SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET Sandro Božanić AKTIVNE POLITIKE TRŽIŠTA RADA U FUNKCIJI SUZBIJANJA NEZAPOSLENOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET AKTIVNE POLITIKE TRŽIŠTA RADA U FUNKCIJI SUZBIJANJA NEZAPOSLENOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ DIPLOMSKI RAD Predmet: Mentor: Student: Fiskalna politika doc. dr. sc. Saša Drezgić Sandro Božanić, univ. bacc. oec. Studijski smjer: Financije i bankarstvo JMBAG: 0081063097 Rijeka, rujan 2013.
SADRŽAJ Stranica 1. UVOD... 1 1.1. Problem, predmet i objekti istraživanja... 1 1.2. Radna hipoteza... 2 1.3. Svrha i ciljevi istraživanja... 2 1.4. Znanstvene metode... 3 1.5. Struktura rada... 3 2. PROBLEM NEZAPOSLENOSTI TEORIJSKI I EMPIRIJSKI PREGLED... 5 2.1. Pojmovno određenje i sistematizacija nezaposlenosti... 5 2.1.1. Pojmovno određenje nezaposlenosti... 6 2.1.2. Sistematizacija nezaposlenosti... 10 2.2. Mjerenje nezaposlenosti... 13 2.2.1. Stopa nezaposlenosti... 13 2.2.2. Administrativna i anketna nezaposlenost... 15 2.3. Kretanje nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj... 17 3. MJERE AKTIVNE POLITIKE TRŽIŠTA RADA... 30 3.1. Determinante razvoja programa aktivne politike tržišta rada... 30 3.2. Klasifikacija mjera aktivne politike tržišta rada... 34 3.3. Metode ocjene učinkovitosti mjera aktivne politike tržišta rada... 36 4. AKTIVNA POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA U REPUBLICI HRVATSKOJ... 42 4.1. Programi aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj... 42 4.2. Ocjena mjera aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj... 46 4.2.1. Financiranje mjera aktivne politike zapošljavanja... 46 4.2.2. Obuhvat mjera aktivne politike zapošljavanja... 52 4.2.3. Učinkovitost mjera aktivne politike zapošljavanja... 55 4.3. Prijedlozi za unapređenje aktivne radne politike u Republici Hrvatskoj... 66 5. ZAKLJUČAK... 70 LITERATURA... 74 POPIS TABLICA... 80 POPIS GRAFIKONA... 81 POPIS SHEMA... 81
1. UVOD Nezaposlenost predstavlja jedan od gorućih društvenih problema današnjice, kako u Hrvatskoj, tako i u većini ostalih zemalja članica Europske unije. Države su neprekidno izložene turbulencijama u tokovima rada, kapitala i znanja. Jedna od posljedica kontinuirane prilagodbe tim promjenama jest i nezaposlenost, kao značajna prepreka gospodarskom i društvenom razvoju općenito. Rješenje tog problema se, između ostalog, pokušava pronaći i kroz izravnu državnu intervenciju na tržištu rada u obliku aktivnih politika zapošljavanja tj. primjenom učinkovitih kombinacija mjera aktivne politike tržišta rada. Cilj tih mjera je optimalizacija odnosa ponude i potražnje za radnom snagom, stvaranje kvalitetnijeg i konkurentnijeg radnog kontingenta, poticanje veće produktivnosti rada te efikasnost popunjavanja raspoloživih radnih mjesta. 1.1. Problem, predmet i objekti istraživanja Uvažavajući prethodno navedeno, moguće je postaviti problem istraživanja ovog diplomskog rada, a koji se odnosi na potrebu istraživanja i analize učinkovitosti mjera aktivne politike tržišta rada u suzbijanju nezaposlenosti, s posebnim naglaskom na utvrđivanju stanja u Republici Hrvatskoj. Sukladno tome, definiran je i predmet istraživanja: navesti i ilustrirati temeljna obilježja problema nezaposlenosti (s posebnim naglaskom na pojmovno određenje, klasificiranje i metriku), istražiti teorijska i empirijska obilježja mjera aktivne politike tržišta rada te utvrditi njihovu učinkovitost u suzbijanju nezaposlenosti, s posebnim osvrtom na primjenu tih mjera u Republici Hrvatskoj. Tako postavljeni problem i predmet istraživanja odredili su i objekte istraživanja, a to su nezaposlenost i mjere aktivne politike tržišta rada. 1
1.2. Radna hipoteza U okviru tako determiniranog problema i predmeta istraživanja postavlja se sljedeća radna hipoteza: konzistentnim i znanstveno utemeljenim saznanjima o prirodi i dinamici kretanja nezaposlenosti te upoznavanjem sa teorijskim i empirijskim značajkama mjera aktivne politike tržišta rada, moguće je koncipirati učinkovitije programe i mjere za suzbijanje nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj. 1.3. Svrha i ciljevi istraživanja Direktno i usko povezano sa problemom, predmetom i objektima istraživanja te postavljenom hipotezom određeni su i svrha i ciljevi istraživanja. Svrha istraživanja jest ispitivanje mogućnosti efikasnog suzbijanja nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj primjenom mjera aktivne politike tržišta rada. Ciljevi istraživanja jesu: razmotriti relevantna teorijska obilježja nezaposlenosti, analizirati uzroke i kretanje nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj, evaluirati učinkovitost mjera aktivne politike zapošljavanja općenito te problematizirati njihovu primjenu u Republici Hrvatskoj u retrospektivnom i perspektivnom smislu. Da bi se postigli ciljevi istraživanja, potrebno je dati znanstveno utemeljene odgovore na sljedeća pitanja: 1. Što je to nezaposlenost? 2. Na koji se način sistematiziraju vrste nezaposlenosti? 3. Kojim se metodama mjeri nezaposlenost? 4. Kakva je dinamika kretanja nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj? 5. Što su mjere aktivne politike tržišta rada i na koji se način one klasificiraju? 6. Kako se ocjenjuje učinkovitost mjera aktivne politike zapošljavanja? 7. Koje se mjere aktivne politike zapošljavanja primjenjuju u Republici Hrvatskoj? 8. Kakva je učinkovitost mjera aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj? 2
9. Na koji se način aktivna politika zapošljavanja u Republici Hrvatskoj može poboljšati? 1.4. Znanstvene metode Pri izradi ovoga diplomskog rada, u fazama prikupljanja, obrade i prezentiranja podataka, u odgovarajućim kombinacijama korištene su sljedeće znanstvene metode: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretizacije, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda deskripcije i kompilacije te su korišteni citati tuđih spoznaja. Pojmovni sustav utvrđen je metodom klasifikacije a prezentirani su podaci obrađeni statističkom metodom. 1.5. Struktura rada Ovaj se diplomski rad sastoji od pet međusobno povezanih tematskih cjelina. U prvom dijelu, UVODU, definirani su problem, predmet i objekti istraživanja, postavljena je radna hipoteza, određeni su svrha i ciljevi istraživanja, naznačene su primijenjene znanstvene metode te je prikazana tematska struktura rada. Naslov drugog dijela rada je PROBLEM NEZAPOSLENOSTI TEORIJSKI I EMPIRIJSKI PREGLED, u okviru kojega se definira pojam nezaposlenosti, sistematiziraju vrste nezaposlenosti, ilustriraju i problematiziraju standardne metode mjerenja nezaposlenosti te se temeljem statističkih podataka analizira kretanje nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj prema odabranim kvalitativnim obilježjima. MJERE AKTIVNE POLITIKE TRŽIŠTA RADA naslov je trećeg dijela rada, u kojemu su predstavljene povijesne, polit-ekonomske i institucionalne determinante razvoja programa aktivne politike zapošljavanja i njihov sadržaj, posebice u europskom kontekstu, prikazane 3
najčešće korištene klasifikacije mjera, objašnjeni najzastupljeniji okviri za evaluaciju mjera aktivne politike zapošljavanja te je ponuđena znanstveno utemeljena ocjena učinkovitosti navedenih mjera u suzbijanju nezaposlenosti. U četvrtom dijelu rada, s naslovom AKTIVNA POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA U REPUBLICI HRVATSKOJ, daje se kratki pregled dosadašnjih ciklusa aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj, ocjenjuje se učinkovitost primijenjenih mjera s obzirom na alocirana sredstva, njihovu strukturu, obuhvat i utjecaj različitih mjera na ciljne skupine nezaposlenih te se, u perspektivnom smislu, na temelju spoznaja o dosadašnjem dosegu mjera, ukazuje na mogućnosti poboljšanja aktivnih politika tržišta rada u Republici Hrvatskoj, uz uvažavanje smjernica Europske strategije zapošljavanja. Peti dio rada, ZAKLJUČAK, sadrži sintezu osnovnih rezultata istraživanja i objedinjuje sve temeljne spoznaje do kojih se došlo tijekom izrade diplomskog rada. Na kraju rada nalazi se ujedno popis korištene literature te popis svih izrađenih tablica, grafikona i shema. 4
2. PROBLEM NEZAPOSLENOSTI TEORIJSKI I EMPIRIJSKI PREGLED Nezaposlenost kao pojava, zbog svojih potencijalno razornih ekonomskih i općedruštvenih posljedica, već desetljećima izaziva zabrinutost nositelja ekonomske politike i ekonomskih stručnjaka, uz velike razlike pa i oprečnosti u mišljenjima i stavovima. Kroz povijest su se stavovi prema nezaposlenosti značajno mijenjali, a uvođenjem standardizacije u području njezinog definiranja i mjerenja, dubinskim analizama pojavnih oblika, uzroka i posljedica, te formuliranjem raznih aktivnih i pasivnih mjera za njezino suzbijanje, suvremena ekonomska znanost nastojala je uspješno riješiti taj višedimenzionalni problem. Radi boljeg upoznavanja sa samom definicijom pojma nezaposlenosti, njenim vrstama, karakteristikama, metrikom te dinamikom njena kretanja u Republici Hrvatskoj u nastavku se obrađuju sljedeće tematske jedinice: 1) Pojmovno određenje i sistematizacija nezaposlenosti, 2) Mjerenje nezaposlenosti te 3) Kretanje nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj. 2.1. Pojmovno određenje i sistematizacija nezaposlenosti Uz inflaciju, nezaposlenost predstavlja jedan od najtežih ekonomskih problema jer znači izostanak proizvodnje i prihoda, izaziva visoke fiskalne troškove, pridonosi značajnoj razgradnji ljudskog kapitala, povećava nejednakost (neravnopravnost) u društvu, a izaziva i značajna psihološka opterećenja ostavljajući doživljaj beskorisnosti i bezizglednosti. Radi važnosti problema nezaposlenosti, kako za gospodarstvo tako i za društvo u cjelini, mnogi autori pokušali su pronaći njenu općeprihvatljivu definiciju te sistematizaciju. Međutim, prepreku predstavlja činjenica da je nezaposlenost višeznačan pojam te ovisi o aspektu promatranja. Ipak, postignuta je određena standardizacija glede definiranja pojma i sistematizacije vrsta nezaposlenosti. U ovome dijelu rada definira se i objašnjava nezaposlenost kao ekonomska i društvena kategorija te se obrađuju njene vrste. 5
2.1.1. Pojmovno određenje nezaposlenosti Pojam nezaposlenost može imati različita značenja ovisno o kontekstu u kojemu se koristi. Prema Mrnjavcu (1996) može opisivati suštinski mikroekonomske pojave kao što su: (1) pravno-administrativno stanje odnosno evidentiranost na listi zavoda za zapošljavanje ili pravo na novčanu naknadu za nezaposlene ili (2) ekonomsko stanje koje se odnosi na nedostatak posla i izostanak prihoda. U makroekonomskom smislu može se odnositi na (1) neravnotežu ponude i potražnje na cjelokupnom tržištu rada ili u nekom njegovom segmentu, (2) na pokazatelj napetosti između ponude i potražnje na tržištu rada koja određuje kretanje cijena i nadnica, (3) na stanje nepotpunog korištenja proizvodnih mogućnosti gospodarskog sustava, koji može biti i pokazatelj krize sustava koji ne uspijeva zaposliti sve raspoložive kapacitete ali i pokazatelj mogućnosti ekspanzije, a može biti i (4) pokazatelj socijalnih teškoća unutar određenog gospodarskog sustava (Mrnjavac, 1996). Jedna od jednostavnijih prihvatljivih definicija je ona prema kojoj nezaposlenost podrazumijeva postojanje određenog broja radnika koji žele raditi uz uobičajenu plaću shodno kvalifikaciji, ali ne mogu naći posao (Bogut, 2002: 99). Borozan (2002: 15) pak nezaposlenost definira kao broj odraslih osoba koje nemaju zaposlenje, a žele raditi, što dokazuju aktivnim traženjem posla. Ipak, zbog različitih mikroekonomskih i makroekonomskih aspekata, kao i konkretnih društvenih konvencija i tradicija, problemu definiranja pojma nezaposlenosti pokušalo se pristupiti standardizacijom na međunarodnoj razini kako bi se osigurala usporedivost nacionalnih podataka. Prema uputama Međunarodne organizacije rada (u nastavku: ILO) međunarodna standardizirana definicija nezaposlenosti (Birsa, 2002: 12) obuhvaća sve osobe starije od dobne granice određene za mjerenje ekonomski aktivnog stanovništva, koje su: 1. tijekom referentnog razdoblja bile bez posla, 2. tijekom tog razdoblja bile u svakom trenutku na raspolaganju za posao, te 3. tražile posao (tj. poduzimale određene korake s ciljem pronalaženja posla). 6
Kriteriji na kojima se zasniva standardna definicija nezaposlenosti odnose se samo na aktivnost pojedinca tijekom referentnog razdoblja i istovremeno moraju biti zadovoljena sva tri kriterija. Jedina iznimka se odnosi na osobe koje imaju sporazum o započinjanju posla nakon referentnog razdoblja te više ne traže posao ali zadovoljavaju ostala dva kriterija. Te će osobe ipak biti klasificirane kao nezaposlene, budući da su već sad raspoložive za rad a ne rade, tj. dio su neiskorištenog radnog resursa gospodarstva (Mrnjavac, 1996). Najbitnija definicija nezaposlenosti, kojom se zakonski i pravno regulira nezaposlenost u Republici Hrvatskoj, proizlazi iz Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN 12/13, čl. 10) prema kojem se nezaposlenom osobom smatra osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad, u dobi od 15 do 65 godina koja nije u radnom odnosu, aktivno traži posao i raspoloživa je za rad te ako: ne ostvari mjesečni primitak od pružanja usluga prema posebnim propisima ili ne ostvari mjesečni primitak, odnosno dohodak od druge samostalne djelatnosti prema propisima o porezu na dohodak s obzirom na podatak o uplaćenim doprinosima za obvezna osiguranja dobivenim od Središnjeg registra osiguranika, a koji je veći od prosječne isplaćene novčane naknade u prethodnoj kalendarskoj godini, nema registrirano trgovačko društvo ili drugu pravnu osobu, odnosno nema više od 25% udjela u trgovačkom društvu ili drugoj pravnoj osobi, nije predsjednik ili član uprave društva, nema registrirani obrt, slobodno zanimanje ili djelatnost poljoprivrede i šumarstva, nije osigurana kao poljoprivrednik po propisima o mirovinskom osiguranju, nije zaposlena prema posebnim propisima, nije korisnik mirovine, osim korisnika mirovine koji ostvari pravo na invalidsku mirovinu na temelju profesionalne nesposobnosti za rad i korisnika obiteljske mirovine kojemu se ta mirovina ne isplaćuje, ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu, nije redoviti učenik ili student. 7
U sljedećoj shemi plastično su ilustrirani obrasci formiranja odnosa (pojmovnog aparata), tj. način na koji se od potencijalnih radnih resursa dolazi do zaposlenih i nezaposlenih pojedinaca, radne snage te osoba izvan radne snage, u okviru standardne ILO definicije. Shema 1. Osnovna podjela stanovništva radne dobi prema kriterijima međunarodne standardizirane definicije Izvor: Mrnjavac (1996: 33). Budući da već sama definicija nezaposlenosti ovisi o definiranju zaposlenosti, te da njihov zbroj čini ukupnost aktiviranih radnih resursa gospodarstva, potrebno je definirati i pojmove zaposlenosti te radne snage. Izložena shema prikazuje kako se na jednostavan način može izvršiti podjela (klasifikacija) radnog stanovništva. Stanovništvo radne dobi predstavlja dio ukupnog stanovništva, ovisno o konvencijama i tradicijama u određenom društvu. Uobičajeno su isključena djeca do dobi završetka obveznog obrazovanja. Također se mogu isključiti i starije osobe od određene granice, no radna sposobnost i aktivnost često nemaju definiranu gornju dobnu granicu (Mrnjavac, 1996). Ostale elemente prikazane u gornjoj klasifikaciji pobliže određuju sljedeće definicije (Samuelson i Nordhaus, 2007: 651): 8
zaposleni osobe koje obavljaju bilo koji plaćeni posao kao i oni koji imaju posao ali su odsutni s posla zbog bolesti, štrajka ili godišnjeg odmora, ili pak obavljaju samostalnu djelatnost; nezaposleni ova kategorija obuhvaća osobe koje nisu zaposlene ali aktivno traže posao ili čekaju povratak na posao. Da bi se ubrajale u nezaposlene moraju uložiti određeni napor u traženju posla; radna snaga uključuje sve one koji su zaposleni i one koji su nezaposleni; izvan radne snage ova kategorija uključuje stanovništvo koje radi u kućanstvu, umirovljeno je, nesposobno za rad zbog bolesti ili jednostavno ne traži posao. Promatra li se nezaposlenost s ekonomskog gledišta, u prvom redu kao neiskorištenost ljudskih resursa gospodarskog sustava, javljaju se određena ograničenja i problemi u obuhvatu standardne definicije nezaposlenosti. U nastavku se daje pregled nekih od tih ograničenja. Skrivena nezaposlenost ovoj skupini pripadaju osobe koje su po definiciji izvan radne snage, no mogle bi se klasificirati kao nezaposlene osobe ukoliko se ne bi primjenjivao kriterij traženja posla. Ti obeshrabreni radnici su osobe koje ne rade ali koje žele posao i raspoložive su za rad, no odustale su od aktivnosti traženja posla jer su uvjerene da ga se ne može pronaći ali bi pri povoljnijoj konjunkturnoj situaciji ili pri izmijenjenim strukturnim uvjetima ipak aktualizirale ponudu svog rada, tj. predstavljaju tzv. tihu rezervu (Mrnjavac, 1997). To su ujedno, u mnogim zemljama, pripadnici grupa od posebnog društvenog interesa: mladi, žene i osobe starije dobi (Kollman, 1994). Podzaposlenost ona postoji kada je zaposlenost osobe nedostatna prema određenim normama ili alternativnom poslu, uzevši u obzir njene radne sposobnosti. Naime, takav problem izazvala je definicija zaposlenosti prema kojoj osoba koja je odradila samo jedan plaćeni sat tijekom referentnog razdoblja već spada u zaposlene. Dva su osnovna oblika podzaposlenosti: (1) vidljiva podzaposlenost, koja odražava nedostatno trajanje rada i (2) nevidljiva podzaposlenost koju karakterizira loše iskorištenje radnog vremena, kvalifikacija i radnih sposobnosti, niska produktivnost i sl. (McKee-Ryan i Harvey, 2011). 9
Precjenjivanje ponuđenog rada do tog problema dolazi ako se ne uzme u obzir za svakog zaposlenog koliko je radno vrijeme posla kojeg traži, pošto je veća zastupljenost žena i mladih sklonih traženju poslova s kraćim radnim vremenom. Na taj način se precjenjuju raspoloživi radni resursi (Mrnjavac, 1996). Jednakost osoba nezaposleni su prema definiciji promatrani kao broj osoba. Međutim, nije realno pretpostaviti da nezaposlenost dviju osoba različitih karakteristika može imati jednako značenje promatrano s ekonomskog i društvenog aspekta (Mrnjavac, 1996). 2.1.2. Sistematizacija nezaposlenosti Nezaposlenost se može razvrstati prema različitim gledištima. Tradicionalna podjela tipova nezaposlenosti prema njihovim uzrocima najčešće razlikuje (1) normalnu, (2) strukturnu i (3) cikličku nezaposlenost (Mrnjavac, 2002). Normalna nezaposlenost uključuje sezonsku i frikcijsku. Sezonska nezaposlenost je posljedica snažnih varijacija gospodarskog procesa u određenim djelatnostima uvjetovanih klimatskim, tradicionalnim ili institucionalnim uvjetima, ukoliko se razdoblja zatišja ne mogu premostiti proizvodnjom za zalihe ili preraspodjelom radnog vremena. Značajne promjene na strani ponude rada u određenim razdobljima tijekom godine, npr. u vrijeme završetka školske godine, također mogu biti uzrok sezonskih promjena razine nezaposlenosti. Frikcijska nezaposlenost je prolazna ili privremena nezaposlenost a javlja se zbog neprestanog kretanja ljudi između područja i zaposlenja ili kroz različite stadije životnog ciklusa, odnosno ukoliko prijelazi s jednog radnog mjesta na drugo zahtijevaju određeno vremensko razdoblje izvan rada (npr. vrijeme traženja) uzrokovano nesavršenošću obavještenosti i mobilnosti. Obično se pretpostavlja da je takva nezaposlenost kratkotrajna budući da podrazumijeva istovremeno postojanje odgovarajućih radnih mjesta, a za usklađivanje ponude i potražnje, odnosno spajanje radnika i poslova, potrebno je jedino vrijeme. Čak i kad bi ekonomija imala punu zaposlenost, uvijek bi postojalo neko kolebanje dok diplomirani studenti traže posao ili dok se žene nakon poroda 10
vraćaju u radnu snagu. Taj tip nezaposlenosti se ponekad naziva i dobrovoljnom nezaposlenošću (Mrnjavac, 2002). Strukturna nezaposlenost označava nepodudarnost između ponude i potražnje za radnicima u pogledu zanimanja, kvalifikacija ili regionalnog rasporeda. Nepodudarnosti se mogu javiti zbog toga što potražnja za jednom vrstom rada raste dok se potražnja za drugom vrstom rada smanjuje u uvjetima u kojima se ponude rada ne mogu brzo prilagođavati (Samuelson i Nordhaus, 2007). Ciklička nezaposlenost, koja se još naziva i konjunkturnom ili keynesijanskom (Mrnjavac, 1996), posljedica je općeg nedostatka potražnje na tržištu roba i implicitno na tržištu rada. Ona se javlja kad je sveukupna potražnja za radom niska. Kad se smanjuju potrošnja i proizvodnja, nezaposlenost se povećava. Ova nezaposlenost je rezultat cikličkog kretanja u gospodarstvu i relevantan je pokazatelj konjunkturnog ciklusa (Bogut, 2002). Međutim, sam pojam podrazumijeva da se radi o srednjoročnoj pojavi koja nestaje u uvjetima ponovne ekspanzije gospodarstva. Ukoliko se radi o dugoročnom niskom gospodarskom rastu, takav se tip nezaposlenosti uvjetovane nedostatkom potražnje naziva stagnacijska nezaposlenost (Mrnjavac, 2002). Iz navedenog se može zaključiti da razlika između normalne, strukturne i cikličke nezaposlenosti pomaže ekonomistima u postavljanju opće dijagnoze stanja na tržištu rada te u odabiru mogućih mjera za suzbijanje nezaposlenosti. Visoke razine frikcijske ili strukturne nezaposlenosti mogu se pojaviti unatoč ukupnoj ravnoteži navedenog tržišta, npr. zbog velike fluktuacije radnika ili kada su zbog visokih minimalnih nadnica određene skupine žrtvovane, ostajući izvan radne snage; istovremeno, ciklička se nezaposlenost javlja tijekom recesija, kada je visoka nezaposlenost rezultat neravnoteže između agregatne ponude i potražnje (Samuelson i Nordhaus, 2007). U ovakvu tradicionalnu podjelu ne uklapaju se vrlo bitni oblici tehnološke i nove strukturne nezaposlenosti (Mrnjavac, 1997). Nova strukturna nezaposlenost nastaje kada su kapitalni fondovi nekog gospodarstva nedovoljni da bi zaposlili svu raspoloživu radnu 11
snagu. Takva strukturna nezaposlenost tipična je za zemlje u razvoju, ali se privremeno može pojaviti i u razvijenim zemljama. Tehnološka nezaposlenost može se promatrati kao dio strukturne nezaposlenosti, s obrazloženjem da tehnološki razvoj predstavlja važan pokretač strukturnih promjena. Različit razvoj produktivnosti ili različite promjene u potražnji koje su posljedica inovacije proizvoda izazivaju promjene u mogućnostima zapošljavanja u različitim sektorima i potrebu prilagodbe novim uvjetima. Ako prilagodbu nije moguće odmah i u potpunosti ostvariti, nastaje tehnološki uzrokovana strukturna nezaposlenost. Osnovni problem empirijskog prepoznavanja veličine tehnološke nezaposlenosti nalazi se u teškoći razlikovanja udjela tehnološkog razvoja od udjela ostalih faktora povezanih s rastom proizvodnje (Mrnjavac, 1997). U ekonomskoj teoriji važno mjesto zauzima razlikovanje dobrovoljne i nedobrovoljne nezaposlenosti (Thustrup Kreiner i Tranaes, 2005), jer ukazuje na uzroke pojave nezaposlenosti u nekom gospodarstvu, odnosno njenu ovisnost o volji pojedinaca ili kretanjima na tržištu rada. Osobe koje su odbile ponuđeni posao možemo nazvati dobrovoljno nezaposlenima jer su odabrale daljnje traženje posla nadajući se boljim uvjetima, ali su mnoge od tih osoba neželjeno izgubile prethodni posao te su protiv svoje volje u situaciji da traže odgovarajući posao. Također, osobe koje su dobrovoljno napustile prethodni posao možemo nazvati dobrovoljno nezaposlenima, no ako su ga napustile očekujući da će u kratkom roku pronaći drugi posao, a uvjeti tržišta rada onemogućuju pronalazak novog zaposlenja tijekom dužeg razdoblja, takva produljena nezaposlenost sigurno nije dobrovoljna. Keynesov koncept nedobrovoljne nezaposlenosti odnosi se na situaciju u kojoj, uslijed nedovoljne agregatne potražnje, radnici koji bi htjeli raditi za prevladavajuće nadnice ne mogu naći posao i postaju nedobrovoljno nezaposleni (Keynes, 1987; Samuelson i Nordhaus, 2007). Iz navedenog je očito da se pojmovi dobrovoljnosti i nedobrovoljnosti ne mogu upotrijebiti u njihovom jednostavnom svakodnevnom značenju. Različiti tipovi nezaposlenosti nisu neovisni već se međusobno isprepleću; tako npr. u razdoblju visoke konjunkture opada razina sezonske i strukturne nezaposlenosti; poduzeća u razdoblju recesije za preostalu razinu zaposlenosti povećavaju kvalifikacijske zahtjeve, dotad frikcijski problemi prerastaju u strukturne; razlika između stope rasta produktivnosti i 12
proizvodnje može biti posljedica tehnološkog napretka, ali i nedostatne potražnje i izazvat će nezaposlenost koju treba različito klasificirati, itd. (Mrnjavac, 1997). Zbog svih teškoća vezanih uz ovaj problem, nije rijetka tvrdnja da kvantitativno pojedinačno identificiranje različitih tipova nezaposlenosti nije uopće moguće, što se onda odražava i na kvalitetu izbora mjera njezina suzbijanja. 2.2. Mjerenje nezaposlenosti Zbog mogućnosti praćenja trendova u kretanju nezaposlenosti i aktivnog interveniranja različitim mjerama važno je formirati primjerene pokazatelje, definirati izvore i postupke prikupljanja podataka o nezaposlenosti te omogućiti svrsishodnu obradu i analizu istih. Pritom se javljaju brojne poteškoće i ograničenja, o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku. 2.2.1. Stopa nezaposlenosti Broj nezaposlenih prikazuje količinu raspoloživih ljudskih resursa koja nije uključena u gospodarske procese, no za jasnije izražavanje te neiskorištenosti potrebno je tu veličinu staviti u relaciju s ukupno raspoloživim resursima radnom snagom. Takav relativni odnos, izražen kao postotak, naziva se stopom nezaposlenosti a izračunava se pomoću sljedeće formule (Blanchard, 2005): Stopa nezaposlenosti već desetljećima, zbog svoje jednostavnosti i jasnoće, služi kao univerzalni pokazatelj uporabe ljudskih potencijala u društvu, pokazujući istovremeno koliki je izgubljeni proizvod zbog nepotpunog angažmana tih potencijala te oslikava gospodarsko stanje i uspješnost ekonomske politike. Kako nezaposlenost podrazumijeva izmakli odnosno neostvareni prihod, stopa nezaposlenosti se javlja i kao mjerilo težine socijalnih anomalija i razlika (raslojavanja) u društvu. Iz tog razloga predstavlja i ključni 13
indikator pri donošenju odluka o politikama i programima zapošljavanja. Međutim, uporaba stope nezaposlenosti za različite namjene izazvala je kritike po pitanju vjerodostojnosti tog indikatora. Premda njeno mjerenje na prvi pogled izgleda jednostavno, u stvarnosti je ono izrazito otežano zbog samog koncepta radne snage na kojem se zasniva. Kao najvažnija ograničenja ovog pokazatelja mogu se navesti (Mrnjavac, 1996: 73-76): upitnost stope kao mjere socijalne opterećenosti društva u suvremenim uvjetima, teškoće pri upotrebi stope kao mjerila uspješnosti nacionalne ekonomije, tj. kao pokazatelja cikličkih promjena kroz koje se gospodarstvo približava ili udaljava od stanja pune zaposlenosti resursa i ostvarenja potencijalnog BDP-a, upitnost stope kao mjerila iskorištenosti inputa rada u nekoj nacionalnoj ekonomiji, jer svi zaposleni ne koriste u potpunosti svoje radne potencijale, odražavanje propuštene proizvodnje pri kojemu se mora uvažiti da ne bi svaki nezaposleni pridonosio u jednakoj mjeri formiranju BDP-a, podložnost utjecaju mjera države, te problem mjerenja tijekova, tj. trajanja nezaposlenosti. Pri promatranju razine nezaposlenosti (i mogućnosti njena smanjivanja), potrebno je imati na umu i postojanje prirodne stope nezaposlenosti. Prema definiciji, to je ona razina (ne)zaposlenosti pri kojoj radnici raspolažu potpunim informacijama o razini cijena i realne nadnice te o tome kako će se ona mijenjati s vremenom. Varijacije oko te razine nezaposlenosti protumačile bi se kao primjeri frikcijske nezaposlenosti (Babić, 2007). U ravnotežnom stanju realne nadnice mogu rasti samo u visini ostvarenog rasta produktivnosti, a to je moguće samo ako su svi subjekti pravilno procijenili kretanje cijena. Prema tome, prirodna nezaposlenost je ona koja se uspostavlja kada gospodarski subjekti ispravno anticipiraju kretanje cijena. Određivanje visine prirodne stope nezaposlenosti ovisi o mnogim makroekonomskim kretanjima. Izmjene u sastavu radne snage prema većem udjelu skupina sklonijih nezaposlenosti podiže prirodnu stopu, kao i snažne sektorske i regionalne promjene. I povećanje novčanih naknada za nezaposlenost može utjecati na povećanje razine prirodne stope kroz produženje trajanja nezaposlenosti. Suprotno, bolje informiranje i posredovanje pri zapošljavanju, poboljšanje transparentnosti i usklađenost 14
tržišta rada, kroz skraćivanje perioda nezaposlenosti, može utjecati na smanjenje prirodne stope nezaposlenosti (Mrnjavac, 1996). 2.2.2. Administrativna i anketna nezaposlenost Sve su zemlje članice ILO-a prihvatile preporuke za definiranje nezaposlenosti ali njihovi podaci su još uvijek teško usporedivi, ne samo zato što postoje razlike u tumačenju i primjeni, već je najveći problem što još uvijek sve zemlje nisu prihvatile jedinstveni način prikupljanja podataka, odnosno istovrsne izvore podataka o nezaposlenosti. Dva su osnovna načina prikupljanja podataka o nezaposlenim osobama iz kojih se formiraju službene statistike. Prvi se odnosi na evidenciju nezaposlenih prijavljenih na zavodu za zapošljavanje a drugi na periodično anketiranje uzorka radne snage (Ehrenberg i Smith, 2012). Administrativna nezaposlenost mjeri se na temelju evidencije nezaposlenih kao vrlo jeftine i jednostavne metode prikupljanja podataka koji su uvijek raspoloživi. Relevantne ustanove za zapošljavanje omogućuju onima koji traže posao registriranje svoga statusa a poslodavcima dobivanje podataka o raspoloživim radnicima. Istovremeno, u mnogim zemljama takva registracija nužan je preduvjet za korištenje raznih prava poput novčane naknade za nezaposlene i sl. (Mrnjavac, 1996). Prednost ove metode je i ta što podaci mogu biti odvojeni i obrađivani lokalno, a ne samo na nacionalnoj razini, kao i činjenica da ne podliježu subjektivnoj ocjeni vlastitog stanja, već su zasnovani na objektivnim kriterijima. Međutim, postoji više značajnih razloga zašto administrativni podaci ne mogu biti potpuno zadovoljavajući izvor statistike nezaposlenosti. U opće razloge spadaju (1) neusporedivost podataka zbog različitih propisa zemalja, (2) razvijenost sustava pomoći za nezaposlene koji potiče korištenje usluga tog sustava, (3) brisanje zastarjelih podataka koje se često vrši u neodgovarajućim razmacima te (4) promjene kriterija ostvarivanja naknada koji utječu na promjenu broja registriranih nezaposlenih tj. ovisnost administrativnih podataka o administrativnim propisima. U specifične razloge spadaju (1) registriranje osoba koje ne odgovaraju kriterijima međunarodnih standarda, ili pak (2) neregistriranje osoba koje 15
udovoljavaju kriterijima ali misle da im državni ured ne može pomoći u zapošljavanju; isto tako, (3) evidencija registrirane nezaposlenosti ne obuhvaća ukupnu radnu snagu pa se podaci o zaposlenima moraju prikupljati na druge načine koji imaju svoje nedostatke (Mrnjavac, 1996). Anketna nezaposlenost 1 je rezultat podataka ankete uzoraka radne snage koja se pokazala kao jedini zadovoljavajući način prikupljanja podataka o nezaposlenosti na nacionalnoj razini u skladu sa standardima ILO-a. Prema prethodno navedenim definicijama, vrši se pojedinačno razvrstavanje članova kućanstava u kategorije zaposlenih, nezaposlenih i izvan radne snage. Ono se obavlja prema stvarnom statusu ispitanika u odnosu na aktivnost u tjednu promatranja. Formalni status osobe, kao npr. student, umirovljenik, kućanica, nezaposlen itd., nema nikakav utjecaj ako je osoba obavljala aktivnost zaposlenih. Osim što odražavaju realnije stanje ispitanika od administrativnih, prednost anketnih podataka je u tome što omogućuju znatan stupanj međunarodne usporedivosti (Cahuc i Zylberberg, 2004). Međutim, nedostaci su tehnički, metodološki i statistički problemi obuhvata reprezentativnog uzorka, vjerodostojnost odgovora kao i značajni troškovi koje izaziva uspostavljanje anketnog sustava. Također, podaci su raspoloživi samo za trenutak pregleda, dok je međupopisno stanje nepoznanica (Družić, 2004). Navedenim dvjema metodama zapravo se dobivaju različite skupine podataka koje se djelomično preklapaju. Ako je preklapanje veliko, odnosno ako su ukupne veličine približno iste, registrirana nezaposlenost može se upotrebljavati kao relativno pouzdana aproksimacija nezaposlenosti po standardima ILO-a za razdoblja između dvije ankete uzorka radne snage jer je razlika između podataka dobivenih iz ova dva izvora u stabilnim uvjetima tržišta rada mala i prilično stabilna (Borjas, 2005). 1 U Republici Hrvatskoj Anketu radne snage od 1996. godine provodi Državni zavod za statistiku. 16
2.3. Kretanje nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj Nezaposlenost u Republici Hrvatskoj uglavnom je strukturne prirode, odnosno posljedica je neusklađenosti ponude i potražnje zaposlenja s obzirom na zanimanje, obrazovanje, znanja i stručnost tražitelja zaposlenja i zahtjeva postojećih radnih mjesta. Ujedno je vrlo slaba i dinamika prelaska između stanja zaposlenosti, nezaposlenosti i neaktivnosti. Jednom kada se ostane bez posla, male su mogućnosti ponovnog zaposlenja. To je pojačano neodgovarajućom obrazovnom i kvalifikacijskom strukturom nezaposlenih, odnosno neraspolaganjem traženim znanjima i stručnosti, te ograničenim mogućnostima smještaja na područjima gdje postoje određene mogućnosti zapošljavanja. Nadalje, postoje i druga ograničenja tržišta rada (Krtalić, 1999) uvjetovana relativno malom razlikom (i sigurnošću primanja) između najnižih plaća i raznovrsnih naknada u sustavu socijalne skrbi (što ne potiče dovoljno na aktivno traženje zaposlenja), rašireno neslužbeno gospodarstvo te psihološke barijere (poput neodlučnosti ili nesposobnosti za zaposlenje zbog dugotrajne nezaposlenosti i nespremnosti na učenje, prihvaćanje i primjenu novih znanja). Problem tržišta rada, odnosno pitanje nezaposlenosti i socijalne politike u Republici Hrvatskoj povezano je i sa restrukturiranjem gospodarstva te obnovom zemlje. Nezaposlenost se najviše povezuje sa različitim gospodarskim uređenjem u odnosu na socijalizam, propalim poduzećima, promašenim modelom privatizacije i neučinkovitim privatnim sektorom te radom u sivoj ekonomiji (Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2004). Zanimljivi su i nalazi jedne istraživačke struje u okviru političke ekonomije nezaposlenosti te politike zapošljavanja, koja smatra da je postojanost (dugotrajne) nezaposlenosti moguće objasniti i političkim mehanizmima (interesima), koji sprječavaju strukturne reforme na tržištu rada (Calmfors i Holmlund, 2000), što bi mogao biti slučaj i u Hrvatskoj. Ubrzani rast nezaposlenosti posljednjih godina posljedica je gospodarske recesije, gdje se kao bitna komponenta ukupne nezaposlenosti, pored navedene strukturne javlja i stagnacijska (keynesijanska) komponenta, uzrokovana nedovoljnom gospodarskom aktivnošću, tj. gašenjem postojećih i niskim brojem novostvorenih radnih mjesta. Vehovec i Tomić (2012) kao temeljne probleme hrvatskog tržišta rada u recentnom razdoblju smatraju nisku stopu zaposlenosti, visok udio dugotrajne nezaposlenosti, nezaposlenost mladih, nepodudarnost ponuđenih i traženih radnih vještina, nisku zapošljivost rizičnih/deprivilegiranih skupina te 17
Tablica 1. Aktivno stanovništvo prema administrativnim izvorima (godišnji prosjek za 2011. i 2012. godinu) 2011. 2012. Indeks Aktivno stanovništvo 1.716.571 1.719.440 100,2 Zaposleni 1.411.238 1.395.116 98,9 Zaposleni u pravnim osobama 1.159.657 1.153.497 99,5 Zaposleni u obrtu i slobodnim profesijama 220.637 212.851 96,5 Osiguranici poljoprivrednici 30.944 28.768 93,0 Nezaposleni 305.333 324.324 106,2 Stopa registrirane nezaposlenosti 17,8% 18,9% Izvor: DZS (2012). Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku (DZS, 2012) temeljenim na administrativnim izvorima, 2012. godine u Republici Hrvatskoj ukupan broj aktivnog stanovništva povećao se za 0,2%, ali uz smanjenje broja zaposlenih od 1,1%, a istodobno povećanje broja nezaposlenih od 6,2%. Kretanja broja nezaposlenih osoba tijekom 2012. godine bila su nepovoljnija od onih iz 2011. Prosječna godišnja razina registrirane nezaposlenosti povećala se za 18.991 osobu ili 6,2%, tj. s evidentiranih 305.333 osobe u 2011. na 324.324 osobe u 2012. godini. Smanjivanje broja zaposlenih nastavilo se tijekom 2012. godine, ali nešto slabijim intenzitetom nego 2011. Godišnji prosjek registrirane zaposlenosti bio je 1.395.116, što u usporedbi s 2011. godinom znači smanjenje za 16.122 osobe ili 1,1%, dok je 2011. godine stopa smanjenja ukupne zaposlenosti iznosila 1,5%. Najveće relativno smanjenje broja zaposlenih u 2012. godini ostvareno je u sektoru individualnih poljoprivrednika (za 7,0%), zatim u sektoru obrta i slobodnih profesija (za 3,5%) te u pravnim osobama (za 0,5%). Prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (HZZ, 2012) najveći je broj zaposlenih osoba bio u prerađivačkoj industriji (240.483 ili 17,2%), trgovini na veliko i malo, popravku motornih vozila i motocikala (216.112 ili 15,5%), javnoj upravi i obrani te obveznom socijalnom osiguranju (116.147 ili 8,3%), obrazovanju (108.344 ili 7,8%) te građevinarstvu (102.211 ili 7,3%). U usporedbi s 2011. godinom značajnije smanjenje broja zaposlenih zabilježeno je u područjima: trgovina na veliko i malo (za 2,0%), prerađivačka industrija (za 3,3%), građevinarstvo (za 6,9%), rudarstvo i vađenje (za 10,7%) te djelatnosti kućanstava (za 13,6%), dok je najveće povećanje ostvareno u administrativnim i pomoćnim 19
uslužnim djelatnostima (za 4,4%), ostalim uslužnim djelatnostima (za 2,3%) te poljoprivredi, lovu i šumarstvu (za 2,0%). Gledajući prema sektoru djelatnosti (poljoprivredni, nepoljoprivredni i uslužni), struktura zaposlenih osoba u 2012. godini pokazuje da je 67,6% zaposlenih radilo u uslužnim, 27,8% u nepoljoprivrednim te 4,6 % u poljoprivrednim djelatnostima. U usporedbi s 2011. godinom povećao se udio uslužnih (za 0,9 postotnih bodova), a smanjio udio nepoljoprivrednih (za 0,9 postotnih bodova), dok se udio poljoprivrednih djelatnosti zadržao na prošlogodišnjoj razini (HZZ, 2012). Tablica 2. Prosječni broj nezaposlenih osoba po djelatnostima prethodnog zaposlenja u 2011. i 2012. godini Djelatnost (NKD 2007) 2011. 2012. Indeks Broj % Broj % 2012./2011. A Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo 10.809 4,3 11.940 4,5 110,5 B Rudarstvo i vađenje 956 0,4 895 0,3 93,6 C Prerađivačka industrija 55.864 22,1 56.841 21,3 101,7 D Opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija 253 0,1 235 0,1 92,9 E Opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom te djelatnosti sanacije 3.106 1,2 4.442 1,7 143,0 okoliša F Građevinarstvo 30.812 12,2 31.203 11,7 101,3 G Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikala 48.999 19,4 49.683 18,6 101,4 H Prijevoz i skladištenje 7.297 2,9 7.608 2,8 104,3 I Djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane 28.469 11,3 30.244 11,3 106,2 J Informacije i komunikacije 3.334 1,3 3.594 1,3 107,8 K Financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja 2.781 1,1 2.882 1,1 103,6 L Poslovanje nekretninama 1.253 0,5 1.292 0,5 103,1 M Stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti 8.658 3,4 9.291 3,5 107,3 N Administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti 10.496 4,2 11.912 4,5 113,5 O Javna uprava i obrana; obvezno socijalno osiguranje 7.111 2,8 10.791 4,0 151,8 P Obrazovanje 5.915 2,3 6.621 2,5 111,9 Q Djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi 5.134 2,0 6.725 2,5 131,0 R Umjetnost, zabava i rekreacija 2.542 1,0 2.985 1,1 117,4 S Ostale uslužne djelatnosti 13.857 5,5 12.958 4,9 93,5 T Djelatnosti kućanstava kao poslodavaca; djelatnosti kućanstava koja proizvode različitu 4.503 1,8 4.836 1,8 107,4 robu i obavljaju različite usluge za vlastite potrebe U Djelatnosti izvanteritorijalnih organizacija i tijela 78 0,0 70 0,0 89,7 Ukupno 252.227 100,0 267.048 100,0 105,9 Izvor: HZZ (2012). 20
Ako se iz ukupnog broja nezaposlenih izdvoje osobe koje su prethodno bile zaposlene, njihov se sastav može promatrati prema djelatnosti prethodnog zaposlenja. Kao što se može vidjeti u gornjoj tablici, prosječan broj takvih osoba zabilježen 2012. godine iznosio je 267.048, što je 5,9% više nego u prethodnoj godini. Dakle, ukupan broj nezaposlenih osoba koje su prethodno bile zaposlene znatno se povećao u 2012. godini. U gotovo svim djelatnostima došlo je do povećanja broja nezaposlenih u 2012. u odnosu na 2011. godinu, a u mnogima je povećanje broja nezaposlenih bilo veoma značajno, osobito u javnom sektoru. Tako se, primjerice, broj nezaposlenih osoba koje su prethodno radile u javnoj upravi, obrani i obveznom socijalnom osiguranju povećao čak 51,8%, dok se broj osoba koje su radile u djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi povećao 31,0%. Također je došlo do povećanja broja nezaposlenih osoba koje su prethodno radile u obrazovanju od 11,9%, a slično je povećanje zabilježeno i u djelatnostima umjetnosti, zabave i rekreacije. Što se tiče djelatnosti u kojima dominira privatni sektor, broj nezaposlenih osoba koje su prethodno radile u građevinarstvu, prerađivačkoj industriji i trgovini povećao se od 1,3% do 1,7%. Do povećanja broja nezaposlenih od 3,6% došlo je čak i u financijskim djelatnostima (HZZ, 2012). Može se zaključiti da je povećanje broja nezaposlenih zabilježeno u većini djelatnosti, ali da je došlo do izrazitog povećanja broja nezaposlenih koji su prethodno radili u javnom sektoru. (2) Zaposlenost i nezaposlenost prema anketi o radnoj snazi U 2012. godini prema Anketi o radnoj snazi aktivnog je stanovništva u Republici Hrvatskoj bilo prosječno 1.718.000 osoba (7.000 osoba ili 0,4% manje nego u 2011.), pri čemu je bilo 1.446.000 zaposlenih, a 272.000 nezaposlenih osoba. Broj zaposlenih osoba smanjio se za 47.000 ili 3,1% u usporedbi s prethodnom godinom, a istodobno se smanjila i stopa zaposlenosti (dobne skupine od 15 do 64 godina života) od 52,4% u 2011. na 50,7% u 2012. godini. Prosječni broj nezaposlenih osoba povećao se za 40.000 ili 17,2% u usporedbi s prosječnim brojem nezaposlenih 2011. godine. Prosječna stopa anketne 21
nezaposlenosti za 2012. godinu iznosila je 15,9%, te je povećana za 2,4 postotna boda u odnosu na 2011. godinu. Za usporedbu, 2011. godine ostvaren je nešto blaži porast stope nezaposlenosti, za 1,7 postotnih bodova. Tablica 3. Aktivno stanovništvo prema Anketi o radnoj snazi (godišnji prosjek za 2011. i 2012. godinu) 2011. 2012. Indeks Aktivno stanovništvo 1.725.000 1.718.000 99,6 Zaposleni 1.493.000 1.446.000 96,9 Stopa zaposlenosti (15 64) 52,4% 50,7% - Nezaposleni 232.000 272.000 117,2 Stopa anketne nezaposlenosti 13,5% 15,9% - Izvor: HZZ (2012). Dakle, anketni podaci o obilježjima tržišta rada tijekom 2012. godine upućuju na općenito sličan smjer promjena na tržištu rada kao i administrativni podaci, ali je prema anketnim izvorima znatno jači intenzitet tih negativnih promjena. Grafikon 2. Kretanje stope anketne nezaposlenosti u RH i EU-27 (za razdoblje od 2007. do 2013. godine) Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata (2013a) i HZZ-a (2013b). Iz gornjeg je grafikona vidljiv značajan rast stope anketne nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj u odnosu na kretanje istog pokazatelja za skupinu zemalja EU-27. Od gotovo neznatnog diferencijala 2009. godine (0,1 postotni bod), 2012. godine taj se diferencijal 22
penje na velikih 5,4 postotnih bodova. Navedeno upućuje na značajan deficit učinkovitosti upravljanja problemom nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj. (3) Kretanje i sastav nezaposlenosti prema spolu, dobi i razini obrazovanja U odnosu na 2011. godinu povećao se i prosječan broj nezaposlenih muškaraca i prosječan broj nezaposlenih žena, s tim da je udio nezaposlenih žena postojano veći u višegodišnjem razdoblju (DZS, 2012), što upućuje na postojanje problema kod zapošljavanja žena. Tablica 4. Prosječni broj nezaposlenih prema spolu u 2011. i 2012. godini Spol 2011. 2012. Indeks Broj % Broj % 2012./2011. Muškarci 141.408 46,3 152.079 46,9 107,5 Žene 163.925 53,7 172.245 53,1 105,1 Ukupno 305.333 100,0 324.324 100,0 106,2 Izvor: HZZ (2012). Što se tiče kretanja nezaposlenosti prema dobi, prosječan broj nezaposlenih povećao se kod većine dobnih skupina. Tablica 5. Prosječni broj nezaposlenih osoba prema dobi u 2011. i 2012. godini Dob 2011. 2012. Indeks Broj % Broj % 2012./2011. Od 15 do 19 15.617 5,1 17.186 5,3 110,0 Od 20 do 24 41.078 13,5 44.877 13,8 109,2 Od 25 do 29 41.929 13,7 45.445 14,0 108,4 Od 30 do 34 34.308 11,2 37.031 11,4 107,9 Od 35 do 39 29.936 9,8 32.146 9,9 107,4 Od 40 do 44 29.624 9,7 31.009 9,6 104,7 Od 45 do 49 31.582 10,3 33.204 10,2 105,1 Od 50 do 54 37.430 12,3 36.553 11,3 97,7 Od 55 do 59 33.154 10,9 35.057 10,8 105,7 60 i više 10.675 3,5 11.816 3,6 110,7 Ukupno 305.333 100,0 324.324 100,0 106,2 Izvor: HZZ (2012). Najznačajnije postotno povećanje prosječnog broja nezaposlenih zabilježeno je kod najstarije dobne skupine. Prosječan broj nezaposlenih u dobi od 60 i više godina povećao se za 10,7%. U skladu s tim, neznatno se povećao udio najstarije dobne skupine u ukupnom 23
broju nezaposlenih. Međutim, visok porast broja nezaposlenih zabilježen je i kod najmlađih dobnih skupina. Tako se prosječan broj nezaposlenih u dobi od 15 do 19 godina povećao za 10%, dok se prosječan broj nezaposlenih u dobi od 20 do 24 godine povećao za 9,2%. Najmanje povećanje zabilježeno je kod skupina srednje dobi, a kod skupine u dobi od 50 do 54 godine broj nezaposlenih čak se malo smanjio. Zabrinjavajuća je konstatacija da udjel nezaposlenih mladih osoba (od 15 do 29 godine) predstavlja 33,1% prosječnog ukupnog broja nezaposlenih u 2012. godini. Tablica 6. Prosječni broj nezaposlenih osoba prema razini obrazovanja u 2011. i 2012. godini Razina obrazovanja 2011. 2012. Indeks Broj % Broj % 2012./2011. Bez škole i nezavršena osnovna škola 17.443 5,7 18.136 5,6 104,0 Osnovna škola 68.575 22,5 68.829 21,2 100,4 SŠ za zanimanja do 3 godine i škola za KV i VKV radnike 104.924 34,4 110.986 34,2 105,8 SŠ za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazija 84.394 27,6 90.646 27,9 107,4 Prvi stupanj fakulteta, stručni studij i viša škola 12.664 4,1 15.271 4,7 120,6 Fakultet, akademija, magisterij, doktorat 17.333 5,7 20.456 6,3 118,0 Ukupno 305.333 100,0 324.324 100,0 106,2 Izvor: HZZ (2012). U 2012. godini povećao se i prosječan broj nezaposlenih na svim razinama obrazovanja, ali do najmanjeg povećanja došlo je kod skupine s najnižim obrazovanjem dok je do najvećeg povećanja došlo kod skupina s najvišom razinom obrazovanja. Tako je, na primjer, prosječan broj nezaposlenih sa završenom osnovnom školom porastao svega 0,4%, dok se prosječan broj nezaposlenih s prvim stupnjem fakulteta i višom školom povećao čak 20,6%. Taj podatak je izrazito zabrinjavajuć jer ukazuje na nemogućnost brzog zapošljavanja tih visokoobrazovanih mladih osoba (bez značajnog radnog iskustva), što povećava rizik njihove dugotrajne nezaposlenosti uz pretpostavku daljnje gospodarske kontrakcije. 24
(4) Kretanje i sastav nezaposlenosti po županijama Prema podacima HZZ-a (2012) prosječna stopa nezaposlenosti na državnoj razini 2012. godine iznosila je 18,1%, pri čemu je u šest županija bila niža, u četrnaest županija viša od prosječne državne razine, dok je u jednoj županiji jednaka onoj na državnoj razini. Grafikon 3. Stope nezaposlenosti po županijama (godišnji prosjek 2011. i 2012.) Izvor: HZZ (2012). Značajne su razlike u stopi nezaposlenosti po pojedinim županijama. Najniže stope nezaposlenosti ostvarene su u Gradu Zagrebu (8,7%) i Istarskoj županiji (8,9%), a nižu stopu od prosječne državne imale su i ove županije: Primorsko-goranska (14,0%), Varaždinska (14,6%), Dubrovačko-neretvanska (15,3%) i Međimurska (16,4%), dok je u Zadarskoj županiji ona bila jednaka prosječnoj državnoj od 18,1%. Istodobno, najviše su stope nezaposlenosti zabilježene na području Virovitičko-podravske (33,4%), Sisačkomoslavačke (32,7%), Brodsko-posavske (32,6%) te Vukovarsko-srijemske županije (32,0%). U usporedbi s prethodnom godinom, stopa nezaposlenosti povećana je u svim županijama osim u Ličko-senjskoj, gdje je smanjena za 0,3%. Najveće povećanje bilo je u Virovitičko-podravskoj (za 2,9 postotnih bodova) i Sisačko-moslavačkoj županiji (za 2,8 postotnih bodova), a zatim u Vukovarsko-srijemskoj (za 2,4 postotna boda), Koprivničko- 25
križevačkoj (za 2,2 postotna boda) te Požeško-slavonskoj, Krapinsko-zagorskoj i Splitskodalmatinskoj županiji (po 1,9 postotnih bodova). Tablica 7. Prosječni broj nezaposlenih osoba po županijama 2011. i 2012. godine Županija 2011. 2012. Indeks Broj % Broj % 2012./2011. Zagrebačka 15.947 5,2 17.403 5,4 109,1 Krapinsko-zagorska 7.380 2,4 8.214 2,5 111,3 Sisačko-moslavačka 18.031 5,9 19.739 6,1 109,5 Karlovačka 11.280 3,7 11.331 3,5 100,5 Varaždinska 9.863 3,2 10.447 3,2 105,9 Koprivničko-križevačka 7.240 2,4 8.156 2,5 112,7 Bjelovarsko-bilogorska 11.824 3,9 12.027 3,7 101,7 Primorsko-goranska 17.780 5,8 18.453 5,7 103,8 Ličko-senjska 3.210 1,1 3.200 1,0 99,7 Virovitičko-podravska 9.395 3,1 10.180 3,1 108,4 Požeško-slavonska 5.996 2,0 6.435 2,0 107,3 Brodsko-posavska 16.906 5,5 17.197 5,3 101,7 Zadarska 10.310 3,4 10.700 3,3 103,8 Osječko-baranjska 32.663 10,7 34.438 10,6 105,4 Šibensko-kninska 7.525 2,5 7.827 2,4 104,0 Vukovarsko-srijemska 18.377 6,0 19.768 6,1 107,6 Splitsko-dalmatinska 39.865 13,1 43.523 13,4 109,2 Istarska 7.914 2,6 8.185 2,5 103,4 Dubrovačko-neretvanska 7.341 2,4 7.579 2,3 103,2 Međimurska 6.830 2,2 7.528 2,3 110,2 Grad Zagreb 39.656 13,0 41.994 12,9 105,9 Ukupno 305.333 100,0 324.324 100,0 106,2 Izvor: HZZ (2012). U usporedbi s prethodnom godinom, prosječan broj nezaposlenih povećao se u 2012. godini u svim županijama osim Ličko-senjske u kojoj je zabilježeno neznatno smanjenje broja nezaposlenih. Najznačajnije postotno povećanje prosječnog broja nezaposlenih zabilježeno je u Koprivničko-križevačkoj, Krapinsko-zagorskoj i Međimurskoj županiji. Do značajnog je porasta nezaposlenosti došlo i u Sisačko-moslavačkoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, dok je najmanje povećanje zabilježeno u Karlovačkoj te Brodsko-posavskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. 26
Tablica 8. Struktura nezaposlenih osoba po županijama (stanje 31. prosinca 2012. godine) Županija UKUPNO Žene Osobe do 24 g. Stručne osobe Broj Udio Broj Udio Broj Udio Zagrebačka 19.289 9.897 51,3 4.419 22,9 14.501 75,2 Krapinsko-zagorska 8.960 4.249 47,4 2.266 25,3 6.448 72,0 Sisačko-moslavačka 21.071 11.224 53,3 4.103 19,5 13.640 64,7 Karlovačka 11.918 6.765 56,8 2.046 17,2 8.110 68,0 Varaždinska 11.523 5.408 46,9 2.432 21,1 8.447 73,3 Koprivničko-križevačka 9.037 4.387 48,5 2.116 23,4 6.067 67,1 Bjelovarsko-bilogorska 12.911 6.038 46,8 3.083 23,9 8.506 65,9 Primorsko-goranska 20.935 11.630 55,6 3.537 16,9 16.651 79,5 Ličko-senjska 3.650 1.923 52,7 839 23,0 2.571 70,4 Virovitičko-podravska 10.887 5.653 51,9 2.566 23,6 7.177 65,9 Požeško-slavonska 7.187 3.858 53,7 1.790 24,9 5.200 72,4 Brodsko-posavska 18.548 10.432 56,2 4.307 23,2 13.050 70,4 Zadarska 12.353 6.884 55,7 2.226 18,0 9.452 76,5 Osječko-baranjska 37.426 20.221 54,0 7.965 21,3 26.180 70,0 Šibensko-kninska 9.020 4.910 54,4 1.804 20,0 6.940 76,9 Vukovarsko-srijemska 21.615 11.436 52,9 4.900 22,7 15.491 71,7 Splitsko-dalmatinska 48.674 27.156 55,8 9.163 18,8 40.877 84,0 Istarska 10.742 5.764 53,7 1.803 16,8 7.941 73,9 Dubrovačko-neretvanska 9.040 4.883 54,0 1.713 18,9 7.617 84,3 Međimurska 8.040 4.204 52,3 1.831 22,8 5.280 65,7 Grad Zagreb 45.388 22.934 50,5 7.469 16,5 36.889 81,3 Ukupno 358.214 189.856 53,0 72.378 20,2 267.035 74,5 Izvor: HZZ (2012). S obzirom na strukturu nezaposlenosti po županijama prema spolu, najveći udio žena u ukupnom broju nezaposlenih krajem 2012. godine imale su Karlovačka i Brodsko-posavska županija, te Splitsko-dalmatinska, Zadarska i Primorsko-goranska županija. Najveći udio mladih u dobi do 24 godine u ukupnom broju nezaposlenih zabilježen je u Krapinskozagorskoj, Požeško-slavonskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Naposljetku, najviši udio stručnih osoba, tj. onih koji imaju završenu srednju, višu ili visoku školu, zabilježen je u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, te u Gradu Zagrebu. (5) Kretanje i sastav nezaposlenosti prema njezinu trajanju Od ukupnog broja nezaposlenih krajem 2012. godine njih 43,0% bilo nezaposleno do 6 mjeseci, a 42,1% dulje od jedne godine. U usporedbi s prethodnom godinom, broj nezaposlenih do 3 mjeseca povećao se 4,9%, broj nezaposlenih 3 do 6 mjeseci povećao se 27