Oholost gospodovanja, manipuliranja i prekomjernog iskorištavanja Biblijski i teološki pogledi na čovjekov oholi stav prema Zemlji i Bogu Đurica Pardon magistar dogmatske teologije župnik u Punitovcima Uvod Zbirka pomalo smiješnih - ali često bolno istinitih - pravila ljudskog ponašanja, skupljenih pod nazivom Murphyjevi zakoni, donosi i ovaj aksiom:»kad nakon svih isprobanih pokušaja nešto ne radi kako bi trebalo, pročitaj upute proizvođača i slijedi ih.«čini se kako je ovaj aksiom iznimno primjenjiv na ponašanje čovječanstva prema prirodi i stvorenjima s kojima i među kojima čovjek živi, a osobito prema Zemlji, na kojoj se sveukupni (su)život stvorenja događa. Dosadašnje ponašanje ljudskog roda prema svojim sustanarima i okolišu svoga postojanja dovelo je do prilično ozbiljnih posljedica zbog kojih se i čovjek sam, ali i čitavo stvorenje unutar kojeg se njegov život zbiva, nalazi pred opasnošću uništenja. I vrapci na grani znaju - iako vrabaca i razgranatih stabala ima sve manje - kako je okoliš, priroda, tlo po kojem hodamo i zemlja iz koje bi trebalo niknuti bilje i donositi svoj rod za hranu čovjeku i životinjama do te mjere zagađeno da je jesti plodove zemlje ponekad opasno za zdravlje. Promjene koje su nastale čovjekovim djelovanjem poljuljale su stožere Zemlje te se gosvibanj 2014. I VJESNIK I 499 I 3 1
tovo svake godine susrećemo s opasnošću prirodnih katastrofa, razornijih nego ikada u povijesti svijeta. U takvoj situaciji, u kojoj su, čini se, isprobane sve mogućnosti da se svijet učini mjestom života po mjeri čovjeka, biblijski nauk o čovjekovu mjestu unutar stvorenog svijeta nudi se kao prijeko potrebni priručnik i uputa koju valja slijediti kako bi sustav stvorenog svijeta na Zemlji ponovo bio uspostavljen i počeo raditi na dobrobit svim svojim članovima i sastavnicama. Starija tumačenja biblijskih tekstova o stvaranju oblikovala su tijekom stoljeća svijest ljudi, osobito zapadnjačke civilizacije, te je na njihovu temelju, premda ne izričito, bila omogućavana, a ponekad i opravdavana arogantnost i bahatost ljudskog roda prema Zemlji i prirodi. Ovaj članak, na temelju novijih analiza biblijskih tekstova o stvaranju i novijih shvaćanja njihova značenja, smjera ukazati na novo i jasnije i ekološki održivije tumačenje čovjekove zadaće unutar stvorenog svijeta, protivno starijim shvaćanjima koja su omogućavala nejasnoće na tom području pa su, prema nekim mišljenjima, bila čak i uzrokom trenutnom stanju narušenosti života na Zemlji. U prvom dijelu želimo istražiti odakle u kršćanstvu taj stav oholosti prema zemlji. Jesu li biblijski tekstovi sami po sebi, ili pak njihovo naknadno tumačenje, bili uzrokom ekološke krize s čijim se posljedicama danas susrećemo? Drugi dio ovoga članka posvetit ćemo ekološko-teološkoj analizi biblijskog teksta o stvaranju u svjetlu novijih zaključaka biblijske teologije zemlje, kako bismo, u trećem dijelu ovoga članka, mogli doći do mogućnosti prepoznavanja oholog stava prema Zemlji, kao pokazatelja oholosti prema Bogu te ustvrđivanja kako je biblijska vjera, a onda i kršćanstvo, nužno ekološki»zelena«. 1. Jesu li oholost i arogancija prema Zemlji utemeljeni na Božjoj riječi? 1.1. Primjećivanje povezanosti ekološke krize i oholosti Prije pedesetak godina objavljen je roman Silent Spring, kojim je spisateljica Rachel Carson htjela skrenuti pozornost šire javnosti na ono što čovječanstvo čini Zemlji. Opisujući strašnu sudbinu maloga američkog grada zahvaćenog bolestima i stradanjima zbog zagađenosti, u kojem nije više bilo ni ptica ni riba, zaključila je kako takvo stanje»utihnulosti života«nije prouzročilo»ni vraćanje zlih vještica, ni djelovanje neprijatelja«, već je nemogućnost ponovne uspostave života bila posljedica onoga»što su ljudi učinili sami sebi«. Malotko je onda taj futuristički napis smatrao ostvarivim, više nekim oblikom science-fiction književnosti.1 Ta situacija, koju je Rachel Carson smatrala noćnom morom koja bi mogla zadesiti čovječanstvo u budućnosti, za nas je, nažalost, postala zastrašujućom stvarnošću kojoj se ne vidi kraj, jer unatoč opomenama mnogih znanstvenika i ekonomista, političara i vjerskih vođa, ne samo kršćanskih crkava nego i drugih religija, zagađenje okoliša i ugrožavanje sveopćeg života Zemlje u posljednje vrijeme i nadalje raste.2 Stanje Zemlje nije problem s kojim su se uhvatile u koštac znanost, ekonomija i politika, nego i religija. Već je u samom pristupu problemu zagađenja okoliša postalo jasno kako se radi o kušnji s kojom je suočeno cijelo čovječanstvo. Ekološki problem i njegovo rješavanje kušnja je čovjekove ljudskosti koja ima duboke intelektualne i povijesne uzroke.3 Stav prema prirodi mijenjao se tijekom razvitka ljudskoga roda ovisno o filozofsko-etičkom razvoju ljudske misli i ponašanja koji je postupno, suprotno očekivanom napretku ljudskoga roda, doveo do suvremene liberalne doktrine i sve većeg odvajanja čovjeka od prirode. Kriza u kojoj se našao suvremeni čovjek, po mišljenju mnogih mislilaca - svjedoči Ozana Iveković - ne bi se uopće mogla niti smjela zvati ekološkom krizom, jer problemi s kojima se susreće čovječanstvo nisu isključivo ekološke naravi. Oni, naime, proizlaze iz shvaćanja čovjekova identiteta, čovjekova bitka, njegove slobode i istine o sebi, svom životu, životu drugih ljudi i svijeta koji ga okružuje.»ekološka kriza, dakle, nije tek uništavanje okoline. Uništavanje okoline, i Zemlja na ivici opstanka, dolazi tek kao rezultat jednog načina postojanja gdje zbog udaljavanja od onog istinskog u nama djelujemo protiv sebe samih te svega živog i neživog oko nas.«4 1 Usp. M. Ba r k e r, The earth is the Lord s: the biblical view of the environment, u: International Journal fo r the Study o f the Christian Church, 8 (2008.) 3,192.-202., 192. 20 problemu okoliša na poseban je način govorio papa Ivan Pavao II. u svojoj poruci uz Svjetski dan mira, 1. siječnja 1990. Papa Wojtyla je već prije dotaknuo problem zagađenja u Redemptor hominis (br. 8 i 15), u Solicitudo rei socialis (br. 26 i 34), i u nekim govorima na svojim putovanjima. I Pavao VI. govorio je o ekološkim problemima u Octogésima adveniens (br. 21) i u poruci Konferenciji Ujedinjenih naroda u Stockholmu u lipnju 1977. Opširniji prikaz donosi: E. Vesely, Mir s Bogom Stvoriteljem - mir s cijelim stvorenim svijetom, Papina poruka za Svjetski dan mira - prvi papinski dokument o ekologiji, u: Obnovljeni život, 45 (1990.) 4, 284.-290., 284. 3Utjecaj religioznog nauka, osobito judeokršćanskog, na razvoj ekološke krize p rv i je naglasio i kritizirao L. W h it e, The Historical Roots of o u r Ecologie Crisis, u: Science, 155 (1967.) 10,1203.-1207. 4Usp. O. Iv e k o v ić, Ekološka kriza, u: Čemu, 4 (1997.) 10, 63.- 83., 65. 32 I 500 Ï VJESN IK! svibanj 2014.
Swill papa Ivan Pavao II. naglašava kako je ekološka kriza moralni problem, a»ravnodušnost ili odbacivanja temeljnih etičkih normi na tako delikatnom području vodi čovjeka u samouništenje«. Rješenje tog problema Papa vidi u poštivanju života, u smihiu 7,a cjelovitost stvorenog svijeta i dostojanstvo osobe, u poštivanju i čuvanju sklada. Suvremeno je društvo pozvano ozbiljno ispitati svoj način života, koji je na mnogim stranama svijeta bitno obilježen hedonizmom i potrošačkim mentalitetom, ne vodiči računa o popratnoj šteti. Ozbiljnost ekoloških neprilika govori o dubini čovjekove moralne krize. Papa kaže:»kad nema smisla za vrijednost osobe i ljudskog života, nema zanimanja ni za druge, ni za Žemlju.«Ekološko nastojanje put je prema istinskom obraćenju u načinu mišljenja i ponašanja, pri Itmui Crkve, vjerske institucije i organizacije imaju Odl eđenu ulogu, iako je prva odgojiteljica obitelj, zaključuje Papa, te predlaže svim ljudima, prvotno kr- Ićttnima, ali i onima koji ne dijele kršćanska vjerska uvjerenja, moralna načela koja proizlaze iz Objave, impuse iz tekstova starozavjetnog prikaza stvaranja, nadajući se da bi u toj biblijskoj poruci svi mogli naći polazište za razmišljanje oko iznalaženja rješenja glede ekoloških pitanja.5 Pupa Eranjo, oslanjajući se na teološke poruke svo- JIJi prethodnika, napose na poruke Benedikta XVI., tflkođer primjećuje potrebu urgentnosti humane ekologije, jer unatoč opasnostima koje su očite u ekološkoj krizi, današnjeg čovjeka - protivno ritmu I logici stvaranja - često vodi oholost gospodovanja, posjedovanja, manipuliranja i prekomjernog iskorištavanja.6 12. Odobrava li Biblija čovjekovu oholost i aroganciju prema Zemlji? luko se suvremena Europa i gotovo čitav zapadni svijet u određivanju svoga identiteta odriče svojih kršćanskih korijena i svoje povezanosti s judeokr- HĆanskom tradicijom utemeljenom na biblijskim predajama, u slučaju odnosa prema okolišu taj utjeraj je nedvojben. Naime, odnos suvremenoga europskoga i američkog društva prema okolišu razvijao se na temelju razumijevanja biblijskih izvješća o stvaranju. Stav dominacije nad prirodom i zemaljskom stvarnošću temeljio se na razumijevanju teksta Knjige Postanka: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, I sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama * Usp. E. Vesely, Nav. dj., 285.-287. * Papa Franjo nastavlja nauk Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. na jednom od svojih prvih javnih nastupa. Usp. F ra njo, Kateheza na općoj audijenciji, srijeda, 5. lipnja 2013., na: http://www. vatican.va/holyjather/francesco/audiences/2013/documents/papa-francesco_20130605judienza- Ki'neralejir.html (21.03.2014.) u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji! (1,28). No, očito je kako je zapadnjačko razumijevanje spomenutog biblijskog teksta loše utjecalo na razvoj svijesti i ponašanja, što je i dovelo do krize čovjekova odnosa prema svome životnom okolišu.7 Nadalje, u zapadnjačkoj kulturi prevladavajuće, shvaćanje čovjekova identiteta kao vladara nad svim stvorenjima i krune stvaranja pa stoga i njegova opravdano dominantnog mjesta unutar stvorenja, također se temeljilo na shvaćanju biblijskog govora o sličnosti čovjeka s Bogom: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji! (Post 1,26], Osim toga, i biblijsko linearno poimanje povijesti kao neprestanog napretka i rasta prema savršenstvu davalo je temelj zapadnjačkoj težnji za moći ovladavanja tijekovima i odnosima u prirodi kako bi ih usavršio, tj. doveo do svrhovitosti, pri čemu se najvećom svrhom postojanja svih drugih bića i stvari smatrala korisnost čovjeku i služenje njemu kao slici i namjesniku Boga na Zemlji - da mu budu za hranu (Post 1,29). Stoga je, prema očitim negativnim rezultatima takva shvaćanja čovjekova identiteta i njegova položaja unutar stvorenog svijeta, kako objašnjava Peter Harrison, doista moguće biblijsku tradiciju i nauk koji proizlazi iz judeokršćanske kulture i kršćanskog religioznog nasljeđa smatrati izričito odgovornim za stanje Zemlje i njezina ekološkog sustava ili ih barem smatrati razlogom omogućavanja i opravdavanja šovinističkih stavova čovjeka prema stvorenjima i Zemlji.8 No, problemi su, naravno, daleko dublji, a ovakav pristup biblijskim tekstovima ne bi se mogao razviti da nije bilo povijesne filozofsko-teološke potke koja ga je omogućavala. 1.3. Odakle oholost i arogancija prema stvorenjima? Čovjek je na početku ljudske povijesti živio u strahu od prirode. Iz strahopoštovanja, ispunio je svoj okoliš i prirodu različitim manje ili više neprijateljski raspoloženim bogovima. Starozavjetni židovski pragmatični stav prema prirodi povezan s kršćanskim antropocentrizmom, koji se iz male židovske zajednice uz pomoć kršćanstva rasuo po velikom Rimskom Carstvu, upio grčko-rimsku baštinu s njenom agresivnom civilizacijom i materijalizmom, urodio je posebnim nepoštivalačkim stavom prema prirodi. 7 Ovo je glavna teza kritike judeokršćanskog nazora na odnos zapadne civilizacije prema prirodi. Usp. L. W h it e, Nav. dj., 1203.-1204. 8Usp. P. H a r r is o n, Subduing the Earth: Genesis 1, Early Modern Science, and the Exploitation of Nature, u: The Journal of Religion, 79 [1999.] 1, 86.-109., 87. svibanj 2014. I VJESNIK 1501 I 3 3
Tema Oholost II lili Kršćanska tradicija tumačenja biblijskih tekstova o stvaranju, prema kojoj se priroda i sva druga stvorenja nalaze i dostojanstvom i vrijednošću ispod čovjeka, te u sebi nemaju svoju vrijednost osim ako ih čovjek svojim djelovanjem i upotrebom ne usavrši i oplemeni, utemeljena je na grčkom dualističkom poimanju čovjeka i ovozemaljske stvarnosti. U tom okružju i filozofsko-teološkom pojmovnom izražaju dolazi do odvajanja čovjeka od prirode koja ga okružuje i oblikovanja slike o čovjeku kao slici Božjoj. Prema grčkom filozofsko-mitološko-teološkom dualističkom svjetonazoru, sličnost čovjeka s Bogom, koja se napominje u Knjizi Postanka (Post 1,26), temeljna je razlika između čovjeka i prirode pa je čovjek kao duhovno biće odijeljen od materije upravo svojom bogosličnošću i božanskim podrijetlom. Materijalnost je, smatra Reinhold Niebuhr, glavna oznaka ovozemaljskih stvari i drugih bića koja u sebi ne nose oznaku nematerijalnog duha. Stoga se i dostojanstvo čovjeka kao duhovnog bića nadmeće nedostojnosti ovozemaljske stvarnosti kojoj duh Božji nije dan. lako je Bog stvorio sva bića, jedino je čovjeku udahnuo svoj dah i učinio ga posebnim, duhovnim bićem koje jedva čeka svoje sjedinjenje s Bogom dok prolazi bespućima materijalnoga svijeta tražeći spasenje i oslobođenje iz stanja zarobljenosti materijom. Prijezir tijela i svega što je ovozemaljsko bio je izravan plod ovakva pojmovnog okružja, a dominacija, opravdano iskorištavanje i dopušteno uništavanje čak i drugih rasa ljudi, a ne samo prirodnih bogatstava zemlje, bilo je čak i potrebno, štoviše, smatralo se dužnošću. Sve što je tjelesno i ovozemaljsko, smatralo se lošim i zlim, ističe Reinhold Niebuhr, te je to valjalo podrediti i podjarmiti duhovnom i onozemaljskom, koje je bilo vrhovna i vječna vrijednost. U tom se misaonom okružju, oholost i bahatost nad prirodom i nad drugim stvorenjima smatra prihvatljivom i opravdanom, štoviše,»voljom Božjom«, dobrim i plemenitim djelom koje je čovjek dužan činiti ne bi li spasio svijet i dušu svoju odvajajući je od svega propadljivoga i prolaznoga.9 Naknadni tehnički napredak, kako objašnjava Ema Vesely, još je više udaljio čovjeka od prirode, on se prema njoj počeo postavljati kao vlasnik i drski iskorištavatelj. Biblijski i kršćanski antropocentrizam bio mu je poticaj da razvije svijest o svojoj nadmoćnosti nad prirodom, pa je počeo njome manipulirati i nezadrživo je mijenjati. Sad se, međutim, s raznih strana čuju optužbe da su zapadni čovjek, zapadna civilizacija, Europljanin, zapravo kršćanin i kršćan- 9Analizu donosimo prema: R. N ie b u h r, The Nature and Destiny of Man, A Christian Interpretation, Human Nature, Westminster John Knox Press, Louisville, 1996., 5.-12. stvo, krivi za taj bespoštedni napad na prirodu. Kršćanski mentalitet kriv je za aroganciju prema prirodi, za želju da je koristi,»podloži sebi«, da»vlada stvorovima«(post 1,28). Kršćanski antropocentrizam utemeljen na židovskom pragmatizmu i grčkom dualizmu bio bi prema tome kriv za sadašnju ekološku krizu.10 Iako možda ove optužbe, koje su različite grupacije»zelenih«teologa i mislilaca uputile na adresu kršćana i kršćanskoga svjetonazora, izgledaju prilično oštre, ipak ostaje činjenica da se kršćanstvo i pripadajuća mu teologija odnosa čovjeka prema prirodi nije mijenjala stoljećima. Kršćanska je teologija, kako tumači Seyyid Hossein Nasr, tijekom stoljeća zanemarivala ili odbijala baviti se područjem prirode, ili se tim područjem znanosti bavila sasvim površno, smatrajući ga područjem prolaznih i nestalnih stvari koje nemaju velik teološki i duhovni značaj, što je još i danas uzrokom beskrajnih kontroverzija i nerazumijevanja između znanosti i teologije. Još i danas, uz časne iznimke teoloških stremljenja nekih kršćanskih teologa, nema jasne kršćanske filozofije prirode koja bi mogla dati podlogu i jasan putokaz za razvoj mnogovrsnom napretku znanosti i pravosmjerno nadahnuće za njezin razvoj te uspostaviti duhovni most između prirode i čovjeka.11 Oholost naslijeđena iz grčko-rimskoga osvajačkog i prijezirnog stava prema prirodi, upravo zbog nedostatka artikuliranja jasnog pozitivnog kršćanskog stava utemeljenog na izvornom biblijskom teološkom nauku, unatoč nauku o kreposti poniznosti i potrebi održanja reda među stvorenjima prema hijerarhiji bića tomističke teologije tijekom srednjevjekovnog razdoblja, preživljavala je gotovo kao jedini mogući stav čovjeka unutar stvorenog svijeta i prema prirodi kao okruženju u kojem ljudsko društvo živi.12 2. P o tra g a za onim što je Bog stv a rn o rekao Gore spomenuti, stoljećima prešutno (p)održavani i preživjeli stavovi grčko-rimskog filozofsko-teološkog ozračja, uobličeni kroz tumačenja judeokršćanske tradicije, utjecali su na svijest kršćana i bili tijekom generacija ljudi, gotovo punih dvadeset 10Usp. analizu koju donosi E. Vesely, Nav. dj., 288. 11Usp. S. H o s s e in Na s r, Man and Nature, The Spiritual Crisis of Modern Man, Allen & Unwin, London, 1990., 36. 12 Filozofiju prirode u katoličkim teološkim krugovima sredinom 20. stoljeća razvijaju napose R T. De Chardin i J. Maritain, ali su njihova teološko-filozofska razmišljanja svojevremeno smatrana»sumnjivima«, no kasnije su ipak rehabilitirani. Usp. J. Sc h a e f e r, Valuing Earth Intrinsically and Instrumentally, A theological Framework for Environmental Ethics, u: Theological Studies, 66 (2005.) 4, 783.-814., 790.-793, 3 4 1502 I l/jbsnik.! svibanj 2014.
stoljeća, prihvatljiv oblik odnosa prema stvorenom svijetu. Naravno, uvijek su postojale i iznimke kao Uto Je bio sv. Franjo, koji se prema prirodi ponašao prijateljski i u njoj se osjećao kao»manji brat«ili HV. Hildegarda iz Bingena, koja je naglašavala kako t#k u skladu s prirodom čovjek može pronaći lijek ih sve svoje bolesti i nedostatke. No, tek se sredinom dvadesetog stoljeća među kršćanskim teolozima, pod pritiskom i opasnošću ekološke krize, budi ideja o potrebi revidiranja kršćanskog nauka i ponašanja kršćana prema zemlji, prirodi i općenito prema zemaljskosti kao elementu i odrednici ljudskog postojanja. Usavršavanje metoda biblijskog kriticizma omogućilo je teolozima istinsku potragu prvotnim i izvornim značenjima biblijskih tekstova. Otkrića koja su uslijedila uvelike su promijenili! biblijsko-teološku podlogu na kojoj bi se trebao osnivati kršćanski stav prema prirodi te predlagala Veliki zaokret na tom području budući da su dotadusnja tumačenja tekstova o stvaranju bila uzrokom mnogovrsnog štetnog ponašanja čovjeka prema Stvorenom svijetu ili su dopuštala stav oholosti i dominacije kao opravdan i pohvalan kršćanski stav.13 2,1, Giede grijeha Blbličari su, istražujući kontekst čitanja i razumijevanja izvješća o stvaranju, otkrili kako su tekstovi prvih poglavlja Knjige Postanka nastali kao plod razmišljanja nad sudbinom židovskog naroda koji se nakon posjeda zemlje našao u situaciji izgnanstva. U kontekstu babilonskog sužanjstva, tekstovi o stvaranju predstavljaju teološku refleksiju nad ljudskim ponašanjem prema zemlji koju je Izrael primio kao Božji dar i koju je zbog svojeg lošeg ponašanja I nevjernosti Božjem Zakonu izgubio. Pisci izvješća o stvaranju, prema nalazima suvremenih bibličara, uvjeravaju sužnje kako je kazna za neposluh Božjoj riječi i nepoštovanje stvaralačkog reda koji je Bog stvaranjem postavio u svijet bilo uzrokom izgnanstva, a moguće ponovno vraćanje u zemlju svojih predaka povezuju s obraćenjem, obnovom vjernosti Bogu i uspostavom pravednih odnosa prema zemlji, na onaj način kako je to Bog zamislio i odredio od početka postojanja Zemlje i čovjeka na njoj.14 Prvotni grijeh naroda, radi kojeg je zaslužio kaznu Izgnanstva iz zemlje, priklanjanje je božanstvu plodnosti simboliziranom u liku zmije podno stabla spoznaje i kultnom činu kojim je čovjek sam sebi htio priskrbiti hranu kroz plodnost zemlje, ali ne prema Božjem zakonu, nego po svojoj umješnosti i znanju, opravdavajući je tumačenjem Božje riječi prema 11Usp. P. Ha r r is o n, Nav. dj., 88. 14Usp, E. Z e n g e r, Einleitung in das Alte Testament, Kohlhamer, Stuttgart, 2008., 115. vlastitoj mudrosti i shvaćanju. To tumačenje Božje riječi koje pred čovjeka stavlja simbolični zmijski lik očito nije izvorno božanskog nego ljudskog podrijetla i nije plod Božjeg, nego ljudskog umovanja pa, shodno tome, dovodi čovjeka i zemlju u stanje odvojenosti i međusobnog uskraćivanja, u izopačeno stanje odnosa koje je prvotno bilo blagoslovno i suradničko. Stoga se kao poticaj grešnom ponašanju, prema novijem shvaćanju biblijskog teksta o kušnji podno stabla spoznaje, ne nalazi toliko ljudska oholost prema Bogu, jer i čovjek i zmija poznaju Božji zakon i njegovu riječ (usp. Post 3,1-5), nego je posrijedi oholost prema zemlji, tj. postavljanje čovjeka u nadređeni položaj zemlji i stvorenjima, a zanemarivanje suradničkog odnosa koji je uspostavljen stvaranjem.15 Ono što se može svakako prigovoriti čovjeku jest pokušaj izjednačavanja s Bogom, dakle, nikako da bude veći od Boga (usp. Post 3,5). Oholost, ukoliko je prema kršćanskoj tradiciji smatramo izvorom svih grijeha i u neku ruku»izvornim«grijehom, nije prema biblijskom tekstu pobuna protiv Boga, nego želja izjednačiti se s njime. Čitan u kontekstu sužanjstva i izgnanstva iz zemlje, tekst o kušnji podno stabla spoznaje dobra i zla kao prvotni razlog čovjekove želje da bude poput bogova postavlja težnju čovjeka za nadvladavanjem i svladavanjem potrebnih znanja te stjecanjem umješnosti kojima bi se omogućilo upravljanje izvorom hrane, tj. upravljanje plodnošću zemlje. Razlikovanje između dobra i zla ne odnosi se prvotno na moralno područje, nego na egzistencijalno ponašanje, pri čemu čovjek sam odlučuje što je i koliko za njega dobro jesti, odnosno odakle i kako uzimati hranu koja mu održava život.16 Pod drvom spoznaje dobra i zla radi se, dakle, o kušnji čovjeka glede promatranja hrane, a posredno i zemlje koja je izvor hrane, isključivo kao Božjeg dara ili kao ploda vlastitog rada, odakle slijedi i krivo promatranje raja kao mjesta uživanja, a zemaljske stvarnosti kao mjesta mukotrpnog rada.17 Stoga se čini točnijim ovo biblijsko izvješće ne shvatiti prvotno kao govor o grijehu prema Bogu, nego kao govor o grijehu prema zemlji, o grijehu postavljanja čovjeka vlasnikom i vladarom stvorenog svijeta kojim on 15 Šire obrazloženje ovih stavova vidi; Đ. Pa r d o n, Zemlja: dar, kušnja i zadatak, Biblijska teologija zemlje u Knjizi Postanka 1-11, GK, Zagreb, 2014., 141.-148. 16Usp. A. Po p o v ić, Biblijske teme, Egzegetsko-teološka analiza odabranih tekstova Staroga i Novoga zavjeta, s Dodatkom, KS, Zagreb, 2004., 34. Također vidi: W. Br u e g g e m a n, Land: Fertility and Justice, u: I s t i, L. Weber (ur,], Theology of the Land, Liturgical Press, Collegeville, 1987., 51.-52. Usp. B. J. St r a t t o n, Out of Eden, Reading, Rhetoric, and Ideology in Genesis 2-3, jsotsupplement Series 208, Sheffield Academ ic Press, Sheffield, 1995., 31.-32. svibanj 2014.! VJESNIK î 503 I 3 5
Tema Oholost želi upravljati prema svojim nagnućima, prilagođavajući svijet sebi, a ne sebe svojemu mjestu u svijetu. Nakon tog čina čovjekovo bivstvovanje i ponašanje prema zemlji, kako kaže Leonard Weber, postaje»privatno poduzetništvo«, a osobna korist jedina svrha njegova postojanja, pri čemu je»sebičnost i iskorištavanje jedini mogući stil preživljavanja«.18 Na čovjeku je da bude stvorenje među stvorenjima, da skladno i povezano s njima živi u harmoniji koju je Bog uredio. Čovjeku je biti čovjek - ništa više, ali i ništa manje - stvor koji svoj život i postojanje duguje Božjem dahu (Duhu) i zemlji - adam od adamah. Svako uzdizanje iznad tog položaja izraz je oholosti koja rađa prigrabljivanjem višeg položaja nad stvorenjima koja ga okružuju, nad zemljom koja mu život daje. Svaki korak prema uzdizanju iznad svog prvotnog i od Boga mu namijenjenog položaja da bude čuvar i pazitelj zemlje korak je dalje od životvornog okoliša unutar kojeg jedino može opstati. Stoga svaki oblik oholosti šteti čovjeku samome, a onda i njegovu prirodnom okolišu kojemu ljudska briga i pažnja kao slika Božje naklonosti nedostaje. Ako se čovjek udaljuje od zemlje, zemlja»divlja«šikarom i žbunjem, životinje mu postaju neprijatelji, čitav okoliš i sva priroda biva mu neprijatnim mjestom boravka. Zbog prestanka ili neadekvatne ljudske brige, zemlja prestaje biti plodna. Neprimjereno ponašanje prema zemlji duboko pogađa samu bit čovjekova postojanja, jer se ne ponaša na sliku Božju, a time se narušava i svrha postojanja zemlje: da čovjeku priskrbi hranu i ugodno mjesto života. Nema, dakle, čovjeka bez zemlje, ali ni zemlje bez čovjeka. Biti živa duša (nepeš), za čovjeka znači brinuti o zemlji. Suprotnost tome je umiranje, i zemlje i čovjeka.19 2.2. Glede pravednosti Čitanje teksta o stvaranju, iz perspektive stvaranjem uspostavljenih odnosa - Bog stvara čovjeka u suradnji sa zemljom, udahnjuje zemlji svoj dah i onda nastaje živo biće, čovjek - omogućava shvaćanje službe i uloge čovjeka u svijetu kao upravitelja i čuvara svijeta na sliku i priliku Božju, tj. da i on u suradnji sa zemljom i svim živim bićima ostvaruje svoje čovještvo, svoju ljudskost. Stvaranjem uspostavljeni odnosi suprotni su bilo kakvu obliku nasilja ili nadimanja bića pa se oholost bilo koje vrste doista može smatrati izvorom svih grijeha, a posebno grijeha koji razara jedinstvo i uzajamnost u 18 L. W e b e r, Land Use Ethics: The Social Responsibility of Ownership, u: L. W e b e r, (ur.), Nav. dj., 34.-35. 19 Usp. B. Lu jić, Drugi - mogućnost ljubavi, Biblijsko poimanje odnosa prema drugome, KS, Zagreb, 2003., 17.-18.; A. R e b ić,»u tebi će biti blagoslovljeni svi narodi«. Biblijsko-teološka razmišljanja uz tekstove iz Knjige Postanka, KS, Zagreb, 2011., 42. Božjem stvorenom svijetu. Tako se i čovjeku, ako se prema zemlji i stvorenjima ponaša pravedno, tj. ako se za njih brine obdržavajući Božju riječ i slijedeći njegov primjer, osigurava miran i sretan život u plodnosti zemlje, dok suprotno ponašanje, obilježeno ohološću i obespravljivanjem zemlje, vodi u smrt. Izbor između sretnoga i nesretnog života povezan je s odnosom prema zemlji. Prijezir zemlje i njezine važnosti za život čovjeka siguran je put u propast.20 Oholost, kao oblik ponašanja i osjećanja jednog bića vrednijim i višim od drugih, prema biblijskom svjetonazoru, kako ga tumače kršćanski ekoteolozi, dovodi do razdora i urušavanja stvorenog sustava te se u izvornom svijetu smatra grijehom koji ponajprije obeščašćuje zemlju i puni je nasiljem, razara bratske odnose i dovodi u opasnost suživot ljudi, a kasnije i opstojnost ljudske vrste. Uzroke sukoba među ljudima i bratoubilačkih stremljenja među narodima, što ih biblijski pisac uobličuje kroz likove Kajina i Abela, može se objasniti nezadovoljstvom s vlastitim stanjem ljudskosti i povezanosti ljudskog života sa zemljom i željom za gospodarenjem nad životima drugih ljudi i plodnošću zemlje isključivo u vlastitu korist. Smatranje zemlje predmetom koji se posjeduje, osvaja i ima dovodi do izrabljivanja i nepravde, ugrožavanja života kako zemlje, tako i ljudi i naroda koji na njoj žive. Poštivanje zemlje i pravedan odnos prema njoj neodvojiv je od poštivanja ljudi koji na njoj i od nje žive. Ujedno, vlastito zadovoljstvo svojom zadaćom čuvanja i obrađivanja zemlje i vlastita sreća koja se očituje u brižnom odnosu prema zemlji donosi sreću i zadovoljstvo života na zemlji ne samo pojedincu, nego i čitavoj ljudskoj zajednici. Onaj tko voli svoju zemlju i zadovoljan je životom u njoj ne preže za zauzimanjem tuđe zemlje i ne prijeti životima drugih ljudi, osvajajući teritorij na kojem oni u miru i blagostanju žive.21 Ljudsku nadmenost i oholost, u Kajinovu slučaju i u slučaju graditelja kule, Bog kažnjava protjerivanjem s plodne zemlje, rasipanjem po svoj zemlji, nemogućnošću stanovanja i uživanja u sigurnosti vlastitog doma, odlaskom u izgnanstvo u besplodnu pustoš koju je potrebno obrađivati u znoju lica svoga i strepiti zbog nesigurnosti njezina uroda, u neprestanoj opasnosti od pogibli za svoj goli život. Adamovo posezanje za upravljanjem zemljom i pristajanje na tumačenje Božjih zapovijedi prema vlastitoj koristi također ima isti ishod. Odvajanje čovjekove dobrobiti od dobrobiti zemlje i dobrobiti stvorenja s kojima na zemlji živi uvijek je uzrok neredu i šteti 20 Usp. Đ. Pa r d o n, Nav. dj., 397.-398. 21 Usp. K. M. Sw e n s o n, Earth tells the lessons of Cain, u: N. C. H a b e l - P. L. Tr u d in g e r (ur.), Exploring Ecological Hermeneutics, SBL Symp 46, Atlanta, 2008., 33. 36 I 504! VJESNIK I svibanj 2014.
tvlm«, II Hožjem stvorenom svijetu prvotno vlada n/.rtjrtitinost, a isključivost ne vodi dobru za ijedno Ntvoi enje. Plodnost zemlje ne može se pripisati kao SpJtogä samo čovjeku, niti je njegovo blagostanje lskl učlvo Božji dar. Tek suradnja, i sklad čovjeka s Bogom i čovjeka sa zemljom, donosi blagodat svem Ntvumiju, a odbacivanje te zadaće donosi u njegov ilvut rascjep, razdijeljenost i neusklađenost koja flonl opasnost da zavlada njegovim srcem.22 Traženje uroda i hrane od zemlje, bez poštivanja Božje riječi, ili ovladavanje tajnom dobivanja hrane llključlvo vlastitim umijećem, dovodi do izopače- II ON ti odnosa, što rezultira isključivanjem, poništavanjem, obezvređivanjem i nepoštivanjem zemlje j čovjeka. Čovjekova sličnost s Bogom biva degradiranu: dostojanstveni i brižni čuvar pretvara se u tiranina i vlastodršca, a zemlja - dar Boga stvoritelji) I uzdržavatelja života - svodi se na nevrijednu materiju do čijih se plodova dolazi neprestanim pritiskom i cijeđenjem njezine životvorne snage. Zbog toga se prvotnim grijehom čovjeka može Ntimt rat i isključivanje poštovanja zemlje iz proce- Ntl dobivanja hrane i održanja čovjekova života, što predstavlja izravno udaljavanje od Boga i njegove Stapovi jedi.21 U kontekstu nastanka i oblikovanja ovog teksta za Vrijeme sužanjstva, smatraju suvremeni bibličari, bila je jasna i očita poruka kako je nevjera Izraela i prlklanjanje vlastitim sudovima umjesto Božjim Imalo za posljedicu pravednu kaznu progonstva i udaljavanja Izraela iz njegove zemlje. Međutim, tu ka/n u Bog ne izriče, nego je proglašava kao stanje Ukojem se čovjek već nalazi kad ne poštuje zemlju na kojoj i u kojoj živi. Stoga je izgnanstvo iz zemlje, fh»ovlsno o geografskom položaju, stanje čovjekova duha, bez obzira gdje on bio, ukoliko se prema zemlji ponaša nepravedno. Promjena mjesta stanovanja, preseljenje i odlazak u tuđinu, bilo nasilan ili dragovoljan, ne donosi promjenu osjećaja izgnanosti, jer se taj osjećaj može pobijediti i promijeniti jedino Obnovom ljubavi prema svojoj rođenoj domovini ili luđoj zemlji koja je izmještenom čovjeku postala novim prebivalištem.24 > lisp. W. B kuf.g g r m n a n n, Genesis, lohn Knox Press, Louisville, I >02., 57.-58. H lisp, j, Hy u n -Sh ik, A Critical Reconstruction of Original Sin In «elation to the Ecological Crisis, u: Theological Forum, 32 (2003.) 10, 21.-49. tt 0 to) temi više vidi: G. d e V il l ie r s, Sin, Suffering, Sagacity: Genesis 2-3, u: B. B e c k in g - D. H u m a n (ur.), Exile and suffering: u selection of papers read at the 50th anniversary meeting of the Old Testament, Society of South Africa OTWSA/OTSSA Pretoria, August 2007,, Oudtestamentische Studiën 50, Koninklij-!<e fir NV, Leiden, 2009., 3.-18. 2.3. Glede osude Promatranje odlomaka o stvaranju i čovjekovu odnosu prema zemlji u kontekstu sužanjstva nužno navodi na zaključak kako je kazna za Izraelov grijeh izgon iz zemlje. Međutim, stanje izgnanosti već je bilo započelo, prije nego je do njega i stvarno došlo. Izrael je zaboravio na vjernost zemlji i ponašao se prema njoj kao tuđinac, izrabljivač i tiranin, a ne kao svoj na svome. Na tu činjenicu upozoravaju proroci, napose prorok Hošea, kad optužuju narod i njegov odnos prema zemlji nazivaju»preljubničkim«i»bludničkim«(usp. Hoš 1,2; 2,4-7; Iz 21,2; Ez 16,41). Iako narod u sužanjstvu doživljava činjenicu odvojenja od zemlje katastrofom koja je u njihovu shvaćanju istovjetna iskustvu umiranja i smrti, ta smrt se već dogodila i proces (od]umiranja je već davno prije uzeo maha. Kazna koja slijedi, u vidu odvajanja od zemlje i sužanjstva, samo je očitovanje stanja i tvarno uozbiljenje onoga što se već stvarno dogodilo. Zbog iskustva značenja zemlje kao mjesta i prostora na kojem narod živi u slobodi i blagostanju, sužanjstvo u tuđini označava prestanak postojanja i urušavanje ne samo narodnog bića, nego i prestanak života pojedinca. No, sužanjstvo kojim je Bog kaznio svoj narod nije smrtonosna kazna, nego poziv na preokret, osvješćivanje i ponovno prepoznavanje izvornog značenja zemlje i njezine vrijednosti za čovjeka. Kao i uvijek, čovjek ne prepoznaje vrijednost onoga što ima sve dok to ne izgubi. Stoga i tekstovi koji govore o kazni za grijeh u Knjizi Postanka svjedoče kako kazna za grijeh nije smrt, nego život.25 Doista, ni prvi par, Adam i Eva, niti Kaj in, ne bivaju kažnjeni smrću, nego životom, doduše, u promijenjenim okolnostima, ali ipak životom u kojem je mogućnost promjene i popravka nastalog stanja nakon njihova grijeha još uvijek otvorena. Susljedno tome, glede kazne i Božje osude, valja nam primijetiti kako nastalo stanje»razdvojenosti«nije plod Božjeg djelovanja i izričaj Božje volje, nego izričaj o stanju koje Bog osuđuje i prosuđuje kao ono koje nije dobro za čovjeka i za zemlju, te ga je moguće popraviti i učiniti drugačijim.26 Biblijski čovjek uvijek je pozivan da postane svjestan Božjeg milosrđa i činjenice kako Bog ne ostavlja čovjeka na cjedilu, pa ni onda kad se čovjek svjesno od njega udaljio. Kazna je u ovom slučaju kazna milosrdnog suca, primjećuje Adalbert Rebić, jer se u njoj već nazire nada budućeg spasenja.27 25 Usp. W. B r u e g g e m n a n n,: Genesis, 49. 26 Usp. B. J. St r a t t o n, Out of Eden, Reading, Rhetoric, and Ideology in Genesis 2-3JSOT Supplement Series 208, Sheffield Aca-i demie Press, Sheffield, 1995., 143.-145. 27 Usp. A. R e b ić, Nav. dj., 84.-85. svibanj 2014. I VJESNIK ] 505 I 3 7
Tema Oholost U tom smislu i izvješće o općem potopu, koji je prije svega simbolični prikaz sužanjstva, ne govori o kazni, već predstavlja opis povratka svijeta unazad, u stanje prije stvaranja i Božji čin usmjeren na popravljanje stanja nastalog ljudskim bezobzirnim djelovanjem. Božje djelovanje nikada nije usmjereno na uništavanje pa, sukladno tome, općim potopom, tj. sužanjstvom i izgnanstvom, Bog spašava ono što se još spasiti dade. Potopnim vodama Bog ne uništava svijet, nego zaustavlja uništavanje i izopačivanje svijeta koje su započeli i provodili ljudi. Potop je, kako primjećuje Jean Louis Ska, novi početak, novo stvaranje. Stoga, budući da se potopom stvarateljski proces vraća unazad, opći potop predstavlja novi Božji pokušaj da postavi svijet na zdrave temelje, a to je njegova vjernost i njegovo milosrđe koje se očituje uvijek u novim pokušajima i novim prilikama ljudima dati mogućnost spoznaje međusobne vlastite povezanosti sa zemljom, jednih s drugima i s njime samim, djelatnim Stvoriteljem i Spasiteljem.28 Oholost, kao osjećaj zaslijepljenosti za vrijednost drugoga, konkretno, zemlje, opisana činom zaborava naroda odakle mu dolazi blagostanje, na što proroci skreću pozornost, ujedno je i čin nevjere Bogu i nepovjerenja u njegovu brižnu zauzetost za dobrobit svoga naroda te razlog izrabljivačkoga i trgovačkoga»bludničkog«odnosa u kojem se plodnost kupuje i iznuđuje silom i nasiljem (usp. Hoš 2,10; 8,14; 13,6; Iz 51,13; Jr 13,25; 18,15]. Suprotan stav je odaziv Božjoj riječi, na koji je pozvan i narod i njegova zemlja. Tek promjenom čovjeka i obnovom povjerenja prema Bogu kroz uspostavu pravde i nježnosti prema zemlji dolazi do plodnosti i blagostanja. I čovjek i zemlja pozvani su spoznati svoju vrijednost u očima Božjim i uživati u međusobnom zajedničkom životu, u pravoj i nepotkupljivoj ljubavi (usp. Hoš 4,21-25). Umreženi u odnos Bog-čovjek-zemlja, i čovjek i zemlja imaju svoju vrijednost i nalaze se u mogućnosti ostvariti svoju zadaću udahnutu u njih Božjim stvaranjem. Zaborav umreženosti i povezanosti Boga, zemlje i čovjeka izvor je kušnje koja može dovesti do smrtne opasnosti.29nadalje, zaborav vrijednosti dara zemlje obezvređuje i samog čovjeka, a postavlja i upitnost vrijednosti Boga kao ispunjenja ljudske čežnje za životom. Takvo stanje čovjeku donosi osjećaj osamljenosti, ostavljenosti, prokletstva i otuđenosti, koji rađa željom da ispuni nedostatnost i poveća svoju vrijednost posjedovanjem zemaljskih stvari i prostora čiju vrijednost i dragocjenost niti prepoznaje niti u nju vjeruje. Zbog nepriznavanja vrijednosti zemlji, čovjek sama sebe stavlja u stanje 28 Usp. J. L. Sk a, U znaku duge, Biblijski izvještaj o potopu (Post 6-9), u: Služba Božja, 50 (2010.) 3, 284. 29 Usp. Đ. Pa r d o n, Nav, dj., 325.-326. kažnjenosti, udaljenosti i od zemaljskog života i od života s Bogom. 3. O h o lo st u ponašanju prem a Zem lji ra sk rin k a v a o h o lo st prem a Bogu 3.1. Tumačiti Božju riječ u korist Zemlje Nasilje, proizašlo iz grijeha, koje je zavladalo na zemlji i među ljudima izravna je posljedica neposlušnosti Božjoj riječi, dok je blagoslov i prosperitet posljedica slušanja i ispravnog razumijevanja Boga i njegovih planova sa svijetom. Već u izvješću o pragrijehu ljudskoga roda uočavamo kako se grijeh praroditelja dogodio zbog razlike u originalnom značenju Božje zapovijedi i njezina tumačenja što ga je predložila zmija. Ta razlika prvotno preinačava i oblikuje stav Adama i Eve prema hrani koju uzimaju, a koja im je Božjom zapovijedi»izričito«zabranjena, a posredno prema zemlji koja je izvor prehrane ljudskom rodu. Posljedice njihova stava još jasnije možemo uočiti usporedimo li njihovo ponašanje s ponašanjem Noe, prvog biblijskog pravednika. Noa strogo i bespogovorno obdržava Božju riječ i prema njoj, bez ikakva tumačenja, usklađuje svoje djelovanje i doslovno je izvršava. Takvo postupanje vodi spasenju ostatka svijeta i života na njemu, te proglašenju Noe zemljoradnikom (Post 9,20), čiju djelatnost Bog blagoslivlja i ističe kao primjer savezničkog ponašanja cijelu njegovu potomstvu (Post 9,9). S druge strane, Adam i Eva postupaju i vladaju se prema tumačenju i interpretaciji Božje riječi. Ta interpretacija nema za cilj bolje razumijevanje Božje zapovijedi i kvalitetnije postupanja prema njoj, nego suprotno. Interpretacija koju iznosi zmija, a ljudi je prihvaćaju, ima za cilj izbjeći Božju zapovijed, zatamniti i izobličiti njezinu jasnoću. Mudrost koja nudi interpretaciju Božje riječi i po njoj uspostavljanje drugačijih odnosa u stvorenom svijetu nego je to Bog učinio, ne smjera boljem razumijevanju i kvalitetnijem odnosu prema Bogu i prirodi, nego ima štetan učinak na život čovjeka i njegov odnos prema Bogu i prema zemlji. Tako ta prva biblijska teološka interpretacija, umjesto poboljšanja svijeta, unosi u njega nered i nejasnoću, a k tome još i sumnju u mogućnost ljudskoga istinitog i pravovjernog tumačenja Božjeg govora i njegovih zapovijedi i, nadalje, stavlja veliku odgovornost na sva kasnija tumačenja Božje riječi i one koji se njezinim tumačenjem bave.30 Iz te se činjenice, pak, može zaključiti kako i danas tumačenje Božjih riječi nije bez opasnosti, štoviše, kako je i povijest teologije ljudskog odnosa prema 30 Usp. W. B r u e g g e m a n n, Genesis, 48.-49. Širu raspravu i literaturu o tome donosi: Đ. Pa r d o n, Nav. dj., 151.-153. 3 8! 506! VJESNIK i svibanj 2014.
*t»ml i dosad pokazala, ono može dovesti do opravdavanja lošeg stava prema zemlji i zemaljskoj stvar- IIiinII, ili harem zanemarivanja i neprimjećivanja Važnosti tog stava, te biti uzrokom goleme štete za djelo čovječanstvo i Zemlju na kojoj ono živi. Također je, više nego jasno, kako teologija, bez obzira koliko tumačila istine o Bogu i čovjeku, ne smije zanemariti i zaboraviti da govori i tumači vrijednost Hernije, jer baš poradi tih tumačenja dobiva jasnu i nedvosmislenu povratnu informaciju o ispravnosti svoga shvaćanja i razumijevanja i Boga i čovjeku, Sloga nije moguće govoriti istinito i pravedno o Bogu I čovjeku ako se u isto vrijeme istinito i pravedno ne govori o zemlji.31 1,2 Na Zemlji čovjek nije sam Neprestana kušnja kojoj je izložen čovjek tijekom Utjecanja znanja o stvorenjima i svijetu u kojem živi I u ljudima s kojima dijeli zemlju i njezine plodove Ulože dovesti do dvojakog učinka. S jedne strane, utjecanje mudrosti koja vodi izgradnji i učvršćenju tul Boga postavljenih odnosa uvijek je blagotvorna I M čovjeka i za zemlju. Takva mudrost dovodi do divljenja i slavljenja Boga i njegovih zakona te, komično, do mira i zadovoljstva čovjeka koji je imao trefu naći se usred divnoga svijeta kojeg je Bog tako U temelju vjere Izraela nalazi se obećanje zemlje kao nasljedstva koje je Izrael primio od Boga - jamstvo III ud ro sazdao i u svijetu i po stvorenjima upoznati mirnog i sretnog, blagoslovima Božjim obasutog života. Biblijska vjera usmjerena je na ovozemaljsku Božju prisutnost i blizinu.32 S druge strane, stjecani» znanja o zakonitostima odnosa koje je Bog utkao u svoja stvorenja, usmjereno na ovladavanje tim onoga što je čovjeku potrebno za miran, sretan, bla stvarnost, na zemlju kao mjesto događanja svega procesima kako bi se nad stvorenjima zadobila moć goslovljen i ispunjen život. Biblijska izvješća smatraju ovozemaljski prostor mjestom suradnje Boga Upotrebe i iskorištavanja radi koristi čovjeku i obogaćenju pojedinca ili grupe ljudi, jednog naroda ili i čovjeka, čovjeka i čovjeka, Boga i zemlje, zemlje i Nkupine naroda, očiti je izraz oholosti koja ne cijeni čovjeka. Taj krug odnosa uspostavljen je već u stvaranju i proteže se tijekom postojanja svih ljudskih Stvorenja u njihovoj svrhovitosti, nego ih podlaže vlastitom interesu i zaradi. Osim toga, nastojanja generacija. Čovjek već na zemlji može doživjeti raj, imunosti zasnovana na iskorištavanju drugih stvorenja, pa makar to bilo u svrhu napretka čitavog čo tekstovi o stvaranju, kako, nažalost, mjesto i prostor ali je i bolna činjenica, koju konstatiraju biblijski vječanstva i humano zamišljeno, izraz su oholosti i stvoren za ugodan, opskrbljen i blagoslovljen život, arogancije ljudskog roda, suprotan sustavu od Boga ljudsko biće može učiniti mjestom neizvjesnosti, postavljenih odnosa u svijet.33 duševne boli, borbe i stalne opasnosti za svoj život i život drugih bića.35 Svrha sveg stvorenja jest djelovanje i život u sustavu umreženosti i suradnje, u kojem je svaki stvor Cijenjen i poštovan zbog svoje unutarnje vrijedno- Nti I svrhe, a ne zbog korisnosti koju mu neki drugi " Važnost ekologije i ekonomije za teološki govor naglašavaju suvremeni teolozi u zbirci članaka: D. K. Ray (ur.], Theology that Matters: Ecology, Economy, and God, Fortress Press, Minneapolis, 2006. u Ovo su povijesno i biblijski utemeljene postavke biblijske vjeri* I rabinske mudrosne literature. Usp. B. S. W ilk s, Sabbath: A (lift of Time, Tate Publishing, Mustang, Oklahoma, 2010., 56.- 57. " Opsežniju kritiku humanizma kao religije i izraza ljudske arogancije donosi biolog i filozof D. W. E h r e n f e l d, The Arrogante of Humanism, Oxford University Press, Oxford, 1981. stvor priznaje i po njoj ocjenjuje njegovu vrijednost. Slavljenje i poštovanje koje čovjek iskazuje Bogu ne može se odvojiti od slavljenja i poštovanja stvorenja. Čovjek ne može poštovati Boga ako ne poštuje Z/zemlju. Isto tako, poniznost pred Bogom i prepoznavanje vrijednosti i važnosti Boga za ljudski život neodvojivi su od poniznosti pred Zemljom i svim stvorenjima na njoj. Stoga, zajedno s Davidom W. Ehrenfeldom, možemo zaključiti kako za čovjeka, da bi bio istinski čovjek, nije dovoljno vjerovati u Boga; za ljudskost je potrebno prepoznati svoju stvarnu zbiljnost i realnost svoga bića, a to je humanost koja je povezana s humusom - zemljom. Inače, ukoliko čovjek sebe stavlja u središte i prema sebi određuje vrijednost svijeta, prijeti opasnost da nastojanje oko svoje humanosti pretvori u religiozno ponašanje u kojem je on sam sebi samostojno božanstvo koje u vlastitoj slobodi upravlja svijetom na vlastitu korist te se ponaša prema svemu što ga okružuje arogantno, bezobzirno i tiranski, čime pokazuje svoju oholost, nadmoć i gospodstvo.34 3.3. Ne prilagodavati Zemlju sebi, nego sebe udomaćiti na Zemlji Sva se objava i Božje komuniciranje s ljudima događa na zemlji. Štoviše, Bog se objavljuje po zemlji. Ona je znak njegova blagoslova, njegove privrženosti i njegove blizine. On je daje onima koji žive u skladu s njegovim stvaralačkim planom, a oduzi- 34 Usp. D. W. E h r e n f e l d, Nav. dj., 2.-7. 35 Posljedica grijeha, koju biblijski tekst izražava glagolom 'ašab, ne odnosi se na fizičku bol, tjelesnu muku i znoj, koliko na duševnu bol neizvjesnosti-koja se događa u slučaju kad čovjek nije siguran u plodove svoga rada, nije siguran u urod zemlje, konačno, nije siguran što ga čeka sutra. Usp. M. T. B r a u c h, Abusing Scripture: The Consequences o f Misreading the Bible, Inter Varsity Press, Madison, 2009., 130.-131. svibanj 2014. i VJESNIK I 507 I 39
Tema Oholost ma je onima koji stvaralački plan ruše i ne poštuju. Ljudima koji zemlju poštuju i čuvaju zajamčena je njezina plodnost, potrebna za njihov život, a onima koji žele iskoristiti zemaljska bogatstva te si sami osigurati život on zemlju oduzima i odvaja ih od njezine plodnosti. Slušanje i obdržavanje Božje riječi biblijski tekstovi često poistovjećuju s poštivanjem i čuvanjem zemlje i brigom za nju. Briga za zemlju i povjerenje prema Bogu usko su povezani i čine glavnu sastavnicu biblijske vjere. Poruka biblijske vjere 0 Bogu kao providonosnom skrbniku koji se brine za čovječanstvo i omogućava mu na Zemlji sigurno 1sretno, blagoslovom ispunjeno življenje za sve generacije današnjem je svijetu više nego potrebna, jer onaj tko Zemlju ne poštuje, tko ne poštuje njezina stvorenja, koja su također iz zemlje proizašla, tko ne čuva zakonitosti koje je Bog usadio i postavio stvaranjem, ne može se nadati sretnom ovozemaljskom životu, niti se može smatrati vjernikom kršćaninom.36 Shvaćanje biblijskog teksta koji govor o vladanju zemljom i podlaganju njezinih stvorova razumijeva kao opravdanje stava oholosti i arogancije prema zemlji, prema povijesnom iskustvu čovječanstva dovelo je Zemlju gotovo do uništenja, a mnoga stvorenja na njoj do izumiranja. I samo čovječanstvo nalazi se u stalnoj opasnosti od raznih katastrofa koje mu prijete i od raznih bolesti kojima se, unatoč velikom napretku znanosti, ne vidi lijek. Očito je kako takvo shvaćanje nije bilo ispravno i kako tumačenje Božje riječi koje je do sada bilo važeće nije donijelo dobrobit, nego opasnost smrti. Ljudska manipulacija Zemljom, drugim ljudima, hranom i živim bićima, počevši od mikroorganizama i gena, proizašla iz pohlepe samostalno si osigurati život, hranjena je ohološću i urodila arogancijom i bezobzirnošću ljudskog roda. U suvremenom industrijaliziranom i urbaniziranom društvu gotovo je izgubljena svijest o životvornom vezu čovjeka i zemlje. Čovjek je, često zbog nasilja kojim se služi suvremena ekonomija kako bi poticala potrošački mentalitet, mjestom svoga stanovanja i nametnutom potrebom za sve većim privređivanjem za osiguranje vlastitog života, gotovo prisiljen živjeti odvojen od zemlje, te se stanje današnjeg čovječanstva može vrlo lako usporediti sa stanjem Izraela za vrijeme sužanjstva i izgnanstva iz svoje zemlje.37 Probuditi kod ljudi svijest o važnosti Zemlje, kao planeta na kojem živimo, i zemlje, kao plodnog tla iz kojeg niče i raste hrana za čovjeka, nije moguće 36 Usp. Đ. Pa r d o n, Nav. dj., 397.; Papin stavu poruci MirsBogom Stvoriteljem, br. 15. Usp. E. Vesely, Nav. dj., 287. 37 0 toj temi više J. I n g e, A Christian theology of place, Ashgate, Aldershot, 2003., 26.-28. bez stava obuzdavanja i pripitomljavanja čovjeka unutar njegova prirodnog okoliša. Čovjeku je životno potrebno učiniti i osjećati Zemlju svojim domom, svojom kućom, u kojoj se prema bićima oko sebe i ljudima s kojima dijeli prostor i vrijeme ponaša kao prema svojima, domaćima, jednakovrijednima. Primjećivanje vrijednosti Zemlje, a ne smatranje sebe uzvišenim i vrhovnim bićem, put je koji vodi prema pobjedi oholosti i nadmenosti ljudskog roda. A on podrazumijeva bratski odnos prema zemlji i prihvaćanje njezine vrijednosti, zaključuje papa Ivan Pavao II.:»Čovjek će preživjeti bude li poštovao svoju sestru Zemlju.«38 Zaključak Prvim, a čini se i najvažnijim, korakom u pobjedi čovjekove oholosti i arogancije smatra se ponovno otkrivanje biblijskog nauka o zemlji i na njemu utemeljenog krćanskog nauka o vrijednosti ovozemaljskog života. Ovozemaljski život je vrijedan, ne samo kao mjesto, prostor i vrijeme gdje se osvaja i zadobiva onozemaljski život i vječnost. Utjelovljenje Kristovo, njegov ovozemaljski život, svjedočanstvo je puta kojim nam valja krenuti. Ako je Bog htio doći i postati integralnim dijelom ovozemaljske stvarnosti, postati čovjekom, to sigurno nije učinio samo zato da bi ljudima pokazao put prema vječnosti i usmjerio nadu čovjeka samo prema Nebu, nego i zato da bi posvjedočio vrijednost ovozemaljske stvarnosti kao mjesta, prostora i vremena, u kojem bi se već sada, možda ne u potpunosti, ali ipak već ovdje i sada, na Zemlji, moglo ostvariti kraljevstvo Božje, a ne kraljevstvo ljudsko. U svakom slučaju, kršćanstvo, koje se temelji na ispravno shvaćenim i pravedno tumačenim biblijskim predajama, ne smije zaboraviti zemlju, koja je središnja, ako ne i jedna od najvažnijih tema Biblije. Na putu pobjede oholosti, kršćanski stav, utemeljen na biblijskoj tradiciji i vjeri Izraela, ne bi trebao biti izvor problema, nego važan i neizostavan dio njegova rješenja. Stoga i kršćanstvo, koje je naslijedilo i preuzelo u svoj sustav vjerovanja i ponašanja mnoge starozavjetne predaje, biva uvelike osiromašeno ukoliko vjernici kršćani ne naslijede i u praksu svoga vjerničkog ponašanja ne unesu brigu za Zemlju. Suprotno oholosti, Evanđelje postavlja Kristovo služenje kao uzor i poziv kršćanskog življenja i ponašanja. No služenje Kristovo koje donosi spasenje, pa tako i služenje kršćana današnjice, ne odnosi se samo na služenje čovjeku, nego svemu svijetu i svem stvorenju (usp. Rim 8,19-23). Kršćanin današnjice ne može se, želi li ozbiljno shvatiti i živjeti svoje kršćanstvo, ponašati oholo i arogantno prema Zemlji, m 38 Navod iz poruke Mir s Bogom Stvoriteljem, prema: E. Vesely, Nav. dj., 289. 40 I 508! VJESN IK I svibanj 2014.