HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Hasan HUSKIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 13. septembra 2006. godine sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Hasan Huskić (u daljnjem tekstu: podnositelj prijave), iz Maribora, podnio je prijavu Domu zbog, navodno nezakonitog, prestanka radnog odnosa. 2. Predmet postavlja pitanja u vezi sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. 4. Podnositelj prijave je do 11. decembra 1992. godine ostvario 23 godine radnog staža na radnom mjestu vozač u preduzeću "Bosna" Teretni saobraćaj Livno, koje je pravni prednik preduzeća "LI-Trans" Livno (u daljnjem tekstu: poslodavac) 5. Podnositelju prijave je 11. decembra 1992. godine pukao čir na želucu i hospitalizovan je, o čemu je poslodavac bio uredno obaviješten. Iz ovog razloga podnositelj prijave je otvorio bolovanje na osnovu dokumenta Doma zdravlja Livno "ocjena, nalaz i mišljenje", broj 3017 od 28. decembra 1992. godine, kojim je utvrđena privremena nesposobnost za rad podnositelja prijave od 11. decembra 1992. godine do 10. januara 1993. godine. 6. Rješenjem poslodavca, broj 01-2410 od 16. decembra 1992. godine, podnositelju prijave je prestao radni odnos zbog počinjene teže povrede radne obaveze. 7. Podnositelj prijave navodi da mu navedeno rješenje nikad nije dostavljeno, te da je usmeno obaviješten o prestanku radnog odnosa, kad se po zaključenju bolovanja pokušao vratiti na radno mjesto, ali mu je pristup prostorijama poslodavca bio zabranjen. 8. Podnositelj prijave je 18. januara 1993. godine uložio prigovor poslodavcu na rješenje o prestanku radnog odnosa, o kojem je, pri pokušaju povratka na posao, usmeno upoznat, te je poslodavac rješenjem, broj 01-72 od 29. januara 1993. godine, odbio prigovor podnositelja prijave i potvrdio rješenje, broj 01-2410 od 16. decembra 1992. godine. 9. Podnositelj prijave je krajem 1993. godine zbog ratnih dejstava napustio Livno i izbjegao u Maribor, Slovenija. 10. Podnositelj prijave je 24. jula 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv poslodavca radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa. 11. Općinski sud je održao ročište u predmetu 17. septembra 1996. godine. Isto je zatim odgođeno i naloženo podnositelju prijave kao tužitelju da u roku od 15 dana precizira tužbeni zahtjev, jer u protivnom, Općinski sud će tužbu odbaciti kao neurednu, računajući od tog dana. 12. Punomoćnik podnositelja prijave je 20. septembra 1996. godine, dostavio Općinskom sudu podnesak kojim je uredio tužbeni zahtjev. 13. Čini se da je bilo zakazano ročište kod Općinskog suda za 28. august 1998. godine. U sudskom spisu Općinskog suda broj P-158/96 postoje dostavnice za pozive upućene podnositelju prijave, punomoćniku podnositelja prijave i tuženom, te dopis podnositelja prijave od 26. augusta 1998. godine, kojim obavještava Općinski sud da iz objektivnih razloga neće moći prisustvovati zakazanoj raspravi i da njegov advokat ima punomoć i zna da podnositelj prijave neće 2
prisustvovati raspravi. Međutim, Komisija nema informacija da li je zakazano ročište održano ili eventualno odloženo, pošto u predmetnom sudskom spisu nema dokaza o istom. 14. Ročište održano 26. januara 2000. godine kod Općinskog suda je odloženo i iduće zakazano za 11. februar 2000. godine. 15. Na ročištu održanom 11. februara 2000. godine, punomoćniku podnositelja prijave je naloženo da precizira tužbeni zahtjev u roku od 20 dana i isto je odgođeno na neodređeno vrijeme. Podnositelj prijave je tužbeni zahtjev precizirao na sljedećem ročištu zakazanom za 8. maj 2001. godine. 16. Općinski sud je rješenjem, broj P-158/96 od 8. maja 2001. godine odbacio tužbu uz obrazloženje da je podnositelj prijave propustio prekluzivni rok određen članom 83. stavom 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, jer je prigovor poslodavcu podnio 18. januara 1993. godine, po saznanju za povredu prava, a kako mu rješenje po prigovoru nije dostavljeno, po ocjeni suda bio je u obavezi da nakon proteka roka od 30 dana od podnošenja prigovora u daljnjem roku od 15 dana podnese tužbu. Budući da je podnositelj prijave propustio ovaj prekluzivni rok, Općinski sud je odbacio njegovu tužbu kao nedopuštenu. 17. Kantonalni sud u Livnu je rješenjem, broj Gž-326/01 od 6. septembra 2001. godine odbio žalbu podnositelja prijave i potvrdio prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je prvostepeni sud donio osporeno rješenje na osnovu pravilne primjene materijalnog prava. 18. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je rješenjem, broj Rev-357/01 od 20. juna 2002. godine, reviziju uvažio, nižestepena rješenja su ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju se navodi da su u članu 66. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisani uvjeti i rokovi za sudsku zaštitu protiv odluke o utvrđivanju disciplinske odgovornosti i izrečenoj mjeri za povrede radne dužnosti. Prema članu 66. stavu 1, rok za podnošenje tužbe teče od dana dostavljanja drugostepene odluke. Predmet je vraćen prvostepenom sudu uz uputu da u ponovnom postupku utvrdi da li je dostavljanje drugostepene odluke bilo pravilno, da li su bili ispunjeni uvjeti da se istog dana kad je donijeta odluka istakne na oglasnu ploču, a da prethodno nije pokušana dostava odluke na adresu podnositelja prijave, koja je poslodavcu bila poznata, pa zavisno od toga da se ocijeni pravodobnost tužbe, uzimajući u obzir i eventualne pismene podneske upućene tuženom poslodavcu, a koji se odnose na rješavanje radno-pravnog statusa podnositelja prijave. 19. Općinski sud je, u ponovnom postupku, rješenjem, broj P-279/02 od 9. jula 2002. godine, prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je nad tuženim poslodavcem 22. marta 2001. godine, pokrenut stečajni postupak, uz naznaku da će se postupak nastaviti kad stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe u stečaju preuzmu poslove ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. 20. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-184/02 od 21. novembra 2002. godine, odbio žalbu podnositelja prijave i potvrdio prvostepeno rješenje, uz obrazloženje da je donijeto na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. 21. Predmet je ustupljen 9. jula 2002. godine Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu i nije riješen. 22. Općinski sud je, na ročištu u predmetu broj P-279/02 održanom 27. aprila 2006. godine, opozvao ročište i naložio punomoćniku podnositelja prijave da ispravi i dopuni tužbu u roku od 8 dana na način da ispravljena i dopunjena tužba sadržava sve što je propisano čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku, te da se tužbeni zahtjev uredi na način da isti bude određen i izvršiv. Punomoćnik podnositelja prijave je 3. maja 2006. godine dostavio Općinskom sudu podnesak kojim je uredio tužbeni zahtjev i koji glasi: "Utvrđuje se da je nezakonito rješenje, po kojem je tužitelju dana 11.12.1992. godine, prestao radni odnos, pa dosljedno prednjem utvrđenju tužitelju 3
pripadaju sva prava, temeljem rada, kao što je osobni dohodak, u mjesečnom iznosu od 300,00 KM, počevši od 11.12.1992. godine, pa ubuduće dok radni odnos traje, sa svim doprinosima, pa je tuženik dužan, isplatiti mu osobni dohodak, za navedeni period, kao i zakonske zatezne kamate, računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove spora, a sve navedeno u roku od 15 dana po pravosnažnosti i uz sudsko izvršenje". 23. Na ročištu održanom 11. augusta 2006. godine kod Općinskog suda, konstatovano je da podnesak punomoćnika podnositelja prijave od 3. maja 2006. godine, kojim je uređen tužbeni zahtjev, nije određen niti izvršiv, te da se u istom traži poništenje rješenja tuženog kojim je prestao radni odnos tuženika s danom 11. decembar 1992. godine, a da se ne navodi broj rješenja, niti je uz tužbu kao i uz precizirani tužbeni zahtjev podneseno rješenje čije se poništenje traži. Općinski sud je stoga opozvao ročište i naložio punomoćniku podnositelja prijave da uredi tužbeni zahtjev na način da isti bude određen i izvršiv kako bi se po istom moglo postupiti. Ako tužba ne bude vraćena sudu sa uređenim tužbenim zahtjevom i priloženim rješenjem za koje se traži poništenje u roku od 30 dana smatrat će se da je tužba povučena a ako bude vraćena bez ispravke odnosno dopune odbacit će se (član 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku). Po prijemu uređenog tužbenog zahtjeva, određeno je da će Općinski sud zakazati pripremno ročište. 24. Na traženje Komisije, podnositelj prijave je, u pismu od 3. augusta 2006. godine, obavijestio Komisiju da niti on niti njegov punomoćnik nisu dobili nikakvu dokumentaciju od nadležnih ogana poslije 9. jula 2002. godine, od prekida parničnog postupka. Podnositelj prijave, nadalje, navodi da je na svoju adresu od dana podnošenja tužbe, 24. juna 1996. godine, dobio samo tri sudska poziva i to 28. augusta 1998, 26. januara 2000. i 8. maja 2001. godine. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 25. Prijava je podnesena 24. januara 2000. godine. 26. Podnosilac prijave je 18. augusta 2000, 28. marta, 6. aprila, 23. maja, 28. maja, 24. oktobra, 23. novembra 2001, 3. jula, 22. jula, 27. novembra i 20. decembra 2002, 27. januara, 6. marta, 9. aprila, 10. jula 2003, 30. jula 2004, 19. oktobra 2005, 20. aprila i 3. augusta 2006. godine dostavio obavještenje o daljim događanjima u vezi sa prijavom. 27. Dom je 16. maja 2000. godine proslijedio prijavu podnositelja tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine, radi dostavljanja zapažanja o prihvatljivosti i meritumu. 28. Dom je 17. jula 2000. godine zaprimio pisana zapažanja tužene strane. Dom je zaprimio dodatna pisana zapažanja tužene strane 12. aprila i 29. oktobra 2001, 13. novembra, 19. novembra, 20. novembra i 29. novembra 2002, te 19. marta 2003. godine, a Komisija je zaprimila dodatna pisana zapažanja tužene strane 27. januara, 2004, 10. augusta i 17. augusta 2005. i 7. jula 2006. godine, u kojim tužena strana izvještava Dom i Komisiju o daljnjem toku postupka pred redovnim sudovima i o postupku implementacije člana 143. Zakona o radu. 29. Zapažanja tužene strane su proslijeđena podnositelju prijave 24. jula 2000, 30. aprila i 7. novembra 2001, 26. novembra i 11. decembra 2002, 27. marta 2003, 30. januara 2004, 1. juna i 21. jula 2006. godine. 30. Općinski sud je, na traženje Komisije, 14. augusta 2006. godine, dostavio spis broj P- 279/02. Nakon uvida, Komisija je vratila isti Općinskom sudu. 4
IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE A. Zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 31. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 60/89 i 42/90) je preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine ( Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, broj 2/92). [...] Član 23. Radniku se obavezno dostavlja pismena odluka kojom se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti. Član 66. Protiv odluke disciplinskog organa donesene u drugom stepenu, radnik, odnosno društveni pravobranilac samoupravljanja, može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom u roku od 15 dana od dana dostavljanja drugostepene odluke. Ako nadležni drugostepeni organ ne donese odluku o prigovoru u roku od 30 dana, može se pokrenuti postupak pred nadležnim sudom u roku od 15 dana po isteku roka u kome je drugostepeni organ bio dužan da donese odluku po prigovoru. Član 83. Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. B. Zakoni Federacije Bosne i Hercegovine 32. Zakon o radu ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 43/99) stupio je na snagu 5. novembra 1999. godine. Zakon je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 32/00) sa posebnim ciljem da se dodaju nove odredbe uključujući članove 143a, 143b. i 143c. koje su stupile na snagu 7. septembra 2000. godine. Član 5. Zakona o radu predviđa: Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike: (1.) koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 5
(2.) koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; (3.) Aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana: (1.) lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu; (2.) ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije; (3.) ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu. Član 143. Zakona o radu previđa: Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom satusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona (5. maja 2000. godine), ako poslodavac, prije isteka ovog roka, zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent - do 5 godina 1,33 - od 5 do 10 godina 2,00 - od 10 do 20 godina 2,66 6
- preko 20 godina 3,00. [...] Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovoga člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovoga člana, ako je to lice nezaposleno. Član 145. Zakona o radu predviđa: Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije. 33. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 32/00) U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu, dodat je novi član 143a. koji glasi: Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona, podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu Kantonalna komisija), koju formira Županijski ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu Županijski ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu Federalna komisija), koju formira federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2., sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu, novi član 143c. predviđa sljedeće: Federalna, odnosno kantonalna komisija može: 1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike; 2. pozvati svjedoke i vještake; 3. tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavaca da dostave sve relevantne informacije. Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom; 2. pravno utemeljene; 3. dostavljene podnositelju u roku od sedam dana. 7
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu nadalje predviđa sljedeće čl. 52, 53. i 54. Član 52. Ovaj zakon ne odnosi se na ugovore i isplate nastale između poslodavca i zaposlenika u primjeni člana 143. Zakona o radu prije dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 53. Ovaj zakon ne odnosi se na konačne odluke koje je sud donio u periodu prije stupanja na snagu ovog zakona u primjeni člana 143. Zakona o radu. Član 54. Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, u svojoj odluci, broj U-388/01 od 12. decembra 2001. godine, smatrao da odluke Kantonalne komisije i Federalne komisije nemaju pravnu narav upravnih akata. Po mišljenju Vrhovnog suda, komisije nisu organi koji vode postupke prema zakonima koji regulišu upravni postupak, ali su sui generis tijela specifična za oblast radnih odnosa. Zato njihove konačne odluke nisu predmet sudskog preispitivanja prema redovnim postupcima u upravnim sporovima, koji su ograničeni na preispitivanje upravnih akata. Vanredni pravni lijekovi ne mogu se uložiti protiv odluka komisija, jer se mogu uložiti samo protiv izvršnih sudskih odluka. Odluke komisije, međutim, bi trebale biti predmet preispitivanja od strane nadležnih redovnih sudova prema Zakonu o parničnom postupku. 34. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine stupio je na snagu 11. novembra 1998. godine ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 42/98 i 3/99). Član 426. ovog Zakona predviđa da sud u radnim sporovima, obraća posebnu pažnju na potrebu rješavanja takvih sporova po hitnom postupku, posebno kada je u pitanju zakazivanje rasprava i određivanje rokova. Novi Zakon o parničnom postupku stupio je na snagu 5. novembra 2003. godine ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 53/03). Postupak se prekida: [ ] Član 196. (4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; [ ]. Član 199. Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 196. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu 8
postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. 35. Zakon o stečaju i likvidaciji ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 23/98). Član 57. Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika. [...] Član 85. Povjeritelji prijavljuju potraživanja pismeno i u prijavi moraju biti naznačeni: 1) firma, odnosno ime i sjedište, odnosno prebivalište ili boravište povjeritelja; 2) pravni osnov i iznos potraživanja; 3) broj žiro računa ili drugog računa povjeritelja ako ga ima. [...] Član 87. Prijavljena potraživanja povjeritelja ispituje stečajno vijeće na ročištu za ispitivanje potraživanja. Na ročistu za ispitivanje potraživanja ispituju se potraživanja prijavljena u roku određenom za prijavljivanje potraživanja. [...] V. ŽALBENI NAVODI 36. Podnositelj prijave navodi da je do 11. decembra 1992. godine bio zaposlen u preduzeću "Bosna" teretni saobraćaj Livno, gdje je ostvario 23 godine radnog staža, kao vozač, a da je 1992. godine, "proglašenjem ratnog stanja muslimanima ograničeno kretanje (zabrana vožnje i preraspored na druga radna mjesta)". Firma je bila u stečaju, "a sudski postavljenog stečajnog upravitelja su pripadnici HVO jednostavno smijenili i poslali na ratište i započeli nelegalnu privatizaciju", kojoj se podnositelj prijave, navodno, suprostavio, te je zbog toga bio privođen od vojne i civilne policije, maltretiran fizički i psihički, te je bio prisiljen pisati "neke izjave i potpisivati prazne papire" što je rezultiralo ozbiljnim pogoršanjem zdravstvenog stanja i pucanjem čira. Dok je zbog toga bio na bolovanju, potpuno neopravdano mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog povrede radne dužnosti rješenjem koje mu nikad nije dostavljeno, i to od nenadležnog lica, a ne od strane sudski postavljenog legalnog stečajnog upravitelja. Nakon zaključenja bolovanja, bezuspješno je pokušao da se javi nadležnoj službi poslodavca, ali mu je onemogućen pristup u prostorije poslodavca. U cilju zaštite prava iz radnog odnosa, pokrenuo je postupak pred nadležnim sudom za zaštitu prava iz radnog odnosa, ali je taj postupak vođen na takav način da je, navodno, stalno bio podvrgnut opstrukcijama i diskriminaciji, tako da je Općinski sud samo tražio način da odbaci njegovu tužbu i da izbjegne donošenje meritorne odluke po njegovom tužbenom zahtjevu. Podnositelj prijave navodi da je okolnost da je tuženi poslodavac bio u stečaju od 22. marta 2001. godine sudu bila poznata, ali da je, uprkos tome, pred Općinskim sudom održana rasprava 8. maja 2001. godine, s tim da je tad tužba odbačena po osnovu neblagovremenosti, a kad je to rješenje ukinuto od strane Vrhovnog suda, a predmet vraćen na ponovni postupak, tad se našao drugi način da se izbjegne meritorno odlučivanje i postupak je prekinut, kako zbog toga što je tuženi poslodavac u stečaju, tako i zbog ustupanja predmeta Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143, te konačno nije ni dobio odluku o meritumu svog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je iznio pred redovan sud, niti odluku Kantonalne komisije, pa tako ne može ni da prijavi svoje potraživanje u stečajnom postupku protiv tuženog poslodavca, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije. 9
VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 37. U vezi sa činjenicama, tužena strana hronološki navodi nesporne činjenice i ističe da, iz dokumentacije koju je sam podnositelj prijave dostavio Domu, proizilazi da je usmeno obaviješten o prestanku radnog odnosa 11. decembra 1992. godine, dok je u dokumentu Doma zdravlja Livno "ocjena, nalaz i mišljenje", broj 3017 od 28. decembra 1992. godine, utvrđena privremena nesposobnost za rad podnositelja prijave od 11. decembra 1992. godine do 10. januara 1993. godine, dakle dokument je datiran 17 dana poslje usmenog saopćenja da mu je prestao radni odnos, te tužena strana ističe da privremena nesposobnost ne oslobađa podnositelja prijave da obavijesti svoju radnu organizaciju o privremenoj nesposobnosti za rad. 38. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima navodi da Dom nije ratione temporis nadležan za konkretan slučaj, jer je podnositelju prijave radni odnos prestao 11. decembra 1992. godine, dakle prije stupanja na snagu Sporazuma. Pored toga se navodi da tužena strana u konkretnom predmetu nije nadležna ratione personae. Tužena strana navodi da "Li-trans Livno", kao poslodavac, nije strana iz Aneksa 6, niti dužnosnik ili organ tužene strane, da bi tužena strana mogla biti odgovorna za njegove postupke u smislu odredbe člana 2. Aneksa 6. Tužena strana predlaže Komisiji da predmetnu prijavu proglasi ratione personae neprihvatljivom. 39. Nadalje tužena strana navodi da se podnositelj prijave obratio prijavom Domu dok je postupak po njegovoj tužbi pred Općinskim sudom još bio u toku, stoga, tužena strana Komisiji predlaže da se ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Stoga, predlaže da se predmetna prijava ne prihvati, jer pravni lijekovi nisu iscrpljeni, kako je zagarantovano članom VIII(2)(a) Sporazuma. 40. U pogledu merituma prijave, tužena strana navodi da je riječ o složenom predmetu, te da je sud redovno zakazivao ročišta, dok je podnositelj prijave propustio da u ostavljenom roku precizira tužbeni zahtjev, a kako nije iscrpio raspoloživa pravna sredstva, to nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Osim toga, kako se u dodatnim zapažanjima izjasnio da ne želi da radi u "Li transu", nego da ostvari prava iz radnog odnosa kako bi mogao otići u penziju, nije došlo ni do povrede prava na rad. Ne navodi kako je navodno diskriminisan, niti nudi argumente za to. Tužena strana smatra da u navedenim okolnostima nije došlo do uplitanja tužene strane u prava podnositelja prijave na rad niti prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. 41. Na kraju, tužena strana predlaže da Komisija predmetnu prijavu proglasi neprihvatljivom primjenom odredaba člana VIII(2)(a) Sporazuma. Ukoliko tako ne postupi, tužena strana predlaže Komisiji da u skladu sa odredbama člana VIII(2)(c) Sporazuma donese odluku o odbijanju prijave kao očigledno neutemeljene. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 42. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija može odlučiti da prijavu briše na osnovu kriterija sadržanih u članu VIII(3) Sporazuma ili će uzimati kriterije za prihvatljivost prijava sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnositelja prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 43. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju su 10
Dom/Komisija već ispitali, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. a) Nadležnost ratione temporis 44. Komisija će obraditi pitanje u kojoj mjeri je nadležna ratione temporis razmatrati ovaj predmet, imajući na umu da tužena strana ističe prigovor, kada je riječ o prihvatljivosti, da pitanja pokrenuta u prijavi ne spadaju u nadležnost Komisije ratione temporis. 45. Komisija zapaža da su se neke od navedenih povreda desile prije stupanja na snagu Sporazuma 14. decembra 1995. godine. U skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, Sporazum se ne može primijeniti retroaktivno. Nije dakle u nadležnosti Komisije rationae temporis odlučivati jesu li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma doveli do povreda ljudskih prava (vidi Odluku o prihvatljivosti Doma za ljudska prava, CH/96/1, Matanović protiv Republike Srpske, od 13. septembra 1996. godine, Odluke 1996-1997. godine). 46. Međutim, dokazi koji se odnose na te događaje mogu biti relevantni kao pozadina događajima koji su se desili nakon stupanja na snagu Sporazuma (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava, CH/97/42, Eraković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 15. januara 1999. godine, tačka 37). Štaviše, u dijelu u kojem podnosilac prijave navodi nastavljenu povredu svojih prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet spada u nadležnost Komisije rationae temporis (vidi odluku o prihvatljivosti Doma za ljudska prava, CH/96/8, Baštijanović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. februara 1997. godine, Odluke 1996-1997. godine). 47. Komisija zapaža da je podnositelju prijave bilo uskraćeno pravo na rad u preduzeću u kojem je radio prije stupanja na snagu Sporazuma 14. decembra 1995. godine. Podnositelj prijave tvrdi da je odluka preduzeća na osnovu koje mu je prestao radni odnos nezakonita. S obzirom da do danas u pogledu navedenih tvrdnji podnositelja prijave nije donesena konačna odluka, Komisija zaključuje da se radi o tvrdnji kontinuirane povrede, koja spada u nadležnost Komisije rationae temporis. 48. Analogno tome, Komisija je nadležna da ispita činjenicu da plata i doprinosi podnositelju prijave nisu isplaćivani nakon 14. decembra 1995. godine. 49. Komisija je, također, nadležna rationae temporis da ispita propust na strani organa vlasti za koji je odgovorna Federacija Bosne i Hercegovine prema Sporazumu, u dijelu u kojem se takav propust desio ili nastavio nakon 14. decembra 1995. godine. b) Nadležnost ratione personae 50. Komisija će obraditi pitanje da li je tužena strana odgovorna ratione personae u ovom predmetu, imajući na umu da tužena strana ističe prigovor, kada je riječ o prihvatljivosti, da ratione perosnae nije odgovorna za postupke poslodavca, koji, navodno, nije organ za čije bi postupke u postupku pred Domom/Komisijom tužena strana mogla biti odgovorna. 51. Komisija zapaža da se suština prijave, u dijelu koji je ratione temporis prihvatljiv, odnosi na propust Općinskog suda, koji je bez sumnje organ za čije je postupke tužena strana odgovorna u smislu odredbe člana 2. Aneksa 6, da donese meritornu odluku po njegovoj tužbi, te da mu je u tom smislu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 11
52. Stoga, Komisija smatra da su navodi tužene strane u pogledu nenadležnosti ratione personae neosnovani i Komisija smatra da predmetna prijava pokreće pitanja spojiva sa Sporazumom, koja su u okviru nadležnosti Komisije, a koja su vezana za postupanje organa za koje je tužena strana odgovorna u smislu odredbe člana 2. Aneksa 6. c) Žalbeni navodi u pogledu diskriminacije prema članu II(2)(b) Sporazuma u vezi sa članovima 6(1) i 7(a)(i)(ii) Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 53. Podnositelj prijave navodi da je izložen diskriminaciji u vezi s pravom na rad po osnovu svoje etničke pripadnosti, i da je iz tog razloga, ostao bez posla i odgovarajućih prinadležnosti iz radnog odnosa, te da je Općinski sud samo tražio način da izbjegne meritorno rješavanje njegovog tužbenog zahtjeva, kako bi se održali efekti nacionalne diskriminacije, kojoj je izložen zbog svoje bošnjačke nacionalnosti. Tužena strana, sa svoje strane, priznaje da je podnositelju prijave prestao radni odnos kod poslodavca na osnovu odluke poslodavca donijete u vrijeme dok je podnositelj prijave bio na bolovanju, te ne osporava navode podnositelja prijave da je osporena odluka koja podnositelju prijave nikad nije dostavljena, kao ni odluka drugostepenog organa, donijeta od nenadležnog organa, jer je sudski imenovan stečajni upravnik bio angažovan na ratištu, a nije postojala ni disciplinska komisija, što se ne može smatrati zakonitim. 54. Federacija u svojim završnim zapažanjima uvjerava da podnositelj prijave i ne želi da se vrati u Livno i radi kod poslodavca, jer je od 1996. godine zasnovao radni odnos u Mariboru, pa da nema povrede prava na rad. U odgovoru na posljednja zapažanja Federacije, podnositelj prijave navodi da suština njegovog zahtjeva, a to je nadoknada plata i prinadležnosti iz radnog odnosa, odnosno uplata poprinosa za penzijsko osiguranje ni deset godina nakon podnošenja tužbe nisu riješeni, iako je Općinski sud u periodu od šest godina od pokretanja tužbe do otvaranja stečajnog postupka mogao i morao utvrditi relevantne okolnosti vezane za dopustivost tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva, a to je da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer je donijeto dok je podnositelj prijave bio na bolovanju, da je potpisano od neovlaštenog lica, da nikad nije dostavljeno podnositelju prijave i da dostava drugostepenog rješenja nikad nije ni pokušana. 55. Komisija napominje da je, prema zadnjim informacijama, ponovo nastavljen postupak po tužbi podnositelja prijave pred Općinskim sudom. Komisija, također, napominje da podnositelj prijave ima mogućnost da u postupku pred Općinskim sudom iznese sve činjenice relevantne za njegov predmet i iste potkrijepi odgovarajućim dokazima. Dakle, ne ulazeći u utvrđivanje osnovanosti navoda o eventualnoj diskriminaciji, Komisija zapaža da podnositelj prijave ima pravo da u postupku pred Općinskim sudom iznese svoje navode o eventualnoj diskriminaciji u vezi sa pravom na rad po osnovu svoje etničke pripadnosti. Prema tome, domaći pravni lijekovi nisu iscrpljeni kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da prijavu u ovom dijelu proglasi neprihvatljivom. d) Uslov iscrpljivanja djelotvornih domaćih pravnih lijekova u vezi sa dužinom postupka 56. S obzirom da tužena strana, također, predlaže da se prijava odbaci zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova, Komisija će prema članu VIII(2)(a) Sporazuma, razmatrati da li postoje djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnositelj prijave dokazao da ih je iscrpio. 57. Komisija ističe da, u skladu sa članom I Aneksa 6 "[s]trane će osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda [...]" uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. Komisija, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana VIII(2)(a) Sporazuma Komisija mora primjenjivati to pravilo uz određen stepen fleksibilnosti, te bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Komisija, nadalje, naglašava da pravilo o 12
iscrpljivanju pravnih lijekova, koji su mogući po zakonu države, nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski. Prilikom ispitivanja je li bio ispoštovan navedeni princip, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda Van Oosterwijck protiv Belgije, od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, inter alia, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike podnosioca prijave. 58. Komisija naglašava da član 6. Evropske konvencije pozitivno obavezuje državu da organizuje svoj pravni sistem na takav način da svim ljudima omogući ne samo pravičan postupak u vezi s njihovim građanskim pravima i obavezama nego i da jamči "razuman rok tog postupka. Nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju imati uticaja na poštivanje invidualnih prava i sloboda predviđenih, između ostalog, Evropskom konvencijom i njenim članom 6, niti se smiju pripisati pojedincu (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 15/03, od 28. novembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/04, stav 26). 59. Imajući u vidu navedene okolnosti, Komisija primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji pravni lijek koji bi omogućio podnosiocu prijava da se žali zbog predugog trajanja postupka (uporedi; mutatis mutandis, Tomé Mota protiv Portugala, aplikacija broj 32082/96, ECHR 1999-IX). 60. Konačno, Komisija smatra da nerazumna dužina postupka može uskratiti de facto pristup sudu i mogućnost da se u razumnom roku dobije meritorno odlučenje u pogledu konkretnog spora oko građanskih prava pred nadležnim institucijama. Bosna i Hercegovina mora omogućiti svakome da "efektivno" iskorištava sudski postupak (vidi mutatis mutandis odluku Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Velike Britanije, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stavovi 20. i dalje), što proizilazi, takođe, i iz principa pravne države propisanog u članu I.2. Ustava Bosne i Hercegovine. U suprotnom, "nerazuman rok" i samo formalan pristup sudu bi predstavljali samo formalnu, a ne i de facto garanciju i zaštitu građanskih prava i sloboda. 61. U konkretnom slučaju, podnositelj prijave je pokušao riješiti svoj predmet pred domaćim sudskim organima. Međutim, njegov sudski postupak, koji je otpočeo 1996. godine ostao je neriješen do danas, što znači deset godina nakon podnošenja njegove tužbe. U ovim okolnostima, od podnositelja prijave se ne može zahtijevati da iscrpi neke dodatne djelotvorne domaće pravne lijekove, jer takvi ne postoje. 62. Komisija zaključuje da podnositelj prijave nema na raspolaganju djelotvorne domaće pravne lijekove za rješavanje problema dužine postupka, a samim tim ni mogućnost da dođe do konačne odluke povodom svog tužbenog zahtjeva. Stoga, Komisija smatra da je prijava protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na uslov iscrpljivanja djelotvornih domaćih pravnih lijekova prihvatljiva i da ista pokreće pitanja spojiva sa Sporazumom, koja su u okviru nadležnosti Komisije. A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 63. Komisija proglašava prijavu neprihvatljivom u dijelu u kojem se ona odnosi na radnje i propuste koji su se desili prije 14. decembra 1995. godine. Komisija, takođe, proglašava prijavu neprihvatljivom kao preuranjenu u dijelu u kojem se podnositelj prijave žali na diskriminaciju. 64. Komisija nalazi da nisu nađene druge osnove za proglašavanje prijave neprihvatljivom. Stoga, Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u dijelu u kojem se podnositelj prijave žali na povredu svojih prava iz radnog odnosa i povredu člana 6. stava 1. Evropske konvencije, u pogledu radnji ili propusta koji su se desili ili nastavili nakon stupanja na snagu Sporazuma 14. decembra 1995. godine, a u vezi sa sudskim parničnim postupkom radi zaštite prava iz radnog odnosa. 13
B. Meritum B.1. Član 6. Evropske konvencije 65. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. B.1. a. Određivanje građanskog karaktera postupka 66. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 67. Komisija podsjeća da je u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi sa radnim odnosima tiču građanskih prava i obaveza (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti, od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Komisija, dalje, zapaža da strane ovo nisu osporile. Zbog toga, Komisija smatra da je pravo koje je podnositelj prijave tražio, građansko pravo u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Komisija smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Komisija će najprije ispitati navode podnositelja prijave u odnosu na nerazumnu dužinu postupka pred Općinskim sudom. B.1. b. Dužina postupka I. Relevantan period 68. Prvi korak pri utvrđivanju dužine postupka je da se odredi vremenski period koji treba razmotriti. Komisija nalazi da, u skladu sa njenom nadležnošću ratione temporis, može procijeniti da li je dužina postupka razumna samo u vremenu nakon 14. decembra 1995. godine. Međutim, Komisija može uzeti u obzir činjenicu u kojoj je fazi postupak i dužinu trajanja istog prije tog dana. 69. U konkretnom slučaju postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa započeo je 24. jula 1996. godine, kada je podnositelj prijave podnio tužbu Općinskom sudu i nije završen do danas. Dakle, u konkretnom predmetu postupak u cijelosti spada u okvir nadležnosti ratione temporis Komisije i traje preko deset godina. 70. Kod ocjenjivanja dužine postupka, u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije, Komisija mora uzeti u obzir, između ostalog, ponašanje podnositelja prijave i organa vlasti, kao i složenost spora koji je u pitanju (vidi, na primjer, odluke Evropskog suda za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, Serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 60, stav 24; Odluku Doma o prihvatljivosti i meritumu, Arif Brkić, CH/99/2696, tačka 85). II. Složenost postupka 71. Komisija naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju, spor se odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog 14
odnosa. Pitanje koje se postavlja u predmetu podnositelja prijave je da li je njegov radni odnos prestao u skladu sa zakonom. Komisija konstatuje da je relevantne pravne činjenice u ovom predmetu jednostavno utvrditi, počevši od činjenica bitnih za utvrđenje procesne dopustivosti, odnosno blagovremenosti tužbe, do činjenica relevantnih za utvrđenje osnovanosti merituma tužbenog zahtjeva. Prije svega, u pogledu utvrđivanja blagovremenosti tužbe nesporno je da ni prvostepeno ni drugostepeno rješenje tuženog poslodavca nikad nisu dostavljeni ponositelju prijave, te je jednostavno utvrditi da rok iz člana 66. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nije ni počeo da teče. U pogledu merituma prijave, Komisija ističe da tužena strana nije u postupku pred Komisijom osporila navode podnositelja prijave, koji se mogu provjeriti uvidom u relevantnu dokumentaciju, da je prvostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa donijeto dok je podnositelj prijave bio na bolovanju, a tužena strana nije osporila ni to da je sudski imenovan stečajni upravnik u vrijeme donošenja osporenog rješenja bio angažovan na ratištu i da kod poslodavca nije postojala disciplinska komisija, pa da je dakle osporeno rješenje donijeto od nenadležnog lica. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđivanje procesne dopustivosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva nije posebno složeno.takav spor se, prema mišljenju Komisije s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, može okarakterizirati kao relativno jednostavan. 72. Komisija ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). III. III.a. Ponašanje strana u postupku Ponašanje podnositelja prijave 73. U konkretnom slučaju, Komisija će prvo ispitati da li je podnositelj prijave svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Komisija skreće pažnju na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, koje propisuju da postupak treba provesti bez odugovlačenja, a da se radni sporovi rješavaju po hitnom postupku (vidi član 426. Zakona o parničnom postupku). Propust da se postupak dovede do kraja u razumnom roku je dalje usložnjen činjenicom da radnik, koji smatra da je njegov radni odnos nepravilno prestao, ima važan lični interes za brzo rješavanje spora i dobijanje sudske odluke o zakonitosti akta kojim mu je prestao radni odnos, budući da njegovo izdržavanje zavisi od toga. 74. Postupak je pokrenut 24. jula 1996. godine, međutim, zbog neurednosti tužbe, postupak je morao biti odložen sve do septembra 1996. godine. Ovaj period se može staviti na teret podnosiocu prijave. Iz istog razloga, postupak je morao mirovati u periodu od januara 2000. do maja 2001. godine, kao i u periodu od 27. aprila 2006. godine do današnjeg dana. Podnosilac prijave nije dostavio dokaze da su ovi prekidi postupka bili arbitrarni. Prema tome, navedeni propust se, takođe, može pripisati podnositelju prijave, jer je obaveza podnositelja prijave, kao tužitelja, da u tužbi navede sve činjenice relevantne za njegov predmet i potkrijepi iste odgovarajućim dokazima, zbog čega se, također, njemu mogu staviti na teret. III.b. Ponašanje tužene strane 75. Nadalje, Komisija će ispitati ponašanje suda u konkretnom postupku. S tim u vezi, Komisija, prije svega, zapaža da je postupak mirovao od septembra 1996. do januara 2000. godine. Tužena strana nije dostavila dokaze u prilog opravdanju neaktivnosti suda, jer je tužbeni zahtjev preciziran u septembru i Komisija ne vidi razloge za nepostupanje po tužbenom zahtjevu. Komisija zapaža da sud generalno posmatrajući u navedenom postupku nije bio aktivan. Dakle, evidentno je da sud nije vodio postupak u skladu s načelom ekonomičnosti, jer je o tužbi, kao i relevantnim dokaznim sredstvima mogao i trebao odlučiti ažurnije, dok tužena strana nije u pogledu navoda o dužini postupka dala dodatno objašnjenje, osim što je paušalno istakla da je i podnositelj prijave doprinio odugovlačenju postupka. Komisija stoga primjećuje da je Općinski sud u ovom postupku pokazao evidentnu neefikasnost. Komisija se poziva mutatis mutandis na stav 15
Ustavnog suda iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "[...]Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...]". 76. Također nema opravdanja ni za to što je, kad su nastupili procesni uslovi za prekid postupka, jer je 22. marta 2001. godine otvoren stečajni postupak nad tuženim, održano ročište 8. maja 2001. godine, kad je tužba odbačena zbog neblagovremenosti, a tek kad je predmet vraćen na ponovni postupak, 9. jula 2002. godine, postupak je prekinut iz razloga nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka. 77. Štaviše, Komisija smatra da je Vrhovni sud, donošenjem rješenja, broj Rev-357/01 od 20. juna 2002. godine, kojim je reviziju uvažio, nižestepena rješenja ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, doprinio naknadnoj dužini postupka, jer Komisija ne vidi razloga za neokončavanje postupka nakon više od 6 godina dotadašnjeg trajanja postupka, koji je, štaviše, hitan po svojoj prirodi. Navedeni periodi se mogu staviti na teret tuženoj strani. IV. Zaključak 78. Na osnovu navedenog Komisija smatra da su sudovi tužene strane svojim radnjama, odnosno, svojom nekativnošću doveli do odugovlačenja navedenog postupka. Naime, Komisija smatra da sud u toku cijelog postupka nije koristio svoje ovlasti odnosno dužnosti iz Zakona o parničnom postupku u smislu rukovođenja postupkom kako bi se isti okončao u što kraćem roku i sa što manje troškova, kao i da spriječi svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Stoga, Komisija smatra da je sud ne preduzimajući aktivnu ulogu u ovom postupku doveo do toga da je navedeni postupak trajao nerazumno dugo. Kod ovog mišljenja Komisija ostaje čak i ako se uzme u obzir da je podnositelj prijave i sam uticao na odugovlačenje navedenog postupka. 79. Na osnovu izloženog, Komisija zaključuje da je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila pravo podnositelja prijave na suđenje u razumnom roku prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. B.1.c. U odnosu na prekid postupka zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim poslodavcem 80. Komisija zapaža da je Općinski sud donio rješenje, broj P-279/02 od 9. jula 2002. godine, kojim je prekinuo parnični postupak, koji je podnositelj prijave pokrenuo tužbom protiv poslodavca, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, isplate neisplaćenih plata i uplate doprinosa, iz razloga što je nad poslodavcem otvoren stečajni postupak. Pomenuto rješenje je potvrdio Kantonalni sud svojim rješenjem, broj Gž-326/01 od 6. septembra 2001 godine. Komisija u konkretnom slučaju nalazi da su sudski organi pravilno postupili u predmetu podnositelja prijave. 81. Članom 196. Zakona o parničnom postupku je propisano da će se parnični postupak prekinuti kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 42/98). Članom 57. Zakona o stečaju i likvidaciji ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 23/98), kao posljedica otvaranja stečajnog postupka navedeno je da prestaju radni odnosi radnika. Nadalje, sva potraživanja, koja povjerioci imaju prema dužniku nad kojim se provodi stečajni postupak, moraju biti prijavljena do određenog roka. Prema tome, podnositelj prijave, u konkretnom slučaju, nije ostao bez pravne zaštite, budući da je imao mogućnost da prijavi svoje potraživanje prema preduzeću, kako bi isto bilo ispitano na ročištu od strane stečajnog vijeća. Imajući u vidu navedeno, Komisija smatra da je ovaj dio prijave neosnovan, u smislu povrede prava na pravično suđenje, jer su redovni sudovi pravilno primijenili procesno pravo kad su prekinuli predmetni postupak zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim poslodavcem. 16