HIV/AIDS U ZAKONODAVSTVU CRNE GORE

With the support of Crnogorska HIV Fondacija HIV/AIDS U ZAKONODAVSTVU CRNE GORE Pregled i analiza zakonodavstva Crne Gore sa predlozima za unaprjeđenje rješenja u vezi sa zaštitom ljudskih prava osoba koje žive sa HIV om s osvrtom na međunarodne propise i praksu Akcija za ljudska prava Podgorica Jul 2012. godine

SADRŽAJ: 1. Uvod... 4 2. Prevencija HIV-a... 5 2.1. Šesti milenijumski razvojni cilj 2.2. Odgovor na HIV/AIDS u Crnoj Gori 2.3. Aktivnosti NVO u cilju prevencije HIV infekcije 3. Testiranje na HIV... 10 3.1. Preporuke Ujedinjenih nacija 3.2. Pozitivan rezultat na HIV 4. Zdravstvena zaštita... 13 4.1. Organizacija zdravstvene zaštite 4.1.1 Pravo na zdravstvenu zaštitu 4.1.2 Prava i dužnosti u ostvarivanju zdravstvene zaštite 5. Socijalna zaštita... 17 6. Stigma i diskriminacija... 19 6.1. Pravna regulativa 6.1.1. Ustav Crne Gore i Zakon o zabrani diskriminacije 6.1.1.1. Pravna zaštita 6.2. Evidencija prijavljenih slučajeva diskriminacije 6.3. Zabrana diskriminacije u drugim zakonima 6.4. Diskriminacija osoba sa HIV/AIDS-om 7. Prenošenje HIV-a prema Krivičnom zakoniku... 26 8. HIV i prava zatvorenika... 27 9. HIV i prava djeteta... 29 9.1. Prava djeteta 9.2. Testiranje maloljetnika na HIV 2

10. HIV i prava stranaca... 33 10.1. Zakon o azilu 11. Zaštita privatnosti... 34 11.1. Otkrivanje HIV pozitivnog statusa 11.2. Međunarodna zaštita 11.3. Ustavna i zakonska zaštita u Crnoj Gori 11.4 Protokol rada savjetovališta za prevenciju HIV/AIDS 11.5 Kodeks medicinske etike i deontologije 12. Učešće u društvenom životu... 41 12.1. Pravo na rad i radni odnosi 12.2. Pravna zaštita 12.3. Gubitak radne sposobnosti 12.4. Pravo na obrazovanje 12.5. Brak i porodica 13. Ljudska prava u pravnom poretku Crne Gore... 47 13.1. Pravni ljekovi za povredu ljudskih prava 13.2. Naknada štete 14. Zaključak... 49 3

1. Uvod AIDS (skraćenica od engleskih riječi Acquired Immune Deficiency Syndrome) označava sindrom stečenog gubitka imuniteta. Naziv SIDA (skraćenica francuskih riječi Syndrome d' Immunodeficience Acquise) ima isto značenje i odomaćen je u našem jeziku. Stečeni gubitak sposobnosti imunološke odbrane organizma znači da je neki uzročnik onemogućio imuni sistem da se efikasno brani i savlada invaziju mikrobioloških činilaca koji inače kod zdravih ljudi ne dovode do oboljenja. HIV znači virus humane imunodeficijencije (Human Immunodeficiency Virus) koji je uzročnik HIV infekcije, odnosno side ili AIDS-a. Moguće je da osoba inficirana HIVom uz odgovarajući tretman ne oboli od AIDS-a. Zbog toga je izuzetno važno otkriti virus u ranoj fazi infekcije. Prema podacima Instituta za javno zdravlje Crne Gore, u periodu od 1989. godine, kada su dijagnostifikovani prvi slučajevi, do kraja 2011. godine, u Crnoj Gori je ukupno registrovano 128 osoba (uključujući troje djece) sa HIV/AIDS-om, od kojih je 61 osoba HIV pozitivna dok je 67 osoba sa dijagnozom AIDS-a. U istom periodu od posljedica AIDS-a su umrle 34 osobe, pa su prema zvaničnim podacima 1.12.2011. u Crnoj Gori živjele 94 osobe sa HIV/AIDS-om, što čini da je prevalencija 1 ove infekcije u Crnoj Gori 0.015, što se smatra niskim nivoom epidemije. 2 U 2011. godini ukupno je registrovano 9 novih slučajeva HIV/AIDS-a, pa ukupna incidenca 3 novootkrivenih slučajeva za 2011. godinu iznosi 1,45 na 100 000 stanovnika. 4 Međutim, većina slučajeva po pravilu ostaje neregistrovana, i Institut za javno zdravlje procjenjuje da je na kraju 2011. godine u Crnoj Gori zapravo bilo 388 osoba inficiranih HIV-om. 5 1 Prevalenca je statistički pojam koji u epidemiologiji označava ukupan broj oboljelih unutar neke populacije u datom vremenskom trenutku u odnosu na cijelu populaciju. 2 Izjava ministra zdravlja Crne Gore, dr Miodraga Radunovića, Protiv bolesti nekako, protiv stigme nikako, Vijesti, 1. decembar 2011. 3 Incidenca sagledava samo nove slučajeve bolesti u nekom vremenskom intervalu, najčešće za jednu kalendarsku godinu. 4 Podaci dobijeni 12. jula 2012, Institut za javno zdravlje Crne Gore. 5 Protiv bolesti nekako, protiv stigme nikako, Vijesti, 1. decembar 2011. 4

2. Prevencija HIV-a 2.1 Šesti milenijumski razvojni cilj Milenijumska deklaracija je rezolucija Ujedinjenih nacija, usvojena na 8. plenarnom zasijedanju 8. septembra 2000., 6 sa osam glavnih razvojnih ciljeva koje su svih 191 država članica UN dogovorile da pokušaju da ostvare do 2015. godine. Kao jedan od ciljeva (šesti) predviđeno je da se do 2015. zaustavi širenje i započne iskorjenjivanje bolesti HIV-a/AIDS-a i obezbijedi pomoć djeci koja su izgubila roditelje oboljele od AIDS-a. Kao primarni ciljevi u ostvarivanju ovog cilja, Deklaracijom je predviđeno: - smanjenje rasprostranjenosti HIV-a među populacijom između 15. i 24. godine starosti; - što šira upotreba prezervativa i u najmanje rizičnom seksualnom odnosu, i - povećanje sveobuhvatnog znanja o HIV/AIDS među populacijom između 15. i 24. godine starosti. 7 Deklaracijom je predviđeno i da se do 2010. godine obezbijedi jednak pristup liječenju svim osobama sa HIV/AIDS-om kojima je liječenje potrebno, uz neophodno poboljšanje dostupnosti antiretroviralnih ljekova osobama u poodmakloj fazi HIV infekcije. 8 Vlada Crne Gore je 7. jula 2005. godine usvojila inicijalni Izvještaj o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva u Crnoj Gori, koji predstavljaju dio nacionalne strategije razvoja Crne Gore. Kao članica Ujedinjenih Nacija, Crna Gora ima obavezu da izradi izvještaj koji koristi ove milenijumske razvojne ciljeve kao okvir za utvrđivanje postojećeg statusa razvoja. 9 Crnu Goru kao članicu Savjeta Evrope obavezuje i Rezolucija Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope 1536 iz 2007. godine pod nazivom HIV/AIDS u Evropi (HIV/AIDS in Europe) u kojoj se kaže da je potrebno izričito zaštititi osobe koje žive 6 United Nations Millennium Declaration (Milenijumska deklaracija Ujedinjenih nacija), rezolucija 55/2 od 8. septembra 2000. godine. 7 United Nations Millennium Declaration (Milenijumska deklaracija Ujedinjenih nacija), rezolucija 55/2 od 8. septembra 2000. godine. 8 Isto. 9 Crna Gora i Ujedinjene Nacije, dostupan na:http://www.mip.gov.me/index.php/un-links/crna-gora-iujedinjene-nacije.html; 5

sa HIV-om ili AIDS-om od svake vrste diskriminacije (tač. 9.2.), kao i da je potrebno usvojiti zakone kojim bi se definisali državni standardi zaštite osoba koje su inficirane HIV-om ili oboljele od AIDS-a, posebno one koje pripadaju ranjivim grupama kao što su žene i djeca, odnosno oni koji su izgubili člana porodice oboljelog od HIV/AIDS-a (tač. 11.1). 2.2. Odgovor na HIV/AIDS u Crnoj Gori Crna Gora je kao članica UN-a preuzela obaveze da u skladu sa milenijumskim razvojnim ciljem obezbijedi odgovarajući odgovor na HIV/AIDS. Vlada Republike Crne Gore je u junu 2001. osnovala Komisiju za HIV/AIDS. Komisija je osnovana pod vođstvom Ministarstva zdravlja, a uključuje predstavnike drugih nadležnih ministarstava, institucija, nevladinih organizacija i osoba koje žive sa HIV/AIDS-om. Početkom 2004. godine Vlada Crne Gore je zadužila Ministarstvo zdravlja da izradi Nacionalnu strategiju za borbu protiv HIV/AIDS za 2005-2009. godinu, što je i učinjeno u novembru 2004. godine u saradnji sa Komisijom za HIV/AIDS. 10 Na osnovu Nacionalne strategije za borbu protiv HIV/AIDS 2005-2009. godine, izrađena je i Strategija za borbu protiv HIV/AIDS za 2010-2014. godinu, koja je usvojena u decembru 2010. godine. Cilj Nacionalne strategije za borbu protiv HIV/AIDS u Crnoj Gori (2010 2014) je da se zadrži status zemlje s niskom prevalencom HIV infekcije, obezbijedi univerzalan pristup HIV prevenciji i liječenju i poboljša kvalitet života osoba koje žive sa HIV-om kroz koordinisani multisektorski odgovor. Da bi se postigao ovaj cilj, potrebno je preduzeti značajne mjere za smanjenje stigme i diskriminacije i osnažiti zdravstveni sistem, kako bi se obezbijedio održiv odgovor zdravstvenog sektora. Crna Gora je, dosad u cilju odgovora na HIV/AIDS u Crnoj Gori sprovela 11 : jednu Nacionalnu strategiju za HIV/AIDS (2005-2009) sa Strategijom za prevenciju prenošenja HIV-a sa majke na dijete kao sastavnim dijelom; osnovala jedno Nacionalno koordinirajuće tijelo (CCM) koje nadzire sprovođenje programa podržanih grantovima Globalnog fonda za AIDS, tuberkulozu i malariju (GFATM), a kojim predsjedava ministar zdravlja;+ jedan sistem za monitoring i evaluaciju nacionalnih HIV/AIDS programa. Na osnovu izvještaja Vlade baziranom na Nacionalnoj strategiji za borbu protiv HIV-a u Crnoj Gori 2005-2009. godine urađen je niz nacionalnih smjernica i protokola na 10 Strategija borbe protiv HIV/AIDS u Crnoj Gori, dostupan na: www.infomladi.me/.../strategija_borbe_protiv_hiv_i_aids.do; 11 Isto; 6

sledeće teme: sigurna krv, seksualno prenosive infekcije, protokol liječenja osoba sa HIV/AIDS-om, univerzalne mjere predostrožnosti, dobrovoljno savjetovanje i testiranje, Youth friendly standardi zdravstvenih usluga (YFHS), smanjenja štete; uveden je nadzor nad HIV-om druge generacije koji, osim podataka koji se redovno prikupljaju, obuhvata i redovno sprovođenje bioloških i bihevioralnih istraživanja. Dosad su sprovedena 3 bihevioralna istraživanja među mladima (jedno je među mladima od 18 do 24 godine (2007), dva među mladima 15 do 24 godine (2009, 2012)), među Romima u izbjegličkim kampovima, opštom populacijom u Crnoj Gori, dok su biološka i bihevioralna istraživanja rađena, među komercijalnim seksualnim radnicima, intravenskim korisnicima droga i mornarima. Sprovedeni su predviđeni programi prevencije u posebno osjetljivim grupama u odnosu na HIV infekciju među injekcionim korisnicima droga, seksualnim radnicima/ama, muškarcima koji imaju seksualne odnose sa muškarcima, mornarima, turističkim radnicima, zatvorenicima. Tokom navedenog perioda pokrenuto je niz aktivnosti u vladinom i posebno NVO sektoru, sa ciljem da se smanji postojeća stigma i diskriminacija osoba koje žive sa HIV i osoba iz marginalizovanih grupa koje su više osjetljive na infekciju HIV. 12 U cilju prevencije prenošenja HIV-a i drugih polno prenosivih infekcija, u proteklih šest godina posebno je obučeno više od 1.200 zdravstvenih radnika, među kojima i stomatologa zaposlenih u privatnim ordinacijama, jedan dio zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova i javne uprave i učenika Srednje medicinske škole. 13 Osnovu Strategije za borbu protiv HIV/AIDS-a (2010-2014) čini osam vodećih principa: 1. zaštita ljudskih prava svih osoba, kao i smanjenje stigme i diskriminacije, i stvaranje podržavajućeg okruženja za prevenciju HIV-a, liječenje, njegu i podršku; 2. povjerljivost i privatnost svih podataka na svim nivoima u zdravstvenom i drugim sektorima; 3. jednak pristup održivim zdravstvenim preventivnim službama za sve građane (uključujući osobe sa privremenim mjestom boravka) sa posebnom pažnjom na osobe koje žive sa HIV-om, populacije u najvećem riziku i ranjive grupe (uključujući raseljena lica i izbjeglice); 4. univerzalan pristup paketu osnovnih cost-effective HIV intervencija za grupe u najvećem riziku i osobe koje žive sa HIV-om, baziranih na njihovim potrebama; 5. promovisanje zdravih stilova života i intervencija za prevenciju i snaženje pojedinaca i grupa kako bi mogli da se zaštite od HIV infekcije; 6. učešće ciljnih populacija u izradi, implementaciji i evaluaciji svih predloženih programa; 12 Isto. 13 Odgovor Insituta za javno zdravlje, jun 2011, dostupan u arhivi Akcije za ljudska prava. 7

7. programiranje, monitoring i evaluacija na osnovu postojećih dokaza, orijentisani na rezultate; 8. multisektorski pristup HIV-u baziran na dobi, polu i različitosti, uključujući sve partnere na svim nivoima u okviru javnog, privatnog i neprofitabilnog sektora, u skladu sa drugim postojećim strategijama i međunarodno prihvaćenim obavezama. Strateške programske oblasti koje su predviđene ovom Strategijom su: Bezbjedno i podržavajuće okruženje 1. Smanjiti stigmu i diskriminaciju osoba koje žive sa HIV-om i osoba sa rizičnim ponašanjem u odnosu na HIV i eliminisati seksualno nasilje i nasilje na rodnoj osnovi. Prevencija HIV-a među specifičnim ciljnim grupama i ustanovama 2. Prevencija HIV-a i seksualno prenosivih infekcija (SPI) i liječenje SPI među grupama u najvećem riziku. 3. Prevencija HIV-a i i liječenje SPI među osobama u ustanovama u kojima je rizično ponašanje u odnosu na HIV prisutnije (zatvori, hoteli) i među grupama kao što su vojne i uniformisane službe (uključujući pomorce) i socijalno isključene mlade ljude (kao što su Romi i izbjeglice). 4. Prevencija HIV-a i liječenje SPI među mladima i opštom populacijom. 5. Prevencija prenosa HIV-a u zdravstvenim i sličnim ustanovama. Liječenje, njega i podrška 6. Liječenje, njega i podrška osobama inficiranim i pogođenim HIV-om. Koordinisani i održivi odgovor na osnovu postojećih dokaza 7. Osnažiti bazu podataka, uključujući mapiranje, procjene veličine populacija, nadzor, monitoring i evaluaciju i planiranje na osnovu postojećih dokaza. 8. Izgraditi kapacitete i osnažiti koordinaciju i održivost nacionalnog odgovora. Strateški odgovor na HIV/AIDS (2010-2014) ističe kao prioritet promjene ponašanja muškaraca i žena kod kojih je prisutno rizično ponašanje u odnosu na HIV (kao što je nezaštićeni analni, oralni i vaginalni seks, injektiranje droga nesterilnim priborom) i omogućavanje univerzalnog pristupa prevenciji i liječenju. Takođe će se pojačati napori za unaprijeđenje kvaliteta života osoba koje žive sa HIV-om i prevenciju prenosa HIV-a njihovim seksualnim partnerima. Poseban napor treba uložiti u rješavanje problema stigmatizacije i diskriminacije sa kojima se srijeću ove osobe. Posvećena je pažnja posebnim grupama (vojska, uniformisane službe, djeca i adolescenti koji žive bez roditelja ili koji rade/žive na ulici) i okruženjima (hoteli, zatvori, ulica) gdje ljudi imaju više šanse da stupe u rizično ponašanje u odnosu na 8

HIV. Osim toga, fokus je i dalje na primarnoj prevenciji među mladima i opštom populacijom. Obezbjeđivanje bezbjedne krvi i krvnih produkata nastaviće se u skladu sa Zakonom o obezbjeđivanju dovoljne količine bezbjedne krvi iz 2007. godine, kao i primjena univerzalnih mjera zaštite, kako bi se spriječilo izlaganje HIV infekciji na radnom mjestu koje se već primjenjuju za zdravstvene radnike i koje će se proširiti i na osoblje u policiji i zatvorima. 14 2.3. Aktivnosti NVO u cilju prevencije HIV infekcije Razbijanju predrasuda prema licima koja su oboljela od HIV/AIDS-a i prevenciji HIV infekcije u Crnoj Gori u velikoj meri doprinose nevladine organizacije. Društvo za borbu protiv SIDE u Crnoj Gori CAZAS i Omladinski kulturni centar Juventas, dali su značajan doprinos borbi protiv HIV/AIDS-a. Juventasov program smanjenja štete 15 pokazao je dobre rezultate u smanjenju transmisije HIV-a i HCV-a među populacijom injekcionih korisnika droga. Program se odnosi na mjere kojima je cilj smanjivanje štete od upotrebe droga, a koje ne zahtijevaju nužno smanjenje konzumacije. Ovaj pristup se zalaže za realnu procjenu štete koja može nastati za pojedinca i društvo, s obzirom na sve aspekte upotrebe droge. Projekti zamjene starog pribora za injektiranje sterilnim postali su zaštitni znak širenja smanjenja štete u cijelom svijetu, iako je to samo jedna od inicijativa koje su proizašle iz tog pristupa. 16 Drugi programi se baziraju na promociji upotrebe kondoma i obezbjeđivanju informacija u vezi sa prevencijom i rehabilitacijom za osobe koje su uključene u rizična ponašanja (injekcioni korisnici droga, muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima i seksualni radnici/e). Terenski programi su zasnovani na pristupu skrivenim (hard to reach)i teško dostupnim grupama i stvaranju otvorene komunikacije da bi im se obezbjedila podrška. 17 U okviru terenskih programa sprovodi se i program Otvoreno sa zatvorenicima, koji je NVO Juventas započeo 2004. godine, u saradnji sa Zavodom za izvršenje krivičnih sankcija Podgorica, a pod pokroviteljstvom Globalnog Fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Projekat za glavni cilj ima smanjenje rizika od prenosa HIV-a kod osoba koje su na izdržavanju kazne u ZIKS-u. 14 Isto. 15 Program Smanjenje štete, Juventas, dostupan na:http://www.juventas.co.me/index.php/2012-03-20-15-23-23/o-programu-smanjenje-stete 16 Isto Juventas. 17 Isto. 9

3. Testiranje na HIV 3.1 Preporuke Ujedinjenih nacija U prevenciji HIV-a, najvažniji korak je testiranje na HIV, uz odgovarajuće savjetovanje. Testiranje podrazumijeva brz, lak i pouzdan način otkrivanja infekcije, a s tim u vezi i blagovremeno pružanje informacija, neophodnih savjeta u vezi bolesti, načinima liječenja i sprečavanje daljeg prenošenja virusa. U preporukama Programa Ujedinjenih nacija za HIV/AIDS (UNAIDS) i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u vezi sa testiranjem na HIV 18 ukazuje se na neophodnost da se testiranje sprovodi na način kojim se obezbeđuju i štite ljudska prava i garantuje poštovanje etičkih principa. Neophodno je unaprjeđivanje postojećeg zdravstvenog sistema, kako bi se izgradilo i ojačalo povjerenje građana u zdravstvene institucije i osigurala diskrecija licima koja se testiraju. Prema ovim preporukama, neophodno je uvažavati sledeća tri načela prilikom testiranja: 1. garantovati zaštitu privatnosti, 2. obezbijediti pružanje odgovarajućih savjeta prije i poslije testiranja, i 3. obezbijediti dobrovoljnost, odnosno saglasnost za testiranje. Osobu koja se testira treba obavijestiti da se testiranje vrši na lični zahtjev, da u svakom trenutku osoba ima pravo da odbije testiranje, a ako na njega pristane, može da dobije besplatan savjet nakon testiranja, a u slučaju pozitivnog rezultata, da se informiše o tome kako i šta dalje preduzeti. Preporuke UNAIDS/SZO ne podržavaju obavezno testiranje kao dio zdravstvene zaštite. Dobrovoljno testiranje sa savjetovanjem bi trebalo da dovede do promjene ponašanja radi izbjegavanja prenošenja HIV-a drugima. Dobrovoljno testiranje treba sprovesti povezano sa savjetovanjem sa HIV pozitivnim i negativnim osobama i osvrtom na ljekarsku njegu, i uz pomoć psihologa i socijalnog radnika onima za koje se ispostavi da su HIV pozitivni. UNAIDS i SZO smatraju da se testiranje na HIV bez pristanka može smatrati opravdanim samo izuzetno, kada je pacijent bez svijesti, kada su mu roditelj ili staratelj odsutni, ili kada je utvrđivanje HIV statusa neophodno za pravilno liječenje. 18 Policy statement on HIV testing (Preporuke u vezi sa HIV testiranjem), UNAIDS/World Health Organisation, 2006. 10

3.2 Testiranje u Crnoj Gori Prema strateškom odgovoru na HIV/AIDS iz 2010. godine, u Crnoj Gori i dalje postoji stigma vezano uz HIV, uz prateće probleme vezane za povjerljivost testiranja, što daje malo podsticaja ljudima da se testiraju na HIV. 19 Iako se prema podacima Instituta za javno zdravlje anonimno testiranje sprovodi u praksi 20, ono kao takvo nije precizirano zakonom ili podzakonskim aktom ministarstva. 21 Kao rezultat neblagovremenog testiranja, mnogi su propustili da se testiraju i uzimaju odgovarajuću terapiju sve dok se kod njih nijesu razvili simptomi bolesti. Do 2005. većina osoba s dijagnozom HIV-a testirana je u kasnom stadijumu bolesti, a neke osobe su se testirale van zemlje da bi sačuvale povjerljivost rezultata. Od 2005. godine do danas, učinjeni su znatni napori na poboljšanju kvaliteta savjetovanja prije i poslije testiranja na HIV. U Podgorici je 11. jula 2005. godine otvoreno prvo Savjetovalište za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje na HIV. Savjetovalište je otvorio Institut za javno zdravlje uz pomoć CAZAS-a, a pod pokroviteljstvom Project HOPE-a i UNICEF-a. 22 Savjetovalište se nalazi u prostorijama Instituta za javno zdravlje u ul. Džona Džeksona bb, Podgorica i radi ponedjeljkom i utorkom od 16-20h. U periodu od 2005. do 2010. godine, otvorena je Mreža savjetovališta za dobrovoljno savjetovanje i testiranje na HIV u okviru populacionih savjetovališta u još 7 domova zdravlja u Crnoj Gori (Bar, Berane, Bijelo Polje, Kotor, Nikšić, Herceg Novi, Pljevlja). Oko 50 zdravstvenih radnika je prošlo treninge za rad u ovim centrima, a planirana je obuka još toliko osoba. 23 Na osnovu informacije objavljene na internet stranici Instituta za javno zdravlje, savjetovanje i testiranje je dobrovoljno i povjerljivo. 24 Procedura je besplatna i rezultat je brz (za 24 časa). Ukoliko se zatraži, omogućiće se i da testiranje bude anonimno, dakle bez ostavljanja ličnih podataka. U Savjetovalištu se, najprije, obavlja procedura savjetovanja prije testiranja. Dobijaju se sve neophodne informacije od strane savjetnika u Institutu o proceduri i značaju 19 Nacionalni strateški odgovor na HIV/AIDS u Crnoj Gori 2010-2014, maj 2010. godine 20 Institut za javno zdravlje, informacije o savjetovalištu za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje od 21.12.2005. http://www.ijzcg.me/index.php?action=novosti_ops&id=4 21 Jedini pisani propis je Protokol rada Savjetovališta za dobrovoljno i povjerljivo savjetovanje i testiranje koji pri radu postuju sva savjetovalista u CG (pri DZ Bar, Berane, Herceg Novi, Kotor, Nikšić, Bijelo Polje, Pljevlja, Podgorica). 22 Isto. 23 Isto. 24 Isto. 11

testiranja. 25 Dobijaju se i informacije o HIV/AIDS-u, načinima zaštite od HIV-a i ostalih polno prenosivih bolesti. Na istom mjestu se obavlja i testiranje. Rezultat saopštava savjetnik, koji u slučaju pozitivnog nalaza na HIV upućuje šta i kako dalje. Preporuka: Neophodno je odgovarajućim propisima precizirati proceduru testiranja u skladu s načelima dobrovoljnosti i povjerljivosti. 3.3 Pozitivan rezultat na HIV Prema Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (Sl. list RCG, br. 32/2005 i Sl. list CG, br. 14/2010) obavezno je prijavljivanje nošenja antitijela HIV-a (čl. 23). Zdravstvene ustanove i drugi subjekti koji obavljaju zdravstvenu djelatnost vode propisane evidencije, registre i baze podataka o zaraznim bolestima koje se povezuju u jedinstven informacioni sistem (čl. 9). Na osnovu Zakona o zbirkama podataka u oblasti zdravstva (Sl. list CG, 80/2008), vodi se i registar HIV/AIDS-a (čl. 9), koji sadrži lične podatke inficiranih, odnosno oboljelih (čl. 10). Ovi podaci se čuvaju u skladu s načelom povjerljivosti (čl. 5), od kojeg su predviđeni izuzeci na zahtjev ministarstva ako se korišćenjem anonimnih podataka ne može izvršiti pojedina obaveza ministarstva u skladu sa zakonom (čl. 49, st. 3). Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti propisano je i da se osobe oboljele od bolesti HIV obavezno liječe u zdravstvenim ustanovama koje ispunjavaju odgovarajuće uslove (čl. 25, st. 6). U zakonu nema drugih preciznijih odredbi koje bi se odnosile na tretman osoba inficiranih HIV-om, odnosno oboljelih od AIDS-a Preporuka: S obzirom na to da se infekcija HIV-om razlikuje od drugih zaraznih bolesti, imajući u vidu ograničene načine prenosa virusa (seksualnim putem, kontaktom sa inficiranom krvlju - transfuzijom i u toku trudnoće, porođaja i dojenja, sa HIV pozitivne majke na dijete), trebalo bi u okviru Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti posebno regulisati tretman HIV infekcije, ili razmotriti usvajanje posebnog Zakona koji bi sveobuhvatno uredio položaj lica inficiranih HIV-om. 4. Zdravstvena zaštita 25 Vrši se i procjena rizika, perioda prozora, procjenjuje se kvalitet socijalne podrške koju klijenti imaju a koja im može značajno pomoći u promjeni ponašanja i /ili osobama koje saznaju da su HIV pozitivne biti od velike podrške u prihvatanju dijagnoze na odgovarajući način (Informacije dobijene u razgovoru sa savjetnicom dr Aleksandrom Marjanović iz savjetovališta pri Institutu za javno zdravlje, 15.07.2012). 12

Prema Međunarodnim preporukama u vezi sa HIV/AIDS-om i ljudskim pravima, države treba da reformišu svoje zakone o zdravstvenoj zaštiti u vezi s ovim oboljenjem. 26 Izmjene su potrebne da bi se regulisala specifična pitanja koja se tiču infekcije HIV-om, da opšte odredbe koje se odnose na često prenosive bolesti ne bi bile pogrešno primijenjene na HIV, a sve u cilju usklađivanja nacionalnih propisa s međunarodnim obavezama koje se odnose na poštovanje i zaštitu ljudskih prava. Propisi o zdravstvenoj zaštiti treba da zdravstvenim organima omoguće da obezbijede širok spektar usluga za prevenciju i liječenje HIV/AIDS-a, uključujući posebno davanje neophodnih informacija i obrazovanje, pristup dobrovoljnom testiranju i savjetovanju, distribuciju prezervativa, liječenje bolesti zavisnosti, itd. Zakonodavstvo mora da obezbijedi da se sa svim slučajevima HIV/AIDS-a, koji se registruju kod nadležnih organa, postupa tako da se obezbijedi zaštita podataka o ličnosti i povjerljivost. Neophodno je da zdravstveni radnici prođu osnovnu edukaciju/trening o etici i zaštiti ljudskih prava, kako bi bili pripremljeni da obavljaju svoj posao na pravi način. Takođe, potrebno je podstaći i zdravstvene strukovne organizacije da razviju i obezbijede poštovanje etičkog kodeksa ponašanja i zaštitu ljudskih prava, čiji bi cilj bio obezbjeđenje povjerljivosti podataka i poštovanje obaveze pružanja zdravstvene zaštite. 4.1 Organizacija zdravstvene zaštite Primarna zdravstvena zaštita (PZZ) u Crnoj Gori organizovana je u 18 domova zdravlja (DZ) i temelji se na dva ključna stuba: timovima izabranih ljekara i centrima za podršku (savjetovanje), koji su posvećeni prevenciji bolesti i promociji zdravih stilova života. Prema Zdravstvenom programu za 2009. godinu 27, fokus ovih centara se oslanja na tri prioritetne grupe zdravstvenih stanja: dijabetes, nezarazne bolesti (kao što je odvikavanje od pušenja) i HIV. Jedan od ključnih principa reforme PZZ je da su izabrani ljekari odgovorni za upućivanje na druge službe, što znači da osiguranik može ući u zdravstveni sistem samo preko izabranih ljekara. Međutim,omogućeno je da osiguranik dobije pristup zdravstvenim uslugama i preko centara za savjetovanje i to i bez uputa izabranog ljekara. 28 26 International guidelines on HIV/AIDS and human rights (Međunarodne preporuke u vezi HIV/AIDS i ljudskim pravima, usaglašena verzija iz 2006. godine, preporuka br. 3 27 Nacionalni strateski odgovor na HIV/AIDS u Crnoj Gori 2010-2014, Vlada Crne Gore u saradnji sa maj 2010. godine, dostupno na: www.undp.org.me/si/projects/scale up response to HIV-AIDS among most-at-risk groups in MNE.doc/Nacrt- Nacionalni strateski odgovor na HIV/AIDS u Crnoj Gori 2010-2014.pdf 28 Isto, str. 10-11. 13

Od 2002. godine, određeni domovi zdravlja (DZ) u Baru, Beranama, Bijelom Polju, Herceg Novom i Podgorici pružaju informacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i usluge za mlade ljude kao dio inicijative zdravstvenih servisa po mjeri mladih (Youth Friendly Health Services). Ove službe treba da budu integrisane u centre za savjetovanje u svih 18 DZ za pružanje anonimnih i besplatnih savjetodavnih usluga, uključujući i HIV. Ministarstvo zdravlja, rada i socijalnog staranja izradilo je Standarde za zdravstvene servise po mjeri mladih, a posebna pažnja posvećena je socijalno isključenim mladima i maloljetnicima. 29 4.1.1 Pravo na zdravstvenu zaštitu Članom 3 Zakona o zdravstvenom osiguranju Crne Gore propisano je da u Crnoj Gori svi građani imaju pravo na obavezno zdravstveno osiguranje u skladu sa zakonom. 30 Kao posebno zaštićene kategorije u odnosu na obim zaštite predviđeni su i oboljeli od zaraznih bolesti (čl. 17, tač. 6), dok su inficirani HIV-om izričito predviđeni kao lica koja ne učestvuju u bilo kom dijelu troškova zdravstvene zaštite (čl. 61, st. 1, tač. 6). 4.1.2 Prava i dužnosti u ostvarivanju zdravstvene zaštite Zakon o zdravstvenoj zaštiti Crne Gore (čl. 18) 31 propisuje prava i dužnosti građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Pored prava na jednakost u cjelokupnom tretmanu prilikom ostvarivanja zdravstvene zaštite na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou, predviđena su i prava na: 1) slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije; 2) informisanje i obavještavanje o svim pitanjima koja se odnose na zdravlje; 3) samoodlučivanje (slobodan izbor); 4) naknadu štete nanijete pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite; 5) drugo stručno mišljenje; 6) odbijanje da se bude predmet naučnog ispitivanja i istraživanja bez svoje saglasnosti ili bilo kog drugog pregleda ili medicinskog tretmana koji ne služi njegovom liječenju; 7) privatnost i povjerljivost svih podataka koji se odnose na zdravlje pacijenta; 8) uvid u medicinsku dokumentaciju; 29 Isto 30 Zakon o zdravstvenom osiguranju Crne Gore ( Službeni list RCG", br. 39/2004 od 9.6.2004) 31 Zakon o zdravstvenoj zaštiti Crne Gore ("Sl. list RCG", 39/04 i "Sl. list Crne Gore", 14/10, 73/10, 40/11) 14

9) samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove; 10) prigovor; 11) hitnu medicinsku pomoć, i 12) druga prava u skladu sa posebnim zakonima. Pored prava u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zaštite, osobe koje žive sa HIV-om imaju i određene obaveze kao nosioci zaraznih bolesti. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, građani su dužni da pravo na zdravstvenu zaštitu koriste u skladu sa zakonom i uputstvom o liječenju izdatom od strane zdravstvenog radnika (čl. 22). Prema Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, među kojima je navedena i HIV bolest, svako ima pravo na zaštitu od zaraznih bolesti i bolničkih infekcija, kao i obavezu da štiti svoje zdravlje i zdravlje drugih od tih bolesti (čl. 3, st. 2). Zdravstvene ustanove, pravna lica i građani dužni su da sarađuju sa nadležnim organima državne uprave, kao i nadležnim zdravstvenim ustanovama i da im omoguće da obavljaju propisane preglede, uzimaju potrebni materijal i sprovode mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti i bolničkih infekcija utvrđenih ovim zakonom (čl. 3, st. 3). Za liječenje HIV infekcije nisu izričito predviđene mjere ograničenja kretanja u smislu karantina ili striktne izolacije, ali jeste liječenje u zdravstvenoj ustanovi u odgovarajućim uslovima (čl. 25, st. 6 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti). Svi pacijenti, uključujući i osobe koje žive sa HIV-om, dužni su da se pridržavaju opštih akata zdravstvene ustanove o uslovima boravka i ponašanja u njoj (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, čl. 23). S druge strane, Zakon o pravima pacijanta predviđa da pacijent ima pravo da slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih lica (čl. 14). Međutim, ova odredba nije precizirana u odnosu na pacijente inficirane HIV-om. Ako želi, pacijent može da prekine liječenje i o tome daje pismenu izjavu (čl. 15). Pacijent ima pravo da samovoljno napusti zdravstvenu ustanovu u kojoj se liječi osim u slučajevima kada bi to štetilo zdravlju i sigurnosti drugih lica i sigurnosti pacijenta, u skladu sa zakonom (čl. 35, st. 1). Prinudno zadržavanje pacijenata predviđeno je pod određenim uslovima u slučaju mentalnih oboljenja, kao i izuzetno, u slučaju sprečavanja širenja zaraznih bolesti, pogotovo onih koje se smatraju karantinskim, ili su nepoznate etiologije, imaju visoku stopu smrtnosti i prenose se dodirom i vazduhom. 32 Međutim, kako HIV bolest ne spada u ove kategorije, proizilazi da nije moguće prinudno zadržati na bolničkom liječenju osobu inficiranu HIV-om, ili oboljelu od AIDS-a. 32 Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kao gore, čl. 25. 15

Kao što je prethodno navedeno u odjeljku Testiranje na HIV, iako je testiranje u praksi anonimno, u slučaju pozitivnog rezultata na HIV, obavezno je prijavljivanje tog slučaja i identiteta testirane osobe. 33 Međutim, ova obaveza je izričito propisana samo kao obaveza zdravstvenih radnika 34, ali ne i inficirane osobe, koja bi trebalo da otkrije svoj identitet. Međutim, Krivični zakonik kao krivično djelo u čl. 287 predviđa nepostupanje po propisima, odlukama, naredbama ili nalozima kojima se određuju mjere za suzbijanje ili sprječavanje opasne zarazne bolesti, za koje je predviđena novčana kazna ili zatvor do jedne godine, a što bi se moglo tumačiti kao sankcija za nepostupanje u skladu s obavezom prijavljivanja. U praksi nije zabilježeno da je neko do danas kažnjen po ovom osnovu. Obavezu evidentiranja HIV pozitivnog nalaza sa ili bez otkrivanja identiteta treba precizirati. Preporuka: precizirati anonimnost prilikom testiranja i obavezu prijavljivanja HIV pozitivnog nalaza uz otkrivanje ili zaštitu identiteta testirane osobe. 5. Socijalna zaštita Crnu Goru obavezuje Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (PESK), koji je ratifikovala SFRJ još 1971. godine. 35 Ovaj pakt predviđa i pravo na dostizanje najboljeg mogućeg nivoa zdravlja (čl. 12), kao i pravo na socijalno obezbjeđenje (čl. 9). Prava predviđena ovim paktom, za razliku od građanskih i političkih prava, više su programskog karaktera. Država nije obavezna da ih u potpunosti obezbijedi, već da stalno unapređuje uslove za njihovo obezbjeđenje. Međutim, prilikom preduzimanja tih mjera ona ne smije da postupa diskriminatorno (čl. 2, st. 2 PESK). 36 U ovom kontekstu, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava koji je nadležan za nadzor nad primjenom ovog ugovora, izričito je naveo da status HIV pozitivne osobe potpada pod zabranjen osnov 33 Obaveznom prijavljivanju, u cilju epidemiološkog nadzora, u skladu sa ovim zakonom, podliježu: (7)... i nošenje antigena virusnog hepatitisa "B", antitijela na virusni hepatitis "C" i HIV-a... (čl. 23, stav 1, tačka 7 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti). Zakon o zbirkama podataka u oblasti zdravstva (Sl. list CG, br. 80/2008, 40/2011) propisuje obavezno vođenje registara bolesti HIV/AIDS (čl. 9), koji obavezno sadrže lične podatke o pojedincu (čl. 10). 34 Obaveznom prijavljivanju, u cilju epidemiološkog nadzora, podliježu... (7) antitijela na virusni hepatitis "C" i HIV-a. Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kao gore, član 23. Novčanom kaznom od 1.500 eura do 20.000 eura kazniće se za prekršaj pravno lice, ako: postupi suprotno članu 23 ovog zakona (član 39, stav 1, tačka 7), a za prekršaj iz stava 1 ovog člana kazniće se i odgovorno lice novčanom kaznom od 250 eura do 2.000 eura (član 39, stav 2). Novčanom kaznom od 100 eura do 2.000 eura kazniće se zdravstveni radnik, ako ne obavlja prijavljivanje zaraznih bolesti u skladu sa zakonom (član 23) (član 43, stav 1, tačka 1). 35 Sl. list SFRJ, 7/71 36 Jedino je dozvoljeno da zemlje u razvoju pribjegnu diskriminaciji stranih državljana, ali samo u odnosu na uživanje ekonomskih prava (pravo na rad i na pravične uslove rada, na sindikalno organizovanje, štrajk i sl). Vidi čl. 2, st. 3 PESK. 16

diskriminacije po osnovu zdravstvenog stanja. 37 Komitetu su države ugovornice dužne da podnose izvještaj o njegovoj primjeni svake četvrte godine, i Crna Gora je trebalo već da podnese prvi izvještaj kao samostalna država, ali to još nije uradila. Evropska socijalna povelja (ESP), osnovni instrument zaštite socijalnih i ekonomskih prava u okviru Savjeta Evrope 38 utvrđuje socijalna i ekonomska prava koja se odnose na egzistencijalna pitanja iz svakodnevnog života građana, kao što su stanovanje, rad i radni odnosi, zdravstvo i obrazovanje, socijalna zaštita i uživanje svih ovih prava na zakonit način, bez diskriminacije. Zakon o potvrđivanju izmijenjene Evropske socijalne povelje (Sl. list CG Međunarodni ugovori, br. 6/2009), u pogledu sadržine, usvaja pretežni tekst Povelje, uz rezerve na pojedine članove. Pravo na socijalno osiguranje predviđeno je u vidu obaveznog osiguranja zaposlenih lica i materijalne pomoći države onima koji su nesposobni za rad i nemaju sredstava za život (čl. 67 Ustava Crne Gore). Socijalno osiguranje obuhvata penzijsko, invalidsko, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Socijalna zaštita je uređena Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti (Sl. list CG, 78/05). Prava koja se ostvaruju po osnovu socijalne zaštite su pravo na materijalno obezbeđenje porodice (MOP), lična invalidnina, njega i pomoć drugog lica, smještaj u ustanovu, smještaj u drugu porodicu, pomoć za vaspitanje i obrazovanje djece i mladih sa posebnim potrebama, zdravstvena zaštita, troškovi sahrane i jednokratna novčana pomoć, s tim da država može obezbijediti i druga prava i oblike socijalne zaštite u skladu sa materijalnim mogućnostima. Za ostvarivanje prava iz oblasti socijalne zaštite nadležan je Centar za socijalni rad, koji ima filijale na opštinskom nivou. U Crnoj Gori nisu predviđena posebna socijalna davanja za osobe koje žive sa HIVom, već one mogu da apliciraju za socijalnu pomoć ako ispunjavaju opšte uslove za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, dakle, ako nemaju sredstava za život ili zbog prirode bolesti ne mogu da privređuju za sebe i svoju porodicu. 6. Stigma i diskriminacija 37 CESCR, General Comment No. 19, Opšti komentar broj 19 (The Right to Social Security, art. 9, Pravo na socijalno obezbjeđenje, član 9), E/C.12/GC/19, tačka 29. 38 Povelja je usvojena 1961, stupila je na snagu 1965. godine, a revidirana je 1996. godine. 17

Evropski sud za ljudska prava definisao je diskriminaciju na osnovu čl. 14 i čl. 1 Protokola br. 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima kao različit tretman osoba u istim ili sličnim situacijama bez razumnog i objektivnog opravdanja. 39 Opravdano razlikovanje postoji samo ako postoji opravdan cilj koji se time želi postići i razumni odnos srazmere između tog cilja i sredstava koja se koriste za njegovo ostvarenje. 40 Da bi se opravdao nejednak tretmana ljudi po osnovu njihove seksualne orijentacije, pola, vjeroispovjesti i rase, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva da se zadovolji posebno težak teret dokazivanja. 41 6.1 Pravna regulativa 6.1.1 Ustav Crne Gore i Zakon o zabrani diskriminacije Ustav Crne Gore propisuje da su svi pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo (čl. 17), kao i da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda (čl. 19). Ustav zabranjuje i svaku neposrednu ili posrednu diskriminaciju, po bilo kom osnovu (čl. 8, st. 1). Predviđena je i mogućnost uvođenja mjera afirmativne akcije ( pozitivne diskriminacije ), odnosno posebnih mjera usmjerenih ka ispravljanju faktičkih nejednakosti (čl. 8, st. 2). Ove mjere, kako to nalažu i međunarodni standardi, mogu biti samo privremene (st. 3). Otvorena definicija zabrane diskriminacije, po bilo kom osnovu, otvara put širem tumačenju diskriminacije, koje, pored tradicionalnih oblika navedenih u međunarodnim ugovorima, uključuje i sve druge postojeće i nove oblike diskriminacije, kao što je i diskriminacija po osnovu statusa HIV pozitivne osobe. Zakon o zabrani diskriminacije (Sl. list CG, 46/2010) stupio je na snagu 14. avgusta 2010. Zakon je usklađen s međunarodnim obavezama, ali je mogao biti precizniji i potpuniji, u skladu s preporukama međunarodnih organizacija i predlozima domaćih nevladinih organizacija. 42 Diskriminacija je Zakonom definisana kao svako neopravdano, pravno ili faktičko, neposredno ili posredno pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno 39 Od novijih presuda, Sejdić i Finci protiv BiH, 2009. 40 Isto. 41 L.B. v. France, 2008. 42 Predlozi OEBS/ODIHR i Venecijanske komisije dostupni su na: http://www.minmanj.gov.me ; za predloge Akcije za ljudska prava vidi http://www.hraction.org/wpcontent/uploads/komentar_nacrta_zakona_o_zastiti_od_diskriminacije_hra.pd ; 18

propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se zasniva, pored ostalog, i na zdravstvenom stanju, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji i invaliditetu, što su sve osnovi od značaja za HIV pozitivne osobe (čl. 2, st. 2). Zabranjena je neposredna i posredna diskriminacija. Neposredna diskriminacija postoji ako se aktom, radnjom ili nečinjenjem lice ili grupa lica, u istoj ili sličnoj situaciji, dovode ili su dovedeni, odnosno mogu biti dovedeni u nejednak položaj u odnosu na drugo lice ili grupu lica po nekom od pomenutih osnova, osim ako su taj akt, radnja ili nečinjenje objektivno i razumno opravdani zakonitim ciljem, uz upotrebu sredstava koja su primjerena i neophodna za postizanje cilja, odnosno u prihvatljivo srazmjernom odnosu sa ciljem koji se želi postići (čl. 2, st. 3). Posredna diskriminacija postoji ako prividno neutralna odredba propisa ili opšteg akta, kriterijum ili praksa dovodi ili bi mogla dovesti lice ili grupu lica u nejednak položaj u odnosu na druga lica ili grupu lica, po nekom od pomenutih osnova, osim ako je ta odredba, kriterijum ili praksa objektivno i razumno opravdana zakonitim ciljem, uz upotrebu sredstava koja su primjerena i neophodna za postizanje cilja, odnosno u prihvatljivo srazmjernom odnosu sa ciljem koji se želi postići (čl. 2, st. 4). Diskriminacijom se smatra i podsticanje ili davanje instrukcija da se određeno lice ili grupa lica diskriminišu po nekom od pomenutih osnova (čl. 2, st. 5). Zabranjeno je pozivanje na odgovornost zbog prijavljivanja diskriminacije (viktimizacija), davanja iskaza pred nadležnim organom ili nuđenja dokaza u postupku u kojem se ispituje slučaj diskriminacije, što predstavlja novi oblik zaštite žrtava i onih koji prijavljuju diskiminatorno postupanje (čl. 4). Određeni su teški oblici diskriminacije, kada je diskriminacija prisutna po više osnova, ponavlja se, ili se dešava u kontinuitetu i sl. (čl. 20). Mjere afirmativne akcije se ne smatraju diskriminacijom (čl. 14). Pristanak lica na diskriminaciju ne oslobađa odgovornosti lice koje vrši diskriminaciju (čl. 6). Među posebnim slučajevima diskriminacije navedenim u Zakonu, navedeni su i diskriminacija po osnovu zdravstvenog stanja (čl. 12) i diskriminacija u pružanju javnih usluga (čl. 11), koji su posebno od značaja za osobe inficirane HIV-om, odnosno oboljele od AIDS-a. Tako je izričito propisano da će se onemogućavanje, ograničavanje ili otežavanje zapošljavanja, rada, školovanja ili bilo koje drugo neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje prema licu ili grupi lica po osnovu zdravstvenog stanja, smatrati diskriminacijom. Pored toga, zabranjeno je i uznemiravanje (čl. 7), mobing (čl. 8), segregacija (čl. 9), diskriminacija u korišćenju objekata i površina u javnoj upotrebi (čl. 10), diskriminacija po osnovu starosne dobi (čl. 13), diskriminacija u oblasti vaspitanja, obrazovanja i stručnog osposobljavanja (čl. 15), diskriminacija u oblasti rada (čl. 16) i diskriminacija po osnovu rodnog 19

identiteta i seksualne orijentacije (čl. 19). Ovakav način nabrajanja posebnih slučajeva diskriminacije je čest u zakonskim rješenjima drugih zemalja i zadovoljava standarde efikasne zaštite od diskriminacije, zato što daje jasne smjernice i ne ostavlja prostora za nedoumicu oko primjene u određenim slučajevima. Međutim, diskriminacija oboljelih od HIV/AIDS nije izričito predviđena ili objašnjena ovim Zakonom, mada primjeri diskriminacije ovih osoba u praksi postoje, od uskraćivanja upotrebe npr. teretane do uskraćivanja prava na zdravstvenu zaštitu. Preporuka: Bilo bi korisno preciziranjem zakona pojasniti da razlikovanje osoba inficiranih HIV-om može biti opravdano samo u izuzetno rijetkim slučajevima, a da se po pravilu smatra neopravdanim. 6.1.1.1 Pravna zaštita U pogledu zaštite, predviđena je sudska zaštita, podnošenjem tužbe nadležnom sudu, u kom slučaju se vodi hitan postupak prema pravilima parničnog postupka ili podnošenje pritužbe Zaštitniku ljudskih prava i sloboda 43 (čl. 24 Zakon o zabrani diskriminacije). Za sudski postupak zaštite od diskriminacije nadležan je sud opšte mjesne nadležnosti (sud na čijem je području sjedište ili prebivalište tuženog), ali može biti nadležan i sud na čijem je području sjedište, odnosno prebivalište tužioca (žrtve diskriminatornog postupanja) (čl. 25), što predstavlja izuzetak u odnosu na pravila parničnog postupka i olakšava žrtvi pristup sudu. Tužbu, pored oštećenog, mogu podnijeti i Zaštitnik i organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, uz pisanu saglasnost oštećenog (čl. 30). Rok za podnošenje tužbe je 90 dana od dana saznanja za diskriminaciju (čl. 27). Ovaj rok je bolje rješenje od prvobitno predloženog roka od 60 dana, međutim, s obzirom na to da se predviđa novo sredstvo pravne zaštite na koje građani tek treba da se naviknu, posebno u uslovima nedostatka organizovane besplatne pravne pomoći, osim subjektivnog roka od 90 dana trebalo je predvidjeti i objektivni rok od npr. 1 godine. 44 Osim utvrđenja da je tuženi diskriminatorski postupao prema tužiocu, tužbom se može tražiti zabrana vršenja radnje od koje prijeti diskriminacija, odnosno zabrana ponavljanja radnje diskriminacije; naknada štete i objavljivanje u medijima presude kojom je utvrđena diskriminacija na trošak tuženog, ukoliko je diskriminacija izvršena putem medija (čl. 26). 43 Adresa Zaštitnika: Bul. Sv. Petra Cetinjskog 1A/2, 20000 Podgorica; telefon: 020/225-395; na sajtu http://www.ombudsman.co.me/ nalazi se i obrazac za podnošenje pritužbe; 44 Ovakvo rješenje predviđa čl. 13, st. 4 Zakona o zabrani diskriminacije BiH, dok zakoni Hrvatske i Srbije ne predviđaju nikakve rokove za podnošenje tužbe. 20

Prije pokretanja ili u toku postupka tužilac može zahtijevati privremenu mjeru ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječila opasnost od nastupanja nenaknadive štete, osobito teške povrede prava na jednako postupanje ili sprječavanje nasilja (čl. 28). O privremenoj mjeri sud je dužan da donese odluku bez odlaganja. Ukoliko tužilac učini vjerovatnim da je tuženi izvršio akt diskriminacije, teret dokazivanja da usljed tog akta nije došlo do povrede jednakosti u pravima i pred zakonom prelazi na tuženog (čl. 29). Ova odredba predstavlja odstupanje od načela parničnog postupka, prema kome teret dokazivanja snosi tužilac, u cilju olakšanja položaja žrtve. 6.2. Evidencija prijavljenih slučajeva diskriminacije Zakonom o zabrani diskriminacije propisano je da su sudovi, inspekcijski organi i organi za prekršaje obavezni da vode posebnu evidenciju o podnijetim tužbama u vezi sa diskriminacijom i da podatke iz evidencije blagovremeno dostave Zaštitniku (čl. 33). Pravilnik o vođenju evidencija slučajeva diskriminacije (Sl. list CG, 23/11) donijet je 6. maja 2011. godine. Prema informacijama Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u 2011. godini i prvoj polovini 2012. godine nije bilo prijavljenih slučajeva diskriminacije osoba inficiranih HIV-om. 45 Prema podacima Društva za borbu protiv side u Crnoj Gori (CAZAS), od 2010. godine do juna 2012. godine bilo je usmenih pritužbi na stigmatizaciju i diskriminaciju, ali niko nije želio da prijavi pomenuti slučaj. 46 6.3 Zabrana diskriminacije u drugim zakonima Zakon o radu (Sl. list CG, 49/2008 i 26/2009) propisuje da je zabranjena neposredna i posredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje, kao i zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, vjeru, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, invaliditet, nacionalnost, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredjeljenje, političko ili drugo uvjerenje, socijalno porijeklo, imovno stanje, članstvo u političkim i sindikalnim organizacijama ili neko drugo lično svojstvo (čl. 5). 45 Informacija primljena od Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore 15.07.2012. 46 Odgovor Sanje Šišović Program koordinatorka CAZAS-a na pitanje Istraživača Akcije za ljudska prava 2.jul 2012. godine 21

Zakon o zapošljavanju i ostvarivanju prava iz osiguranja od nezaposlenosti (Sl. list CG, 14/2010) predviđa da se ostvarivanje prava po osnovu nezaposlenosti zasniva i na načelu zabrane diskriminacije. Zakon o elektronskim medijima (Sl. list CG, 46/2010) propisuje da se radijskim ili televizijskim programom ne smije podsticati, omogućavati podsticanje ili širiti mržnja ili diskriminacija po osnovu rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili porodičnog statusa, starosne dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta ili polne orjentacije (čl. 48, st. 2). Zakon o zdravstvenoj zaštiti (Sl. list RCG, 39/2004) u članu 4 predviđa da su u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu građani jednaki, bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, starost, jezik, vjeru, obrazovanje, socijalno porijeklo, imovno stanje i drugo lično svojstvo. Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti (Sl. list RCG, 78/2005) u članu 5 garantuje jednakost građana u ostvarivanju prava iz socijalne i dječije zaštite, bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, jezik, vjeru, socijalno porijeklo ili druga lična svojstva. Zakon o medijima (Sl. list RCG, 51/2002) zabranjuje objavljivanje informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv osoba ili grupe osoba zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, vjeri, naciji, etničkoj grupi, polu ili seksualnoj opredijeljenosti (čl. 23). Osnivač medija i autor neće odgovarati samo ako su objavljene informacije i mišljenja dio naučnog ili autorskog rada koji se bavi javnom stvari a objavljeni su bez namjere da se podstiče na diskriminaciju, mržnju ili nasilje i dio su objektivnog novinarskog izvještaja ili su objavljeni s namjerom da se kritički ukaže na diskriminaciju, mržnju, nasilje ili pojave koje predstavljaju ili mogu da predstavljaju podsticanje na takvo ponašanje. Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju 47 zabranjuje fizičko, psihičko i socijalno nasilje; zlostavljanje i zanemarivanje djece i učenika; fizičko kažnjavanje i vrijeđanje ličnosti, odnosno seksualnu zloupotrebu djece i učenika ili zaposlenih i svaki drugi oblik diskriminacije (čl. 9a). 6.4 Diskriminacija osoba sa HIV/AIDS-om Visok nivo stigmatizacije i diskriminacije i dalje postoji prema ljudima koji žive sa HIVom, i to posebno u odnosu na osobe koje pružaju seksualne usluge, injekcione 47 Sl. list RCG, 6472002, 31/2005, 49/2007 i 45/2010; 22

korisnike droga i muškarce koji imaju seks sa muškarcima. 48 Stigma kod zdravstvenih radnika, službenika koji se bave sprovođenjem zakona i opšte javnosti rezultirali su niskim nivoom korišćenja usluga testiranja i savjetovanja na HIV, kao i poteškoćama u dopiranju do muškaraca koji imaju seks sa muškarcima. Ovo je praćeno nedostatkom povjerenja u usluge i smatra se glavnom preprekom u implementaciji prethodne Nacionalne strategije za borbu protiv HIV-a Crnoj Gori 2005-2009. 49 Prema istraživanju javnog mnjenja NVO CEDEM iz juna 2011, 54,1% ispitanika ne bi voljelo da za komšiju ima osobu sa AIDS-om. 50 Osobe pogođene HIV/AIDS-om do sada nisu tražile pravnu zaštitu, pa nije zvanično poznato da je ikada u Crnoj Gori došlo do neopravdanog otkaza ili drugog vida diskriminacije po ovom osnovu na radnom mjestu, ili u odnosu na pružanje javnih usluga, uključujući i zdravstvenih usluga. Slijede primjeri koji su se dogodili u Crnoj Gori, a nisu procesuirani: PRIMJER 1: Pacijent HIV pozitivan ulazi kod izabranog doktora. Kaže da je došao po uput za konzilijum infektologa po koji dolazi svakog mjeseca. Nakon saopštavanja HIV statusa, doktorka panično uzima ključ od ordinacije izlazi, zaključava pacijenta u ordinaciju i trkom ulazi kod direktora ustanove govoreći da je u njenoj ordinaciji HIV pozitivna osoba. PRIMJER 2: Žena, 48 godina, HIV pozitivna i dobrog zdravstvenog stanja dobija infarkt. U kardio centru na samom prijemu saopštava da je HIV pozitivna i da obavijeste njenog ljekara. Istog trenutka doktor, koji je primio, govori medicinskoj sestri koja joj pomaže da skine košulju ne diraj je, a doktorka u čekaonici, na pitanje pratioca kako je žena koju su primili, izuzetno grubim glasom govori jeli to ona sto ima Sidu i ulazi u ordinaciju bez ikakvog objašnjenja za pratioca. PRIMJER 3: Pacijent, 32 godine, HIV pozitivan 6 mjeseci, ima bolove u leđima u poslednje tri godine. Ljekar koji ga je liječio predlaže operaciju kao rutinsku proceduru. Po saznanju HIV pozitivnog statusa odlazi ljekaru, saopštava mu dijagnozu i očekuje zakazivanje operacije. Ljekar, ne samo da kaže da operacije neće biti jer nije potrebna, već izbjegava svaki direktni razgovor sa pacijentom. Prema saznanjima udruženja građana koja imaju kontakt sa osobama inficiranim HIV-om, problem predstavlja otkaz zakupa stana, obično uz navođenje drugih razloga, a ne inficiranosti HIV-om. Tužbe u ovim slučajevima dodatno onemogućava i rasprostranjena praksa u Crnoj Gori da se stanovi daju u zakup bez ugovora o zakupu kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Problem je i odbijanje zdravstvene zaštite koje se pravda drugim razlozima, posebno u slučaju ginekoloških i 48 Nacionalni strateški odgovor na HIV/AIDS u Crnoj Gori 2010-2014, Ministarstvo zdravlja Crne Gore, maj 2010. 49 Isto, strana 12. 50 Prema istom istraživanju, 57% za komšije ne bi homoseksualce, a čak 76,3% narkomane: http://www.cedem.me/fajlovi/attach_fajlovi/pdf/istrazivanje_diskirminacije_2011-2011-6-13.pdf 23