HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmeti broj Milovan SMILJANIĆ i Milan MARIČIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE i FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 9. novembra 2005. godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gosp. Mato TADIĆ, član Gđa Valerija GALIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenute prijave podnesene Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru 2003. i januaru 2005. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2005. godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz 2005. godine, pravilom 50. stavom 1(a), (b) i (h), kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:
I. UVOD 1. Predmeti se odnose na pokušaje podnosilaca prijava, pripadnika bivše Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA), da vrate u posjed stanove u Bosni i Hercegovini i da budu priznati kao njihovi vlasnici. 2. Prijave postavljaju pitanja po čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijava, priložene dokumentacije i navoda tužene strane. 1. Predmet broj CH/02/9178, Milovan SMILJANIĆ protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine 4. Prijava je podnesena Domu 5. aprila 2002. godine i registrovana je istoga dana. 5. Podnosilac prijave 22. januara 1990. godine, sa Zajednicom stanovanja JNA-Stručnom službom pri VP 3945-27 Sarajevo, zaključio ugovor, broj 17-1213, o korištenju stana u ulici Aleja Bosne Srebrene broj 3/XVI (bivša ulica Aleja Branka Bujića broj 3), u Sarajevu. 6. Podnosilac prijave je dostavio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je zaključio sa državom SFRJ SSNO Vojno građevinskom direkcijom Sarajevo (u daljnjem tekstu: Stambeni fond bivše JNA), te ostalu dokumentaciju u vezi sa otkupom stana. Međutim, ugovor je potpisan samo od strane podnosioca prijave. Nadalje, podnosilac prijave je naveo da nije počeo isplaćivanje kupoprodajne cijene iz ovog ugovora, usljed izbijanja ratnih dejstava. 7. Podnosilac prijave je napustio stan izbijanjem oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini. a. Postupak pred domaćim organima 8. Podnosilac prijave je podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) za vraćanje u posjed predmetnog stana. Uprava je donijela rješenje, broj 23/5-372-2477/99, od 17. februara 2004. godine, kojim je odbila zahtjev podnosioca prijave kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je podnosiocu prijave prestala profesionalna vojna služba na osnovu Naredbe komadanta I Armije, broj 103-55 ("Službeni vojni list", broj 26/96), kao i da mu je priznato pravo na penziju počev od 31. decembra 1994. godine, što je utvrđeno uvidom u rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika P-115, broj 104366 UP-1 74/95, od 27. januara 1995. godine, koje je izdato u Beogradu. Iz predhodno navednog je neosporno da je podnosilac prijave ostao u službi civilnog ili vojnog lica u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine, te se, shodno tome, ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stava 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 9. Protiv gore pomenutog rješenje Uprave, podnosilac prijave je podnio žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministarstvo je donijelo rješenje, broj 27/02-23-1179/04, od 16. jula 2004. godine, kojim je odbilo žalbu podnosioca prijave. 10. Podnosilac prijave je u pismu Komisiji od 5. septembra 2005. godine naveo da nije pokretao upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 16. jula 2004. godine, jer se predmet i rješenje nalazilo kod njegovog punomoćnika, koji nije pokrenuo upravni spor u predviđenom roku. 2
Nadalje, naveo je da je ovo rješenje dobio tek po isteku zakonskog roka za pokretanje upravnog spora. 11. Podnosilac prijave je istaknuo i zahtjev za naknadu materijalne štete za otuđenu pokretnu imovinu iz stana i otuđeno putničko vozilo marke "Zastava 101" u iznosu od 47.100 KM, te naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja stana u periodu od 3. aprila 1992. godine, u iznosu od 12.000 KM. Dalje, traži naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih patnji i bola, kao i nemogućnosti korištenja stana, zatim naknadu štete za stalni podstanarski život, sve u iznosu od 8.000 KM, te naknadu troškova postupka povrata stana u posjed u iznosu od 1.000 KM. b. Postupak pred CRPC-om 12. Podnosilac prijave 12. novembra 1998. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ( u daljnjem tekstu: CRPC) za potvrđivanje stanarskog prava. CRPC je odlukom, broj 522-723-1/1, od 9. februara 2002. godine, potvrdila da je podnosilac prijave 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. 13. Podnosilac prijave je, 18. oktobra 2002. godine, podnio prijedlog za izvršenje CRPCodluke. Uprava je 14. avgusta 2003. godine donijela zaključak o izvršenju CRPC-odluke, broj 23-04/III-23-2477/99. 14. Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) je 12. decembra 2002. godine podnijelo zahtjev za ponovno razmatranje naprijed navedene odluke CRPC-a. U zahtjevu je navedeno da je podnosilac prijave na dan 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi JNA, te da na isti dan 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, čime su kumulativno ispunjeni uslovi iz člana 3a. stava 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 15. Podnosilac prijave je 10. februara 2004. godine uveden u posjed predmetnog stana, o čemu je Uprava sačinila zapisnik, broj 23-04-23.sl/04. 16. CRPC je dopisom, R-522-723-1/1, od 21. januara 2003. godine, poslala podnosiocu prijave zahtjev FMO-a za ponovno razmatranje odluke, na izjašnjenje i radi eventualnih primjedbi i dostavljanja novih dokaza i činjenica. Pismo je sadržavalo napomenu da ono ne daje pravo nadležnom organu uprave da obustavi postupak izvršenja odluke CRPC-a. 17. Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (koja je pravni sljednik CRPC-a; u daljnjem tekstu: Komisija za imovinske zahtjeve) je 28. decembra 2004. godine donijela konačnu i obavezujuću odluku, broj: R-522-723-1/1-01-75/04, kojom je usvojen zahtjev FMO-a, odluka od 9. jula 2002. godine stavljena van snage, a zahtjev podnosioca prijave za povrat predmetnog stana je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju odluke Komisije za imovinske zahtjeve se navodi da je podnosilac prijave bio aktivno vojno lice u JNA na dan 30. aprila 1991. godine, a što je utvrđeno na osnovu izjave punomoćnika podnosioca prijave, date na usmenoj raspravi, održanoj pred Upravom 11. decembra 2002. godine, te da na osnovu Naredbe broj 103-55 Komadanta I Armije od 6. septembra 1994. godine ("Službeni vojni list", broj 26/96) prestaje profesionalna vojna služba zastavniku I klase Milovanu Smiljaniću. Takođe, navedeno je da podnosilac prijave na taj dan nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a što je utvrđeno uvidom u uvjerenje Općinske službe za opću upravu Općine Novi Grad Sarajevo-Matični ured broj 12-sl-3861/00, od 12. oktobra 2000. godine. Nadalje, uvidom u zahtjev za vraćanje stana na kojem postoji stanarsko pravo, broj 23/5-377-2477/98, od 22. septembra 1998. godine, konstatovano je da je podnosilac prijave u trenutku podnošenja zatjeva bio nastanjen u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Tačkom 5. Odluke, podnosilac prijave je imao pravo u roku od 60 dana od dana prijema odluke, dostavom novih dokaza ili navoda o novim dokazima koje Komisija za imovinske zahtjeve nije razmatrala, a koji mogu bitno utjecati na njenu odluku, da podnese zahtjev za ponovno razmatranje odluke. 3
18. Podnosilac prijave je podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije za imovinske zahtjeve iz prethodnog stava. 2. Predmet broj CH/03/13628, Milan MARIČIĆ protiv Federacije Bosne i Hercegovine 19. Prijava je podnesena Domu 2. juna 2003. godine i registrovana je istoga dana. 20. Podnosilac prijave je 28. januara 1987. godine, sa Vojnom poštom 7250-27 Zagreb, zaključio ugovor, broj 23-111, o korištenju stana, u ulici Harmani broj H-15, u Bihaću. Ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana sa Stambenim fondom bivše JNA nije nikada zaključio. 21. Početkom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, podnosilac prijave je napustio svoj stan. a. Postupak pred domaćim organima 22. Podnosilac prijave je 16. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed Službi obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba). 23. Općinski načelnik Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik), rješavajući zahtjev putem Službe, donio je rješenje, broj 3/36-372-1549/98/3, od 5. februara 2001. godine, kojim je odbio zahtjev podnosioca prijave. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je podnosilac prijave rođen 24. aprila 1948. godine u mjestu Nebljusi, općina Donji Lapac, Socijalistička Republika Hrvatska, tj. nije bio državljanin SR Bosne i Hercegovine, po evidenciji državljana na dan 30. aprila 1991. godine, te da je i nakon 30. aprila 1991. godine ostao u aktivnoj službi vojske Jugoslavije, odnosno nije bio penzionisan. Shodno navedenom, utvrđeno je da se podnosilac prijave ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem u smislu člana 3a, stava 1. i člana 18d, stava 7. Zakona o prestanku primjene. 24. Podnosilac prijave je podnio žalbu na navedeno rješenje Kantonalnom ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministarstvo je donijelo rješenje, broj 11/2-23-485-UP-2/01, od 12. aprila 2001. godine, kojim je odbilo žalbu podnosioca prijave kao neosnovanu. 25. Tužbom Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), podnosilac prijave je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je donio presudu, broj U-129/01, od 25. januara 2002. godine, kojom je odbio tužbu podnosioca prijave. 26. Podnosilac prijave je 7. marta 2002. godine podnio žalbu na presudu Kantonalnog suda Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). b. Postupak pred CRPC-om 27. Podnosilac prijave je 5. avgusta 1999. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) za potvrđivanje stanarskog prava. CRPC je odlukom, broj 514-2589-1/1, od 24. aprila 2003. godine, potvrdila da je podnosilac prijave 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. 28. Služba je, u predmetu rješavanja zahtjeva podnosioca prijave za povrat predmetnog stana, donijela zaključak, broj 04-23-3105/03/3, od 18. avgusta 2003. godine, kojim je spojila predmete po zahtjevu podnosioca prijave od 16. septembra 1998. godine i zahtjev za izvršenje CRPCodluke, broj 04-23-3105, od 30. juna 2003. godine. U tački 3. dispozitiva zaključka određeno je da će se o spojenim upravnim stvarima dalje voditi jedinstveni postupak. 29. Služba je 18. avgusta 2003. godine donijela zaključak o izvršenju CRPC-odluke, broj 04-233105/03/3. U obrazloženju zaključka je navedeno da je podnosilac prijave, 30. juna 2003. 4
godine, podnio Službi zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, broj 514-2589-1/1, od 24. aprila 2003. godine. 30. Podnosilac prijave je 13. oktobra 2003. godine uveden u posjed predmetnog stana, o čemu je Služba sačinila zapisnik, broj 04-23-3105/03/3. 31. Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) je 16. septembra 2003. godine podnijelo zahtjev za ponovno razmatranje naprijed navedene odluke CRPC-a. U zahtjevu je navedeno da se podnosilac prijave ne može smatrati raseljenom osobom i izbjeglicom, iz razloga što je ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i nakon 19. maja 1992. godine, a sve do 21. februara 2000. godine. Naprijed navedeno je vidljivo na osnovu Naredbe, broj 2-6, Komadanta ratnog vazduhoplovastva i protivvazdušne odbrane, od 21. februara 2000. godine, objavljene u "Službenom vojnom listu", broj 11, od 4. maja 2000. godine, kojom podnosiocu prijave prestaje profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije. Tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine je, u prilogu pisanih zapažanja, dostavila kopiju navedene naredbe. 32. Podnosilac prijave je 27. oktobra 2003. godine podnio FMO zahtjev za kupovinu predmetnog stana. 33. CRPC je dopisom, broj 514-589-1/1, od 10. novembra 2003. godine, obavijestila Službu da je FMO podnijelo zahtjev za ponovno razmatranje CRPC odluke od 24. aprila 2003. godine, te je zahtijevala da se postupak izvršenja navedene odluke obustavi do prijema obavještenja o ishodu ponovnog razmatranja. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 34. S obzirom na sličnost između činjenica u predmetima i žalbenih navoda podnosilaca prijava, Komisija je odlučila da ove prijave spoji u skladu s pravilom 33. Pravila procedure Komisije istoga dana kada je usvojila ovu odluku. 35. Prijave su podnesene i registrovane u periodu od 5. aprila 2002. godine do 6. juna 2003. godine. 36. U predmetu CH/02/9178, podnosilac prijave je 24. septembra i 2. decembra 2004. godine, te 30. maja, 1. augusta i 5. septembra 2005. godine Komisiji dostavio obavještenja o daljnjim događanjima u vezi sa prijavom. Podnosilac prijave je u pismu od 24. septembra 2004. godine naveo da je 10. maja 2004. godine potpisao ugovor o otkupu predmetnog stana sa FMO i Vojskom Federacije Bosne i Hercegovine, te da je isti poslat kod vojnog pravobranioca na ovjeru. Takođe, izvršen je obračun cijene stana, koja iznosi 24.146,03 DEM. Iz uplatnice zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine od 23. decembra 2004. godine, evidentno je da je u korist FMO izvršen prenos potraživanja na zbirni račun, u iznosu od 24.146,03 DEM, na teret računa podnosioca prijave, a u svrhu kupovine stana. 37. U predmetu CH/03/13628, podnosilac prijave je 13. juna 2005. godine Komisiji dostavio daljnja obavještenja u vezi sa prijavom. 38. Komisija je prijave proslijedila tuženoj strani, Federaciji Bosne i Hercegovine, prema čl. 6. i 8. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članu II(2)(b) Sporazuma u periodu od 6. juna do 15. augusta 2005. godine. Do dana donošenja ove Odluke, tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine, dostavila je pisana zapažanja u navedenim prijavama. 39. Komisija je 28. juna i 2. septembra 2005. godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane Federacije Bosne i Hercegovine podnosiocima prijava. 5
40. Komisija je 7. jula 2005. godine uputila dopis Komisiji za imovinske zahtjeve kojim je zatražila od Komisije za imovinske zahtjeve da dostavi interne, pojedinačne i opće akte, objavljene ili neobjavljene, koji su vezani za karakter te institucije, a naročito one koji se odnose na nadležnost i mandat Komisije za imovinske zahtjeve, akte kojima se reguliše radno pravni status osoba koje odlučuju po zahtjevima građana, način izbora/imenovanja tih članova, kao i akte kojima su pojedini članovi izabrani/imenovani, njihova odgovornost "prema unutra i vani", trajanje mandata, radno-pravni status nakon okončana mandata članova Komisije za imovinske zahtjeve, hijerarhijski i drugi odnos sa institucijama koje imenuju/postavljaju članove Komisije za imovinske zahtjeve, itd. 41. Komisija za imovinske zahtjeve je 11. i 21. jula 2005. godine dostavila, kao svoj odgovor na dopis Komisije, Odluku o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, Pravilnik o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica i Pravilnik o uslovima i postupku za odlučivanje o zahtjevima za povrat nepokretne imovine, kao i informaciju da je "Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica BiH [je] u skladu sa ostvarenim dogovorom sa predstavnicima međunarodne zajednice pokrenula postupak da Vijeće ministara BiH donese odluku da se svi neriješeni zahtjevi upute lokalnim stambenim organima na odlučivanje". Komisija za imovinske zahtjeve nije dostavila odgovore na ostala pitanja, postavljena u dopisu od 7. jula 2005. godine. 42. Komisija za imovinske zahtjeve je 11. augusta 2005. godine dostavila Odluku o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. 43. Komisija za imovinske zahtjeve je 15. augusta 2005. godine dostavila dopis, kojim je obavijestila Komisiju da su njeni članovi stalno radno angažovani u različitim institucijama te da se "rad Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica može okarakterisati kao povremen i isti se odvija kroz održavanje sjednica na kojima se donose odluke". Institucije u kojima su zaposleni članovi Komisije za imovinske zahtjeve su: Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo prostornog uređenja i građenja, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske i Općinsko pravobranilaštvo u Bugojnu. 44. Komisija je 7. septembra 2005. godine proslijedila tuženoj strani, Bosni i Hercegovini, prijave podnosilaca radi dostavljanja pisanih zapažanja. 45. Komisija do dana donošenja ove Odluke nije zaprimila pisana zapažanja tužene strane Bosne i Hercegovine. 46. Podnosilac prijave, Milovan Smiljanić, je 31. oktobra 2005. godine dostavio dodatne informacije. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 1. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini Aneks 7, Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama 47. Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum, koji su potpisale Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, se bavi pitanjima izbjeglica i raseljenih osoba i u skladu s članom VII Aneksa 7 uspostavljena je Nezavisna komisija za raseljene osobe i izbjeglice, koja je kasnije promijenila naziv u Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba. 2. Ustav Bosne i Hercegovine 48. Član III/5. Ustava Bosne I Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: 6
(a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti. [ ]. 3. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 49. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) stupio je na snagu 4. aprila 1998. godine i potom je u više navrata dopunjavan i mijenjan ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03). Zakonom o prestanku primjene je ukinut raniji Zakon o napuštenim stanovima. 50. Prema Zakonu o prestanku primjene, nadležni organi vlasti ne mogu dalje donositi odluke kojima se stanovi proglašavaju napuštenim (član 1, stav 2). Svi upravni, sudski i drugi akti kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim (član 2, stav 1). Ipak, akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa Zakonom o prestanku primjene (član 2, stav 2). 51. Sva stanarska prava ili ugovori o korištenju koji su zaključeni od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine prestaju da važe (član 2, stav 3). Osoba koja koristi stan po osnovu poništenog stanarskog prava ili odluke o privremenom korištenju smatraće se privremenim korisnikom (član 2, stav 3). 52. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim, ili član njegovog porodičnog domaćinstva, ima pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (član 3, st. 1. i 2). Raniji član 3a, st. 1. i 2, koji su bili na snazi između 4. jula 1999. godine i 1. jula 2003. godine, određivao je sljedeće: Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. ovog zakona, u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin SR Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine. 53. Član 3a, koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, određuje sljedeće: Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u 7
statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu. 54. Raniji član 14, koji je bio na snazi između 4. aprila 1998. godine i 28. oktobra 1999. godine, određivao je sljedeće: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (Opći okvirni mirovni sporazum, Aneks VII, u daljem tekstu: Komisija). U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 55. Član 14, koji je stupio na snagu 18. oktobra 1999. godine, određivao je sljedeće: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (Opći okvirni mirovni sporazum, Aneks VII, u daljem tekstu: Komisija). U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije, ali samo u slučajevima u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je Imovinska komisija tražila obustavu. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 56. Nakon izmjena od 28. decembra 2001. godine, član 14. glasi: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom. U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije, ali samo u slučajevima u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je Imovinska komisija tražila obustavu. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. 8
U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 4. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba 57. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba (u daljem tekstu: Zakon o izvršenju) ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) reguliše izvršenje odluka CRPC-a. 58. Prema ovom Zakonu, ako je tražilac izvršenja podnio kod nadležnog organa uprave zahtjev za povrat u posjed iste imovine ili stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ili Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te ukoliko to lice, naknadno, podnese odluku Komisije na izvršenje, nadležni organ uprave će spojiti postupke za izvršenje koji se odnose na obje odluke i donijeti zaključak o dozvoli izvršenja u skladu sa ovim članom (član 7, stav 6). 5. Sporazum između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ( Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 32/04 i 32/05) 59. Prema ovom Sporazumu, strane (Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska) su saglasne da će po zahtjevima za ponovno razmatranje odluke Komisije rješavati u skladu sa odredbama pravilnika CRPC-a, koje nisu u suprotnosti sa odredbama važećih zakona u Bosni i Hercegovine (član 3, stav 2). 60. Odluke Komisije donesene po zahtjevima za ponovno razmatranje će biti konačne i obavezujuće, na njih se neće moći uložiti žalba i imat će pravno dejstvo kod nadležnih organa kao i prethodne odluke Komisije (član 3, stav 4). 61. Nakon 31. decembra 2003. godine, Komisija će se sastojati od sedam članova. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine će predložiti tri člana, a Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će predložiti po dva člana Komisije. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će temeljem tih prijedloga imenovati članove Komisije u roku od 15 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma (član 3, stav 6). 6. Odluka o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica 62. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici, održanoj 13. oktobra 2004. godine, donijelo Odluku o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica. 63. Prema ovoj Odluci, mandat članova Komisije traje godinu dana od dana imenovanja. Ukoliko se ukaže potreba produženja mandata članovima Komisije, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijet će posebnu odluku o produženju mandata (tačka IV). 64. Komisija će o svom radu podnositi izvještaj Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara i entitetskim vladama (tačka V). 9
7. Zakon o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon prenosu nadležnosti CRPC)( "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 6/04, 22/04 i 28/05) Član 1. Ovim zakonom reguliše se prenos i rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i zahtjeva za vraćanje u posjed nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija). Član 2. Zahtjeve iz člana 1. ovog zakona Komisija prenosi opštinskoj, odnosno gradskoj službi za upravu nadležnoj za stambene poslove odnosno imovinsko-pravne poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno (u daljem tekstu: nadležni organ). Član 3. Zahtjevi iz člana 1. ovog zakona rješavaju se uporedo sa zahtjevima podnesenim nadležnom organu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99 i 56/01) odnosno Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01 ). Po prijemu zahtjeva iz člana 1. ovog zakona nadležni organ rješava zahtjeve prema hronološkom redu po kojem su primljeni od strane Komisije. Krajnji rok za rješavanje zahtjeva iz člana 1. ovog zakona je 31. 12. 2005. godine Član 4. Zahtjev za vraćanje u posjed stana smatra se podnesenim u roku ukoliko je podnesen u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i to: - do 04.07.1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim; - do 04.10.1999. godine za stanove iz člana 2. stav 5. i člana 18 b. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 83 a. stav 4. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima; odnosno ukoliko je podnesen u skladu sa Pravilnikom Komisije i to: - do 02.09.1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim; - do 03.12.1999. godine za stanove iz alineje 2. ovog člana. 8. Zakon o prometu nepokretnosti 65. Član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti ( Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91; "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) predviđa da ugovor o prenosu nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Stavom 4. se, 10
između ostalog, predviđa da je pismeni ugovor o prenosu nepokretnosti koji je u potpunosti ili značajnom dijelu izvršen valjan čak i ako potpisi ugovornih strana nisu ovjereni kod nadležnog suda. 9. Zakon o parničnom postupku 66. Član 54. Zakona o parničnom postupku ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 42/98, 3/99 i 53/03) određuje sljedeće: Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je tokom parnice postao sporan, tužitelj može, pored postojećeg zahtjeva, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. Isticanje zahtjeva prema odredbi stava 3. ovog članka neće se smatrati preinakom tužbe. V. ŽALBENI NAVODI 67. Podnosioci prijava se žale da im tužena strana na nezakonit način onemogućava vraćanje u posjed njihovih predratnih stanova. Također, žale se na trajanje postupka odlučivanja o njihovim zahtjevima za povrat stana. 68. Neki od podnosilaca prijava su istaknuli i zahtjeve za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti korištenja svojih predratnih stanova, pretrpljene duševne boli kao i radi uništenja i otuđenja pokretne imovine, te naknadu na ime troškova postupka koje su imali. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE A. Bosna i Hercegovina 69. Komisija do dana donošenja ove Odluke nije zaprimila pisana zapažanja tužene strane Bosne i Herzegovine. B. Federacija Bosne i Hercegovine 70. U vezi sa činjenicama, tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine, ističe da je u predmetu Milovana Smiljanića, podnosilac prijave riješio stambeno pitanje zakupom trosobnog stana u Novom Sadu, u Srbiji i Crnoj Gori. Takođe tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine, je istakla da podnosilac prijave nije uplatio nijednu mjesečnu ratu kupoprodajne cijene, te da je, s obzirom na ovu činjenicu, upitna valjanost kupoprodajnog ugovora. Nadalje tužena strana ističe da podnosilac prijave nije podnio tužbu radi utvrđivanja valjanosti ugovora. 71. U vezi sa činjenicama u predmetu Milana Maričića, tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine, istakla je da ne osporava činjenice navedene u prijavi. 11
72. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana je isticala prigovor neiscrpljivanja djelotvornih pravnih lijekova, jer su podnosioci prijava, koji tvrde da su zaključili ugovor o kupoprodaji, trebali pokrenuti postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora ili tražiti izdavanje naloga za uknjiženje prava vlasništva od Federalnog ministarstva odbrane. 73. Po pitanju prihvatljivosti tužena strana u svojim zapažanjima predlaže da prijave budu proglašene neprihvatljivim. Naime, tužena strana u predmetu Milovana Smiljanića, ističe prigovor neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Tužena strana smatra da podnosilac prijave nije iscrpio sve djelotvorne domaće pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u upravnim postupcima. 74. Tužena strana ističe da je podnosilac prijave Milovan Smiljanić mogao podići tužbu shodno odredbama člana 54. Zakona o parničnom postupku (vidi tačku 66. ove Odluke) i tražiti od suda da utvrdi njegovo eventualno vlasništvo. Nadalje, u dijelu prijave koji se odnosi na vraćanje stana u posjed, tužena strana zapaža da je podnosilac prijave uveden u posjed predmetnog stana, te ističe da je isti riješio svoje stambeno pitanje u Državnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori. Konačno, u pogledu navoda podnosioca prijave da je podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, tužena strana ističe prigovor ratione personae, s obzirom da je ista organ Bosne i Hercegovine 75. Po pitanju prihvatljivosti u predmetu Milana Maričića, tužena strana predlaže da se prijava proglasi neprihvatljivom kao očigledno neosnovana u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Tužena strana ističe da nije mogla uticati na odluke CRPC-a, niti na odlučivanje povodom zahtjeva za preispitivanje navedene odluke, uloženog od strane FMO, pa se prema tome ne može smatrati odgovornom za taj dio postupka. Nadalje, tužena strana navodi da je postupak po zahtjevu podnosioca prijave za vraćanje u posjed stana još u toku pred CRPC-om, te je, s tim u vezi, istakla je prijava neprihvatljiva ratione personae za period od 2003. godine do 7. maja 2005. godine, kada je stupio na snagu Sporazum o prenosu nadležnosti CRPC-a na domaće organe. 76. U pogledu merituma prijava, tužena strana navodi da nije došlo do povrede članova Evropske konvencije. U vezi sa članom 6. Evropske konvencije, tužena strana navodi da u predmetu Milovana Smiljanovića, domaći organi nisu prekršili navedni član, jer su nadležni organi odlučili po zahtjevima podnosioca prijave u razumnom roku. Što se tiče člana 8. Evropske konvencije, tužena strana navodi da, u predmetu Milovana Smiljanovića, nije prekršila pravo podnosioca prijave na poštivanje doma, jer je i nakon 19. maja 1992. godine bio pripadnik oružanih snaga druge države, te je riješio stambeno pitanje u Državnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori, zbog čega se ne može smatrati izbjeglicom i raseljenom osobom. 77. U vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Federacija Bosne i Hercegovine smatra da pravo podnosioca prijave nije povrijeđeno s obzirom da je tužena strana svima omogućila povrat stanova, ali pod uvjetima koji su predviđeni članom 3a. navedenog Zakona. Nadalje, tužena strana ističe da je u predmetu Milovana Smiljanovića, valjanost kupoprodajnog ugovora dovedena u pitanje, te da samo domaći sud može odlučiti o valjanosti predmetnog ugovora. Nadalje, tužena strana tvrdi da njeni organi i institucije nisu povrijedili posjed podnosioca prijave, jer su donijeli odluke po njegovim zahtjevima, te da su mu iste uredno dostavljene, kao i da je uveden u posjed predmetnog stana. 78. U pogledu merituma prijave, u predmetu Milana Maričića, tužena strana Federacija Bosne i Hercegovine se nije izjašnjavala. 79. U pogledu zahtjeva za kompenzaciju tužena strana ističe da podnosioci prijava nisu ničim potkrijepili svoje zahtjeve, te ih zbog toga smatra u cijelosti neosnovanim i predlaže Komisiji da ove zahtjeve podnosilaca prijava odbije primiti u razmatranje. 12
VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 80. Komisija podsjeća da su prijave podnesene Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njima nije odlučio do 31. decembra 2003. godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra 2003. godine i članom 3. Sporazuma iz 2005. godine, nadležna da odlučuje o ovim prijavama. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijava sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmete podnosilaca prijava, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 81. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju su Dom/Komisija već ispitali, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 1. Prihvatljivost prijave u dijelu upućenom protiv Bosne i Hercegovine 82. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti [...] Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: [...] (c) [Komisija] će također odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. 83. Komisija zapaža da su podnosioci prijava uporedo sa postupkom pred domaćim organima uprave, pokrenuli postupak pred CRPC-om za vraćanje predmetnih stanova u posjed. 84. CRPC je osnovana na osnovu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks 7). Aneksom 7 je propisano da će CRPC odlučivati o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada ta imovina nije dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila 1992. godine. Sistem povrata imovine po Aneksu 7 predstavlja drugi mogući način povrata imovine, pored mogućnosti podnošenja zahtjeva domaćim organima. Oba sistema su egzistirala paralelno i na dispoziciji svake stranke ležala je odluka da li će pokrenuti jedan ili drugi postupak radi povrata imovine ili, štaviše, oba u isto vrijeme. Međutim, u slučaju obostranog pokretanja postupaka, a u skladu sa članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u konačnoj verziji), svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima, uključujući i postupak izvršenja odluke, morali su se prekinuti do donošenja konačne odluke Komisije. Izuzetak su činili slučajevi u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je CRPC tražila obustavu. 85. Tumačeći ove odredbe, koje regulišu odnos između domaćeg i međunarodnog mehanizma povrata imovine, može se reći da su odluke CRPC-a imale veći autoritet, jer su, s jedne strane, konačne i obavezujuće, a s druge strane, bez prava domaćih upravnih organa ili sudova da ih preispituju ili ponište. Davanje prednosti jednom sistemu ralizacije zahtjeva za povrat imovine i izbjegavanje paralelnih postupaka je, s tačke gledišta principa pravne sigurnosti, u smislu člana 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u potpunosti opravdano. 13
86. Međutim, razlika između odluka CRPC-a i domaćih organa je u činjenici nemogućnosti njenog preispitivanja od strane Komisije. U vezi s tim, Komisija podsjeća da je Dom u nekoliko navrata naveo da se tužena strana, u konkretnom slučaju Federacija Bosne i Hercegovine, ne može smatrati odgovornom za odluke CRPC-a (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu, CH/01/7728, V.J. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 31. marta 2003. godine). Dom je to objasnio na sljedeći način: 122. I na kraju, Dom nalazi da su se Strane potpisnice Aneksa 7, među njima i Federacija, složile da će CRPC samostalno donijeti svoja pravila i da neće postojati preispitivanje odluka CRPC-a od strane organa Federacije. Stoga, Dom nalazi da se tužena Strana prema Sporazumu ne može smatrati odgovornom za postupke kojima je CRPC donio svoje odluke. Takođe, tužena Strana se prema Sporazumu ne može smatrati odgovornom za propust da obezbjedi preispitivanje odluka CRPC-a od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, jer je takvo preispitivanje isključeno Aneksom 7. U tom pogledu, žalbeni navod je nespojiv ratione personae sa Sporazumom. 87. Isti stav zauzela je i Komisija (vidi Odluku o prihvatljivosti, CH/00/5481, Tihomir Aleksić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. juna 2005. godine). 88. Komisija primjećuje da je Aneks 7 potpisan od strane sve tri strane entiteta i Bosne i Hercegovine (član XVIII Aneksa 7). S druge strane, član XVI Aneksa 7 je predvidio da će se nakon 31. decembra 2003. godine, odgovornost za finansiranje i rad Komisije [...] prenijeti na Vladu Bosne i Hercegovine osim ako se strane ne dogovore drugačije. U slučaju ovog drugog, Komisija će nastaviti da radi kako je gore navedeno. Prema tome, Aneks 7 je otvorio mogućnost da se ovo pitanje reguliše onako kako Država smatra shodnim i riješio je pitanje odgovornosti (Bosna i Hercegovina), ukoliko ona ne riješi ovo pitanje na drugi način. 89. Da ne bi došlo do pravne praznine ukidanjem CRPC-sistema, s jedne strane, a nerješavanjem svih podnijetih zahtjeva za preispitivanje već donesenih odluka CRPC-a, s druge strane, nadležnost za rješavanje zahtjeva za preispitivanje prvostepenih odluka CRPC-a prenesena je, u konkretnom slučaju, na Komisiiju za imovinske zahtjeve. Naime, Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini riješeno je ovo pitanje. Naime, navedeni Sporazum, pozivajući se na član III/5. Ustava Bosne i Hercegovine, stipulisao je Bosnu i Hercegovinu kao odgovornu za rad Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (član 1. st. 1. i 2.). Iako nije tačno navedeno, prenos nadležnosti uslijedio je osnovu tačke a) člana III/5, prvi dio rečenice prenos nadležnosti uz saglasnost entiteta i Države. Na osnovu člana 3. stava 5. Sporazuma, Država je dužna finansirati rad Komisije. Na osnovu člana 6. stava 3, Komisija će se sastojati od sedam članova. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine će predložiti tri člana, a Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će predložiti po dva člana Komisije. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će temeljem tih prijedloga imenovati članove Komisije u roku od 15 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma. Sporazum je potpisan 27. maja 2004. godine, kada je i stupio na snagu. Sporazumom je utvrđeno da je 31. decembar 2004. godine krajnji rok za rješavanje ovih zahtjeva. Sporazum je 13. maja 2005. godine izmijenjen tako što je rok za rješavanje zahtjeva pomjeren za 31. decembar 2005. godine. 90. Prema tome, prenosom nadležnosti na domaće organe, Bosna i Hercegovina, je postala odgovorna ratione termporis i ratione personae za postupanje po ovim zahtjevima nakon 27. maja 2004. godine. 91. Što se tiče same pravne osnove za odlučivanje državnog organa povodom zahtjeva za povrat imovine, Komisija zaključuje da ni Aneks 7, niti drugi pravni akti, ne nameću Državi daljnju obavezu u pogledu donošenja određenih zakona ili sličnih pravnih akata, jer prenos nadležnosti sa 14
međunarodnog tijela na domaće odnosio se samo na prenos u institucionalnom smislu. Prema tome, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica dužna je poštovati Aneks 7, što ne isključuje primjenu zakona na nižem administrativnom nivou, koji su u skladu sa ovim Aneksom (prije svega, misli se na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). 92. Ostaje još da se riješi pitanje da li je Bosna i Hercegovina, u konkretnim slučajevima, odgovorna ratione temporis i ratione materiae, i ako jeste, da li su podnosioci prijava iscrpili sve pravne lijekove u postupku povrata imovine pred državnim organima, tj. ispunili druge uslove prihvatljivosti. a) Predmet broj CH/02/9178 93. U predmetu broj CH/02/9178, državni organ je 28. decembra 2004. godine donio konačnu i obavezujuću odluku, broj R-522-723-1/1-01-75/04. Prema tome, Bosna i Hercegovina je odgovorna ratione temporis i ratione materiae. Ipak, u tački 5. navedene odluke, podnosilac prijave je imao pravo u roku od 60 dana od dana prijema odluke, dostavom novih dokaza ili navoda o novim dokazima koje Komisija za imovinske zahtjeve nije razmatrala, a koji mogu bitno utjecati na njenu odluku, da podnese zahtjev za ponovno razmatranje odluke. To je on i učinio, ali nadležni organ nije donio odluku po ovom zahtjevu. Postavlja se pitanje za Komisiju da li je podnosilac prijave iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove ili se može zaključiti da je ovaj postupak još u toku. 94. Komisija zaključuje da ovaj pravni lijek (zahtjev za ponovno razmatranje odluke) ne omogućava podnosiocima prijava, bez da dostave nove dokaze ili navode o novim dokazima koje CRPC nije razmatrala, preispitivanje pravne i činjenične ispravnosti donesenih odluka. Prema tome, ovakav pravni lijek ima veliku sličnost sa zahtjevima za ponavljanje postupka (vidi, na primjer, član 235. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ili član 42. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine). Prema sudskoj praksi organa Evropske konvencije, kao i praksi Doma, koju preuzima Komisija (vidi predmet broj CH/98/1366, V.Č, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2000. godine, tačka 59, Odluke o prihvatljivosti i meritumu januar juni 2000. godine ), zahtjevi za ponavljanje postupka ne mogu se smatrati djelotvornim pravnim lijekom, osim ukoliko se isti nije pokazao uspješnim i nije rezultirao ponavljanjem postupka. Ovakav stav zauzeo je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine (vidi odluke AP 532/04, od 23. jula 2004. godine, sa uputom na daljnju jurisprudenciju bivše Evropske komisije za ljudska prava; AP 343/04, od 29. septembra 2004. godine, tačka 6. i dalje; AP 193/04, od 29. septembra 2004. godine, tačka 6). Kako u predmetnom slučaju nema odluke o ponavljanju postupka, niti ima zaključka da će se o zahtjevu odlučivati, Komisija zaključuje da je podnosilac prijave iscrpio sve pravne lijekove, tj. došao je do konačne i obavezujuće odluke. Ovakav stav je, štaviše, opravdan činjenicom da, na osnovu člana 3. stava 4. Sporazuma između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Odluke Komisije donesene po zahtjevima za ponovno razmatranje su konačne i obavezujuće, a na njih se ne može uložiti žalba. 95. Na osnovu svega iznesenog, Komisija zaključuje da prijava broj CH/02/9178 ispunjava sve uslove prihvatljivosti. b) Predmet broj CH/03/13628 96. U predmetu CH/03/13628, CRPC je odlukom, broj 514-2589-1/1, od 24. aprila 2003. godine, potvrdila da je podnosilac prijave 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovo je konačna i obavezujuća odluka. S obzirom na nadležnosti Komisije u vezi sa preispitivanjem odluka CRPC-a (vidi tačku 86. ove Odluke), Komisija zaključuje da nema nadležnost da preispituje ovu odluku. Komisija zaključuje da se ovaj dio prijave proglašava inkompatibilnim ratione personae sa Sporazumom u smislu člana VIII(2)(b). Ipak, u predmetnom 15
slučaju, CRPC je dopisom, broj 514-589-1/1, od 10. novembra 2003. godine, obavijestila Službu da je FMO podnijelo zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC od 24. aprila 2003. godine, te je zahtijevala da se postupak izvršenja navedene odluke obustavi do prijema obavještenja o ishodu ponovnog razmatranja. Iz ovoga se može zaključiti da će državni organ, koji je preuzeo mandat CRPC-a, uzeti u razmatranje ovaj zahtjev. Međutim, čak i pod pretpostavkom da se ovaj dopis može tumačiti kao otvaranje postupka u kojem će se preispitivati konačna i obavezujuća odluka (vidi tačku 94. ove Odluke), ovaj postupak tek predstoji. Prema Sporazumu, tužena strana ima rok do 31. decembra 2005. godine da odluči o ovom zahtjevu. Prema tome, domaći pravni lijekovi nisu iscrpljeni kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj dio prijave CH/03/13628 proglasi neprihvatljivim. 2. Prihvatljivost prijava u dijelu upućenom protiv Federacije Bosne i Hercegovine a) Predmet broj CH/02/9178 I. U vezi sa zahtjevom za povrat stana pred domaćim organima 97. Podnosilac prijave se žali da nije u mogućnosti da vrati stan u posjed. Federacija Bosne i Hercegovine je uložila prigovor na prihvatljivost prijave na osnovu toga što podnosilac prijave nije iscrpio domaće pravne lijekove. 98. S obzirom na zaključke iz tačke A.1, Komisija zaključuje da Federacija Bosne i Hercegovine nije odgovorna ratione personae za odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. 99. Međutim, podnosilac prijave je istovremeno vodio i postupak za povrat stana pred organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac prijave tvrdi da nema mogućnost da dođe do konačnog meritornog odlučenja povodom povrata svoga predratnog stana, da postupci traju van razumnog roka, te da mu nije omogućen djelotvoran pravni lijek, uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju. 100. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova se mora fleksibilno primjenjivati i podnosiocima prijava se moraju uzeti u obzir posebne okolnosti, ako one postoje (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 25/01). Dom je ustanovio da postojanje pravnih lijekova mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi. U protivnom, pravni lijekovi će se smatrati nedostupnim i nedjelotvornim (vidi, na primjer, predmet broj CH/96/17, Blentić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 5. novembra 1997. godine, tačka 19, Odluke o prihvatljivosti i meritumu mart 1996 decembar 1997. godine). Nije dovoljno da određeni pravni lijekovi formalno postoje, nego je potrebno realno sagledati opći pravni i politički kontekst u kome se koriste ti pravni lijekovi, kao i lične okolnosti podnosilaca prijava (ibid). 101. Komisija naglašava da je podnosilac prijave nije pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom (vidi tač. 8-11 ove Odluke). Naime, protiv rješenja kojim se zahtjev za povrat stana podnosioca prijave odbija, podnosilac prijave je imao mogućnost da pokrene upravni sudski spor, tužbom protiv konačnih upravnih akata. Tužena strana je istakla prigovor da je prijava neprihvatljiva, jer je podnosilac prijave imao na raspolaganju domaće pravne lijekove koje nije koristio. Podnosilac prijave nije dokazao da su ovi pravni lijekovi nedjelotvorni, niti se Komisiji tako čini. 102. Prema tome, Komisija smatra da podnosilac prijave nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove u postupku pred domaćim organima, kako se zahtijeva članom VIII(2)(a) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim. 16