HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet br. Dušanka MIHAJLOVIĆ protiv REPUBLIKE SRPSKE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju u plenarnom sastavu od 10. septembra 2004. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Jakob MÖLLER, Predsjednik Gosp. Miodrag PAJIĆ, Potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA Gosp. Mehmed DEKOVIĆ Gosp. Andrew GROTRIAN Gosp. J. David YEAGER, Arhivar Gđa Olga KAPIĆ, Zamjenica arhivara Gđa Meagan HRLE, Zamjenica arhivara Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljem tekstu: Dom) prestao da postoji 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Komisija) dobila mandat prema Sporazumu u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji je zaključen 22. i 25. septembra 2003. godine (u daljem tekstu: Sporazum iz 2003. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2) i članom XI Sporazuma, članovima 5. i 9. Sporazuma iz 2003. godine, kao i pravilima 50., 54., 56. i 57. Pravila procedure Komisije:
I UVOD 1. Prijava se odnosi na zahtjev podnosioca prijave da se, nakon razvoda braka, ona odredi kao nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Maršala Tita br. bb/3 u Loparama, Republika Srpska. Postupak pred sudom radi utvrđivanja stanarskog prava je pokrenut u novembru 1991. godine, te konačno završen u novembru 2002. godine. Vrhovni sud Republike Srpske je u februaru 2004. godine odbio zahtjev podnosioca prijave za reviziju. Podnosilac prijave takođe postavlja zahtjev za alimentaciju za svoju djecu i sebe. 2. Prijava pokreće pitanja u vezi sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu: Konvencija). II POSTUPAK PRED DOMOM I KOMISIJOM 3. Prijava je podnesena Domu 6. juna 2001. godine. Podnosilac prijave je tražila da Dom donese naredbu za privremenu mjeru, kojom bi joj bilo omogućeno da privremeno uđe u posjed stana, do donošenja pravosnažne odluke u sporu, te je od Doma tražila da naredi plaćanje alimentacije za njenu djecu i nju. 4. Dom je 4. septembra 2002. godine odlučio da odbije zahtjev podnosioca prijave za izdavanje privremene mjere. 5. Dom je istoga dana prijavu proslijedio tuženoj Strani radi zapažanja o prihvatljivosti i meritumu u vezi sa članom 6. Konvencije. 6. Tužena Strana je 4. novembra 2002. godine dostavila pismena zapažanja o prihvatljivosti i meritumu. Pismena zapažanja su 11. novembra 2002. godine proslijeđena podnosiocu prijave. 7. Podnosilac prijave je 9. decembra 2002. godine dostavila odgovor na zapažanja tužene Strane. Ovaj odgovor je 17. decembra 2002. godine proslijeđen tuženoj Strani radi njenog izjašnjenja. Tužena Strana nije dostavila izjašnjenje. 8. Podnosilac prijave je Domu i Komisiji dostavila pisma 19. decembra 2002., 18. avgusta 2003., 8. aprila 2004. i 17. juna 2004. godine, koja su proslijeđena tuženoj Strani radi njenog izjašnjenja. 9. Tužena Strana je 24. juna 2004. godine odgovorila Komisiji, tražeći da Komisija predmet proglasi neprihvatljivim, pozivajući se na predmet br. CH/02/10711, Šarenac protiv Republike Srpske. 10. Komisija je raspravljala o prihvatljivosti i meritumu prijave 10. septembra 2004. godine, kada je i usvojila ovu odluku. III ČINJENICE 11. Osnovni sud u Brčkom je 21. juna 1991. godine donio presudu kojom je razveden brak između podnosioca prijave i njenog supruga I.M. Istom presudom je njihov maloljetni sin D.M. povjeren na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje podnosiocu prijave. Presudom je utvrđeno da je I.M. dužan za izdržavanje maloljetnog sina mjesečno plaćati alimentaciju u iznosu od 20% od svog ličnog dohotka, a počev od 21. juna 1991. godine pa sve dok postoje zakonski uslovi za plaćanje alimentacije. 2
12. Podnosilac prijave je 18. novembra 1991. godine pokrenula postupak pred Osnovnim sudom u Brčkom, tražeći da sud utvrdi da je ona bila nosilac stanarskog prava na stanu u Loparama. 13. Osnovni sud u Brčkom je 9. januara 1992. godine, odlučujući u pravnoj stvari radi utvrđivanja stanarskog prava na stanu u Loparama, donio rješenje kojim je utvrđeno da podnosilac prijave ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Određeno je da stanarsko pravo I.M. prestaje, te da je dužan iseliti iz predmetnog stana kada mu podnosilac prijave obezbijedi nužni smještaj. 14. Viši sud u Bijeljini je 17. novembra 1993. godine, odlučujući po žalbi bivšeg supruga podnosioca prijave protiv rješenja od 9. januara 1992. godine, uvažio žalbu i poništio prvostepeno rješenje, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 15. Osnovni sud u Loparama je 30. decembra 1993. godine donio rješenje kojim je odbijen prijedlog podnosioca prijave da ona sama bude nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Istim rješenjem je utvrđeno da I.M. ostaje sam nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da prestaje stanarsko pravo podnosioca prijave. Nadalje, određeno je da je podnosilac prijave dužna da se iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Podnosilac prijave je uložila žalbu protiv navedenog rješenja. 16. Viši sud u Bijeljini je 15. juna 1994. godine, odlučujući po žalbi podnosioca prijave, donio rješenje kojim se žalba odbija i potvrđuje rješenje od 30. decembra 1993. godine. Podnosilac prijave je izjavila reviziju. 17. Podnosilac prijave je 1994. godine sa sinom iselila iz predmetnog stana i uselila se kod svoje tetke koja ima stan u Loparama. 18. Vrhovni sud Republike Srpske je 31. decembra 1994. godine, odlučujući o reviziji podnosioca prijave izjavljenoj protiv rješenja od 30. decembra 1993. i 15. juna 1994. godine, donio rješenje kojim se revizija uvažava, oba rješenja poništavaju i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 19. Osnovni sud u Bijeljini je 5. februara 1997. godine odlučio da podnosilac prijave ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je I.M. dužan prihvatiti činjenicu da će se podnosilac prijave useliti u stan u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Utvrđeno je da I.M. prestaje da bude nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Odbijen je prijedlog za donošenje privremene mjere da se podnosilac prijave odmah useli u predmetni stan. 20. Okružni sud u Bijeljini je 27. avgusta 1997. godine, odlučujući po žalbi I.M., donio rješenje kojim se žalba uvažava, pobijano rješenje poništava i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. 21. Osnovni sud u Bijeljini je 11. decembra 1997. godine odlučio da podnosilac prijave ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je I.M. dužan da prihvati činjenicu da će se podnosilac prijave useliti u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Takođe je utvrđeno da I.M. nije više nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Odbijen je zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi se podnosiocu prijave omogućilo da odmah useli u predmetni stan. 22. Okružni sud u Bijeljini je 30. oktobra 1998. godine, odlučujući o žalbi I.M. izjavljenoj protiv rješenja od 11. decembra 1997. godine, donio rješenje kojim se žalba uvažava, pobijano rješenje poništava i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. 23. Osnovni sud u Bijeljini je 26. juna 1999. godine donio rješenje kojim se odbija prijedlog podnosioca prijave da se ona odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. 3
Utvrđeno je da je I.M. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da stanarsko pravo podnosioca prijave prestaje. Odlučeno je da je podnosilac prijave dužna da se iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Odbijen je zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi se podnosiocu prijave omogućilo da odmah useli u predmetni stan. 24. Okružni sud u Bijeljini je 29. decembra 1999. godine, odlučujući po žalbi podnosioca prijave protiv rješenja od 26. juna 1999. godine, uvažio žalbu i preinačio rješenje. Prvostepeno rješenje je preinačeno u smislu da podnosilac prijave ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da I.M. prestaje da bude nosilac stanarskog prava na istom. Određena je privremena mjera da se I.M. obavezuje da dozvoli da se podnosilac prijave odmah useli u predmetni stan. 25. Vrhovni sud Republike Srpske je, 26. septembra 2000. godine, odlučujući o reviziji izjavljenoj od strane I.M. protiv rješenja od 29. decembra 1999. godine, donio rješenje kojim se revizija uvažava, rješenje od 29. decembra 1999. godine poništava i predmet vraća Okružnom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi podnosioca prijave izjavljenoj protiv rješenja od 26. juna 1999. godine. 26. Okružni sud u Bijeljini je 16. novembra 2000. godine, odlučujući o žalbi podnosioca prijave izjavljenoj na rješenje od 26. juna 1999. godine, uvažio žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 27. Osnovni sud u Bijeljini je 29. marta 2001. godine donio rješenje kojim se odbija prijedlog podnosioca prijave da se ona odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Utvrđeno je da I.M. ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da stanarsko pravo podnosioca prijave prestaje, te da je dužna da se iseli u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Podnosilac prijave je izjavila žalbu protiv rješenja. 28. Okružni sud u Bijeljini je 28. septembra 2001. godine uvažio žalbu podnosioca prijave, poništio rješenje Osnovnog suda od 29. marta 2001. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje. 29. Osnovni sud u Bijeljini je 11. marta 2002. godine donio rješenje kojim se odbija prijedlog podnosioca prijave. Utvrđeno je da I.M. ostaje upisan kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da podnosiocu prijave prestaje stanarsko pravo na istom, te je dužna iseliti se iz stana. Podnosilac prijave je uložila žalbu. 30. Okružni sud u Bijeljini je 15. novembra 2002. godine odbio žalbu podnosioca prijave i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 11. marta 2002. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da je tačno da postupak u ovom predmetu traje jako dugo, ali je tome doprinijela i sama podnosilac prijave čestim traženjem izuzeća postupajućeg sudije. Okružni sud je utvrdio da žalbeni navodi podnosioca prijave u vezi utvrđenog činjeničnog stanja nisu ni od kakvog značaja, te da je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti koje su od značaja za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. 31. Podnosilac prijave je podnijela zahtjev za reviziju odluke. Vrhovni sud Republike Srpske je 17. februara 2004. godine odlučio da odbije zahtjev podnosioca prijave za reviziju. IV RELEVANTNO ZAKONODAVSTVO 1. Zakon o stambenim odnosima 32. Član 20. Zakona o stambenim odnosima (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - u daljem tekstu: SLSFRJ - br. 14/84, 12/87 i 36/89; Službeni glasnik Republike Srpske - u daljem tekstu: SGRS - br. 13/93 i 23/93), u relevantnom dijelu, predviđa: 4
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj. Na predlog davaoca stana na korišćenje, nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korišćenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako obezbijedi prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu. B. Zakon o parničnom postupku 5 33. Član 353. Zakona o parničnom postupku (SLSFRJ, br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91; SGRS, br. 17/93, 14/94 i 32/94), u relevantnom dijelu, predviđa: Presuda se može pobijati: 1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka; 2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; 3) zbog pogrešne primene materijalnog prava. Presuda zbog izostanka ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi, ili pod uticajem prinude ili prevare. 34. Član 354. predviđa sljedeće: Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primenio ili je nepravilno primenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvek postoji: 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude učestvovao sudija ili sudija-porotnik koji nije sudelovao na glavnoj raspravi; 2) ako je u donošenju presude učestvovao sudija ili sudija-porotnik koji se po zakonu mora izuzeti (član 71. stav 1. tač. 1. do 5.), odnosno koji je rešenjem suda bio izuzet; 3) ako je odlučeno o zahtevu u sporu koji ne spada u sudsku nadležnost (član 16.); 4) ako je odlučeno o zahtevu po tužbi koja je podneta posle zakonom propisanog roka; 5) ako je sud odlučio o tužbenom zahtevu za koji je stvarno nadležan viši sud iste vrste, sud druge vrste (član 16.), ili ako je povodom prigovora stranaka u odluci koja je uneta u presudu nepravilno odlučio da je mesno nadležan a stranka se zbog toga žali;
6) ako je protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (član 3. stav 3.); 7) ako je protivno odredbama ovog zakona sud doneo presudu zbog izostanka, presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja; 8) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom; 9) ako je protivno odredbama ovog zakona sud odbio zahtev stranke da u postupku upotrebljava svoj jezik i pismo i da prati tok postupka na svom jeziku, a stranka se zbog toga žali; 10) ako je sud doneo presudu bez glavne rasprave, a bio je dužan da održi glavnu raspravu; 11) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ukoliko vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno; 12) ako je odlučeno o zahtevu o kome već teče parnica, ili o kome je već ranije pravnosnažno presuđeno, ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje; 13) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi; 14) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protivreči sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrečni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrečnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. 35. Član 368. predviđa sljedeće: Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. 36. Član 369. predviđa sljedeće: Drugostepeni sud će rešenjem ukinuti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka (član 354.) i vratiće predmet istom prvostepenom sudu ili će ga ustupiti nadležnom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U ovom rešenju drugostepeni sud će odlučiti i koje se sprovedene radnje, zahvaćene bitnom povredom odredaba parničnog postupka, ukidaju. Ako su u postupku pred prvostepenim sudom učinjene povrede odredaba iz člana 354. stav 2. tač. 3., 4. i 12. ovog zakona, drugostepeni sud će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Ako je u postupku pred prvostepenim sudom učinjena povreda odredaba iz člana 354. stav 2. tač. 11. ovog zakona, drugostepeni sud će, s obzirom na prirodu povrede, ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu, ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. 6
37. Član 370. predviđa sljedeće: Drugostepeni sud će rešenjem ukinuti presudu prvostepenog suda i vratiti predmet tom sudu na ponovno suđenje ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu pred prvostepenim sudom, osim ako je odlučio da sam održi raspravu. Ovako će drugostepeni sud postupiti i kad stranka nije pobijala presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ako se prilikom rešavanja o žalbi pojavi opravdana sumnja da su činjenice na kojima je zasnovana prvostepena presuda pravilno utvrđene. Ako drugostepeni sud u sednici veća ili na raspravi nađe da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, ukinuće prvostepenu presudu i vratiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 38. Član 373. predviđa sljedeće: Drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu: 1) ako je na osnovu rasprave utvrdio drukčije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi; 2) ako je prvostepeni sud pogrešno ocenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostepenog suda je zasnovana isključivo na tim dokazima; 3) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je zasnovana presuda; 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvobitnoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo. 39. Član 385. predviđa sljedeće: Revizija se može izjaviti: 1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. ovog zakona, osim ako se povreda odnosi na mesnu nadležnost (član 354. stav 2. tačka 5.), ako je prvostepeni sud doneo presudu bez glavne rasprave, a bio je dužan da održi glavnu raspravu (član 354. stav 2. tačka 10.), ako je odlučeno o zahtevu o kome već teče parnica (član 354. stav. 2. tačka 12.) ili ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi (član 354. stav 2. tačka 13.); 2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. ovog zakona koja je učinjena i postupku pred drugostepenim sudom; 3) zbog pogrešne primene materijalnog prava. Zbog prekoračenja tužbenog zahteva revizija se može izjaviti samo ako je ta povreda učinjena tek u postupku pred drugostepenim sudom. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protiv presude donesene u drugom stepenu, kojom se potvrđuje presuda na osnovu priznanja, revizija se može izjaviti samo zbog razloga iz stava 1. tač. 1. i 2. i stava 2. ovog člana. 7
40. Član 393. predviđa sljedeće: Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. 41. Član 394. predviđa sljedeće: Ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 1. i 2. ovog zakona zbog kojeg se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će rješenjem ukinuti u celini ili delimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom veću prvostepenog ili drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu. Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 354. stav 2. tač. 3., 4. i 12. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtevu o kome već teče parnica, revizijski sud će ukinuti rešenjem donesene odluke i odbaciti tužbu. Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 354. stav 2. tačka 11. ovog zakona, revizijski sud, s obzirom na prirodu povrede, postupiće prema odredbama st. 1. ili 2. ovog člana. 42. Član 395. predviđa sljedeće: Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. 43. Član 397. predviđa sljedeće: Ako se prilikom odlučivanja o reviziji izjavljenoj u sporu iz člana 382. stav 4. tačka 6. ovog zakona opravdano posumnja da su činjenice na kojima je pobijana odluka zasnovana pravilno utvrđene, revizijski sud će rešenjem ukinuti pobijanu odluku, a po potrebi i odluke sudova nižeg stepena, i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom veću prvostepenog ili drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu. 44. Član 400. predviđa sljedeće: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rešenja drugostepenog suda kojim je postupak pravnosnažno završen. Revizija protiv rešenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravnosnažne presude (član 382. st. 2. i 3.). Revizija je uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije. U postupku povodom revizije protiv rešenja shodno će se primenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude. 45. Novi Zakon o parničnom postupku stupio je na snagu 1. avgusta 2003. godine (SGRS br. 58/03). Član 456. novog Zakona predviđa: Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona. 8
V ŽALBENI NAVODI 46. Podnosilac prijave navodi da su joj povrijeđena prava jer je onemogućena da živi u stanu sa dvoje maloljetne djece, te da živi u neuslovnom stanu sa tetkom. Ona navodi da je postupak pred domaćim sudovima trajao predugo i da je zdravlje njene porodice ugroženo zbog toga što spor sa njenim bivšim suprugom traje predugo. Ona se žali da je, kada je konačno okončao postupak, sud pogrešno ocijenio činjenice u njenom predmetu. VI PODNESCI STRANA A. Tužena Strana 1. O prihvatljivosti 47. U svojim zapažanjima o prihvatljivosti i meritumu od 4. novembra 2002. godine, tužena Strana ističe da prijava ne ispunjava uslove prihvatljivosti prema članu VIII(2)(a) u odnosu na iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova, te Domu predlaže da prijavu odbije kao neosnovanu. Tužena Strana ne navodi precizno zašto smatra da je prijava neprihvatljiva radi neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. 2. O činjenicama 48. U svojim pismenim zapažanjima, tužena Strana smatra da su činjenice djelimično sporne, jer je podnosilac prijave navela da domaći sudovi nisu riješili ni pitanje stana, niti alimentacije. Međutim, tužena Strana ističe da je presudom o razvodu braka i plaćanju alimentacije naređeno plaćanje alimentacije u iznosu od 20% ličnog dohotka I.M.-a, a rješenjem od 29. marta 2001. godine naređeno je plaćanje alimentacije u iznosu od 30%. 3. O meritumu 49. Tužena Strana smatra da, u pogledu merituma predmeta u vezi sa navodnom povredom člana 6. stav 1. Konvencije, ovaj član se ne može primijeniti u konkretnom predmetu, jer član 6. predviđa da Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza u razumnom roku Tužena Strana ističe da se član 6. odnosi na povredu građanskih, a ne privatnih prava, te se poziva na stav Evropskog suda u predmetu Ringeisen protiv Austrije (Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971., Seria A br. 13). 50. Tužena Strana tvrdi da je Evropski sud smatrao da je član 6. stav 1. ograničen na pravično suđenje u postupku koji je u toku ili na pravo na pristup sudu. Tužena Strana smatra da je očigledno da je podnosiocu prijave pristup sudu osiguran, kao i pravo na pravično suđenje. Ovo je potvrđeno, tvrdi tužena Strana, velikim brojem postupaka i poništavanjem nižestepenih odluka od strane viših sudova. 51. U vezi sa pojmom razuman rok, tužena Strana smatra da se definicija ovog pojma ne može prosuđivati apstraktno, nego se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti svakog pojedinačnog predmeta. Tužena Strana se poziva na stav Evropskog suda da se interesi dotičnog lica, u vezi sa najbržom mogućom odlukom, moraju vagati u odnosu na zahtjeve brižljivo vođenog postupka. U ocjenjivanju da li je period razuman, sud primjenjuje tri kriterija: kompleksnost predmeta, ponašanje podnosioca prijave i ponašanje vlasti. Tužena Strana ističe da su sudske odluke u ovom predmetu donesene 1992. godine, u toku ratnog sukoba. Tužena Strana citira predmet Ciricosta i Viola (Evropski sud za ljudska prava, Ciricosta i Viola protiv Italije, presuda od 4. decembra 1995., Serija A, br. 337-A), u kojoj je Evropski sud utvrdio da je ukupni period od 15 godina predstavljao ispunjenje uslova iz člana 6. stav 1. Konvencije. Tužena Strana takođe predlaže da Dom odbije prijavu u meritumu kao neosnovanu. 9
4. U pogledu zahtjeva za naknadu štete 52. U pogledu zahtjeva podnosioca prijave za naknadu štete, tužena Strana smatra da je ovaj zahtjev potpuno neosnovan. B. Podnosilac prijave 53. U odgovoru na pismena zapažanja tužene Strane, podnosilac prijave navodi da nije bilo pravične rasprave u postupku pred domaćim sudovima, jer su svi predočeni dokazi išli njoj u prilog, ali su odluke donesene u korist suprotne strane. Ona ističe da je rješenje Osnovnog suda u Loparama od 30. decembra 1993. godine doneseno na prvoj raspravi bez ijednog dokaza. 54. U pogledu zahtjeva razumnog roka, podnosilac prijave ističe da je prošlo osam i više mjeseci između donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja, što se nikako ne može smatrati razumnim rokom. Ona se takođe žali da nakon što je Vrhovni sud Republike Srpske odobrio reviziju 31. decembra 1994. godine, postupak po reviziji je počeo dvije godine kasnije, tek 1996. godine. 55. Podnosilac prijave ističe, uopšteno, loše stanje u sudstvu Republike Srpske, kao i da sudije ne poštuju osnovne principe pravičnosti, a domaći organi ne čine ništa da ih razriješe dužnosti. 56. Podnosilac prijave ističe da je stav tužene Strane u pogledu njenog zahtjeva za naknadu štete potpuno suprotan činjeničnom stanju u predmetu. Ona smatra da je njen zahtjev za naknadu štete opravdan zbog dužine vođenja postupka, troškova postupka i ostalih troškova, te zbog fizičkih i psihičkih tegoba koje je podnosila tokom jedanaest godina radi dužine vođenja postupka. 57. Nakon što je donesena konačna odluka, podnosilac prijave se žali da je Vrhovni sud Republike Srpske pogrešno primijenio zakon i donio odluku na osnovu najnovijih činjenica koje su se u međuvremenu promijenile. VII MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 58. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu za ljudska prava u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 5. Sporazuma iz 2003. godine, sada nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati u obzir kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, takođe, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 59. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) Postoje li efikasni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio i (c) [Komisija] će takođe odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. 1. U odnosu na dužinu sudskog postupka 60. Komisija prvo mora ispitati da li ima nadležnost ratione temporis. U skladu sa opšteprihvaćenim pravnim principima, Sporazum se ne može primijeniti retroaktivno. Prema tome, Komisija nema nadležnost da razmatra događaje koji su se desili prije 14. decembra 1995. godine. Komisija, međutim, može razmatrati relevantne dokaze koji se odnose na ranije događaje, kao 10
11 pozadinu događaja koji su se desili nakon 14. decembra 1995. godine (vidi predmet br. CH/97/67, Sakib Zahirović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. juna 1999., tačke 104-106, Odluke januar-juli 1999.). 61. Sudski postupak je pokrenut 1991. godine. Prvostepeni sud je 1992. godine donio prvo rješenje. Viši sud je 1993. godine donio presudu kojom se potvrđuje odluka Osnovnog suda. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu za reviziju, donio odluku kojom se obje odluke poništavaju, te naređuje ponovno suđenje. Osnovni sud je, u skladu sa uputstvima Vrhovnog suda, donio odluku 1997. godine. 62. Sudski postupak je počeo prije 14. decembra 1995. godine, datuma stupanja Sporazuma na snagu. Međutim, postupak je nastavljen više od osam godina nakon tog datuma. Stoga, zahtjev podnosioca prijave, koji se odnosi na postupanje tužene Strane koje je nastavljeno nakon 14. decembra 1995. godine, spada u nadležnost Komisije ratione temporis. 63. Tužena Strana takođe tvrdi da se ne mogu uvažiti žalbeni navodi podnosioca prijave prema članu 6. Konvencije. Prema navodima tužene Strane, predmet se ne odnosi na građanska prava podnosioca prijave, već je to zapravo privatni spor između fizičkih lica. Međutim, primjećujući da se postupak koji je u toku odnosi na pokušaj podnosioca prijave da dobije stanarsko pravo na stanu u Loparama, po osnovu Zakona o stambenim odnosima, Komisija smatra da se ovaj postupak ustvari odnosi na utvrđivanje njenih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Prema tome, ova odredba se može primijeniti na postupak u ovom predmetu. U ovim okolnostima, Komisija utvrđuje da je član 6. Konvencije primijenjiv, te se ne može prihvatiti prigovor tužene Strane na prihvatljivost po ovom osnovu. 2. U odnosu na druge zahtjeve podnosioca prijave 64. Podnosilac prijave se žali da sudovi Republike Srpske nisu odlučili o alimentaciji. Međutim, Komisija zapaža da je Osnovni sud u Brčkom, u postupku za razvod braka, donio odluku kojom se bivšem suprugu podnosioca prijave naređuje da plaća alimentaciju u iznosu od 20% svog mjesečnog ličnog dohotka za svog maloljetnog sina sve dok postoje zakonski uslovi za plaćanje alimentacije. Nakon toga, odlučujući po zahtjevu podnosioca prijave, Osnovni sud u Bijeljini je donio odluku kojom se iznos od 20% povećava na iznos od 30%, a koji je bivši suprug podnosioca prijave dužan plaćati. Nadalje, u svim sudskim odlukama kojima se odlučuje o stanarskom pravu, sud je analizirao finansijsku situaciju podnosioca prijave i I.M.-a, kao važnu činjenicu za donošenje odluke, te utvrdio da je bivši suprug podnosioca prijave plaćao alimentaciju. U postupku pred domaćim sudovima, podnosilac prijave nije nikada osporila činjenicu da je alimentacija plaćana. Komisija radi toga smatra da prijava, u tom pogledu, ne otkriva da postoji povreda prava i sloboda zagarantovanih Sporazumom. Slijedi da je prijava očigledno neosnovana u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Komisija radi toga odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim. 65. Komisija zapaža da se podnosilac prijave dalje žali da su tokom postupka Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud povrijedili njena prava prema članu 6. Konvencije. Podnosilac prijave traži da Komisija preispita sve sudske odluke i donese odluku kojom se tuženoj Strani naređuje da stan dodijeli njoj. Podnosilac prijave se žali da je sud donio odluku na osnovu činjenica koje su se pojavile 12 godina nakon što je postupak pokrenut. Prema podnosiocu prijave, sud je pogrešno ocijenio činjenice u njenom predmetu i pogrešno primijenio zakon. Član 6. Konvencije garantuje pravo na pravičnu raspravu. Međutim, Dom je u nekoliko navrata naveo da nema opštu nadležnost da zamijeni svojom vlastitom ocjenu činjenica i primjenu prava od strane domaćih sudova (vidi, npr., predmet br. CH/99/2565, Banović, odluka o prihvatljivosti od 8. decembra 1999., tačka 11., Odluke avgust-decembar 1999., i predmet br. CH/00/4128, DD Trgosirovina Sarajevo (DDT), odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000., tačka 13., Odluke juli-decembar 2000.). Isto se odnosi i na Komisiju. Nema dokaza da je sud propustio da postupi pravično kao što to zahtijeva član 6. Konvencije. Slijedi da je prijava, u ovom pogledu, očigledno neosnovana u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Komisija, radi toga, odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim.
3. Zaključak o prihvatljivosti 66. Komisija smatra da nema drugih osnova za proglašavanje prijave neprihvatljivom. Prema tome, Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u pogledu žalbe podnosioca prijave koja se odnosi na dužinu sudskog postupka, a da je prijava u svim drugim aspektima neprihvatljiva. B. Meritum 67. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora zatim ispitati da li utvrđene činjenice ukazuju na povredu obaveza tužene Strane prema Sporazumu. Prema članu I Sporazuma, strane su obavezne da obezbijede svim licima pod svojom nadležnošću najveći stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene u Konvenciji i drugim međunarodnim sporazumima navedenim u Dodatku Sporazuma. 1. Član 6. Konvencije 68. Podnosilac prijave se žali na dužinu postupka pred domaćim sudovima u Republici Srpskoj. 69. Član 6. Konvencije, u dijelu u kojem je relevantan u ovom predmetu, glasi: Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. 70. Prvi korak pri utvrđivanju dužine postupka je određivanje vremenskog perioda koji treba uzeti u razmatranje. U novembru 1991. godine, podnosilac prijave je pokrenula postupak pred Osnovnim sudom u Brčkom, tražeći da sud utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na stanu. Osnovni sud je 9. januara 1992. godine donio odluku. Konačnu odluku pred domaćim nižestepenim sudovim donio je Okružni sud u Bijeljini 15. novembra 2002. godine, tj. jedanaest godina kasnije. Potom, 17. februara 2004. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je odbio zahtjev podnosioca prijave za reviziju, tj. nakon što je prošlo više od dvanaest godina od pokretanja postupka. Dakle, redovni sudski postupak je trajao gotovo devet godina nakon što je Sporazum stupio na snagu 14. decembra 1995. godine. 71. Razumnost dužine postupka se ocjenjuje uzimajući u obzir kriterije koje je Komisija postavila, naime složenost predmeta, postupanje podnosioca prijave i postupanje tužene Strane, te druge okolnosti u predmetu (vidi, npr., predmet br. CH/97/54, Mitrović, odluka o prihvatljivosti od 10. juna 1998., tačka 10., Odluke i izvještaji 1998., sa pozivanjem na odgovarajuću praksu Evropskog suda za ljudska prava). 72. Komisija zapaža da je osnovno pitanje u ovom predmetu utvrđivanje stanarskog prava na stanu između bivših supružnika. Komisiji se ne čini da je predmet tako složen da zahtijeva da redovni sudski postupak traje više od jedanaest godina, uključujući gotovo sedam godina nakon stupanja Sporazuma na snagu. 73. Sudovi su u ovom predmetu donijeli osamnaest odluka. Šest od sedam odluka prvostepenog suda je poništeno odlukama drugostepenog suda. Drugostepeni sud je donio osam odluka, a u pet je naredio obnavljanje postupka. Dvije odluke drugostepenog suda su poništene odlukama Vrhovnog suda. Konačno, Vrhovni sud je, kao najviši sud koji odlučuje o vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za obnavljanje postupka, donio tri odluke. U dvije od tih odluka Vrhovni sud je naredio obnavljanje postupka. 74. Komisija smatra da su sudovi u Republici Srpskoj, postupanjem u sporu o stanarskom pravu koji, čini se, nije složen, prvenstveno odgovorni za činjenicu da je postupak u predmetu podnosioca prijave pred domaćim sudovima trajao tako dugo. U odnosu na postupanje podnosioca prijave, Komisija ne može naći bilo koji dokaz da je njeno postupanje dovelo do odgađanja 12
postupka tako dugo. Komisija zaključuje da je postupak trajao nerazumno dugo i da su za to odgovorni Republika Srpska i njeni sudovi. 75. U svjetlu gore navedenog, Komisija zaključuje da je tužena Strana povrijedila član 6. stav 1. Konvencije, jer postupak u predmetu podnosioca prijave nije okončan u razumnom roku. 2. Zaključak u odnosu na meritum 76. Ukratko, Komisija utvrđuje da je tužena Strana povrijedila ljudska prava podnosioca prijave zaštićena članom 6. stav 1. Konvencije. VIII PRAVNI LIJEKOVI 77. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, Komisija mora razmotriti koje korake tužena Strana treba preduzeti da ispravi utvrđeno kršenje Sporazuma. S tim u vezi Komisija će razmotriti donošenje naredbi da se sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčano obeštećenje (uključujući materijalnu i nematerijalnu štetu), kao i privremene mjere. 78. Komisija zapaža da je utvrdila povredu prava podnosioca prijave zaštićenih članom 6. stav 1. Konvencije u odnosu na dužinu postupka. 79. Podnosilac prijave je tražila da Komisija naredi tuženoj Strani da plati naknadu za sudske i druge troškove, kao i troškove života u iznosu od 35.000 konvertibilnih maraka (u daljem tekstu: KM). Podnosilac prijave takođe traži nadoknadu za duševnu patnju i liječenje u iznosu od 15.000 KM. 80. Komisija smatra odgovarajućim da podnosiocu prijave dosudi novčani iznos kao priznanje za osjećaj nepravde koju je pretrpjela zbog toga što tužena Strana nije odlučila o njenom predmetu u razumnom roku. 81. U skladu s tim, Komisija će narediti Republici Srpskoj da podnosiocu prijave isplati iznos od 3.000 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka) za nematerijalne štete kao priznanje za osjećaj nepravde koju je pretrpjela zbog nemogućnosti da njen predmet bude riješen u razumnom roku. 82. Osim toga, Komisija će dosuditi zateznu kamatu od 10% (deset posto) godišnje na iznos dosuđen podnosiocu prijave u prethodnoj tačci. Kamata se plaća mjesec dana od datuma prijema odluke na dosuđeni iznos ili na svaki njegov neisplaćeni dio do datuma pune isplate. IX ZAKLJUČCI 83. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da je prijava prihvatljiva prema članu 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima u vezi sa dužinom sudskog postupka u dijelu u kojem se odnosi na događaje koji su se desili nakon 14. decembra 1995. godine; 2. jednoglasno, da ostatak prijave proglasi neprihvatljivim; 3. jednoglasno, da je Republika Srpska povrijedila prava podnosioca prijave zagarantovana članom 6. stav 1. Konvencije, jer se postupak u njenom predmetu nije okončao u razumnom roku, čime je Republika Srpska prekršila član I Sporazuma; 13
4. jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da plati podnosiocu prijave, najkasnije u roku od mjesec dana od datuma prijema ove odluke, iznos od 3.000 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka) na ime nadoknade za nematerijalne štete; 5. jednoglasno, da odbije ostatak zahtjeva podnosioca prijave za nadoknadu; 6. jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da plati zateznu kamatu od 10% (deset) posto godišnje na iznos dosuđen u zaključku br. 4. gore, ili na svaki neisplaćeni dio istog od datuma propisanog za tu isplatu do datuma pune isplate; i 7. jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da izvijesti Komisiju, ili njenog pravnog sljedbenika, najkasnije u roku od dva mjeseca od prijema ove odluke, o koracima koje je preduzela u sprovođenju gornjih naredbi. (potpisao) (potpisao) J. David YEAGER Jakob MÖLLER Arhivar Komisije Predsjednik Komisije 14