ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Mile MILOVANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE i REPUBLIKE SRPSKE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 13. septembra 2006. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gosp. Mato TADIĆ, član Gosp. Miodrag SIMOVIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(c) i VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3, 7. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilima 21. stavom 1(a) i 50. stavom 1(h) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:

I. UVOD 1. Mile Milovanović (u daljnjem tekstu: podnosilac prijave), iz Banje Luke, podnio je prijavu Domu. Predmetna prijava se odnosi na zahtjev podnosioca prijave za isplatu novčane naknade za tjelesno oštećenje, kao i isplatu cjelokupne zaostale predmetne naknade sa zakonskom kamatom počev sa 31. decembrom 2001. godine. 2. Predmet postavlja pitanja u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. 4. Zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, filijala Banja Luka, (u daljnjem tekstu: Zajednica PIO BiH) donijela je rješenje, broj I-14285, od 23. decembra 1971. godine, kojim se podnosilac prijave razvrstava kao invalid rada u III kategoriju invalidnosti zbog bolesti. 5. Podnosilac prijave je 12. decembra 1978. godine podnio zahtjev za novčanu naknadu za tjelesno oštećenje Zajednici PIO BiH, koja rješenjem, broj 1026599681, od 5. februara 1979. godine, podnosiocu prijave odredila pravo na predmetnu novčanu naknadu, počev od 23. augusta 1975. godine. 6. Samoupravna interesna zajednica PIO BiH, filijala Banja Luka, (u daljnjem tekstu: SIZ PIO BiH) donijela je rješenje, broj 1026599681, od 12. oktobra 1981. godine, kojim se podnosiocu prijave utvrđuje da i dalje postoji invalidnost sa preostalom radnom sposobnošću kako je to utvrđeno nalazom PIK-a od 24. novembra 1971. godine. 7. SIZ PIO BiH donijela je rješenje, broj 0001026599681, od 13. novembra 1990. godine, kojim se podnosiocu prijave određuje iznos novčane naknade za tjelesno oštećenje od 1. augusta 1990. godine. 8. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: PIO RS), u upravnoj stvari ponovnog određivanja-prevođenja novčane naknade za tjelesno oštećenje u skladu sa članom 29. stavom 1. Statuta PIO RS ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/94), donio je rješenje, broj 1026599681, od 6. marta 1997. godine, kojim se podnosiocu prijave priznaje novi iznos naknade od 12. septembra 1996. godine, a koji će se usklađivati sa kretanjem plata u Republici Srpskoj, odnosno sa povećanjem najniže cijene rada. 9. PIO RS, filijala Bijeljina, donio je rješenje, broj 00010265996810, od 31. decembra 2001. godine, kojim podnosiocu prijave kao korisniku u skladu sa članom 192. Zakona o penzijskom i invadiskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 34/00 i 37/01) prestaje pravo na isplatu predmetne novčane naknade sa 31. decembrom 2001. godine, sa obrazloženjem da stupanjem na snagu navedenog zakona korisniku predmetne novčane naknade ista se isplaćuje do 31. decembra 2001. godine. Nezadovoljan rješenjem podnosilac prijave podnio je žalbu direktoru PIO RS. 10. PIO RS, rješavajući po žalbi podnosioca prijave, donio je rješenje, broj 1026599681, od 27. jula 2002. godine, kojim se žalba podnosioca prijave odbija. Podnosilac prijave podnio je tužbu protiv navedenog rješenja kod Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). 11. Okružni sud je donio presudu, broj U-183/02, od 20. decembra 2002. godine, kojom se tužba podnosioca prijave odbija. U obrazloženju presude se navodi da je nesporna činjenica da podnosilac prijave ima i dalje pravo na predmetnu novčanu naknadu, jer ista nije ukinuta naprijed navedenom zakonskom odredbom, već je utvrđen prestanak isplate iz razloga što će isplata 2

ubuduće biti u nadležnosti drugog organa, tj. Centra za socijalni rad i uputio ga da se obrati nadležnom organu. 12. Podnosilac prijave je 7. februara 2003. godine podnio zahtjev za isplatu novčane naknade za tjelesno oštećenje Centru za socijalni rad, koji mu je poslao obavijest da se njegovom zahtjevu "na tuđu njegu i pomoć" u tom trentku ne može udovoljiti. 13. Tužena strana dostavila je Komisiji dopis Centra, broj 02-129703. NI, od 27. februara 2006. godine, u kojem je navedeno da se podnosilac prijave obratio zahtjevom početkom 2003. godine. Centar je 25. februara 2003. godine uputio obavještenje da Centar u to doba takvim zahtjevima nije mogao udovoljiti. U dopisu Centra, od 27. februara 2006. godine, je navedeno da je stručna komisija za ocjenjivanje sposobnoisti lica u postupku ostvarivanja prava iz socijalne zaštite krenula sa radom 28. decembra 2004. godine, a prema tekućoj evidenciji Centra podnosilac prijave nije do danas podnosio zahtjev "na tuđu njegu i pomoć". III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 14. Prijava je podnesena 2. aprila 2003. godine i registrovana istog dana. 15. Komisija je 24. januara 2006. godine proslijedila prijavu na pisana zapažanja Republici Srpskoj. 16. Tužena strana je 10. marta 2006. godine poslala Komisiji svoja pisana zapažanja i dodatne informacije u vezi sa predmetnom prijavom, koje je Komisija proslijedila podnosiocu prijave. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 17. Ustav Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi: Član 17. Svako lice ima pravo na naknadu štete koju mu je nezakonitim ili nepravilnim radom nanose službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. Član 43. Republika obezbeđuje pomoć i socijalnu sigurnost građanima koji su nesposobni za rad i nemaju sredstava za izdržavanje. Republika uređuje i obezbeđuje: Član 68. 5. ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda; 10. organizaciju, nadležnost i rad državnih organa; 3

12. [...], socijalno osiguranje i druge oblike zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, [...]. 18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 27/93, 14/94, 10/95) u relevantnom dijelu glasi: Član 120. Telesno oštećenje u smislu ovog zakona postoji kada kod osiguranika za vreme trajanja osiguranja, nastane gubitak bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinih organa ili delova tela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahteva veće napore u ostvarivanju životnih potreba, bez obzira na to da li telesno oštećenje prouzrokuje invalidnost. Član 199. Korisnik prava na penziju, novčanu naknadu za telesno oštećenje i novčanu naknadu za pomoć i negu, koji je do dana početka primene ovog zakona ta prava ostvario po propisima koji su bili na snazi do tog dana, ta prava obezbeđuju se i posle tog dana u obimu i na način utvrđen propisima koji su bili na snazi do dana početka primjene ovog zakona, ako je to za korisnika ovog prava to povoljnije. 19. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 34/00 i 37/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 192. Novčana naknada za telesno oštećenje i novčana naknada za pomoć i negu, ostvarena po propisma iz penzijsko i invalidskog osiguranja važećim do dana stupanja na snagu ovog zakona, isplaćivat će se korisnicima do 31. decembra 2001. godine u iznosu koji im je pripadao na dan stupanja na snagu ovog zakona. V. ŽALBENI NAVODI 20. Podnosilac prijave se žali na prestanak ispate naknade za tjelesno oštećenje, koja mu je u skladu sa zakonom utvrđena, iz razloga prenosa nadležnosti sa PIO RS na Centar za socijalni rad. Podnosilac prijave navodi da ne spori činjenicu da je došlo do promjene zakonskih propisa, ali zakon nije promijenjen u smislu oduzimanja prava korisnicima, već samo u pravcu da je druga institucija nadležna da vrši isplatu, u konkretnom slučaju Centar za socijalni rad, kojem se podnosilac prijave obratio. Podnosilac prijave dalje navodi da mu je potpuno neosnovano uskraćeno pravo na naknadu za tjelesno oštećenje i da je iz tog razloga na rubu socijalne egzistencije. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 21. U vezi sa činjenicama, tužena strana navodi da je navod podnosioca prijave u suprotnosti sa informacijom Centra za socijalni rad, od 27. februara 2006. godine. Tužena strana navodi da podnosilac prijave nakon izmjene legislative do sada nije podnio zahtjev "na tuđu njegu i pomoć" Centru za socijalni rad. 4

22. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima navodi da je podnosilac prijave iscrpio domaća pravna sredstva, ali da se tuženoj strani čini da je isti nezadovoljan ishodom vođenja postupka. S tim u vezi, tužena strana podsjeća Komisiju da je Dom u nekoliko navrata naveo da nema opću nadležnost da zamijeni svojom vlastitom ocjenu činjenica i primjenu prava od strane domaćih sudova, navodeći relevantne odluke Doma. Stoga, tužena strana predlaže da Komisija predmetnu prijavu proglasi neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu shodno članu VIII(2)(c) Sporazuma. 23. U pogledu merituma prijave, tužena strana navodi da je do uplitanja u imovinu podnosioca prijave u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju došlo na osnovu zakona o PIO RS iz razloga navedenih u presudi u javnom interesu. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 24. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 1. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu 25. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti [...]. Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: [...] (c) [Komisija] će takođe odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. 26. Što se tiče dvije tužene strane, Komisija zapaža da je Centar za socijalni rad, koji je odgovoran za postupak na koji se žali podnosilac prijave, organ Republike Srpske čije ponašanje uključuje odgovornost Republike Srpske, a ne Bosne i Hercegovine u smislu člana II(2) Sporazuma. Prema tome, u dijelu u kome je upućena protiv Bosne i Hercegovine prijava je nespojiva ratione personae sa odredbama Sporazuma u smislu člana VIII(2)(c). Komisija, zbog toga, odlučuje da prijavu proglasi neprihvatljivom protiv Bosne i Hercegovine. 2. U odnosu na Republiku Srpsku 27. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 28. U konkretnom slučaju, tužena strana tvrdi da je predmetna prijava očigledno neosnovana iz razloga što je podnosilac prijave u postupku okončanom presudom Okružnog suda, broj U-183/02, od 20. decembra 2002. godine, iscrpio domaća pravna sredstva, ali da se tuženoj strani čini da je isti nezadovoljan ishodom vođenja postupka, te da Komisija, isto kao i Dom, nema opću 5

nadležnost da zamijeni svojom vlastitom ocjenu činjenica i primjenu prava od strane domaćih sudova. 29. Međutim, Komisija zapaža da se podnosilac prijave žali na prestanak ispate naknade za tjelesno oštećenje, koje mu je zakonom utvrđeno iz razloga prenosa nadležnosti Fonda PIO na Centar za socijalni rad i da su mu time povrijeđena prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Komisija smatra da, nasuprot navodima tužene strane, ovo pitanje nije riješeno donošenjem presude Okružnog suda, broj U-183/02, od 20. decembra 2002. godine, jer ostaje da se odgovori na pitanje koja predmetna prijava pokreće, a to je da li je promjenom nadležnosti došlo do povrede navedenog prava podnosioca prijave. 30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja prijavom je presuda Okružnog suda, broj U- 183/02, od 20. decembra 2002. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, podnosilac prijave je protiv navedene presude podnio prijavu Domu 2. aprila 2003. godine, tj. u roku od 6 mjeseci, kako je propisano članom VIII(3)(a) Sporazuma. Konačno, prijava ispunjava i ostale uslove iz člana VIII(2) i (3) Sporazuma. A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 31. Komisija proglašava prijavu neprihvatljivom u dijelu u kojem je upućena protiv Bosne i Hercegovine, kao ratione personae nespojivu u smislu članu VIII(2)(c) Sporazuma. 32. Komisija zaključuje, u odnosu na žalbene navode podnosioca prijave o povredi njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u vezi sa prestankom isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje, da je prijava prihvatljiva u cijelosti u pogledu Republike Srpske. B. Meritum 33. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 34. Prema članu II Sporazuma, Dom ima nadležnost razmotriti (a) navodne ili očigledne povrede ljudskih prava zajamčenih u Konvenciji i njenim Protokolima i (b) navodnu ili očiglednu diskriminaciju u uživanju prava i sloboda zajamčenih međunarodnim sporazumima navedenim u Dodatku (uključujući i Konvenciju). 35. Podnosilac prijave se žali da su tužene strane povrijedile njegovo pravo zajamčeno Sporazumom propustom da mu isplaćuju naknadu za tjelesno oštećenje. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.2. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko i pravno lice ima pravo uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi se regulisalo korištenje imovine u 6

skladu sa općim interesima ili da bi se obezbijedila napalata poreza ili drugih dadžbina i kazni. B.2.a. Da li pravo na naknadu za tjelesno oštećenje predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? 37. Evropska konvencija ne jamči pravo na određenu socijalnu potporu (vidi, npr. Müller protiv Austrije, odluka od 1. oktobra 1975. godine, prijava br. 5849/72, Odluke i izvještaji (OI) broj 3, strana 31; i Tricković protiv Slovenije, prijava broj 39914/98, odluka od 27. maja 1998. godine) niti postoji pravo na primanje socijalne potpore u određenom iznosu. Međutim, Evropski sud za ljudska prava je naglasio da pravo na određeno primanje socijalne skrbi u dijelu koji je predviđen važećim zakonodavstvom jeste materijalno pravo u smislu člana 1. Protokola broj 1 (Evropski sud za ljudska prava, Gaygusuz protiv Austrije, presuda od 31. augusta 1996. godine, Izvještaji i presude 1996 - IV, tačka 41). 38. Komisija zapaža da je podnosilac prijave rješenjem Zajednice PIO BiH razvrstan kao invalid rada u treću kategoriju invalidnosti počev od 14. novembra 1971. godine, tako da ukupno tjelesno oštećenje iznosi 60%. Na osnovu tako utvrđenog invaliditeta, podnosilac prijave je već 1979. godine ostvario pravo na predmetnu novčanu naknadu, počev od 23. augusta 1975. godine. 39. Komisija smatra da stečeno pravo podnosioca prijave, pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, predstavlja ''imovinu'' u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Komisija podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri pravila. Prvo je opći princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo obuhvata oduzimanje imovine koje je uslovljeno zahtjevima javnog interesa i domaćeg zakona. Treće pravilo se bavi kontrolom korištenja imovine i podvrgava je zahtjevima općeg interesa i domaćeg zakona. Država, koristeći prava iz drugog i trećeg pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva da se zaštite osnovna prava pojedinačnih podnosilaca prijava (vidi CH/96/17, Mehmed Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 5. novembra 1997. godine, tačke 31-32, Odluke o prihvatljivosti i meritumu 1996-1997. godine). B.2.b. Da li je došlo do miješanja tužene strane u pravo na imovinu? 41. PIO RS, filijala Bijeljina, donio je rješenje, broj 00010265996810, od 31. decembra 2001. godine, kojim podnosiocu prijave kao korisniku u skladu sa članom 192. Zakona o penzijskom i invadiskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 34/00 i 37/01) prestaje pravo na isplatu predmetne novčane naknade sa 31. decembrom 2001. godine, sa obrazloženjem da stupanjem na snagu navedenog zakona korisniku predmetne novčane naknade ista se isplaćuje do 31. decembra 2001. godine. Ovaj postupak okončan je pred Okružnim sudom, koji je donio presudu, broj U-183/02, od 20. decembra 2002. godine, a kojom se tužba podnosioca prijave odbija. U obrazloženju presude se navodi da je nesporna činjenica da podnosilac prijave ima i dalje pravo na predmetnu novčanu naknadu, jer ista nije ukinuta naprijed navedenom zakonskom odredbom, već je utvrđen prestanak isplate iz razloga što će isplata ubuduće biti u nadležnosti drugog organa, tj. Centra za socijalni rad i uputio ga da se obrati nadležnom organu. 42. Prema tome, Komisija zaključuje da je došlo do miješanja u pravo podnosioca prijave na novčanu naknadu, jer je nadležni organ, upravnim aktom, obustavio isplatu. 43. Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava 7

uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a promjena nadležnosti se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od podnosioca prijave se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja. B.2.c. Da li je miješanje zakonito 44. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora obezbijediti građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times, od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Malone, od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68). 45. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske je članom 192. utvrdio prestanak isplate naknade za tjelesno oštećenje sa 31. decembrom 2001. godine. Član 192. predviđa: Novčana naknada za telesno oštećenje i novčana naknada za pomoć i negu, ostvarena po propisma iz penzijskog i invalidskog osiguranja važećim do dana stupanja na snagu ovog zakona, isplaćivat će se korisnicima do 31. decembra 2001. godine u iznosu koji im je pripadao na dan stupanja na snagu ovog zakona. 46. Prema tome, za Komisiju nije upitno da je ovo miješanje bilo zakonito, niti da je zakonitost miješanja upitna s tačke gledišta formalno-pravnog aspekta pojma zakonitosti miješanja (preciznost zakona, dostupnost zakonskog akta, itd). B.2.d. Da li je miješanje izvršeno u javnom interesu 47. Iako države potpisnice Evropske konvencije uživaju veliku slobodu odlučivanja u procjeni šta je opći interes, presuda ne smije biti bez očigledno opravdanog osnova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, strana 32, tačka 46). 48. U konkretnom slučaju, a iz konteksta cijelog postupka i donesenih odluka, Komisija zaključuje da se ovim zakonskim aktima ne uskraćuju prava, kao takva, već samo realizacija prava, putem obustave isplate. Isto tako, ova obustava isplate nije svrha sama sebi, već je bila neophodna da bi se institucionalni sistem ovog aspekta socijalne zaštite reorganizovao. Naime, isplata novčane naknade je prebačena u nadležnost drugog organa, tj. Centra za socijalni rad, te je podnosilac prijave upućen da se obrati nadležnom organu. 49. Na osnovu navedenog, Komisija zaključuje da je miješanje u pravo podnosioca prijave bilo u javnom interesu, jer tužena strana ima legitiman interes da organizuje svoj socijalni sistem u skladu sa svojim mogućnostima, potrebama, interesima, itd. Ipak, kao zadnji korak kod preispitivanja navoda o povredi prava na imovinu podnosioca prijave, Komisija mora ispitati da li je ovakvo zakonsko rješenje bilo proporcionalno u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.2.d. Da li je miješanje proporcionalno 50. Kod ocjene proporcionalnosti, Komisija će krenuti od pitanja da li je podnosiocu prijave nametnut pojedinačni i preveliki teret, te, da je li imao mogućnosti da se efikasno suprostavi mjerama koje su preduzete protiv njega (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Hentrich protiv Francuske, presuda od 22. septembra 1994. godine, Serija A, broj 296-A, tačka 49). Iz člana 8

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mogu, kao i iz drugih garancija iz Evropske konvencije, proizaći pozitivne obaveze za nadležne organe da obezbijede efikasnu zaštitu prava pojedinca (loc. cit, Blentić, tačka 32. sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). 51. Kao što je rečeno, tužena strana ima legitimno pravo da organizuje svoj socijalni interes na način kako bi on što bolje funkcionisao u skladu sa svojim mogućnostima. Ipak, organizacija, kao takva, ili nedostaci u organizaciji takvog sistema u državi ne smiju da imaju uticaja na poštovanje individualnih prava i sloboda predviđenih Sporazumom, tj. Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer tužena strana ima pozitivnu obavezu zaštite građanskih prava i sloboda (vidi, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, tačka 40, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 30/02). Nadalje, takva organizacija ne smije da vodi ka de facto lišavanju ostvarenih prava. Konačno, javni interes, koji je utjelovljen u zakonskom aktu, može biti sproveden samo na osnovu proporcionalnih rješenja. 52. U konkretnom slučaju, Komisija zaključuje da je reorganizacija socijalnog sistema vodila ka obustavi isplate. Nadalje, zakonodavac je teret ponovne realizacije već ostvarenog prava kod novog nadležnog organa prebacio na podnosioca prijave, i to na veoma netransparentan način, jer ni relevantna zakonska odredba, ni samo rješenje, doneseno po službenoj dužnosti, nisu davali jasno obrazloženje kod koga i pod kojim uslovima podnosilac prijave može da nastavi sa uživanjem svoga, veoma egzistencijalno važnog, prava. Osim toga, Komisija ne vidi razlog da nadležni organi nisu tehnički mogli na jednostavniji način regulisati ovo pitanje, misleći, prije svega, na fizičko prebacivanje baze podataka i spisa korisnika na drugi nadležni organ, pogotovo zbog činjenice da nije došlo do materijalno-pravne revizije prava, kao takvog. Komisija, osim toga, primjećuje da obavijest u vezi sa zahtjevom podnosioca prijave, od 25. februara 2003. godine, koje je Centar za socijalni rad uputio podnosiocu prijave, obavještava podnosioca prijave da njegovom zahtjevu ne mogu udovoljiti usljed nedostajućih sredstava za razne oblike socijalne zaštite, te neizvršenih izmjena i dopuna postojećeg Zakona o socijalnoj zaštiti. Prema tome, i sama nadležna institucija ne bila obezbijeđena sa neophodnim finansijskim sredstvima, kako bi se pravo ponovo de facto uspostavilo. Konačno, tužena strana u svojim zapažanjima ističe da je izmjenom legislative prestalo pravo naknade za tjelesno oštećenje po osnovu rada preko PIO, osim prava na dodatak za pomoć i njegu drugog lica. Tužena strana ističe da podnosilac prijave do sada nije podnosio zahtjev za tuđu njegu i pomoć. Prema tome, i sam stav tužene strane je veoma oporečan obrazloženju Okružnog suda, što djeluje na podnosioca prijave još konfuznije u vezi sa definisanjem njegove buduće pravne pozicije. 53. Na osnovu svega izloženog, Komisija smatra da je tužena strana prekršila član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.3. Zaključak o meritumu 54. Komisija zaključuje da je podnosilacu prijave priznato i trajno utvrđeno pravo na naknadu za tjeleno oštećenje. Komisija podsjeća da je Okružni sud svojom presudom, broj U-183/02, od 20. decembra 2002. godine, potvrdio da je nesporna činjenica da podnosilac prijave ima i dalje pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, jer ista nije ukinuta zakonskom odredbom, već je utvrđen prestanak isplate iz razloga što će isplata ubuduće biti u nadležnosti drugog organa, tj. Centra za socijalni rad. Međutim, Komisija zaključuje da je došlo do neproporcionalnog uplitanja u utvrđeno i zaštićeno imovinsko pravo podnosioca prijave od strane tužene time što je zbog prenosa nadležnosti podnosiocu prijave nametnut pretjeran teret, koji je vodio ka de facto lišenju njegovog imovinskog prava. 55. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnosioca prijave na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 9

VIII. PRAVNI LIJEKOVI 56. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Republika Srpska mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 57. U svjetlu utvrđenih povreda člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije, Komisija smatra odgovarajućim da iskoristi svoje ovlasti date prema članu XI(1)(b) Sporazuma i da naredi tuženoj strani da, putem nadležnog upravnog organa, podnosiocu prijave nastavi isplatu naknade za tjelesno oštećenje, te retroaktivno isplati pripadajuću novčanu naknadu za period od 31. decembra 2001. godine, uključujući zakonsku kamatu, u skladu sa vežećim kriterijumima relevantnog zakona, najkasnije u roku od tri mjeseca od datuma prijema ove Odluke. 58. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 59. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da prijavu proglasi neprihvatljivom u dijelu koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; 2. jednoglasno, da prijavu proglasi prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na Republiku Srpsku u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; 3. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnosioca prijave na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čime je Republika Srpska prekršila član I Sporazuma; 4. jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da, najkasnije u roku od tri mjeseca od datuma prijema ove Odluke, putem nadležnog upravnog organa, podnosiocu prijave nastavi sa isplatom naknade za tjelesno oštećenje, te retroaktivno isplati pripadajuću novčanu naknadu za period od 31. decembra 2001. godine, uključujući zakonsku kamatu, u skladu sa vežećim kriterijumima relevantnog zakona; 5. jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da podnosiocu prijave isplati zateznu kamatu od 10 % (deset posto) godišnje na iznos dosuđen u zaključku broj 4. ove Odluke nakon isteka roka utvrđenog navedenim zaključkom za isplatu tog iznosa ili bilo kojeg njegovog neisplaćenog dijela do datuma pune isplate; i 10

6. jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da izvijesti Komisiju do isteka rokova iz zaključaka br. 4. i 5. ove Odluke o koracima koje je preduzela u sprovođenju gornjih naredbi. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 11