužine postupka. B. Meritum 40. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 41. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 6. Evropske konvencije B.1. Član 6. Evropske konvencije 42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 43. Predmetni postupak se odnosi na zahtjev za povrat prijeratnog stana. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu (CH01/7635, Husein Delić protiv 6
Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, od 5. oktobra 2005. godine, tačka 33. i dalje). 44. Komisija napominje da ima zadatak, u skladu sa članom I Sporazuma, da osigura najviši stepen zaštite ljudskih prava i sloboda. S druge strane, pravo povratka imovine i lica, u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, mora da bude jedan od prioriteta u Državi. U vezi s tim, Aneks 7 zahtijeva da se član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tumače na širi način, tj. da se tuženim stranama nametne viši standard pozitivne obaveze zaštite u vezi sa povratkom. To znači da su strane potpisnice Sporazuma dužne obezbijediti brz i djelotvoran način povratka imovine i ljudi i djelotvornu zaštitu istih. Drugim riječima, Aneksi 7 i 6 Sporazuma, u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, garantuju pravo na pravično suđenje, koje obuhvata kako djelotvoran pristup sudu tako i odlučivanje o predmetu spora u vezi povratka u "razumnom roku". 45. Komisija smatra da se podnosilac prijave žali na pravo djelotvornosti pristupa sudu, jer dužina trajanja postupka radi ostvarenja prava na povrat stana nije razumna i onemogućava ga da dođe do konačne odluke povodom njegovog zahtjeva. 46. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (neobjavljena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit i djelotvoran način, što zavisi od datih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). 47. Pri ocjenjivanju dužine postupka u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije, Komisija mora uzeti u obzir, između ostalog, dužinu postupka, ponašanje podnosioca prijave i vlasti, kao i složenost spora koji je u pitanju za podnosioca prijave (vidi, na primjer, presude Evropskog suda za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, od 20. februara 1981. godine, Serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 60, stav 24; Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma, Arif Brkić, CH/99/2696, tačka 85). A. Dužina postupka 48. Predmetni postupak traje od augusta 1998. godine i još nije okončan, jer je postupak ponovo u toku pred prvostepenim upravnim organom. Znači, postupak traje 7 godina i 6 mjeseci i još nije okonačn. B. Složenost postupka 49. Komisija smatra da predmetni postupak nije složene činjenične i pravne prirode. Štaviše, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Komisija smatra da je glavni problem u predmetu pitanje pravne prirode zahtjeva postavljenog u augustu 1998. godine i primjene zakonske regulative. Komisija zaključuje da ova pitanja nisu problematična i ne opravdavaju trajanje postupka u utvrđenoj dužini. C. Ponašanje strana u postupku 50. Komisija zapaža da je podnosilac prijave pokrenuo predmetni postupak u augustu 1998. godine, tako što je podnio zahtjev za povrat stana prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o 7
napuštenim stanovima. Navedenim zahtjevom podnosilac prijave je tražio da se donese rješenje kojim će mu se omogućiti povratak u prijeratni stan u kome je živio do 20. augusta 1993. godine. Prvostepeni upravni organ je rješenjem, broj 02-372-448/1 od 16. decembra 2003. godine, odbio zahtjev podnosioca prijave kao neosnovan. Odlučujući po žalbi podnosioca prijave drugostepeni upravni organ je rješenjem, broj 09-03-25-60/04 od 8. jula 2004. godine odbio žalbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je u postupku upravnog spora presudom, broj U-340/04 od 8. septembra 2004. godine, poništio drugostepeno i prvostepeno upravno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku prvostepeni upravni organ je rješenjem, broj 02-25- 607/1 od 5. jula 2005. godine, potvrdio da je podnosilac prijave nosilac stanarskog prava i da ima pravo povrata u predmetni stan. Po navedenom rješenju nije postupljeno, iako je bio donesen zaključak o dozvoli navedenog rješenja. Odlučujući po žalbi privremenog korisnika predmetnog stana drugostepeni upravni organ je rješenjem, broj UP-09-03-5-60/04 od 20. oktobra 2005. godine žalbu uvažio, poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom upravnom organu na novi postupak. Postupak je u toku pred prvostepenim upravnim organom. C.1. Ponašanje organa tužene strane 51. Za razliku od "klasičnih slučajeva pristupa sudu, konkretni predmet vodi ka zaključku da je podnosiocu prijave pristup sudu, najprije bio onemogućen zbog potpune neaktivnosti organa uprave u prvih pet godina postupka, a nakon toga bio je formalno omogućen, ali nije bio djelotvoran. Naime, predmet je dva puta vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom organu uprave. Prvi put, po presudi Kantonalnog suda u septembru 2004. godine i drugi put, po rješenju drugostepenog upravnog organa u oktobru 2005. godine. Na osnovu navedenog, može se zaključiti da su organi uprave prvih pet godina bili bez ikakve aktivnosti, a od 2003. godine sud i organi uprave su bili aktivni, ali nisu bili efikasni u smislu konačnog okončavanja postupka. Dakle, proizilazi da iako su upravni organi i sud u posljednje dvije i pol godine bili aktivni podnosilac prijave još uvijek nije mogao doći do konačne odluke u svom predmetu. 52. Komisija, u tom smislu, napominje da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak, što je bio slučaj u predmetu dva puta, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99, od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Osim toga, pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava podnosiocu prijave da brzo i djelotvorno dobije odlučenje od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima, ukidanje i poništavanje odlučenja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima, kao što su upravni postupak i upravni spor. 53. Sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Komisija nalazi da nema opravdanja za potpunu neaktivnost upravnih organa u upravnom postupku od augusta 1998. do decembra 2003. godine. Čini se da su u ovom periodu organi uprave prije ignorirali zahtjev podnosioca prijave umjesto da su ga tretirali u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku. Komisija, dalje, zapaža da je drugostepeni organ uprave, umjesto što je svojim posljednjim rješenjem od 20. oktobra 2005. godine poništio prvostepeno upravno rješenje i predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak, trebao sam, riješiti upravnu stvar, koja je u pitanju, jer je imao sve potrebne elemente da tako postupi. Ovo pogotovo stoga što je predmetni upravni postupak ušao u osmu godinu svoga postojanja. 54. Komisija smatra da ovako dug postupak nije opravdan, uzimajući u obzir prirodu spora, činjenično stanje i činjenicu da je postupak do sada trajao sedam godina i 6 mjeseci. 8
C.2. Ponašanje podnosioca prijave 55. Komisija, na osnovu utvrđenog činjeničnog stana i navoda tužene strane ne može utvrditi odgovornost podnosioca prijave za predmetnu dužinu cjelokupnog postupka. D. Zaključak 56. Komisija zaključuje da je tužena strana zbog nedjelotvornog postupanja, prekršila pravo podnosioca prijave prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. B.2. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 57. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko i pravno lice ima pravo uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi se regulisalo korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi se obezbijedila napalata poreza ili drugih dadžbina i kazni. 58. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije, Komisija ne smatra potrebnim dodatno ispitati prijavu po članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.3. Zaključak o meritumu 59. Komisija zaključuje, zbog svega navedenog, da je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila pravo podnosioca prijave prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, zbog toga što mu nije omogućila djelotvoran pristup sudu. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 60. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 61. Komisija smatra da bi, uzevši u obzir dugotrajnost nastojanja podnosioca prijave da ostvari svoja prava pred organima uprave i upravnim sudom, bilo korisno da podnosilac prijave dobije konačnu odluku, odnosno, pravosnažnu presudu u vezi sa njegovim zahtjevom. Komisija, zbog toga, smatra odgovarajućim da naredi tuženoj strani da preduzme sve potrebne korake da osigura da se zahtjev podnosioca prijave hitno razmotri i da organ uprave odnosno sud donesu konačnu, odnosno pravomoćnu odluku bez daljeg nerazumnog odlaganja, a najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove Odluke. 62. Osim toga, Komisija nalaže tuženoj strani Federaciji Bosne i Hercegovine da podnosiocu prijave isplati određeni iznos na ime naknade za povredu prava na suđenje u razumnom vremenu. Pri izračunavanju iznosa kompenzacije, Komisija će se pozvati na kriterije koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi, a koja je već prihvaćena u Bosni i Hercegovini (vidi, na 9
primjer, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP 938/04, od 17. novembra 2005. godine) hitnost postupka rješavanja zahtjeva za povrat, godišnja osnova i ukupna dužina trajanja postupka. Naime, u navedenoj odluci, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je naveo (tač. 49. i 50): Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine), u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opšta smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odlaganjima, treba da dobiju između 1.000 i 1.500 EUR na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka, bez obzira da li su podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnjanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir standard života u zemlji u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava, također, će biti umanjena, ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtijev razumnog roka člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 EUR, ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost. Ustavni sud smatra da, prilikom utvrđivanja obrasca za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka u Bosni i Hercegovini, standard života i ekonomske prilike treba posmatrati kroz parametar ukupnog nacionalnog dohotka (GDP-Gross Domestic Product ili vrijednost svih konačnih roba i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine podijeljena sa prosječnom populacijom za istu godinu). U navedenom predmetu Evropskog suda za ljudska prava, slučaj se odnosio na Italiju, u kojoj je za 2004. godinu, GDP iznosio 29.014 USD, dok je za Bosnu i Hercegovinu iznosio 2.125 USD, dakle, oko 13 puta manje (izvor: http://en.wikipedia.org). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uslovi za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke od strane domaćih sudova, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 63. S obzirom da postupci traju već više od 7 godina, Komisija će narediti tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave iznos od 2.100 KM (dvijehiljadesto) na ime naknade za povredu prava na suđenje u razumnom vremenu u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke, te da podnosiocu prijave isplati zateznu kamatu od 10% (deset posto) na ovaj dosuđeni iznos ili na svaki njegov neisplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate ovog naređenog iznosa. 64. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. 10
IX. ZAKLJUČAK 65. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da prijavu proglasi prihvatljivom u odnosu na navodne povrede ljudskih prava nakon 14. decembra 1995. godine u vezi sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije; 2. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnosioca prijave na pravično suđenje prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 3. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da pravomočno okonča postupak pokrenut zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana podnesenim prvostepenom upravnom organu 18. augusta 1998. godine, u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove Odluke; 4. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave iznos od 2.100 (dvijehiljadesto) konvertibilnih maraka u roku od 3 mjeseca po prijemu ove Odluke, na ima naknade za povredu prava na pravično suđenje; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da podnosiocu prijave isplati zateznu kamatu od 10% (deset posto) na iznos dosuđen u prethodnom zaključku ili na svaki njegov neisplaćen dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate iznosa naređenog u ovoj Odluci; i 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju, u roku od mjesec dana od isteka rokova iz zaključaka br. 3. - 5. ove Odluke, o preduzetim mjerama po pravnim lijekovima. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 11