SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI ULOGA NAFTE U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI Diplomski rad Student: Ivan Beg Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov Kolegij: Međunarodne financije U Rijeci, rujan 2013. 1
Sadržaj: 1 UVOD... 4 1.1 Problem, svrha i objekt istraživanja... 4 1.2 Svrha i ciljevi istraživanja... 5 1.3 Znanstvene metode... 5 1.4 Struktura rada... 6 2 POVIJESNI PREGLED RAZVOJA I ZNAČAJA... 7 2.1 Otkriće nafte te početak njezine eksploatacije i prerada... 7 2.2 Osnivanje monopola 7 sestara... 8 2.3 Stanje u svijetu nakon 2. svjetskog rata... 13 2.4 Palestinska kriza... 15 2.5 Sueska kriza i buđenje arapskog nacionalizma... 16 3 ANALIZA SVJETSKE PROIZVODNJE I POTROŠNJE NAFTE... 18 3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja... 18 3.2 Uloga OPEC-a u svjetskoj razmjeni nafte... 37 3.3 Osnivanje OPEC-e... 38 3.4 Pad moći kao posljedica šokova... 41 4 PERSPEKTIVA RAZVOJA NAFTE I ENERGETSKA NEIZVJESNOST KAO IZAZOV BUDUĆNOSTI... 43 4.1 Naftna industrija od 80-tih do danas... 43 4.2 Alternativni izvori energije i perspektiva nafte... 44 4.3 Republika Hrvatska u međunarodnoj proizvodnji i potrošnji primarne energije... 46 4.4 Problem ovisnosti EU o uvozu nafte i moguća rješenja... 52 4.5 Suvremena energetika, problem iscrpljivanja nafte i održivi razvoj... 55 4.6 Nafta - blagoslov ili prokletstvo... 55 5 ZAKLJUČAK... 57 2
LITERATURA... 58 POPIS SLIKA I TABLICA... 61 3
1 UVOD Nafta je energent bez kojeg suvremena civilizacija i industrija ne može. Ona omogućuje ubrzani razvoj čovječanstva i tehnologije te pokreće globalnu ekonomiju. Bez nje svijet ne bi bilo takav kakvog ga znamo, a globalizacija bi poprimila neko sasvim drugo značenje. Ovaj energent često se zove crno zlato i ona predstavlja središte svjetske industrije i ekonomije. I iako je ovaj energent pokretač svega, zbog njega su vođeni brojni ratovi i nemiri te je ona ujedno i prokletstvo s kojim se suočavaju brojni. Svjetsko tržište nafte obilovalo je brojnim promjenama unazad nekoliko desetljeća. Zbog toga postoji problematika predviđanja budućih trendova, a struktura naftnog tržišta nije samo određena količinom ponude i potražnje, već i drugim faktorima. Cijene nafte osciliraju te ne postoje neki trendovi koji bi omogućili predviđanje budućih stanja tržišta. 1.1 Problem, svrha i objekt istraživanja Problem kojim se ovaj rad bavi je uloga nafte u međunarodnoj razmjeni i općenito uloga nafte na svjetskom tržištu. Problematika vezana uz naftu njezinu proizvodnju i potrošnju, je višestruka i zadire duboko u osnovne ekonomske principe te odstupa od osnovnih ekonomskih pravila po kojima djeluju ostala tržišta. Postoji visoka ovisnost čovječanstva o ovom energentu, što omogućuje jačanje naftnih poduzeća i dominaciju pa i monopol na tržištu. Sve to utječe na gospodarska događanja u svijetu, a promjene na naftnim tržištima održavaju se na sva ostala tržišta i dotiču se svakog aspekta ljudskog života. Svrha rada je pokazati utjecaj nafte na gospodarstvo i ekonomiju svake zemlje, ovisno o stupnju ovisnosti o ovom energentu te ulogu nafte u međunarodnoj razmjeni i trgovini, ali i općenito industriji. Objekt ovog istraživanja je nafta. 4
1.2 Svrha i ciljevi istraživanja U ovom radu pokazat će se problematika vezana uz naftu u svijetu i na koji način se proizvodnja i potražnja odražavaju na strukturu ponude i cijene te koja je korelacija između cijena nafte i gospodarstva. Također, u radu će se utvrditi koje zemlje imaju vodeću ulogu u prodaji nafte i koliki utjecaj one imaju na formiranje cijena ovog derivata. U radu će se nastojati dati odgovore na sljedeća pitanja: Kada je nafta otkrivena? Kada je započela njezina eksploatacija? Što je to monopol 7 sestara? Kakvo je stanje s naftom i naftnim tržištem nakon 2. svjetskog rata? Koji utjecaj imaju suvremeni ratovi na Bliskom Istoku na naftu i naftno tržište? Koliko da proizvodi, a koliko troši nafte u svijetu? Koje su vodeće zemlje u opskrbi svijeta naftom? Što utječe na formiranje cijena nafte? Koja je uloga nafte u svjetskoj ekonomiji? Koje su alternative nafti? 1.3 Znanstvene metode Teorijska razrada rada temeljena je na istraživanju sekundarnih podataka tj. podataka koji su prikupljeni iz nekih prethodnih istraživačkih procesa i koji su dostupni u obliku znanstvenih i stručnih članaka, priručnika i druge dostupne literature. U tu svrhu korišteni su izvori dostupni u knjižnici te na Internetu putem pristupa bazama časopisa i članaka te izvještajima i drugim relevantnim izvorima podataka. U izradi rada korištene su: deskriptivna i komparacijska metoda te metoda analize i sinteze. 5
1.4 Struktura rada Rad je strukturno podijeljen u pet poglavlja. U prvom poglavlju navodi se problem, svrha i objekt istraživanja, kao i ciljevi koji se žele postići ovim radom. Također su navedene znanstvene metode te struktura rada. U drugom poglavlju navodi se povijesni pregled razvoja naftnog tržišta i nafte općenito. Tako je obrađeno vrijeme otkrića nafte te razvoj najpoznatijeg monopola na tržištu nafte. Također je obrađeno stanje nakon 2. svjetskog rata te Palestinska i Sueska kriza i buđenje arapskog nacionalizma. U trećem poglavlju napravljena je analiza svjetske proizvodnje i potrošnje nafte sa statističkim prikazima područja u svijetu po proizvodnji i potrošnji. Također, obrađena je uloga OPEC-a u svjetskoj razmjeni nafte te povijesni pregled te organizacije. Obrađena je i tematika kretanja cijena nafte i koji utjecaj promjene cijene imaju na tržište i koju ulogu imaju u stvaranju naftnih šokova. U četvrtom poglavlju obrađena je perspektiva razvoja nafte te energetska neizvjesnost te izazovi budućnosti. Tako je napravljen pregled naftne industrije od 80-tih godina do danas te alternativni izvori energije i perspektive. Također je napravljen osvrt na Europsku uniju, ali i Hrvatsku u pogledu proizvodnje i potrošnje nafte. U zaključnom dijelu napravljena je sinteza rada i istaknuti su zaključci koji su proizašli iz istraživanja. 6
2 POVIJESNI PREGLED RAZVOJA I ZNAČAJA 2.1 Otkriće nafte te početak njezine eksploatacije i prerada Rubni pojasevi rova Mezapotamije i Perzijskog zaljeva danas su poznati po velikom bogatstvu nafte. Eksploatacija ovog područja započela je u sjeveroistočnom rubnom dijelu, nakon što je d'arcy dobio koncesiju od perzijske vlade davne 1901. godine. Dvije godine nakon započela je proizvodnja, dok je 1909. godine osnovano društvo Anglo-Persian Oil Company. Kasnije je ovo poduzeće preimenovano u Anglo-Iranian Oil Company. Tvrtka Turkish Petroleum Company dobila je godine 1914. koncesiju za eksploataciju u Iraku. Nakon rata 1920. Francuska nasljeđuje prava ove njemačke tvrtke. Godine 1932. koncesiju dobiva poduzeće Iraq Petroleum Company, a dvije godine kasnije dovršena su dva naftovoda od Kirkuka do Haife tj. Tripolisa. Nafta koja se tada eksploatirala (godišnje oko 4 milijuna tona) plasirana je uglavnom na francusko tržište. Tridesetih godina započinje nova era, nakon ulaska SAD-a na tržište i prodajom koncesijskih prava američkoj tvrtki Standard Oil Company of California. Američka ulaganja u istraživanje i razvoj su se isplatila te su američki stručnjaci otkrili nove velike rezerve te proširili svoje koncesije na veliko područje susjedne Saudijske Arabije. Iako su Englezi više puta pokušali intervenirati u ovo širenje i nadmoć Amerikanaca, američki položaji osigurali su im dominaciju u području proizvodnje nafte na području jugozapadne Azije. Područje jugozapadne Azije ima značajan trgovački položaj koji omogućuje distribuciju velike količine eksploatirane nafte. Na tom području susreću se europska, azijska i afrička tržišta, a znatan dio nafte izvozi se kroz Sueski kanal, dok se ostali dio prebacuje na luke Levanta. Veliki prohodi ovih krajeva omogućili su i velike investicijske radove te su izgrađeni moderni putovi, a puno se ulagalo i u moderne sustave navodnjavanja 1. 1 Roglić, J. (1951): Nafta u jugozapadnoj Aziji, Hrvatski geografski glasnik, 13(1), str. 130-132 7
2.2 Osnivanje monopola 7 sestara Vremensko razdoblje nakon drugog svjetskog rada se često u povijesti nazivalo monopolom sedam sestara, a karakteriziraju ga broje političke krize, kao što su iranska kriza, sueska kriza ili pak šestodnevni rat između Izraela i Arapa 1967. godine. Ono što je također specifično za to razdoblje jest da su cijene nafte bile poprilično stabilne, čemu u prilog ide i činjenica da je cijena nafte po barelu iznosila 14 i 16 dolara 2001. godine 2. Razdoblje nakon prvog svjetskog rata bilo je zlatno doba za profit naftnih kompanija koje je talijanski naftaš Enrico Mattei proglasio sedam sestara iz razloga jer se radilo o bliskoj međusobnoj suradnji istih i brojnim zajedničkim ulaganjima u naftne poslove na području Bliskog Istoka. Naftne kompanije koje se interpretiraju kao sedam sestara vladale su naftnim tržištem u svijetu tijekom druge polovice 40-ih godina, a to su kompanije Standard Oil of New Jersey, Standard Oil of California (Socal), Mobil, Gulf i Texaco, zajedno sa europskim divovima Royal Dutch/Shell i Anglo-Iranian koji su bili u simbiozi s ekspanzijom automobilske industrije 3. Krajem drugog svjetskog rata, došlo je sasvim neočekivano do prave eksplozije potražnje za naftom, pa je došlo do rasta cijena nafte. Uz to je paralelno došlo i do sve većih zahtjeva za potrošačkim dobrima, kao što su automobili u SAD-u, ali i do ubrzanog ekonomskog rasta nakon 1947. godine, što je rezultiralo nestašicom nafte iz razloga što proizvođači i rafinerije nisu uspjele pratiti potražnju. U prilog tome ide i činjenica da je prodaja benzina 1950. godine porasla za čak više od 40 posto u odnosu na 1945. godinu. S nestašicom nafte, zapadne su zemlje, a posebno SAD, bile primorane uvoziti sve veće količine nafte, što je dovelo do toga da je uvoz nafte u SAD-u 1948. godine prestigao izvoz. S obzirom da su se glavne rezerve nafte nalazile na području Irana, Iraka, Saudijske Arabije, Kuvajta, Bahreina i Katara, uloga Srednjeg Istoka je odjednom dobila na važnosti na 2 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 266 3 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 173 8
političkoj sceni zapadnih sila što je ubrzo dovelo do prvih sukoba između zapadnih sila (sovjetsko-američka kriza u Iranu te sukob SAD-a i Velike Britanije oko crvene crte ). Glavna problematika se međutim tek pojavila kada su zemlje izvoznice nafte poželjele veći udio u naftnoj dobiti i veći suverenitet nad naftom u podzemlju, dok su se s druge strane nalazile inozemne kompanije koje su već tada bile tehnološki, financijski i institucionalno konkurentnije za provođenje istraživanja, proizvodnje, procesiranje i distribuciju nafte. Suradnja između zemljoposjednika i kompanija se potom počela temeljiti na principu polapola (eng. fifty-fifty), prema kojem se obuhvaćao najam zemljišta u obliku poreza i ravnomjerna podjela dobiti koja je bila jednaka prodajnoj vrijednosti nakon oduzimanja troškova proizvodnje 4. Kompanije članice sedam sestara predstavljale su tako konzorcij za Iranski kartel i dominirale su globalnom industrijom nafte od sredine 40-ih do 70-ih godina 20 stoljeća namjerno provodeći monopolsku politiku ograničavajući proizvodnju. S obzirom da su te kompanije imale u rukama većinu svjetskih naftnih izvora, nisu imale nikakve prepreke da provode ograničenja vlastite proizvodnje pojedinih kompanija. Isto tako, s obzirom da je udio multinacionalnih kompanija u svjetskim rezervama iznosio oko 98 posto, one su sasvim lako mogle kontrolirati cijene nafte, zbog čega je to razdoblje i bilo karakteristično po nerealno visokim cijenama s obzirom na ponudu na tržištu. Prvi koji je optužio kartel sedam velikih naftnih kompanija da prodaju naftu po nerealno visokim cijenama u odnosu na niski europski životni standard, bio je osnivač talijanske nacionalne naftne kompanije, Enrico Mattei. Međutim, valja istaknuti da su velike naftne kompanije i prije bile optuživane zbog namjernog ograničavanja proizvodnje radi podizanja cijena, i to čak u vrijeme prije Prvog svjetskog rata kada je došlo do velikog naftnog buma i potražnje nafte. Iako se veći broj puta u različitim vremenskim razdobljima optuživao očigledan monopol velikih naftnih kompanija, ne čudi činjenica da isti monopol koji nije bio u skladu s američkim zakonom, nikada nije dokazan bez obzira na sve veći broj optužaba u medijima za iskorištavanje neizmjernog bogatstva arapskih zemalja. 4 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 264-266 9
Takva monopolska politika velikih naftnih kompanija prouzročila je mnoge velike političke događaje, kao što je i onaj iz 1947. godine, kada je iranski parlament donio zakon o poništenju ugovora sa Anglo-Persianom. Nakon toga je Iran, 1951. godine, točnije iranski premijer Mossadegh, nacionalizirao svoju naftnu industriju, koja je do tog vremena bila kontrolirana od strane Anglo-Iranian naftne kompanije (danas BP), te je tim postupkom Iranska nafta postala podvrgnuta međunarodnom embargu. Međutim, s namjerom da dovedu iransku proizvodnju nafte natrag na međunarodna tržišta, Sjedinjene Američke Države su predložile kreiranje tzv. konzorcija glavnih naftnih kompanija. Prije naftne krize 1973. godine, članice sedam sestara kontrolirale su oko 85% svjetskih rezervi nafte, no u nadolazećim desetljećima dominacija kompanija i njihovih nasljednika, se dosta smanjila kao rezultat sve većeg utjecaja OPEC kartela i naftnih kompanija u državnom vlasništvu. Posebno valja istaknuti činjenicu da je tokom poznatih naftnih šokova konstantno bilježen značajan porast dobiti naftnih kompanija. Uz to, valja istaknuti da je u početku taj trend prikrivan nestašicom benzina na tržištu, kao i prilagodbama gospodarstava najrazvijenijih uvoznica nafte. No, sve te činjenice su s vremenom spoznate u javnosti, zbog čega i ne čudi veliki bijes javnosti SAD-a, zapadne Europe i Japana nakon 1973. godine prema OPEC-u, Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim zemljama Bliskog Istoka. Nažalost, prava istina o tome da su zapravo najviše profitirale američke naftne kompanije, saznata je nakon mnogo vremena kasnije. Kako je u ovom slučaju fokus na naftne kompanije članice sedam sestara, valja istaknuti da su one bilježile stalan trend rasta prihoda u razdoblju poznatih naftnih šokova, a samime time i naglih skokova cijena nafte. Na primjer, prosječna godišnja stopa rasta dobiti u razdoblju od 1964. do 1979. godine za sve je kompanije iznosila 14 posto, dok je vrijednost fiksnih fondova rasla po prosječnoj godišnjoj stopi do 11,7 posto, a raspodijeljena sredstva iz neto prihoda po stopi od 9,4 posto. Podaci o prosječnim stopama rasta u pojedinim kompanijama prikazani su u tablici u nastavku. Razvojna orijentacija korporacija u smjeru preferiranja 10
kapitalno intenzivnih ulaganja vidljiva je na temelju stopa rasta vrijednosti fiksnih fondova koje su bile u prosjeku većeg od ostala dva pokazatelja 5. Jednako tako važna činjenica vezana je uz to da se najveći skokovi prihoda naftnih kompanija članica sedam sestara približno poklapaju s porastom cijena nafte. Kao primjer tome, može se istaknuti razdoblje od 1979. do 1989. godine, kada je došlo do drugog značajnijeg poskupljenja nafte nakon 1973. i 1974. godine. Naime, tada su cijene porasle sa 13 do 15 američkih dolara po barelu na 30 do 37 dolara, a na slobodnom tržištu i na 40 dolara po barelu, čime su i naglo porasli prihodi najvećih naftnih kompanija. Tako se na primjer može navesti i indeks porasta neto prihoda Exxona u 1979. godini, kada je on iznosio čak 155, dok su ostali odgovarajući indeksi drugih naftnih kompanija bili: Gulf Oil (160), Mobil (177), Socal (164), Texaco (206), British Petroleum (365), a Royal Dutch/Shell (281). Godine 1980. godine, indeks neto prihoda u Exxon-u je iznosio 132, u Gulf Oil-u 106, u Mobil-u 140, u Socal-u 135, u Texaco-u 127, u British Petroleum-u 89, a u Royal Dutch/Shell-u 73. Na temelju ovih činjenica, sasvim je jasno da povećanje cijena nafte ne utječe na smanjivanje prihoda naftnih kompanija 6. Tablica 1: Godišnje stope rasta financijskih pokazatelja "sedam sestara" od 1964. do 1979. godine Korporacija Neto-prihod Dividenda Fiksni fondovi Exxon 10.5 6.7 8.7 Mobil 12.6 9.4 11.5 Chevron 12.4 8.5 7.2 Gulf 8.4 5.6 8.3 5 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 233-235 6 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 233-235 11
Texaco 8.1 4.6 8.5 Royal Dutch/Shell 16.8 10.2 9.7 BP 17.6 11.8 16.3 Izvor: Dekanić, I. (1982): Rudarska i naftna renta, Nafta, Zagreb Na temelju podataka o financijskom uspjehu, može se lako ustanoviti da je postojala određena razina globalne zavjere izvoznica nafte i naftnih kompanija, ali i da je postojao njihov zajednički interes tijekom događaja koji su okarakterizirali prvi i drugi naftni šok. Kada se pristupi usporedbi dobiti pet vodećih američkih kompanija s profitima najvećih među neovisnim kompanijama, može se primijetiti da neke od neovisnih kompanija doživljavaju izrazitu ekspanziju tako da po opsegu svoje dobiti nadilaze dinamiku rasta sedam sestara. Ako bi se sedam sestara i dvanaest najjačih neovisnih američkih kompanija razmatrale kao jedna cjelina, udjel vodećih bi opao sa 64 posto u 1967. godini na 53,6 posto u 1979. godini, tj. na 54,4 posto u 1980. godini. S druge strane, također se može lako primijetiti da je dobit u apsolutnom iznosu rasla kroz cijelo razdoblje, a najviše u godinama kad su zemlje izvoznice nafte značajno podizale cijenu tokom 1974. i 1979. godine. Na temelju toga se može zaključiti da porast cijene nafte na svjetskom tržištu nije rezultirao samo povećanim prihodima i prosperitetom zemalja izvoznica nafte, već i direktnom koristi za naftne kompanije. Pokraj svega navedenog, također valja istaknuti da je ukupna dobit sedam sestara i 11 američkih neovisnih naftnih kompanija prelazila 1980. godine gotovo 40 milijardi dolara, što je izraženo u tadašnjoj vrijednosti tekućih cijena i odnosa dolara. Ako se pretpostavi da je poznato da raspodjela tih ogromnih profita namiruje dividende dioničarskog kapitala, proračunsku potrošnju razvijenih zemalja i razvoj korporacija, sasvim je jasno da je financijska, administrativna i industrijska snaga najrazvijenijih industrijskih zemalja samo porasla u razdoblju visoke dobiti od nafte. 12
Na temelju visokih dobiti naftnih kompanija jasno je da su naftne kompanije krajem 80-ih godina 20. stoljeća imale dovoljno sredstava za financiranje novog ciklusa razvoja naftne tehnologije, što je uključivalo trodimenzionalnu seizmiku (3D), četverodimenzionalnu seizmiku (4D), simulacije ležišta, korištenje super računala u analizi, simulacije proizvodnje iz ležišta i ostale tehnologije. Međutim, prije investiranja u nove tehnološke mogućnosti, naftne kompanije su najprije višak svog investicijskog kapitala uložile u diverzificiranje svojih proizvoda, tako da su ušle u sve pore petrokemije i ostale djelatnosti. Na temelju svih istaknutih činjenica koje se tiču monopolizma sedam sestara, može se lako pretpostaviti da su naftni šokovi zapravo bili unaprijed pripremljeni iza scene i da su režirani u diskretnim sobama strategijskog planiranja američke administracije, što je do sad predstavljalo osiguranje gospodarstva SAD-a kako bi se moglo ubrzano razvijati na tehnološkoj osnovi i tako konkurirati drugim svjetskim velesilama, poput Rusije i Kine 7. Iako su naftni šokovi u početku pogodili zemlje uvoznice nafte, kao što su SAD, Japan i Zapadna Europa, s vremenom su gospodarstva tih istih zemalja zahvaljujući skupljoj energiji stekla nove razvojne sposobnosti i na temelju toga ostvarile prednost u odnosu na manje razvijene zemlje Europe, Azije, Afrike i Južne Amerike. Glavni dobitnici skuplje energije nisu bile samo zemlje izvoznice nafte, već i najrazvijenije industrijske zemlje. 2.3 Stanje u svijetu nakon 2. svjetskog rata Stanje u svijetu nakon Drugog svjetskog rata može se opisati kroz četiri glavne točke. U početnoj valja istaknuti da je Drugi svjetski rat zapravo potpuni poraz Trojnog pakta koji je smirio agresivne ambicije Njemačke, Italije i Japana, ali i samu zemlju i njihovo stanovništvo. Uz to, u tim zemljama je pokrenut i dugotrajan proces demokratizacije uz snažnu dezideologizaciju njihovih ranijih nacionalnih uvjerenja, kao što je na primjer njemački militarizam ili pak japanski samurajski duh. Čitava demokratizacija imala je snažnu podršku zbog višegodišnje okupacije Njemačke, Austrije i Japana, kao i političkim mentorstvom SADa nad Njemačkom i Japanom. Što se tiče Italije, ona je puno bolje prošla nego li ostale 7 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 233-235 13
poražene zemlje jer je već 1943. godine proglasila kapitulaciju nakon čega je osnovana prosaveznička vlada. U sklopu druge točke, može se istaknuti da su se brojne zemlje našle pod snažnim utjecajem društvenih promjena, kao što su procesi socijalističke i komunističke revolucije u desetak zemalja, od središnje Europe do istočne Azije. U Europi je revolucija tog tipa potaknuta dolaskom Crvene armije, dok je u Jugoslaviji potaknuta autohtonim revolucionarnim pokretom koji je prouzročen neriješenim nacionalnim pitanjem u državi koja je uspostavljena Versajskim mirom, a u kojoj je srpski nacionalizam uvijek dominirao. Sve te društvene, geopolitičke i vojne konfrontacije uzrokovale su tzv. hladnim ratom. Trećom točkom se može istaknuti gubitak svjetske prevlasti europskih sila zbog čega se temeljito potresla kolonijalna ideja i kolonijalni međunarodni poredak. Na primjer, može se istaknuti primjer Velike Britanije, koja je iako je bila među silama pobjednicama, bila znatno uzdrmana što je utjecalo na raspadanje njezinog kolonijalnog imperija. S obzirom da je Europa tijekom rata dosta izgubila na svojoj dominantnosti u svijetu, javila se i svijest o značaju raspolaganja nacionalnim resursima koja je bila posebno potaknuta dekolonizacijom i nacionalnim oslobođenjima. Upravo se tada utvrdilo da je nafta među nacionalnim prirodnim bogatstvima koja je najvažnija i koja je tokom rata samo povećala svoju vrijednost 8. Kao zadnja posljedična točka, može se istaknuti preseljenje težišta političke moći preko Atlantika, konkretno, iz Velike Britanije u SAD. S obzirom da je tada SAD bio jedina nuklearna sila i jedina zemlja koja je većinom financirala rad Organizacije ujedinjenih naroda, ona je imala i najveći utjecaj na politiku i većinu glasova u upravnim tijelima Međunarodnog monetarnog fonda, ali i Svjetske banke. Upravo tako temeljena vodeća uloga SAD-a u gospodarskom i financijskom smislu, bila je neosporna posljedica uloge SAD-a u ratu, ali i toga je SAD tada već kontrolirao dvije trećine svjetske proizvodnje nafte. Uz to se također može istaknuti da je oko polovice tadašnjih poznatih svjetskih rezervi nafte bilo locirano upravo na prostoru SAD-a, ali i da je nafta završetkom rada postala presudnom strategijskom sirovinom i glavnim energetskim medijem. 8 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 166-168 14
Kao podrška većoj svjetskoj moći SAD-a nakon Drugog svjetskog rata, valja istaknuti da je njen položaj vodeće naftaške sile učvršćen i prije samog rata, konkretnije u Arapskoj pustinji na naftnim nalazištima Saudijske Arabije, koja su bila pod koncesijama američkih naftnih kompanija Socal i Texaco. 2.4 Palestinska kriza Palestinska kriza predstavlja najznačajniji problem bliskoistočnih odnosa, konkretno odnosa Izraela i susjednih zemalja, a naročito Palestinaca. Palestinska kriza je definitivno jedan od najkompliciranijih političkih, teritorijalnih i psiholoških problema u 20 stoljeću. Naime, Palestinska kriza je specifična po tome što predstavlja trajnu političku krizu koja je dosad rezultirala brojnim sukobima i ratovima proteklih šezdeset godina, a traje i dan danas. Glavni razlog tome je što Palestinska kriza i dan danas utječe na globalne političke odnose i rezultirala je početkom ratova protiv terorizma koje je SAD proglasio nakon napada 11. rujna 2001. godine. Upravo su Bliski istok i političke spletke bliskoistočne krize rezultat velikih problema u globalnim odnosima i političkim procesima 21. stoljeća. Glavni problem u Palestinskoj krizi leži u brojnom naseljavanju židova na područje Palestine, u sklopu koje se nalazi najsvetiji grad Židova, Jeruzalem. Do većih problema je posebno došlo kada je došlo do ogromnih progona Židova tokom Drugog svjetskog rata, zbog čega se na područje Palestine doseljavalo sve više židovskog naroda. S obzirom da su na području Palestine dotad živjeli Arapski narodi, koji su tamo imali status starosjedioca, s vremenom je dolazilo do sve većih sukoba između tih dviju strana. Čitava ta situacija je kulminirala 1945. godine, kada su paktom u Kairu, Egipat, Irak, Jemen, Jordan, Libanon, Saudijska Arabija i Sirija osnovale Arapsku ligu tj. Ligu arapskih država koja se protivila useljavanju Židova u Palestini i osnivanju židovske države. S obzirom da je u to vrijeme Velika Britanija bila kolonijalni vladar Palestine, ona se prema UN-ovim načelima borila za ravnomjernu podjelu židovskih i arapskih naroda, koji su vječito bili u sukobima. Uz to, sam problem sukoba Izraelaca i Arapa se još više povećao, s obzirom da su Arapske zemlje zbog velikih prihoda od nafte imale mogućnost da kupuju svoj politički mir financijskom pomoći izbjeglicama i školovanjem naraštaja Palestinaca. Kroz vrijeme, arapski ciljevi i zahtjevi postajali su sve nerealniji s obzirom da nisu priznavali Izrael, dok je s druge 15
strane izraelska vojska slamala sve arapske pokušaje da vojnim sredstvima riješe probleme koji su uzrok svih sukoba. Naravno, kroz vrijeme i brojne ratne sukobe, pa i pojavu terorizma i samim time uključivanje SAD-a u rješavanje vječitih problema na Palestinskom području, rezultiralo je i stalnim rastom cijena nafte koja je svoju rekordnu razinu dostigla 7. kolovoza 2006. godine na londonskom tržištu sirovina, 78,64 dolara za barel. Upravo zbog još uvijek neriješenih problema Palestinaca i arapskih naroda, i danas se osjeti duboka povezanost bliskoistočne političke krize i cijena nafte 9. 2.5 Sueska kriza i buđenje arapskog nacionalizma Sueska kriza predstavlja drugu globalnu energetsku krizu poslije Drugog svjetskog rata, s obzirom da je tokom nje kroz određeno vremensko razdoblje prekinut transport nafte kroz Sueski kanal. Naime, prva energetska kriza događala se za vrijeme političke krize u Iranu početkom 50-ih godina. Sueska politička kriza je utoliko jednaka po intenzitetu i ozbiljnosti problema prvoj krizi, s obzirom da je bio prekinut jedan od glavnih svjetskih putova nafte, Sueski kanal. Glavna srž problema oko Sueske političke krize leži već u 1955. godini kada je na Međunarodnoj konferenciji, Indonezija proglasila neovisnost od nizozemske kolonijalne vlasti, čime je pokrenut poznati pokret nesvrstanih. S obzirom da se u to vrijeme Sueski kanal nalazio pod kolonijalnom vlasti Velike Britanije, Egipat je pod vodstvom tadašnjeg vođe, Nasera, također na temelju zastupanja politike o nesvrstanosti želio dobiti suverenitet nad Sueskim kanalom. S obzirom da brojni poticaji za pregovorima između Egipta i Velike Britanije nisu urodili plodom, Naser se odlučio za preuzimanje vojne kontrole na Sueskim kanalom, u čemu je i uspio. Iz perspektive Velike Britanije, čitav geostrategijski problem ležao je samo u jednoj činjenici, a to je da se kroz Sueski kanal transportira najveći dio nafte iz Srednjeg Istoka, na kojem su eksploataciju nafte organizirale brojne naftne kompanije Velike Britanije. S druge 9 Dekanić, I. (2007): Nafta: bogatstvo ili prokletstvo, Golden marketing, Zagreb, str. 179-193 16
perspektive, Egipta, Sueski kanal je predstavljao stvar neovisnosti i isto tako stratešku važnost za postavljanje i mogućnosti pregovaranja na svjetskoj političkoj i gospodarskoj sceni. Ogorčena zbog prisilnog preuzimanja Sueskog kanala od strane Egipta, Velika Britanija se u savezu s Francuskom odlučila na ponovno preuzimanje Sueskog kanala, u čemu je uspjela jer su joj se u borbi također pridružili Izraelci. Iz tog razloga, Izraelci i dan danas dobro surađuju sa zapadnim zemljama, posebno kada su u pitanju njihovu problemi sa arapskim zemljama. Nakon ponovnog preuzimanja Sueskog kanala od strane Velike Britanije, Francuske i Izraelaca, stigao je novi šok. Naime, u skladu s UN-ovom konvencijom i pravilima, postupak Velike Britanije ocijenjen je kao agresijski napad na Egipat, zbog čega se s vremenom Velika Britanija ipak morala pomiriti s time da će izgubiti političku važnost zbog neposjedovanja Sueskog kanala. U toj odluci o povlačenju Velike Britanije, Francuske i Izraelaca sa Sueskog kanala, uvelike su veliku ulogu odigrale Sjedinjene Američke Države, za koje se zna da su najveća politička i financijska podrška Organizaciji Ujedinjenih naroda, te samim time uz pobjedu u Drugom svjetskom ratu, imaju veću političku moć i pravo provođenja svojih politika i ideologija u svijetu 10. Nakon Drugog svjetskog rada, te Sueske i Iranske krize, SAD su definitivno zamijenile ulogu glavnog političkog lidera i vojnog nadzora nad Sueskim kanalom u odnosu na Veliku Britaniju. Samim time, američkim naftnim kompanijama, otvorena su širom vrata za proširenje svojih djelovanja i aktivnosti na Srednjem istoku. Iz tog razloga i ne čudi činjenica da su se američki naftni poslovi u arapskom svijetu drastično povećali u razdoblju od 1956. do 1975. godine. 10 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 203-207 17
3 ANALIZA SVJETSKE PROIZVODNJE I POTROŠNJE NAFTE 3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja Bile pregleda svjetske proizvodnje i potrošnje, potrebno je pogledati rezerve nafte u pojedinim područjima od 1992. godine. Podaci o osiguranih rezervama nafte u svijetu prema područjima u 1992., 2002., 2011. i 2012. godini, izraženi u milijardama barela nalaze se u tablici 2. Krajem 1992. godine najveće rezerve nafte zabilježene su na Srednjem Istoku te su iznosile 661,6 milijardi barela. Krajem 2002. godine ta se brojka popela za 12,05% na 741,3 milijarde barela nafte. Krajem 2011. godine rezerve nafte na Srednjem Istoku povećane su za 7,64% na 797,9 milijardi barela. I na posljetku, krajem 2012. godine također se bilježi rast za 1,23% tj. na 807,7 milijardi barela nafte. Na području Srednjeg Istoka u količini rezerve nafte prednjači Saudijska Arabija koja je 1992. godine imala 261,2 milijarde barela nafte. Iako je kroz godine skromno povećavala rezerve, u 2012. godini i dalje se bilježi tendencija rasta rezervi, koja je tada iznosila 265,9 milijardi barela. Saudijsku Arabiju slijedi Irak koji je u posljednjih dvadesetak godina pokazao tendenciju naglog rasta rezervi nafte. Tako je 1992. godine imao 100,0 milijardi barela nafte rezervi, a 2012. godine 150,0 milijardi barela nafte što je povećanje od nevjerojatnih 50%. Ujedinjeni Arapski Emirati 1992. godine imali su rezerve u visini 98,1 milijardi barela, a 2002. godine rezerve su smanjili na 97,8 milijardi barela što su zadržali do 2012. godine. Osim Iraka, i Iran je pokazao tendenciju naglog rasta rezervi nafte. Tako je 1992. godine imao 92,9 milijardi barela nafte rezervi, 2002. godine 130,7 milijardi barela, a 2012. godine 157,0 milijardi barela nafte rezerve. Nakon Srednjeg Istoga, prema količini rezervi na drugom mjestu smjestila se Sjeverna Amerika. Ona je krajem 1992. godine imala 122,1 milijardi barela nafte rezerve, a 2002. godine zabilježila je rast od 86,98% tj. na 228,3 milijardi barela. Krajem 2011. godine zabilježen je pad od 3,20% na 221 milijardu barela nafte rezerve. Na posljetku, 2012. godine također je zabilježen pad u količini rezerve od 0,36% na 220,2 milijarde barela. 18
Na području Sjeverne Amerike najveće rezerve krajem 1992. godine imao je Meksiko, i to od 51,2 milijarde barela. No, već 2002. godine dolazi do naglog pada rezervi na 17,2 milijarde barela, a 2011. nastavio se trend pada te je Meksiko navedene godine imao tek 11,4 milijarde barela rezerve nafte. Za razliku od Meksika, Kanada je 1992. godine imala 39,6 milijardi barela nafte rezerve, a krajem 2002. godine učetverostručila je svoje rezerve na 180,4 milijardi barela. Krajem 2011. količina rezerve blago je pala na 174,6 milijardi barela, a godinu dana nakon toga zabilježen je dodatni pad od 0,7 milijardi barela. SAD bilježi konstantu u količini rezerve nafte i to 35 milijardi barela u 2011. i 2012. godini. Na trećem mjestu po količini rezervi, nakon Srednjeg Istoka i Sjeverne Amerike, našla se Južna i Centralna Amerika. Ona je 1992. godine imala 78,8 milijardi barela nafte rezerve, a krajem 2002. godine zabilježen je rast od 27,28% u odnosu na 1992. godinu na 100,3 milijardi barela nafte. Krajem 2011. rezerve su iznosile na ovom području 326,9, što je označilo rast više od tristo posto, a krajem 2012. godine rezerve su dodatno povećane za 0,46% na 328,4 milijardi barela. Najveće količine rezervi nafte na području Južne i Centralne Amerike dolaze iz Venezuele koja je ujedno i krivac za ovaj nagli rast rezervi. Tako je 1992. godine u Venezueli količina rezervi nafte iznosila 63,3 milijardi barela, a 2002. godine 77,3 milijardi barela. Godine 2011. te su rezerve povećane na 297,6 milijardi te su se iste rezerve zadržale i u 2012. godini. Od drugih država s ovog područja značajnije rezerve ima Brazil, koji je 2012. godine imao 15,3 milijardi barela nafte rezerve. Područje Europe i Euroazije krajem 1992. godine imalo je 78,3 milijardi barela rezerve, a krajem 2002. godine rezerve su povećane za 39,59% na 109,3 milijarde barela. Krajem 2011. godine rezerve su iznosile 140,3 milijarde, što je označavalo povećanje od 28,36%. Krajem 2012. godine rezerve nafte na području Europe i Euroazije iznosile su 140,8 milijardi barela, što predstavlja povećanje od 0,36% u odnosu na 2011. godinu. Na području Europe, Rusija je najbogatija rezervama nafte. Tako je 2002. godine imala 76,1 milijardu barela nafte rezerve. Godine 2012. ta je rezerva iznosila 87,1 milijardu, a krajem 2012. 87,2 milijarde. Osim Rusije, značajnije rezerve ima i Kazahstan koji je 2011. i 2012. godine imao 30 milijardi barela nafte rezerve. 19
Afrika je krajem 1992. godine imala 61,1 milijardu barela nafte rezerve, a krajem 2002. godine ta rezerva je iznosila 101,6 milijardi barela, što je predstavljalo povećane od 66,28%. Krajem 2011. ukupna rezerva nafte izrađena u milijardama barela iznosila je 126,6, a krajem 2012. godine 130,3. Na području Azije Pacifika u 2011. i 2012. godini zabilježeno je oko 41,4 milijardi barela nafte rezerve. 20
Tablica 2: Osigurane rezerve nafte u svijetu Krajem Krajem Indeks Krajem Indeks 2011/2002 Krajem Indeks 2012/2002 1992 2002 2002/1992 2011 2012 Sjeverna Amerika 122,1 228,3 186,98 221 96,80 220,2 99,64 Južna i Centralna 78,8 100,3 127,28 326,9 328,4 100,46 Amerika 325,92 Europa i Euroazija 78,3 109,3 139,59 140,3 128,36 140,8 100,36 Srednji Istok 661,6 741,3 112,05 797,9 107,64 807,7 101,23 Afrika 61,1 101,6 166,28 126,6 124,61 130,3 102,92 Azija - Pacifik 37,5 40,6 108,27 41,4 101,97 41,5 100,24 Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statisticalreview/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 6 21
Prema podacima iz tablice 2, na grafikonu 1 nalazi se u obliku stupčastog dijagrama prikazane rezerve nafte u svijetu od 1992. do 2012. godine. Podaci su prikazani za četiri godine: 1992., 2002., 2011. i 2012. godinu. Podaci su prikazani u milijardama barela. Iz grafikona se jasno vidi da područje Srednjeg Istoga dominira nad ostatkom svijeta prema količini rezerve i da ovo područje konstanto bilježi rast količine rezerve kroz godine promatranja. Na drugom mjestu 1992. godine nalazila se Sjeverna Amerika, koja je kroz godine promatranja bilježila lagani pad količine rezerve nafte, a područje Južne i Centralne Amerike nagli rast u 2011. godini što ih je dovelo na drugo mjesto prema količini rezervi nafte u svijetu. Na četvrtom mjestu našlo se područje Europe i Euroazije, a slijedi ju područje Afrike. Najmanje količine rezervi nafte nalazi se na području Azije Pacifika. Grafikon 1: Rezerve nafte u svijetu od 1992. do 2012. godine Izvor: vlastita obrada autora prema podacima iz tablice 2 Tako je svijet krajem 2012. godine imao ukupno 1.668,9 milijardi barela nafte što je dovoljno za 52,9 godina globalne proizvodnje. Posljednje povećanje rezervi u Iraku dodalo je 6,9 milijardi barela na ukupnu svjetsku rezervu. Članovi OPEC-a i dalje dominiraju na svjetskom tržištu, držeći 72,6% ukupnih svjetskih rezervi. 22
Grafikon 2: Distribucija rezervi u 1992., 2002. i 2012. godini Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statisticalreview/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 7 23
Na grafikonu 3 nalazi se distribucija rezervi nafte 1992., 2002. i 2012. godine prema različitim područjima u svijetu. Tako je 1992. godine distribuirano 1.039,3 milijarde barela nafte, od čega je 63,7% distribuirano područje Srednjeg Istoka. Drugi po redu distributer rezervi s udjelom od 11,7% bila je Sjeverna Amerika. Nakon nje slijedi Južna i Centralna Amerika s udjelom od 7,6%, a udio od 7,5% pripada području Europe i Euroazije. Godine 2002. distribuirano je 1.321,5 milijardi barela rezerve, od čega je 56,1% distribuirano Srednji Istok, što je označilo smanjenje u relatnivnoj strukturi distribucije. S druge strane, Sjeverna Amerika povećala je svoj udio na 17,3%, dok je Južna i Centralna Amerika ostala na 7,6% udjela. Udio u svjetskoj distribuciji povećalo je i područje Europe i Euroazije na 8,3% ukupne svjetske distribucije. U 2012. godini distribuirano je 1.668,9 milijardi barela nafte, što je ujedno i najveća distribucija u sve godine promatranja. I dalje je stavio tržišni udio Srednjeg Istoka opadati je je on u 2012. godini iznosio manje od pola, 48,4%. Također, došlo je do naglog povećanja tržišnog udjela Južne i Centalne Amerike na 19,7%, dok je Sjeverna Amerika zabilježila pad na 13,2% tržišnog udjela. Područje Europe i Euroazije povećalo je svoj tržišni udio na 8,4%, a isto povećanje zabilježeno je i kod zemlja Afrike. U tablici 3 prikazani su podaci o proizvodnji nafte od 2002. do 2012. godine. Sjeverna Amerika 2002. godine proizvela je 14.077 milijuna tona nafte, a godinu dana nakon toga zabilježila je rast od 0,59% na 14.160 milijuna tona. U 2004. godini zabilježen je pad proizvodnje od 0,04%, a godinu dana nakon toga proizvodnja je pala za dodatnih 3,14%. U 2006. godini proizvodnja je iznosila 13.725 milijuna tona, što je označilo rast od 0,68% u odnosu na 2005. godinu. U naredne dvije godine na području Sjeverne Amerike bilježi se ponovni pad proizvodnje za 0,68% tj. 3,48% u 2007. tj. 2008. godini. U 2009. godini dolazi do oporavka te je proizvodnja povećana za 2,19% na 13.156 milijuna tona nafte. U 2010. godini proizvodnja je iznosila 13.843 milijuna tona, a u 2011. rekordnih 14.335 milijuna tona. U 2012. godini proizvodnja se u odnosu na 2011. povećana za 8,52% te je iznosila 15.557 milijuna tona, što je ujedno i najveća proizvodnja kroz period od 10 godina koji se promatra. U Južnoj i Centralnoj Americi 2002. godine proizvedeno je 6.747 milijuna tona nafte, a godinu nakon toga zabilježen je pad od 0,83% na 6.691 milijuna tone nafte. U 2004. godini bilježi se rast od 7,02% na 7.161, a godinu dana kasnije taj je rast iznosio 2,29%. I u 2006. godini bilježi se rast od 2,03%, a u 2007. godini bilježi se pad od 2,01% na 7.324 milijuna 24
tona. U 2008. godini zabilježen je rast od 0,97%, a već iduće godine pad od 0,57% na 7.353 milijuna tona. U 2011. godini proizvedeno je 7.449 milijuna tona, a u 2012. godini bilježi se pad od 1,21% na 7.359 milijuna tona. Na području Europe i Euroazije 2002. godine proizvedeno je 16.346 milijuna tona nafte, a godinu dana nakon toga 17.029 milijuna tona, što predstavlja rast od 4,18% u odnosu na 2002. godinu. Godine 2004. na ovoj je području proizvedeno 17.600 milijuna tona nafte, a godinu dana kasnije 17.551. U 2006. godini ponovno slijedi povećanje proizvodnje za 0,36% na 17.615 milijuna tona nafte, a pozitivan trend nastavio se i u idućoj godini. Od 2010. godine na ovom se području bilježi kontinuirani pad proizvodnje te je 2012. godine prizvedeno 17.211 milijuna tona nafte, što predstavlja pad od 1,38% u odnosu na 2011. godinu. U proizvodnji nafte dominira Srednji Istok. Tako je 2002. godine proizvedeno 21.960 milijuna tona nafte, a godinu dana kasnije 23.501, što je povećanje od 7,02%. U 2004. godini proizvedeno je 24.873 milijuna tona nafte, a u 2005. godini 25.518. Prvi pad u proizvodnji bilježi se 2007. godine kada je proizvedeno 25.304 milijuna tona nafte, što je smanjenje za 1,68% u odnosu na 2006. godinu. U 2010. godini u Srednjem Istoku dolazi do oporavka te je navedene godine proizvedeno 25.763 milijuna tona nafte. U 2011. došlo je do povećanja od 8,64% na 27.988 milijuna tona, a u 2012. od 1,01% na 28.270 milijuna tona nafte. U Africi je 2002. godine proizvedeno 7.937 milijuna tona nafte, a u sljedećoj godini 8.408. U 2004. godini bilježi se rekordni rast od 10,87% na 9.322 milijuna tona nafte. I 2005. godina bila je jednako uspješna te je zabilježen rast od 6,22%. Do pada u proizvodnji došlo je 2007. godine na 9.848 milijuna tona i 2011. godine na 8.742 milijuna tona što je označilo pad od čak 13,64%. Rekordna proizvodnja zabilježena je 2010. godine i iznosila je 10.123 milijuna tona nafte, a u 2012. godine proizvedeno je 9.442 milijuna tona ove sirovine. Na području Azije Pacifik u 2002. godini proizvedeno je 7.882 milijuna tona nafte, a prvi pad već je zabilježen u 2003. godini od 1,31%. Na ovo području proizvodnja je oscilirala, izmjenjujuči padove i rastove u proizvodnji. Maksimalna proizvodnja postignuta je 2010. godine i iznosila je 8.420 milijuna tona nafte, a minimalna 2003. godine u iznosu 7.779 milijuna tona. U 2012. godini proizvedeno je 8.313 milijuna tona nafte, što je označilo povećanje od 0,81% u odnosu na prethodnu godinu. 25
Tablica 3: Proizvodnja nafte od 2002. do 2012. godine u milijunima tona 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 Sjeverna Amerika 14.077 14.160 14.154 13.709 13.725 13.631 13.156 13.444 13.843 14.335 15.557 100,59 99,96 96,86 100,12 99,32 96,52 102,19 102,97 103,55 108,52 Južna i Centralna 6.747 6.691 7.161 7.325 7.474 7.324 7.395 7.353 7.367 7.449 7.359 Amerika 99,17 107,02 102,29 102,03 97,99 100,97 99,43 100,19 101,11 98,79 Europa i Euroazija 16.346 17.029 17.600 17.551 17.615 17.843 17.630 17.817 17.755 17.451 17.211 104,18 103,35 99,72 100,36 101,29 98,81 101,06 99,65 98,29 98,62 Srednji Istok 21.960 23.501 24.873 25.518 25.736 25.304 26.415 24.728 25.763 27.988 28.270 107,02 105,84 102,59 100,85 98,32 104,39 93,61 104,19 108,64 101,01 Afrika 7.937 8.408 9.322 9.902 9.945 10.179 10.226 9.848 10.123 8.742 9.442 105,93 110,87 106,22 100,43 102,35 100,46 96,30 102,79 86,36 108,01 Azija - Pacifik 7.882 7.779 7.858 8.008 7.988 8.003 8.111 8.071 8.420 8.246 8.313 98,69 101,02 101,91 99,75 100,19 101,35 99,51 104,32 97,93 100,81 Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statisticalreview/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 8 26
Temeljem podataka prikazanih u tablici 3, na grafikonu 3 prikazana je proizvodnja nafte u svijetu u razdoblju od 2002. do 2012. godine prema područjima. Iz grafikona se može jasno vidjeti dominacija Srednjeg Istoka. Na tom je području najveću proizvodnju postigla Saudijska Arabija te je ona iznosila u 2012. godini 11.144 milijuna tona tj. 13,3% ukupne svjetske proizvodnje. Saudijsku Arabiju slijede Ujedinjeni Arapski Emirati s proizvodnjom u visini 3.319 milijuna tona u 2012. godini, što čini 3,7% ukupne svjetske proizvodnje. Isti postotak svjetske proizvodnje postignut je 2012. godine u Iraku i Kuvajtu gdje je proizvedeno 2.801 tj. 2.880 milijuna tona nafte. Od Saudijske Arabije 2012. godine bolju je proizvodnju postigao Iran s ukupnom proizvodnjom 4.358 milijuna tona tj. 4,2% ukupne svjetske proizvodnje. Nakon Bliskog Istoka, po proizvodnji dolaze zemlje s područja Europe i Euroazije. Na tom je području najveći proizvođač 2012. godine bila Rusija s ukupnom proizvodnjom 10.643 milijuna tona tj. 12,8% ukupne svjetske proizvodnje. Rusiju slijede Kazahstan i Norveška s proizvodnjom od 1.728 tj. 1.916 milijuna tona, što čini 2 tj. 2,1% svjetske proizvodnje. Velika Britanija u 2012. godini proizvela je 967 milijuna tona nafte. Sjeverna Amerika smjestila se na treće mjesto prema količini proizvedene nafte. U 2012. godini najuspješniji proizvođač s tog područja bio je SAD s ukupnom proizvodnjom 8.905 milijuna tona, što čini 9,6% svjetske proizvodnje. Slijede ga Kanada s 3.741 milijuna tona i Meksiko s 2.911 milijuna tona proizvedene nafte. Iz grafikona se može vidjeti da je u Africi došlo u 2011. godini do naglog pada u proizvodnji nafte. To je odraz smanjivanja proizvodnje u gotovo svim zemljama. S druge strane, zemlje s područja Azije Pacifika te Južne i Centralne Amerike imaju malu, ali relativno stabilnu proizvodnju koja ima tendenciju rasta. Ukoliko se pogleda proizvodnja nafte Bliskog Istoka, javno je naglašen pad proizvodnje od nastupa gospodarske krize, ali nakon 2010. godine slijedi oporavak i ponovni rast. 27
Grafikon 3: Proizvodnja nafte (2002-2012) u milijunima tona Izvor: vlastita obrada autora prema podacima iz tablice 3 28
U tablici 4 nalazi se potrošnja nafte od 2002. do 2012. godine izrađena u milijunima tona. U Sjevernoj Amrici 2002. godine potrošeno je 23.797 milijuna tona nafte, a godinu dana nakon toga potrošnja je narasla za 1,57% na 24.170 milijuna tona. U 2004. godine u Sjevernoj Americi je potrošeno 25.119 milijuna tona nafte što predstavlja povećanje potrošnje od 0,38%. U 2006. godini došlo je do pada potrošnje od 0,47% na 25.002 milijuna tona nafte. Drugi pad potrošnje zabilježen je 2008. godine i to od gotovo 5%, a ovaj trend nastavio se i u 2009. godini kada je potrošeno 22.959 milijuna tona nafte, što je ujedno i najmanja potrošnja kroz godine promatranja. U 2012. godini potrošnja nafte je iznosila 23.040, a od 2010. godine u konstantnom je opadanju. U Južnoj i Centralnoj Americi 2002. godine je potrošeno 5.004 milijuna tona nafte, a godinu dana kasnije potrošnja se smanjila za 2,88%. U 2004. godini došlo je do rasta za 4,09% na 5.059 milijuna tona. Rast potrošnje od onda konstantno raste. Tako je 2010. godine dosegao 6.222 milijuna tona, a 2012. godine 6.533 milijuna tona. Na području Europe i Euroazije u 2002. godini potrošnja nafte je iznosila 19.563 milijuna tona te je nastavila rasti sve do 2006. godine kada je postignuta potrošnja od 20.311 milijuna tona. Od 2007. godine bilježi se konstantan pad u potrošnji što je posljedica brojnih reformi i politika koje provodi Europska unija kako bi smanjila ovisnost o naftnim derivatima. Tako je 2010. godine ukupno potrošeno 19.057 milijuna tona nafte što je smanjenje od 0,48% u odnosu na 2009. godinu, a godinu dana kasnije 18.543 milijuna tona. Za razliku od područja Europe, na Srednjem Istoku bilježi se konstantan rast potrošnje nafte. Tako je 2002. godine zabilježena potrošnja od 5.452 milijuna tona, a 2004. od 6.026 milijuna tona što predstavlja rast od 5,98% u odnosu na 2003. godinu U 2007. godini zabilježen je rast od 3,83% na 6.696 milijuna tona. U 2010. potrošnja je iznosila 7.861 milijuna tona, a 2012. godine 8.354 što predstavlja rast od 4,53% u odnosu na prethodnu godinu. 29
Tablica 4: Potrošnja nafte od 2002. do 2012. godine u milijunima tona 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 Sjeverna Amerika 23.797 24.170 25.023 25.119 25.002 25.109 23.860 22.959 23.464 23.397 23.040 101,57 103,53 100,38 99,53 100,43 95,03 96,22 102,20 99,71 98,47 Južna i Centralna Amerika 5.004 4.860 5.059 5.185 5.332 5.651 5.892 5.921 6.222 6.405 6.533 97,12 104,09 102,49 102,84 105,98 104,26 100,49 105,08 102,94 102,00 Europa i Euroazija 19.563 19.842 19.998 20.142 20.311 20.062 20.017 19.149 19.057 18.974 18.543 101,43 100,79 100,72 100,84 98,77 99,78 95,66 99,52 99,56 97,73 Srednji Istok 5.452 5.686 6.026 6.335 6.449 6.696 7.185 7.526 7.861 7.992 8.354 104,29 105,98 105,13 101,80 103,83 107,30 104,75 104,45 101,67 104,53 Afrika 2.568 2.646 2.767 2.911 2.920 3.068 3.218 3.302 3.463 3.359 3.523 103,04 104,57 105,20 100,31 105,07 104,89 102,61 104,88 97,00 104,88 Azija - Pacifik 22.086 22.880 24.124 24.535 25.124 25.989 25.881 26.205 27.766 28.754 29.781 103,60 105,44 101,70 102,40 103,44 99,58 101,25 105,96 103,56 103,57 Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statisticalreview/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 9 30
Na području Azije Pacifika zabilježena je potrošnja od 22.086 milijuna tona u 2002. godini i od onda se bilježi konstantan rast sa iznimkom u 2008. godini kada je zabilježen pad od 0,42% u odnosu na 2007. godinu. U 2010. potrošnja je narasla za 5,96% na 27.766 milijuna tona, a u 2012. godini za 3,57% na 29.781 milijuna tona. Na grafikonu 4 nalaze se grafički prikazani podaci iz tablice 4. Tako se može vidjeti da je do 2006. godine najveći potrošač nafte bila Sjeverna Amerika, a od 2006. godine tu su poziciju preuzele zemlje Azije - Pacifika. Na području Azije Pacifika najveći potrošač su Kina (što je razumljivo obzirom na količinu stanovnika koji žive u toj zemlji) te je potrošnja u 2012. godini iznosila 10.221 milijuna tona, što predstavlja čak 11,7% svjetske potrošnje. Slijedi ju Indija sa 4,2% svjetske potrošnje u 2012. godini, Indonezija sa 5,0% svjetske potrošnje te Japan sa 6,3% svjetske potrošnje. Područje Srednjeg Istoka, Afrike te Južne i Centralne Amerike manji su potrošači, ali je kod njih zamijećen trend stalnog rasta potrošnje. Jedino je na području Sjeverne Amerike te Europe i Euroazije zabilježen pad u potrošnji što je direktno posljedica energetskih politika koje se provode u tim zemljama, a sve s ciljem smanjenja ovisnosti o nekolicini zemalja koje drže najveći udio u proizvodnji nafte. Postoji procjena da će do 2020. godine svjetska potražnja za naftom porasti za oko 60%, što će ponajviše biti izazvano rastom najvećeg potrošača automobila na 1,25 milijarde do 2025. godine 11. 11 Institute for the Analysis of Global Security, raspoloživo na: http://www.iags.org/futureofoil.html, pogledano: 5.9.2013 31
Grafikon 4: Potrošnja nafte (2002-2012) u milijunima tona Izvor: vlastita obrada autora prema podacima iz tablice 4 32
Na grafikonu 5 nalazi se usporedba proizvodnje i potrošnje nafte u 2012. godini po regijama svijeta. Tako se može vidjeti da područje Azije Pacifika relativno malo sudjeluje u proizvodnji nafte, a veliki je potrošač iste zbog velike količine stanovnika koji žive u Kini, Japanu i Indiji. S druge strane, kod Afrike se vidi da proizvodi dvostruko više od svoje potrošnje što znači da vlastite potrebe može nadmiriti iz vlastite proizvodnje te da ne postoji ovisnost o drugim zemljama bogatima naftom. Srednji Istok ogromni je proizvođač nafte te količina proizvodnje višestruko prelazi njegove potrebe. Europa još uvijek više troši nego što može proizvesti, ali postoji manji sraz između proizvodnje i potrošnje u odnosu na druga područja. Južna i Centralna Amerika imaju relativno malu proizvodnju, ali i još manju potrošnju nafte. Što se tiče Sjeverne Amerike, ona još uvijek više troši nego što proizvodi te zauzima veliki prostor i u ukupnom proizvodnji i potrošnji. Grafikon 5: Proizvodnja (lijevo) i potrošnja (desno) po regiji u 2012. godini Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statisticalreview/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 12 33
Grafikon 6: Kretanje cijene nafte Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statisticalreview/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 14 34
Na grafikonu 6 nalazi se prikaz kretanja cijene nafte od 1995. godine do 2012. godine. Na lijevoj strani nalazi se kretanje nafte sa europske burze, a na desnoj strani s američke burze. Tako se može vidjeti da je cijena nafte konstantno rasla i doživjela svoj maksimum u 2008. godini, nakon čega u 2009. godini slijedi nagli pad te oporavak i nastavak uzlaznog trenda rasta cijene nafte. Današnje tržište nafte karakteriziraju velike oscilacije u cijeni. Upravo iz navedenog razloga mnogi se bave špekulacijama budućeg kretanja cijene, a jedan od razloga je ne samo zarada kroz prodaju nafte, već i zarada na cijeni nafte. O tome koliko se cijene nafte mijenjaju govori i zanimljiva izjava direktora Agencije za energetiku Georga Lamsdena koji je davne 1991. godine na pitanje o očekivanoj cijeni barela nafte odgovorio da se točan odgovor može dobiti u raju za budale. Minimalna cijena nafte, kao i kod prodaje bilo kojeg proizvoda, određena je maksimalnim troškovima proizvodnje uvećanima za profit. Troškovi proizvodnje uvijek se određuju prema posljednjem trošku proizvedene jedinice nafte, a to je dakle i onaj najskuplji. Maksimalna cijena nafte određena je platežnom sposobnošću potrošača, koja se iskazuje kroz elastičnost potražnje. Kako postoji velika razlika između minimalne i maksimalne cijene nafte, postoje i velike oscilacije u kretanju cijena. Drugim riječima, na minimalnu cijenu utječu realni faktori, dok na maksimalnu cijenu utječu špekulativni parametri. Kada se usporede cijene nafte i ostalih energenata, one moraju biti u međusobnoj korelaciji, budući da je jedino tako moguće usmjeravanje potrošnje pojedinih energenata, obzirom na postavljene ekonomske ciljeve. Upravo iz tog razloga, promjene u preferencijama potrošnje pojedinih energenata mogu izazvati najveći svjetski igrači 12. Rast cijena nafte odrazio se na povećanje troškova u gospodarskim djelatnostima, a posebno u industriji proizvodnje i prometa. Takvo povećanje troškova dovelo je do manje konkurentnosti ove industrije, ali i smanjenju investicija. Rast cijena nafte ima posljedicu ne samo na rast troškova proizvoda koji su izravno vezani uz naftu, već i onih čija proizvodnja ne ovisi direktno o cijeni nafte. Posljedica toga je inflacija, što dovodi do potrebe rekonstruiranja. Zbog toga je vrlo važno postepeno prelaziti na druge resurse. To znači razvoj novih tehnologija i pronalaska alternativa nafti. U prometu u kojem postoji visoka ovisnost o 12 Grubišić, N. (2009): Dugoročni izgled cijena nafte i plina, Energija, 58(1), str. 14-25 35
nafti, potrošnja nafte može se reducirati korištenjem drugih pogonskih izvora, ali i povećanjem efikasnosti motora s unutarnjim izgaranjem 13. Nafta predstavlja bitan energent i činitelj međunarodnog i nacionalnog ekonomskog razvoja. Gospodarstva različitih zemalja imaju različite udjele u ukupnoj energetskoj potrošnji te sukladno tome postoje različite ovisnosti zemalja o ovom energentu. Upravo zbog visoke razine ovisnosti pojedinih zemalja i nemogućnosti alternativne proizvodnje supstituta, dovodi se u pitanje jednakost i sloboda tržišta. Danas postoji velika koncentracija na Bliskom Istoku u pogledu izvoza ovog energenta, čime se dodatno pogoršavaju nestabilnosti na tom području, a što se odražava na cjelokupnu svjetsku ekonomiju. Zemlje koje su bogate naftom imaju određenu ekonomsku moć čime su omogućene manipulacije na tržištu. Zanimljivo je da analizirajući energetsku intenzivnost u potrošnji nafte, u zemljama OECD-a potrebno je nekoliko puta manje nafte za jednaku proizvodnju kao u nerazvijenim zemljama. Razlog tome je veća usmjerenost na grane industrije koje traže manju potrošnju energenata. Tako je u SAD-u energetska intenzivnost pada za 50% od 1970. do 2003. godine. Sukladno navedenome, razvijene zemlje manje su ovisne o promjenama cijena nafte, budući da postoji i manji stupanj ovisnosti 14. Svjetska potražnja za naftom diktira današnju cijenu nafte i zbog toga se iz godine u godinu bilježi sve veća cijena ovog energenta. Iako se 2007. godine uvelike pisalo o naglom rastu cijena nafte, one su se odnosile na samo određena tržišta te postoji svega nekoliko izuzetaka kada je nafta prelazila magičnu brojku od 100 dolara po barelu. Plasiranje lažnih informacija o cijeni nafte rezultat su burzovnih špekulacija, čemu u prilog ide i povećanje kupnje nafte za čak 11 puta 15. S druge strane, burne promjene na svjetskom tržištu 2008. godine rezultirale su neobjašnjivim povećanjem cijena nafte i naftnih derivata. Ova stručnjacima neobjašnjiva događanja 13 Letunić, S. (2006): Utjecaj cijena i ograničenost resursa nafte na svjetsko gospodarstvo, Ekonomska misao i praksa, 2, str. 241-258 14 Letunić, S. (2006): Utjecaj cijena i ograničenost resursa nafte na svjetsko gospodarstvo, Ekonomska misao i praksa, 2, str. 241-258 15 Vujinović, S. i Vurdelja, J. (2008): Tržište nafte u 2007. godini, Nafta, 59(11), str. 561-563 36
rezultirala su s velikom neizvjesnošću u budućem kretanju cijena nafte. U 2009. godini cijene nafte su se počele stabilizirati, a danas se niti jedna svjetska organizacija ne upušta u prognoziranje budućih kretanja cijena nafte. Da se zaista radilo o neobjašnjivom kretanju cijene nafte govori i činjenica da je na kraju 2008. godine na nekim tržištima cijene nafte bila i do 50% manja u odnosu na cijenu s početka godine. Kako je tržište nafte relativno stabilno tržište u pogledu ponude i potražnje, ovo kretanje bilo je neobjašnjivo 16. 3.2 Uloga OPEC-a u svjetskoj razmjeni nafte OPEC-a (eng. Organization of the Petroleum Exporting Countries) ima za misiju koordinirati i ujediniti naftnu politiku zemlja članica i osigurati stabilnost na tržištu nafte, kako bi se osigurala učinkovitost, ekonomski rast i redovita opskrba potrošača, stalni prihodi proizvođača i fer povrat kapitalnih ulaganja za investitore naftne industrije 17. Kolika je uloga OPEC-e u svjetskoj razmjeni nafte najbolje je prikazano na grafikonu 4 gdje je napravljena usporedba svjetske opskrbe naftom između zemlja članica OPEC-e i ostalih zemlja za period od 2007. do 2011. godine. Zelenim stupcima prikazana je ukupna opskrba naftom u svijetu, žutom bojom opskrba od strane nečlanica OPEC-e, a plavom bojom članice OPEC-e. Ako se uzme u obzir da OPEC-a danas broji 10 članova, jasna je nadmoć ovih velesila u svjetskoj opskrbi naftom. Tržišni udio OPEC-a doživio je svoj vrhunac 2008. godine, nakon čega slijedi veliki pad, ali i oporavak u 2010. godini, nakon čega su zemlje članice opet zavladale tržištem. 16 Vujinović, S. (2010): Kretanje cijena nafte, naftnih derivata, maloprodajnih cijena te poreznih opterećenja u 2009. godini, Nafta, 61(11), str. 515-519 17 Organization of the Petroleum Exporting Countries: Our Mission, raspoloživo na: http://www.opec.org/opec_web/en/about_us/23.htm, pogledano: 7.9.2013. 37
Grafikon 7: Svjetska opskrba naftom Izvor: OPEC Annual Report 2011, raspoloživo na: http://www.opec.org/opec_web/static_files_project/media/downloads/publications/ar_2011. pdf, pogledano: 7.9.2013., str. 17 3.3 Osnivanje OPEC-e OPEC-a je trajna, međuvladina organizacija, koja je osnovana u Bagdatu tijekom konferencije od 10. do 14. runa 1960. godine (slika 1), od strane Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i Venezuele. Ovih šest članica kasnije se pridružilo još 9 novih članova: Katar 1961. godine, Indonezija 1962. godine, suspendirana u siječnju 2009. godine, Libija 1962. godine, 38
Ujedinjeni Arapski Emirati 1967. godine, Alžir 1969. godine, Nigerija 1971. godine, Ekvador 1973. godine, suspendiran iz članstva u prosincu 1992. godine do listopada 2007. godine, Angola 2007. godine i Gabon od 1975. do 1994. godine. OPEC-a je u prvih pet godina postojanja imala svoje sjedište u Ženevi u Švicarskoj, a od 1. rujna 1965. godine sjedište je prebačeno u Beč u Austriju. Cilj OPEC-e je koordinirati i objediniti naftne proizvođače, kako bi se osigurala učinkovita, ekonomična i redovna opskrba naftom u čitavom svijetu i fer povrat uloženih sredstava svih sudionika u naftnoj industriji. Slika 1: Osnivanje OPEC-e Izvor: Organization of the Petroleum Exporting Countries: Brief History, raspoloživo na: http://www.opec.org/opec_web/en/about_us/24.htm, pogledano: 7.9.2013. Godine 1960. OPEC-u je formiralo pet proizvođača nafte zemalja u razvoju i to u vrijeme velikih tranzicija u međunarodnom gospodarstvu i politici, s velikim dekolonizacijama i rođenjem novih nezavisnih država. Na međunarodnom tržištu nafte dominirala je multinacionalna kompanija Sedam sestara. Prilikom uspostavljanja, pet članica formirale su viziju, postavile si ciljeve i tajništvo, najprije u Ženevi, a kasnije u Beču. Članice su usvojile 39