HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Alija ČUSTOVIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na zasjedanju Velikog vijeća od 5. jula 2006. godine sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir Juka, član Gosp. Mato TADIĆ, član Gosp. Miodrag SIMOVIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 55. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Predmetni zahtjev odnosi se na ostvarivanje prava na otpremninu podnositelja prijave od preduzeća Elektrooprema ENERGOINVEST (u daljnjem tekstu: preduzeće), gdje je bio zaposlen do prestanka radnog odnosa, zbog odlaska u penziju. 2. Podnositelj prijave se žali na presudu Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-515/01, od 5. decembra 2001. godine, kojom je sud dopustio ponavljanje postupka, ukinuo presudu zbog izostanka broj Pr-7/00 od 24. maja 2000. godine i odbio njegov tužbeni zahtjev. 3. Predmet postavlja pitanje u vezi sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENIČNO STANJE 4. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. 5. Podnositelj prijave je 4. oktobra 1991. godine, rješenjem Samoupravne interesne zajednice Penzijskog i invalidskog osiguranja, Sarajevo, ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju počev od 30. septembra 1991. godine. 6. Podnositelj prijave navodi da se u nekoliko navrata obraćao zahtjevom nadležnim organima preduzeća, radi ostvarivanja prava na otpremninu u visini tri prosječna lična dohotka u iznosu od 1.050 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), na koju ima pravo shodno važećim zakonima kao i ostali radnici preduzeća. 7. Podnositelj prijave je 10. januara 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu, protiv preduzeća, radi isplate predmetne otpremnine u iznosu od 1.050 KM, sa zakonskom kamatom počev od dana penzionisanja do isplate. 8. Općinski sud je 24. maja 2000. godine donio presudu zbog izostanka, broj Pr-7/00. Sud je navedenu presudu donio na temelju činjenice što je zakazao ročište u toj pravnoj stvari za dan 24. maj 2000. godine, o čemu su parnične stranke uredno obaviještene, pa kako ovlašteni predstavnik preduzeća nije pristupio ročištu, niti je podneskom osporio tužbeni zahtjev podnositelja prijave, podnositelj prijave je predložio donošenje presude zbog izostanka. Istom presudom je utvrđeno da je preduzeće dužno isplatiti podnositelju prijave iznos od 900 KM, sa zakonskom kamatom počev od 30. septembra 1991. godine. 9. Podnositelj prijave je 14. juna 2000. godine podnio prijedlog za izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda od 24. maja 2000. godine. Isti sud je 3. jula 2000. godine, donio rješenje o izvršenju, broj I-1802/00. 10. Općinski sud je 29. augusta 2000. godine, rješavajući po prigovoru preduzeća donio rješenje, broj I-1802/00, kojim je odbacio prigovor preduzeća kao neblagovremen, pa je stoga rješenje ovog suda od 3. jula 2000. godine ostalo na snazi u cijelosti. 11. Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod) je u postupku izvršenja rješenja Općinskog suda od 3. jula 2000. godine izvršio obračun kamata za period od 30. septembra 1991. do 10. augusta 2000. godine, te po osnovu kamata utvrdio da je preduzeće dužno podnositelju prijave isplatiti iznos od 192.615.634,18 KM. Zavod je 12. augusta 2000. godine zatražio od Općinskog suda hitne intervencije, odnosno, instrukcije u cilju realizacije rješenja tog suda od 3. jula 2000. godine. Naime, Zavod je navedenim aktom obavijestio sud da nije sporno da kamata na datu glavnicu za dati period iznosi 192 miliona KM, međutim, postavlja se pitanje da li je glavnica iz jugoslovenskih dinara iz 1991. godine pravilno provedena u KM. Zavod je, navedenim pismom, tražio od suda da još jedanput provjeri da li je glavnica, provođenjem postupka zakonite denominacije pravilno utvrđena. 2
12. Preduzeće je 7. decembra 2000. godine podnijelo prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom od 24. maja 2000. godine. Općinski sud je 5. decembra 2001. godine donio presudu, broj PR-515/01, kojom je dopustio ponavljanje postupka, ukinuo presudu zbog izostanka od 24. maja 2000. godine i odbio tužbeni zahtjev podnositelja prijave. Predmetnu presudu sud temelji na činjenici da je nastupila zastara predmetnih potraživanja, jer je podnositelj prijave penzionisan 30. septembra 1991. godine, rješenje o penzionisanju je donijeto 4. oktobra 1991. godine, a tužbeni zahtjev je podnio 10. januara 2000. godine kao i na nalazu vještaka finansijske struke koji je izvršio denominaciju dinara, te utvrdio da ukupan dug preduzeća prema podnositelju prijave iznosi 3. 519,91 KM. 13. Općinski sud I u Sarajevu je, na osnovu prijedloga dužnika, s obzirom da je isti sud 5. decembra 2001. godine donio presudu, broj PR-515/01, kojom je dopustio ponavljanje postupka i ukinuo presudu zbog izostanka od 24. maja 2000. godine, odložio izvršenje određeno rješenjem, broj I-1802/00 od 3. jula 2000. godine. 14. Kantonalni sud je 28. maja 2002. godine, rješavajući po žalbi podnositelja prijave protiv presude Općinskog suda od 5. decembra 2001. godine, donio presudu, broj Gž-530/02, kojom je žalba podnositelja prijave odbijena i prvostepena presuda potvrđena. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 15. Prijava je podnesena 24. decembra 2002. godine, a registrovana je 25. decembra 2002. godine. 16. Komisija je 21. aprila 2006. godine proslijedila tuženoj strani prijavu podnositelja radi dostavljanja pisanih zapažanja. 17. Komisija je 28. aprila 2006. godine primila pisana zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane. 18. Komisija je 10. maja 2006. godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnositelju prijave. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 19. Zakon o parničnom postupku ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 42/98). Član 7. Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje. Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2), ali svoju odluku ne može zasnivati na činjenicama o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. 3
Član 103. Ročiste određuje sud kad je to zakonom propisano ili kad to zahtijevaju potrebe postupka. Protiv rješenja o određivanju ročišta nije dopuštena žalba. Sud će na ročište blagovremeno pozvati stranke i ostale osobe čija se prisutnost smatra potrebnom. Uz poziv će se stranci dostaviti podnesak koji je dao povod za određivanje ročišta, a u pozivu će se naznačiti mjesto, prostorija i vrijeme održavanja ročišta. Ako se uz poziv ne dostavlja podnesak, u pozivu će se navesti stranke, predmet spora te radnja koja će se na ročištu obaviti. Sud će u pozivu osobito upozoriti na zakonske posljedice izostanka s ročišta. 6. Presuda zbog izostanka Član 314. Kad tuženik ne dođe na pripremno ročište do njegova zaključenja, ili na prvo ročište za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, ili ako dođe na ta rošišta, ali neće da se upusti u raspravljanje ili se udalji s ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog izostanka), ako je udovoljeno ovim uvjetima: 1) ako je tuženik bio uredno pozvan; 2) ako tužitelj predloži donošenje presude zbog izostanka; 3) ako tuženik nije podneskom osporio tužbeni zahtjev 4) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi 5) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate; 6) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da dodje na ročište. Neće se donijeti presuda zbog izostanka i kad je udovoljeno uvjetima iz stava 1. ovog člana ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati. Donošenje presude zbog izostanka odgodit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 2. ovog člana prije toga pribave obavijesti. Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a tužba na ročištu nije preinačena, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija. Donošenje presude zbog izostanka može se odgoditi i ako nema dokaza da je tuženik uredno pozvan, a nesumnjivo je da mu je poziv upućen. U tom slučaju predsjednik vijeća odredit će rok, koji ne moze biti duži od trideset dana za dostavu u zemlji, odnosno duži od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu, da se izvidi je li tuženik uredno pozvan. Ako se u tom roku utvrdi da je tuženik bio uredno pozvan, predsjednik vijeća donijet će presudu zbog izostanka. Protiv odluke suda kojom se odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog izostanka dopuštena je posebna žalba. U slučajevima predviđenim u st. 3. i 5. ovog člana, presudu zbog izostanka sud može donijeti bez izjašnjenja stranaka. 13. Ponavljanje postupka Član 391. Postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen moze se na prijedlog stranke ponoviti: [...] 10) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. 4
Član 392. [...] Zbog okolnosti navedenih u članu 391. tač.1, 7, 8, 9. i 10. ovog zakona, ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravosnažnom sudskom odlukom. Član 393. Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u roku od 30 dana, i to: [...] 6) u slučaju iz člana 391. tačke 10. ovog zakona od dana kad je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva. Član 394. Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom stepenu. U prijedlogu se posebno moraju navesti zakonska osnova po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi predlagača. Član 397. Nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu predsjednik vijeća prvostepenog suda donosi odluku o prijedlogu, osim ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom. U rješenju kojim se dopušta ponavljanje postupka izreći će se da se ukida odluka donesena u prijašnjem postupku. Predsjednik vijeća odredit će glavnu raspravu tek nakon pravosnažnosti rješenja kojim se dopušta ponavljanje postupka, ali u tom rješenju može odlučiti da se odmah otpočne raspravljanje o glavnoj stvari. Na novoj glavnoj raspravi stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. Protiv rješenja kojim se dopušta ponavljanje postupka nije dopuštena posebna žalba ako je predsjednik vijeća odlučio da se odmah otpočne raspravljanje o glavnoj stvari. Ako je predsjednik vijeća dopustio ponavljanje postupka i odlučio da se odmah raspravlja o glavnoj stvari, ili ako se o prijedlogu za ponavljanje postupka raspravljalo zajedno s glavnom stvari, rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka i ukida odluka donesena u prijašnjem postupku unosi se u odluku o glavnoj stvari. V. ŽALBENI NAVODI 20. Podnositelj prijave se žali na presudu Općinskog suda, broj PR-515/01, od 5. decembra 2001. godine, kojom je sud dopustio ponavljanje postupka, ukinuo presudu zbog izostanka od 24. maja 2000. godine i odbio njegov tužbeni zahtjev. Podnositelj prijave se žali iz razloga što je sud udovoljio prijedlogu preduzeća, tužene strane, koji je istakao prigovor zastare predmetnih potraživanja i dopustio ponavljanje postupka, na temelju nezakonite primjene odredbi Zakona o parničnom postupku. 21. Podnositelj prijave se žali na rad nadležnih sudova, kojim se obraćao sa zahtjevom za zaštitu svojih prava proizašlih iz radnog odnosa, prava na otpremninu i traži od Komisije da se ukinu odluke sudova donesene nakon presude Općinskog suda od 24. maja 2000. godine, broj Pr- 7/00. 5
VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 22. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana smatra da je prijava neprihvatljiva, jer Komisija nije ratione temporis nadležna. Naime, tužena strana ističe da budući da se radi o dešavanjima prije stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prijava je izvan djelokruga Doma. Tužena strana navodi da ne može prihvatiti eventualni stav, da je kršenje prava nastavljeno i nakon stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, jer je do navodnog kršenja došlo propustom podnositelja prijave, da u zakonskom roku podnese tužbu sudu što je rezultiralo i negativnom odlukom suda. S obzirom na to, tužena strana predlaže da se prijava proglasi neprihvatljivom, u skladu sa članom VIII(2)(c) Sporazuma. 23. U pogledu merituma prijave, tužena strana smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Tužena strana ističe da je podnositelju prijave omogućen pristup sudu radi zaštite njegovih prava, ali da se podnositelj nije u zakonom predviđenom roku obratio sudu tužene strane. Tužena strana podsjeća da je tužbeni zahtjev postavljen 10. januara 2000. godine, a da je radni odnos podnositelju prijave prestao 30. septembra 1991. godine. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 24. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnositelja prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 25. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnositelj prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnositelj prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 26. Predmetni slučaj se tiče zahtjeva podnositelja prijave da se ukine presuda Općinskog suda broj PR-515/01, od 5. decembra 2001. godine, kojim je sud dopustio ponavljanje postupka, ukinuo presudu zbog izostanka od 24. maja 2000. godine i odbio tužbeni zahtjev podnositelja, odnosno da se ukinu sve odluke sudova donesene nakon presude zbog izostanka. 27. U pogledu tražene zaštite pred redovnim sudovima, Komisija zapaža da je u konkretnom slučaju konačna odluka, protiv koje nema drugih pravnih lijekova po zakonu Entieta, presuda Kantonalnog suda, broj Gž-530/02 od 28. maja 2002. godine. Predmetna presuda uručena je podnositelju prijave 16. augusta 2002. godine. Nadalje, prijava je podnesena 24. decembra 2002. godine, što u konkretnom slučaju znači da je ispoštovan rok od 6 mjeseci, kako se to zahtijeva članom VIII(2) Sporazuma. Konačno, prijava ispunjava i ostale uslove prihvatljivosti iz člana VIII(2) i (3) Sporazuma. 6
A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 28. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u odnosu na žalbene navode podnositelja prijave o kršenju njegovih građanskih prava, u smislu prava pristupa sudu prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, u pogledu tražene zaštite pred redovnim sudovima. B. Meritum 29. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 30. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. B.1. Član 6. stav 1. Evropske konvencije 31. U konkretnom slučaju, podnositelj prijave se žali na presudu Osnovnog suda od 5. decembra 2001. godine, kojom je dopušteno ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari i ukinuta presuda zbog izostanka od 24. maja 2000. godine. Navedena presuda potvrđena je presudom Kantonalnog suda, kojom je odbijena žalba podnositelja prijave. Podnositelj prijave smatra da je Općinski sud arbitrarno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku, kada je presudom od 5. decembra 2001. godine, udovoljio prijedlogu preduzeća, koje je u ponovljenom postupku istaklo prigovor zastare predmetnih potraživanja, te da je Kantonalni sud postupio na isti način kada je odbio njegovu žalbu. Stoga, podnositelj prijave traži od Komisije da se ukinu odluke sudova donesene nakon presude Općinskog suda, broj Pr-7/00 od 24. maja 2000. godine. Shodno svemu navedenom, podnositelj prijave smatra da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije. 32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. B.1.a. Određivanje građanskog karaktera postupka 33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 34. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se tiče prava proisteklih iz radnog odnosa, u konkretnom slučaju isplata otpremnine, je građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 272). Isti stav je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim odlukama (vidi, inter alia, Odluku, broj AP 385/03, od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 13/04). 35. Komisija podsjeća da je u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi sa radnim odnosima tiču građanskih prava i obaveza (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti, od 7. marta 7
2005. godine, tačka 15. et sequ). Komisija, dalje, zapaža da tužena strana ovo nije osporila. Zbog toga, Komisija smatra da je pravo koje je podnositelj prijave tražio, građansko pravo u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Komisija smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. B.1.b. Pravo na pristup sudu 36. Na području građanskih sporova, svako ima pravo da postupak koji je on pokrenuo ili koji je pokrenut protiv njega bude vođen pravično, javno, u razumnom roku, ali, prije svega, da spor ispita sud, tj. "tribunal u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, od 16. jula 1971. godine, Serija A, broj 13, strana 45, stav 95). 37. Tužena strana u svojom pisanim zapažanjima navodi da je podnositelj prijave iskoristio pravo pristupa sudu. Naime, tužena strana navodi da je podnositelj prijave podnio tužbu za zaštitu svojih prava nadležnom sudu, ali da je propustio, da istu radnju preduzme u zakonom predviđenom roku. Tužena strana podsjeća da je tužbeni zahtjev postavljen 10. januara 2000. godine, a da je radni odnos podnositelju prijave prestao 30. septembra 1991. godine. I pored navedenog, tužena strana smatra da se sud upustio u odlučivanje po tužbenom zahtjevu podnositelja, da je odlučio u razumnom roku, da je imao mogućnost korištenja pravnih lijekova kao i da je iste iskoristio. 38. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o tzv. pozitivnom pravu na pristup sudu, tj. pravu da se zahtijeva od suda da utvrđuje građansko pravo i obavezu, već o tzv. negativnom pravu na pristup sudu. Naime, iz činjeničnog stanja proizilazi da je podnosilac prijave već utvrdio svoje pravo i, u tom smislu, dobio pravomoćnu presudu u svoju korist presudu Općinskog suda od 24. maja 2000. godine. Štaviše, isti sud je 3. jula 2000. godine donio rješenje o izvršenju, broj I- 1802/00, da bi, nakon toga, rješavajući po prigovoru preduzeća donio rješenje, broj I-1802/00 od 29. augusta 2000. godine, kojim je odbacio prigovor preduzeća kao neblagovremen. Ipak, umjesto izvršenja, sudovi su ponovili postupak iz određenih razloga, da bi, nakon okonačanja ponovljenog postupka, podnosilac prijave dobio pravomoćnu presudu, kojom je odbijen njegov zahtjev. Prema tome, Komisija mora dati odgovor na pitanje da li je ponavljanje postupka bilo zakonito, jer, u suprotnom, podnositelju prijave bi bilo povrijeđeno negativno pravo na pristup sudu, tj. pravo da se o njegovom pravu više ne raspravlja, jer postoje za to formalno-pravne prepreke ne samo institut res iudicata, već i obvezujuća priroda pravosnažne presude. 39. O negativnom pravu na pristup sudu već postoji praksa, koju je usvojio Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Tako, na primjer, u predmetu AP 397/04 (od 15. maja 2005. godine, tačka 21. i dalje), Ustavni sud Bosne i Hercegovine je našao povredu člana 6. stava 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, omogućio protivniku apelanta revizioni postupak, iako, po relevantnim zakonskim propisima, nije dozvoljen da se vodi. Na taj način, podnosilac prijave je bio opterećen nečim što zakonski nije trebao da trpi vođenje dodatnog postupka. 40. Predmetni slučaj je još ozbiljniji, jer je tužena strana omogućila ponavljanje postupka i time otvorila ponovo postupak koji je pravosnažno okončan. Ako se ponavljanje postupka shvati kao miješanje u negativno pravo na pristup sudu, onda, da bi ono, bilo u skladu sa standardima iz člana 6. Evropske konvencije, moralo biti (a) zakonito, (b) u skladu sa javnim interesom i (c) proporcionalno individualnom interesu stranke o čijem pravu se radi. B.1.b.I. Zakonitost miješanja 41. Polazeći od prethodnog obrazloženja iz Odluke, Komisija mora, prije svega, ispitati da li je u konkretnom slučaju miješanje u negativno pravo na pristup sudu bilo zakonito. Zakonitost ograničenja pristupa sudu podrazumijeva da, s jedne strane, postoji odredba u zakonu koja to predviđa, a, s druge strane, da nadležni organ pravilno, a ne arbitrarno primijeni zakon ili arbitrarno 8
utvrdi činjenično stanje (uporedi, naprimjer, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 1/02). 42. U konkretnom postupku, Općinski sud je, odlučujući o tužbi podnositelja prijave, donio presudu zbog izostanka, broj PR-7/00 od 24. maja 2000. godine, kojom je utvrdio da je preduzeće dužno isplatiti podnositelju prijave iznos od 900 KM, sa zakonskom kamatom počev od 30. septembra 1991. godine. Ista presuda je donesena uz obrazloženja da je sud zakazao ročište za dan 24. maj 2000. godine, o čemu su parnične stranke uredno obaviještene, pa kako tuženi nije pristupio ročištu niti podneskom osporio tužbeni zahtjev, te kako ne postoje opštepoznate okolnosti iz kojih proizilazi da su tuženu stranu, preduzeće opravdani razlozi spriječili da dođe na ročište, podnositelj prijave je predložio donošenje presude zbog izostanka, što je sud prihvatio. U izvršnom postupku, sud je donio kako rješenje o izvršenju, tako i rješenje kojim je odbacio prigovor izvšenika. 43. Prema tome, Komisija zaključuje da je tuženi, iako je imao sva procesna prava, isključivo svojim propustima pravosnažno obavezan da isplati otpremninu podnosiocu prijave. Štaviše, i u izvršnom postupku, tuženi, u svojstvu izvršenika, isključivo svojim propustima nije koristio raspoložive pravne lijekove, jer je podnio prigovor neblagoremeno. 44. Međutim, Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod) je u postupku izvršenja rješenja Općinskog suda od 3. jula 2000. godine izvršio obračun kamata za period od 30. septembra 1991. do 10. augusta 2000. godine. S obzirom na izrazito visok iznos obračunatih kamata, a sumnjajući u metodološku grešku, Zavod je pismom tražio od suda da još jedanput provjeri da li je glavnica, provođenjem postupka zakonite denominacije pravilno utvrđena. Pravno gledajući, Zavod je tražio da se ponovo otvori postupak i pravosnažno utvrđena presuda preispita! 45. S druge strane, preduzeće je 7. decembra 2000. godine podnijelo prijedlog za ponavljanje postupka. Kao razlog za isti, preduzeće je navelo saznanje novih činjenica i pribavljanje novih dokaza - nalaz sudskog finansijskog vještaka, koji je izvršio denominaciju dinara, te utvrdio novi iznos duga. 46. Općinski sud je 5. decembra 2001. godine donio presudu, broj PR-515/01, kojom je usvojio prijedlog za ponavljanje postupka, ukinuo presudu zbog izostanka od 24. maja 2000. godine (iudicium rescindens), prihvatio prigovor zastare potraživanja od strane tuženog (iudicium rescissorium), i odbio tužbeni zahtjev podnositelja prijave. Predmetnu presudu sud temelji na činjenici da je nastupila zastara potraživanja, jer je podnositelj prijave penzionisan 30. septembra 1991. godine, rješenje o penzionisanju je doneseno 4. oktobra 1991. godine, a tužbeni zahtjev je podnio 10. januara 2000. godine. Dakle, presuda se temelji na saznanjima novih činjenica, koje se odnose na zastaru potraživanja i pribavljenim novim dokazima, nalaz vještaka finansijske struke koji je izvršio denominaciju dinara, te utvrdio visinu duga preduzeća prema podnositelju prijave. Pomenutu presudu je potvrdio Kantonalni sud, 28. maja 2002. godine. 47. U vezi sa činjenicama iz prethodne tačke, Komisija primjećuje da je odredbama člana 391. Zakona o parničnom postupku, utvrđeno da se postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen, može na prijedlog stranke ponoviti i to u slučaju ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Dalje, članom 392. istog zakona je definisano da se ne može zahtijevati ponavljanje postupka zbog okolnosti navedenih u prethodnom članu, ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku, te da se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti, prije nego, što je prijašnji postupak završen pravosnažnom sudskom odlukom. 48. To znači da je zakon predvidio mogućnost da se institutom ponavljanja postupka omogući ukidanje jedne odluke, kojom je postupak okončan. U principu, ponavljanje postupka se dozvoljava zbog materijalnih nedostataka odluke, koji bitno utiču na pravičnost odlučenja i zbog čega je 9
ponovno raspravljanje zahtjeva opravdano, bez obzira što je sam postupak tekao po zakonu. Prethodno citirana odredba opravdava ponavljanje postupka zbog činjenice netačnosti ili nepotpunosti osnove za donošenje odluke. Jedan od najvažnijih razloga, zakon navodi tzv. nove činjenice ili [...] nov[i] dokaz[i] na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. U vezi s ovim, a uzimajući u obzir princip pravne sigurnosti, zakonodavac se ograničio na tzv. nova reperta. Naime, zakonodavac je dozvolio samo one dokaze koji su objektivno bili na raspolaganju stranama u postupku do trenutka zaključenja glavne rasprave u prvostepenom postupku, međutim, bez krivice jedne od strana u postupku, nisu bile iznjete, a mogu uticati na sam ishod postupka. Prema tome, kao razlog za ponavljanje postupka ne može se uzeti u obzir nova producta dokazi i činjenice koji nastanu nakon zaključenja glavne rasprave u prvostepenom postupku jer oni nisu obuhvaćeni prekluzivnim dejstvom materijalne pravosnažnosti odluke i, samim tim, mogu biti razlog novoj tužbi, odnosno, prigovorom u izvršnom postupku. 49. Uzimajući u obzir prethodno obrazloženje, Komisija primjećuje da je Općinski sud, postupajući po zahtjevu preduzeća za ponavljanje postupka, a što je potvrdio i drugostepeni sud, prihvatio novo vještačenje kao novi dokaz u smislu člana 391. Zakona o parničnom postupku. Komisija smatra da se navedeno vještačenje zaista može tretirati kao novi dokaz. Razlog zašto on nije upotrijebljen u prvobitnom postupku leži u domenu krivice tuženog. Naime, Komisija podsjeća da je tuženi bio uredno obaviješten, ali nije pristupio na zakazano ročište, niti je podneskom osporio tužbeni zahtjev. Ovakvim pasivnim ponašanjem, preduzeće je svjesno i svojom krivnjom propustilo mogućnost da ospori tužbeni zahtjev u svakom smislu, znači ne samo u vezi sa samim obračunom i utvrđenjem visine otpremnine, već uključujući i prigovor zastare. Na pitanje, zašto nije tuženi predložio finansijsko vještačenje već u prvostepenom postupku, odgovor leži u činjenici njegove pasivnosti. U protivnom, svaki pravosnažno okončani postupak bi mogao biti ponovo otvoren, u slučaju da jedna od strana traži izvođenje dokaza koje je propustila da upotrijebi, a to je objektivno mogla da učini. 50. Prema tome, Općinski sud je, postupajući po zahtjevu preduzeća za ponavljanje postupka, arbitranim tumačenjem zakonskog osnova, prihvatio prijedlog za ponavljanje postupka i, nakon toga, prigovor zastare potraživanja, s obzirom da se nije radilo o novim činjenicama, nego o činjenicama koje su postojale i bile poznate u vrijeme kada je podnositelj prijave podnio tužbu, ali koje je preduzeće svojom krivnjom, odnosno pasivnošću propustilo da iznese. 51. Takvim postupanjem sudova, tužena strana se nezakonito umiješala podnositelju prijave u pravo negativnog pristupa sudu, odnosno, podnositelj prijave je nezakonito bio primoran da nastavi postupak koji je već bio završen pravosnažnom sudskom odlukom. 52. In conclusio, Komisija smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud arbitrarno tumačili negativno ograničenje prava na pristup sudu iz čl. 391. i 392. Zakona o parničnom postupku. Naime, sudovi su arbitrarno dozvolili ponavljanje postupka. Imajući u vidu naprijed navedeno, Komisija zaključuje da su sudovi u ovom predmetu povrijedili član 6. stav 1. Evropske konvencije. 53. Što se tiče same kamate, nema sumnje da pravosnažna presuda Općinskog suda od 24. maja 2000. godine, broj Pr-7/00, dosuđuje podnosiocu prijave pravo na zateznu kamatu. Komisija napominje da se kamate obračunavaju u izvršnom postupku, o trošku tražioca izvršenja, od strane izvršnog suda, osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U tom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika. 54. Međutim, pitanje same kamate nije predmet prijave, već pitanje zakonitosti ponavljanja postupka. Iz toga razloga, Komisija ne vidi potrebu da ulazi u ovo pitanje, ali će ga razmatrati, po potrebi, pri određivanju pravnih lijekova. 10
B.2. Zaključak o meritumu 55. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnositelja prijave na pristup sudu prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, za što je odgovorna tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 56. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 57. Komisija je utvrdila povredu prava podositelja prijave na negativan pristup sudu, jer su nadležni sudovi arbitrarno primijenili zakon te samim tim udovoljili prijedlogu preduzeća za ponavljanjem postupka usljed čega je donesena presuda kojom se ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari dozvoljava, a prvostepena presuda ukida. S obzirom da je prekid izvršnog postupka uslijedio prije 6 godina, Komisija smatra opravdanim da naredi tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine, da odmah, a najkasnije u roku od 3 mjeseca, isplati podnosiocu prijave iznos od 2.058 (dvijehiljadepedesetosam) konvertibilnih maraka. Pri izračunavanju iznosa kompenzacije zbog povrede prava na pristup sudu, Komisija se pozvala na kriterije koje je utvrdila u svojoj Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270, od 5. jula 2006. godine, tačka 68. i dalje). 58. Nadalje, Komisija smatra neophodnim da se nastavi izvršenje presude, koje, da nije bilo povrede prava podnosioca prijave iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije, ne bi bilo zaustavljeno. Međutim, da bi se izvršila sama presuda, Komisija uviđa da postoji objektivan problem. Naime, utvrđeni iznos kamate od 192.615.634,18 konvertibilnih maraka je apsolutno nerazuman, te se očigledno radi o grešci u obračunu. S obzirom da je presuda trebala biti izvršena prije 6 godina, Komisija smatra neophodnim da naredi tuženoj strani da odmah, a najkasnije u roku od 3 mjeseca, putem nadležnog suda, izvrši presudu. Pri tome, Komisija naređuje da se podnosiocu prijave, na pravosnažno utvrđenu glavnicu, a kao razumno i pravično obračunat iznos, isplati kamata u iznosu od 699 (šeststotinadevedesetdevet) konvertibilnih maraka. 59. Osim toga, Komisija će dosuditi godišnju kamatu od 10% (deset posto) na gore spomenute iznose. Kamata će se isplaćivati po isteku roka određenog za izvršenje ove Odluke do dana pune isplate. 60. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 61. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da je prijava prihvatljiva u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije u postupku pred nadležnim sudom; 2. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnositelja prijave na pristup sudu prema članu 6. 11
stavu 1. Evropske konvencije, u vezi sa postupkom pred Općinskim sudom u Sarajevu, kojim se dopušta ponavljanje postupka i ukida pravosnažna presuda, broj Pr-7/00 od 24. maja 2000. godine, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 3. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da odmah, a najkasnije u roku od 3 mjeseca, isplati podnosiocu prijave iznos od 2.058 (dvijehiljadepedesetosam) konvertibilnih maraka zbog povrede iz zaključka broj 2. ove Odluke; 4. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da odmah, a najkasnije u roku od 3 mjeseca, putem nadležnog suda, izvrši pravosnažnu presudu, broj Pr-7/00 od 24. maja 2000. godine. Pri tome, Komisija naređuje da se podnosiocu prijave, na pravosnažno utvrđenu glavnicu, a kao razumno i pravično obračunat iznos, isplati kamata u iznosu od 699 (šeststotinadevedesetdevet) konvertibilnih maraka; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnositelju prijave zateznu kamatu od 10% (deset) godišnje na iznose navedene u zaključcima br. 3. i 4. ili na svaki njihov neisplaćeni dio počevši od isteka roka određenog za izvršenje ove Odluke do dana pune isplate; i 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju, u roku od mjesec dana od proteka rokova navedenih u zaključima br. 3, 4. i 5. ove Odluke, o mjerama preduzetim radi provođenja gore navedenih naredbi. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 12