SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ I USKLAĐIVANJE SA DIREKTIVOM EUROPSKE UNIJE

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET FILIPA VIDMAR SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ I USKLAĐIVANJE SA DIREKTIVOM EUROPSKE UNIJE DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2014

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ I USKLAĐIVANJE SA DIREKTIVOM EUROPSKE UNIJE DIPLOMSKI RAD Predmet: Monetarna politika Mentor: dr.sc. Zdenko Prohaska Studentica: Filipa Vidmar Smjer: Međunarodno poslovanje Matični broj: 0081124342 Rijeka, rujan 2014

SADRŽAJ Stranica 1. UVOD... 1 1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja... 2 1.2.Ciljevi i svrha istraživanja... 2 1.3. Radna hipoteza... 3 1.4. Metode rada... 3 1.5. Struktura rada... 3 2. OSNOVNE DETERMINANTE OSIGURANJA DEPOZITA... 5 2.1. Sustav osiguranja depozita u funkciji financijske stabilnosti... 5 2.2. Problemi koji se javljaju prilikom osiguranja depozita... 8 2.3.Razlike u vlasničkoj strukturi depozitnih institucija i načinu prikupljanja sredstava......10 2.3.1. Ex-post i ex-ante način prikupljanja sredstava... 10 2.3.2. Eksplicitni i implicitni sustav osiguranja depozita... 13 2.3.3. Sustavi osiguranja depozita prema vlasničkoj strukturi... 13 3. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE... 16 3.1. Ciljevi osiguranja depozita u EU... 16 3.2. Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britaniji... 18 3.3. Sustav osiguranja depozita u Njemačkoj... 20 3.4. Direktiva Europske unije o sustavima osiguranja depozita... 23 3.5.Budućnost organizacije sustava osiguranja depozita u EU kroz bankovnu uniju......29 4. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ......33 4.1. Karakteristike hrvatskog sustava osiguranje depozita... 34 4.2. Ciljevi hrvatskog sustava osiguranja depozita... 39 4.3. Prilagodba hrvatskog sustava osiguranja depozita sa direktivom EU o osiguranju depozita......40 5. PRIJEDLOZI POBOLJŠANJA SUSTAVA OSIGURANJA DEPOZITA U REPUBLICI HRVATSKOJ.........45

6. ZAKLJUČAK... 53 LITERATURA... 59 POPIS TABLICA.........63 POPIS GRAFIKONA... 63 POPIS SHEMA... 63

1. UVOD Financijski sustav ogledalo je gospodarskog dostignuća svake zemlje jer njegova učinkovitost ima direktan utjecaj na funkcioniranje gospodarstva. Financijske institucije i tržišta predstavljaju mehanizam i okosnicu uz pomoć kojeg djeluje cjelokupan financijski, ujedno i gospodarski sustav. Financijski sektor prema Markovinoviću (2011) ima jednu od središnjih funkcija svakog nacionalnog gospodarstva. Posebno je pritom važna uloga bankarskog sektora koja se ogleda u prikupljanju slobodnih novčanih sredstava i njihovoj distribuciji u okviru nacionalne ekonomije. Bitno je navesti što je to financijska stabilnost. Prema Mishkinu (1997), financijska nestabilnost nastaje kad šok u financijskom sustavu blokira tijek informacija čime se onemogućava alokacija sredstava onima koji imaju produktivne mogućnosti za investiranje. Financijski sustav je izložen visokom stupnju neizvjesnosti, pri čemu je povjerenje sudionika u održivost sustava ključna karika u održavanju stabilnosti. Možemo reći kako financijska stabilnost u tom kontekstu ima karakter javnog dobra i važan je cilj ekonomske politike. Velika svjetska kriza pokazala je da je bankovni sustav jedan od najvažnijih potencijalnih izvora kriza i poremećaja u gospodarstvu. U razdoblju 1930-1933 tijekom financijske krize izgubljena je 1/3 svih depozita. Opća nesigurnost i nepovjerenje u sustav štednje kod banaka i štedionica doveli su do toga da je u SAD Bankovnim zakonom 1933. uveden sustav obvezatnog osiguranja depozita kod posebnih državnih osiguravajućih agencija (Leko, 2008). Jedan od bazičnih stupova financijske stabilnosti je sustav osiguranja depozita. Taj sustav ne doprinosi stabilnosti bankarskog sustava time što utječe na racionalnost poslovanja kreditnih institucija, već njegovo postojanje, zbog psiholoških učinaka koje postojanje toga sustava ima na deponente, umanjuje pritiske, posebice u kriznim vremenima, na isplatu depozita. Ukoliko sustav osiguranja depozita nije formiran i organiziran na način da deponenti imaju povjerenja u sustav, uslijed takvog nepovjerenja mogućnosti da se povuku depoziti su velike, pogotovo u slučajevima potencijalnih kriza pojedinih kreditnih institucija. Neinformiranost deponenata o kvaliteti bankovne aktive može dovesti do panike, što može dovesti do panike (Mishkin, 1

Eakins, 2005). Deponenti u takvim trenucima povlače depozite te su u takvim situacijama naznake za opću gospodarsku krizu velike, što može potencirati nestabilnost kreditnih institucija. 1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja Problem istraživanja rada jest usklađenost sustava zaštite depozita u hrvatskim bankama propisana hrvatskim zakonodavnim okvirom i zaštite depozita u bankama Europske Unije. Osnovna zadaća sustava osiguranja depozita jest osigurati zaštitu deponentima kreditnih institucija koja se provodi kroz razne mjere, a prije svega određivanjem najvećeg iznosa za koji se mora jamčiti potpuni povrat ulagateljima. ukoliko kreditna institucija propadne ili zapadne u takve teškoće da se depoziti ne mogu redovito i uredno isplaćivati, njihovi depoziti naknade iz drugih izvora. Polazi se pritom od ideje da većina deponenata u pravilu nema odgovarajuća znanja da bi samostalno mogli procjenjivati rizik pojedine kreditne institucije. U radu se raspravlja o osiguranju depozita u hrvatskom pravnom sustavu. Prikazuju se temeljna obilježja hrvatskog sustava osiguranja depozita te se ukazuje na promjene koje su uslijedile zbog pristupanja Europskoj uniji, ali i zbog gospodarske krize. Također, analiziraju se i najnovije promjene koje se u pogledu osiguranja depozita najavljuju na razini Europske unije 1.2. Ciljevi i svrha istraživanja Ciljevi istraživanja su utvrditi u kolikoj je mjeri zaista hrvatski zakon kojim se propisuje zaštita depozitnih sredstava prilagođen zakonodavstvu Europske Unije. Upravo je sigurnost depozita jedan od temelja razvoja ulaganja koje je posebno osjetljivo tijekom gospodarske krize pa je stoga veoma važno utvrditi kakav je položaj Hrvatske u europskim okvirima. Svrha istraživanja ovoga rada je ukazati na prednosti i nedostatke sustava osiguranja depozita koji se kao nadnacionalna politika primjenjuje na sve zemlje članice Europske 2

unije po istim pravilima. Temeljna svrha ovog istraživanja je istražiti sve relevantne značajke: 1. Koje su karakteristike hrvatskog sustava osiguranja depozita? 2. Na koji način je posljednja financijska kriza ostavila utjecaj na osiguranje depozita? 3. Kako se Hrvatska prilagodila novim pravilima u sustavu osiguranja depozita izazvanih ulaskom u Europsku uniju? 4. Kakve su posljedice novih mjera Europske unije u bankarstvu i sustavu osiguranja depozita? 1.3. Radna hipoteza Radna hipoteza u ovome radu jest: Ulaskom u Europsku Uniju hrvatski je bankarski sektor u potpunosti prilagođen bankarskom sektoru Europske Unije po pitanju osiguranja depozita. 1.4. Metode rada Hipoteza će se preispitati normativnim metodama kroz analizu propisa i načina osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj te usporedbi s tržištem u Europskoj Uniji te će se temeljem dobivenih rezultata zaključiti o ispravnosti postavljene hipoteze. U radu su također korištene i metode dedukcije, indukcije te povijesna metoda obrade podataka uz analizu i sintezu. 1.5. Struktura rada Rad je strukturiran tako da nakon Uvoda slijedni cjelina Osnovne determinante sustava osiguranja depozita u kojoj se daje kratki opis depozita kao i pojma i svrhe sustava osiguranja depozita. 3

U poglavlju Sustav osiguranja depozita u zemljama Europske unije navode se ciljevi koje Europska unija i financijske institucije nastoje postići uvođenjem inoviranog sustava osiguranja depozita te se posebno obrazlažu primijenjena rješenja u odabranim zemljama kao i zakonodavni okvir unutar kojeg cijeli sustav funkcionira. Na prethodno poglavlje se nastavlja cjelina Sustav osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj u kojem je opisan način organizacije sustava u domaćim okvirima te njegove karakteristike i ciljevi koje se želi postići. Prijedlozi poboljšanja sustava osiguranja depozita u Republici Hrvatskoj navodi prijedloge kojima bi se postojeći sustav prilagodio stanju u gospodarstvu i potpomogao razvitak istog. U Zaključku su sumirane sve prethodne analize. 4

2. OSNOVNE DETERMINANTE OSIGURANJA DEPOZITA Financijsko tržište podrazumijeva ukupnost odnosa ponude i potražnje za financijskim sredstvima. Prva i osnovna funkcija financijskog tržišta je efikasno alociranje financijskih sredstava od suficitarnih na deficitarne ekonomske jedinice (Prohaska, 1996). Banke, kao glavni sudionici na financijskom tržištu, prikupljaju depozite koje plasiraju u kredite prema deficitarnim jedinicama. Ukoliko banke ne vode sigurnu politiku plasiranja sredstava od suficitarnih ka deficitarnim sudionicima tržišta, potencijalna je opasnost da banke postanu nelikvidne, te je stoga potrebna institucija koja bi deficite osiguravala i održala sigurnost deponenata, a time i cjelokupnog financijskog tržišta. Institucija osiguranja štednih uloga pored institucija središnje banke i supervizije bankovnog sustava, u današnje vrijeme predstavlja važan stup sigurnosti većine razvijenijih financijskih sustava. Postojanje institucije osiguranja štednih uloga podrazumijeva pružanje zaštite, odnosno davanje garancije da će cjelokupni ili limitirani iznos glavnice s pripadajućom kamatom biti isplaćen vlasniku štednih uloga. Da bi sredstva bila zaštićena, moraju biti deponirana na zaštićenoj vrsti depozitnog računa. U slučaju osiguranja štednih uloga postoje tri stranke- deponent, banka i institucija za osiguranje depozita. 2.1. Sustav osiguranja depozita u funkciji financijske stabilnosti Osnovni razlog zbog kojeg različite zemlje razvijaju sustave osiguranja depozita jest zaštita financijskog sustava u cjelini. Banke su specifične institucije izrazito bitne za svako gospodarstvo. Njih se naziva intermedijarom (posrednikom) između gospodarstva s viškom i manjkom financijskih sredstava, te pritom vrše alokaciju oskudnih financijskih sredstava. Njihova važnost u zemljama u razvoju, te tranzicijskim zemljama dolazi još više do izražaja, jer su one u tim zemljama jedini izvor eksternog financiranja poduzeća. 5

Osnovni bankarski posao je posudba financijskih sredstva na određeni rok i davanje tih istih sredstava u zajam, na duži rok (Faulend, 2001). To nije moguće bez određenih neusklađenosti u ročnoj strukturi bilance, a što je jedan od izvora potencijalne nelikvidnosti koja može uzrokovati propast banke. Iz navedenog se vidi visoka osjetljivost banke na ponašanje njenih kreditira (deponenata), jer u slučaju da u jednom trenutku svi deponenti odluče povući svoje depozite, banka neće moći isplatiti svakom deponentu njegovu glavnicu i pripadajuću kamatu. Ukoliko dođe do takve situacije, negativan odjek utječe na promjenu ponašanja deponenata drugih banaka, što može u krajnjem slučaju rezultirati sistemskom krizom. U tom smislu jedan od osnovnih razloga postojanja i implementiranja sustava osiguranja depozita je sprečavanje deponenata na banke, te tako sprečavanja izazivanja financijske panike i izbijanja sistemske krize. Za učinkovito djelovanje sustava osiguranja depozita vrlo je bitno utvrditi iznos, odnosno visinu do koje će depoziti biti osigurani. Prema Blair, Carns, Kushmeider (2006), iznos do kojeg su depoziti osigurani trebao bi biti dovoljan da spriječi destabilizirajući efekt povlačenja depozita iz banka ( juriš na banke ), ali ne toliko visok da bi eliminirao učinkovitost tržišne discipline u preuzimanju rizika banaka. Drugim riječima, prenizak limit osiguranih depozita dovodi do nastanka financijskih panika, a previsok limit osiguranih depozita potiče moralni hazard. U teoriji su veći iznosi osiguranih depozita karakteristični za slabije razvijene države dok se za razvijene države sa stabilnim bankovnim sustavom karakteristični niži iznosi osiguranih depozita. Adekvatna visina osiguranja depozita predložena je u Garcia-inom radu (1996) u kojem se ističe da bi limit trebao biti jedan do dva puta veći od BDP-a države per capita, tj. po glavi stanovnika. Međutim to je okvirna ocjena koja se ne može primijeniti na svaku situaciju. Primjerice, za vrijeme financijskih kriza, visine osiguranja se podižu da bi se smanjila panika i navale na banke. U tablici koja slijedi prikazane su visine osiguranja depozita i BDP-a per capita u državama Europe. 6

Tablica 1. Država Omjer visine osiguranja depozita i BDP-a per capita u državama Europe u 2014. godini BDP per capita, u dolarima BDP per capita, u eurima Visina osiguranja depozita Visina osiguranja depozita/b DP per capita Albanija 3549.50 2590.86 2500.000 lek = 18 000 eura 7 Austrija* 39969.68 29174.95 100 000 eura 3.4 Belgija* 36525.29 26660.80 100 000 eura 3.8 Bosna i Hercegovina 3359.16 2451.94 50 000 KM = 26 000 eura 10.6 Bugarska* 4634.63 3382.94 100 000 eura 29.6 Cipar* 15378.20 11224.96 100 000 eura 8.9 Crna Gora 4682.25 3417.70 50 000 eura 14.6 Češka* 14198.77 10364.07 100 000 eura 9.6 Danska* 46314.50 33806.20 100 000 eura 2.9 Estonija* 11687.49 8531.01 100 000 eura 11.7 Finska* 38658.29 28217.73 100 000 eura 3.5 Francuska* 34239.89 24992.62 100 000 eura 4 Grčka* 18578.10 13560.66 100 000 eura 7.4 Hrvatska* 10627.56 7757.34 100 000 eura 12.9 Irska* 46175.52 33704.76 100 000 eura 2.9 Italija* 28374.76 20711.50 103 291 eura 4.9 Latvija* 8526.99 6224.08 100 000 eura 16.1 Litva* 10056.37 7340.42 100 000 eura 13.6 Luksemburg* 79168.61 57787.31 100 000 eura 1.7 Mađarska* 10974.32 8010.45 100 000 eura 12.5 Makedonija 3478.13 2538.78 30 000 eura 11.8 Malta* 16349.91 11934.24 100 000 eura 8.4 Nizozemska* 40788.32 29772.50 100 000 eura 3.4 Norveška 65656.95 47924.78 255 000 eura 5.3 Njemačka* 37479.11 27357.02 100 000 eura 3.7 Poljska* 10569.78 7715.17 100 000 eura 13 Portugal* 17839.68 13021.66 100 000 eura 7.7 Rumunjska* 5588.94 4079.52 100 000 eura 24.5 Rusija 6834.00 4988.32 700 000 RUB = 14 200 eura 2.8 Srbija 3855.70 2814.38 50 000 eura 17.8 Slovačka* 14961.92 10921.11 100 000 eura 9.2 Slovenija* 18497.11 13501.54 100 000 eura 7.4 Španjolska* 25250.64 18431.12 100 000 eura 5.4 Švedska* 44091.09 32183.28 100 000 eura 3.1 Švicarska 55066.12 40194.25 100 000 CHF = 121 600 eura 3 Ukrajina 2094.12 1528.55 50 000 UAH = 3 031 eura 2 Velika Britanija* 37849.57 27627.42 85000 = 102455 eura 3.7 * države članice EU Izvor: izrada autorice 7

Iz prethodne tablice vidljivo je da većina država ima znatno veći omjer visine osiguranja depozita i BDP per capita od one koja je predložena u istraživanjima Garcie. Samo Luksemburg i Ukrajina zadovoljavaju kriterij navedenog omjera u rasponu od 1 do 2. Razlike u stupnju financijskog i ukupnog gospodarskog razvitka dovode do toga da 100000 eura po deponentu u relativnom iznosu prema prosječnom depozitu ili BDPu per capita, ne predstavlja jednako pokriće u svakoj državi Europske unije. Iznos od 100000 eura realno vrijedi više u Hrvatskoj, Bugarskoj ili Slovačkoj nego u Švedskoj, Luksemburgu ili Njemačkoj. Prema procjenama Europske komisije, ovim je iznosom pokriveno 95% štednje u Europskoj uniji, no omjer u slabije razvijenim zemljama konvergira prema 100%, dok je u najrazvijenijim zemljama niži od 95%. Prema tome, i pokriće i moralni hazard osiguranja, razmjerno su veći u slabije razvijenim zemljama (HUB analize, 2012). 2.2. Problemi koji se javljaju prilikom osiguranja depozita U sustavu osiguranja javljaju se neki od problema koje je bitno navesti i analizirati kako bi svi sudionici bili zaštićeni. Navest ćemo važnije probleme koji se javljaju prilikom osiguranja depozita. Kao i kod klasičnog osiguranja, javlja se negativna selekcija unutar bankovnog sustava, moralni hazard te principal-agent problem. Negativna selekcija unutar bankovnog sustava može dovesti u probleme u dva slučaja. Prvo, u slučaju da sve banke nisu obvezne participirati u sustavu osiguranja depozita, a drugo u slučaju da premije osiguranja nisu usklađene s rizikom pojedine banke. Povijesno iskustvo sustava osiguranja s početkom dvadesetog stoljeća bilo je takvo da su slabije banke u slučaju dobrovoljnog sustava imale veći poticaj za pristupanje sustavu osiguranja, naročito u slučaju da premije osiguranja nisu usklađene s rizikom pojedine banke. Jače banke neće imati taj poticaj, tj. ako su u sustavu osiguranja, imat će poticaj za izlaskom iz sustava. U tom smislu, tijekom vremena, u sustavu će ostati samo slabije banke. Spomenuti poticajni mehanizam samog sustava osiguranja depozita izvorište je problema negativne selekcije koji može destabilizirati sustav i izazvati krizu. Drugi slučaj koji također dovodi do izbijanja problema negativne selekcije javlja se ako premije osiguranja nisu diferencirane tj., usklađene s rizikom pojedinih banaka. U tom 8

slučaju, jače banke subvencioniraju slabije banke, kao što se može pokušati opravdati činjenicom da i jače banke imaju korist od veće stabilnosti financijskog sustava (Faulend, 2001). Istraživanja (Kyem, 1995; Garcia, 1996) pokazuju da pretežit broj zemalja ima formirane sustave s obveznom participacijom ali ne i diferenciranom premijom za rizik, upravo zbog kompleksnosti određivanja rizika pojedine banke. Najprepoznatljiviji problem koji se javlja kod postojanja sustava osiguranja depozita je moralni hazard. On izvire iz fundamentalne dileme bilo kojeg sustava osiguranja depozita, a ta je da sustav ne može štiti deponente od propasti banke uzrokovane nelikvidnošću, a da pritom ne štiti deponente od propasti banke uzrokovane vođenjem loše kreditne politike. Moralni hazard ne ogleda se samo u iskrivljenju ponašanja deponenata, koji zbog sustava osiguranja depozita postaju manje oprezni pri odabiru banaka. On se također ogleda i u iskrivljenom ponašanju vlasnika i rukovodstva banke. Moralni hazard biti će to veći što je veći iznos do kojeg se osiguravaju štedni ulozi. I tu se također javlja i problem određivanja visine osiguranog iznosa ( Faulend, 2001). Visina osiguranih depozita proizlazi iz samog zakona kojim se točno određuje da li se osigurava pojedini depozit ili deponent. Svakako treba napomenuti da je limit mnogo veći u sustavu u kojem je osiguran pojedini depozit nego u sustavu u kojem je osiguran pojedini deponent. Principal-agent problem javlja se uvijek kada agent zastupa svoje interese, a ne interese principala. U slučaju institucije osiguranja depozita, principal-agent problem može biti višestruk, zbog višebrojnih interesnih strana koje su u nju uključene (deponenti, bankari i država). Najčešće se navode tri slučaja u kojima dolazi do principal-agent problema. Prvi je slučaj tzv. političke zamke do koje dolazi kada institucija osiguranja potpada pod utjecaj političara. Drugi je slučaj regulatorne zamke do koje dolazi u slučaju da sama institucija osiguranja služi interesima banaka i bankara, a ne javnosti. Kao treći slučaj, slučaj inter-agencijske neusuglašenosti, koja proizlazi iz pomanjkanja suradnje i protoka informacija među financijskim regulatornim agencijama i same institucije osiguranja. 9

Izneseni problemi koji se javljaju u sustavu osiguranja depozita ukazuju na to da se sve strane uključene u sustav trebaju aktivirati te informirati o funkcioniranju samog sustava. Potreban je dobro organiziran i utemeljen sustav u kojem bi svaka aktivna strana proučila što je njezin dio odgovornosti i nadležnosti kako bi sustav bio siguran. 2.3. Razlike u vlasničkoj strukturi depozitnih institucija i načinu prikupljanja sredstava Iako je svrha svakog sustava osiguranja depozita ista, pravnotehnička rješenja kojima se navedena svrha ostvaruje međusobno se uvelike razlikuju. Načini uređenosti sustava osiguranja depozita razlikuju se od zemlje od zemlje. Determinante aranžmana vezane su uz razinu razvijenosti zemlje, veličinu zemlje, razvijenost i specifičnost njezinog financijskog sustava. Stoga se na poredbenopravnoj razini susreću vrlo različiti sustavi osiguranja depozita koje je moguće podijeliti prema sljedećim kriterijima: s obzirom na vremenski period prikupljanja sredstava postoje ex-post i ex-ante načini prikupljanja sredstava, zatim prema kriteriju članstva u sustavu osiguranja depozita prema kojem smo ih raspodijelili na eksplicitni i implicitni sustav osiguranja, te kriterij utjecaja države na nastanak i upravljanje sustavom. 2.3.1. Ex-post i ex-ante način prikupljanja sredstava S obzirom na vremenski period prikupljanja sredstava potrebnih za osiguranje deponenata razlikuju se: ex ante sustav osiguranja depozita, ex post sustav osiguranja depozita i mješoviti (hibridni) sustav osiguranja depozita. Za ex ante sustav osiguranja depozita karakteristično je da se sredstva namijenjena osiguranju deponenata prikupljaju unaprijed, prije negoli nastupi osigurani slučaj, tj. prije nego što nastane potreba za osiguranjem deponenata. 10

U doba dok nema krize, kreditne institucije uključene u sustav osiguranja depozita plaćaju premiju za osiguranje depozita i tako prikupljena sredstva predstavljaju osnovni izvor sredstava iz kojih se osiguravaju deponenti u slučaju nastupa osiguranog slučaja. U ex post sustavu osiguranja depozita sredstva potrebna za eventualno osiguranje deponenata jedne kreditne institucije prikupljaju se tek naknadno, nakon što nastupi osigurani slučaj. Nastupi li u pogledu neke od kreditnih institucija uključenih u sustav osiguranja depozita osigurani slučaj, tj. nastane li potreba da se osiguraju njezini deponenti, sredstva koja su potrebna za njihovo osiguranje prikupljaju preostale kreditne institucije koje su uključene u tako organiziran sustav osiguranja depozita. Pravilima sustava osiguranja depozita uređuju se samo kriteriji prema kojima se određuje razmjer sudjelovanja pojedine kreditne institucije pri osiguranju deponenata ugrožene kreditne institucije (Markovinović 2011). Mješoviti (hibridni) sustav osiguranja depozita kombinira značajke oba navedena sustava jer se dio sredstava prikuplja unaprijed uplatama premija, a dio se, ako je to potrebno radi osiguranja deponenata neke kreditne institucije, prikuplja naknadno od kreditnih institucija uključenih u sustav osiguranja depozita. Prema Bernet, Walter (2009) europski sustavi osiguranja depozita najvećim su dijelom formirani kao ex-ante sustavi što je vidljivo i u tablici 2. 11

Tablica 2. Klasifikacija sustava osiguranja depozita u državama Europe prema načinu prikupljanja sredstava u fond u 2014. godini Ex-ante sustavi Ex-post sustavi Mješoviti sustavi Albanija Austrija* Cipar* Belgija* Italija* Danska* Bosna i Hercegovina Luksemburg* Francuska* Bugarska* Nizozemska* Grčka* Hrvatska* Slovenija* Malta* Estonija* Poljska* Finska* Švicarska Njemačka* Velika Britanija* Mađarska* Irska* Latvija* Litva* Makedonija Norveška Portugal* Rumunjska* Slovačka* Srbija Španjolska* Švedska* Ukrajina = 21/16* = 5* = 8/7* Izvor: izrada autorice prema podacima Cariboni i dr., (2008), Deposit protection in the EU: State of play and future prospects, Journal of Banking Regulation, Vol. 9, 2, str. 92-93. i Hub analize (2007) Može se uočiti da je i Republika Hrvatska kao i većina zemalja, prihvatila ex-ante model, dok samo pet zemalja primjenjuje ex-post model. Usporedba navedenih modela ukazuje na određene načelne prednosti ex ante modela. One se u prvom redu ogledaju u većoj sigurnosti koju taj model pruža deponentima. Sredstva potrebna za osiguranje deponenata prikupljaju se unaprijed, pa je izvjesno da će oni doista biti osigurani dođe li do propasti kreditne institucije kod koje su položili novac. Prednosti ex ante modela ogledaju se i u tome što se trošak osiguranja deponenata kroz sustav premija raspoređuje kroz dulje vremensko razdoblje, pa je teret toga troška lakše podnijeti. Time se ujedno izbjegava da jednokratni trošak osiguranja 12

deponenata jedne kreditne institucije (svojstven ex post modelu) izazove udar na likvidnost i prelijevanje krize na preostale kreditne institucije, a prethodno prikupljena sredstva otklanjaju mogućnost stvaranja pritiska na državu da fiskalnim sredstvima osigura deponenata pogođene kreditne institucije (Suljić, Vidmar, Prohaska,2014). 2.3.2. Eksplicitni i implicitni sustav osiguranja depozita Vrste sustava formirane kao implicitni i eksplicitni sustav, su jedine dvije vrste koje uspijevaju u današnjem svijetu. Osnovna karakteristika implicitnog sustava osiguranja je nepostojanje pisanog zakona o osiguranju depozita, što znači nepostojanje obveze za državnom reakcijom u slučaju financijske krize. Eksplicitni sustav definiran je zakonom. On može biti zapisan u obliku zasebnog zakona, može biti uključen u zakon o bankama ili pak može biti sastavni dio zakona o središnjoj banci (Carisano, 1992). Njegova eksplicitna formulacija podrazumijeva i definiranje pokrivenih depozita, pokrivenih depozitnih institucija i iznosa do kojeg se osiguravaju štedni ulozi. Zakonom se također utvrđuje odgovornost samog sustava osiguranja, te u tom smislu institucija osiguranja može imati širi ili uži mandat. Uži mandat podrazumijeva samo isplatu osiguranih depozita deponentima u slučaju nastupa osiguranog slučaja, no u slučaju šireg mandata institucija je odgovorna za isplatu osiguranih iznosa kao i za sanaciju propalih financijskih institucija. 2.3.3. Sustavi osiguranja depozita prema vlasničkoj strukturi S obzirom na utjecaj države na nastanak i upravljanje sustavom osiguranja depozita, razlikuju se: privatnopravni sustav osiguranja depozita (privatni), javnopravni sustav osiguranja depozita (državni), mješoviti. 13

Privatnopravni sustav osiguranja depozita nastaje na autonomnoj osnovi, udruživanjem kreditnih institucija koje vide vlastiti interes u uspostavi takvog sustava. Takav sustav počiva na privatnopravnoj osnovi i u pravilu je dobrovoljan, a država nema utjecaj na njegov nastanak ni djelovanje. Sustav osiguranja depozita s javnopravnim elementima uređen je zakonom i u pravilu je članstvo u takvome sustavu obvezatno. Država odlučuje o njegovu ustroju te barem posredno utječe na njegovo djelovanje. Prema podacima iz baze Svjetske banke o vlasničkoj strukturi sustava osiguranja depozita u svijetu, većina država svijeta ima zastupljenu državnu strukturu upravljanja, ali se broj privatnih sustava osiguranja depozita povećava. Tablica koja slijedi prikazuje vlasničku strukturu osiguranja depozita u europskim državama. Tablica 3. Klasifikacija sustava osiguranja depozita prema vlasničkoj strukturi u državama Europe u 2014. godini DRŽAVNI SUSTAVI MJEŠOVITI SUSTAVI PRIVATNI SUSTAVI Albanija Belgija* Austrija* Bosna i Hercegovina Bugarska* Finska* Cipar* Danska* Francuska* Crna Gora Estonija* Italija* Češka* Grčka* Norveška Hrvatska* Mađarska* Njemačka* Irska* Makedonija Švicarska Latvija* Malta* Litva* Poljska* Nizozemska* Portugal* Slovenija* Rumunjska* Srbija Slovačka* Švedska* Španjolska* Velika Britanija* Rusija = 15/10* = 13* = 7/5* * države članice EU Izvor: izrada autorice prema podacima EFDI-a Iz prethodne tablice vidljivo je da najveći broj država u Europi, ukupno 13 od kojih su sve članice EU (Belgija, Bugarska, Danska, Estonija, Grčka, Mađarska, Makedonija, Malta, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), ima zastupljeno mješovito 14

upravljanje sustavom osiguranja depozita. Zatim 15 država Europe od kojih je 10 članica EU, ima državno upravljanje osiguranjem depozita. Među državama s državnom vlasničkom strukturom sustava osiguranja depozita je i Hrvatska uz Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Cipar, Crnu Goru, Češku, Irsku, Latviju, Litvu, Nizozemsku, Sloveniju, Srbiju, Švedsku, Veliku Britaniju i Rusiju. Svega 7 europskih država (Austrija, Finska, Francuska, Italija, Norveška, Njemačka i Švicarska) od kojih je 5 članica EU, ima zastupljeno privatno vlasništvo unutar sustava osiguranja depozita. 15

3. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA U ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE Sustavi osiguranja depozita već su dugi niz godina prepoznati kao jedan od ključnih elemenata sigurnosne mreže financijskog sustava zemalja. Direktiva Europske unije o sustavima osiguranja depozita 94/19/ EC iz 1994. godine nametnula je obvezatnost postojanja službeno priznate sheme osiguranja depozita, te propisala minimalni iznos osiguranog uloga u visini 20.000, ali ostale značajne karakteristike sustava prepuštene su u ruke nacionalnih zakonodavaca. Različitosti između sustava osiguranja depozita u zemljama Unije, nejasne procedure osiguranja i odgovornosti, te nedostupnost informacija izazvali su navale na banke kakve se ne pamte u zajedničkoj europskoj prošlosti. Visina zaštićenog uloga postala je glavna konkurentska prednost prilikom odabira banke na zajedničkom, europskom tržištu. Uslijed nejasnih procedura te nedostupnosti informacija, zemlje EU su manipulirale s iznosom osiguranih depozita, što je rezultiralo premještanjem depozita iz banke u banku u potrazi za povoljnijim uvjetima. Zbog takvog načina funkcioniranja osiguranja depozita, banke su gubile sredstva, štediše su gubili dio zarade na kamati a realni sektor je na gubitku jer se smanjuje kreditiranje i investicije. 3.1. Ciljevi osiguranja depozita u Europskoj uniji Europski forum za osiguranje depozita (European Forum of Deposit Insurers) osnovan je 2002. uz potporu Europske komisije. 25 članova osnivača zajednički je odlučilo ustanoviti zajedničku platformu za uzajamnu razmjenu informacija. U lipnju 2007. EFDI je usvojio pravni status međunarodne neprofitne organizacije unutar belgijskog zakonodavstva. Sjedište EFDI-ja je u Bruxellesu, te trenutno broji 68 institucija iz ukupno 44 zemlje članice Vijeća Europe. Forum održava blisku suradnju s glavnim europskim i međunarodnim organizacijama, posebno s Europskom komisijom, Europskom centralnom bankom, Svjetskom Bankom, MMF-om i Međunarodnom organizacijom za osiguranje depozita. 16

Glavna svrha EFDI je da pridonosi stabilnosti financijskih sustava potičući europsku i međunarodnu suradnju na područjima osiguranja depozita, rješavanju kriza i omogućavajući diskusiju i razmjenu iskustava i informacija na temama od zajedničkog interesa. Forum osiguranja depozita se također bavi raspravama o regulatornim i drugim temama od zajedničkog interes i istraživanjem prekograničnih problema, uključujući poboljšanje suradnje između europskih zemalja i ne-europskih institucija osiguranja depozita. Također se bavi ispitivanjem i razvojem praktične implementacije EU direktiva na institucije osiguranja depozita. EFDI ne donosi obvezujuće izjave u ime svojih članova. EFDI može izraziti mišljenje svojih članova koje je podložno dogovoru tih članica (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006). Europski forum za osiguranje depozit može: stvarati radne grupe i/ili stalne odbore, razmatrati primjenu EU direktiva i svakih predloženih promjena, biti partner EK. Izvršenje aktivnosti EFDI, uključujući izražavanje mišljenja EFDI-ja ili njegovih članica o određenoj temi, suvereno je od njegovih članova, uključujući između ostalog, izvršenje aktivnosti bilo kojeg člana ili upotreba svojih moći pod primjenjivim zakonima. EFDI je osnovao EU odbor koji se sastoji od članova EFDI-ja iz EU članica sa sljedećim zadacima (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006): politikom EFDI-a u vezi sa zakonodavstvom EU o osiguranju depozita, podnošenjem dokumenata u pogledu politike EFDI-ja EU komisiji o institucijama iz ili vezanima za EU, otkrivanjem diskusija članova u pogledu politike EFDI-ja Europskoj Komisiji ili drugoj instituciji iz ili vezanoj za EU, predstavljanje EFDI-ja Europskoj Komisiji ili drugoj instituciji iz ili vezanoj za EU u pogledu politike EFDI-ja. Izjave i izvještaji EFDI-ja ne izražavaju nužno mišljenja nacionalnih vlada EFDI-jevih članova (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006). 17

3.2. Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britaniji Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britaniji prvi put je primijenjen 1979. godine usvajanjem tzv. Banking Act -a kojim se, između ostalog, reguliralo i osnivanje Deposit Protection Board-a, samostalne pravne osobe u sustavu Bank of England u čijoj je nadležnosti da upravlja, održava i vodi sredstva Fonda za osiguranja te da provodi aktivnosti osiguranja štednih uloga u skladu s odrednicama zakona (Ognjenović, 1997). Postojeći zakonski propis dva je puta kasnije nadopunjavan- prvi put to se dogodilo usvajanjem amandmana na postojeći zakonski akt 1987. godine, a drugi put 1995. godine usvojen je poseban dokument tzv. Credit Institutions Regulations! do čega je došlo uslijed Direktive Europske Unije iz 1994. godine. Osnovni cilj sustava osiguranja štednih uloga u Velikoj Britaniji je formiranje i održavanje Fonda osiguranja koji će pružiti primjerenu zaštitu štedišama u slučaju propasti banke. Velika Britanija se odlučila da ulogu institucije u čijoj je nadležnosti obavljanje aktivnosti osiguranja štednih uloga povjeri instituciji koja je u sastavu središnje banke ali ima svojstvo pravne osobe, vlastiti račun i posebno knjigovodstvo i svoju vlastitu imovinu. Fond osiguranja štednih uloga u Velikoj Britaniji formira se uplatama banaka i to: jednokratnom uplatom, dodatnim i specijalnim uplatama; te mogućnostima zaduživanja kod središnje banke. Optimalna veličina Fonda osiguranja je utvrđena i iznosi 5 do 6 milijuna britanskih funti. Praksa je većine zemalja, da utvrdi optimalnu veličinu fonda u nekom omjeru od osiguranih štednih uloga ili ukupnih štednih uloga. Upravo utvrđivanje optimalne veličine Fonda osiguranja u Velikoj Britaniji u apsolutnom iznosu koji se kreće između 5 i 6 milijuna britanskih funti predstavlja značajnu karakteristiku britanskog sustava osiguranja depozita i određuje ostale značajke tog sustava, a to su vrste i način punjenja Fonda osiguranja, jer je vidljivo da je 6 milijuna britanskih funti nije dovoljno za isplatu u slučaju stečaja institucije koja je članica sustava. 18

Sustav osiguranja depozita u Velikoj Britanije predviđa maksimalno pokriće 90% bančinih ukupnih obveza prema nekom ulagaču, uz uvjet da isplaćeni iznos ne može biti veći od 18.000 GBP. Obveze banke prema svakoj individualnoj osobi predstavljaju zbrojena stanja po svim računima, uključujući i pravo te osobe na proporcionalni dio od zajedničkog računa. Saldo zajedničkog računa dijeli se na jednake dijelove osoba u čije je ime otvoren zajednički račun. U osigurani iznos Fond priznaje ne samo stanje- saldo na računu određenog dana, već i pripadajuće kamate do trenutka pokretanja stečajnog postupka. Organizacija koja je danas odgovorna za osiguranje depozita je Financial Services Compensations Scheme (FSCS). FSCS je kompenzacijski fond Velike Britanije. Fond je neovisan od vlasti i financijske industrije, te su postavljeni pod Zakon o financijskim tržištima i uslugama iz 2000., koji je stupio na snagu 1. prosinca 2001. Zamijenio je razna kompenzacijska tijela koja su utemeljena prije njega, uključujući Deposit Protection Board, koji je bio utemeljen pod Banking Act iz 1979, zatim Investor Compensation Scheme ( iz 1988) te Policyholders Protection Board (iz 1975). Schema ima financijski odvojene podsustave za: depozite, osiguranja, investicijske institucije, hipoteku i uređenje i neživotno osiguranje. Članstvo je uvjetovano slanjem zahtjeva u FSA (Financial Scheme Authority) koja je ujedno i supervizor kompenzacijskog fonda no Fond nije u vezi s Bankom Engleske (Bank of England). Izvješća Fonda su neovisna o FSA. Postoji Memorandum o razumijevanju koji regulira razmjenu informacija o članicama: to predstavlja opću obvezu suradnje između FSA i FSCS (EFDI PUBLIKACIJA: Deposit guarantee Systems, 2006). U Tablici 3 može se uočiti kako je vlasnička struktura Fonda državna, te da je način prikupljanja sredstava u Fond mješoviti, koji uključuje i ex-ante i ex-post prikupljanje sredstava. FSCS uglavnom održava niski fond, koji popunjava primjenom ex-ante metode za popunjavanje Fonda. Popunjava se tako da pozove sve članice da se prikupi iznos koji je analizom predviđen da bude dostatan pokriti moguće obveze godinu dana unaprijed. Kako ovaj fond nije planiran za buduće korištenje, postoje vrlo ograničeni troškovi nosivosti kapitala i ne postoje administrativni troškovi za uložena sredstva koja su investirana u fond. Ex-post način prikupljanja sredstava izgleda tako da Fond uzme u 19

obzir iznos depozita propale institucije, a zatim slijedi izračun doprinosa koje su ostale članice dužne doprinijeti kako bi se pokrio iznos depozita propale institucije. Članice Fonda su sve depozitne institucije koje su dobile odobrenje za rad od FSA, a to su banke, stambene štedionice i kreditne unije. Članstvo je obvezno, bez iznimke, te su pokriveni depoziti u institucijama u Velikoj Britaniji te njihovim podružnicama na području Europskog gospodarskog prostora. Podružnice EU su obično pokrivene od strane njihove domaće institucije koja je odgovorna za osiguranje depozita, ali oni mogu surađivati s FSCS na dobrovoljnoj osnovi. Sve banke koje nisu s Europskog gospodarskog područja a posluju u Velikoj Britaniji, moraju doprinijeti u riznicu Fonda. Depozit, u svim valutama i od svih fizičkih deponenata, je zaštićeni depozit samo ako je položen u instituciji definiranoj kao pravnom osobom u Ujedinjenom Kraljevstvu, podružnicom kreditne institucije s područja EEA a koja posluje u Velikoj Britaniji. Depozitom se ne smatra obveznica izdana od strane kreditne institucije koja je dio kapitala te institucije (znači obveznica koju je izdala ta banka u kojoj je ta obveznica deponirana), osigurani depozit primjera kao zaštićeni račun, upisani a neuplaćeni kapital (trgovačkog) društva u nastanku, depozit bez upisanog imena deponenta. Općenito, Fond štiti mala poduzeća ali ne velike kompanije. Pokrivenost se vrši po deponentu i po instituciji. Iznosi i depoziti koje pokriva Fond su depoziti fizičkih osoba i malih poduzeća. Od 31. prosinca 2010. granica naknade depozita je 85.000 britanskih funti. Štediše još mogu primiti dio svoje štednje iznad te granice nakon svake raspodjele imovine kao dio postupka insolventnosti za propale banke. To bi bila stvar za stečaj prakse kako bi se utvrdilo i bilo oporavak bi, po potrebi, variraju ovisno o okolnostima konkretnog neuspjeha (Financial Services Compensation Scheme, http://www.fscs.org.uk/what-we-cover/publications/). 3.3. Sustav osiguranja depozita u Njemačkoj Osiguranjem depozita u Njemačkoj bavi se fond za zaštitu depozita (njem. Bundesverband deutscher Banken, engl. Fund of the Association of German Banks) koji je pokrenulo Udruženje njemačkih banaka te je njegov primarni zadatak da u potpunosti 20

osigura depozite svakog klijenta na privatnim komercijalnim bankama do gornje granice od 30% mjerodavnog jamstvenog kapitala svake banke na dan posljednje objavljene godišnje financijske liste. Uslijed popravljanja njemačkog gospodarstva nakon krize planira se smanjiti visina osiguranja depozita, pa će tako gornja granica se smanjivati u idućih nekoliko godina. Kao rezultat toga, zaštita za svakog vjerovnika je do 31. prosinca 2014, 30 %, do 31. prosinca 2019 jest 20 %, a do 31. prosinca 2024 jest 15 %, a od 1. siječnja 2025 8,75% od jamstvenog kapitala banke relevantnim za zaštitu depozita (http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme). Depoziti koji su pokrenuti ili obnovljeni nakon 31. prosinca 2011. će biti predmetom odgovarajućih novih granica zaštite što od navedenih datuma, bez obzira na vrijeme kada su prvobitno pokrenuti ti depoziti. Depoziti osnovani prije 31. prosinca 2011 će biti predmet starih mjera zaštite do dospijeća ili do sljedećeg mogućeg datuma povlačenja. Ipak u tome sustavu postoji i jedna: visina zaštite za banke koje se tek uključuju u sustav je u principu samo 250.000 eura do kraja treće kalendarske godine njihovog sudjelovanja u Fondu za zaštitu depozita. Time se osigurava prilagodba novih banaka na sustav zaštite depozita te se smanjuje mogućnost manipulacije istima. Zaštita se proteže na sve depozite koje drže "nebankarske institucije", odnosno depozita od strane privatnih pojedinaca, poslovnih subjekata i državnih tijela. Depoziti su zaštićeni za glavni dio potražnje, oročenih i štednih depozita i štednje registriranih certifikata. Obveze za koje nositelj instrumenata poput obveznica i nositelj certifikata depozita se izdaju od strane banke te one nisu zaštićene ovom mjerom. Za gotovo sve štediše ovaj koncept zaštite depozita znači gotovo potpunu zaštitu za sve depozite u privatnim komercijalnim bankama. Na zahtjev, Udruga njemačkih banaka provodi i savjetovanje za sve zainteresirane strane o mogućnostima i ograničenjima pri preuzimanju depozita kod banke članice. Upit o visini zaštite također može biti poslan putem web stranice udruge na www.bankenverband.de. U slučaju da banka prestane sudjelovati u korist Fonda za zaštitu depozita, klijenti te banke o tome moraju biti informirani na vrijeme, tako da oni mogu poduzeti odgovarajuće mjere, dok još uvijek uživaju zaštitu depozita. Nadalje, depoziti su zaštićene do sljedećeg roka, odnosno 21

možda i izvan datuma kada je sudjelovanje banke u fondu završava (http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme). Zanimljivo je spomenuti kako u svojoj praksi ovaj fond obeštećuje klijente i kada oni nemaju zakonsko pravo osigurati povrat svojih depozita, kako bi tako zadržali povjerenje klijenata u svoje banke. Tako je navedeni fond primjer sustava osiguranja u kojem deponentima ne pripada zahtjev koji mogu ostvariti sudskim putem njemački dodatni (privatnopravni) sustav osiguranja depozita. Unatoč tome što deponentima ne pripada zahtjev koji mogu prisilno ostvariti, u svim dosadašnjim slučajevima kada su se ispunile pretpostavke da bi sustav trebao intervenirati i obeštetiti deponente, sustav je svoju obvezu ispunio (Markovinović M., 2011). Uz Fond za zaštitu depozita, postoji zakonska shema zaštite depozita, takozvana "Entschädigungseinrichtung Deutscher Banken" [ naknade štete od njemačkih banaka, EDB ], koja je izglasana 1998. godine, te pri tome EDB obavlja poslove odštetnim programom za njemački Polog jamstva i Zakon Investitora Naknada za područje od privatnih banaka i privatnih zgrada i kreditnih zadruga. Zaštita koju osigurava EDB je ograničena na protuvrijednost 100.000 po deponentu. Fond za zaštitu depozita pokriva samo depozite i štediše u onoj mjeri u kojoj to nije već pokriveno EDB (http://germanbanks.bankenverband.de/service/deposit-protection-scheme). Ovaj je fond osnovan nakon što je Europska Unija postavila jasna ograničenja oko osiguranja depozita, nakon implementacije Direktive 94/19/EC u njemački pravni sustav, navedeni fond koristi se kao instrument dodatnog osiguranja depozita. Sustav osiguranja kojim se neposredno štite kreditne institucije pruža pomoć kreditnoj instituciji u krizi, nastojeći spriječiti da dođe do propasti kreditne institucije. Njime se izravno ne osiguravaju depoziti, već se iz fonda koji se formira za potrebe takvog sustava pomaže kreditnoj instituciji da prebrodi probleme svoje likvidnosti. Propadne li kreditna institucija unatoč pruženoj pomoći, deponenti se ni na koji način ne obeštećuju. Takvim sustavom osiguravaju se, primjerice, zadružne banke u njemačkom pravnom sustavu. Sustavi kojima se neposredno štite institucije povijesno su se razvili 22

prvenstveno u slučajevima kada su se kao nositelji poduzetničkog pothvata u bankarstvu javljala društva osoba. Svrha je tih sustava bila umanjiti rizik osobne odgovornosti članova društva, a ne osigurati depozite deponenata (Markovinović,2011). 3.4. Direktiva Europske unije o sustavima osiguranja depozita Vijeće Europske unije se 7. listopada 2008. složilo da je prioritet ponovna uspostava povjerenja i ispravnog funkcioniranja financijskog sektora. Odlučilo je poduzeti sve potrebne mjere za zaštitu depozita individualnih štediša i pozdravilo namjeru Komisije da hitno iznese odgovarajući prijedlog za promicanje konvergencije sustava osiguranja depozita. Direktivom 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća već je predviđeno osnovno pokriće deponenata. Međutim, stalna financijska previranja zahtijevaju poboljšanje tog pokrića. Trenutna minimalna razina pokrića predviđena Direktivom 94/19/EZ iznosi 20000 EUR uz mogućnost država članica da odrede više pokriće. Međutim, to se nije pokazalo primjerenim za velik broj depozita u Zajednici. Kako bi se očuvalo povjerenje deponenata i postigla veća stabilnost na financijskim tržištima, minimalnu razinu pokrića stoga treba povećati na 50000 EUR. Do 31. prosinca 2010. pokriće za ukupne depozite svakog deponenta treba iznositi 100 000 EUR, osim ako Komisija u svojoj procjeni učinka koju podnosi Europskom parlamentu i Vijeću do 31. prosinca 2009. zaključi da takvo povećanje i usklađenje nisu primjereni i financijski održivi za sve države članice radi osiguranja zaštite potrošača i financijske stabilnosti u Zajednici i izbjegavanja narušavanja tržišnog natjecanja između država članica. U slučaju da procjena učinka pokaže da su takvo povećanje i usklađivanje neprimjereni, Komisija treba podnijeti odgovarajuće prijedloge Europskom parlamentu i Vijeću. Ista razina pokrića treba se primjenjivati na sve deponente bez obzira je li valuta određene države članice euro ili ne. Države članice izvan euro područja trebaju imati mogućnosti zaokruživanja iznosa koji proizlaze iz konverzije bez dovođenja u pitanje jednake zaštite deponenata. 23

Izvješće koje Komisija podnosi Europskom parlamentu i Vijeću treba analizirati sva povezana pitanja poput prijeboja i protupotraživanja, utvrđivanja doprinosa za sustav, opsega proizvoda i deponenata obuhvaćenih sustavom pokrića, učinkovitosti prekogranične suradnje između sustava osiguranja depozita i veza između sustava osiguranja depozita i alternativnih načina za isplatu deponenata, poput mehanizama za isplatu u izvanrednim situacijama. Za potrebe tog izvješća, države članice prikupljaju relevantne podatke i na zahtjev ih dostavljaju Komisiji. Pojedine su države članice uspostavile sustave za osiguranje depozita na temelju Direktive 94/19/EZ koji pružaju puno pokriće za određene vrste dugoročnih depozita, poput potraživanja za mirovine. Potrebno je poštovati prava i očekivanja deponenata u takvim sustavima. Pojedine države članice uspostavile su ili planiraju uspostaviti sustave osiguranja depozita na temelju Direktive 94/19/EZ koji pružaju puno pokriće za pojedina privremeno povećana salda na računima. Komisija treba procijeniti, do 31. prosinca 2009., treba li održavati ili uvesti puno pokriće za pojedina privremeno povećana salda na računima. Ova Direktiva ne smije utjecati na funkcioniranje sustava koji štite samu kreditnu instituciju i posebno, osiguravaju njezinu likvidnost i solventnost, čime se jamči zaštita deponenata koja je barem jednaka onoj koju pruža sustav osiguranja depozita, i dobrovoljne sustave kompenzacije deponenata koji država članica nije uvela ili nije službeno priznala. Države članice trebaju poticati sustave osiguranja depozita na razmatranje sklapanja sporazuma ili poboljšanja postojećih sporazuma o njihovim odnosnim obvezama. Prva bitna promjena koju je potrebno uvesti u odnosu na prethodnu direktivu je odgoda isplate od tri mjeseca koja može biti produljena na devet mjeseci. Dosadašnja odgoda isplate je protivna potrebi očuvanja povjerenja deponenata i ne ispunjava njihove potrebe. Odgodu isplate stoga treba smanjiti na razdoblje od 20 radnih dana. To razdoblje treba produljiti samo u izvanrednim okolnostima i nakon odobrenja nadležnih tijela. Dvije godine nakon stupanja na snagu ove Direktive Komisija treba podnijeti 24

Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o učinkovitosti i odgodama postupaka isplate kojim se procjenjuje primjerenost daljnjeg smanjenja odgode na 10 radnih dana. Nadalje, u slučajevima kada je isplata potaknuta odlukom nadležnih tijela, trenutačni predviđeni rok za donošenje odluke od 21 dan treba smanjiti na pet radnih dana kako bi se spriječilo kočenje brze isplate. Nadležna tijela trebaju se, međutim, prvo uvjeriti da kreditna institucija nije uspjela izvršiti isplatu dospjelih depozita. Ta procjena podliježe pravosudnim ili administrativnim postupcima država članica. Depoziti se mogu smatrati nedostupnima nakon što se mjere rane intervencije ili reorganizacije pokažu neuspjelima. To ne treba sprečavati nadležna tijela da ustraju u daljnjem restrukturiranju za vrijeme odgode isplate. Države članice trebaju nastojati osiguravati kontinuitet bankovnih usluga i pristupa banaka likvidnosti, posebno u razdobljima financijskih previranja. U tom smislu države članice se potiče da što prije uspostave mehanizme kojima se osigurava izvršenje isplate odgovarajućih iznosa u izvanrednim situacijama na zahtjev pogođenog deponenta, u maksimalnom roku od tri dana od takvog zahtjeva. Budući da će smanjenje trenutačne odgode isplate od tri mjeseca imati pozitivan utjecaj na povjerenje deponenata i ispravno funkcioniranje financijskih tržišta, države članice i njihovi sustavi osiguranja depozita trebaju osigurati što je moguće kraću odgodu isplate. Druga promjena u Direktivi 94/19/EZ je mogućnost da države članice ograniče pokriće određenim postotkom. Pokazalo se da ta praksa narušava povjerenje deponenata te je stoga treba ukinuti. Budući da ciljeve ove Direktive, odnosno usklađenje razina pokrića i odgoda isplate zbog velikog broja različitih pravila na snazi u pravnim sustavima pojedinih država članica, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego ih se može na bolji način ostvariti na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti kako je utvrđeno u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti kako je utvrđeno u tom članku, ova Direktiva ne prelazi okvire potrebne kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. 25

Iz prethodno iznesenog teksta se uočavaju koje su preinake nadležnih tijela Europske unije koje je bilo potrebno uvesti kako bi se dotadašnji sustav osiguranja depozita na razini EU poboljšao te kako bi deponenti bili sigurniji, a sve u svrhu reduciranja nervoze koja se javlja ako je stanje u gospodarstvima nestabilno. Nedavna globalna gospodarska kriza koja je nas je zadesila potaknula je nadležne da donesu promjene u sustavu osiguranja depozita kako se kriza ne bi u većoj mjeri odrazila na psihološko shvaćanje ljudi da počnu povlačiti svoje depozite iz banaka i time prouzročili još veće probleme gospodarstava i financijskih sustava. Direktiva 94/19/EZ u novoj promjeni navodi da Nadležna tijela donose "ocjenu" što je prije moguće, a u svakom slučaju najkasnije pet radnih dana nakon što se uvjere da kreditna institucija nije isplatila dospjele i naplative depozite, te da bi države članice trebale osigurati međusobnu suradnju sustava osiguranja depozita. Također, jednom u svake dvije godine, te ako je potrebno i češće, Komisija preispituje djelovanje osiguravanja depozita te po potrebi predlaže njegove izmjene. Za ukupne depozite svakog pojedinačnog deponenta, države članice, u slučaju nedostupnosti depozita osigurat će pokriće od 50 000 EUR. A ako se ta nedostupnost depozita pojavi do 31. prosinca 2010, države članice će osigurati pokriće za ukupne depozite svakog pojedinačnog deponenta u iznosu od 100 000 EUR. Ako komisija u izvješću koje se temelji na članku 12. zaključi da povećanje i usklađenje nisu primjereni ni financijski održivi za sve države članice radi osiguranja zaštite potrošača i financijske stabilnosti u Zajednici i izbjegavanja prekograničnog poremećaja između država članica, ona će podnijeti Europskom parlamentu i Vijeću prijedlog izmjene koje će uključiti i izmjene i provod podstavka. Ako države članice izvan euro područja obavljaju konverziju iznosa izraženim u eurima, mora osigurati da iznosi koje isplati deponentima u nacionalnim valutama budu jednaki. Samom direktivom se ne isključuje zadržavanje odredbi koje su prije 1. siječnja 2008. godine nudile puno pokriće za pojedine vrste depozita, posebno u slučaju posebnih socijalnih čimbenika. Komisija može uskladiti iznose u skladu s inflacijom u Europskoj uniji na temelju promjena u harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena koje objavljuje sama komisija. 26

Sam Europski odbor za bankarstvo koji je osnovan Odlukom Komisije 2004/10/EZ pomaže komisiji. Države članice osiguravaju da kreditne institucije aktualnim i potencijalnim deponentima stave na raspolaganje informacije potrebne za identifikaciju sustava osiguranja depozita kojih su kreditna institucija i njezine podružnice članovi unutar Zajednice ili eventualnih alternativnih aranžmana drugom predstavniku. Deponente treba informirati o odredbama sustava osiguranja depozita ili eventualnih važećih alternativnih mehanizama, uključujući iznos i opseg pokrića koje pruža sustav osiguranja depozita. Kad za depozit ne jamči sustav osiguranja depozita, kreditna institucija o tome na odgovarajući način informira deponenta. Sve informacije moraju biti dostupne u lako razumljivom obliku. Informacije o uvjetima za nadoknadu i formalnostima koje treba izvršiti za dobivanje nadoknade daju se na zahtjev. Sustavi osiguranja depozita trebaju biti u poziciji izvršiti isplatu propisno provjerenih potraživanja deponenata vezano uz nedostupne depozite u roku 20 radnih dana od donošenja ocjene od strane nadležnih tijela ili kad pravosudna tijela donesu presudu. Navedeno vremensko ograničenje uključuje prikupljanje i prijenos točnih podataka o deponentima i depozitima koji su potrebni za provjeru potraživanja. U vrlo iznimnim okolnostima sustav osiguranja depozita može podnijeti zahtjev nadležnim tijelima za produljenje tog roka. Takvo produljenje ne može iznositi više od 10 radnih dana. Do 16. ožujka 2011., Komisija podnosi Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o učinkovitosti i odgodama postupaka isplate procjenjujući mogućnost provedbe smanjenja odgode iz prvog podstavka na 10 radnih dana. Države članice osiguravaju da sustavi osiguranja depozita obavljaju redovita testiranja svojih sustava i da, prema potrebi, budu obaviještene u slučaju da nadležna tijela otkriju probleme u kreditnoj instituciji koji bi mogli dovesti do intervencije sustava osiguranja depozita. 27

Komisija je bila dužna podnijeti Europskom parlamentu i Vijeću do 31. prosinca 2009. izvješće o usklađenju mehanizama financiranja sustava osiguranja depozita navodeći, posebno, učinke odsustva usklađenja u slučaju prekogranične krize, u pogledu dostupnosti isplate nadoknade depozita i poštenog tržišnog natjecanja te koristi i troškove takvog usklađenja, primjerenosti i modalitetima pružanja punog pokrića za pojedina privremeno povećana salda na računima, o mogućim modelima za uvođenje doprinosa koji se temelje na riziku, o koristima i troškovima mogućeg uvođenja sustava Zajednice za osiguranje depozita, o učinku nepodudarnosti različitih zakonodavstava u pogledu prijeboja, kada se potraživanja deponenta prebijaju s njegovim dugovanjima, o učinkovitosti sustava i o mogućim poremećajima, uzimajući u obzir prekogranične likvidacije, o usklađenju opsega proizvoda i deponenata obuhvaćenih pokrićem, uključujući specifične potrebe malih i srednjih poduzeća i lokalnih vlastite vezi između sustava osiguranja depozita i alternativnih načina za isplatu deponenata, poput mehanizama za isplatu u izvanrednim situacijama. Prema potrebi, Komisija daje odgovarajuće prijedloge za izmjene Direktive. Države članice obavješćuju Komisiju i Europski odbor za bankarstvo u slučaju da planiraju promijeniti opseg ili razinu pokrića za depozite i o svim poteškoćama s kojima se susreću. Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom do 30. lipnja 2009. Kada države članice donose odredbe, te odredbe prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice. Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnoga prava koje donose u području na koje se odnosi ova Direktiva. 28

3.5. Budućnost organizacije sustava osiguranja depozita u EU kroz bankovnu uniju Od početka krize u Europi traje povijesno jedinstven i dalekosežan proces institucionalne rekonstrukcije i reregulacije sustava financijske stabilnosti, koji još nije završen. Cilj je razdvojiti zagrljaj vlada i banaka 1. Ideja o izgradnji bankovne unije proizašla je iz problema zagrljaja banaka i vlada (engl. Bank-sovereign nexus). Naime, u monetarnoj uniji u kojoj vlasti pojedine zemlje nemaju mogućnost rješavanja problema mehanizmom koji se kolokvijalno naziva tiskanjem novca, problemi u bankama a to se u pravilu odnosi na probleme u velikim, složenim i umreženim, takozvanim sistemski važnim bankama, znače da spašavanje banke ili dijela banke koji je značajan za društvo u cjelini, znači teret za porezne obveznike. To nije problem dok je fiskalna situacija održiva. Na primjer, u vrijeme provedbe sanacija nekih hrvatskih banaka 90-tih, država je imala fiskalni kapacitet za izravne intervencije u bankama, jer je javni dug bio veoma nizak. Međutim, ako je vladin fiskalni kapacitet dugotrajnim deficitom i visokim javnim dugom iscrpljen - a takvo je stanje u većini država EU, problem u sistemski važnoj banci dodatno će ugroziti fiskalni kredibilitet vlade i dovesti do fiskalne krize. Takve smo slučajeve vidjeli na Cipru i Islandu, u Irskoj, te u Španjolskoj u kasnijoj fazi krize. Organizacija nadzora i regulacije banaka na nacionalnoj razini jedan je od glavnih razloga opisanih problema. U takvim uvjetima naizgled zdrave banke u pravilu drže velik i koncentriran portfelj obveznica države u kojoj imaju sjedište. Stoga, kada države upadnu u financijske poteškoće, fiskalni problem za sobom povlači i banke. Nacionalni regulatori u pravilu nisu imali dovoljno ovlasti i političke samostalnosti da prekinu štetni zagrljaj dok je to još bilo moguće. Ideologija financiranja vlastite države kao nerizične, toliko je duboko ugrađena u moderne javne financije i bankarstvo, da za 1 Organizacija nadzora i regulacije banaka na nacionalnoj razini jedan je od glavnih razloga opisanih problema. U takvim uvjetima naizgled zdrave banke u pravilu drže velik i koncentriran portfelj obveznica države u kojoj imaju sjedište. Stoga, kada države upadnu u financijske poteškoće, fiskalni problem za sobom povlači i banke. 29

dobrih vremena nitko ne razmišlja ili ne želi razmišljati kako će se taj zagrljaj rasplesti u lošim vremenima, pa ne djeluje u smjeru anticipativnog ublažavanja problema. Kreatori institucija Europske Unije ispravno su zaključili da se nezdravi brak vlada i banaka može raskinuti samo stvaranjem bankovne unije. U prilog paneuropskom rješenju govori i potreba stvaranja jedinstvenoga tržišta: bankovno tržište EU fragmentirano je duž nacionalnih linija, u čemu zagrljaj banaka i vlada nije jedini mehanizam koji proizvodi pristranost prema domaćim dužnicima: i krediti u privatnom sektoru segmentirani su duž linija nacionalnih tržišta. Prema tome, bankovna bi unija trebala stvarati uvjete za funkcioniranje jedinstvenoga tržišta, ali se od nje očekuje i doprinos povećanju financijske stabilnosti. Bankovna unija se sastoji od tri gradbena bloka koja bi tomu trebala pridonijeti: ujedinjeni nadzor banaka, jedinstveni mehanizam za preustroj banaka i jedinstveni sustav osiguranja depozita ( HUB analize br.45, 2013). Tri razine na kojima se temelji bankovna unije Europske unije prikazana je u shemi 1. Shema 1. Bankarska unija Izvor: HUB analize broj 41, Nova europska arhitektura financijske stabilnosti: učvršćivanje temelja Iz prethodne sheme Objedinjeni nadzor nad bankama trebao se objediniti pri ECB-u do početka 2014. To bi značilo da ECB vrlo brzo trebala preuzeti nadzor nad oko 6,000 kreditnih institucija sa sjedištem u zemljama članicama Eurozone. Kako ECB nema 30