HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Sanela HIDANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE i FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 5. aprila 2006. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Sanela Hidanović (u daljnjem tekstu: podnositeljica prijave), iz Orašja, podnijela je prijavu Domu protiv rješenja Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine (raniji naziv: Advokatska komora Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Federalna advokatska komora), od 8. decembra 1999. i od 12. februara 2000. godine, kojima je odbijen njen zahtjev za upis u Imenik advokata Federalne advokatske komore (u daljnjem tekstu: Imenik advokata), odnosno njena žalba, te protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), od 12. aprila 2001. godine, kojom je odbijena njena tužba podnesena protiv navedenih rješenja. 2. Podnositeljica prijave smatra da su povrijeđena njena prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. 4. Podnositeljica prijave je 19. maja 1995. godine diplomirala na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: Pravni fakultet u Zagrebu). Nakon toga, 13. septembra 1997. godine, položila je pravosudni ispit pred Ispitnom komisijom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske je, na zahtjev podnositeljice prijave, izdalo uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu, broj 514-05-01/2-99-2 od 29. juna 1999. godine. 5. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu podnositeljica prijave je, u periodu od 16. septembra 1997. do 1. maja 1998. godine, radila kao stručni saradnik u Općinskom sudu u Banovićima, na osnovu rješenja tog suda, broj SU-224/97 od 1. oktobra 1997. godine. Nakon toga, počela je raditi kao pomoćnik Ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine, u uredu u Orašju. 6. Podnositeljica prijave je 29. juna 1999. godine Federalnoj advokatskoj komori podnijela zahtjev za upis u Imenik advokata, zbog, kako je navela u pomenutom zahtjevu, namjere da započne samostalnu advokatsku praksu, sa sjedištem advokatske kancelarije u Orašju. Podnositeljica prijave je uz zahtjev, između ostalog, priložila rješenje o ekvivalenciji obrazovnih isprava Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i sporta, Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prosvjete), broj 09-38-641/99 od 1. jula 1999. godine, kojim je diploma o stečenoj stručnoj spremi sedmog stepena, broj 03-6-9362/95 od 31. maja 1995. godine, koju je izdao Pravni fakultet u Zagrebu, na ime podnositeljice prijave, izjednačena sa obrazovnom ispravom stečenom na Sveučilištu u Mostaru. Također, podnositeljica prijave je priložila uvjerenje Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo pravde), broj 01-09/99 od 2. jula 1999. godine, kojim je utvrđeno da se na osnovu uvjerenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o položenom pravosudnom ispitu (vidi tačku 4. ove Odluke) može izvršiti upis podnositeljice prijave u Imenik advokata. 7. Izvršni odbor Federalne advokatske komore je dopisom, od 22. jula 1999. godine, obavijestio podnositeljicu prijave da je potrebno da izvrši nostrifikaciju diplome Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao i nostrifikaciju uvjerenja o položenom pravosudnom ispitu. 8. Nakon toga, Ministarstvo prosvjete je, na zahtjev podnositeljice prijave, izdalo rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava, broj 09-38-735/99 od 6. oktobra 1999. godine, kojim je nostrificirana diploma o završenom Pravnom fakultetu u Zagrebu, broj 03-6-9362/95 od 31. maja 1995. godine, te je utvrđeno da podnositeljica prijave stiče pravo na stručni naziv "diplomirani pravnik" kao i na sva ostala prava koja joj po zakonu pripadaju. 2
9. Podnositeljica prijave je 7. oktobra 1999. godine Izvršnom odboru Federalne advokatske komore dostavila pomenuto rješenje Ministarstva prosvjete, kao i uvjerenje Federalnog ministarstva pravde, broj 01/53/99 od 29. septembra 1999. godine, prema kojem uvjerenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o položenom pravosudnom ispitu, od 29. juna 1999. godine (vidi tačku 4. ove Odluke), ima jednaku dokaznu snagu u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i u Republici Hrvatskoj. 10. Izvršni odbor Federalne advokatske komore je rješenjem, broj 144/99 od 8. decembra 1999. godine, odbio zahtjev podnositeljice prijave za upis u Imenik advokata, jer je utvrđeno da ne ispunjava uslove za upis. Naime, u obrazloženju rješenja je navedeno da nostrifikaciju diplome Pravnog fakulteta završenog u inostranstvu može dati samo neki od Pravnih fakulteta u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ne bilo koje Kantonalno ministarstvo. Nadalje, u pogledu uvjerenja Federalnog ministarstva pravde, od 29. septembra 1999. godine, prema kojem uvjerenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o položenom pravosudnom ispitu, od 29. juna 1999. godine, ima jednaku dokaznu snagu u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i u Republici Hrvatskoj, navedeno je da se isto ne može prihvatiti s obzirom "[...] da se radi o uvjerenju na temelju kojeg se imenovana može baviti advokatskim, sudskim, tužilačkim i sličnim poslovima, dakle kao advokat baviti se javnim zanimanjem, pružati pravnu pomoć građanima i pravnim licima za šta je nužno uobičajeno poznavanje pozitivnih propisa Federacije Bosne i Hercegovine, što sigurno nije bilo predmet provjere prilikom polaganja pravosudnog ispita u Republici Hrvatskoj". 11. Podnositeljica prijave je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja. Upravni odbor Federalne advokatske komore je rješenjem, broj 34/2000 od 12. februara 2000. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje od 8. decembra 1999. godine. U pomenutom rješenju je navedeno da je ispravan stav Izvršnog odbora Federalne advokatske komore, iz prvostepenog rješenja, da podnositeljica prijave treba nostrificirati uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu u Republici Hrvatskoj, te da uvjerenje Federalnog ministarstva pravde, od 29. septembra 1999. godine, ne zamjenjuje nostrifikaciju, s obzirom da je navedeno uvjerenje izdato u skladu sa čl. 17. i 18. Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 1/96) i, u tom smislu, potvrđuje samo da uvjerenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o položenom pravosudnom ispitu ima istu dokaznu snagu na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Upravni odbor je naveo da rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Ministarstva prosvjete, kojim je nostrificirana diploma podnositeljice prijave o završenom Pravnom fakultetu u Zagrebu, nije pravno valjano, jer u istom nije navedeno da je pribavljeno mišljenje nadležnog Fakultetskog vijeća kako je to propisano članom 10. Zakona o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Posavskog kantona ("Narodne novine Posavskog kantona", broj 7/98). 12. Podnositeljica prijave je 22. marta 2000. godine tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenula upravni spor. Vrhovni sud je donio presudu, broj U-1174/00 od 12. aprila 2001. godine, kojom je odbio tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava, kojim je nostrificirana diploma podnositeljice prijave o završenom Pravnom fakultetu u Zagrebu, donijelo Ministarstvo prosvjete, bez prethodno pribavljenog mišljenja nadležnog Fakultetskog vijeća, na što ga je obavezivao član 10. stav. 2. Zakona o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Posavskog kantona pa su, prema tome, upravni organi ispravno zaključili da to rješenje nije pravno valjano. U pogledu uvjerenja o položenom pravosudom ispitu navedeno je da je odredbom člana 26. stava 2. Zakona o pravosudnom ispitu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/95, 35/98 i 29/03) propisano da o priznavanju pravosudnog ispita položenog po propisima drugih zemalja odlučuje Federalno ministarstvo pravde, rukovodeći se načelom reciprociteta, ali da između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, ne postoji sporazum kojim bi bio propisan reciprocitet za priznavanje pravosudnog ispita. 13. Nakon toga, podnositeljica prijave je podnijela zahtjev za upis u Imenik advokata Advokatske komore Republike Srpske. Predsjednik Izvršnog odbora Advokatske komore 3
Republike Srpske je donio rješenje, broj 01-26/2002 od 3. jula 2002. godine, o upisivanju podnositeljice prijave, advokata iz Modriče, koja ima sjedište advokatske kancelarije u Modriči, u Imenik advokata Advokatske komore Republike Srpske. U obrazloženju pomenutog rješenja navedeno je da podnositeljica prijave ispunjava sve uslove iz člana 19, u vezi sa čl. 61. i 61-a. Zakona o advokaturi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 37/02). 14. Podnositeljica prijave je, nakon stupanja na snagu Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05) i osnivanja Regionalne advokatske komore u Tuzli podnijela zahtjev za premještaj sjedišta svoje advokatske kancelarije iz Distrikta Brčko u Orašje. Regionalna advokatska komora u Tuzli je donijela rješenje, broj AK.64/02 od 6. februara 2003. godine, kojim se prima na znanje promjena sjedišta advokatske kancelarije podnositeljice prijave, sa novim sjedištem advokatske kancelarije u ulici 3. broj 16 u Orašju. Podnositeljica prijave je navela da je po pravosnažnosti tog rješenja, njeno ime upisano na popis advokata Federalne advokatske komore (popis advokata na web stranici Federalne advokatske komore). 15. Nakon toga, Upravni odbor Federalne advokatske komore je rješenjem, broj 71/03 od 19. aprila 2003. godine, poništio pomenuto rješenje Regionalne advokatske komore u Tuzli, od 6. februara 2003. godine, i predmet vratio istom organu na ponovni postupak. Kao razlog poništenja pomenutog rješenja navedeno je da podnositeljica prijave ne ispunjava uvjete za status advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. 16. Regionalna advokatska komora u Tuzli je, u ponovnom postupku, 16. maja 2003. godine donijela rješenje, broj AK. 64/02, kojim je odbijen zahtjev podnositeljice prijave za premještaj sjedišta advokatske kancelarije iz Distrikta Brčko u Orašje, te je rješenje od 6. februara 2003. godine stavljeno van snage. 17. Upravni odbor Federalne advokatske komore je, postupajući po žalbi podnositeljice prijave, donio rješenje, broj 301/03 od 6. septembra 2003. godine, kojim je poništio pomenuto rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Podnositeljica prijave je navela da je u tom rješenju Upravni odbor Federalne advokatske komore promijenio njen zahtjev za premještaj sjedišta advokatske kancelarije u zahtjev za upis u Imenik advokata Regionalne advokatske komore u Tuzli. 18. Nakon toga, Regionalna advokatska komora u Tuzli je rješenjem, broj AK.64/02 od 15. oktobra 2003. godine, odbila zahtjev podnositeljice prijave za upis u Imenik advokata Regionalne advokatske komore u Tuzli, jer je utvrdila da za to ne postoje zakonom propisani uvjeti. 19. Postupajući po žalbi podnositeljice prijave Upravni odbor Federalne advokatske komore je donio rješenje, broj 592/03 od 20. decembra 2003. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja navedeno je da se promjena sjedišta kancelarije može vršiti samo pod uvjetom da je advokat već upisan u Imenik advokata i to promjenom sjedišta sa jedne na područje druge regionalne advokatske komore. Advokati koji su upisani u Imenik advokata Advokatske komore Republike Srpske, a žele nastaviti obavljati advokatsku djelatnost sa sjedištem kancelarije na području Federacije Bosne i Hercegovine, to pravo mogu ostvariti na način da podnesu zahtjev za upis u Imenik advokata, zbog toga što ne postoji Zakon o advokaturi na nivou Bosne i Hercegovine, koji bi propisivao mogućnost direktnog prelaska iz jedne komore u drugu. Upravni odbor Federalne advokatske komore je naveo da je prvostepeni organ pravilno zaključio da ne postoje zakonom propisani uvjeti za upis u Imenik advokata Regionalne advokatske komore u Tuzli, s obzirom da podnositeljica prijave nije dostavila dokaze da ispunjava sve uvjete iz člana 18. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, a posebno dokaze o poznavanju federalnog zakona o advokaturi i akata Federalne advokatske komore. 20. Podnositeljica prijave je 11. februara 2004. godine tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenula upravni spor protiv navedenog rješenja. 4
III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 21. Prijava je podnesena 3. i registrovana 15. oktobra 2001. godine. 22. Podnositeljica prijave je 2. jula 2002, 10. marta 2004, te 29. augusta i 21. novembra 2005. godine dostavila obavještenje o daljnjim događanjima u vezi sa prijavom. 23. Dom je 20. oktobra 2003. godine proslijedio tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine, prijavu podnositeljice prijave radi dostavljanja pisanih zapažanja, po članu 6. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: ICESCR) i članu 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Dom je 22. decembra 2003. godine zaprimio pisana zapažanja tužene strane, Federacije Bosne i Hercegovine. 25. Dom je 24. decembra 2003. godine proslijedio zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnositeljici prijave. Podnositeljica prijave je 19. januara 2004. godine dostavila svoj odgovor na zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane. 26. Federacija Bosne i Hercegovine je 16. aprila 2004. godine dostavila komentar na dodatne informacije koje je podnositeljica prijave dostavila Komisiji 10. marta 2004. godine. 27. Podnositeljica prijave je 5. aprila 2005. godine Komisiji dostavila zahtjev za prioritetno rješavanje njenog predmeta. U pomenutom zahtjevu podnositeljica prijave je navela da je i dalje upisana u Imenik advokata Advokatske komore Republike Srpske, ali da se sjedište njene advokatske kancelarije nalazi u Orašju, te da nedefinisani status advokata na području Federacije Bosne i Hercegovine šteti njenom radu i profesionalnom ugledu. 28. Komisija je 21. juna 2005. godine uputila dopis Federalnom ministarstvu pravde sa zahtjevom da obavijesti Komisiju da li je uopšte, i ako jeste, kojim pravnim aktima je regulisan postupak priznanja pravosudnih ispita položenih nakon 6. aprila 1992. godine u nekoj od država nastalih nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kao i da dostavi informacije o eventualnoj praksi Ministarstva u vezi sa ovim pitanjem. 29. Federalno ministarstvo pravde je dopisom, broj 03-02-1174/05 od 30. juna 2005. godine, obavijestilo Komisiju da je članom 26. stavom 2. Zakona o pravosudnom ispitu propisano da o priznavanju pravosudnog ispita položenog po propisima drugih zemalja odlučuje Federalno ministarstvo pravde, rukovodeći se načelom reciprociteta, te da između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nije zaključen bilateralni sporazum o međusobnom priznavanju položenih pravosudnih ispita. 30. Komisija je 13. jula 2005. godine od Vrhovnog suda zatražila dostavu informacije u kojoj je fazi postupak po tužbi podnositeljice prijave od 11. februara 2004. godine, protiv rješenja Upravnog odbora Federalne advokatske komore, broj 592/03 od 20. decembra 2003. godine. 31. Vrhovni sud je 25. jula 2005. godine obavijestio Komisiju da je tužba podnositeljice prijave zaprimljena 16. februara 2004. godine, te da je predmet podnositeljice prijave, zaveden pod poslovnim brojem U-545/04, 25. marta 2005. godine proslijeđen Kantonalnom sudu u Tuzli, u skladu da odredbom člana 75. stava 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05). 32. Podnositeljica prijave je 21. novembra 2005. godine obavijestila Komisiju da je podnijela prijavu za polaganje notarskog ispita Federalnom ministarstvu pravde i Ministarstvu pravde Republike Srpske. Podnositeljica prijave je dostavila obavještenje Federalnog ministarstva pravde, broj 03-34-III/05 od 10. oktobra 2005. godine, o ispunjavanju uslova za polaganje notarskog ispita, 5
kao i rješenje Ministarstva pravde Republike Srpske, broj 01/1-153-130/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim joj je odobreno polaganje notarskog ispita. 33. Komisija je 23. februara 2006. godine od Kantonalnog suda u Tuzli zatražila dostavu spisa u predmetu koji se vodi po tužbi podnositeljice prijave protiv rješenja Upravnog odbora Federalne advokatske komore, broj 592/03 od 20. decembra 2003. godine. Kantonalni sud u Tuzli je 28. februara 2006. godine dostavio traženi spis. 34. Komisija je 23. februara 2006. godine od podnositeljice prijave tražila da dostavi kopiju uvjerenja Federalnog ministarstva pravde, broj 01-09/99 od 2. jula 1999. godine (vidi tačku 6. ove Odluke). Podnositeljica prijave je 3. marta 2006. godine dostavila traženi akt. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 35. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 1/94) III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 4. Kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerne federalnoj vlasti. Posebno su nadležni za: [...] utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja; [...]. 36. Ustav Posavskog kantona ("Narodne novine Posavskog kantona", br. 1/96, 3/96, 7/99, 3/00 i 5/00) Član 15. Kanton ima ovlasti koje nisu Ustavom Federacije izričito povjerene federalnoj vlasti, a posebno za: [...] utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja; [...]. 37. Zakon o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Posavskog kantona ("Narodne novine Posavskog kantona", broj 7/98) Član 1. Ovim Zakonom uređuju se uvjeti, način, postupak i subjekti sprovođenja postupka nostrifikacije i ekvivalencije diploma, svjedodžbi, učeničkih knjižica i drugih propisanih obrazovnih isprava (u daljnjem tekstu: obrazovna isprava), stečenih izvan odgojno-obrazovnog sistema Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kanton). 6
Član 3. Obrazovne isprave iz člana 1. ovoga Zakona stečene prema nastavnom planu i programu koji se razlikuje od nastavnog plana i programa Kantona, podliježu postupku nostrifikacije i ekvivalencije. Član 4. Postupkom nostrifikacije se obrazovnoj ispravi [...] priznaje ista pravna snaga odnosno jednaka važnost sa odgovarajućom obrazovnom ispravom stečenom u obrazovnoj ustanovi u Bosni i Hercegovini. Član 7. Postupak nostrifikacije i ekvivalencije obrazovnih isprava iz člana 1. ovog Zakona pokreće se podnošenjem pismenog zahtjeva Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i sporta Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). [...] Član 9. Nostrifikaciju obrazovnih isprava o završenom višem odnosno visokom obrazovanju, magisteriju, doktoratu znanosti, obavlja Ministarstvo uz obavezu pribavljanja mišljenja nadležnog Fakultetskog vijeća. [...] Član 10. Ekvivalenciju obrazovnih isprava o završenom višem odnosno visokom obrazovanju, te o dijelovima toga obrazovanja obavlja Ministarstvo uz obavezu pribavljanja mišljenja nadležnog Fakultetskog vijeća. Član 29. Obrazovne isprave stečene na sveučilištima u Republici Hrvatskoj izjednačavaju se sa obrazovnim ispravama stečenim na Sveučilištu u Mostaru. 38. Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 1/96) Član 17. Isprave koje je izdao ili ovjerio u propisanom obliku sud ili drugi nadležni organ države ugovornice, te su potpisane i na njima je otisnut pečat nadležnog organa, nije potrebno dalje ovjeravati za upotrebu na teritoriju druge države ugovornice. Prvi stav ovog člana odnosi se i na prijepise i fotokopije isprava koje je ovjerio sud ili drugi nadležni organ. Član 18. Javne isprave, izdane na teritoriji jedne države ugovornice, imaju na teritoriji druge države ugovornice istu dokaznu snagu kao i javne isprave te države. 7
39. Zakon o pravosudnom ispitu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/95, 35/98 i 29/03) Član 1. Pravosudni ispit (u daljnjem tekstu: ispit) je stručni ispit koji polažu diplomirani pravnici radi sticanja uvjeta za obavljanje poslova i zadataka čije je vršenje uvjetovano pravosudnim ispitom. [...] Član 26. O priznavanju pravosudnog ispita položenog po propisima drugih zemalja odlučuje Ministarstvo pravde [Federacije Bosne i Hercegovine], rukovodeći se načelom reciprociteta. Član 27. Licima koja su ispunila uvjete iz čl. 25. i 26. ovog zakona [...], Ministarstvo pravde na njihov zahtjev, rješenjem utvrđuje postojanje prava koja im pripadaju na temelju navedenih odredaba. 40. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05) Član 1. Ovim zakonom se uređuje organizacija i položaj advokata koji osigurava pružanje stručne pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava, obaveza i pravnih interesa. Član 2. Advokatura je nezavisna profesionalna djelatnost koja se organizira i funkcioniše u skladu sa ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. [...]. [...] Član 7. Advokat upisan u Imenik advokata u Federaciji ili odgovarajući Imenik u Republici Srpskoj ima pravo zastupati i braniti sve fizičke i pravne osobe pred sudovima, upravnim organima i svim ostalim organizacijama u Federaciji. Državljanin druge države koji po zakonu te države ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti advokata ima pravo na upis u Imenik advokata pod uvjetom postojanja reciprociteta sa državom čiji je državljanin. U slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, obavezujuće tumačenje daje Federalno ministarstvo pravde. [...]. 8
Član 9. Advokati čije se kancelarije odnosno advokatska društva nalaze na teritoriji Federacije obavezno se organizuju u Advokatsku komoru, kao neovisnu samoupravnu organizaciju advokata, određenu ovim zakonom. Član 10. Ovim zakonom se osniva Advokatska komora Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federalna advokatska komora). [...] Federalna advokatska komora i regionalne advokatske komore iz stava 2. ovog člana imaju svojstvo pravne osobe. Advokati se obavezno udružuju u jednu od regionalnih komora iz stava 2. ovog člana prema sjedištu njihove advokatske kancelarije čime ujedno stiču članstvo u Federalnoj advokatskoj komori. [...]. Član 11. Federalna advokatska komora predstavlja i zastupa advokate i advokatske pripravnike i obavlja slijedeće zadatke: [...] donosi odluke u vezi sa sticanjem prava na bavljenje advokatskom djelatnošću [...], [...]. Član 18. Pravo na upis u Imenik advokata Federalne advokatske komore ima osoba koja, ukoliko nije drugačije određeno zakonom, ispunjava slijedeće uvjete: 1). da je državljanin Bosne i Hercegovine; 2). da je diplomirao na jednom od pravnih fakulteta u Bosni i Hercegovini [...], a ako je diplomirao na pravnom fakultetu druge države, ovaj uvjet stiče nakon nostrifikacije diplome od nadležnog federalnog organa uprave; 3). da ima položen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini [...], a ako je pravosudni ispit položio u drugoj državi, ovaj uvjet stiče nakon priznanja tog ispita od strane nadležnog ministarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine; [...]. Član 19. Pravo na obavljanje advokatske djelatnosti stiče se momentom upisa u Imenik advokata koji se vodi kod Federalne advokatske komore i davanjem svečane izjave. Imenik advokata je javna knjiga, a nijedan državni ili drugi organ ne može dati 9
odobrenje za obavljanje poslova iz člana 3. ovog zakona bilo kao osnovno ili kao dopunsko zanimanje, osim ako drugačije nije određeno zakonom. Nikome ko ispunjava zakonske uvjete za obavljanje advokatske djelatnosti se ne može uskratiti pravo upisa u Imenik advokata zbog njegove nacionalne, etničke, vjerske, političke ili polne pripadnosti. Zahtjev za upis u Imenik advokata podnosi se regionalnoj komori koja, u roku od 30 dana od podnesenog zahtjeva, utvrđuje da li postoje zakonom propisani uvjeti za upis i donosi rješenje o upisu u Imenik advokata kojeg vodi organ Federalne advokatske komore. Ukoliko regionalna komora rješenjem odbije zahtjev za upis, protiv tog rješenja podnosilac zahtjeva može u roku od 15 dana izjaviti žalbu Federalnoj advokatskoj komori. Rješenje o upisu iz stava 3. ovog člana regionalna komora dostavlja odmah Federalnoj advokatskoj komori, koja je dužna da u roku od 30 dana od dana prijema izvrši potvrdu postojanja uvjeta za upis. Ukoliko se utvrdi da su ispunjeni svi uvjeti, izvršiće se upis u Imenik advokata. Ukoliko se utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti, odbiće se zahtjev za upis u Imenik advokata, ukinuti rješenje regionalne komore o upisu, te predmet vratiti regionalnoj komori na ponovni postupak. Protiv konačnog rješenja Federalne advokatske komore donesnog po zahtjevu za upis u Imenik advokata dozvoljena je tužba u upravnom sporu koja se podnosi Vrhovnom sudu Federacije. Član 33. Advokat može imati samo jednu advokatsku kancelariju na području Federaciju. Sjedište advokatske kancelarije je u mjestu na području regionalne komore kod koje je advokat upisan u Imenik advokata. Advokat ima pravo promijeniti mjesto sjedišta kancelarije na području druge regionalne komore, s tim što je dužan odjaviti se kod regionalne komore na čijem području je imao sjedište kancelarije, a prijaviti sjedište kod regionalne komore na čijem području će biti sjedište kancelarije. Regionalna komora na čijem teritoriju se nalazi novo sjedište advokatske kancelarije, dužna je o tome odmah obavijestiti Federalnu advokatsku komoru radi upisa promjene sjedišta u imeniku advokata. 41. Statut Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 67/02 i 60/03) Član 1. Advokatska komora Federacije Bosne i Hercegovine je asocijacija advokata koji imaju sjedište advokatskih kancelarija na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, koji se obavezno udružuju preko regionalnih advokatskih komora i stiču članstvo u Advokatskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine. Član 2. Advokatska komora Federacije Bosne i Hercegovine ima svojstvo pravnog lica. Sjedište Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine je u Sarajevu. 10
Član 5. Pravo na obavljanje advokatske djelatnosti stiče se donošenjem konačnog rješenja o upisu u imenik advokata Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine. Zahtjev za upis u Imenik advokata podnosi se nadležnoj regionalnoj advokatskoj komori, prema namjeravanom sjedištu advokatske kancelarije podnosioca zahtjeva ili sjedištu advokatskog društva. Regionalna komora kojoj je zahtjev za upis advokata podnesen, dužna je da u roku od 30 dana od dana zaprimljenog zahtjeva, svojim rješenjem, utvrdi postojanje zakonskih uslova za upis u Imenik advokata i istim rješenjem izvrši upis u Imenik advokata Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine. Ukoliko Regionalna advokatska komora odbije zahtjev za upis u Imenik advokata, podnosilac zahtjeva, protiv tog rješenja, može u roku od 15 dana podnijeti žalbu Advokatskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine. Rješenje o upisu u Imenik advokata iz stava 2. ovog člana, regionalna advokatska komora dostavlja odmah, a najdalje u roku od 8 dana od dana donošenja rješenja o upisu, Advokatskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja i spisa, donese rješenje o utvrđivanju postojanja uslova i o upisu u Imenik advokata. Ukoliko u postupku verifikacije postojanja uslova za upis u Imenik advokata Advokatska komora Federacije Bosne i Hercegovine utvrdi da nisu ispunjeni uslovi za upis u imenik advokata, svojim rješenjem poništit će rješenje regionalne advokatske komore i odbiti zahtjev za upis u Imenik advokata ili, prema potrebi, ukinuti rješenje regionalne advokatske komore o upisu i predmet vratiti regionalnoj komori na ponovni postupak. Protiv konačnog rješenja Advokatke komore Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se zahtjev za upis u Imenik advokata odbija, može se u roku od 30 dana pokrenuti upravni spor, kod Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Član 6. Imenik advokata vodi se kod Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine. Imenik advokata je javna knjiga i podaci iz istog imaju značaj zvanične evidencije, a izvodi iz te evidencije značaj javnih isprava. Advokat može otpočeti sa obavljanjem advokatske djelatnosti, nakon dobijanja rješenja o upisu u Imenik advokata i davanja svečane izjave. Svečanu izjavu, advokat je dužan dati najdalje u roku od 8 dana od dana dobijanja rješenja o upisu u Imenik advokata. [...]. Član 7. Odlučivanje o zahtjevu za upis advokata je u nadležnosti upravnog odbora regionalne advokatske komore, a ocjenu postojanja uslova, po donošenju rješenja o upisu regionalne advokatske komore, u smislu člana 5. ovog statuta, vrši Komisija za verifikaciju upisa koju osniva Upravni odbor Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine. 11
Član 8. Ako je zahtjev za upis u Imenik advokata pravosnažno odbijen zbog nepostojanja uslova za upis, novi zahtjev se može podnijeti odmah po sticanju uslova za upis u Imenik advokata. V. ŽALBENI NAVODI 42. Podnositeljica prijave se žali da je odbijanjem njenog zahtjeva za upis u Imenik advokata onemogućena da obavlja advokatsku profesiju sa sjedištem advokatske kancelarije na području Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, podnositeljica prijave se žali da je u postupku pred Federalnom advokatskom komorom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije, a u postupku pred Vrhovnim sudom, pokrenutim njenom tužbom protiv rješenja Upravnog odbora Federalne advokatske komore, od 12. februara 2000. godine, i pravo na razumnu dužinu postupka iz tog člana. Podnositeljica prijave je, također, navela i povredu svog prava iz člana 13. Evropske konvencije. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 43. U vezi sa činjenicama, tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine, ne osporava činjenično stanje iz prijave. 44. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima predlaže da prijava bude proglašena neprihvatljivom, kao očigledno neosnovana. U tom smislu, Federacija Bosne i Hercegovine navodi da je Vrhovni sud u svojoj presudi od 12. aprila 2001. godine utvrdio da su pobijane odluke Federalne advokatske komore pravilne i zakonite, te da su organi uprave pravilnom primjenom materijalnog zakona odbili zahtjev podnositeljice prijave za upis u Imenik advokata, s obzirom da podnositeljica prijave nije dostavila nostrificiranu diplomu Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao ni nostrificirano uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu u Republici Hrvatskoj. Osim toga, tužena strana smatra da podnositeljica prijave nije iscrpila sve pravne lijekove. Naime, tužena strana smatra da je podnositeljica prijave prije podnošenja prijave Domu imala mogućnost da uputi prijedlog federalnom tužiocu da podnesne zahtjev za zaštitu zakonitosti. 45. U pogledu merituma, tužena strana predlaže da se prijava i u meritumu odbaci kao neosnovana. U vezi navodne povrede člana 6. ICESCR-a, tužena strana smatra da podnositeljica prijave nije diskriminirana u vezi sa pravima garantovanim tim članom, jer nije osigurala dokaze koji bi potkrijepili navode da je presuda Vrhovnog suda bila prekomjerno štetna za nju. Nadalje, tužena strana je istakla da je neupisivanje podnositeljice prijave u Imenik advokata posljedica neispunjavanja zakonskih uvjeta, koji su primjenjivi u naročitim okolnostima za sve državljane Bosne i Hercegovine koji su steklli obrazovne isprave o završenom visokom obrazovanju izvan odgojno-obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine. U pogledu navodne povrede člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tužena strana ističe da nostrifikaciju i ekvivalenciju obrazovnih isprava nadležno ministarstvo Kantona vrši uz prethodno pribavljeno mišljenje Fakultetskog vijeća. Tužena strana, također, ističe da Federalno ministarstvo pravde ne može podnositeljici prijave valjano priznati pravosudni ispit položen po propisima druge države sa kojom Federacija Bosne i Hercegovine nema zaključen sporazum, kojim bi bio propisan reciprocitet u priznavanju prava, bez donošenja rješenja o nostrifikaciji položenog pravosudnog ispita, kojim bi se utvrdilo postojanje prava iz člana 26. stava 2. Zakona o pravosudnom ispitu. Stoga, tužena strana nije prekršila član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 12
VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 46. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnositeljice prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 47. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava". A.1. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu 48. Što se tiče dvije tužene strane, Komisija zapaža da podnositeljica prijave nije ničim ukazala na to da je Bosna i Hercegovina na bilo koji način odgovorna za postupke na koje se ona žali, niti Komisija sama može naći takve dokaze. Prijava je, radi toga, nespojiva ratione personae sa Sporazumom, u smislu člana VIII(2)(c), u dijelu u kome je upućena protiv Bosne i Hercegovine. A.2. U odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine A.2.1. Ratione personae 49. Komisija zapaža da je podnositeljica prijave podnijela prijavu protiv rješenja Federalne advokatske komore, te protiv presude Vrhovnog suda. U pogledu aktivne legitimacije Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na rješenja Federalne advokatske komore, kao udruženja nezavisnih profesionalnih djelatnika advokata, sa područja Federacije Bosne i Hercegovine, tj. pravnog lica koje ima javna ovlaštenja povjerena zakonom, Komisija podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava da postoji odgovornost Države, ukoliko je povreda prava zagarantovanih Evropskom konvencijom, rezultat propusta Države da u skladu sa članom 1. Evropske konvencije svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigura uživanje tih prava (vidi presudu Young, James i Webster protiv Velike Britanije, od 13. augusta 1981. godine, Serija A, broj 44, stav 49). Naime, Evropski sud za ljudska prava je istakao da obaveza koju su države potpisnice Evropske konvencije preuzele članom 1. (obaveza na poštovanje ljudskih prava) uključuje pozitivnu obavezu država da poduzmu odgovarajuće korake kako bi osigurali uživanje prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom na svojoj teritoriji (vidi presudu Z. i drugi protiv Velike Britanije, od 10. maja 2001. godine, stav 73). Država se ne može ratione personae osloboditi odgovornosti tako što će dio svojih ovlaštenja povjeriti privatnim organima ili institucijama (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Costello-Roberts protiv Velike Britanije, od 25. marta 1993. godine, Serija A, broj 247-C, stav 27). Nadalje, Evropski sud za ljudska prava je u svojoj presudi Sycher protiv Ukrajine (od 11. oktobra 2005. godine, stav 54) naveo da vršenje javnih ovlaštenja koja utiču na prava i slobode zagarantovane Evropskom konvencijom uključuje ratione personae odgovornost Države, bez obzira koje tijelo i na koji način vrši te ovlasti. 13
50. U presudi Van der Mussele protiv Belgije (od 23. novembra 1983. godine, st. 29. i 30) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je Belgija ratione personae odgovorna za postupanje Advokatske komore Belgije (Ordre des avocats), koja je, iako kao pravno lice koje vrši neka javna ovlaštenja u oblasti pravosuđa uživa određeni stepen nezavisnosti, ipak u svom djelovanju podvrgnuta zakonskim uvjetima, tj. relevantni zakoni utvrđuju, inter alia, njene organe i principe djelovanja. Komisija zapaža da je to slučaj i u konkretnom predmetu podnositeljice prijave. Naime, Federalna advokatska komora je osnovana Zakonom o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, kojim su utvrđena osnovna načela i principi njenog djelovanja i odgovornosti. Prema tome, iz svega navedenog proizilazi da je Federacija Bosne i Hercegovine aktivno legitimisana u odnosu na osporavanje rješenja Federalne advokatske komore, odnosno da je ratione personae odgovorna za postupanje Federalne advokatske komore. A.2.2. Primjenjivost Evropske konvencije ratione materiae u odnosu na postupak po zahtjevu podnositeljice prijave za upis u Imenik advokata 51. Podnositeljica prijave smatra da je u postupcima pred Federalnom advokatskom komorom i pred Vrhovnim sudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije, kao i da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao "nerazumno dugo", čime je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom vremenskom roku iz tog člana. 52. Da bi se određena prijava razmatrala u okviru člana 6. stava 1. Evropske konvencije, potrebno je da predmetni slučaj povlači pitanje "odlučivanja o građanskim pravima i obavezama". Komisija podsjeća da je predmet postupka pred Federalnom advokatskom komorom, kao i pred Vrhovnim sudom, bio zahtjev podnositeljice prijave za upis u Imenik advokata, što je preduvjet za obavljanje advokatske profesije sa sjedištem kancelarije na području Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Komisija podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava da je pravo na obavljanje advokatske profesije "građansko pravo" u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. U predmetu De Moor protiv Belgije (od 23. juna 1994. godine, Serija A, broj 292-A, stav 43), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da se postupak koji se tiče zahtjeva za upis na listu advokatskih pripravnika tiče spora koji utvrđuje građansko pravo, te da je u tom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, također, presude H. protiv Belgije, od 30. novembra 1987. godine, Serija A, broj 127-B, st. 44-48; i W.R. protiv Austrije, od 21. decembra 1999. godine, stav 27). Nadalje, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je svaki postupak čiji ishod može rezultirati privremenom ili trajnom zabranom vršenja neke profesije, spor oko građanskog prava u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije (ibid, W.R. protiv Austrije, stav 28). Tako, u presudi König protiv Njemačke (od 28. juna 1978. godine, Serija A, broj 27, st. 91-95) Sud je zaključio da je postupak koji je aplikant pokrenuo pred nadležnim upravnim sudom kako bi osporio rješenja o oduzimanju dozvole za vođenje privatne klinike, te dozvole za vršenje liječničke profesije, spor koji utvrđuje građanska prava, te da se, konzekventno, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na takav postupak (vidi, također, presude Le Compte, van Leuven i de Meyere protiv Belgije, od 23. juna 1981. godine, Serija A, broj 43, st. 47. i 48; i Kraska protiv Švicarske, od 19. aprila 1993. godine, Serija A, broj 254-B, st. 26. i 27). Isti stav Evropski sud za ljudska prava je zauzeo i u pogledu postupaka koji se tiču izdavanja ili ukidanja dozvola za obavljanje prevozničke djelatnosti, (taxi služba; vidi presudu Pudas protiv Švedske, od 27. oktobra 1987. godine, Serija A, broj 125, st. 35-38). Evropski sud za ljudska prava je u pomenutim presudama naveo da je jedan od osnovnih razloga za ovakav stav činjenica da se ove profesije obavljaju sa ciljem sticanja ekonomske dobiti, te da se baziraju na ugovornom odnosu između izvršioca i klijenta. 53. S obzirom na navedeno, Komisija zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom predmetu podnositeljice prijave, te da je, stoga, ratione materiae nadležna da ispita da li je u predmetnom slučaju došlo do povrede tog člana na štetu podnositeljice prijave. 14
A.2.3. U odnosu na postupak po zahtjevu podnositeljice prijave za premještaj sjedišta advokatske kancelarije 54. Komisija zapaža da je podnositeljica prijave 11. februara 2004. godine tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenula upravni spor protiv rješenja Upravnog odbora Federalne advokatske komore, broj 592/03 od 20. decembra 2003. godine. Vrhovni sud je 25. jula 2005. godine obavijestio Komisiju da je predmet podnositeljice prijave 25. marta 2005. godine proslijeđen Kantonalnom sudu u Tuzli, u skladu da odredbom člana 75. stava 3. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na to, Komisija zaključuje da je prijava podnositeljice prijave u ovom dijelu preuranjena, jer je još u toku postupak pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Prema tome, domaći pravni lijekovi nisu iscrpljeni kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da prijavu, u ovom dijelu, proglasi neprihvatljivom. A.3. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 55. Komisija proglašava prijavu neprihvatljivom, u dijelu u kojem je podnesena protiv Bosne i Hercegovine, kao ratione personae nespojivu sa Sprazumom u smislu člana VIII(2)(c). 56. Nadalje, Komisija proglašava prijavu neprihvatljivom, zbog preuranjenosti, u smislu člana VIII(2)(a) Sporazuma, u dijelu u kojem se odnosi na postupak po zahtjevu podnositeljice prijave za premještaj sjedišta advokatske kancelarije. 57. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u dijelu u kojem se odnosi na navodnu povredu prava podnositeljice prijave na pravično suđenje iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije, u postupku pred Federalnom advokatskom komorom i pred Vrhovnim sudom, po njenom zahtjevu za upis u Imenik advokata. B. Meritum 58. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 59. Komisija zaključuje da predmetna prijava treba biti ispitana u pogledu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. B.1. Član 6. Evropske konvencije 60. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 61. Komisija, najprije, zapaža da se podnositeljica prijave žali da je u postupcima pred Federalnom advokatskom komorom i Vrhovnim sudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Podnositeljica prijave posebno ističe da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tom što je Vrhovni sud u upravnom sporu cijenio vjerodostojnost javnih isprava, a ne pitanje zakonitosti rješenja Federalne advokatske komore. 62. Komisija podsjeća da je, u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava u vezi s ovim, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi presudu 15
Evropskog suda za ljudska prava, Lüdi protiv Švicarske, od 15. juna 1992. godine, Serija A, broj 238, stav 43). U presudi Doorson protiv Holandije (od 6. marta 1996. godine) Evropski sud za ljudska prava je naveo da je "van nadležnosti suda da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima kao očigledno proizvoljna. Isto tako, sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. S tim u vezi, sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene". U tom smislu, Dom je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji treba da procijene dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti, CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. juna 2001. godine, tačka 3). Isto se odnosi i na Komisiju. Da bi se ustanovilo da je došlo do povrede prava u postupku koji se vodi pred domaćim vlastima moraju se otkriti dokazi o kršenju Sporazuma, odnosno mora izgledati da dokazi nisu u skladu sa relevantnim domaćim zakonom ili sa pravima podnosilaca prijava koja garantira Sporazum. 63. Izvršni odbor Federalne advokatske komore je rješenjem, broj 144/99 od 8. decembra 1999. godine, odbio zahtjev podnositeljice prijave za upis u Imenik advokata, jer je utvrđeno da ne ispunjava uslove za upis u Imenik advokata. Naime, u obrazloženju tog rješenja navedeno je da nostrifikaciju diplome Pravnog fakulteta završenog u inostranstvu može dati samo neki od Pravnih fakulteta u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ne bilo koje Kantonalno ministarstvo. Nadalje, u pogledu uvjerenja Federalnog ministarstva pravde, od 29. septembra 1999. godine (vidi tačku 9. ove Odluke), prema kojem uvjerenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o položenom pravosudnom ispitu, od 29. juna 1999. godine, ima jednaku dokaznu snagu u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i u Republici Hrvatskoj, navedeno je da se isto ne može prihvatiti jer se "[...] ne radi o običnoj javnoj ispravi [...], nego o uvjerenju na temelju kojeg se imenovana može baviti advokatskim, sudskim, tužilačkim i sličnim poslovima, dakle kao advokat baviti se javnim zanimanjem, pružati pravnu pomoć građanima i pravnim licima za šta je nužno uobičajeno poznavanje pozitivnih propisa Federacije Bosne i Hercegovine, što sigurno nije bilo predmet provjere prilikom polaganja pravosudnog ispita u Republici Hrvatskoj". 64. Postupajući po žalbi podnositeljice prijave, Upravni odbor Federalne advokatske komore je rješenjem, broj 34/2000 od 12. februara 2000. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje. U pomenutom rješenju je navedeno da je ispravan stav Izvršnog odbora Federalne advokatske komore, iz prvostepenog rješenja, da podnositeljica prijave treba nostrificirati uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu u Republici Hrvatskoj, te da uvjerenje Federalnog ministarstva pravde, od 29. septembra 1999. godine, ne zamjenjuje nostrifikaciju. Navedeno uvjerenje je izdato u skladu sa čl. 17. i 18. Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima i, u tom smislu, potvrđuje samo da uvjerenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o položenom pravosudnom ispitu ima istu dokaznu snagu na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, tj. da ga nije potrebno dalje ovjeravati za upotrebu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, Upravni odbor je naveo da rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Ministarstva prosvjete, kojim je nostrificirana diploma podnositeljice prijave o završenom Pravnom fakultetu u Zagrebu, nije pravno valjano, jer u istom nije navedeno da je pribavljeno mišljenje nadležnog Fakultetskog vijeća kako je to propisano članom 10. Zakona o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Posavskog kantona. Konačno, navedeno je da je nesporno da se radi o dvije odvojene i samostalne države koje imaju različit obrazovni i pravni sistem, te da je, prema tome, neophodno izvršiti nostrifikaciju diplome i položenog pravosudnog ispita, kao i da je isto rješenje predviđeno i u Zakonu o odvjetništvu Republike Hrvatske. 65. Nakon toga, podnositeljica prijave je 22. marta 2000. godine tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenula upravni spor. Vrhovni sud je donio presudu, broj U-1174/00 od 12. aprila 2001. godine, kojom je odbio tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava, kojim je nostrificirana diploma podnositeljice prijave o završenom 16