HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Zdravko PAPIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 5. jula 2006. godine sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir Juka, član Gosp. Mato TADIĆ, član Gosp. Miodrag SIMOVIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Zdravko Papić (u daljnjem tekstu: podnositelj prijave), iz Sarajeva, koga zastupa Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je prijavu Domu sa zahtjevom da vrati u posjed stan koji se nalazi u ulici Hadžidamjanova broj 9, u Sarajevu 2. Prijava pokreće pitanja u vezi s čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. 4. Podnositelj prijave navodi da je dvosoban stan u Sarajevu, u ulici Hadžidamjanova broj 9/1 (ranije broj 5), površine 50,75 m 2, od 1964. godine koristio kao član porodičnog domaćinstva sa majkom Marijom Papić, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. 5. Podnositelj prijave je 28. oktobra 1978. godine sklopio brak sa Jadrankom Papić-Kalenjuk i nastavio da živi u zajedničkom domaćinstvu s majkom u dvosobnom stanu. Broj članova porodičnog domaćinstva se ženidbom povećao, te je Marija Papić, na osnovu saglasnosti nadležnih organa, tavanski prostor pretvorila u stambenu jedinicu, sopostvenim sredstvima. 6. Brak podnositelja prijave i Jadranke Papić-Kalenjuk je razveden presudom Osnovnog suda I Sarajevo, broj P-II-1290/90 od 13. decembra 1990. godine, te su bivša supruga podnositelja prijave i njihova kćerka Tatjana Papić, nastavile da žive na istoj adresi, ali su se odvojile i koristile tavanski dio stana. 7. Podnositelj prijave je zasnovao vanbračnu zajednicu sa Edinom Sidran, u kojoj je rođen sin Miran, i stanovali su kao članovi porodičnog domaćinstva njegove majke u ulici Hadžidamjanova broj 9/1. Majka podnositelja prijave je umrla 27. septembra 1991. godine. Poslje smrti svoje majke, podnositelj prijave je podnio zahtjev za prenos stanarskog prava i nastavio živjeti u stanu sve do izbijanja ratnih dejstava. Podnositelj prijave je predmetni stan napustio zbog izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini i u Sarajevo se vratio u ljeto 1996. godine. 8. Na osnovu rješenja općine Stari Grad, Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar, broj UP-1-06-31-3310/02 od 2. septembra 2002. godine, Zaključka o dozvoli izvršenja istog organa, broj UP-1-06-31-4519/02 od 30. septembra 2002. godine, podnositelj prijave je 10. oktobra 2002. godine uveden u posjed stana u potkrovlju kao vanknjižni vlasnik. a) Postupak po zahtjevu za povrat u posjed stana 9. Podnositelj prijave je 4. septembra 1998. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) podnio zahtjev za povrat u posjed stana u ulici Hadžidamjanova 9 u Sarajevu, na kom je nosilac stanarskog prava bila njegova majka Marija Papić. 10. Uprava je rješenjem, broj 23/1-372-2741/98 od 29. marta 2002. godine, odbila zahtjev kao neosnovan. 11. Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je rješenjem, broj 27/02-23-2959/02 od 30. oktobra 2002. godine, odbilo žalbu podnositelja prijave i potvrdilo prvostepeno rješenje. 2
12. Podnositelj prijave je protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, koji je presudom, broj U-30/03 od 18. septembra 2003. godine, uvažio tužbu, osporeno i prvostepeno rješenje je poništeno i predmet vratio na ponovni postupak. 13. Uprava je u ponovnom postupku rješenjem, broj 23/1-372-2741/98 od 14. jula 2005. godine, odbila zahtjev podnositelja prijave za povrat u posjed predmetnog stana. U obrazloženju se ističe da podnositelj prijave nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, nego da je sa suprugom Jadrankom i kćerkom Tanjom stanovao u stanu koji je ova porodica sopstvenim sredstvima izgradila u potkrovlju, te da je utvrđeno da je podnositelj prijave izvršio povrat u posjed stana u potkrovlju. 14. Podnositelj prijave je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom ministarstvu, koje je rješenjem, broj 27/2-23-18159 od 21. oktobra 2005. godine, žalbu odbilo i prvostepeno rješenje potvrdilo. 15. Protiv navedenog rješenja podnositelj prijave je 24. oktobra 2005. godine pokrenuo upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom, koja je zavedena pod poslovnim brojem U-2303/05 i presuda po ovoj tužbi još nije donijeta. b) Postupak po zahtjevu za prenos stanarskog prava 16. Podnositelj prijave je 23. septembra 1999. godine podnio zahtjev Komisiji za dodjelu stanova kojim raspolaže Općina Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija) za prenos stanarskog prava iza umrle majke Marije Papić, na stan u ulici Hadžidamjanova 9 u Sarajevu. 17. Komisija je rješenjem, broj 07/23-2468/99 od 2. aprila 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Općinskog vijeća Komisije za predstavke i žalbe, odbila zahtjev podnositelja prijave za prenos stanarskog prava, kao neosnovan, uz obrazloženje da podnositelj prijave nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom majkom, nego u potkrovnom stanu, koji je zasebna građevinska cjelina. 18. Dana 11. avgusta 2000. godine, kompletan spis predmeta zaprimljen je kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, pod brojem 23-04/I-23-139/00. 19. U postupku kod ovog organa, Uprava je rješenjem, broj 23-04/I-23-139/00 od 16. jula 2002. godine, odbila zahtjev podnositelja prijave, uz obrazloženje da podnositelj prijave nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. 20. Federalno Ministarstvo prostornog uređenja i okolice (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je rješenjem, broj UPII/05-23-5-646702 od 25. marta 2003. godine, odbilo žalbu podnositelja prijave i potvrdilo prvostepeno rješenje. 21. Protiv navedenog rješenja podnositelj prijave je pokrenuo upravni spor tužbom pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, koja je zavedena pod poslovnim brojem U-1382/03. Postupak po tužbi je u toku. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 22. Prijava je podnesena 15. decembra 2003. godine i registrovana istog dana. 23. Podnositelj prijave je podnescima od 17. decembra 2003, 17. avgusta 2004, 30. septembra 2005. i 16. januara 2006. godine izvještavao Dom i Komisiju o daljim događanjima u vezi sa prijavom. 24. Komisija je 20. januara 2006. godine proslijedila tuženoj strani prijavu podnositelja radi dostavljanja pisanih zapažanja. 3
25. Komisija je 6. februara 2006. godine zaprimila pisana zapažanja tužene strane. 26. Komisija je 10. februara 2006. godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnositelju prijave na njegove navode. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 1. Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) 27. U vrijeme kada je podnositelj prijave, 1998. godine, podnio prvostepenom upravnom organu svoj zahtjev za vraćanje stana u posjed, Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima uređivao je pitanje vraćanja u posjed stanova predratnim nosiocima stanarskih prava i članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Zakon je stupio na snagu 4. aprila 1998. godine i izmijenjen je i dopunjen u nekoliko navrata. 28. Prema članu 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, stipuliše se prestanak primjene Zakona o napuštenim stanovima ( Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, br. 6/92, 8/92, 15/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) uključujući sve kasnije donesene propise. Nadležni upravni organi odlučuju o pravima nosilaca stanarskih prava i članova njihovog porodičnog domaćinsta, u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima, da se vrate u svoje stanove. Prema članu 2. Zakona o prestanku primjene, sve administrativne, sudske i sve druge odluke donesene na osnovu propisa navedenih u članu 1, a kojima prestaje stanarsko pravo, su ništave. Član 3. Zakona o prestanku primjene predviđa da nosilac stanarskog prava na stanu, koji je proglašen napuštenim, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini 2. Zakon o upravnom postupku ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/98 i 48/99), 29. Član 216. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine glasi: (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajuci od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj duznosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije odredjen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog clana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. [ ]. 4
3. Zakon o upravnim sporovima ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/98 i 8/00) 30. Član 1. Zakona o upravnim sporovima predviđa da sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti drugostepenih upravnih akata u vezi sa pravima i obavezama građana i pravnih osoba. 31. Član 22. Zakona o upravnom sporu glasi: Ako u upravnom postupku drugostupanjski organ nije u roku od mjesec dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba. Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. 32. Član 64. Zakona o upravnom sporu glasi: Kad sud poništi upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba mjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. 33. Član 65. Zakona o upravnom sporu glasi: Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužitelj podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 34. Član 66. Zakona o upravnom sporu glasi: Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese odmah, a najkasnije u roku od 15 dana, novi upravni akt ili novi upravni akt u izvršenju presude donesene na osnovu člana 38. stav 6. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležni organ ne donese upravni akt ni za sedam dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu u prvom stupnju. Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana sud ce zatražiti od nadležnog organa spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ je dužan dostaviti spis i dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, sud ce donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. Sud ce ovo rješenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje koji je dužan bez odlaganja da izvrši ovo rješenje suda. Odgovorna osoba u nadležnom organu koja ne postupi sukladno odredbama čl. 64, 65. i 66. ovog zakona, čini tešku 5
povredu radne dužnosti. Prijedlog za pokretanje disciplinskog postupka podnosi sud koji je donio presudu odnosno rješenje kojima je osporeni upravni akt poništen, po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke. V. ŽALBENI NAVODI 35. Podnositelj prijave navodi da od 1996. godine, odnosno, računajući od dana podnošenja prijave, punih šest godina pokušava da se vrati u stan, u kom je kao član porodičnog domaćinstva svoje majke živio od 1964. godine do rata, a koji je bio njegov dom. Smatra da mu u skladu s relevantnim zakonskim odredbama pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana, kao i pravo na prenos stanarskog prava, te da su i vlasnik stana i Uprava i Federalno ministarstvo pogrešnom i proizvoljnom primjenom prava, kao i nerazumnom dužinom postupka, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, pravo na dom i imovinu, jer korištenjem pravnih sredstava u pravnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine nije uspio vratiti stan u kome je živio skoro 30 godina. Traži da se uvede u posjed predmetnog stana i da mu se dosudi kompenzacija što punih sedam godina ne može da useli u svoj dom. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 36. U vezi sa činjenicama, tužena strana navodi hronološki tok postupaka pred organima tužene i posebno ističe da je podnositelj prijave uveden u posjed stana u kom je živio na dan 30. aprila 1991. godine. 37. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima navodi da je prijava preuranjena, jer su još uvijek u toku postupci pred nadležnim sudovima po zahtjevima podnositelja prijave za vraćanje u posjed stana, te donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Tužena strana je navela da podnositelj prijave nije uspio dokazati u postupku pred organima tužene strane da mu pripada pravo na povrat stana u kom je živjela njegova majka u ulici Hadžidamjanova 9/1. Tužena strana predlaže da se prijava ne prihvati, jer ponositelj prijave nije iscrpio pravne lijekove u skladu s članom VIII (2)(a) i nije dokazao da je "žrtva" navodne povrede, te predlaže da se prijava proglasi neprihvatljivom jer je očigledno neosnovana u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. 38. U pogledu merituma prijave, tužena strana navodi da nije došlo do povrede čl. 6. i 8. Evropske konvencije niti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te predlaže da se prijava odbije kao neosnovana. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 39. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnositelja prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 40. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnositelj prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet 6
međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnositelj prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 41. Podnositelj prijave tvrdi da nema mogućnost da dođe do konačnog meritornog odlučenja u vezi sa povratom stana, odnosno prenosom stanarskog prava, da postupci traju van razumnog roka, i da mu, uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju, nije omogućen djelotvoran pravni lijek. 42. Komisija zapaža da je podnositelj prijave postupak po zahtjevu za povrat stana pokrenuo 1998. godine. Od tada je prošlo 8 godina, a postupak vraćanja nije meritorno okončan. Također postupak po zahtjevu za prenos stanarskog prava je pokrenut 1999. godine, od tad je prošlo 7 godina, a ni ovaj postupak nije meritorno okončan. Komisija naglašava da upravni postupak funkcioniše po načelu efikasnosti (član 6. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/98 i 48/99). Prvostepeni postupak, prema članu 216. stavu 1. navedenog Zakona, traje 60 dana, dok drugostepeni postupak, prema članu 244, traje najduže 30 dana. Uzimajući u obzir čak i mogućnost vođenja upravnog spora, navedeni rokovi i stvarne dužine postupaka nisu u razumnom odnosu 43. Komisija naglašava da Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, s obzirom na svoje ciljeve i zadatke, podrazumijeva obavezu nadležnih državnih organa da uspostave sistem i procedure, koji bi zadovoljili hitnost rješavanja svih predmeta koji se tiču povrata imovine i ljudi. Prema tome, hitno postupanje kod povrata, bez obzira što sami postupci, pozitivno-pravnim propisima, nisu definisani kao takvi, može se posmatrati kao takve posebne okolnosti. 44. Ovakav stav je, takođe, opravdan činjenicom da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo aplikantima da se žale zbog predugog trajanja postupka ili pristupa sudu (vidi, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, AP 769/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 31, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). 45. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva. A.1. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 46. Komisija zaključuje da je prijava protiv Federacije Bosne i Hercegovine prihvatljiva u cijelosti. B. Meritum 47. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 48. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 7
B.1. Član 6. Evropske konvencije 49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 50. Podnositelj prijave se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, jer dužina trajanja postupaka vraćanja stana u posjed i prenosa stanarskog prava nije razumna i onemogućava ga da dođe do konačne odluke povodom njegovih zahtjeva. 51. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo na donošenje odluke u razumnom roku, odnosno pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra 2004. godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32, stav 25). 52. Komisija napominje da ima zadatak, u skladu sa članom I Sporazuma, da osigura najviši stepen zaštite ljudskih prava i sloboda. S druge strane, pravo povratka imovine i lica, u smislu Aneksa 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, mora da bude jedan od prioriteta u BiH. U vezi s tim, Aneks 7 zahtijeva da se član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tumače na širi način, tj. da se tuženim stranama nametne viši standard pozitivne obaveze zaštite u vezi sa povratkom. To znači da su strane potpisnice Sporazuma dužne obezbijediti brz i djelotvoran način povratka imovine i ljudi i djelotvornu zaštitu istih. Drugim riječima, Aneksi 7 i 6 Sporazuma, a u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, garantuju pravo na pravično suđenje, koje obuhvata kako efikasan pristup sudu tako i odlučivanje o predmetu spora u vezi s povratkom u "razumnom roku". 53. Kao što je navedeno, Komisija naglašava da upravni postupak funkcioniše po načelu efikasnosti (član 6. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99). Prvostepeni postupak, prema članu 216. stavu 1. navedenog Zakona, traje najduže 60 dana, dok drugostepeni postupak, prema članu 244, traje najduže 30 dana. Komisija posebno skreće pažnju da, na osnovu principa efikasnosti, upravni oragan mora po zahtjevu stranke promptno postupati, te u slučaju da je zahtjev nepotpun, odmah tražiti dopune i preciziranje. U protivnom, upravni organ propušta da postupi u skladu sa ovim principom. Ovo pravilo važi bez obzira da li podnositelj zahtjeva koristi svoje pravo da se žali zbog šutnje administracije ili ne. Na taj način ispunjava se i obaveza koja proizilazi iz principa ekonomičnosti, tj. zaštite prava građana, a koji nalaže brzo vođenje postupka, sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku. 54. S druge strane, Komisija nalazi da u slučajevima u kojima upravni organi ne postupe po zakonom određenim rokovima, sudovi, u upravnim sporovima, moraju biti veoma oprezni u pogledu pitanja da li poništenje upravnih akata i vraćanje na ponovni postupak predstavlja povredu prava na razumnu dužinu postupka. Prema tome, sudovi moraju imati mogućnost da u upravnom sporu donesu presudu u meritumu, bez vraćanja predmeta upravnim organima. U takvim situacijama, njihova nadležnost mora inkorporirati kako mogućnost rješavanja ključnih pravnih 8
pitanja, tako i utvrđivanja činjeničnog stanja u skladu sa standardima iz člana 6. Evropske konvencije. U protivnom, ne bi se radilo o sudu pune jurisdikcije, što je neprihvatljivo sa tačke gledišta Evropske konvencije uzimajuću u obzir činjenicu da su u prethodnim instancama odlučivali upravni organi (vidi u tom smislu Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 19/00, od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 27/01). 55. Komisija, najprije, zapaža da je zahtjev za povrat stana u posjed podnesen 1998. godine, a zahtjev za prenos stanarskog prava 1999. godine. Evidentno je da se postupci vode od tada sve do današnjeg dana. Postupci, koji su još u toku, traju već 7 ili 8 godina, što je protivno navodima iz prethodne tačke ove odluke. 56. Pri tome, flagrantan primjer nerazumne dužine postupka je prvostepeni upravni postupak u predmetu vraćanja u posjed stana koji je, umjesto maksimalno 60 dana, trajao puni 31 mjesec. Nadalje, postupak po žalbi je, umjesto 30 dana, trajao sedam mjeseci i rezultirao poništenjem prvostepenog rješenja i vraćanjem na ponovno odlučivanje pred prvostepenim upravnim organom. Donošenje ponovne odluke u prvostepenom postupku trajalo je oko 22 mjeseca, dok je žalbeni postupak protiv ponovnog prvostepenog rješenja trajao duže od tri mjeseca. Upravni spor, koji je pokrenut pred Kantonalnim sudom, ni nakon sedam mjeseci nije okončan i neizvjesno je kad će po tužbi biti donesena presuda. 57. Komisija zapaža da je i postupak po zahtjevu za prenos stanarskog prava u prvom stepenu trajao 18 mjeseci, u ponovnom postupku pred Upravom 24 mjeseca, u postupku po žalbi 8 mjeseci i da postupak po tužbi pred Vrhovnim sudom još nije okončan. Tužena strana nije ponudila razumno objašnjenje za ovakvo vođenje postupaka, koje evidentno traje duže od zakonom propisanih rokova i nije u skladu s načelom efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Komisija se poziva mutatis mutandis na stav Ustavnog suda iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji u relevantnom dijelu glasi: [...]Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...]. 58. Na osnovu navedenog, Komisija smatra da su organi tužene strane svojim radnjama, odnosno, svojom neaktivnošću doveli do odugovlačenja navedenih postupaka. Naime, Komisija smatra da organi tužene strane nisu koristili svoje ovlasti odnosno dužnosti Zakona o upravnom postupku u smislu rukovođenja postupkom, kako bi se isti okončao u što kraćem roku i sa što manje troškova. 59. Osim toga, upravni organi, su, umjesto meritornog odlučivanja i okončavanja postupka, poništavali upravna rješenja, i vraćali predmete na ponovni postupak. Komisija naglašava da ukidanje odlučenja nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99, od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava aplikantu da brzo i djelotvorno dobije odlučenje od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima, ukidanje i poništavanje odluke, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima. 60. Na osnovu izloženog, Komisija zaključuje da je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila pravo podnositelja prijave na suđenje u razumnom roku prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije. 9
B.2. Žalba protiv navodne povrede člana 8. Evropske konvencije i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 61. Komisija nalazi da, u svjetlu utvrđene povrede prava podnositelja prijave na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje zaštićenog članom 6. Evropske konvencije, ne postoji potreba da se ispita žalba podnositelja prijave o povredi njegovog prava na dom i imovinu iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da zbog navedene povrede podnositelj prijave nije ni bio u prilici da dobije konačnu odluku redovnih sudova, a koja bi bila predmet ocjene Komisije u vezi sa navodnom povredom prava na dom i imovinu. B.3. Zaključak o meritumu 62. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnositelja prijave na pravično suđenje u razumnom roku koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. 63. U svjetlu svog gornjeg zaključka o povredi člana 6, Komisija smatra nepotrebnim da ispita prijavu u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 64. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 65. Komisija smatra neophodnim, uzevši u obzir dugotrajnost nastojanja podnositelja prijave da ostvari svoja prava, da podnositelj prijave bez daljnjeg odugovlačenja dobije konačnu i pravosnažnu odluku u vezi sa svojim zahtjevima. Komisija, zbog toga, odlučuje da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da preduzme neophodne korake, utvrdi činjenično stanje, primijeni važeće zakone na tako utvrđeni činjenični supstrat i osigura pravosnažno rješavanje upravnog spora za povrat stana podnositelja prijave, odnosno za prenos stanarskog prava. U provođenju navedenih mjera, Federacija Bosne i Hercegovine će uzeti u obzir hitnost u rješavanju ovih postupaka u skladu sa obrazloženjem ove Odluke. 66. Komisija smatra da bi bilo odgovarajuće da naloži tuženoj strani, Republici Srpskoj, da podnositelju prijave isplati određeni iznos na ime naknade za povredu prava na suđenje u razumnom vremenu. Pozivajući se na svoju praksu u Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270, od 5. jula 2006. godine, tačka 68. i dalje), u kojoj je utvrdila kriterije za dodjeljivanje naknade za nerazumno trajanje postupka, Komisija će narediti tuženoj strani da isplati iznos od 5.488 (pethiljadačetiristotineosamdesetosam) konvertibilnih maraka na ime naknade za povredu prava na suđenje u razumnom vremenu u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke, te da podnositelju prijave isplati zateznu kamatu od 10% (deset posto) na ovaj dosuđeni iznos ili na svaki njegov neisplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate ovog naređenog iznosa. Pri izračunavanju ovog iznosa, Komisija je uzela u obzir da postupak po zahtjevu za povrat u posjed stana, na kom je nosilac stanarskog prava bila majka podnositelja prijave, traje osam godina. Taj postupak je hitne prirode. S druge strane, postupak za prenos stanarskog prava s umrle majke na podnositelja prijave traje sedam godina. 67. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u 10
izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 68. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da, u odnosu na postupak povrata stana i postupak prenosa stanarskog prava, proglasi prijavu prihvatljivom u vezi sa članom 6. stavom 1. i članom 8. Evropske konvencije te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; 2. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnositelja prijave na pravično suđenje, u smislu razumne dužine postupka, prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 3. jednoglasno, da nije potrebno ispitivati prijavu prema članu 8. Evropske konvencije; 4. jednoglasno, da nije potrebno ispitivati prijavu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da preduzme neophodne korake i osigura pravosnažno rješavanje zahtjeva za povrat stana podnositelja prijave, odnosno zahtjeva za prenos stanarskog prava hitno, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke; 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnositelju prijave iznos od 5.488 (pethiljadačetiristotineosamdesetosam) konvertibilnih maraka u roku od tri mjeseca po prijemu ove Odluke, na ima povrede prava na razumnu dužinu postupka; 7. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnositelju prijave godišnju kamatu od 10% (deset posto) na iznos koji je u prethodnom zaključku određen za isplatu podnositelju prijave, te da tu kamatu isplati od datuma prispijeća na dosuđeni iznos ili svaki njegov neisplaćeni dio do datuma pune isplate; i 8. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju, u roku od mjesec dana od isteka rokova iz zaključaka br. 5, 6. i 7. ove Odluke, o koracima preduzetim u sprovođenju gore spomenutih naredbi. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 11