PRIRODNO-GEOGRAFSKE ZNAČAJKE SREDOZEMLJA Pedološke i vegetacijske značajke Doc.dr. S. Lozić Odjel za geografiju Sveučilište u Zadru
Tlo je jedan od najvažnijih prirodnih sustava i resursa na Zemlji - tla osiguravaju podlogu za rast vegetacije i time utječu na proizvodnju kisika i biološku raznolikost. poznavanje tla vrlo je bitno zbog širokog spektra korištenja - u poljoprivredi, cestogradnji, urbanoj gradnji, industriji građevnih materijala itd. tla pomažu i ubrzavaju obnavljanje rezervi podzemnih voda na taj način pridonose rješavanju problema nestašice vode i smanjenju utjecaja klimatskih promjena.
antropogeni utjecaj na tlo često je negativan - narušavanje ekosustava i degradacija zemljišta - potrebne su mjere rehabilitacije i zaštite tla. na Sredozemlju, kao i u mnogim drugim područjia u svijetu, tla su ugrožena erozijom, kontaminacijom, dezertifikacijom i salinizacijom tla suhih područja Sredozemlja osobito su osjetljiva i podložna destrukciji - razlozi: klimatske značajke tih područja, duga povijest ljudske civilizacije i pritisaka na okoliš.
Postanak tla - osnovni pedogeneski faktori: matrični supstrat, klima, vrijeme, reljef, voda. tlo nastaje kao rezultat slijedećih procesa: 1. trošenja stijena, 2. transporta fragmenata i čestica, 3. taloženja transportiranog materijala, 4. organogene sedimentacije ovisno o vrsti tla, ono može povećavati svoj volumen ili ga smanjivati (ovisno o postotku vode koju sadrži). Tlo je nehomogeno i znatno je deformabilnije (stišljivije) od stijena
Prostorni raspored vrsta tala na Sredozemlju prema FAO klasifikaciji (modified from Wainwright and Thornes 2003, based on data provided by NOAA 1984).
Glavne vrste tala Sredozemlja: kambisoli, luvisoli, kalcisoli, regosoli, fluvisoli, leptosoli, gipsisoli, vertisoli, nitisoli, litosoli, antropogena tla Kambisoli: slabo do umjereno razvijena tla vrlo raširena u svijetu, dominiraju u umjerenom pojasu, često u kombinaciji s drugim vrstama tala
kambisoli su tla široko rasprostranjena na području Sredozemlja, najčešće smeđa tla često su povezana s erozijom zemljišta kao primarna tla na kojima se aktivirao proces a) fluvijalni kambisol - tlo nataloženo radom tekućica, može sadržavati značajnu količinu organske materije b) koluvijalni k. - nastao pod utjecajem prirodnih i antropogenih aktivnosti (denudacija) mjestimično još uvijek aktivna depozicija c) eutrični k.- umjerene ili visoke količine hranjivih tvari, veliki značaj za poljoprivredu d) glinoviti k. - glinovita tekstura, smanjena infiltracija vode i slabo unutrašnje procjeđivanje - npr. terra rossa
Terra rossa (crvenica) = crvenkasta, smeđecrvena i žutocrvena siltozno-glinovita tla, rasprostranjena u sredozemnom području na čistim vapnencima, debljine od nekoliko centimetara do nekoliko metara crvenica prekriva relativno velike površine, najbolje je očuvana u krškim depresijama poljima, uvalama i ponikvama; većim dijelom se obrađuje crvenica nastaje kao neotopljeni ostatak vapnenca tijekom korozijskog procesa na vapnencima: silikati + Fe oksidi - crvena boja sadrži u prosjeku 45-50% gline za nastanak 1 cm tla potrebno je 5 m stijene i 10 000 godina
Luvisoli tla s visokim udjelom glinovite komponente prevladavaju u umjerenom pojasu; često u asocijaciji s kambisolima i glejnim (močvarnim) tlima
matični supstrati su različiti duboka, rastresita, ilovasta tla (>10% gline), nekarbonatna ili umjereno karbonatna i dobre propusnosti za vodu les, pleistocenske ilovine, tercijarni sedimenti, stariji koluvijalni i aluvijalni nanosi u brdsko-planinskim područjima: na silikatnim supstratima, reziduima vapnenaca i dolomita
Kalcisoli tla s visokim udjelom kalcijevog karbonata ima ih u cijelom Sredozemlju; dominiraju u afričkom dijelu Sredozemlja, na Iberskom poluotoku u asocijaciji s regosolima, kambisolima, gipsisolima i solončacima
kalcisoli su česti na Sredozemlju zbog klime koja pogoduje njihovom nastanku i odgovarajuće geološke podloge (vapnenac) nastanak: disolucija karbonata tijekom zime (veća vlažnost, niže temperature) stvaranje pukotina u tlu podtip: crnica na vapnencu
Regosoli tla s ograničenim razvojem, velika varijabilnost (ovisno o bioklimatskim uvjetima), relativno visok udio karbonata rasprostranjeni u različitim bioklimatskim uvjetima Sredozemlja, često u asocijacijama, osobito u sušim područjima (npr. visoravan Atlasa)
regosoli su nerazvijena ili slabo razvijena tla na zrnatim i rastresitim supstratima (zrnati eruptivi, pješčenjaci, lapori, dolomiti) koji nastaju erozijom ranije formiranih tala te inicijalnim procesima pedogeneze često su prisutni u područjima podložnim eroziji i s aktivnom tektonikom kao i u područjima u kojima klimatski uvjeti sprječavaju značajniju pedogenezu (pustinjska područja) kao daljnji razvojni stadij iz karbonatnih regosola formiraju se rendzine - npr. rendzine na flišu, laporu ili dolomitu Erozija Atri (Abruzzo) Italija
Fliš u Istri fliš - nataloženi sediment nastao od krupnozrnatih i sitnozrnatih stijena različita sastava i veličine zrna, u kojem se lapori ili glineni škriljevci smjenjuju s proslojcima pješčenjaka, konglomerata i vapnenaca taloženih u plitkome moru ili prostranom slatkovodnom bazenu od erodiranih naplavina s kopna (eocen)
Fluvisoli = hidromorfna tla - nastaju uslijed prekomjernog vlaženja tekućicama, oborinskom vodom ili ostalim vodama različitog porijekla (kapilarne, poplavne, visoke podzemne vode, procijedne vode) mlada tla na podlozi od aluvijalnih nanosa široka rasprostranjenost: svuda gdje postoje riječne doline i ravnice, delte, obalne nizine
Leptosoli vrlo plitka tla na podlozi od čvrstih stijena ili nekonsolidiranom šljunčanom materijalu rasprostranjeni su u planinskim područjima i pustinjama; u asocijaciji s regosolima i kambisolima (planinska područja)
leptosoli su tla karakteristična za planinska područja gdje je značajnija pedogeneza onemogućena denudacijom u planinskim područjima Sredozemlja zbog prekomjernog antropogenog djelovanja (dugo razdoblje od predantičkih i antičkih vremena) došlo je do deforestacije i erozije - posljedica: ogoljelost planinskih područja malo ili nimalo tla materijal erodiran s padina nagomilao se u podnožjima, dolinama ili krškim depresijama
Gipsisoli tla s visokim udjelom gipsa raspored sličan rasporedu kalcisola
gipsisoli se nalaze u sušim dijelovima Sredozemlja, osobito u istočnom dijelu (Turska, Sirija, Palestina, Izrael), afričkom Sredozemlju i Španjolskoj suhoća tla, slaba kiselost i nedostatak hranjivih tvari - pogodna su samo za ekstenzivno stočarstvo uzgoj poljoprivrednih kultura zahtijeva irigacijske zahvate i povećanje kiselosti
Vertisoli tamna glinovita tla često u asocijaciji s luvisolima, kambisolima, gipsisolima i solončacima (zaslanjena tla)
vertisoli se pojavljuju uglavnom u zaravnjenim, višim ili nižim područjima u kojima prevladava sredozemna klima s velikim kontrastima u količini padalina (suhoća - vlažnost) takvi uvjeti pogoduju mijenjanju fizikalnih svojstava gline smanjivanje volumena tijekom suhog ljetnog razdoblje; povećanje u vlažnom zimskom razdoblju takve značajke gline uzrokuju kretanje masa i stvaranje nepravilne površine reljefnih oblika (klizišta)
Nitisoli duboka, tamnocrvena, smeđa ili žuta glinovita tla na Sredozemlju se pojavljuju uglavnom u asocijacijama s drugim tipovima tala
nitisoli se javljaju u asocijacijama s eruptivnim stijenama i vapnencima visoka stabilnost i veliki udio željeza nisu podložna eroziji afričko Sredozemlje, Iberski poluotok
Litosoli = kamenjar (stjenoviti krš) tlo pretežno sastavljeno od rastrošenog skeleta; stvara se "in situ", pretežno fizikalnim raspadanjem i erozijom finih čestica pedogeneza nije uznapredovala zbog mladosti tla, jake erozije ili nepogodnih klimatskih uvjeta oskudna vegetacija akumulira male količine organskih ostataka, koji se vrlo lako ispiru kroz krupne pore kamenog detritusa - akumulacija humusa vrlo je slaba korištenje: uz pošumljavanje, vinogradi, maslinici
Antropogena tla = potpuno izmijenjena tla koja je čovjek stvorio intenzivnom obradom i gnojidbom voćnjaci i vinogradi, povrtnjaci, uzgoj šumskih kultura tipovi: 1. rigolano (Rigosol), 2. vrtno (Hortisol) Rigolano rigolanjem (dubokim oranjem) su izmiješani horizonti, unošenje dodatnih tvari; podtipovi: tla vinograda, voćnjaka, oranica Vrtno - velika biološka aktivnost i bogatstvo biljnim hranjivima
VEGETACIJA unutar sredozemne regije postoje brojne različite vegetacijske zajednice koje se sastoje od 25 000 vrsta od kojih je 50% endema. njihov nastanak povezan je s nastankom sredozemne klime prije cca 2 mil. god. Tijekom pleistocena bile su izložene promjenama klime (glacijali-interglacijali), uz intenziviranje antropogenog utjecaja tijekom zadnjih 10 000 god. ove zajednice su dinamične i odgovaraju na promjene okoliša na različitim razinama, prostornoj i vremenskoj.
dugotrajna naseljenost Sredozemlja + ljudske djelatnosti - posljedice su vidljive na vegetaciji. šume su stoljećima krčene kako bi se dobile oranice, pašnjaci, livade, prostori za sela i gradove šumska vegetacija opstala je na vrlo malim površinama i najčešće nema značajan udio u ukupnoj vegetaciji. znatno su češće makije (guste i niske šume), garizi (prorijeđene svijetle šikare), kamenjari i kamenjarski pašnjaci, te male rascjepkane obradive površine. proces kojim šumska vegetacija prelazi u razne degradacijske tipove vegetacije (makiju, garige, kamenjare) djelovanjem čovjeka naziva se regresivna sukcesija u novije vrijeme značajan je proces obnove šuma progresivna sukcesija. A reconstruction of ancient Sparta on the alluvial plain of the Evrotas River in southern Greece. The view looks to the west to the peaks of Mount Taygetos.
Sredozemna ili mediteranska vegetacija ekozona koja se razvija u umjerenim i suptropskim klimatskim uvjetima (topla suha ljeta i blage kišovite zime) ekoregije ove ekozone obuhvaćaju specifične šumske i grmolike ekosustave područja sa sredozemnom vegetacijom veliki diverzitet staništa i vrsta česta je pojava mozaičnog rasporeda staništa uslijed geomorfoloških, pedoloških i mikroklimatskih razlika većina biljnih vrsta ima sklerofilnu građu listova - listovi su male površine, s debelom kutikulom radi zadržavanja vode, s prisutnim providnim dlakama radi odbijanja sunčevih zraka.
sredozemna vegetacija se sastoji od nekoliko osnovnih tipova ekosustava: šume, makija, garig i slični grmoliki ekosustavi; sredozemni travnjaci (savane) i slični travnati ekosustavi, planinska i močvarna vegetacija. dugotrajnim antropogenim djelovanjem prirodna vegetacija je većim dijelom degradirana, na pojedinim područjima čak do antropogenih kamenjara šume sredozemnog tipa uglavnom se sastoje od širokolisnog zimzelenog i crnogoričnog drveća - dominiraju tvrdolisne vrste hrasta (crnika) i razne vrste borova i čempresa Gutturu Mannu Forest, Park of Sulcis in Sardinia (Italy); Mediterranean shrubland evolving to Mediterranean sclerophyllous forest
Makija (fr. maquis, šp.maquia, tal. macchia) je najvažniji ekosustav Sredozemlja a sastoji se od termofilnog nižeg drveća i grmlja, visokih maksimalno 4 metra. sastojine makije: hrast crnika, vrijes, borovnica, kadulja, somina, krkavina (tršljika), divlja maslina i mirta iako makija predstavlja prirodnu vegetaciju, na mnogo područja njezin nastanak vezan je uz deforestaciju i destrukciju šumskog pokrova zbog sječe i antropogenih i prirodnih požara čime je spriječen rast mladih biljaka značaj makije kao staništa brojnih biljnih vrsta je nemjerljiv i stoga je u mnogim dijelovima Europe zaštićena. Makija - Gutturu Mannu Forest, Park of Sulcis in Sardinia (Italy)
slijedeći degradacijski stadij nakon makije je garig (fr. garrigue). nastaje čestim sječama makije, ispašom i sličnim negativnim utjecajima. Garizi su prorijeđene šikare u kojima zbog veće količine svjetla rastu drugačije vrste u odnosu na šumu crnike i makiju. kako je vegetacijski pokrov rijedak, znatno je veća i erozija tla. Nestanak tla znatno usporava rast gariga, odnosno sukcesiju prema makiji i šumi. Garig, Langedoc Niska makija i garig, Korzika
u garizima rastu termofilne i heliofilne vrste, kao što su crveni bušin (Cistus incanus), kretski bušin (C. creticus), bijeli bušin(c. salviifolius), drvenasti vrijes (Erica arborea), brnistra (Spartium junceum), hlapinik (Calicotome villosa), ružmarin (Rosmarinus officinalis) i dr. mnoge vrste koje rastu u garizima vrlo su aromatične zbog velike količine eteričnih ulja. Velika suhoća, gust sklop nekih tipova gariga i velika količina eteričnih ulja razlog su čestih požara u ovom tipu vegetacije. Cistus creticus ssp. corsicus and Senecio bicolor in the garrigue of Agriates, Corsica.
uz tvrdolisne vrste, u zajednicama šikara česte su i bjelogorične šikare i aromatične biljke. stope fotosinteze i respiracije više su zimi zbog viših koncentracija otopivih šećera, klorofila, masti, dušika i slobodnih i vezanih aminokiselina (u odnosu na ljeto). unutar pojedinog roda, neke vrste mogu biti tvrdolisne dok druge mogu biti bjelogorične. npr, postoji 10 bjelogoričnih vrsta pistacija ali samo jedna tvrdolisna (Pistacia lenticus). među sredozemnim hrastovima postoji 6 tvrdolisnih vrsta hrasta: npr.hrast crnika (Quercus ilex), hrast plutnjak (Q. suber), i hrast oštrika (Q. coccifera) i oko 35-40 bjelogoričnih, uključujući hrast lužnjak (Q. robur), cer (Q. cerris), i Q. Pyrenaica i jedan polu-bjelogorični (Q. Infectoria ) (Blondel i Aronson, 1999) A goat browsing on Quercus coccifera, Psilorites, Crete (photo: Harriet Allen).
Šume na području Sredozemlja dominiraju četiri vrste hrasta i dvije vrste bora na zapadnom Sredozemlju: hrast crnika, hrast oštrika, hrast plutnjak i alepski bor (Pinus halepensis) na istočnom Sredozemlju: hrast sličan hrastu oštrici (Q. Calliprinos) i kalabrijski bor (P. brutia) vrste rasprostranjene na cijelom području Sredozemlja: planika (Arbutus unedo), lovor (Laurus nobilis), kadulja (Salvius officinalis), kaduljasti bušin (Cistus salvifolius), maslina (Olea europea), Judino drvo (Cercis siliqastrum), lavanda (lavandula stoechas) i rogač (Ceratonia siliqua L.)
Rogač
zimzeleni tvrdolisni hrast crnika prisutan je najčešće kao sastavni dio makije na vlažnijim i hladnijim rubnim područjima Sredozemlja mogu se naći manje ili više kontinuirane šume hrasta crnike široko je rasprostranjen, osobito na Siciliji, u Italiji, na Korzici, u Francuskoj, Španjolskoj i Maroku u istočnim dijelovima Sredozemlja zamijenjen je vrstom Quercus calliprinos u povijesti imao je važno ekonomsko značenje (osobito kao sirovina za dobivanje ugljena) neka istraživanja na temelju analize polena pokazuju da je gospodarenje šumama u nekim područjima Sredozemlja započelo prije 6000 god. p.n.e. Šuma hrasta crnike na Monte del Pardo, Madrid, Španj. Quercus calliprinos, Mount Carmel, Israel
Šuma hrasta crnike je najstabilniji ekosustav Sredozemlja. Biljne vrste koje ga grade dobro su prilagođene na sušne uvjete. Imaju čvrsto kožasto lišće koje je često presvučeno tankom voštanom prevlakom, ima višeslojnu epidermu, sitne uvučene puči, a često i dlačice koje dodatno usporavaju hlapljenje vode. U prirodnom stanju takve šume su vrlo guste, tamne, sa specifičnom mikroklimom koja je vlažnija i hladnija od mikroklime otvorenih prostora. Zbog tame uzrokovane gustim sklopom krošanja, a koja je trajna budući da je šuma zimzelena, sloj prizemnog raslinja je vrlo slabo razvijen. ovaj se tip šume, za razliku od šuma alepskog bora, razvija na dubljim tlima odgovaraju mu nešto niže temperature i veća količina padalina, s nešto povoljnijim rasporedom ljeti. životni vijek ove šume vrlo je dug - ona značajno utječe na klimu, hidrološke prilike, stvaranje tla i sprječavanje erozije. Hrast crnika, Filitosa, Korzika
Alepski bor je izrazito mediteranska vrsta, rasprostranjena na širokom području Sredozemlja od Maroka do Tunisa i Libije u sjevernoj Africi, od jugoistočne Španjolske se rasprostire u južnu Francusku, Italiju, Hrvatsku i Crnu Goru gdje uz jadransku obalu prelazi u Albaniju, Grčku, Tursku, Izrael i Jordan (gdje mu je istočna granica areala). Areal alepskog bora na Sredozemlju
na istočnoj jadranskoj obali široko rasprostranjeni alepski bor, kao i čempres (Cupressus sempervirens) nisu autohtone vrste - prenijeli su ih grčki kolonisti prije oko 2500 godina. visinski raspored: od razine mora do preko 1500 m nadmorske visine (Maroko i Alžir) Alepski bor, Baleari Šuma alepskog bora kod Malage, Španjolska
Travnjaci, stepe i polupustinjska vegetacija javljaju se tamo gdje je godišnja količina padalina manja od 300 mm - afrički dio Sredozemlja, središnji dijelovi Španjolske, Bliski istok, Turska neke zajednice travnjaka nalaze se i u planinskim područjima Stipa tenacissima, Španjolska
Močvarna vegetacija močvarne vegetacijske zajednice javljaju se na području cijelog Sredozemlja biljna struktura zajednica ovisi o trajanju poplava, dubini vode i salinitetu. najznačajnija područja: Coto Donana i Albufera (Španjolska), Camargue (Francuska), Amvrakikos (Grčka), jezera sjevernog Egipta, Garet el Ichkeul i Sebhket Kelbia (Tunis) Amvrakikos, zapadna Grčka
Vegetacijske zone Sredozemlja