HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Fatima DEVAC protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 4. oktobra 2006. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Podnositeljica prijave je od 1978. godine do 21. jula 1993. godine bila zaposlena u Radnoj zajednici složenog preduzeća Bosna Livno iz Livna, na poslovima i radnim zadacima finansijskog knjigovođe, kada je bez ikakvog pisanog akta upućena na čekanje. 2. Predmet postavlja pitanje u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave, priložene dokumentacije i odluke CH/00/3588, Emira Hodžić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 9. novembra 2005. godine. 4. Prvobitno preduzeće Bosna Livno je bilo složeno preduzeće koje su sačinjavale tri pravne jedinice I-Livnobus, LI-Trans Livno i Remont i servis vozila Livno. Te tri pravne jedinice su prije sukoba u Bosni i Hercegovini međusobnim ugovorom (Samoupravnim sporazumum o udruživanju društvenih preduzeća u složeno preduzeće) osnovale Radnu zajednicu složenog preduzeća Bosna Livno u kojoj je bila zaposlena podnositeljica prijave do jula 1993. godine. Naknadno, Bosna Livno se podijelilo na tri preduzeća-društva: I-Livnobus d.o.o. Livno, Li-Trans d.o.o. Livno i Euroservis d.o.o. Livno. 5. Podnositeljica prijave je 24. decembra 1997. godine, zajedno sa drugim zaposlenicima Bosna Livna, podnijela zahtjev Upravnim odborima pravnih sljednika Bosna Livna za rješavanje njihovog radno-pravnog statusa. Podnositeljica prijave navodi da nikada nije dobila odgovor na ove podnesene zahtjeve. Podnositeljica prijave se, ponovo, 15. jula 1997. godine, pismenim putem obratila Li-transu Livno sa zahtjevom za razrješenjem radno-pravnog statusa, ali nije dobila odgovor. 6. Podnositeljica prijave je 9. decembra 1999. godine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, podnijela zahtjev pravnim sljednicima preduzeća Bosna Livno za regulisanje radnopravnog statusa, koji nisu odgovorili na podnesene zahtjeve. 7. Podnositeljica prijave je 6. marta 1998. godine podnijela tužbu protiv I-Livnobusa Livno, Livno-Transa d.o.o Livno i Euroservisa d.o.o. Livno Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi vraćanja na posao. Općinski sud je je donio presudu, broj P-114/2000 od 26. aprila 2000. godine kojom je utvrđeno da podnositeljici prijave nije prestao radni odnos, te da su tuženi, kao pravni sljednici preduzeća Bosna Livno, dužni omogućiti podnositeljici prijave povratak na radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima u roku od 8 dana od pravosnažnosti ove presude. Presuda je postala pravnosnažna 23. avgusta 2000. godine. Podnositeljica prijave je 30. i 31. avgusta, te 4. septembra 2000. godine podnijela prijedloge za izvršenje naprijed navedene presude, po kojima Općinski sud nije donio rješenje o izvršenju. 8. Podnositeljica prijave je 17, 21. i 26. septembra 2000. godine, podnijela zahtjeve pravnim sljednicima preduzeća Bosna Livno za isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa, za period od 21. jula 1993. godine do dana ponovnog stupanja na posao, koji nisu odgovorili na iste. 9. Podnositeljica prijave je 11. juna 2001. godine protiv pravnih sljednika preduzeća Bosna Livno podnijela tužbu Općinskom sudu radi isplate neisplaćenih plata i uplate doprinosa iz radnog odnosa. Općinski sud je donio rješenje, broj P-280/2000 od 27. jula 2004. godine, kojim se prekida postupak, te se navodi da će se isti nastaviti kad stečajni upravitelj ili pravni sljedbenik pravne osobe preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju je navedeno da se postupak prekida, jer su nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nad tuženim Livnotransom d.o.o Livno. Stečajni postupak je otvoren 22. 2
marta 2001. godine. Prema stanju spisa, podnositeljica prijave nije izjavila žalbu protiv rješenja Općinskog suda. 10. Podnositeljica prijave je 27. novembra 2000. godine podnijela žalbu Županijskoj komisiji za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Županijska komisija), zbog povrede prava iz radnog odnosa. Županijska komisija je donijela rješenje, broj 1072-34-328/00 od 4. septembra 2002. godine, kojim je odbila žalbu podnosioca prijave kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je o predmetnoj stvari već ranije pravosnažno odlučeno presudom Općinskog suda, broj P-114/2000 od 26. aprila 2000. godine. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 11. Prijava je podnesena 5. januara i registrovana 7. januara 2000. godine. 12. Dom je 18. januara 2000. godine obavijestio podnositeljicu prijave da je odlučio da organizuje postupak. Dom je istog dana, odnosno 18. januara 2000. godine, proslijedio tuženoj strani prijavu podnositeljice radi dostavljanja pisanih zapažanja. 13. Dom je 20. marta 2000. godine primio pisana zapažanja tužene strane, koja su proslijeđena podnositeljici prijave. 14. Dom je je 24. marta 2000. i 27. aprila 2001. godine primio dodatne informacije tužene strane, koje su proslijeđene podnositeljici prijave. 15. Podnositeljica prijave je u više navrata dostavljala dokumentaciju i informacije u vezi sa prijavom. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE A. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa 16. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ( Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 60/89 i 42/90) je preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine ( Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, broj 2/92). [...] Član 23. Radniku se obavezno dostavlja pismena odluka kojom se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti. B. Zakon o radnim odnosima 17. Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 21/92) stupila je na snagu sa danom objavljivanja. Skupština Republike je kasnije potvrdila ovu Uredbu ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 13/94) i ona se počela primjenjivati kao Zakon o radnim odnosima. Na snazi je ostao do 5. novembra 1999. godine. Zakon je sadržavao sljedeće relevantne odredbe: Član 7. Radnik za čijim radom privremeno prestane potreba zbog smanjenog obima posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti. 3
Radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom direktora odnosno poslodavca u skladu sa materijalnim mogućnostima preduzeća ili drugog pravnog lica, odnosno poslodavca [...]. Doprinos za zdravstveno osiguranje i penzijsko invalidsko osiguranje obračunava se na osnovicu koju čini novčana naknada iz stava 2. ovog člana. [ ] Obveznik uplate doprinosa iz stava 3. ovog člana je preduzeće ili drugo pravno lice odnosno poslodavac. C. Zakon o obligacionim odnosima 18. Uredba sa zakonskom snagom o obligacionim odnosima u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/92) stupila je na snagu sa danom objavljivanja. Skupština Republike je kasnije potvrdila ovu Uredbu ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 13/93) i ona se počela primjenjivati kao Zakon o obligacionim odnosima. Zakon sadrži sljedeće relevantne odredbe: Član 414. definiše pravo povjerioca prema solidarnim dužnicima: Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtjevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena. Ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Član 423. predviđa pravo sadužnika, koji je ispunio obavezu prema povjeriocu, prema ostalim sadužnicima. Dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtjevati od svakog sadužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega. [...] D. Zakon o parničnom postupku 19. Zakon o parničnom postupku ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 42/98). Član 181. Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari): (1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava odnosno obaveze proistjecu iz iste činjenicne i pravne osnove (materijani suparničari); (2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovršnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika (formalni suparničari); [ ] 4
Član 182. Tužitelj može tužbom obuhvatiti dva ili vise tuženika i tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema sljedećem tuženiku u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega. Na način predviđen u stavu 1. ovog člana moze tužitelj tužbom obuhvatiti dva ili više tuženika samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtjev ili ako prema pojedinim od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, te ako je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva. Član 186. Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju djelovanje parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli. Postupak se prekida: [ ] Član 196. (4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; [ ]. Član 199. Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 196. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. 20. Član 426. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 42/98) predviđa da sud, u radnim sporovima, obraća posebnu pažnju na potrebu rješavanja takvih sporova po hitnom postupku, posebno kada je u pitanju zakazivanje rasprava i određivanje rokova. E. Zakon o izvršnom postupku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91 i 63/91; Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, br. 2/92, 16/92 i 13/94) Član 2. 5
Postupak izvršenja i postupak obezbjeđenja pokreću se na prijedlog povjerioca. [ ]. Član 3. Izvršenje i obezbjeđenje određuje i sprovodi redovni sud. Član 10. U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno. Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 18. Sudska odluka ili odluka donesena u prekršajnom postupku izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno izvršenje dužnikove obaveze. [ ]. Član 225. Ako je po izvršnoj ispravi dužnik dužan da učini određenu radnju koju umjesto njega ne može da učini drugo lice, sud će rješenjem o izvršenju ostaviti dužniku primjeren rok za ispunjenje obaveze. Rješenjem o izvršenju sud će istovremeno, ako dužnik u određenom roku ne ispuni obavezu, izreći novčanu kaznu [...]. Ako dužnik u tom roku ne ispuni obavezu, sud će po službenoj dužnosti sprovesti izvršenje rješenja o izrečenoj novčanoj kazni. U tom slučaju sud će istovremeno donijeti novo rješenje kojim će ostaviti dužniku novi rok za ispunjenje obaveze i izreći novu novčanu kaznu u većem iznosu nego prethodnim rješenjem, ako ni u tom roku ne ispuni obavezu. Protiv dužnika koji i pored te kazne ne ispuni svoju obavezu, sud će i dalje postupiti na način određen u st. 2, 3. i 4. ovog člana, sve dok ukupan zbir novčanih kazni po pojedinim rješenjima ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne. [...]. Član 231. Izvršenje po izvršnoj ispravi po kojoj je organizacija udruženog rada dužna da radnika vrati na rad ili da mu ponovo povjeri poslove, odnosno radne zadatke koje je 6
ranije vršio, sprovodi se izricanjem novčane kazne organizaciji udruženog rada. Novčana kazna se izriče prema odredbama ovog zakona o izvršenju radnje koju može da izvrši samo dužnik. F. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 32/03, stupio na snagu 19. jula 2003. godine) Hitnost i redoslijed postupanja Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Pravni lijekovi [...] Član 12. (2) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti prigovor, a žalba kad je to ovim zakonom određeno. (3) Prigovor se izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje. (4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje sud drugog stepena. (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru. [...]. G. Zakon o stečaju i likvidaciji ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 23/98). Član 57. Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika. [...] Član 85. 7
Povjeritelji prijavljuju potraživanja pismeno i u prijavi moraju biti naznačeni: 1) firma, odnosno ime i sjedište, odnosno prebivalište ili boravište povjeritelja; 2) pravni osnov i iznos potraživanja; 3) broj žiro računa ili drugog računa povjeritelja ako ga ima. [...] Član 87. Prijavljena potraživanja povjeritelja ispituje stečajno vijeće na ročištu za ispitivanje potraživanja. Na ročistu za ispitivanje potraživanja ispituju se potraživanja prijavljena u roku određenom za prijavljivanje potraživanja. [...] H. Zakon o preduzećima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/95, 8/96, 2/96, 14/97) Član 142. se odnosi na statusne oblike preduzeća: [...] Preduzeće se može podijeliti na dva ili više preduzeća 8
Član 148. definiše pravne posljedice statusne promjene preduzeća: [...] Sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se dijeli prenose se na preduzeća nastala podjelom. V. ŽALBENI NAVODI 21. Podnositeljica prijave navodi povredu prava iz radnog odnosa i prava na pravično suđenje prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 22. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana je iznijela argument da podnositeljica prijave nije iscrpila domaće pravne lijekove jer je, u vrijeme kada su podnesena ova zapažanja, predmet podnositeljice prijave bio u postupku pred Općinskim sudom. 23. U pogledu merituma prijave, tužena strana je navela da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije, s obzirom da je, u vrijeme dostavljanja pisanih zapažanja, bio u toku postupak pred Općinskim sudom koji je, po navodima tužene strane, redovno zakazivao ročišta. Nadalje, tužena strana je navela da nije došlo do povrede čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer su na uslove rada podnositeljice prijave uticale ratne okolnosti i finansijsko stanje preduzeća Livno bus Livno. 24. U dodatnim informacijama, tužena strana je obavijestila Komisiju da je presudom Općinskog suda riješen zahtjev podnositeljice prijave, te je shodno tome predložila Domu da briše predmetnu prijavu u skladu sa članom VIII(3)(b) Sporazuma. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 25. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnositeljice prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 26. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 9
1. Nadležnost ratione temporis 27. Komisija će prvo obraditi pitanje u kojoj mjeri je nadležna ratione temporis razmatrati ovaj predmet, s obzirom da su se neke od navodih povreda na koje se žali podnositeljica prijave desile prije 14. decembra 1995. godine, odnosno prije stupanja na snagu Sprorazuma. U skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, Sporazum se ne može primijeniti retroaktivno. Nije, dakle, nadležnost Komisije ratione temporis odlučivati jesu li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Sporazuma doveli do povreda ljudskih prava (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Doma, Matanović protiv Republike Srpske, CH/96/1, od 13. septembra 1996, Odluke 1996-1997). 28. Međutim, dokazi koji se odnose na te događaje mogu biti relevantni kao pozadina događajima koji su se desili nakon stupanja na snagu Sporazuma (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Doma, Eraković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, CH/97/42, odluka od 15. januara 1999. godine, tačka 37). Štaviše, u dijelu u kojem podnositeljica prijave navodi nastavljenu povredu svojih prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet spada u nadležnost Komisije ratione temporis (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Doma, Baštijanović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, CH/96/8, od 4. februara 1997. godine, Odluke 1996-1997). 29. Komisija zapaža da je podnositeljica prijave upućena na čekanje prije stupanja na snagu Sporazuma od 14. decembra 1995. godine i da njen radnopravni status još do danas nije riješen. Podnositeljica ove prijave ima pravosnažnu presudu Općinskog suda Livno kojom je utvrđeno da joj nije prestao radni odnos i da su joj pravni sljednici preduzeća Bosna Livno dužni omogućiti povratak na radno mjesto, u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima, ali ova presuda nikada nije izvršena. Stoga je žalba podnositeljice prijave u pogledu upućivanja na čekanje i nemogućnosti da se vrati na posao u vezi sa situacijom koja se nastavila i nakon 14. decembra 1995. godine prihvatljiva ratione temporis. 30. Analogno tome, Komisija je nadležna i da ispita činjenicu da lični dohodak i doprinosi na ime socijalnog osiguranja podnositeljice prijave nisu isplaćivani nakon 14. decembra 1995. godine. Komisija je, također, nadležna ratione temporis da ispita propust na strani organa vlasti za koji je prema Sporazumu odgovorna Federacija Bosne i Hercegovine, u dijelu u kojem se takav propust desio ili nastavio nakon 14. decembra 1995. godine. 2. Iscrpljivanje djelotvornih domaćih pravnih lijekova a) U odnosu na neizvršenje sudske presude 31. Komisija, dalje, mora razmotriti da li su, u smislu člana VIII(2)(a) Sporazuma, podnositeljici prijave bili na raspolaganju djelotvorni pravni lijekovi u pogledu njenih žalbenih navoda i, ako jesu, da li je dokazala da ih je iscrpila. Na tuženoj strani je obaveza da pri tvrdnji o neiscrpljivanju dokaže da je postojao drugi pravni lijek dostupan podnositeljici prijave osim njene prijave zasnovane na Sporazumu i da uvjeri Komisiju da je taj pravni lijek bio djelotvoran. 32. U konkretnom slučaju, podnositeljica prijave tvrdi da je sporni postupak u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije, jer traje još od 1998. godine, iz razloga što ova odluka nije izvršena bez obzira što ima snagu pravosnažnosti. Ovom odlukom je utvrđeno da joj nije prestao radni odnos i da su pravni sljednici preduzeća Bosna Livno dužni omogućiti podnositeljici prijave povratak na radno mjesto, u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima. U vezi s tim, podnositeljica prijave je zatražila zaštitu prava zajemčenih, između ostalog, Evropskom konvencijom zbog nemogućnosti da dođe do potpunog izvršenja konačne sudske odluke o svojim građanskim pravima. Podnositeljica prijave tvrdi da nema na raspolaganju nijedan pravni lijek koji bi joj omogućio izvršenje njene presude. 10
33. Komisija ističe da, u skladu sa članom I Aneksa 6 [s]trane će osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda [...]. Komisija, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana VIII(2)(a) Sporazuma Komisija mora primjenjivati to pravilo uz određen stepen fleksibilnosti, te bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Komisija, nadalje, naglašava da pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova, koji su mogući po zakonu države, nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski. Prilikom ispitivanja je li bio ispoštovan navedeni princip, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda Van Oosterwijck protiv Belgije, od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, inter alia, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike podnosioca prijave. 34. Komisija podsjeća da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u svojoj Odluci AP-288/03 (od 17. decembra 2004. godine, tačka 22; u pogledu Federacije Bosne i Hercegovine vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, AP 769/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 31, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava) u pogledu dostupnosti i iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova istakao: Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini [...] ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 35. Komisija će slijediti tumačenje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i primijeniti ga na predmetnu situaciju. Naime, u konkretnom slučaju, Komisija smatra da se radi o propuštanju izvršenja sudske presude, kao i da podnositeljica prijave nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje. b) U odnosu na postupak radi isplate plata i uplate doprinosa za osiguranje 36. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti [...] Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) Postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio [...]. 37. Komisija podseća da je podnositeljica prijave podnijela tužbu radi isplate neisplaćenih plata i doprinosa, po kojoj je Općinski sud je donio rješenje, broj P-280/2000 od 27. jula 2004. godine, kojim je prekinuo parnični postupak, iz razloga što je nad tuženim Livnotransom d.o.o Livno otvoren stečajni postupak. Komisija zapaža da, prema stanju spisa, podnositeljica prijave nije podnijela žalbu protiv naprijed navedene presude Kantonalnom sudu u Livnu. Podnositeljica prijave nije dokazala da ovaj pravni lijek nije djelotvoran niti se Komisiji tako čini. Prema tome, Komisija smatra da podnositeljica prijave nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove, kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim. A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 38. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u dijelu u kojem se podnositeljica prijave žali na povredu svojih prava iz radnog odnosa i povrede prava na pravično suđenje u pogledu radnji ili propusta koji su se desili ili nastavili nakon stupanja na snagu Sporazuma 14. decembra 1995. godine. Komisija odbija ovu prijavu kao neprihvatljivu u dijelu u kojem se ona odnosi na radnje i 11
propuste koji su se desili prije 14. decembra 1995. godine. Komisija takođe odbija prijavu u dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa. B. Meritum 39. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 40. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 6. Evropske konvencije. B.1. Član 6. Evropske konvencije 41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 42. Komisija zapaža da je u parničnom postupku pred Općinskim sudom utvrđeno da podnositeljici prijave nije prestao radni odnos, te da su pravni sljednici preduzeća Bosna Livno dužni omogućiti podnositeljici prijave povratak na radno mjesto, u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Navedena presuda je postala pravosnažna 23. avgusta 2000. godine. Podnositeljica prijave je 30. i 31. avgusta, te 4. septembra 2000. godine, podnijela Općinskom sudu prijedloge za izvršenje navedene presude, povodom kojih Općinski sud nije donio rješenje o izvršenju. 43. Komisija, nadalje, primjećuje da predmet ove prijave nije parnični postupak, u okviru kojeg se utvrđuje nečije građansko pravo, već izvršni postupak. Komisija naglašava da izvršni postupak, u principu, ne određuje građanska prava i slobode utvrđene Evropskom konvencijom (vidi Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava, CH/03/14010, Mahmutbegović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. januara 2005. godine, tačka 14). Naime, ta prava su utvrđena u prethodnom, građanskom postupku. Prema tome, Komisija zaključuje da se pravo na pravičan postupak može garantovati samo pri utvrđivanju nečijih građanskih prava, što nije izvršni postupak. 44. Međutim, tumačiti član 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka u kome se utvrđuje građansko pravo, vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, Serija A, broj 18, st. 34-36). To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava. Komisija podržava i stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa ovim problemom, koji je naveo da u slučaju neizvršenja bilo kojeg pravosnažno utvrđenog građanskog prava, to pravo postaje bespredmetno (op.cit, AP-288/03, tačka 27). Na taj način, negira se pravo na pristup sudu. 45. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev 12
za hitni i javni postupak (neobjavljena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit i djelotvoran način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). Ipak, pravo pristupa sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bi bio iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti. 46. Komisija, također, podsjeća i na niz odluka Doma, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Na primjer, u odluci CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava, od 5. novembra 1997. godine, tačka 35) Dom je našao povredu prava na pravično suđenje zato što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke. Također, Komisija podsjeća i na praksu Ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Ombudsman za ljudska prava), u sličnim predmetima. Tako, u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) Omudsman za ljudska prava našao je povredu člana 6. Evropske konvencije zbog činjenice da vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave. Također, u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) Ombusman za ljudska prava našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u propustu Osnovnog suda iz Banja Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 47. U predmetnom slučaju, sud je na djelotvoran način, što se tiče pitanja radnog statusa podnositeljice prijave, donio presudu, odlučivši pozitivno o njenom zahtjevu, tj. udovoljivši njenom zahtjevu. Međutim, tu se odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine ne završava. Entitet, u čiju nadležnost spada sudski sistem, mora imati razvijen mehanizam izvršenja svojih odluka, jer je to jedna od osnova funkcionisanja pravne države u smislu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Taj sistem mora funkcionisati bez obzira da li se radi o izvršeniku koji pripada državnom, tj. javnom ili privatnom sektoru. Ovo pitanje nema veze sa pitanjem djelovanja sistema zaštite ljudskih prava među privatnim licima (teorija međunarodnog prava o direktnom i indirektnom trećem dejstvu ljudskih prava indirekte und direkte Drittwirkung). Komisija je već navela u dijelu Prihvatljivost da Federacija Bosne i Hercegovine nije obezbijedila djelotvorno pravno sredstvo kojim bi se ova presuda izvršila. Na taj način, Federacija Bosne i Hercegovine je odgovorna što nadležni sud, tj. pravni sljednici Bosna Livna ne izvršavaju svoje obaveze. 48. Osim toga, Federacija Bosne i Hercegovine nije obezbijedila mehanizam zaštite podnositeljice prijave da se spriječe navedena preduzeća da izbjegnu svoje pravosnažnom presudom utvrđene obaveze. Tužena strana je na taj način dozvolila da izvršenici ne poštuju sudstvo u Bosni i Hercegovini, što kod građana izaziva osjećaj pravne nesigurnosti, kao veoma važnog principa, u vrijeme kada se država nalazi u jednom opštem tranzicijskom sistemu. 49. Čak, i uzimajući u obzir činjenicu da je nad jednim od tri pravna sljednika otvoren stečajni postupak (vidi tačku 9. Odluke), zbog čega bi se objektivno mogla opravdati činjenica neizvršenja sudske odluke naspram jednog izvršenika, ova obaveza je ostala i dalje kod druga dva pravna sljednika. U pogledu izvršenja odluke u vezi s ova dva pravna lica, Federacija Bosne i Hercegovine nema razumno opravdanje zbog neizvršenja. 50. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnositeljice prijave na pristup sudu prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, za što je odgovorna tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine. 13
B.2. Zaključak o meritumu 51. Komisija zaključuje da je pasivnošću nadležnih organa tužene strane i neizvršenjem izvršne i pravosnažne presude došlo do povrede prava podnositeljice prijave na pravično suđenje u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 52. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 53. Komisija je utvrdila da je tužena strana prekršila svoje obaveze prema Sporazumu time što je povrijedila pravo podnositeljice prijave na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije. Komisija, zbog toga, smatra shodnim da naredi pravne lijekove, uključujući isplatu novčane kompenzacije. 54. Komisija zapaža da je podnositeljici prijave na osnovu pravosnažne sudske oduke utvrđeno da joj nije prestao radni odnos, te je pravnim sljednicima preduzeća Bosna Livno naređeno da vrate podnositeljicu prijave na posao. Međutim, podnositeljica prijave da nije vraćena na posao, niti joj se uplaćuju doprinosi po osnovu radnog odnosa. Zbog te činjenice, podnositeljica prijave ni sada nema mogućnost da radi u jednom od pravnih sljedbenika preduzeća Bosna Livno. Zbog toga, Komisija će narediti Federaciji da preduzme hitne mjere da podnositeljici prijave ponudi mogućnost vraćanja u radni odnos, na ranije radno mjesto ili drugo radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Ove mjere treba hitno preduzeti, a u svakom slučaju, najkasnije u roku od tri mjeseca od datuma prijema ove Odluke i odnose na na dva pravna sljednika nad kojim se nije otvorio stečajni postupak - I-Livnobus d.o.o. i Euroservis d.o.o. 55. U slučaju da podnositeljica prijave ne bude vraćena na posao do dana isteka roka iz tačke 54, podnositeljica prijave će od tužene strane, Federacije Bosne i Hercegovine, primati na kraju svakog mjeseca 25 KM za svaki radni dan dok joj se ne omogući vraćanje na poslove na kojima je radila ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim sposobnostima. 56. Nadalje, Komisija nalaže tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine, da podnositeljici prijave isplati određeni iznos na ime naknade štete, koju trpi zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna presuda. Pri izračunavanju naknade, Komisija se poziva na svoju praksu u Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270, od 5. jula 2006. godine, tačka 68. i dalje), u kojoj je utvrdila kriterije za dodjeljivanje naknade za nerazumno dugo trajanje postupka. Prema tim kriterijima, kao naknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od 343-515 konvertibilnih maraka za svaku godinu odlaganja donošenja odluke od strane domaćih sudova u običnim predmetima, odnosno, 687 konvertibilnih maraka za svaku godinu odlaganja u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, kada je ona, kao takva, pozitivnim propisima definisana. U konkretnom slučaju, podnositeljica prijave je pokrenula izvršni postupak 30. avgusta 2000. godine, a koji još uvijek nije okončan. Shodno tome, dužina postupka, koji nerazumno dugo traje, do dana donošenja Odluke iznosi cca. 6 godina i mjesec dana. Nadalje, Komisija napominje da je izvršni postupak hitan postupak. S obzirom na navedeno, Komisija će narediti tuženoj strani da isplati podnositeljici prijave iznos od 4.179 (četirihiljadestosedamdesetdevet) konvertibilnih maraka, na ime naknade za povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke. 57. Osim toga, nalaže se tuženoj strani da podnositeljici prijave isplati zateznu kamatu od 10% (deset posto) na ove dosuđene iznose ili na svaki njihov neisplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate ovog naređenog iznosa. 14
58. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 59. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da prijavu proglasi neprihvatljivom ratione temporis u dijelu koji se odnosi na navodne povrede ljudskih prava do 14. decembra 1995. godine; 2. jednoglasno, da ostatak prijave proglasi prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na navodne povrede ljudskih prava nakon 14. decembra 1995. godine u vezi sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije; 3. jednoglasno, da, u skladu sa pravilom 50. stavom 1(a) Pravila procedure Komisije, prijavu proglasi neprihvatljivom u dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plata i uplatu doprinosa, jer je postupak u toku; 4. jednoglasno, da je u izvršnom postupku prekršeno pravo podnositeljice prijave na pravičnu raspravu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije u smislu prava na pristup sudu, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvrši pravosnažnu presudu Općinskog suda, broj P-114/2000 od 26. aprila 2000. godine, u skladu sa Zakonom o radu Federacije Bosne i Hercegovine i relevantnim normativnim aktima, te omogući podnositeljici prijave povratak na radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke; 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnositeljici prijave na kraju svakog mjeseca 25 KM za svaki radni dan, dok se podnositeljici prijave ne ponudi da se vrati na posao pod uslovima koji odgovaraju njenom ranijem radnom mjestu. Iznosi će biti isplaćivani od datuma navedenog u zaključku broj 5. ove Odluke; 7. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnositeljici prijave 4.179 (četirihiljadestosedamdesetdevet) konvertibilnih maraka na ime povrede prava na pristup sudu, koju je pretrpila zbog nemogućnosti da joj se izvrši pravosnažna presuda; 8. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnositeljci prijave kamatu po kamatnoj stopi od 10% (deset posto) godišnje na iznose navedene u zaključcima br. 6. i 7. ili na svaki njihov neisplaćeni dio od datuma dospjeća do datuma pune isplate; i 15
9. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju, u roku od mjesec dana od proteka rokova iz zaključaka br. 5-8. ove Odluke, o koracima preduzetim u sprovođenju gore spomenutih naredbi. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 16