HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Mira BEŠLIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 8. i 9. marta 2005. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, pravilom 50. stavom 1(b), kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Mira Bešlić (u daljnjem tekstu: podnositeljica prijave), iz Sarajeva, podnijela je 10. decembra 2003. godine, prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu zbog neizvršenja pravosnažne presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-85/96 od 23. maja 2002. godine. 2. Predmet postavlja pitanja u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 3. Prijava je podnesena i registrovana 10. decembra 2003. godine. 4. Podnositeljica prijave je 5. aprila 2004. godine dostavila obavještenje o daljim događanjima u vezi sa prijavom. 5. Komisija je 29. novembra 2004. godine obavijestila podnositeljicu prijave da je odlučila da organizuje postupak. Komisija je 29. novembra 2004. godine proslijedila tuženoj strani prijavu podnositeljice prijave radi dostavljanja pismenih zapažanja. 6. Komisija je 30. decembra 2004. godine zaprimila pismena zapažanja tužene strane. 7. Komisija je 24. februara 2005. godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnositeljici prijave. III. ČINJENICE U PREDMETU 8. Činjenice koje su dole sažete zasnivaju se na obrascu prijave i priloženim dokumentima. 9. Podnositeljica prijave je 19. januara 1996. godine pred, tada, Osnovnim sudom II Sarajevo, podnijela tužbu za naknadu štete, koju je na njenom stanu, u ulici Hamdije Kapidžića broj 11 u Sarajevu, počinila III specijalna jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova. Predmetni stan je podnositeljici prijave dat na privremeno korištenje. Kao tuženike, podnositeljica prijave je označila Federalno ministarstvo odbrane, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Općinu Novi Grad Sarajevo i Gradski sekretarijat za stambene poslove. 10. Općinski sud je donio presudu, broj P-85/96 od 23. maja 2002. godine, kojom je drugotuženi, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, obavezan da podnositeljici prijave naknadi štetu u iznosu od 2.871,90 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 150 KM. Navedenom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi podnositeljice prijave u odnosu na prvo- i trećetuženog. U odnosu na četvrtotuženog, podnositeljica prijave povukla je tužbu. Također, odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice prijave za isplatu zakonskih zateznih kamata. Navedena presuda postala je pravosnažna 18. decembra 2002. godine. 11. Podnositeljica prijave je, 25. februara 2003. godine, podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažne presude od 23. maja 2002. godine. Općinski sud je donio rješenje, broj I-1567/03 od 28. februara 2003. godine, kojim je određeno predloženo izvršenje. 12. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: dužnik) je, 14. aprila 2003. godine, podnijelo prigovor na rješenje o izvršenju od 28. februara 2003. godine. Općinski sud je 2
donio rješenje, broj I-1567/03 od 10. marta 2004. godine, kojim je usvojio prigovor dužnika, te je pobijano rješenje stavio van snage i ukinuo sve provedene radnje. Navedenim rješenjem, Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Utvrđeno je, također, da će sud po pravosnažnosti navedenog rješenja, prijedlog za dozvolu izvršenja od 25. februara 2003. godine, zajedno sa izvršnom ispravom, pravosnažnom presudom Općinskog suda od 23. maja 2002. godine, dostaviti Federalnom ministarstvu finansija u skladu sa članovima 6. i 7. Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 17/02). IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 13. Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/01) Član 1. Ovim zakonom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) uređuje se način utvrđivanja i ostvarivanja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji, nastalih za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 3. Pod potraživanjima, koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica, po slijedećim osnovama: - mobilisanih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme; [...] - i drugim osnovama za potrebe odbrane. Član 4. Obaveze Federacije prema pravnim i fizičkim licima nastale za potrebe odbrane evidentirati će Federalno ministarstvo finansija [...], a na osnovu pravosnažnih sudskih presuda Član 6. Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Do donošenja propisa iz člana 7. ovog zakona potraživanja iz stava 1. ovog člana neće se isplaćivati. Član 7. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva finansija, propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz člana 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. 3
14. Uredba o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 17/02 i 34/02) Član 1. Ovom uredbom propisuje se način utvrđivanja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti za potrebe odbrane, evidentiranja obaveza Federacije po tom osnovu, te postupak realizacije potraživanja pravnih i fizičkih lica kao i druge aktivnosti koje se odnose na postupak pretvaranja navedenih potraživanja u javni dug. Član 2. Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/01) (u daljem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8.4.1992. godine do 23.12.1996. godine, i to: - mobilizovana i ustupljena materijalno tehnička sredstva i oprema; [...] - drugim osnovima za potrebe odbrane. Član 3. Pravna i fizička lica koja imaju potraživanja prema Federaciji na osnovu člana 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljem tekstu: Komisija). Član 4. Komisiju imenuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, uporedo sa usvajanjem Uredbe, a najkasnije u roku od sedam dana od dana usvajanja Uredbe, a sastavljena je od predstavnika Federalnog ministarstva finansija [...], Federalnog ministarstva odbrane [...], Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova [...], Federalnog pravobranilaštva i Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine. [...] [...] Član 6. Stručne i administrativne poslove za potrebe Komisije obavljat će Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija. 4
Član 11. Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija je dužno predložiti izvore novčanih sredstava za utvrđeni iznos javnog duga. Član 12. U slučaju pokretanja izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda [...], a koje se odnose na javni dug iz člana 3. Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji na nadležnost. 15. Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/04) Član 1. Ovim zakonom se privremeno odlažu od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina. Član 2. Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršne isprave donesene u sudskom i upravnom postupku, a koje se odnose na potraživanja nastala na osnovu: [...] - razne materijalne i nematerijalne štete; - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti; Član 3. Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka iz člana 2. ovog zakona, a najkasnije do 31.05.2004. godine. 16. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 66/04) Član 1. Ovim Zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima [...], odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživanja, kao i način njihovog izmirenja. 5
Član 2. Ovim Zakonom utvrđuje se sveobuhvatno izmirenje unutrašnjeg duga na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). Član 3. Unutrašnji dug Federacije iznosi 1.858,9 miliona KM [...], a čine ga: [...] - obaveze za potraživanja nastala u ratu ili tokom neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: ratna potraživanja), kao materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 900 miliona KM. [...] Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/04), primjenjuju se odredbe ovog Zakona. Član 16. Ratna potraživanja iz člana 3. ovog Zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine Član 17. Obaveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica. Kamata na ratna potraživanja otpisuje se. Član 18. Federalni ministar pravde u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijet će provedbene propise o načinu kojim će sudovi izvještavati Federalno ministarstvo pravde o ostvarenim pravima za nematerijalnu štetu. Prije izdavanja obveznica Vlada Federacije će, na prijedlog Federalnog ministarstva odbrane, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Federalnog ministarstva finansija, Federalnog ministarstva pravde i drugih nadležnih organa, izvršiti verifikovanje svih pojedinačnih ratnih potraživanja u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Član 19. Federacija će izdati obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja u vrijednosti glavnice do 900 miliona KM. 6
Član 20. Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM, ne akumuliraju kamatu, imaju rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivat će se u deset godišnjih rata počevši najkasnije devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća. Član 21. Obveznice za izmirenje obaveza [...] ratnih potraživanja su vrijednosni papiri koje izdaje u cjelosti ili djelimično Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: vrijednosni papiri BiH) u ime Federacije, ili Federacija (u daljnjem tekstu: vrijednosni papiri Federacije) prema posebnom propisu. Obveznice izdate za izmirenje obaveza za staru deviznu štednju i ratna potraživanja su utržive i prenosive i izdaju se i vode samo u elektronskoj formi. Svi uvjeti vezani za obveznice utvrđuju se odlukom Vlade Federacije i posebnim propisom. Za predračun obaveza na osnovu stare devizne štednje i ratnih potraživanja u KM koristi se srednji zvanični kurs Centralne banke Bosne i Hercegovine koji važi na dan donošenja odluke Vlade Federacije o emisiji obveznica u smislu ovog Zakona. Obveznice izdate za izmirenje obaveza iz stava 2. ovog člana predstavljaju unutrašnji dug Federacije u skladu sa posebnim propisom. Federalno ministarstvo finansija upravljat će računima sa kojih se sredstva koja su položena mogu podizati u svrhu isplate obveznice. Član 24. Federacija garantuje za obveznice izdate u skladu sa odredbama ovog Zakona za izmirenje unutrašnjeg duga. Član 26. Vlada Federacije će u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijeti podzakonske akte za utvrđivanje prioriteta među kategorijama obaveza za izmirenje potraživanja u skladu sa stavom 2. člana 7, članom 8. i članom 11. ovog Zakona. 17. Zakon o izvršnom postupku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91 i 63/91; Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, br. 2/92, 16/92 i 13/94) Član 2. Postupak izvršenja i postupak obezbjeđenja pokreću se na prijedlog povjerioca. [ ]. Član 3. Izvršenje i obezbjeđenje određuje i sprovodi redovni sud. 7
Član 8. Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti žalba, osim ako je ovim zakonom drukčije određeno. Protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti prigovor (član 48). Žalba i prigovor se izjavljuju u roku od osam dana od dana dostavljanja prvostepenog rješenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba. Žalba i prigovor ne odlažu izvršenje, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Odluka donesena po žalbi je pravosnažna. Protiv zaključka nema mjesta pravnom lijeku. Član 10. U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno. Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 18. Sudska odluka ili odluka donesena u prekršajnom postupku izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno izvršenje dužnikove obaveze. [ ]. 18. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 32/03, stupio na snagu 19. jula 2003. godine) Hitnost i redoslijed postupanja Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Pravni lijekovi [...] Član 12. (2) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti prigovor, a žalba kad je to ovim zakonom određeno. (3) Prigovor se izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje. 8
(4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje sud drugog stepena. (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru. V. ŽALBENI NAVODI 19. Podnositeljica prijave smatra da su neizvršenjem pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-85/96 od 23. maja 2002. godine, povrijeđena njena prava iz člana 6. Evropske konvencije i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 20. U vezi sa činjenicama, tužena strana ne spori potraživanje podnositeljice prijave na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-85/96 od 23. maja 2002. godine. Međutim, tužena strana naglašava da navedeno potraživanje, u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/01) i Uredbom o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 17/02 i 34/02), spada u kategoriju ratnih potraživanja u okviru javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine, te da će kao takvo, u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 66/04), biti izmireno izdavanjem obveznica. 21. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima predlaže da prijava bude proglašena neprihvatljivom, zbog toga što podnositeljica prijave nije podnijela žalbu na rješenje Općinskog suda, broj I-1567/03 od 10. marta 2004. godine, "[d]akle [...] nije iscrpila navedeni efikasni pravni lijek, niti dokazala da bi bio neefikasan, koji je bio na raspolaganju prije obraćanja Domu [...]". 22. U pogledu merituma prijave, tužena strana predlaže da prijava bude odbijena i u meritumu, kao neosnovana. U pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, tužena strana ističe: "[...] kontradiktorni su navodi podnositeljice prijave u dijelu gdje tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na efikasan pravni lijek, s obzirom da isti nije koristila, pa nadležni Kantonalni sud nije u tom pravcu ni mogao donijeti odluku. [...] Stoga, propust podnositeljice prijave da koristi predviđeni pravni lijek, ne može dovesti u pitanje pravičnost postupka. Slijedom navedenog, tužena Strana niti u jednom segmentu nije povrijedila član 6. Konvencije". U pogledu navodne povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tužena strana ističe da činjenica da je izvršni sud usvojio prigovor dužnika i oglasio se apsolutno nenadležnim u pravnoj stvari podnositeljice prijave, nije od uticaja na rješenje o izvršenju, u dijelu u kojem je dužniku bilo naloženo da namiri tražbinu. Tužena strana, dalje, navodi: "[n]aime, taj dio rješenja ima pravni učinak i smatra se izvršnom ispravom, na osnovu koje će podnositeljica prijave ostvariti svoja potraživanja, kao ratnu štetu, odnosno javni dug, pred nadležnim organom na način i u skladu sa zakonskim odredbama, kako je to detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ovih zapažanja. Stoga, tužena Strana nije prekršila član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju". 9
VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 23. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, sada nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati u obzir kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) i (3) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnositeljice prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 24. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnositelj prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], nije više opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 25. Komisija, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana VIII(2)(a) Sporazuma to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Komisija naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i podnositeljeve lične prilike. 26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja prijavom je neizvršenje pravosnažne sudske presude Općinskog suda, kojom se dužniku nalaže da podnositeljici prijave isplati iznos od 2.871,90 KM na ime naknade štete, te iznos od 150 KM na ime troškova parničnog postupka. Podnositeljica prijave tvrdi da ne može da ostvari svoje građansko pravo, koje je pravosnažno utvrđeno, te da po zakonima nema daljnjih pravnih ljekova kojima bi mogla da traži izvršenje svoje presude. Nadalje, rješenje kojim se sud oglašava nenadležnim za postupanje u predmetu izvršenja, podnositeljica prijave je primila 10. marta 2004. godine, a prijava je podnesena 10. decembra 2003. godine. Konačno, prijava ispunjava i ostale uslove iz člana VIII(2) i (3) Sporazuma. 27. Komisija zapaža da je u sudskom postupku pravosnažno utvrđeno da je dužnik dužan podnositeljici prijave isplatiti iznos od 2.871,90 KM, na ime naknade štete, te iznos od 150 KM, na ime troškova parničnog postupka. Presuda je postala pravosnažna 18. decembra 2002. godine. Nakon toga, podnositeljica prijave je pokrenula izvršni postupak u kojem je doneseno rješenje o izvršenju i rješenje po prigovoru dužnika, kojim je sud usvojio prigovor i proglasio se apsolutno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari podnositeljice prijave. Prema važećem Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, izvršni postupak je hitan postupak (član 5. stav 1), a žalba na rješenje po prigovoru ne odlaže izvršenje rješenja (član 12. stav 5). 10
28. Komisija podsjeća da je Ustavni sud, u svojoj odluci AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, AP-288/03, od 17. decembra 2004. godine, tačka 22) u pogledu dostupnosti i iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova istakao: Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 29. Komisija će slijediti tumačenje Ustavnog suda i primijeniti ga na predmetnu situaciju. Naime, u konkretnom slučaju, Komisija smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o dozvoli izvršenja sudske presude, kao i da podnositeljica prijave nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje. Komisija je svjesna činjenice, što je tužena strana i prigovorila, da podnositeljica prijave nije podnijela žalbu na rješenje, broj I-1567/03 od 10. marta 2004. godine. Međutim, Komisija smatra da, uzimajući u obzir postojeću zakonsku regulativu, žalba nije djelotvoran pravni lijek, jer podnositeljica prijave nema nikakvih izgleda na uspjeh u pogledu tvrdnje da neizvršenje pravosnažne presude vrijeđa njena prava iz Evropske konvencije. 30. Podnositeljica je u svojoj prijavi podnijela zahtjev na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000 KM. Ova šteta se odnosi na stres i psihičke traume podnositeljice prijave vezane za događaj usljed kojeg je došlo i do materijalne štete, u periodu rata. Komisija zaključuje da je ovaj zahtjev neprihvatljiv zbog preuranjenosti, jer podnositeljica prijave nije utužila ovu štetu u redovnom parničnom postupku, tj. nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove koji joj stoje na raspolaganju po zakonima Entiteta. A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 31. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u odnosu na žalbe podnositeljice prijave na povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u pogledu neizvršenja pravomoćne presude. 32. Komisija zaključuje da je dio prijave, koji se odnosi na zahtjev podnositeljice prijave za naknadu nematerijalne štete, u iznosu od 2.000 KM, neprihvatljiv zbog preuranjenosti, jer podnositeljica prijave nije utužila ovu štetu u redovnom parničnom postupku. B. Meritum 33. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 34. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti, prije svega, ispitana u pogledu člana 6. Evropske konvencije. B.1. Član 6. Evropske konvencije 35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: 11
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 36. Komisija podsjeća da je podnositeljica prijave u svojoj tužbi, podnesenoj Općinskom sudu, tražila naknadu materijalne štete. Da bi se određena prijava razmatrala u okviru člana 6. stava 1. Evropske konvencije, potrebno je, s jedne strane, da predmetni slučaj povlači pitanje "odlučivanja o građanskim pravima i obavezama". U vezi sa ovim Komisija podsjeća na praksu Doma (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava, CH/99/1838 i dr, Karan i drugi protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. juna 2003. godine, tačka 117) prema kojoj se garancije postavljene u članu 6. stav 1. primjenjuju na postupke kompenzacije nezavisno od karaktera domaćeg zakonodavstva i nezavisno od organa koji imaju nadležnost u ovoj stvari. S druge strane, čak i ako se radi o građanskom pravu, kao što je predmetni slučaj, za primjenu člana 6. neophodno je da postupak, koji je predmet prijave, utvrđuje to građansko pravo. Ovo jasno proizilazi iz stava 1. toga člana, koji počinje riječima [p]rilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza. 37. Komisija zapaža da je u parničnom postupku pred Općinskim sudom utvrđeno pravo podnositeljice prijave na naknadu materijalne štete, kao njeno građansko pravo. Naime, u sudskom postupku je pravosnažno utvrđeno da je dužnik dužan podnositeljici prijave isplatiti iznos od 2.871,90 KM, na ime naknade štete, te iznos od 150 KM, na ime troškova parničnog postupka. 38. Izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, Serija A, broj 18, st. 34-36). To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava. Komisija podržava i stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa ovim problemom, koji je naveo da u slučaju neizvršenja bilo kojeg pravosnažno utvrđenog građanskog prava, to pravo ima karakter iluzornog prava (op.cit, AP- 288/03, tačka 27). Naime, ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravičan postupak u postupku utvrđivanja građanskog prava bi postalo bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način, negira se pravo na pristup sudu. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (neobjavljena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit i djelotvoran način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). Ipak, pravo pristupa sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bi bio iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti. 39. Komisija, također, podsjeća i na niz odluka Doma, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Na primjer, u odluci CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava, od 5. novembra 1997. godine, tačka 35) Dom je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke. Također, Komisija podsjeća i na praksu Ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Ombudsman za ljudska prava), u sličnim predmetima. Tako, u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet (B) 12
746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) Omudsman za ljudska prava našao je povredu člana 6. Evropske konvencije zbog činjenice da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave. Također, u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) Ombusman za ljudska prava našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banja Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 40. U konkretnom slučaju, nije sporno da podnositeljica prijave posjeduje pravosnažnu presudu. Podnositeljica prijave je 28. februara 2003. godine dobila rješenje, broj I-1567/03, kojim je određeno predloženo izvršenje. Dužnik je 14. aprila 2003. godine podnio prigovor na rješenje o izvršenju. Općinski sud je tek 10. marta 2004. godine donio rješenje, broj I-1567/03, kojim je usvojio prigovor dužnika, te je pobijano rješenje stavio van snage i ukinuo sve provedene radnje. Komisija zaključuje da postupak po prigovoru, koji je trajao ca. 14 mjeseci nije u skladu sa principom odlučivanja u razumnom roku, posebno, uzimajući u obzir činjenicu da je, u skladu sa članom 5. stavom 1. Zakona o izvršnom postupku, sud dužan da postupa hitno. 41. Komisija, također, zapaža da sud nije postupio u smislu člana 170. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem, [a]ko se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju. 42. Nadalje, navedenim rješenjem, Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Utvrđeno je, također, da će sud po pravosnažnosti navedenog rješenja, prijedlog za dozvolu izvršenja od 25. februara 2003. godine, zajedno sa izvršnom ispravom, pravosnažnom presudom Općinskog suda od 23. maja 2002. godine, dostaviti Federalnom ministarstvu finansija u skladu sa članovima 6. i 7. Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. U međuvremenu, Federacija Bosne i Hercegovine je 2004. godine, donijela Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je ratna potraživanja definisala kao unutrašnji dug, te regulisala način izmirivanja tog duga. Komisija zapaža da je ovaj Zakon, očigledno, propis koji reguliše način izmirenja obaveza po osnovu izvršnih odluka, na koji upućuje Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine (vidi tač. 15. i 16. ove Odluke). 43. Komisija smatra da upravni organi moraju poštovati pravosnažne presude sudova. Također, Komisija naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao što je navedeno u tački 40. ove Odluke. 44. Naravno, ne može se osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje u skladu sa Evropskom konvencijom i drugim međunarodno-pravnim instrumentima, čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava, kao što je na primjer pravo na imovinu. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se u potpunosti spriječiti ili na nepravičan način onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene Konvencije. U konkretnom slučaju, upravo je zakonom spriječeno izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na utvrđena potraživanja po osnovu naknade materijalne štete, nastale tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. U pogledu donošenja navedenog zakona, Komisija smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije. 13
45. Ukoliko bi se navedeni Zakon posmatrao kao uplitanje države u određena imovinska prava građana (s obzirom da je usmjeren na obustavu izvršenja novčanih potraživanja) morao bi biti uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, dakle morao bi postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, takav zakon morao bi biti donesen u javnom interesu, morao bi slijediti legitimne ciljeve i morao bi ispunjavati već spomenuti princip proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotične osobe moraju da snose prevelik teret (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, st. 70-73). 46. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim Zakonom, kojim je utvrđen način izmirenja unutrašnjeg duga Federacije Bosne i Hercegovine, dolazi se do zaključka da je takvim Zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni Zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, a koji je naveden u članu 3. stav 1. tačka 4. citiranog Zakona, Komisija smatra da je njegovim donošenjem stavljen pretjeran teret na pojedince, te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Komisija vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je u članu 20. ovog zakona propisano da će obaveze za ratna potraživanja biti izmirene izdavanjem obveznica, koje imaju rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina [ ], usljed čega se opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica, doživjeti mogućnost naplate obveznica i efektivno ostvarenje svojih prava. Pored toga, spornim Zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Slijedi, da primjena odredbi navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke, na način i u obimu kako je sudska odluka donesena, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu sadržanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. Na kraju, Komisija podsjeća na ocjenu ustavnosti Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 63/04), koju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine dao u citiranoj odluci AP-288/03 (od 17. decembra 2004. godine, tač. 35 i 36), a koja se tiče istog problema: Ustavni sud je već ranije u svojoj odluci zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije «suda» (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-106/03, od 26. oktobra 2004. godine). Prema navedenom, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju ustavni zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik opšteg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, u cilju podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da apelantima omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke, koje je dozvoljeno pravosnažnim sudskim rješenjem. B.2. Zaključak o meritumu 48. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnositeljice prijave prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, za što je odgovorna tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine. 49. S obzirom na zaključke Komisije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, Komisija ne smatra potrebnim da prijavu posebno ispituje u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 14
VIII. PRAVNI LIJEKOVI 50. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 51. U svojoj prijavi, podnositeljica prijave traži da se izvrši pravomoćna presuda. Komisija je utvrdila da je tužena strana prekršila svoje obaveze prema Sporazumu time što je povrijedila pravo podnositeljice prijave na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije. Komisija, zbog toga, smatra shodnim da naredi izvršenje pravosnažne presude. 52. Osim toga, Komisija će dosuditi godišnju kamatu po kamatnoj stopi od 10% (deset posto) na iznos utvrđen u pravosnažnoj presudi, ili na svaki njegov neisplaćeni dio od datuma predviđenog za isplatu do datuma pune isplate. IX. ZAKLJUČAK 53. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno da prijavu proglasi prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na žalbe podnositeljice prijave na povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu; 2. jednoglasno, da ostatak prijave proglasi neprihvatljivim; 3. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnositeljice prijave na pravičnu raspravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 4. jednoglasno, da nije potrebno prijavu razmatrati u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvrši pravomoćnu presudu, broj P-85/96 od 23. maja 2002. godine, najkasnije u roku od 60 dana od datuma prijema ove odluke; 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da obračuna i isplati podnositeljici prijave kamatu po kamatnoj stopi od 10% (deset posto) godišnje na iznos utvrđen u pravosnažnoj presudi broj P-85/96 od 23. maja 2002. godine, ili na svaki njegov neisplaćeni dio od datuma predviđenog za isplatu do datuma pune isplate; i 7. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovini da izvijesti Komisiju, u roku od 30 dana od proteka roka iz tačke 6. ove odluke, o koracima preduzetim u sprovođenju gore spomenutih naredbi. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 15