['1] Predavanje održano 29. oktobra u Literarnom društvu Augsburg u okviru ciklusa predavanja»priroda i društvo«.

Size: px
Start display at page:

Download "['1] Predavanje održano 29. oktobra u Literarnom društvu Augsburg u okviru ciklusa predavanja»priroda i društvo«."

Transcription

1 DUH I ŽIVOT Veza duha i života spada u one probleme, čija obrada mora da računa sa komplikovanim faktorima u tolikoj meri da se moramo čuvati da se i sami ne upletemo u verbalne mreže, sa kojima bi hteli da odgonetnemo veliku zagonetku. Kako smo drugačije u stanju da uključimo u kretanje misaonog toka one skoro bezgranične komplekse činjenica, koje označavamo kao»duh«ili»život«, nego da ih dramski pri-kažemo pomoću verbalnih pojmova, tih žetona intelekta? Ova nedoumica u odnosu na verbalni pojam izgleda mi teška, ipak čini mi se da je posebno na mestu onda kada se neko sprema da govori ο fundamentalnim stvarima. Sigurno da su nam reči duh i život vrlo prisne, čak prastari poznanici, figure koje se već hiljadama godina pomeraju tamo-amo na šahovskoj tabli mišljenja. Problem je, izgleda, započeo u prastaro doba kada je neko došao do otkrića koje zbunjuje da životni dah, koji u poslednjem ropcu napušta telo samrtnika, znači nešto više od strujanja vazduha. Stoga jedva da je slučajno da onomatopej-ske reči kao ruah, ruh, roho (hebrejski, arapski, sva-hili) označavaju i duh, ništa manje jasno od grčkog πνεύμα i latinskog spiritus. Da li stvarno znamo pri svom Doznavaju verbalnog pojma šta je zapravo duh? Ili, da li smo ['1] Predavanje održano 29. oktobra u Literarnom društvu Augsburg u okviru ciklusa predavanja»priroda i društvo«. 1

2 sigurni da kada upotrebimo ovu reč svi mislimo na jednu te istu stvar? Da nije reč»duh«mnogoznačna i neizvesna, pa čak sumnjivo mnogoznačna? Ista reč duh upotrebljava se za nepredstavljivu, trans-cendentnu ideju sveopšteg značenja; banalno, kao pojam koji odgovara engleskom»mind«; nadalje, kao sinonim za intelektualistički»vic«, onda za avet, zatim za nesvesni kompleks, spiritističke pojave koje prouzrokuju pomeranje stolova, automatsko pisanje, lupu itd., i zatim u prenosnom smislu za dominantni stav izvesne socijalne grupe»duh koji tamo vlada«i najzad u materijalnoj otelotvorenosti kao recimo u alkoholnim pićima špiritus. Ovo nije rđava šala, već, s jedne strane, poštovanja dostojna starina nemačkog jezika, s druge, međutim, parališuća sputanost misli, tragična kočnica za sve one koji se nadaju da na lestvicama reči dopru do nadzemaljskih visina čistih ideja. Jer, čim se izgovori reč duh, nisu dovoljna sva ograničenja trenutno naglašenog smisla da potpuno spreče mnogoznačno prelivanje te reči. Zbog toga moramo postaviti fundamentalno pitanje, šta zapravo treba označiti sa rečju duh kada se koristi u vezi sa pojmom život? Ni u kom slučaju ne srne se ćutke pretpostaviti da, u osnovi uzev, svako tačno zna šta se misli pod rečima»duh«i»život«. Nisam filozof, već samo empiričar, tako da sam u svim težim slučajevima sklon da odlučujem na osnovu iskustva. Gde, međutim, ne postoji opipljiva iskustvena podloga, tu radije ostavljam nabačena pitanja bez odgovora. Stoga ću uvek nastojati da apstraktne veličine svedem na njihov iskustveni sadržaj, da bih donekle bio siguran da i sam znam ο čemu govorim. Moram priznati da u stvari ne znam šta je duh, a isto tako malo znam šta je život.»život«poznajem samo u obličju živog tela; čak ni nejasno ne naslućujem šta bi život po sebi i za sebe u apstraktnom stanju mogao još da znači izvan te obične reči. Stoga moram, za sada, da umesto ο životu govorim ο životu tela, a umesto ο duhu, ο psihičkom. Ovo ni u kom slučaju ne činim stoga da bih u postavljenom pitanju izbegao razmatranje odnosa tela i duše; naprotiv, nadam se da ću upravo pomoću iskustvene podloge omogućiti duhu stvarno postojanje a ovo ne na račun života. Pojam živoga tela zadaje objašnjenju, potrebnom za naše svrhe, svakako manje teškoća od opšti-jeg pojma života, pošto je telo stvar koja se može predočiti i iskusiti, što je od izvanredne pomoći čo-vekovoj mogućnosti predstavljanja. Stoga ćemo se lako složiti u tome da je telo interno povezani sistem materijalnih jedinica prilagođen potrebama života i, kao takav, čulima shvatljiva pojava živog bića, ili, jednostavnije rečeno, svrhovno raspoređena materija koja omogućava život biću. Da bi se izbegle ne-jasnosti, želeo bih da skrenem pažnju na to da u definiciji tela nisam uveo i izvesno»nešto«, naime ono što ja nejasno označavam kao živo biće. Sa ovim razdvajanjem, koje za sada neću ni zastupati ni kriti-kovati, telo ne treba shvatiti samo kao mrtvo gomilanje materije, već kao materijalni sistem koji priprema i omogućuje življenje, ipak uz uslov da ono bez prisustva živog bića ne bi moglo živeti, uprkos sve spremnosti. Jer, sasvim nezavisno od mogućeg značenja živog bivstva, samom telu nedostaje nešto neophodno za život, naime psihičko. To znamo, naj-pre, iz neposrednog iskustva na nama samima, posredno iz iskustva sa bližnjima, zatim iz posrednih naučnih zaključaka na višim kičmenjacima i, pošto nema razloga koji bi govorili protiv, na nižim životinjama i biljkama. Treba li sada»živo biće«, ο kome sam govorio prethodno, da izjednačim sa psihičkim koje nam je tako reći neposredno opipljivo u čovekovoj svesti i da ponova postavim prastaro dvojstvo duše i tela? Ili, da li bilo gde postoji razlog koji bi opravdao odvajanje živog od duše? Time bi i dušu shvatili kao svrhovni sistem, kao ustrojstvo ne samo materije pripremne za život, već žive materije, ili, tačnije, ustrojstvo životnih zbivanja. Uopšte nisam siguran da će ovo mišljenje naići na opšte odobravanje, pošto se toliko naviklo na gledište da su duša i telo živo dvojstvo, tako da je čovek jedva bez daljnjega sklon da dušu smatra samo ustrojstvom životnih procesa koji se odigravaju u telu. Koliko naše iskustvo uopšte omogućava zaključke ο bivstvu duše, pokazuje nam psihičke procese kao pojavu zavisnu od nervnog sistema. Poznato je sa dovoljnom sigurnošću da uništavanje izvesnih de-lova mozga uslovljava odgovarajuće psihičke ispade. Kičmena moždina i mozak sadrže najbitnije spojnice senzornih i motornih puteva, takozvane refleksne lukove. Sta se pod tim misli najbolje ću pokazati na jednom jednostavnom primeru. Prstom se dodirnuo vreo predmet vrelina je odmah dovela u stanje razdraženja nervne završetke koji prenose dodir. Razdraženje menja stanje celog sprovodnog puta sve do kičmene moždine a odatle do mozga. Ali već u kičmenoj moždini, koja prima dodirnu draž, dalje se prenosi promena stanja na susedne motorne ganglij-ske ćelije, koje sa svoje strane šalju draži u mišiće ruke, što uslovljava iznenadnu kontrakciju i povlačenje šake. Sve ovo se dešava takvom brzinom, da svesni opažaj bola često 2

3 nastupa tek onda kada je ruka već povučena. Reakcija je, dakle, usledila automatski i postala je svesna tek naknadno. Ali ono što se dešava u kičmenoj moždini biće opažajnom Ja privedeno u obliku slike dopunjene pojmovima i nazivima. Na osnovu ovakvog refleksnog luka, dakle, od draži koja se kreće od spolja ka unutra i podstre-ka koji sledi od iznutra ka spolja, može se stvoriti slika procesa koji leže u osnovi psihičkog. Uzmimo sada manje jednostavan primer: čujemo nejasan ton koji u početku nema nikakvog drugog uticaja do da nam daje povoda da ga slušamo da bismo saznali šta znači. U ovom slučaju zvučna draž izaziva u mozgu čitav niz predstava, slika, koje se spajaju sa zvučnom draži. To su delom tonske slike, delom vidne slike, delom osećajne slike. Pri tom reč slika koristim naprosto u smislu predstave. Psihičko nešto, naravno, može postati sadržaj svesti, to jest postati predstava tek onda ako je predstavljivo, upravo ako se sliva u sliku. Stoga sve sadržaje svesti nazivam slikama, pošto, u stvari, predstavljaju od-slikavanje procesa u mozgu. Nizu slika, pokrenutom zvučnom draži, iznenada se pridružuje tonska slika sećanja, skopčana sa vidnom slikom, naime kloparanje zmije zvečarke. Neposredno skopčano sa tim, usledio je alarmni signal celoj telesnoj muskulaturi. Refleksni luk je potpun; ali u ovom slučaju razlikuje se od prethodnih činjenicom što je izmetu senzorne draži i motornog podstreka ubačen moždani proces, psihički niz slika. Iznenadna napetost tela retrogradno izaziva pojave na srcu i krvnim sudovima, koji se psihički izražavaju kao strah. Na ovaj način može se načiniti predstava ο vrsti psihičkog. Ono se sastoji od odraza jednostavnih procesa u mozgu i od odražavanja takvih odraza u skoro beskrajnom nizu. Ovako stvorene slike imaju svojstvo svesnosti. Bivstvo svesti je zagonetka čije reše-nje ne znam. Ali, čisto formalno, može se reći da psihičko nešto postaje svesno tek kada stupa u odnos sa Ja. Ako ove veze nema, onda je ono nesvesno. Zaborav pokazuje kako često i kako lako sadržaji gube svoju vezu sa Ja. Stoga svest rado upoređujemo sa svetlošću reflektora. Samo predmeti na koje pada svetlosni snop stupaju u polje opažanja. Međutim, predmet koji je slučajno u tami nije prestao da postoji, on se samo ne vidi. Tako se i nama nesvesno psihičko nalazi negde i to najverovatnije u ništa drugačijem stanju do kada ga Ja opaža. Ovo čini dovoljno razumljivim svest kao vezu prema Ja. Ali kritička tačka je Ja. Sta treba razu-meti pod Ja? Očigledno, i pri svoj jedinstvenosti Ja radi se ο vrlo raznovrsno sastavljenoj veličini. Ja počiva na odrazu čulnih funkcija, koje prenose draži od spolja i iznutra, dalje počiva na ogromnoj zbirci slika prošlih zbivanja. Svim ovim izvanredno raznolikim delovima potrebna je čvrsta veza koju čini svest. Čini se da je svest neophodni preduslov čove-kovog Ja. Ali bez Ja ne može se zamisliti ni svest. Ova na izgled protivurečnost rešava se, možda, na taj način što Ja shvatamo kao odraz, svakako ne jednog jedinog već mnogih zbivanja i njihove skladne igre, naime svih onih zbivanja i sadržaja od kojih se sastoji svest sopstvenoga Ja. Njihovo mnoštvo stvarno čini jedinstvo, pri čemu veze svesti, kao neka vrsta teže, privlače pojedine delove u pravcu verovatno fiktivnog centra. Stoga ne govorim samo ο Ja, već ο kompleksu Ja, sa osnovanom pretpostavkom da je Ja promenljivog sastava i stoga nestalno, pa prema tome ne može biti jednostavno Ja. Na ovom mestu se na žalost ne mogu osvrnuti na klasične promene Ja koje se susreću kod duševnih bolesnika ili u snovima. Pomoću ovog shvatanja Ja kao sastava psihičkih elemenata logično smo dovedeni do pitanja: da li je Ja centralna slika, isključivi predstavnik celog čovekovog bića? Da li je ono u vezi sa svim sadržajima i funkcijama i da li se izražava kroz njih? Na ovo pitanje moramo odgovoriti odrečno. Ja--svest je kompleks koji ne obuhvata celinu čovekovog bića ona je pre svega beskrajno više zaboravila nego što zna. Ona je beskrajno mnogo čula i vi-dela a toga nikada nije postala svesna. Misli se razvijaju s one strane njene svesti, štaviše one čekaju spremne a da ona ništa ο tome ne zna. Ja jedva da ima maglovitu predstavu ο neverovatno važnoj regulaciji unutrašnjih telesnih zbivanja kojoj služi simpatički nervni sistem. Ono što Ja u sebi obuhvata, to je možda najmanji delić od onog što bi u sebi morala da obuhvata jedna potpuna svest. Zbog toga Ja može biti samo delimičan kompleks. Možda je Ja onaj jedinstveni kompleks, čije unutrašnje jedinstvo znači svest? Ali nije li možda svako jedinstvo psihičkih delova upravo svest? Nije jasno zašto bi samo jedinstvo izvesnog dela čulnih funkcija i izvesnog dela sećajnog materijala trebalo da predstavlja svest a ne i jedinstvo drugih psihičkih delova. Kompleks viđenja, slušanja, itd. ima jaku i dobro organizovanu unutrašnju povezanost. Nema razloga da se ne pretpostavi da bi i ovo moglo biti svest. Kao što pokazuje slučaj gluve i slepe 3

4 Helen Keler, da bi se uspostavila ili omogućila svest dovoljni su čulo pipanja i osećanje sopstvenog tela. Stoga svest sopstvenog Ja zamišljam kao sastav različitih»čulnih svesti«, pri čemu se samostalnost pojedinačne svesti gubi u jedinstvu nadređenog Ja. Kako Ja ni u kom slučaju ne obuhvata sve psihičke delatnosti i pojave, to Ja u sebi ne sadrži sve odražaje, a i volji uz sve napore ne uspeva da prodre u izvesne njoj zatvorene regione, naravno da se postavlja pitanje da li postoji jedinstvo svih psihičkih aktivnosti koje bi bilo slično svesti sopstvenog Ja, neka vrsta više ili šire svesti, u kojoj bi naše Ja bilo opažajni sadržaj, kao što je na primer u mojoj svesti akt viđenja, i koja bi kao i ovaj bila stopljena u višoj povezanosti sa meni nesvesnim aktivnostima. Naša svest ο sopstvenom Ja mogla bi da bude uključena u jednu potpunu svest, kao manji krug u većem. Kao što akt viđenja, slušanja itd. proizvodi odraz, koji se, vezan za Ja, pokazuje u svesnosti dotične radnje, tako se i Ja, kao što je već pomenuto, može razumeti kao odraz svih svojih obuhvatnih delatnosti. Skoro bi se smelo očekivati da sve psihičke delatnosti ostavljaju odraz i da je to čak njihova suštinska priroda, inače ih uopšte ne bismo mogli nazvati»psihičkim«. Zbog toga nisu jasni razlozi zašto nesvesne psihičke delatnosti ne bi trebale da imaju svojstva slikovnosti kao i one koje su predočive mojoj svesti. A kako je čovek, kako nam izgleda, jedna u sebi zatvorena životna jedinica, onda nam je vrlo blizak zaključak da bi odrazi svih psihičkih delatnosti bili sažeti u opštu sliku celog čoveka koju on sagledava i saznaje kao Ja. Protiv ove pretpostavke ne bih mogao da navedem neke bitnije razloge, ali ono će ostati dokono sanjarenje sve dok ne nastane potreba da se time nešto objasni. I kada bi nam za objašnjenje izvesnih psihičkih činjenica bila potrebna mogućnost postojanja neke više svesti, ipak bi to sve ostalo na čistoj pretpostavci, pošto dokazivanje neke više svesti od one nama poznate daleko prevazilazi mogućnosti našeg razuma. Uvek postoji mogućnost da u tami s one strane naše svesti stvari mogu izgledati sasvim drugačije nego što možemo da zamislimo, čak i uz naj-smeliju pronicljivost. U daljem toku mog izlaganja još ću se vratiti na ovo pitanje. Stoga ćemo ga ostaviti po strani i ponovo se posvetiti prvobitnom pitanju duše i tela. Iz prethodno rečenog mogao se steći utisak ο odražaj-nom bivstvu duše. Duša je sled, niz slika u najširem smislu, ali ne slučajna uporednost ili uzastopnost, već iznad svih mera smisaon i svrhovan sastav, u slikama izražena očiglednost životnih delatnosti. I isto kao što je životno spremnoj materiji tela potrebno psihičko da bi bila sposobna za život, tako i duša mora pretpostaviti živo telo, da bi njene slike mogle da žive. Duša i telo su par suprotnosti i kao takvi izraz jednog bića, čija priroda se ne može spoznati ni iz materijalnih pojava ni iz unutrašnjeg neposrednog opažaja. Zna se da po prastarom shvatanju čovek nastaje iz susreta duše sa telom. Ali tačnije je reći da se jedno nesaznajno živo biće ο čijoj prirodi se naprosto ne može ništa reći do da time nejasno označavamo zbirni pojam života od spolja pojavljuje kao materijalno telo, iznutra sagledano, međutim, kao niz slika životnih delatnosti koje se odvijaju u telu. Jedno je isto što i drugo, tako da nas spopada sumnja da na kraju krajeva to čitavo odvajanje duše i tela nije ništa drugo do svesna razumna mera razdvajanja jednog te istog činjeničnog stanja u dva vida, kojima smo nepravično pripisivali čak i samostalno postojanje. Naučnom postupku nije uspelo da odgonetne zagonetku života, ni u organskoj materiji niti u tajanstvenom nizu slika duše, zbog čega smo još uvek u potrazi za živim bićem, čije postojanje moramo transponirati s one strane iskustvenoga. Ko poznaje ponore fiziologije, njemu će se od toga zavrteti u glavi, a ko nešto zna ο duši, on će biti očajan zbog pomisli da bi ovo čudnovato ogledalno biće ikada trebalo da bilo šta makar i približno»sazna«. Sa ovog stanovišta čovek lako može da izgubi sve nade da se bilo šta može otpočeti sa onom nejasnom, tajanstvenom stvari koju nazivaju duh. Samo jedno mi izgleda jasno, naime: kao što je»živo biće«zbirni pojam života u telu, tako je i»duh«zbirni pojam psihičkog bića, zbog čega se pojam duh često meša i upotrebljava umesto pojma duša. Kao takav»duh«spada u isti»onaj svet«kao i»živo biće«, to jest u iste maglovite neizdvojenosti. I sumnja da duša i telo na kraju krajeva nisu jedna te ista stvar važi i za prividnu suprotnost duha i živog bića. Oni su naime isto tako jedna te ista stvar. Da li su ovakvi zbirni pojmovi uopšte potrebni? Zar ne bismo mogli da se zadovoljimo sa već i tako dovoljno tajanstvenom suprotnošću duševnog i te-lesnog? Sa prirodno-naučnog stanovišta ovde bismo morali da se zaustavimo. Ali postoji i stanovište spoznajnog morala, koje ne samo da nam omogućuje već nas i tera da idemo 4

5 dalje i da preskočimo tu na izgled neprelaznu granicu. To stanovište je psihološko. U dosadašnjem izlaganju oslonac mi je bilo realističko stanovište prirodno-naučne misli, ne dovodeći pri tom u sumnju osnovu na kojoj stojim. Da bih ukratko mogao da objasnim šta podrazumevam pod psihološkim stanovištem, moram da pokažem da su isključiva opravdanja realističkog stanovišta podložna ozbiljnoj sumnji. Uzmimo, na primer, ono što jednostavni razum smatra nečim najrealnijim, naime materiju: ο prirodi materije imamo samo nejasne teorijske pretpostavke, slike, koje je stvorila naša psiha. Talasno kretanje ili sunčeva emanacija koji pogađaju u oko, preko opažanja prevode se u svetlost. Psiha prepuna slika je ono što svetu dodeljuje boje i zvu-ke, a što se tiče one najrealnije, racionalne sigurnosti iskustva, ono je i u svom najjednostavnijem obliku još uvek preko svake mere komplikovani sklop psihičkih slika. Tako, u neku ruku, od neposrednog iskustva nema ništa do zapravo samo psihičkog. Psihičko sve posreduje, prevodi, filtrira, alego-riše, rastače, pa čak i falsifikuje. Mi smo uvijeni u oblak promenljivih slika beskrajnih preliva u tolikoj meri da čovek prosto zaželi da, zajedno sa onim poznatim sumnjivcem, uzvikne:»ništa nije sasvim istinito a i to nije sasvim istinito.«ta magla oko nas je tako gusta i tako varljiva, da smo morali da iznađemo egzaktne nauke da bismo mogli da ugrabimo bar zračak takozvane»stvarne«prirode stvari. Svakako da jednostavnijem razumu ovaj jasan svet neće izgledati maglovit, ali ako ga uronimo u dušu primitivnog čoveka i njegovu sliku sveta posmatramo sa svešću kulturnog čoveka naslutićemo svu gustinu sutona u kome se još nalazimo. Sve što znamo ο svetu i šta neposredno doživljavamo su sadržaji svesti, koji pritiču iz dalekih, tamnih izvora. Ne bih želeo da osporavam ni relativnu vrednost realističkog esse in re, niti idealističkog esse in intellectu solo stanovišta, već mi je namera da ove krajnje suprotnosti sjedinim pomoću esse in anima, zapravo pomoću psihološkog stanovišta. Mi živimo neposredno samo u svetu slika. Ako ovo stanovište uzmemo ozbiljno, onda iz toga proističu naročite posledice, naime, pri tom se vrednost psihičkih činjenica ne može podvesti ni pod kritiku saznanja ni pod prirodno-naučno iskustvo. Jedino pitanje biće: da li sadržaj svesti postoji ili ne? Ako postoji, onda je on važeći već samim tim postojanjem. Prirodna nauka može se prizvati samo onda, ukoliko sadržaj pretenduje da bude iskaz ο određenoj stvari koja se može sresti u spoljnjem iskustvu; kritika saznanja samo onda ako se nešto što se ne može saznati postavi kao da je saznato. Uzmimo primer koji svako zna: prirodna nauka nije nigde otkrila Boga, kritika saznanja dokazuje nemogućnost spoznaje Boga, međutim, duša odudara od svega svojim tvrđenjem ο iskustvu Boga. Bog je psihička činjenica neposredne iskustvenosti. Kada ne bi bilo tako, ο Bogu nikada ne bi bilo ni reči. Činjenica je punovredna u samoj sebi tako da joj nije potreban bilo kakav nepsihološki dokaz a nepristupačna je svakom obliku nepsihološke kritike. Ona može biti čak naj neposrednije a time i najrealnije iskustvo, koje se ne može ni ismejati niti dokazivanjima osporiti. Samo ljudi sa nerazvijenim čulom za činjenice ili su-jeverna zatucanost mogu se boriti protiv ove isti- ne. Sve dok iskustveno saznanje Boga ne zahteva opštu važnost ili apsolutno postojanje Boga, nemoguća je svaka kritika, jer se iracionalan fakat, kao na primer činjenica da postoje slonovi, ne može kri-tikovati. Ipak saznanje Boga spada u relativno opšte važeća iskustva, tako da svako otprilike zna šta se misli pod izrazom»iskustveno saznanje Boga«. Naučna psihologija mora to priznati kao činjenicu koja se relativno često susreće. Takođe ne smemo tako jednostavno preći ni preko onoga što je ozloglašeno kao sujeverje. Ako neko tvrdi da je video duhove ili da je omađijan, i da mu to znači više od obične priče, onda se opet radi ο činjenici koja je opšte poznata u toj meri da svako zna šta se misli pod»duh«ili»omađijavanje«. Stoga možemo biti sigurni da u ovakvom slučaju imamo posla sa određenim psihičkim kompleksom činjenica, koje su u ovom smislu isto tako»realne«kao i svetlost koju vidim. Doduše ja ne znam kako bih u spoljnem iskustvu mogao dokazati duh umrlog, niti mogu predstaviti logična sredstva pomoću kojih bih bio u stanju da nužno nešto zaključim ο nastavku života posle smrti, pa ipak moram da se pomirim sa činjenicom da duša u svim vremenima i svim mestima iznosi svoje iskustveno saznanje ο duhovima, kao što isto moram uzeti u obzir i činjenicu da mnogi ljudi poriču ovo subjektivno iskustvo. Posle ovih više-manje opštih razlaganja vratio bih se pojmu duha, koji nigde nismo mogli da obuhvatimo sa 5

6 našim ranijim realističkim stanovištem.»duh«označava (isto kao i»bog«) predmet psihičkog iskustva, koji se ne može nigde dokazati u spoljnem svetu i racionalno se ne može raspoznati. Ako se jednom oslobodimo predrasude da svaki pojam moramo svesti ili na predmete spoljneg iskustva ili na apriorističke kategorije razuma, onda našu pažnju i radoznalost možemo posvetiti onom čudnom i još nepoznatom biću, koje se označava rečju duh. U jednom ovakvom slučaju uvek je korisno baciti pogled na verovatnu etimologiju naziva, pošto vrlo često 2 Jung. Odabrana dela. III upravo istorijat reči baca začuđujuće svetio na prirodu psihičkog predmeta koji joj je u osnovi.»duh«, nemačka reč»geist«je od davnina, još u staronemačkom a zatim u anglosaksonskom reč»gast«, označavala nadzemaljsko biće, nasuprot telu. Po Klugeu (Kluge) osnovno značenje reči nije sasvim sigurno, ipak izgleda da postoje veze sa staro-nordijskim geisa, besneti, sa gotskim us-gaisyan, razjariti nekog, sa švajcarskonemačkim üf-gaista, biti van sebe i sa engleskim aghast, uzbuđen, ljutit. Ovu vezu najbolje ilustruju drugi govorni obrti.»spopao ga bes«znači da je nešto palo na njega, sedi na njemu, zajašilo ga, uzjašio ga đavo, on je opsednut, nešto je ušlo u njega itd. Na prepsihološkom stupnju a i danas u pesničkom jeziku, koji svoje dejstvo ima da zahvali svom još živom primitivizmu, afekti se rado personifikuju kao demoni. Zaljubiti se znači: pogodila ga Amorova strela. Erida je bacila jabuku razdora među ljude itd. Kada dođemo»izvan sebe od besa«, onda očigledno da više nismo identični sa samim sobom, već da smo u posedu nekog demona, duha. Praatmosfera iz koje je nekada proistekla reč duh živi još u nama, svakako na psihičkom stupnju koji se nalazi nešto ispod svesti. Ali kako pokazuje moderan spiritizam, potrebno je vrlo malo da bi se ponovo izneo na površinu onaj komad primitivne vrste duha. Ako bi se etimološko poreklo pokazalo kao ispravno (što je vrlo verovatno), tada bi»duh«u ovom smislu bio odraz personifikovanog afekta. Ako se neko upusti u neobazrive komentare i priče, onda se kaže da nije držao jezik za zubima već da mu je, zajedno sa njim, jezik odlutao, čim se očigledno izražava da je njegov govor postao samostalno biće koje ga je povuklo i odbeglo zajedno s njim. Psihološki bismo rekli: svaki afekat je sklon da postane autonomni kompleks, da se odvoji od hijerarhije svesti i da, kad god je to moguće, povuče za sobom i Ja. Stoga nije nikakvo čudo što primitivni razum u tome vidi udeo stranog, nevidljivog bića, duha. U ovom slučaju duh je odraz samostalnog afekta, zbog čega su stari duhove podesno nazivali i imagines, slike. Obratimo sad pažnju drugim načinima upotrebe pojma duh! Fraza»on je radio u duhu njegovog pokojnog oca«, još je dvosmislena, jer reč duh u ovom slučaju označava i duha nekog mrtvog i način shva-tanja. Drugi govorni obrti su:»u njega se uselio novi duh«,»iz njega zrači novi duh«, čime treba da se izrazi obnavljanje stava. Osnovna predstava je opet uzimanje u posed od strane duha, koji je, na primer, u nekoj kući postao spiritus rector. Međutim, isto tako se zabrinuto može reći:»u toj porodici zavladao je zao duh.«ovde se više ne radi ο personifikaciji afekata, već ο predočavanju celokupnog raspoloženja ili izraženo psihološki stava. Rđav stav, izražen kao»zao duh«, shodno naivnom shvatanju ima otprilike istu psihološku funkciju kao i personifikovani afe-kat. Ovo bi moglo da bude mnogima čudno pošto se pod stavom obično zamišlja»postaviti se prema nečemu«, dakle delatnost sopstvenog Ja a samim tim i namera. Stav i raspoloženje ni izdaleka nisu uvek produkti volje, već za svoju svojstvenost mnogo češće imaju da zahvale psihičkom inficiranju, pri-meru i uticaju okoline. Kao što je poznato ima ljudi čiji loš stav truje atmosferu, njihov zao primer de-luje zarazno, zbog njihove odvratnosti drugi ljudi postaju nervozni. U školama može samo jedan napa-san učenik da pokvari duh celog razreda, i obrnuto, vedro i bezbrižno raspoloženje deteta može da obasja i razvedri inače mučnu porodičnu atmosferu, što je, naravno, moguće samo onda kada se stav svakog pojedinca poboljšava pomoću dobrog primera. Tako se stav može probiti i protiv svesne volje»loše društvo upropašćava dobre običaje.«ovo se najjasnije vidi u masovnoj sugestiji. Stoga se stav ili način shvatanja mogu, kao i afekat, nametnuti od spolja ili da potiču iznutra i zbog toga se i izražavaju istim govornim metaforama. Na prvi pogled stav izgleda znatno kompliko-vaniji od afekta. Pri bližem istraživanju ovo, među- 2* 19 6

7 tim, nije slučaj, pošto je većina stavova svesno ili ne-svesno sagrađena na nekoj sentenci, koja često ima karakter poslovice. Ima stavova čija se duboka sen-tenca odmah oseća ili čak i primećuje, odakle potiče mudra izreka. Često se stav može okarakterisati jednom jedinom rečju, po pravilu, idealom. Ne retko suština stava nije ni sentenca ni ideal, već poštovana i podražavana osoba. Vaspitanje koristi psihološke činjenice i pokušava da pomoću sentenca i ideala sugeriše prigodne stavove, od kojih u stvari mnogi ostaju aktivni celog života kao trajna nad-predstava. One su, kao i duhovi, uzeli u posed nekog čoveka. Na primitivnom stupnju je čak vizija učitelja majstora, pastira, Pojmena ili Pojmandra ona koja personificira vodeću nadpredstavu i konkretizuje je do slikovne pojave. Ovde se približavamo pojmu»duh«, koji daleko prevazilazi animistički oblik reči. Poučna sentenca ili mudra izreka je po pravilu rezultat velikog iskustva pojedinca, zbir pogleda i zaključaka, zgusnutih u par značajnih reči. Kada se, na primer, reč jevanđelja»imajte, kao da nemate ništa«, podvrgne podrobnoj analizi, uz pokušaj da se rekonstruišu svi oni doživljaji i reakcije koji su doveli do ovakve suštine životne mudrosti, onda čovek mora da se divi obilju i zrelosti životnog iskustva, koji se nalaze iza svega ovoga. To je»impozantna«reč koja se snažno uti-skuje u najintimnije težnje i ove, ponekad, trajno zauzima. One sentence ili ideali, koji u sebi sadrže obimna životna iskustva i duboka razmišljanja, čine ono što označavamo kao»duh«u najboljem značenju te reči. Ako nadpredstava ove vrste zadobije neograničenu prevlast, onda život proživljen pod ovim vodstvom nazivamo duhovno uslovljen ili duhovni život. Sto je bezuslovniji i što je prinudniji uticaj nadpred-stave, tim više ova ima prirodu autonomnog kompleksa, koji se svesti ο sopstvenom Ja suprotstavlja kao nepobitna činjenica. Ne treba međutim prevideti da ovakve sentence ili ideali ne izuzimajući ni najbolje nisu čarobne reči bezuslovnog dejstva, već da mogu zagospodariti samo pod izvesnim uslovima, naime onda kada im od samog subjekta nešto izlazi u susret afekat koji je spreman da prihvati ponuđeni oblik. Samo pomoću reakcije osećanja može ideja, ili već šta je nadpredstava, postati autonomni kompleks; bez ovog ideja ostaje zamisao, pojam podređen svesti, samo intelektualni žeton, bez određujuće snage. Ideja samo kao intelektualni pojam nema nikakvog uticaja na život, pošto u ovom stanju ne znači ništa više od čiste reči. Obrnuto, kada ideja dostigne značaj auto-nomnog kompleksa, onda preko raspoloženja deluje na život ličnosti. Ovakvi autonomni stavovi ne smeju se smatrati nečim što se ostvaruje pomoću naše svesne volje i našeg svesnog izbora. Kao što sam prethodno rekao da je svemu tome potrebna pripomoć osećanja, isto tako sam mogao reći da mora postojati nesvesna spremnost s one strane svesne volje da bi se oformio autonomni stav. Čovek tako reći ne može hteti da bude duhovan. Jer kojegod principe mi izabrali i prema njima stremili, sve je uvek podređeno našem mišljenju i našoj svesti i zbog toga nikada ne može postati nešto što bi bilo nezavisno od svesne samovolje. Stoga je pre pitanje sudbine koji će princip vladati našim stavom. Neko će sigurno postaviti pitanje da li onda uopšte ima čoveka kome bi sopstvena slobodna volja bila vrhovni princip, tako da mu je svaki stav odabran namerno. Ne verujem da je bilo ko dostigao, ili da će dostići, ovu božansku sličnost, ali znam da mnogi teže ovom idealu, pošto su opsednuti herojskom idejom apsolutne slobode. Negde su svi ljudi zavisni, svi su nekako odredljivi, jer nisu bogovi. Naša svest ne izražava čovekovu totalnost, već jeste i ostaje deo. Već sam u uvodnom izlaganju naznačio mogućnost da naša svest ο sopstvenom Ja nije neophodno i jedina svesnost u našem sistemu, već je možda nesvesno podređeno široj svesti, isto kao što su jednostavniji kompleksi podređeni Ja-kompleksu. Uopšte ne znam kako bih mogao da dokažem da u nama postoji svest viša ili dalja od svesti sopstvenog Ja, ali ako takva postoji, onda bi morala znatno da ometa svest sopstvenog Ja. Šta time mislim želeo bih da razjasnim na jednostavnom primeru: pretpostavimo da naš optički sistem ima sopstvenu svest i da je stoga jedna vrsta ličnosti koju bismo mogli da označimo kao»očna ličnost«. Recimo, sada je očna ličnost otkrila izvanredno lep pogled i utonula diveći se ovom otkriću. Iznenada akustički sistem čuje signal automobila. Optički sistem je nesvestan ovog opažanja. Od Ja slede sad naređenja mišićima, koja su optičkom sistemu nesvesna, da telo premeste na drugo mesto u prostoru. Pokret iznenada

8 oduzima objekt očnoj svesti. Da oči mogu da misle, one bi došle do zaključka da je svet svetlosti izložen svim mogućim tamnim smetnjama. Nešto slično moralo bi da se desi našoj svesti kada bi šira svest postojala, svest koja bi, kako sam prethodno naveo, bila odraz celog čoveka. Postoje li zaista takve tamne smetnje, koje se ne pokoravaju volji i koje ne može odstraniti nikakva namera? I da li postoji negde u nama nešto nedodirljivo, u šta bi mogli sumnjati da je izvor ovakvih smetnji? Na prvo pitanje bez dalnjega možemo odgovoriti potvrdno. Na stranu neurotičari, već kod normalnih ljudi bez teškoća možemo posmatrati svakojaka zadiranja i smetnje iz druge sfere iznenadna promena raspoloženja, nalet glavobolje, nekud je odletelo ime poznanika koga upravo treba predstaviti, neka melodija proganja nas ceo dan, čovek bi želeo nešto da uradi ali volja za tim je neobjašnjivo iščezla, čovek zaboravlja ono što ni po koju cenu nije želeo da zaboravi, unapred se raduje kako će se ispavati a san nikako ne nailazi, ili spava a fantastični, neprijatni snovi ometaju spavanje, traže se naočare koje su na nosu, novi kišobran se ostavlja neznano gde. Ovaj spisak lako bi mogao da se produži u beskonačnost. A ako čak ispitujemo psihologiju neurotičara, onda se krećemo usred tih najparadoksalnijih smetnji. Nastaju neverovatni simptomi oboljenja a da ipak nijedan organ nije bolestan. Bez i najmanjeg telesnog poremećaja temperatura skače na preko 40 C, bez ikakvog razloga nailaze stanja straha praćena gušenjem, prisilne predstave čiju besmislenost uviđa i sam pacijent, promene na koži koje nailaze i nestaju ne hajući ni za uzrok ni za terapiju. I ovde je spisak beskrajan. Naravno, za svaki slučaj postoji pogodno ili nepogodno objašnjenje koje, međutim, već slede-ći slučaj ne razjašnjava. Ali postojanje smetnji je više nego sigurno. Što se tiče drugog pitanja, porekla smetnji, treba obratiti pažnju na to da je medicinska psihologija uvela pojam nesvesnog i podnela dokaze da te smetnje počivaju na nesvesnim procesima. To je dakle isto kao kada bi naša očna ličnost otkrila da pored vidljivih moraju postojati još i nevidljivi odredni faktori. Ako sve nije obmana, onda izgleda da su ne-svesni procesi sve drugo ali ne i neinteligentni. Njima naročito nedostaje automatski i mehanički karakter. Oni stoga po finoći ni na koji način nisu manje vredni od svesnih procesa, naprotiv, ne tako retko oni znatno nadmašuju svesni uvid. Naša zamišljena optička ličnost može u to da sumnja, da li iznenadni poremećaji njenog svetlosnog sveta potiču iz neke svesti. Pa tako i mi možemo da sumnjamo u jednu širu svest a da pri tom nemamo više razloga za sumnju nego optička ličnost. Međutim, kako nam neće uspeti da se prenesemo u stanje šire svesti, što bi bilo i njeno poimanje, onda bi bilo sasvim umesno da te tamne sfere sa našeg stanovišta nazovemo nesvesno. Na ovom mestu izlaganja opet sam se vratio na ranije već načeto pitanje više svesti, pošto je problem životno određujuće snage duha, kojim se ovde bavimo, povezan sa procesima s one strane svesti sopstvenog Ja. Prethodno sam više uz put primetio da ideja bez afekta nikada ne može postati životno određujuća veličina. Nastajanje izvesnog duha nazvao sam i sudbinskim pitanjem, da bih time izrazio da naša svest nije u stanju da voljno stvori autonoman kompleks. On nije autonoman dok se ne sudarimo sa njim, kada nam očevidno pokaže svoju nad-moćnost nad svesnom voljom. On je, naime, i jedan 23 od onih poremećaja koji potiču iz tamne sfere. Kada sam prethodno rekao da ideju mora susresti reakcija osećanja, pod tim sam mislio na nesvesnu spremnost koja preko svoje afektivne strane dopire do dubina koje više nisu pristupačne našoj svesti. Tako naš svesni razum nikada ne može razoriti korene neurot-skih simptoma; za ovo su potrebni emocionalni procesi, koji izgleda da mogu uplivisati i na simpatički nervni sistem. Isto tako bismo mogli reći da, kada to široj svesti izgleda pogodno, svesti sopstvenog Ja prisilna ideja se postavlja kao naređenje. Onaj ko je svestan svog vodećeg principa zna sa kakvim neporecivim autoritetom ovaj raspolaže našim životom. Ali po pravilu svest je isuviše zaokupljena dostiza-vanjem postavljenih ciljeva, tako da nikada ne polaže računa ο prirodi duha koji određuje njen život. Posmatrano psihološki, fenomen duha izgleda, kao i svaki autonomni kompleks, kao Ja-svesti nadređena ili bar dodeljena namera nesvesnog. Ako bismo bili pravedni prema suštini onog što nazivamo duh, onda bi umesto nesvesnog pre morali govoriti ο višoj svesti, pošto nas 8

9 pojam duha navodi da s njim povezujemo i misao ο njegovoj nadređenosti nad Ja-svešću. Nadređenost nije duhu pripisana kao plod svesnog mudrovanja, već se ovo u njegovoj pojavi ocrtava kao bitno svojstvo, kao što se može videti iz svedočanstava svih vremena, počev od Svetog pisma do Ničeovog Zaratustre. Duh psihološki nastupa kao lično biće katkad vizionarski razgovetno. U hrišćan-skoj nauci on je treće lice trojstva. Ove činjenice dokazuju da duh nije uvek samo oblikovana ideja ili sentenca, već u svom najjačem i najneposrednijem očitom prikazivanju čak razvija svojstven samostalni život, koji se oseća kao život bića nezavisnog od nas. Sve dok se duh može označiti i opisati pomoću shvatljivog principa ili izražajne ideje, on se ne oseća kao samostalno biće. Ali kada njegova ideja ili njegov princip postanu nesagledivi, kada poreklo i cilj njegovih namera postane mračan a ipak se silom probijaju, tada se nužno doživljava kao samostalno biće, kao neka vrsta više svesti, i tada njegova nesaglediva, nadmoćna priroda više ne može da se izrazi pojmovima ljudskog razuma. Tada se naša izražajna sposobnost maša drugih sredstava ona stvara simbol. Pod simbolom ni u kom slučaju ne podrazume-vam alegoriju ili samo znak, već upravo sliku koja treba da najbolje označi nejasno naslućenu prirodu duha. Simbol ne obuhvata i objašnjava, već ukazuje na daleki, neshvatljivi, nejasno naslućeni smisao koji se nalazi izvan njega a koji se ne može zadovoljavajuće izraziti nijednom rečju našeg današnjeg jezika. Duh, koji se može prevesti u pojam, je psihički kompleks još unutar dohvatnog područja naše svesti. On neće produkovati niti činiti išta više od onoga što smo uložili u njega. Ali duh, kome je za izraz potreban simbol, predstavlja psihički kompleks koji sadrži stvaralačku klicu nesagledivih mogućnosti. Najbolji primer je istorijski utvrđena i pregledna delotvor-nost hrišćanskih simbola. Ako se bez predrasuda sagleda efekat ranohrišćanskog duha na um skromnih, prosečnih ljudi drugog veka, onda čovek može samo da se čudi i divi. Ali ovaj duh je bio stvaralački kao retko koji. Stoga nije čudo što je taj duh smatran božjom promisli. Upravo je nadmoćnost ove promisli, koja se jasno osećala, ono što je pojavi duha dodeljivalo karakter otkrovenja i bezuslovni autoritet opasno svojstvo; jer ono što bismo eventualno smeli da nazovemo viša svest, ni u kom slučaju nije uvek»više«u smislu naših svesnih vrednosti, već je često u najoštrijoj suprotnosti sa našim prihvaćenim idealima. Ova hipotetična svest zapravo bi trebalo da se označi kao»šira«, da ne bi došlo do zablude da je ova uvek viša u intelektualnom ili moralnom smislu. Duhova ima mnogo, vedrih i tmurnih. Stoga se ne sme izvesti zaključak da je duh nešto apsolutno, već je to nešto relativno, čemu je potrebna dopuna i popuna, a to se ostvaruje kroz život. Postoji isuviše mnogo primera gde je duh zaposeo čoveka u tolikoj meri, da čovek više nije ni živeo već samo duh, i to ne u smislu života koji bi za čoveka bio bogatiji i potpu- niji, već na po život štetan način. Ovim ni u kom slučaju ne smatram da je smrt hrišćanskih mučenika besmisleno i nepotrebno uništenje naprotiv, jedna takva smrt može značiti potpuniji život nego nešto drugo pod tim mislim na duh izvesnih sekti koje potpuno negiraju život. Čemu duh ako je ovaj istre-bio ljude? Strogo montanističko shvatanje sigurno da je odgovaralo najvišim moralnim zahtevima tog vremena, ali je uništavalo život. Stoga verujem da i duh koji odgovara našim najvišim idealima nalazi svoja ograničenja u životu. Sigurno je on neophodan životu, jer je čist Ja-život, kao što nam je isuviše dobro poznato, krajnje nedovoljna i nezadovoljavajuća stvar. Samo je život, koji se živi u izvesnom duhu, vredan života. Čudno je da život, koji se živi samo iz sopstvenog Ja, po pravilu ne samo toj osobi već i drugima deluje tupo. Obilje života zahteva više od sopstvenog Ja, potreban mu je duh, to jest nezavi-stan i nadređen kompleks, koji je očigledno u stanju da oživi sve one psihičke mogućnosti do kojih ne može dopreti svest sopstvenog Ja. Ali, kao što strasti koje streme slepom, nesputanom životu, tako ima i strasti koje bi duhu, zbog njegove stvaralačke nadmoći žrtvovale sav život. Ova strast od duha stvara zloćudni tumor koji besmisleno razara ljudski život. Život je kriterijum istine duha. Duh koji čoveka izvlači iznad svih životnih mogućnosti a ispunjenje traži samo u sebi je zabludan duh ne bez čovekove krivice, kome je ostavljena mogućnost da se poda ili ne. Život i duh su dve sile, ili neophodnosti, između kojih je postavljen čovek. Duh daje njegovom životu smisao i mogućnost najvećeg razvitka. Ali život je neophodan duhu, jer njegova istina nije ništa ako ne može da živi.

10 OSNOVNI PROBLEM DANAŠNJE PSIHOLOGIJE Pošto je srednji vek kao i antika, pa čak i celo čovečanstvo od svojih prvih početaka, polazilo od ubeđenja u postojanje supstancijalne duše, u drugoj polovini devetnaestog veka nastala je psihologija»bez duše«. Pod uticajem naučnog materijalizma sve ono što se nije moglo videti očima niti opipati rukama, postalo je sumnjivo, pa čak i više od toga, ozloglašeno, jer je bilo sumnjivo da je metafizičko. Kao»naučno«a time i uopšte dopušteno važilo je samo ono što je ili priznato kao materijalno ili se moglo izvesti iz čulno opažajnih uzroka. Ovaj preokret se dugo pripremao, on nije počeo tek sa materijalizmom. Kada je gotsko doba sa svojim visokim stremljenjima, koje se podizalo na osnovi usko ograničenoj kako geografski tako i po gledanju na svet, sa duhovnom katastrofom reformacije dospelo do svog kraja, tada je i vertikala evropskog duha unakrst precrtana sa horizontalom moderne svesti. Svest više nije rasla u visinu, već u širinu, geografski i po svom gledanju na svet. Vera u supstancijalnost duhovnog polako je uzmicala pred rastućim ubeđenjem u osnovnu sup-stancijalnost psihičkog, sve dok najzad tokom skoro četiri stoleća vrhunska svest evropskih mislilaca i istraživača nije duh sagledala u potpunoj zavisnosti od materije i materijalnih uzroka. [1] Predavanje održano u Beču. objavljeno u: Europäische Revue. VII (1931) pod naslovom: Die Entschleierung der Seele.

11 Sigurno bi bilo pogrešno reći da su filozofija ili prirodne nauke prouzrokovali ceo ovaj preokret. Uvek je bilo dovoljno filozofa i dovoljno inteligentnih naučnika u oblasti prirodnih nauka, koji su, zbog višeg uvida i dubljih razmišljanja, u svemu tome učestvovali ne bez protesta pa se čak i opirali, ali njima je nedostajala popularnost a njihov otpor naspram velikog talasa opšteg, emocionalnog povlašći-vanja fizičkog pokazao se nemoćnim. Ne treba vero-vati da je takav snažni preokret gledanja na svet potekao iz racionalnih razmišljanja, pošto uopšte nema racionalne misli koja bi mogla da dokaže ili negira duh ili materiju. Oba pojma su, kao što to danas zna svaki inteligentan čovek, ništa drugo do simboli, postavljeni za nepoznate faktore, čije postojanje je potvrđivano ili osporavano zavisno od ćudi individualnih temperamenata ili od duha vremena. Intelektualne špekulacije ništa nije ometalo da psihu smatraju komplikovanim biohemijskim fenomenom a samim tim da je smatra, u krajnjoj liniji, igrom elektrona ili, s druge strane da bezakonje koje vlada u atomskom jezgru oglasi za duhovni život. Da je metafizika duha u devetnaestom veku za-menjena metafizikom materije, intelektualno uzevši je čista opsena, međutim, psihološki to je nečuvena revolucija pogleda na svet.»onaj svet«preobraća se u ovaj svet, svako obrazlaganje i svaka svrhovnost, pa čak i svaki smisao nalaze se samo u empirijskim granicama na izgled, tako smatra naivni razum, sve nevidljivo unutrašnje postaje vidljivo spoljno dok se sve vrednosti temelje na takozvanim činjenicama. Upravo je beznadežno pokušati da se filozofski obradi ovaj iracionalni preokret. Bolje je ne činiti ovaj pokušaj, pošto, ako neko danas duhovni ili duševni fenomen svede na funkciju žlezda, može doži-veti pobožno poštovanje od strane sugrađana, međutim ako neko pokuša da raspad atoma zvezdane materije objasni kao emanaciju stvaralačkog duha sveta, ti isti sugrađani će ga žaliti kao duševno nenormalnog. A ipak su oba objašnjenja podjednako logič na, podjednako metafizička, podjednako voljna i podjednako simbolična. Saznajno teorijski je isto do-pustljivo čovekovo poreklo izvoditi iz životinjskog stabla, kao i životinjska stabla iz čoveka. Ali, kao što je poznato, Dakueu (Dacqué) je sagrešenje u odnosu na duh vremena akademski uzeto za zlo. Sa duhom vremena se nije šaliti, pošto je on religija, bolje rečeno veroispovest ili»vjeruju«, čija iracionalnost ne ostavlja nijednu prekobrojnu želju ali koji istovremeno ima neprijatno svojstvo da za sebe zadržava apsolutno merilo svih istina, polažući pravo da su sve vrline na njegovoj strani. Duh vremena se ne može obuhvatiti kategorijama ljudskoga razuma. On je»penchant«, osećajna sklonost koja, iz nesvesnih razloga, sa nadmoćnom sugestijom deluje i povlači sa sobom sve slabije duhove. Drugačije misliti nego što se danas misli, uvek ima primesu nečeg protivzakonitog i štetnog, pa čak nepristojnog, patološkog ili bogohulnog i zbog toga je socijalno opasno za pojedinca. Besmisleno on pliva protiv matice. Kao što je ranije bila sama po sebi razumljiva pretpostavka da je sve što jeste jednom rođeno i stvoreno stvaralačkom voljom duhovnog Boga, tako je i devetnaesti vек otkrio samu po sebi razumljivu istinu da sve potiče iz materijalnih uzroka. Danas duševna snaga ne izgrađuje telo, već obrnuto, iz svog hemizma materija stvara dušu. Ovaj preokret bi bio smejurija da nije jedna od najvećih istina duha vremena. Popularno je i stoga pristojno, razumno, naučno i normalno tako misliti. Duh treba zamisliti kao epifenomen materije. Sve se svodi na ovaj zaključak i kada se ne kaže baš»duh«već»psiha«, i ne baš»materija«već»mozak«,»hormoni«ili instinkti i nagoni. Duši dati sopstvenu supstanciju suprotno je duhu vremena, pošto bi to bila jeres. Sada smo otkrili da je voljno, intelektualno nasilje naših praotaca bila pretpostavka da čovek ima supstancijalnu dušu, da je ona božanske prirode i stoga besmrtna, da postoji sopstvena duševna snaga koja izgrađuje telo, održava njegov život, leči njegove bolesti i da je duša sposobna da živi nezavisno od tela, da postoje bestelesni duhovi sa kojima opšti duša i duhovni svet s one strane našeg empirijskog ovog sveta, iz koga duši pritiče nauka ο duhovnim stvarima čije se poreklo ne može naći u ovom vidljivom svetu. Međutim, opšta svest još nije otkrila da je isto tako nadmena i fantastična naša pretpostavka da je prirodno da materija proizvodi dušu, da su majmuni stvorili čoveka, da je Kantova»Kritika čistoga uma«nastala iz harmoničnog sadejstva gladi, ljubavi i energije, da ćelije mozga fabrikuju misli i da sve to drugačije ne može biti. Ko je zapravo ova svemoguća materija? Opet je to stvaralački Bog, koji je samo sada odbacio svoj antropomorfizam i za to poprimio obličja univerzalnog pojma, ο kome svi uobražavaju da znaju šta sе pod njim 11

12 zamišlja. Naša opšta svest je, doduše, nečuveno narasla u širinu i daljinu, ali na žalost samo prostorno a ne i vremenski, inače bismo imali znatno življe istorijsko osećanje. Kada naša opšta svest ne bi bila samo efemerna, već istorijska, znali bismo za slične preobražaje bogova još iz vremena grčke filozofije, što bi nam moglo dati povoda za malo kritike naše sadašnje filozofije. Ali duh vremena vrlo efikasno sprečava ovakva razmišljanja. Tom duhu istorija znači samo arsenal pogodnih argumenata, tako da se, na primer, može reći, još je stari Aristotel znao... itd. Pred ovakvim stanjem stvari čovek se stvarno mora zapitati odakle duh vremena crpi ovu strahovitu snagu. On je bez sumnje vrlo važan psihički fenomen, prejudicijum, koji je u svakom slučaju tako bitan da uopšte ne možemo dospeti do našeg problema duše dok prethodno njemu ne udovoljimo. Kao što sam prethodno pomenuo, neodoljiva sklonost da se prvenstveno sve objasni iz fizičkog odgovara horizontalnom razvitku svesti poslednjih četiri stoleća. Horizontalna tendencija proističe kao reakcija na isključivu vertikalu gotskog doba. To je etnopsihološka pojava, koja se kao takva uvek nalazi s one strane individualne svesti. Tačno kao primitivci tako i mi najpre postupamo sasvim nesvesno, da bi tek posle duga vremena otkrili zašto smo tako postupali. U međuvremenu zadovoljavamo se svakojakim neprikladnim racionalizacijama. Kad bismo bili svesni duha vremena, znali bismo da smo skloni da prvenstveno objašnjavamo iz fizičkog zato što je ranije isuviše mnogo objašnjavano iz duhovnog. Ovo saznanje odmah bi nas kritički usa-glasilo u odnosu na naš»penchant«. Samima sebi bismo rekli: najverovatnije sada radimo obrnuto i zbog toga činimo istu grešku. Mi precenjujemo materijalne uzroke i mislimo da je tek sada nađeno tač-no objašnjenje, pošto uobražavamo da nam je materija poznatija od»metafizičkog«duha. Ali materija nam je isto tako nepoznata kao i duh. Ο njoj ne znamo ništa. Tek sa ovim saznanjem vraćamo se u stanje ravnoteže. Ovim nikako ne osporavamo usku povezanost psihičkog sa fiziologijom mozga, žlezda i tela uopšte, mi smo duboko uvereni u činjenicu da su naši sadržaji svesti u velikoj meri determinisani čulnim opažanjima, da nam nesvesni hereditet uti-skuje nepromenljiva fizička i psihička karakterna svojstva, na nas ostavlja najdublji utisak sila nagona koja može da sputa, podstakne ili modifikuje duhovne sadržaje. Moramo priznati da je ljudska duša, bilo gde došli sa njom u dodir, najpre i pre svega verni odraz svega što nazivamo materijalnim, empirijskim, ovostranim u uzroku, svrsi i smislu. I najzad, shodno priznanjima, čovek se pita da duša na kraju krajeva nije pojava drugog reda, takozvani epifenomen i sasvim zavisna od fizičkog supstrata. Naš praktični razum i ovostranost se slažu sa ovim, a samo naša sumnja u svemoć materije je ono što nam može dati povoda da kritički osmotrimo ovu naučnu sliku duše. Ovakvom posmatranju duše već je zamereno da sve duševno čini nekom vrstom izlučevine žlezda misli kao sekret mozga i da je to psihologija bez duše. U ovakvom sagledavanju duša svakako da nije nikakav ens per se. nikakva pa i za sebe postojeća stvar, već samo izraz fizičkih materijalnih procesa. Da ovi procesi imaju svojstvo svesti to je najzad tako, 3 Jung. Odabrana dela. III 33 a kada ne bi bilo tako onda ne bi bilo ni govora ο psihi, pošto tada ni ο čemu ne bi bilo govora, pošto ovo, naime, uopšte i ne postoji. Dakle, svest je conditio sine qua non psihičkog, to jest i sama duša. Zbog toga su sve moderne»psihologije bez duše«psihologije svesti, u kojima psihički nesvesno ne postoji. Naime, ne postoji jedna moderna psihologija, već više njih. To je čudnovato, pošto postoji samo jedna matematika, jedna geologija, jedna zoologija, j edna botanika itd. Ali postoji tako mnogo psihologija, da američki univerzitet može svake godine da publiku-je debelu svesku pod naslovom Psychologies oj 1930 itd. Verujem da psihologija ima toliko mnogo kao filozofija. Naime, isto tako nema samo jedne filozofije, već mnogih. Ovo stanje pominjem zbog toga što između filozofije i psihologije postoji neraskidiva veza, veza koja je zajamčena povezanošću njihovih predmeta kratko rečeno objekt psihologije je duša, objekt filozofije je svet. Do nedavno psihologija je bila posebni deo filozofije, ali se sada približava, kako je prorekao Niče, uspon psihologije, koji preti da proguta filozofiju. Unutrašnja sličnost obe disciplino sastoji se u tome što su obe sistematsko formiranje mišljenja ο predmetima koji su izvan potpunog 12

13 iskustva i zbog toga ne mogu biti dovoljno obuhvaćeni empirijskim razumom. Zbog toga ovi draže spekulativni razum na formiranje mišljenja, koje onda sledi u takvom obimu i takvoj raznorodnosti, da je filozofiji, kao i psihologiji potrebno mnogo debelih svezaka da bi obuhvatila sva različita mišljenja. Obe discipline ne mogu da izađu na kraj jedna bez druge, a stalno jedna drugoj liferuje neizgovorene i obično nesvesne pretpostavke. Moderno ubeđenje u primat fizičkog u krajnjoj liniji vodi u»psihologiju bez duše«, to jest psihičko u tome ne može biti ništa drugo do biohemijski efe-kat. Moderna, naučna psihologija, koja objašnjava sa stanovišta duha, uopšte ne postoji. Danas se niko ne bi mogao da usudi da naučnu psihologiju zasniva na pretpostavci samostalne, od tela nezavisne duše. Ideja duha po sebi, jednog u samom sebi postojećeg duhovnog svetskog sistema koji bi bio neophodna pretpostavka postojanja autonomne individualne duše, kod nas je u najmanju ruku krajnje nepopularna. Svakako moram dodati da sam još godine pri takozvanoj Joint Session Aristotelian Society, Mind Association i British Psychological Society prisustvovao simpozijumu u Bedford Collegeu u Londonu, koji je postavio pitanje: Are individual minds contained in God or not? Da li su individualne duše obuhvaćene u Bogu ili ne? Da je neko u Engleskoj pokušao da ospori naučni karakter ovih društava, kojima pripada»creme«engleske inteligencije, ne bi našao naklonjenog slušaoca. Stvarno, ja sam izgleda bio jedini koji se čudio ovoj diskusiji koja je omogućila da se ponovo čuju argumenti XIII veka. Ovaj slučaj je znak da ideja autonomnog duha, čije postojanje se pretpostavlja kao samo po sebi razumljivo, još nije izumrla svuda u evropskom duhovnom svetu, niti da je postala srednjovekovni fosil. Sećanje na ovu činjenicu može nam, možda, dati hrabrosti da se uoči i»psihologija sa dušom«, to jest nauka ο duši koja bi bila zasnovana na pretpostavci autonomnog duha. Nepopularnost ovakvog pothvata ne sme da nas uplaši, pošto hipoteza duha nije ništa fantastičnija od hipoteze materije. Kako stvarno nemamo pojma kako psihičko može proisteći iz fizičkog, a psihičko ipak nekako jeste, postoji, slobodni smo da pretpostavimo i obrnuto, da psiha proističe iz duhovnog principa slične nedostupnosti kao materija. Ovakva psihologija svakako ne bi mogla da bude moderna, pošto je suprotno od ovog moderno. Zbog toga moramo, hteli ne hteli, da se vratimo na nauku ο duši naših praotaca, jer su oni bili ti koji su stvorili ovakvu pretpostavku. Staro shvatanje je bilo da je duša esencijalni život tela, životni dah, neka vrsta životne sile, koja za vreme trudnoće ili rođenja ili oplođenja prelazi u fizis, u prostornost i ponovo napušta samrtno telo sa poslednjim izdisajem. Duša je po sebi i za sebe neprostorno biće, a pošto je pre i posle telesnog po- stojanja, ona je i bezvremena i praktički besmrtna. Ovo gledište je, posmatrano sa stanovišta moderne naučne psihologije, čista iluzija. Kako ovde ne želimo da se bavimo»metafizikom«, pa ni modernom, potrebno je bez predrasuda ispitati empirijsku opravdanost ovog starog shvatanja. Imena koja ljudi daju svom iskustvu su često direktno obaveštajna. Odakle potiče reč duša? Seele (duša), kao i englesko soul, gotsko saiwala, staroger-mansko saiwaló, etimološki je srodno sa grčkim aio-los, pokretno, šareno, sjajno. Grčka reč psiha kao što je poznato naziva se i leptir. Saiwalò je, s druge strane, srodno staroslovenskoj reči sila, snaga. Ova povezanost baca svetio i razjašnjava praznačenje reči Seele: ona je pokretačka sila, životna snaga. Latinski naziv animus, duh, i anima, duša, je isto što i grčko anemos, vetar. Druga grčka reč za vetar, pneuma, isto tako znači i duh. U gotskom srećemo istu reč kao us-anan, izdisati, a u latinskom an-helare, teško disati, U staronemačkom spiritus sanctus je prevođeno kao atum, Atem (dah). U arapskom je rih, vetar, ruh, duša, duh. Sasvim sličnu srodnost imaju grčko psiha, koja je u vezi sa psiho, dihati, psihos, svež, psihros, hladan, i fiza, meh. Ove veze jasno ukazuju kako je u latinskom, grčkom i arapskom naziv za dušu blizak sa predstavom ustalasanog vazduha,»hladnog daha duhova«. Zbog toga najverovatnije i primitivno shvatanje daje duši nevidljivo vazdušasto telo. Razumljivo je bez daljnjega da se, pošto je disanje znak života, dah smatra životom, isto kao i kretanje i pokretačka snaga. Drugo primitivno shvatanje vidi dušu kao vatru ili plamen, pošto je toplota isto tako znak života. Čudnovato, ali ipak ne retko primitivno shvatanje identifikuje dušu sa imenom. Ime individue je njena duša,

14 zbog toga i običaj da,sе davanjem imena predaka inkarnira duša pretka u novorođenče. Ovo shvatanje ne znači svakako ništa drugo do priznavanje svesti sopstvenog Ja kao izraza duše. Često se duša identifikuje sa senkom, zbog toga je i smrtna uvreda nekome stati na senku. Stoga je i opasno podne (južnjački čas duhova), pošto je tada senka sasvim mala. što je isto što i životna ugroženost. Senka izražava isto ono što su Grci nazivali sinopados, pozadi sledeći, osećanje neshvatljive žive prisutnosti, zbog čega su i duše nestalih označavane kao senke. Ovi nagoveštaji mogu pokazati kako je prashva-tanje doživljavalo dušu. Psihičko izgleda kao životni izvor, kao primum movens, kao duhovna ali objektivna prisutnost. Stoga i primitivni čovek zna da razgovara sa svojom dušom, ona ima u njemu glas. pošto ona nije isto što i on sam i njegova svest. Za praiskustvo, psihičko nije zbirni pojam svega subjektivnog i voljnog kao što je to za nas, već nešto objektivno, što živi iz samog sebe i počiva na samom sebi. Ovo shvatanje je empirijski sasvim opravdano, pošto se ne samo na primitivnom stupnju, već i kod kulturnog čoveka psihičko pokazuje kao objektivno koje je u velikoj meri izvan kontrole naše svesne volje. Tako, na primer, obično ne možemo potisnuti emocije, loše raspoloženje ne možemo preobratiti u dobro, snove ne možemo niti naručiti niti otkazati. Čak i najinteligentnijeg čoveka mogu povremeno da opsednu misli kojih nije u stanju da se oslobodi ni uz najveći napor volje. Naše pamćenje može načiniti sulude skokove kojima možemo samo bespomoćno da se čudimo, a na pamet nam padaju i fantazije koje niti smo ikada tražili niti očekivali. Mi samo volimo da sami sebe uljuljkujemo tvrdnjom da smo gospodari u sopstvenoj kući. U stvarnosti smo strahovito upućeni na to da naše nesvesno psihičko samo od sebe ispravno funkcioniše i da nas u danom slučaju ne ostavlja na cedilu. Kad se proučava psihologija neurotičara, onda je čoveku direktno smešno što uop-šte ima psihologa koji psihu poistovećuju sa svešću. A psihologija neurotičara se, kao što je poznato, samo nebitno razlikuje od psihologije takozvanih normalnih, jer ko danas sasvim sigurno nije neurotičan? S obzirom na ovakvo stanje stvari sasvim je shvatljivo što staro shvatanje duše kao nečeg nezavisnog, ne samo objektivnog već i direktno opasno samovoljnog ima svog opravdanja. Dalja pretpostavka da je ovo tajanstveno biće koje izaziva strah istovremeno izvor života, psihološki je isto tako razumljivo, pošto iskustvo pokazuje kako Ja-bivstvo, naime svest, proističe iz nesvesnog života. Psihički život malog deteta postoji bez dokazive svesti sopstvenog Ja, zbog čega prve godine jedva da ostavljaju neke tragove sećanja. Odakle dolazi sve ono dobro i korisno što nam pada na pamet? Odakle oduševljenje, inspiracija i svako povišeno životno osećanje? Primitivni čovek u dubini svoje duše oseća životni izvor, on je duboko impresioniran stvaralačkom de-latnošću njegove duše, zbog toga veruje u sve ono što deluje na dušu, naime u magične obrede svih vrsta. Zbog toga je za njega duša život uopšte, za koji on ne uobražava da ga modelira, već da u svakom pogledu zavisi od nje. Ideja ο besmrtnosti duše, ma kako nam zvučala nečuveno, primitivnoj empiriji nije ništa izvanredno. Sigurno da je duša nešto neobično. Ona se ne može tačno lokalizovati u prostoru, gde ipak sve postojeće zauzima određeni prostor. Mi pretpostavljamo kao sigurno da su naše misli u glavi, ali već pri osećanjima postajemo nesigurni, pošto izgleda da ona pre nastanjuju predeo srca. Osećaji su potpuno raspoređeni preko celoga tela. Naša teorija je, doduše, da je sedište svesti u glavi. Ali Pueblo Indijanci su mi rekli da su Amerikanci ludi što veruju da su njihove misli u glavi. Svaki razuman čovek misli srcem. Izvesna crnačka plemena svoju psihičku lokalizaciju ne fiksiraju ni za glavu ni za srce, već za trbuh. Ovoj nesigurnosti prostorne lokalizacije pridružuje se činjenica da psihički sadržaji uopšte poprimaju vanprostorni karakter, čim napuste sferu ose-ćaja. Koje prostorno merilo možemo primeniti za misli? Da li su one male, velike, duge, tanke, teške, tečne, prave, kružne ili kakve? Ako hoćemo da načinimo živu predstavu nekog četvodimenzionalnog bića u određenom prostoru, onda nam je za to sigurno misaono biće model. Bilo bi mnogo jednostavnije kada bi se postojanje psihe moglo jednostavno osporiti! Ali ovde imamo neposredno iskustvo ο nečemu postojećem, usađenom u našu izmerenu, odmerenu trodimenzionalniu stvarnost, kojoj zapanjujuće nije slično u svakom po- gledu a ni u detaljima, a ovu ipak odražava. Duša bi mogla biti matematička tačka a istovremeno i čitav svet zvezda nekretnica. Naivnom shvatanju ne možemo zameriti što smatra da se ovako paradoksalno biće graniči sa božanstvom. Kada nema prostora, onda nema ni tela. Telo umire, ali nevidljivo, van-prostorno, može li ono da nestane? Osim toga život i duša su bili pre no što je bilo

15 sopstveno Ja, a kada Ja ne postoji, kao za vreme spavanja ili besvesti, ipak postoje život i duša, kao što pokazuju snovi ili kao što se može videti na drugom. Zašto bi naivno shva-tanje, s obzirom na ovakva iskustva, trebalo da osporava da duša živi s onu stranu tela? Moram priznati da u ovom takozvanom sujeverju mogu da sagledam isto tako malo besmisla kao u rezultatima istraživanja nasleđa ili psihologije nagona. Da je staro shvatanje duši pridavalo više, čak božansko znanje svakako je razumljivo s obzirom na činjenicu da su stare kulture, unazad sve do primitivnog čoveka, snove i vizije vazda smatrali izvorom saznanja. Nesvesno stvarno raspolaže sa subliminal-nim opažanjima čiji se domašaj graniči sa čudom. Za priznavanje ovog stanja na primitivnom stupnju snovi i vizije koriste se kao važan izvor informacija, a na ovoj psihologiji nastale su moćne, prastare kulture, kao indijska i kineska, od kojih su obe do u tančine, filozofski i praktično razradile unutrašnji put spoznaje. Uvažavanje nesvesne psihe kao izvora saznanja niukom slučaju nije tako iluzionističko, kako bi to hteo naš zapadni racionalizam. Mi smo skloni da prihvatimo da svo saznanje u krajnjoj liniji uvek potiče od spolja. Danas, međutim, sigurno znamo da nesvesno raspolaže sadržajima koji bi, kada bi mogli da se privedu u svest, značili nepregledan porast saznanja. Moderna ispitivanja instinkata, na primer kod insekata, sabrala su bogat empirijski materijal, koji u najmanju ruku dokazuje da bi čovek, kada bi u danom slučaju tako postupao kao određeni insekt, posedovao moćno saznanje. Naravno da se nikako ne može dokazati da su insekti svesni svog znanja, ali da su ovi nesvesni sadržaji psihička funkcija u to neće sumnjati zdrav ljudski razum. Tako i čovekovo nesvesno sadrži celokupnu životnu i funkcionalnu formu niza predaka, tako da u svakom detetu postoji saobrazna psihička funkcionalna spremnost već pre svake svesti. I u odraslom, svesnom životu ova nesve-sna instinktivna funkcija je prisutna i delatna. U njoj su nagoveštene i prisutne sve funkcije svesne psihe. Nesvesno opaža, ima namere i slutnje, oseća i misli slično svesti. Ovo nam je dovoljno poznato iz iskustva psihopatologije i ispitivanja funkcije snova. Samo u jednom pogledu postoji bitna razlika između svesnog i nesvesnog funkcionisanja psihe. Dok je svest doduše intenzivna i koncentrovana. ona je čisto efemerna (kratkotrajna) i usredsređena na neposrednu sadašnjost i na ono sledeće, a takođe raspolaže samo individualnim iskustvenim materijalom, koji obuhvata nekoliko decenija. Daljno pamćenje je veštačko i u suštini se sastoji od naštampanog papira. Stvar stoji sasvim drugačije sa nesvesnim. Ono, doduše, nije koncentro-vano i intenzivno, već polutamno do tamnog, ono je izvanredno ekstenzivno i može na najparadoksalniji način sastaviti najheterogenlje elemente, pored neodređene količine podpragovnih opažanja raspolaže sa neizmernom riznicom nataloženog životnog iskustva svih predaka, koji su samo svojim postojanjem doprineli diferencijaciji vrste. Ako bi nesvesno moglo da se personifikuje, onda bi to bilo kolektivni čovek, s one strane polnih specifiteta, s one strane mladosti i starosti, rođenja i smrti, a raspolagao bi sa približno besmrtnim ljudskim iskustvom od jednog do dva miliona godina. Ovaj čovek bi naprosto bio iznad smena vremena. Sadašnjost bi mu značila isto toliko kao bilo koja godina u stotom milenijumu pre Hristovog rođenja, on bi snevao vekovne snove i bio bi neuporedivi prognostičar na osnovu svog ne-izmernog iskustva. Jer on je bezbroj puta doživeo život pojedinca, porodice, plemena i naroda, i u životnim unutrašnjim osećanjima poseduje postajanje, bujanje i proticanje. Na žalost, ili možda srećom, on sanja; bar nam tako izgleda kao da ovo kolektivno nesvesno u sebi ne uključuje sopstvenu svest svojih sadržaja, u šta, s druge strane, nismo sasvim sigurni, isto tako malo kao kod insekata. Takođe izgleda da ovaj kolektivni čovek nije osoba, već nešto kao beskrajna struja ili možda more slika ili oblika, koji nam pritiču u svest u snu ili u nenormalnim psihičkim stanjima. Bilo bi upravo groteskno kada bismo ovaj beskrajni iskustveni sistem nesvesne psihe označili kao iluziju, pošto je naše vidljivo i opipljivo telo sasvim sličan iskustveni sistem, koji u sebi još uvek nosi vidljive tragove prastarog razvitka, a nesumnjivo je svrhovna, funkcionalna celina, inače uopšte ne bismo mogli da živimo. Nikome ne bi palo na pamet da uporednu anatomiju ili fiziologiju smatra besmislom i zbog toga se ne može smatrati iluzijom istraživanje kolektivno nesvesnog ili vrednovanje ovog kao izvora saznanja. Gledano sa našeg spoljneg stanovišta, duševno nam u suštini izgleda kao odraz spoljnih zbivanja, pomoću kojih ono nije samo prouzrokovano, već uzročno sazdano. Isto tako nam izgleda kao da bi se nesvesno moglo objasniti samo od spolja i preko svesti. Kao što znate, Frojdova psihologija je načinila ovaj pokušaj. Ovaj poduhvat, međutim, mogao bi da ima stvarnog uspeha samo onda kada bi nesvesno stvarno bilo nešto što nastaje tek kroz individualno postojanje i svest. Ali nesvesno je uvek već prethodno tu, pošto je ono još od

16 iskona nasleđena funkciona spremnost. Svest je kasnije rođeni potomak nesvesne duše. Bilo bi pogrešno život predaka objašnjavati iz poznih epigona (nasljednika), stoga je, po mome mišljenju, pogrešno nesvesno posmatrati u kauzalnoj zavisnosti od svesti. Obrnuto je, stoga, sigurno tačnije. Ali to je gledište stare psihologije koja je, poznavajući neprocenjivu riznicu tamnog iskustva koje leži skriveno ispod praga efemerne (privremene), individualne svesti, pojedinačnu dušu uvek posmatrala samo kao zavisnu od duhovnog svetskog sistema. Ona nije samo stvorila hipotezu, već joj je bilo iznad svake sumnje evidentno da je ovaj sistem biće sa voljom i svešću, čak da je osoba, i ovo biće nazvala je Bogom, i ovaj joj je bio zbirni pojam sve realnosti. On joj je bio najrealnije biće, prima causa, iz kog se jedino mogla objasniti duša. Ova hipoteza ima psihološko opravdanje pošto se ne može smatrati neopravdanim da se biće, koje je u poređenju sa čovekom skoro besmrtno i skoro sa večitim iskustvom, nazove božanskim. Prethodno rečeno opisuje problematiku psihologije koja se za objašnjenje osnova ne poziva na fizički, već na duhovni sistem, čiji primum movens nije materija i njeni kvaliteti niti energetsko stanje, već Bog. Ovde je vrlo blizu iskušenje da se, uz ukazivanje na modernu prirodnu filozofiju, energija ili élan vital nazove Bog i da se time duh i priroda shvate kao jedno. Sve dok se ovakav eksperimenat ograničava na maglovite visine spekulativne filozofije, ostaje bezopasan. Ali ako sa tim otpočnemo da operišemo u nižim sferama naučnog iskustva, ubrzo ćemo se zaplesti u bezizlazne nejasnoće, pošto se ovde radi ο praktički važnim objašnjenjima. Mi se, naime, ne bavimo psihologijom sa čisto akademskim zahtevima, čija su objašnjenja praktički beznačajna, već nam je potrebna praktična psihologija, koja je praktički tač-na, koja daje takva objašnjenja koja se moraju potvrditi u svojim praktičnim rezultatima. Na bojnom polju praktične psihoterapije upućeni smo na životne rezultate, gde ne možemo postavljati teorije koje se ne tiču pacijenata ili im čak štete. Ovde je često čak životno važno da li se objašnjava iz fizičkog ili iz duhovnog. Ne zaboravimo da naturalističkom gledištu sve što je duh izgleda kao iluzija, i da obrnuto, duh često mora da odriče i savlada nešto što je nametljiva fizička činjenica, da bi sam mogao da postoji. Ako priznajem samo prirodne vrednosti, pomoću moje fizičke hipoteze ću obezvredniti, omesti ili čak razoriti duhovni razvitak mog pacijenta. Ako, međutim, krenem u krajnjoj liniji samo prema duhovnim orijen-tacionim tačkama, onda ću pogrešno shvatiti i izvršiti nasilje nad prirodnim čovekom u njegovom fizičkom pravu postojanja. Ne mali broj samoubistava u psihoterapijskom postupku rezultat je ovakvih promašaja. Da li je energija Bog ili Bog energija, malo me brine, jer to i inače ne mogu znati. Međutim, potrebno je da znam kako se to mora psihološki objasniti. Moderna psihologija više ne stoji na jednom ili drugom stanovištu, već između na opasnom ne-samo--nego-i-ono-drugo, jednoj od najzavodljivijih prilika zа krajnje beskarakterni oportunizam! To je neosporno najveća opasnost coincidentia oppositorium, intelektualnog oslobođenja od suprotnosti. Kako može iz ovakve ekvivalentnosti dveju suprotnih hipoteza da nastane nešto drugo do bezoblična i neusmerena neodređenost? Prednost jednoznačnog principa objašnjenja je, nasuprot ovome, očigledna bez daljnjega on dozvoljava gledište koje daje smer. Neosporno da se ovde radi ο vrlo teškom problemu. Mi moramo imati realnost, realnu osnovu objašnjenja na koju bismo mogli da se pozovemo, dok je nemoguće da moderni psiholog i dalje uporno nastoji na fizičkom stanovištu, kada mu je jednom postala jasna opravdanost duhovnog stanovišta. Ali ovo drugo stanovište neće moći da sasvim usvoji, pošto se ne mogu zanemariti osnove relativne važnosti fizičkog stanovišta. Na šta čovek, dakle, treba da se osloni? Za rešenje ovog problema moja razmišljanja su se kretala uglavnom ovako: konflikt između prirode i duha je odraz paradoksnog psihičkog bića, ono ima fizički i duhovni aspekt koji izgleda kao protivureč-nost, pošto suštinu psihičkog u krajnjoj liniji ne ra-zumemo. Uvek kada čovekov razum hoće da se iskaže ο nečemu što u krajnjoj osnovi nije shvatio i ne može da shvati, on mora, ako je pošten, da se suoči sa protivurećnošću. a da bi ovu bar donekle upoznao, on mora da je raskine u njene suprotnosti. Konflikt između fizičkog i duhovnog aspekta samo je potvrda da je psihičko u krajnjoj liniji neobuhvatno nešto. Bez sumnje to je naše jedino neposredno iskustvo Sve što saznajem je psihičko. Čak i fizički bol je psihički odraz koji trpim, sva moja čulna opažanja koja mi nameće svet neprobojnih stvari koje ispunjavaju prostor su psihičke slike koje jedino predstavljaju moje neposredno iskustvo, pošto su samo one ono što moja svest ima kao neposredni objekt. Da, moja psiha menja i krivotvori stvarnost, tako da su mi potrebna veštačka pomoćna sredstva da bih mogao da odredim kakve su stvari izvan mene, da je, na primer, ton

17 treperenja vazduha određene frekvence a da je boja određena talasna dužina svetlosti. U osnovi uzev mi smo uvijeni u psihičke slike u tolikoj meri da uopšte nismo u stanju da izvan nas prodremo u suštinu stvari. Sve što možemo da saznamo sastoji se od psihičkog materijala. Psiha je najrealnije bivstvo, pošto je jedina neposrednost. Na ovu realnost može da se pozove psihologija, naime na realnost psihičkog. Ako pokušamo da dublje prodremo u ovaj pojam, izgleda nam kao da izvesni sadržaji ili slike potiču iz takozvane fizičke sredine, kojoj pripada i moje telo, druge pritiču iz takozvanog duhovnog izvora, i izgleda da se razlikuju od fizičkih stvari, ali zbog toga nisu manje realne. Da li zamišljam kakav ću kupiti automobil, ili u kakvom se stanju trenutno nalazi duša mog pokojnog oca, da li me ljuti neka spolj-na činjenica ili misao, psihički je podjednako realno. Samo jedno se odnosi na svet fizičkih, a drugo na svet duhovnih stvari. Kada moj pojam ο realnosti pomerim na psihu, gde je jedino stvarno na mestu, tada prestaje konflikt između prirode i duha kao osnova objašnjenja. Oni postaju samo oznake porekla za psihičke sadržaje, koji se tiskaju u moju svest Kada me opeče vatra, ne sumnjam u realnost vatre Ali kada strahujem da bi mogao da se pojavi duh, tada tražim zaštitu iza pomisli da je to samo iluzija. Međutim, kao što je vatra psihička slika određenog predmetnog zbivanja, čija je fizika u krajnjoj liniji još nepoznata, tako je i moj strah od aveti psihička slika duhovnog porekla, isto tako realna kao vatra, pošto mi stvara realni strah, isto kao što mi vatra uzrokuje realni bol. Kojim duhovnim zbivanjem u krajnjoj liniji ističe strah od aveti, nepoznato mi je isto kao što mi je nepoznata priroda materije. I kao što mi ne pada na pamet da prirodu vatre objasnim drugačije do pomoću hemijskih i fizičkih pojmova, tako isto i ne pomišljam da strah od aveti razumem drugačije do pomoću duhovnih faktora. Činjenica da je neposredno iskustvo samo psihičko i da zbog toga neposredna realnost može biti samo psihička, objašnjava zašto su primitivnom čo-veku duhovi i magična dejstva isto tako predmetni kao i fizički događaji. Primitivni čovek svoje pra-iskustvo još nije pocepao u suprotnosti. U njegovom svetu još se uzajamno prožimaju duh i materija, a bogovi još tumaraju po šumama i dolinama. On je još kao dete, tek polurođeno, još sneno zatvoren u svoju dušu, u svet kakav stvarno jeste, još neizobli-čen saznajnim teškoćama tek svitajućeg razuma. Iz raspada duha i prirode Zapad je sačuvao prirodu u koju veruje saobrazno temperamentu i u koju se sve više upliće sa svim bolnim i očajničkim pokušajima produhovljavanja. Nasuprot tome Istok je odabrao duh koji materiju objašnjava kao Maja, da bi dre-mao u sumraku azijatske prljavštine i bede. Ali kako postoji samo jedna zemlja, a Istok i Zapad ne mogu jedno čovečanstvo da razdvoje u dve različite polovine, tako još postoji psihička realnost u prvobitnom jedinstvu i čeka na napredak čovekove svesti od vere u jedno a osporavanje drugog do priznavanja oba kao konstitutivnih elemenata jedne duše. Ideja psihičke realnosti mogla bi se označiti kao najbitnija tekovina moderne psihologije, kada bi kao takva bila priznata. Ali izgleda mi da je opšti prodor ove ideje samo pitanje vremena. Ona mora da prodre, pošto već samo ova formula dozvoljava da se raznolike psihičke pojave procenjuju u svojim specifičnostima. Bez ove ideje neizbežno se pomoću objašnjenja povremeno vrši nasilje nad polovinom psihičkog. Međutim, sa ovom idejom stičemo mogućnost 4Γ-» da obeštetimo onu stranu duševnog života koja se izražava u sujeverju i mitologiji, u religijama i filozofiji. A ovaj aspekt duše zbilja nije za potcenjivanje. Istina koja se prima preko čula možda je dovoljna razumu, ali ona nikada ne daje smisao čovekovog života, koji zahvata i osećaje i izražava ih. Snage ose-ćaja su, međutim, često faktori koji uglavnom i u krajnjoj liniji odlučuju u dobrom kao i u zlu. Ako te snage ne pomognu našem razumu, onda je ovaj obično nemoćan. Da nas nisu, možda, razum i dobra na-mera odvratili od svetskog rata ili od bilo kakvog drugog katastrofalnog bezumlja? Ili su možda najveći duhovni i socijalni preokreti nastali iz razuma, kao na primer, preobražaj antičke privrede u sred-njovekovnu? Ili eksplozivno širenje islamske kulture? Kao lekara, naravno da me neposredno ne dotiču ova pitanja od svetskog značaja, ja imam posla sa bolesnikom. Ako je već bila predrasuda dosadašnje medicine da bolest po sebi i za sebe treba tretirati i lečiti, ipak se u novije vreme sve jače čuju glasovi koji ovo mišljenje oglašavaju zabludom i zalažu se ne za lečenje bolesti, već bolesnog čoveka. Ovaj isti za-htev nameće nam se u lečenju duševnih bolesti. Sve više i više skrećemo pažnju sa vidljivih oboljenja i usmeravamo je na celog čoveka, pošto

18 smo uvideli da upravo duševne bolesti nisu lokalizovani, usko ograničeni fenomeni, već simptomi izvesnog krivog stava celokupne ličnosti. Stvarno izlečenje stoga se nikada ne može očekivati od lečenja ograničenog jedino na smetnje, već samo od lečenja celokupne ličnosti. U vezi sa ovim sećam se jednog vrlo instruktivnog slučaja. Radilo se ο vrlo inteligentnom mladom čoveku, koji je na osnovu podrobnog proučavanja stručne medicinske literature izradio iscrpnu analizu svoje neuroze. On je sa sobom doneo svoje rezultate u obliku prave, izvanredno napisane monografije, tako reći spremne za štampu i zamolio me da pročitam manuskript i da mu onda kažem zbog čega još uvek nije ozdravio, iako bi, prema njegovom naučnom mišljenju, morao zapravo biti zdrav. Na osnovu te literature morao sam da mu priznam da bi on mo гао biti izlečen ako se radilo samo ο uvidu u kauzalnu strukturu neuroze. Što nije izlečen mora da je uzrok u tome što on u svom opštem stavu prema životu pravi principijelnu grešku, koja se svakako nalazi s onu stranu simptomatologije njegove neuroze. Već u njegovoj anamnezi uočio sam da zimu često provodi u Nici ili Sen Moricu. Zapitao sam ga ko zapravo plaća ove izlete, pa se ispostavilo da neka sirota učiteljica, koja ga voli, odvaja od rođenih usta da bi ušteđenim novcem omogućila mladiću ove oporavke. U ovoj nesavesnosti leži osnov neuroze i objašnjenje zašto ne pomaže ni sav naučni uvid. U ovome je principijelna greška, u moralnom stavu. Pacijent je smatrao moje mišljenje krajnje nenaučnim, pošto moral nema ničega zajedničkog sa naukom. On je verovao da se nemoralnost, koju on u suštini nije podnosio, može naučno zbrisati, a konflikt i ne postoji, pošto mu ljubavnica daje novac dobrovoljno. Naučno se ο ovome može misliti kako god ko hoće, što, međutim, ne menja činjenicu da velika većina civilizovanih ljudi jednostavno ne podnosi ovakav stav. Moralni stav je realan faktor, sa kojim mora računati psiholog ukoliko želi da izbegne teške pogreške. Isto važi i za činjenicu da su izvesna racionalno neosnovana religijska ubedenja za mnoge ljude životna neophodnost. To su, opet, psihičke realnosti, koje mogu da izazovu i da izleče bolest. Kako često sam čuo ovaj uzvik od mojih bolesnika:»kada bih samo znao da moj život ima bilo kakav smisao i svrhu, tada mi uopšte ne bi trebala sva ova neurotska priča!«da li je dotični bogat ili siromašan, da li ima ili ne porodicu i položaj, ništa ne znači, pošto mu ove činjenice ni izdaleka nisu dovoljne kao životni smisao. Mnogo pre se radi ο iracionalnoj neophodnosti takozvanog duhovnog života, koji dotični ne može steći ni preko univerziteta, ni biblioteka, niti preko crkve. On ga ne može primiti jer taj život dotiče samo njegov razum ali ne obuhvata njegovo srce. U jednom ovakvom slučaju ispravno upoznavanje duhovnog faktora od strane lekara je naprosto po život važno, a ovoj neophodnosti pacijentovo nesvesno izlazi u susret utoliko što, na primer, u snovima proizvodi sadržaje čija se priroda mora suštinski smatrati religioznom. Prevideti duhovno poreklo ovih sadržaja znači pogrešno lečenje uz odgovarajući neuspeh. U stvari, duhovne opšte predstave su neophodni sastavni deo duševnog života, koji se može dokazati kod svih naroda koji koliko-toliko uživaju artikuli-sanu svest. Njino delimično odsustvo ili čak njihovo uzgredno osporavanje kod kulturnih naroda mora se stoga shvatiti kao znak degeneracije. Pošto je dosadašnji razvitak psihologije bacao težište na fizičku uslovljenost duše, budući zadatak psihologije biće istraživanje duhovne uslovljenosti psihičkih procesa. Prirodna istorija duha danas se nalazi još u stanju koje se može uporediti sa stanjem prirodnih nauka u XIII veku. Tek smo započeli da skupljamo iskustva. Ako moderna psihologija uopšte sme da se hvali da je skinula veo sa prekrivene slike duše, onda je to onaj veo koji je do sada skrivao njenu biološku pojavu od istraživačkog pogleda. Današnje stanje mogli bismo da uporedimo sa stanjem medicine u XVI veku, kada se započelo sa upoznavanjem anatomije, dok se ο psihologiji nije imalo ni pojma. Tako nam je danas duhovni život duše poznat tek u najmanjim delićima. Doduše, danas znamo da postoje duhovno uslovljeni procesi promene koji, na primer, čine osnovu inicijacije, poznate iz psihologije primitivnih naroda, ili stanja uslovljenih jogi postupcima. Ali još nam nije uspelo da utvrdimo njihovu svojstvenu za-konomernost. Jedino znamo da veliki deo neuroza počiva na poremećaju ovih procesa. Psihološkim istraživanjima nije se uspelo da se skinu mnogobrojne koprene sa slike duše, pošto je ova nepristupačna i tamna kao i sve duboke tajne života. U osnovi uzeto ne možemo učiniti ništa više do da pričamo ο tome šta smo već pokušali i šta još planiramo da činimo u budućnosti da bi bar približno rešili tu veliku tajnu. 18

19 III ANALITIČKA PSIHOLOGIJA I POGLED NA SVET ANALITIČKA PSIHOLOGIJA I POGLED NA SVET Nemačka reč»weltanschauung«(pogled na svet, nazor ili nazori ο svetu) jedva da se može prevesti na neki drugi jezik. Iz ovakvog stanja stvari može se izvesti zaključak da ova reč ima posebnu psihološku osobinu; naime, ona ne izražava samo neki pojam ο svetu takav pojam bi se mogao prevesti bez dvoumljenja već istovremeno i način kako neko sagledava svet. U reči»filozofija«krije se nešto slično, ali intelektualno ograničeno, dok reč»weltanschauung«obuhvata sve vrste zauzetih stavova prema svetu, uključujući i filozofski. Tako postoji estetski, religiozni, idealistički, realistički, romantični, praktični pogled na svet da nabrojimo samo neke od mogućih. U ovom smislu pojam Weltanschauung ima vrlo mnogo zajedničkog sa pojmom Einstellung (zauzimanje stava, podešenost, pripravijenost); stoga bi se Weltanschauung mogao opisati kao pojmovno formulisano zauzimanje stava. Šta se podrazumeva pod zauzimanjem stava? Stav je psihološki pojam koji označava psihičke sadržaje usmerene određenom cilju ili posebno orijen-tisane pomoću takozvane nadpredstave. Ako bismo naše psihičke sadržaje uporedili sa vojskom i različite oblike zauzetih stavova izrazili posebnim stanjima armije, onda bi se, na primer, pažnja mogla pred I 1 ] Predavanje održano u Karlsrueu. U novom obliku izašlo u: Seelenprobleme der Gegenwart, Psychologische Abhandlungen III (1931).

20 staviti pomoću koncentrisane armije koja se nalazi u pripravnosti, okružena izviđačkim jedinicama. Čim su dovoljno poznati jačina i pozicije neprijatelja, stanje se menja armija se stavlja u pokret u pravcu određenog cilja napada. Na sasvim sličan način menja se psihičko zauzimanje stava. Dok je u stanju čiste pažnje vodeća ideja bila opažanje, pri čemu su, po mogućstvu, potiskivani sopstveni misaoni rad kao i ostali subjektivni sadržaji, sada se, prilikom prelaska u aktivno zauzimanje stava, javljaju u svesti subjektivni sadržaji, koji se sastoje od ciljne predstave i dejstvenih impulsa. Kao što armija ima glav-nokomandujućeg sa generalštabom, tako i psihički stav ima opštu vodeću ideju koja se oslanja i zasniva na obimnom materijalu, kao što su iskustvo, načela, afekti i slično. Čovek, naime, ne postupa jednostavno tako, u neku ruku izolovano reagujući na određenu draž, već se svaka naša reakcija odvija pod uticajem kompli-kovanih psihičkih preduslova. Da bi opet iskoristili vojničko poređenje, ova zbivanja mogli bismo da uporedimo sa onima u velikom glavnom štabu. Običnim vojnicima može izgledati tako kao da se jednostavno odbija napad, ili da se jednostavno napada pošto je primećen neprijatelj. Naša svest je uvek sklona da igra ulogu prostog vojnika i da veruje u jednostavnost njene akcije. U stvarnosti, međutim, na ovom mestu i u ovom trenutku se bori, pošto postoji opšti plan napada, prema kome se ovaj obični vojnik još pre nekoliko dana pomerio na ovu tačku. A ovaj opšti plan opet nije samo reakcija na izveštaje izviđača, već stvaralačka inicijativa glavnokomandu-jućeg, uslovljena akcijom neprijatelja a možda i sasvim nevojničkim, običnom vojniku nepoznatim političkim razlozima. Ovi poslednji faktori su vrlo kompleksne prirode i leže daleko izvan vojnikovog shva-tanja, a izvanredno su jasni samo glavnokomanduju-ćem armije. Ali i njemu su nepoznati izvesni faktori, naime njegovi sopstveni preduslovi sa njihovim kom-plikovanim pretpostavkama. Tako se akcija armije nalazi pod jednim jednostavnim i jedinstvenim naredbodavnim telom koje je, međutim, sa svoje strane rezultat sadejstva nesagledivih komplikovanih faktora. Tako se i psihička akcija odvija na osnovu slične komplikovane pretpostavke. Pri svoj jednostavnosti impulsa ipak svaka nijansa njegovog posebnog svojstva, njegove jačine i smera, njegov vremenski i mesni tok, njegov nameravani cilj itd., počiva na posebnim psihičkim pretpostavkama, upravo zauzetom stavu, koji se, opet, sa sveje strane sastoji od konstelacije sadržaja, čija raznolikost jedva da je saglediva. Ja je glavnokomandujući vojske; njegova razmišljanja i odluke, njegovi razlozi i sumnje, njegove name-rе i očekivanja su generalštab a njegova zavisnost od spoljnih faktora je zavisnost glavnokomandujućeg od teško sagledivih uticaja glavnog štaba i politike koja operiše s one strane u tami. Mi nećemo isuviše opteretiti naše poređenje ako odnos čoveka prema svetu stavimo u ove iste okvire čovekovo Ja kao glavnokomandujući male armije u borbi sa njegovom okolinom, ne retko rat na dva fronta, napred borba za opstanak, pozadi borba protiv sopstvene buntovne nagonske prirode. Čak i kad se nije pesimista, naš opstanak se oseća pre kao borba nego bilo šta drugo. Stanje mira je desideratum, i kada je neko sa svetom i sa samim sobom zaključio mir, onda je to značajan događaj. Shodno više ili manje hroničnom ratnom stanju potreban nam je brižljivo organizovan stav, a ako zbog nekog ispunjenja treba da izbije trajni duševni mir, onda njegov stav mora da poseduje još viši stepen najbrižljivije pripreme i najfinije prorade, čak i ako stanje mira bude skromnog veka. Naime, psihički je mnogo lakše živeti u stanju kretanja, u ustalasavanju i srnirivanju zbivanja, nego u uravnoteženom mirovanju, pošto u ovom stanju bez obzira na njegovu divljenja dostojnu visinu i ispunjenje preti zagušenje u nepodnošljivoj dosadi. Stoga se ne varamo kada pretpostavljamo da duševna stanja mira, to jest raspoloženje bez konflikta, vedro, promišljeno i uravnoteženo ukoliko dovoljno dugo traje uvek počivaju na posebno razvijenom stavu. Možda će se neko čuditi što reči stav dajem prednost pred rečju»pogled na svet«. Sa pojmom»zauzimanje stava«jednostavno sam ostavio otvorenim pitanje da li se radi ο svesnom ili nesvesnom pogledu na svet. Naime, neko može biti komandant sop-stvene vojske i uspešno izdržati borbu za opstanak i čak postići relativno sigurni mir a da nema svesno izgrađeni pogled na svet. Ο pogledu na svet, među-tim, smemo govoriti tek kada je neko bar načinio ozbiljan pokušaj da ovaj stav formuliše pojmovno ili očigledno, da samom sebi razjasni zašto tako postupa i tako živi. 20

21 Čemu onda pogled na svet zapitaće me neko ako se može i bez tako nečega? Međutim, može mi se isto tako postaviti pitanje: čemu svest kada se i bez nje isto tako dobro prolazi? Jer, šta je na kraju krajeva pogled na svet? Ipak ništa drugo do proširena ili produbljena svest! Razlog zašto postoji svest, zašto ova teži tome da se proširi i produbi, vrlo je jednostavan: bez svesti nije tako dobro kao sa njom. Očigledno se zbog toga majka priroda rešila da među svim njenim nečuvenim kuriozitetima stvori i najčudnovatiji svest. Čak i skoro nesvesni primitivni čovek može da se prilagodi i potvrdi, ali samo u svom primitivnom svetu i zbog toga u drugačijim uslovima postaje žrtva bezbrojnih opasnosti, koje mi, na višem stupnju svesti, izbegavamo sa lakoćom. Sigurno u višoj svesti rastu opasnosti ο kojima primitivac i ne sanja, ali ostaje činjenica da je zemlju osvojio svestan a ne nesvestan čovek. Da li je ovo u krajnjoj i nadljudskoj nameri povoljno ili nepovoljno, nije naše da odlučujemo. Viša svest uslovljava pogled na svet, Svaka svest od osnova i namera je klica pogleda na svet. Svaki napredak u iskustvu i saznanju znači korak dalje u razvitku pogleda na svet. I sa slikom koju misleni čovek stvara ο svetu, тепја se i on sam. Onaj čovek čije se sunce još okreće oko zemlje drugačiji je od onoga čija je zemlja sunčev trabant. Ideja ο besko- načnosti Đordana Bruna predstavlja jedan od najvažnijih početaka moderne svesti. Čovek čiji kosmos visi u empireumu je drugačiji od onog čiji je duh prosvećen Keplerovom vizijom. Onaj kome je još problem šta bi mogao biti rezultat od dva puta dva, drugačiji je od onog za koga nema ništa nesumnjivi-ieg od matematičkih apriorističkih istina. Drugim rečima, nije svejedno da li i kakav pogled na svet po-seduje neki čovek, pošto mi ne stvaramo sliku sveta već nas ova menja u svom povratnom dejstvu. Shvatanje koje stvaramo ο svetu je slika onog što nazivamo svet. I ta slika je ono, prema čijim osobinama orijentišemo naše prilagođavanje. Kao što je rečeno, ovo se ne dešava svesno. Prosti vojnik u rovu nema uvida u poslove generalštaba. Svakako da smo mi generalštab a isto tako i glavnokomandujući armije. Ali skoro uvek je potrebna nasilna odluka da se svest odvoji od trenutne, možda hitne angažova-nosti da bi se stav usmerio opštim problemima. Ako to ne činimo, onda ostajemo nesvesni svog stava i tada nemamo pogled na svet, već samo nesvesno zauzeti stav. Ako se ο tome ne vodi računa, ne obraća pažnja na to, onda vodeći razlozi i namere ostaju nesvesni i izgleda kao da je sve vrlo jednostavno i samo se tako zbiva. U stvarnosti, međutim, dolazi do kom-plikovanih pozadinskih zbivanja, sa razlozima i na-merama, čijoj se suptilnosti ništa ne može zameriti. Tako ima mnogo naučnika koji izbegavaju da oforme pogled na svet, pošto ovo, navodno, nije naučno. Ovim ljudima očigledno nije jasno šta zapravo, time čine. Ono što se stvarno dešava je da oni sami sebi namerno ostavljaju vodeće ideje u tami, drugim rečima sebe drže na stupnju svesti koji je dublji i primitivniji nego što odgovara njihovoj svesnoj sposobnosti. Izvesna kritičnost i skepsa ni u kom slučaju nisu uvek izraz inteligencije, već obrnuto, naročito onda kada se skepsa koristi da se prekrije nedostatak pogleda na svet. Ne retko više nedostaje moralne hrabrosti nego inteligencije. Čovek ne može da sagleda svet a da sebe ne sagleda, onako kako neko vidi svet vidi i sebe, a za to je potrebno mnogo hrabrosti. Stoga je uvek fatalno nemati pogled na svet. Imati pogled na svet znači: stvoriti sliku ο svetu i ο sebi, znati šta je svet i šta sam ja. Verbalno uzev to bi bilo suviše mnogo. Niko ne može znati šta je svet, isto tako malo šta je on sam. Ali cum grano salis može da glasi: najbolje moguće saznanje. Najbolje moguće saznanje zahteva znanje a gnuša se od neosnovanih pretpostavki, samovoljnih tvrđenja, autoritativnih mišljenja. Ono traži dobro obrazložene hipoteze, ne zaboravljajući da je svo znanje ograničeno i podložno zabludama. Ako slika ο svetu koju smo stvorili nema povratnog dejstva na nas same, onda se čovek može zadovoljiti sa bilo kakvim lepim ili inače ugodnim prividom. Samoobmana, međutim, obratno đeluje na nas, čini nas nestvarnim, budalastim i nesposobnim. Pošto se borimo sa varljivom slikom sveta, podleže-mo nadmoći stvarnosti. Na ovaj način saznajemo kako je važno i bitno imati brižno zasnovani i izgrađeni pogled na svet. Pogled na svet je hipoteza a ne verska dogma. Svet menja svoj lik tempora mutantur et nos in illis a pošto nam je svet shvatljiv samo kao psihička slika u nama, kada se promeni slika, neće uvek biti lako da se utvrdi da li se 21

22 promenio svet, ili mi, ili oboje. Slika ο svetu može se promeniti u svako doba, kao što se i u svako doba može promeniti naše shvatanje ο nama samima. Svako novo otkriće, svaka nova misao može svetu promeniti izgled. To treba uzeti u obzir, inače ćemo odjednom živeti u zastare-lom svetu, sa staromodnim relikvijama dubljih stupnjeva svesti. Svako će jednom dočekati svoj kraj, ali u interesu življenja je da se ovaj trenutak pomeri što je moguće dalje, a to može uspeti samo onda kada se ne dopušta da se slika sveta zaledi i fiksira, već se svaka nova zamisao oprobava da li nešto dodaje našoj slici sveta ili ne. Kada sam prihvatio diskusiju oko problema veze između analitičke psihologije i pogleda na svet, onda, iz ugla gore pomenutog stanovišta nameće se pitanje: da li saznanja analitičke psihologije dodaju našem pogledu na svet nešto novo ili ne? Da bismo ovo pitanje mogli pozitivno da tretiramo, moramo prvo objasniti suštinu analitičke psihologije. Ono šta obele-žavam ovim nazivom je poseban pravac psihologije, koji se bavi takozvanim kompleksnim psihičkim fenomenima, nasuprot fiziološkoj ili eksperimentalnoj psihologiji, koja pokušava da kompleksne fenomene po mogućstvu razloži u njihove elemente. Oznaka»analitički«potiče od činjenice što se ovaj pravac psihologije razvio iz prvobitne Frojdove»psihoanalize«. Frojd je psihoanalizu identifikovao sa svojom seksualnom teorijom i teorijom potiskivanja i time je doktrinarno fiksirao. Stoga izbegavam izraz»psihoanaliza«kada diskutujem ο drugim a ne samo tehničkim stvarima. Što se tiče Frojdove psihoanalize, ova se sastoji od tehnike koja nam dozvoljava da takozvane potisnute, nesvesno postale sadržaje ponovo privedemo svesti. Ova tehnika je terapijska metoda, određena za tretiranje i lečenje neuroza. U svetlu ove metode izgleda kao da neuroze nastaju tako što se neprijatna sećanja i tendencije, takozvani inkompatibilni sadržaji potiskuju iz svesti i postaju nesvesni pomoću neke vrste moralnog resantimana, koji počiva na va-spitnim uticajima. Tako posmatrano, nesvesna psihička delatnost, takozvano nesvesno, izgleda uglavnom kao receptaculum svih sadržaja koji su neprijatni svesti kao i svih zaboravljenih utisaka. Ali s druge strane ne mogu se zatvoriti oči pred činjenicom da upravo inkompatibilni sadržaji potiču iz ne-svesnih nagona, dakle da nesvesno nije samo receptaculum, već upravo majka onih stvari kojih svest želi da se oslobodi. Međutim, mi smemo da pođemo korak dalje: nesvesno stvaralački produkuje nove sadržaje. Sve što je ikada stvorio čovekov duh poteklo je iz sadržaja, koji su u krajnjoj liniji bili nesve-sne klice. Dok Frojd posebno naglašava prvi aspekt, ja ističem ovaj poslednji, a da ne osporavam prvi. Iako nije nebitno da čovek obilazi sve neprijatnosti i trudi se da ih, po mogućstvu izbegne i zbog toga rado zaboravlja sve ono što mu ne odgovara, ipak mi izgleda znatno važnije utvrditi u čemu se zapravo, sastoji pozitivna delatnost nesvesnog. Posmatrano sa ove strane nesvesno se pojavljuje kao celokupnost svih sadržaja koji se nalaze in stetu nascendi. Ova neosporna funkcija nesvesnog uglavnom je ometana jedino potiskivanjima iz područja svesti i ovi poremećaji prirodne delatnosti nesvesnog su svakako osnovni izvor takozvanih psihogenih oboljenja. Nesvesno se možda može najbolje razumeti ako se shvati kao prirodni organ sa njemu specifičnom, produktivnom energijom. Ako zbog potiskivanja njegovi produkti ne naiđu na prijem u svesti, onda nastaje neka vrsta povratnog zastoja, ustave, neprirodna in-hibicija korisne funkcije, isto kao kada je žuč, normalni produkt funkcije jetre, ometena u isticanju u crevo. Zbog potiskivanja nastaju pogrešni psihički odvodi. Kao što žuč prelazi u krv, tako i potisnuti sadržaj iradira u druga psihička i fiziološka područja. U histeriji su naročito ometene fiziološke a u drugim neurozama, kao opsesivnim i prisilnim neurozama, uglavnom psihičke funkcije uključujući i snove. Kao što se u somatskim (telesnim) simptomima histerije i u psihičkim simptomima ostalih neuroza (takođe i psihoza) može dokazati dejstvo potisnutih sadržaja, to se isto može učiniti i za snove. San je, po sebi, normalna funkcija, koju može omesti staza, ustava, isto kao i druge funkcije. Frojdova teorija snova uzima u obzir, pa čak objašnjava snove samo pod ovim uglom, naime kao da oni nisu ništa drugo do simptomi. Kao što je poznato i sa drugim duhovnim područjima psihoanaliza postupa na sličan način, na primer sa umet-ničkim delima, gde međutim na bolan način dolazi na videlo da umetničko delo nije simptom, već genuino stvaralaštvo. Stvaralačko delo može se razumeti samo iz njega samog. Ali ako se shvati kao patološki nesporazum, koji neko želi da objasni kao neurozu, tada iz ovog pokušaja objašnjenja nastaje kuriozum dostojan žaljenja. Isto važi i za snove. San je svojstveni produkt nesvesnog, koji je pomoću potiskivanja samo izopa-

23 čen i izobličen. Zbog toga se uvek zabasa na stranputicu ako se pokuša da se san objasni samo kao simp-lom potiskivanja. Ograničimo se za trenutak na rezultate Frojdove psihoanalize. U njenoj teoriji čovek se pojavljuje kao nagonsko biće. koje se u različitim odnosima sudara sa zakonskim ograničenjima ili moralnim normama kao i sopstvenim uvidom i zbog toga je prinuđen da potiskuje izvesne nagone sasvim ili njihov delimični udeo. Cilj metode je da se ovi nagonski sadržaji privedu svesti i da se otkloni njihovo potiskivanje pomoću svesne korekture. Opasnosti, koja potiče od njihovog oslobađanja, suprotstavlja se objašnjenje da ovi nisu ništa drugo do infantilne maštane želje, koje pristojan čovek jedino može da potisne. Takođe se pretpostavlja da se one mogu»sublimirati«, kako glasi tehnički izraz, pod čim se podrazumeva neka vrsta preokreta u korisni oblik prilagođavanja. Ako neko veruje da se ovo može načiniti voljno, on se svakako vara. Ali tamo gde ne postoji ova nužnost ili neumoljiva potreba,»sublimacija«nije ništa drugo do samoobmana, novo, ovaj put nešto suptilnije potiskivanje. Da li se u ovoj teoriji i u ovom shvatanju čoveka nalazi nešto što bi bilo korisno za naš pogled na svet? Smatram, jedva da ima nešto. Dobropoznati raciona-listićki materijalizam s kraja devetnaestog veka je ono što kao vodeća ideja stoji iznad psihologije tumačenja Frojdove psihoanalize. Odatle ne proističe nikakva drugačija slika sveta i zbog toga ni neki drugačiji čovekov stav prema svetu. Ali ne sme se zaboraviti da je samo u malom broju slučajeva stav upli-visan teorijom. Daleko efikasniji put ide рreko faktora osećanja. U svakom slučaju nisam u stanju da sagledam kako suvo teorijsko izlaganje treba da dopre do osećanja. Ja bih mogao da iznesem vrlo iscrpnu statistiku kaznenih zavoda a pri tom će moj čitalac zaspati. Ali ako ga provedem kroz zatvor ili duševnu bolnicu, on neće zaspati, već će biti pod dubokim utiskom doživljenog. Da li je Buda proučavao neku nauku? Ne, susret i viđenje starosti, bolesti i smrti bili su ono što je zažeglo njegovu dušu. Tako nam zapravo ništa ne kazuju delom jednostrana, delom pogrešna shvatanja Frojdove psihoanalize. Ali, ako bacimo pogled u psihoanalizu stvarnih slučajeva neuroza i tamo sagledamo kakva pustošenja mogu da načine takozvana potiskivanja, kakva razaranja donosi neobraćanje pažnje na elementarna nagonska zbivanja, tada stičemo blago rečeno snažan utisak. Nema oblika ljudske tragedije koja u danom slučaju ne proističe iz ove borbe čovekovog Ja protiv nesvesnog. Ko je ikada video užase tamnica, azila za duševne bolesti i bolnica, taj će, zahvaljujući utisku koji će načiniti ove stvari, znatno obogatiti svoj pogled na svet. Sa istim će se sudariti kada baci pogled u ponor ljudskih patnji koje se otvaraju iza neuroze. Koliko puta sam čuo uzvik:»pa to je užasno! Ko bi tako nešto pomislio!«čovek stvarno ne može osporiti da je to snažan utisak koji se prima sadejstvom nesvesnog kada se pokuša da se, sa neophodnom savesnošću i temeljno istraži struktura neuroze. Takođe je zasluga nekome pokazati sirotinjske četvrti Londona, a ko je video slums, više je sagledao nego onaj ko ih nije video. Ali to je samo pod-sticaj, a još ostaje neodgovoreno pitanje: šta treba time da se postigne? Psihoanaliza je zderala odoru sa činjenica koje su bile vrlo malo poznate i čak načinila pokušaj da se njima pozabavi. Ali kakav stav ima za tako nešto? Da li je njen zauzeti stav nov, drugim rečima da li je veliki utisak bio plodonosan? Da li je on promenio sliku sveta a time i unapredio naš pogled na svet? Pogled na svet psihoanalize je racionalistički materijalizam, pogled na svet u suštini praktične prirodne nauke. A ovakav pogled osećamo nedovoljnim. Kada za jednu Geteovu pesmu smatramo da je produkt njegovog kompleksa prema majci, kada se Napoleon objašnjava kao slučaj protesta muškarca a Franjo Asiški potisnutom seksualnošću, onda nas obuzima duboko nezadovoljstvo. Nedovoljan je ovakav pogled i nije pogodan u odnosu na najznačajniju stvarnost stvari. Gde ostaju lepota, veličina i svetost? Ove su ipak žive stvarnosti bez kojih bi ljudski život bio tu-poglav preko svake mere. Gde ostaje pravi odgovor-na pitanje nečuvenih patnji i konflikata? U ovom odgovoru moralo bi da zazvuči bar nešto što bi podse-ćalo na veličinu patnji. Ali ma koliko da je poželjan čisto razumni stav racionalizma, toliko ovaj prelazi preko smisla patnje. Ova se gura u stranu i oglašava nevažnom. Bila je velika larma ni oko čega. Mnogo štošta spada u ovu kategoriju, ali ne sve.

24 Greška leži, kao što je pomenuto, u činjenici da takozvana psihoanaliza ima, doduše, naučno ali samo racionalno shvatanje nesvesnog. Kada se govori ο nagonima, tada se misli da se time izražava nešto poznato. U stvarnosti govori se ο nečem nepoznatom. U stvarnosti znamo jedino da nam iz tamnih sfera psihe pridolaze uticaji koji nekako moraju biti primijeni u svest da bi se otklonili štetni poremećaji drugih funkcija. Potpuno je nemoguće bez daljnjega reći koje su prirode ova dejstva, da li počivaju na seksualnosti, na nagonu za moći ili drugim nagonima. Ona su naprosto dvoznačna ili čak mnogoznačna kao i samo nesvesno. Već sam prethodno naglasio da je nesvesno rezervoar za sve zaboravljeno, proteklo i potisnuto, ali ono je isto tako ona sfera u kojoj se sreću sva subli-minalna zbivanja, na primer, čulni opažaji koji su isuviše slabi da bi mogli da dopru do svesti i najzad to je plodno tle iz koga raste sva psihička budućnost. Kao što znamo da neko potiskuje nepodesnu želju i da na taj način može da prisili njenu energiju da se pridruži nekoj drugoj funkciji, znamo isto tako da neko ne može privesti u svest njemu daleko doseća-nje, zbog čega njegova energija ometajući otiče u drugu funkciju. Često sam video slučajeve kod kojih nenormalne seksualne fantazije iznenada potpuno nestaju υ trenutku kada se u svesti pojavi nova misao ili sadržaj, ili gde migrena trenutno prestaje kada neka nesvesna pesma postane svesna. Kao što se seksualnost može nesvojstveno izraziti u fantaziji, tako se isto stvaralačka fantazija može nesvojstveno izrazili u seksualnosti. Kao što je jednom rekao Vol-ter:»En etimologie n'importe quoi pent designeu n'importe quoi«, to isto moramo reći i za nesvesno U svakom slučaju nikada ne znamo unapred šta je šta. U odnosu na nesvesno imamo samo dar naknadnog znanja, a izvan ovoga je a priori nemoguće da se bilo šta sazna ο stanju stvari u nesvesnom. Svaki zaključak u ovom pogledu je priznato i prihvaćeno»kao da«. Pri ovakvom stanju stvari nesvesno nam izgleda kao veliko X, od koga, što je jedino nesumnjivo, potiču znatni uticaji. Jedan pogled na religiju i svetsku istoriju može nam pokazati kako su istorijski značajna ova dejstva. Jedan pogled na patnje današnjeg čoveka pokazuje to isto. Mi se izražavamo samo nešto drugačije. Pre pet stotina godina se govorilo»nju je opseo davo«, sada ona ima histeriju; ranije se govorilo on je omađijan, sada se to naziva neuroza želuca. Činjenice su iste, samo je ranije objašnjenje, psihološki uzev, skoro egzaktno. Danas imamo racio-nalističke oznake simptoma, koje su, zapravo, besadržajne. Jer kada kažem da je nekoga opseo zao duh time opisujem činjenicu da opsednuti zapravo nije legitimno bolestan, već da pati zbog nevidljivog duhovnog uticaja, kojeg se ne može osloboditi ni na koji način. Ovo nevidljivo nešto je takozvani autonomni kompleks, nesvesni sadržaj koji je izmakao dohvatu svesne volje. Naime, kada se analizira psihologija neuroze, otkriva se takozvani kompleks koji se ne ponaša kao sadržaji svesti, naime da odlaze i nestaju po našoj želji, već on prati sopstvene zakone; drugim rečima je nezavistan, autonoman, kako glasi tehnički izraz. On se ponaša kao đavolak koji se ne može uhvatiti. A kada se što odgovara namerama psihoanalize kompleks privede u svest, onda se uzvikne sa olakšanjem:»ah, to je bilo ono što mi je tako smetalo!«i na izgled time je nešto dobijeno naime simptomi se gube; kompleks je, kako se to kaže, ra-zrešen. Možemo se pridružiti Geteovom uzviku:»razjasnili smo!«. Ali sa Geteom moramo nastaviti:»ipak se pojavljuju sablasti u Tegelu!«. Tek sada se razot kriva pravo stanje stvari; naime, postaje nam jasno da do ovog kompleksa uopšte nije moglo doći da mu naša priroda nije dodelila tajnu nagonsku snagu. Šta pod time mislim, objasniću na jednom primeru. Jedan pacijent pati od neurotskih simptoma želuca koji se sastoje od bolnog zatezanja, slično stanje gladi. Analiza je otkrila infantilnu čežnju za majkom, takozvani kompleks majke. Sa ovim novostečenm uvidom simptomi su se izgubili, ali zato je ostala čežnja, koja se, uz konstataciju da to nije ništa drugo do infantilni kompleks majke, nikada nije mogla uto-liti. Ono što je prethodno quasi bilo fizička glad i fizički bol, postalo je psihička glad i psihički bol. Čovek čezne za nečim i zna da samo pogrešno misli na majku. Postoji činjenica zasad neutoljive čežnje, a odgovor na ovo pitanje je znatno teži nego svodenje neuroze na kompleks majke. Čežnja je stalni zahlev, mučna, aktivna praznina, koja se samo privremeno zaboravlja ali se nikada ne može prevazići snagom volje. Ona se uvek iznova javlja. Pre svega se ne zna odakle potiče ova čežnja, čovek možda čak i ne zna za čim zapravo čezne. Ο tome se može mnogo štošta nagađati, ali jedino šta se sigurno može reći ο tome jeste 24

25 da nesvesno nešto koje se nalazi s onu stranu kompleksa majke izražava ovaj zahtev i nezavisno od naše svesti, nepristupačno našoj kritici, uvek iznova podiže svoj glas. Ovo nešto je ono što označavam kao autonomni kompleks. Iz ovog izvora potiče nagonska snaga, koja prvobitno održava infantilno zahteve u odnosu na majku i time prouzrokuje neurozu, pošto će odrasla svest odbaciti i potisnuti kao nespojiv jedan ovakav dečji zahtev. Svi infantilni kompleksi u krajnjoj liniji se svode na autonomne sadržaje nesvesnog. Primitivni duh je ove strane i nerazumljive sadržaje personifikovao kao duhove, demone i bogove i pokušao sakralnim i magijskim ritualima da udovolji njihovim zahtevima. U pravom priznavanju činjenica, da se ova glad ili žeđ ne mogu utoliti ni jelom ni pićem niti vraćanjem u majčino krilo, primitivni duh je stvorio slike nevidljivih, surevnjivih i ambicioznih biča. koja su uticajnija, jača i opasnija od čoveka, pripadnici nevidljivog sveta koji je ipak stopljen sa vidljivim, tako sjedinjen da duhovi čak stanuju u loncima. Duhovi i vradžbine su uzroci oboljenja kod primitivaca. Kod njega su se autonomni sadržaji projektovali u ove natprirodne figure. Nasuprot tome naš svet je oslobođen od demona sve do značajnih ostataka. Ali ostali su autonomni sadržaji i njihovi zahtevi. Oni se delimično mogu izraziti u religijama, ali što se religije više racionalizuju i razvodnjavaju skoro ne-izbežna sudbina tim zamršeniji i tajanstveniji postaju putevi na kojima nas ipak stižu sadržaji nesvesnog. Jedan od najuobičajenijih puteva je neuroza, šta bi čovek najmanje naslućivao. Pod neurozom obično se zamišlja nešto manje vredno, medicinsko»quantité négligeable«. Neopravdano, kako smo vi-deli! Iza neuroze se kriju oni snažni psihički uticaji, koji leže u osnovi našeg duhovnog stava i njegovih najuticajnijih, vodećih ideja. Racionalistički materijalizam, ovaj na izgled nepodozriv duhovni stav, je psihološki pokret protiv misticizma. Ovaj je potajni antagonist koga treba suzbiti. Materijalizam i misticizam nisu ništa drugo do psihološki par suprotnosti, isto kao ateizam i teizam. To su dva zavađena brata, dve različite metode kojima se pokušava da se nekako izađe na kraj sa dominantnim nesvesnim utica-jima, jedna pomoću odricanja, druga pomoću priznavanja. Stoga, ako treba da obeležim ono najbitnije što je analitička psihologija mogla da doprinese našem pogledu na svet, onda je to saznanje da postoje ne-svesni sadržaji koji ističu neporecive zahteve ili zrače uticaje sa kojima se svest nolens volens mora uhvatiti ukoštac. Moje dosadašnje izlaganje moglo bi se smatrati nezadovoljavajućim kada bih ono nešto, koje sam označio kao autonomni sadržaj nesvesnog, ostavio u ovom neodređenom obliku bez pokušaja da opišem ono do čega je, ο ovim sadržajima, empirijskim putem doprla naša psihologija. Da je, kako pretpostavlja psihoanaliza, time dat definitivan i zadovoljavajući odgovor, da je npr. prvobitna, infantilna zavisnost od majke uzrok čežnje, sa ovim saznanjem moralo bi i da naiđe razre-šenje. Postoje ovakve infantilne zavisnosti, koje stvarno nestaju kada se podrobno sagledaju. Međutim, ova činjenica ne treba da zavede ka uverenju da je u svim slučajevima tako. U svim slučajevima nešto zaostaje, ponekad na izgled tako malo da je slučaj praktički završen, ponekad, međutim, tako mnogo da ni pacijent ni lekar nisu zadovoljni sa rezultatom, često čak tako mnogo da se ima utisak kao da se uopšte ništa nije ni desilo. Osim toga tretirao sam veliki broj pacijenata koji su bili svesni svog prvobitnog kompleksa do u najsitnije pojedinosti, a da im ovaj uvid ništa bitnije nije pomogao. Uzročno objašnjenje može naučno biti relativno zadovoljavajuće, ali ono ipak u sebi ima nešto psihološki nezadovoljavajuće, ukoliko čovek sa ovim objašnjenjem još ne zna i isto tako ne vidi šta da čini sa osnovnom nagonskom energijom. Ako znam da epidemija tifusa potiče od inficirane pijaće vode, time još nije otklonjeno zagađivanje izvora. Stoga je zadovoljavajući odgovor dat tek onda kada se zna šta je ono nešto, koje je održalo infantilnu zavisnost do u odraslo doba i na šta cilja ovo nešto. Kada bi se čovekov duh rađao kao potpuna tabula rasa, ne bi bilo ništa od ovih problema, pošto tada u duhu ne bi bilo ničega što ovaj nije stekao ili što nije u njega presađeno. Ali u individualnoj čove-kovoj duši ima mnogih stvari koje ovaj nikada nije stekao, pošto se čovekov duh ne rađa kao tabula rasa, isto tako kao što svaki čovek nema sasvim nov i jedinstven mozak. Čoveku je mozak urođen, što je rezultat razvitka beskrajno dugog niza predaka. Ovaj mozak se stvara u svakom embriju u svoj svojoj izdiferenciranoj potpunosti, i kada započne sa funkcionisanjem, nepogrešivo daje rezultate koji su već bezbroj puta pre toga produkovani u nizu predaka. Cela anatomija čoveka je nasleđen sistem, identičan sa ancestralnom konstitucijom, koji će ne- 25

26 65 pogrešivo funkcionisati na isti način kao pre. Usled toga je mogućnost da se produkuje nešto novo, suštinski različito od ranijeg, neznatno mala. Dakle, svi oni faktori koji su bili bitni našim bližim i daljim precima, biće i nama bitni, pošto ovi odgovaraju na-sleđenom organskom sistemu. Oni su čak neophodnosti koje se manifestuju kao potrebe. Moj čitalac ne mora da se plaši da ću govoriti ο nasleđenim predstavama. To mi je strano. Autonomni sadržaji nesvesnog ili dominante nesvesnog, kako sam ih nazvao, nisu nasleđene predstave, već nasle-đene mogućnosti, čak neophodnosti da se ponovo stvaraju one predstave koje su dominante nesvesnog od davnina izražavale. Sigurno da svaka religija ove zemlje i svako vreme imaju svoj jezik, koji može beskrajno da varira. Ali od malog je značaja da li u mitologiji junak savladava čas aždaju, čas ribu ili neko drugo čudovište; fundamentalni motiv ostaje isti i to je zajedničko dobro čovečanstva, a ne prolazno uobličavanje različitih područja i epoha. Tako se čovek rađa sa svojom komplikovanom duhovnom podlogom, koja ni iz daleka nije tabula rasa. I najsmelijoj mašti pomoću duhovne nasledne mase povučene su određene granice, a i kroz veo naj-divljije fantastike svetlucaju one dominante, koje su od davnina inherentne čovekovom duhu. Izgleda nam vrlo čudnovato kada otkrijemo da duševni bolesnik razvija fantazije koje se skoro identično mogu sresti kod primitivnog čoveka. Međutim, bilo bi čudnovato kada ne bi bilo tako. Sferu psihičke nasledne mase nazvao sam kolektivno nesvesno. Svi sadržaji naše svesti su stečeni individualno. Kada bi se čovekova psiha sastojala jedino i samo iz svesti, onda ne bi postojalo ničeg psihičkog što ne bi tek nastalo tokom individualnog života. U tom slučaju uzalud bismo tražili bilo kakve uslove ili uticaje iza prostog kompleksa vezanog za roditelje. Dovođenjem u vezu sa ocem i majkom iskazala bi se i poslednja reč, pošto su oni figure koje su najpre i isključivo uplivisale na našu svesnu psihu. U stvarnosti, međutim, sadržaji naše svesti nisu na- stali samo preko dejstva individualne okoline, već su ovi uplivisani i raspoređeni pomoću psihičke nasled-ne mase, pomoću kolektivno nesvesnog. Sigurno da je upečatljiva slika individualne majke, ali je još upe-čatljivija činjenica da je ova slika stopljena sa nesve-snom spremnošću, naime sa urođenim sistemom ili slikom, koji svoje postojanje ima da zahvali stanju da se majka i dete odvajkada nalaze u simbiotskom odnosu. Tamo gde u ovom ili onom smislu nedostaje individualna majka, nastaje gubitak, tj. zahtev za ispunjenjem kolektivne slike majke. Instinkt je tako reći nezadovoljen. Iz toga često nastaju neurotski poremećaji, ili bar karakterološke svojstvenosti. Kada ne bi postojalo kolektivno nesvesno, tada bismo naprosto mogli sve učiniti vaspitanjem, bez štete ljudi bi mogli da se obogalje do psihičke mašine ili da se odgajaju do zamišljenog ideala. Ali svim ovim nastojanjima povučene su uske granice, koje zahtevaju ispunjenje skoro nesavladljivih zahteva. Kada bi na primeru pacijenta sa neurozom želuca trebalo tačno da označim šta je ono nešto u nesve-snom, koje s onu stranu ličnog kompleksa majke podržava kako neodređenu tako i mučnu čežnju, onda odgovor glasi: to je kolektivna slika majke, ne ove lične majke, već naprosto majke. Ali zašto, sigurno će se postaviti pitanje, ova kolektivna slika izaziva ovakvu čežnju? Odgovoriti na ovo pitanje nije sasvim lako. Kada bismo mogli neposredno da predstavimo šta je kolektivna slika, koju sam tehnički označio i kao arhetip, tada bi bilo jednostavno razumeti njeno dejstvo. Da bih ovo objasnio, razviću sledeću misao: veza majka dete je svakako najdublja i najupečatljivija od svih koje poznajemo; dete je tokom čitavog vremenskog perioda tako reći deo majčinog tela! Kasnije je godinama deo psihičke atmosfere majke i na taj način je sve prvobitno u detetu tako reći nerazdvojivo stopljeno sa slikom majke. Ovo nije tačno samo za pojedinačne slučajeve, već se potvrđuje i istorijski. To je apsolutni doživljaj niza predaka, naprosto organska istina, kao međusobna veza polova. Naravno tako se i u arhetipu, u kolektivno nasleđenoj slici majke, nalazi onaj izvanredni intenzitet veze, koji pre svega instinktivno navodi dete da se grčevito vezuje za majku. Sa godinama prirodno da čovek prerasta majku, ali ne isto tako prirodni arhetip, pod pretpostavkom da

27 se on više ne nalazi u stadijumu skoro životinjskog primitivizma, već da je dostigao izvesnu svesnost a time i izvesni stupanj kulture. Ako je samo instinktivan, njegov život protiče bez samovolje, koja uvek pretpostavlja svest. On protiče prema nesvesnim zakonima, i nigde ne nastaje odstupanje od arhetipa. Ali ako bar donekle postoji de-lotvorna svest, onda se svesni sadržaj uvek precenju-je u korist nesvesnog, odakle proističe iluzija da se prilikom razdvajanja od majke ne dešava ništa drugo do da je neko prestao da bude dete te individualne žene. Svest poznaje samo individualno stečene sadržaje, i zbog toga poznaje samo individualnu majku i ne zna ništa ο tome da je ova istovremeno nosilac i reprezentant arhetipa, da je tako reći»večita«majka. Odvajanje od majke je, međutim, zadovoljavajuće samo onda, kada je obuhvaćen i arhetip. Isto, naravno, važi i za odvajanje od oca. Nastajanje svesti a time i relativne slobode vo- lje uslovljava mogućnost odstupanja od arhetipa a time i od instinkta. Ako dođe do odstupanja, onda dolazi do disocijacije između svesti i nesvesnog, a time i do opažljive, obično vrlo neprijatne aktivnosti nesvesnog, i to u obliku unutrašnje, nesvesne vezanosti, koja se ispoljava simptomatski, to jest indirektno. Tada nastaju situacije u kojima izgleda kao da čovek još uvek nije slobodan od majke. Primitivni duh ove dileme doduše nije shvatio ali ih je stoga tim jasnije osetio, pa je stoga uključio vrlo važne rituale između detinjstva i odraslog doba, rituali zrelosti za ženidbu i udadbu i osveštavanje muškaraca, čija je, sasvim nedvosmisleno, svrha da magijski prouzrokuju odvajanje od roditelja. Ove pripreme bile bi sasvim izlišne, kada se veza sa roditeljima ne bi osećala isto tako magijski. Ali magijsko je sve gde su upleteni nesvesni uticaji. Ovi rituali ne smeraju samo odvajanje od roditelja, već i prevođenje u odraslo stanje. Tome se pridružuje potreba da ne sme preostati nijedna čežnja za detinjstvom, to jest da se prekriju zahtevi ozleđenog arhetipa. Ovo se dešava na taj način što se intimnoj povezanosti sa roditeljima suprotstavlja druga veza, naime ona sa klanom ili plemenom. U ovu svrhu služe različita te-lesna obeležja, kao obrezivanja i ožiljci, kao i mistične pouke koje mladi čovek stiče prilikom posvećenja. Rituali posvećivanja su često izrazito surovi. Ovo je način za koji, iz njemu nepoznatih razloga, primitivni čovek smatra da je neophodan da udovolji zahtevima arhetipa. Jednostavno odvajanje od roditelja nije mu dovoljno, već mu je potrebna drastična ceremonija koja izgleda kao žrtva onoj sili koja bi mogla da zadrži mladog čoveka. Iz ovoga se bez daljnjega može prepoznati snaga arhetipa: on prisiljava primitivnog čoveka da postupa protiv prirode, da joj ne bi potpao. To je, zapravo, početak svih kultura, neizbežna posledica svesnosti sa njenim mogućnostima da odstupi od nesvesnih zakona. Našem svetu su odavno postale strane ove stvari, ali time priroda u nama nije ništa izgubila u svojoj snazi. Naučili smo samo da je potcenjujemo. Međutim, u nedoumici smo kada se suočimo sa pitanjem, kako treba da se ponašamo u susretu sa dejstvom nesvesnih sadržaja. Za nas više ne vrede primitivni rituali. To bi bio veštački i nadasve neuspešan korak unazad. Za to smo već isuviše kritični i psihološki odmakli. Ako bi mi se postavilo ovo pitanje, ja bih bio u nedoumici. Mogao bih reći samo toliko da već godinama kod velikog broja mojih pacijenata po-smatram na koje će puteve instinktivno zakoračiti da bi udovoljili zahtevima nesvesnih sadržaja. Naravno da bismo daleko prevazišli okvire jednog predavanja izveštajem ο ovakvim posmatranjima. U vezi sa ovim uputio bih na stručnu literaturu, gde je podrobno razrađeno ovo pitanje. Ako mi je uspelo da u današnjem predavanju prenesem saznanje da su u našoj sopstvenoj nesve-snoj duši aktivne one snage koje je čovek odvajkada u prostoru projektovao kao bogove i tu ih počastvo-vao žrtvama, onda sam potpuno zadovoljan. Sa ovim saznanjem možemo uspeti da dokažemo da svi ovi raznoliki religijski obredi i ubeđenja, koji su odvajkada imali tako veliku ulogu u ljudskoj istoriji, ne potiču od voljnih pronalazaka i mišljenja pojedinaca, već da mnogo pre za svoje poreklo ima da zahvale postojanju uticajnih nesvesnih sila, koje čovek ne sme da zapusti bez poremećaja duševne ravnoteže. Ono što sam pomenuo u vezi primera kompleksa majke, naravno da je samo jedan od mnogih slučajeva. Arhetip majke je jedan jedini slučaj kome se lako može dodati niz drugih arhetipova. Ovo mnoštvo nesvesnih dominanti objašnjava raznolikost religijskih predstava. Svi ovi faktori su još uvek aktivni u našoj duši, samo su prevaziđeni njihovi izrazi i njihova procena, ali ne i njihovo stvarno postojanje i dejstvo. Činjenica da ih sada možemo razumeti kao psihičke veličine, je nova formulacija, nov izraz koji će možda omogućiti da se otkriju novi putevi, na kojima se mogu uspostaviti nove veze sa njima. Ovu mogućnost smatram vrlo značajnom,

28 pošto kolektivno nesvesno ni u kom slučaju nije neka vrsta opskurnog ugla, već svemoćna naslaga iskustva predaka od pre bezbroj miliona godina, eho preistorijskih svetskih zbivanja, kome je svako stoleće dodavalo nemerljivo mali iznos varijacija i diferencijacija. Pošto je kolektivno nesvesno u krajnjoj liniji naslaga svetskih zbivanja koja se izražava u strukturi mozga i simpati-kusa, onda ono u svojoj celovitosti znači neku vrstu bezvremene, u neku ruku večite slike sveta koja je suprotstavljena našoj trenutnoj svesnoj slici sveta. To znači, izraženo drugačije, ništa manje do drugi svet, ogledalo sveta, ako se tako hoće. Ali za razliku od slike u ogledalu, nesvesna slika ima njoj svojstvenu energiju, nezavisnu od svesti, zahvaljujući kojoj može razviti snažna dejstva na psihu, dejstva koja se ne šire na površini sveta, već utoliko jače utiču na nas iznutra, iz mračnih dubina, nevidljiva za svakog onog ko nije podvrgao dovoljnoj kritici trenutnu sliku sveta i na taj način i samom sebi ostao skriven. Da svet ima ne samo jedno spolja već i jedno unutra, koje ne samo da spolja nije vidljivo, već u bezvremenoj prisutnosti nadmoćno deluje na nas iz najdublje i na izgled najsubjektivnije pozadine duše, smatrani saznanjem koje nezavisno od činjenice da je ono stara mudrost, u ovom obliku zaslužuje da se smatra novim faktorom koji formira pogled na svet. Analitička psihologija nije pogled na svet, već nauka, i kao takva liferuje građu ili oruđa, čime čovek može izgraditi, razoriti ili poboljšati svoj pogled na svet. Danas ima veliki broj onih koji u analitičkoj psihologiji vide pogled na svet. Želeo bih da je to, jer onda bih bio oslobođen napora istraživanja i sumnji a izvan toga mogao bih jasno i jednostavno da pokažem koji put vodi u raj. Na žalost, dotle još nismo došli. Ja eksperimentišem samo u okviru pogleda na svet, pokušavajući da razjasnim sebi koji je značaj i opseg novih zbivanja. A ovo eksperimentisanje je u izvesnom smislu put, pošto je, najzad, i naše sopstve-no postojanje eksperimenat prirode, pokušaj sa jednom novom kombinacijom. Nauka nije nikada pogled na svet, već samo oruđe za tako nešto. Da li će neko prihvatiti ovo oruđe ili ne, to pitanje zavisi od protupitanja, koje dotičnom već služi kao pogled na svet. Jer niko nije bez pogleda na svet. U krajnjem slučaju on ima bar taj pogled na svet, koji mu je nametnulo vaspitanje i okolina. Ako mu taj pogled na svet, na primer, kaže da je»najveća sreća dece ovog sveta biti ličnost«, onda će on bez ustezanja dobrovoljno prihvatiti nauku i njene rezultate, da bi time kao oruđem izgradio pogled na svet a samim tim i samog sebe. Ali ako mu njegovo hereditarno shvatanje govori da nauka nije oruđe, već sama po sebi cilj i svrha, onda će on slediti parolu, koja se od pre oko sto pedeset godina sve više i više ispoljava kao punovažna, praktički presudna. Pojedinci su se, doduše, očajnički ovome opirali, pošto se njihova ideja ο savršenstvu i smislu uzdizala iz usavršavanja čovekove ličnosti a ne iz diferenciranja tehničkih sredstava koje neminovno vodi u krajnje jednostranu diferencijaciju jednog nagona, na primer, nagona za saznanjem. Ako je nauka svrha samoj sebi, onda čovek ima svoj raison d'etre samo kao intelekt. Ako je umetnost svrha samoj sebi, onda kreativna sposobnost znači jedinu čo-vekovu vrednost, a intelekt dopada u sobu za starež. Ako je sticanje novca svrha samom sebi, onda nauka i umetnost mirno mogu da spakuju svoje prnje. Niko ne može osporiti da je moderna svest skoro bezna-dežno razbijena u ove svrhe po sebi. Na taj način se ljudi odgajaju samo kao pojedinačni kvaliteti, tako da i sami postaju oruđa. Tokom poslednjih sto pedeset godina doživeli smo mnogobrojne poglede na svet dokaz da je pogled na svet diskreditovan, jer što je bolest teže lečiti, tim više za nju ima lekova, a što više ima sredstava, tim je svako pojedinačno ozloglašenije. Izgleda kao da je fenomen»pogled na svet«kao zastareo postao neupotrebljiv. Teško se može predstaviti da je ovaj razvitak čist slučaj, žalosna i besmislena nastranost, pošto nešto po sebi pogodno i valjano obično ne iščezava sa vidika tako žalostivo i podozrivo. Taj pogled mora da je imao u sebi nešto nekorisno i loše. Stoga moramo postaviti pitanje: u čemu je greška pogleda na svet uopšte? Izgleda mi kao da se fatalna greška dosadašnjeg pogleda na svet sastoji u tome što ovaj polaže pravo da je objektivno punovažna istina, u krajnjoj liniji čak neka vrsta naučne očevidnosti, što onda dovodi do nepodnošljivih posledica da, na primer, isti dragi Bog mora da pomogne Nemcima, Francuzima, Englezima, Turcima i mnogobošcima, i najzad svima protiv svih. Moderna svest u svom daljem shvatanju svetskih zbivanja sa grozom je odbacila ovakvu mon-struoznost, da bi potom pokušala pre svega sa filozofskim surogatima. Ali se ispostavilo da su i ova polagala pravo na punovažnu istinu. To ih je diskre-ditovalo tako da smo konačno dospeli do izdiferenci-ranih rascepa sa njihovim ništa manje nego preporučljivim posledicama.

29 Osnovna greška svakog pogleda na svet je njegova čudnovata sklonost da važi za istinu samih stvari, dok je on u stvarnosti samo ime koje dajemo stvarima. Da li ćemo se u nauci svađati oko toga da li ime planete Neptun odgovara suštini ovog nebeskog tela i da je samim tim jedino»pravo«ime? Nipošto i to je razlog zašto se nauka nalazi na višem stupnju, pošto ona poznaje samo radne hipoteze. Samo primitivan duh veruje u»prava imena«. U bajci se patuljak Rumpelštilhen razbija u komade kada se pozove pravim imenom. Poglavica krije svoje pravo ime i za svakodnevnu upotrebu dodaje prosto ime, da ga niko ne bi omađijao pomoću poznavanja njegovog pravog imena. Egipatskim faraonima u reči i slici davana su u grobnici prava imena bogova da bi mogao da ih savlada pomoću poznavanja pravog imena. Posedovanje pravog imena Boga kabalisti (poznavaocu predan ja, tajanstvenog tumačenja Starog zaveta) znači apsolutnu magijsku moć. Ukratko: za primitivni duh pomoću imena postavljena je sama stvar.»ono što kaže, biće«, glasi stara izreka Ptaha. Pogled na svet pati od ovog dela nesvesne pri-mitivnosti. Kao što je astronomiji nepoznato da su stanovnici Marsa ovdašnjima uložili reklamaciju zbog pogrešnog nazivanja njihove planete, isto tako možemo mirno pretpostaviti da je svetu strahovito svejedno što mislimo ο njemu. Ali zbog toga ne treba da prestanemo da mislimo ο njemu. Mi to i ne činimo, već nauka živi dalje kao ćerka i naslednica starih, propalih pogleda na svet. Čovek je onaj ko je osiromašio pri ovom preokretu. U pogledu na svet starog stila on je svoj duh naivno unosio u stvari, svoj lik je smatrao licem sveta, sebe video kao sliku i priliku Boga, čiju divotu nije bilo isuviše teško platiti kaznama pakla. U nauci, međutim, čovek ne misli na sebe, već samo na svet, na objekat on se odvojio i svoju ličnost žrtvovao objektivnom duhu. Zbog toga je naučni duh etički viši od pogleda na svet starog stila. Ali mi počinjemo da osećamo posledice ovog propadanja čovekove ličnosti. Svuda se postavlja pi tanje pogleda na svet, pitanje smisla života i sveta. U naše vreme su brojni i pokušaji vraćanja na poglede na svet starog stila, naime na teozofiju, odnosno za izgovor lakše antropozofiju. Mi imamo potrebu za pogledom na svet, u svakom slučaju ima ga mlađa generacija. Ako ne želimo da se razvijamo unazad, onda novi pogled na svet mora da svako su-jeverje svede na njegovu objektivnu važnost, on mora da prihvati da je samo slika koju mi bojimo i crtamo za ljubav naše duše, a ne magijsko ime kojim postavljamo objektivne stvari, Pogled na svet nemamo za svet, već za nas. Naime, ako ne stvorimo sliku sveta kao celine, onda nećemo videti ni nas, pošto smo mi ipak verni odraz upravo tog sveta. A samo u ogledalu naše slike sveta možemo se potpuno sagledati. Mi se pojavljujemo samo u slici koju smo mi stvorili. Samo u našem stvaralačkom delu potpuno izlazimo na svetio dana i upoznajemo same sebe kao celinu. Nikada svetu ne stavljamo lice drugačije od našeg sopstvenog, i upravo zbog toga moramo to da činimo da bismo našli sami sebe. Čovek se nalazi iznad samosvrhe nauke i umetnosti, čovek je tvorac svojih oruđa. Nigde ne stojimo bliže najvećoj tajni porekla svega nego u spoznaji sopstvenog bivstva, koje stalno uobražavamo da poznajemo. Ali dubine svemira su nam poznatije od naših sopstvenih dubina, gde možemo skoro neposredno da oslušnemo stvaralačko postojanje i postajanje a da ih uopšte ne shvatimo. U ovom smislu analitička psihologija nam daje nove mogućnosti svojim upućivanjem na postojanje maštanih slika, koje izrastaju iz tamne psihičke pozadine i tako nas obaveštavaju ο zbivanjima u nesve-snom. Sadržaji kolektivno nesvesnog su rezultat psihičkog funkcionisanja niza predaka, dakle u svojoj celovitosti prirodna slika sveta, stopljena i sažeta iz iskustva miliona godina. Ove slike su mitske i stoga simbolične, pošto izražavaju sklad doživljavajućeg subjekta sa doživljenim objektom. Samo po sebi je razumljivo da su sva mitologija i sva otkrovenja proistekli iz ovog iskustvenog izvora i zbog toga će i sve buduće ideje ο svetu i ljudima poteći iz njega. Svakako bi bilo pogrešno pretpostaviti da se ove maštane slike nesvesnog mogu neposredno upotrebiti, tako reći kao otkrovenje. One su samo sirovina kojoj je, da bi dobila smisao, potrebno da se prevede na jezik odgovarajućeg doba. Ako uspe ovo prevođenje, onda je naš saznajni svet pomoću simbola jednog pogleda na svet ponovo spojen sa praiskustvom čo-večanstva; istorijski, opšti čovek u nama pruža ruku upravo nastalom individualnom čoveku, doživljaj koji je blizak onome doživljaju primitivnog čoveka, koji se u ritualnom obedu mitski spaja sa totemom predaka. U ovom smislu analitička psihologija je reakcija na preteranu racionalizaciju svesti, koja se, u težnji da stvori 7:;

30 usmerene procese, izoluje protiv prirode i tako čoveku otima njegovu prirodnu istoriju i prenosi ga u racionalno ograničenu sadašnjost, koja prekriva kratak vremenski period između rođenja i smrti. Ovo ograničenje rađa osećanje slučajnosti i besmislenosti i ovo osećanje je ono što nas sprečava da život proživljavamo sa onom značajnošću, koja za-hteva da se potpuno iscrpi. Život postaje površan i više čoveka ne predstavlja potpuno. Na taj način mnoštvo ovog neproživljenog života potpada nesve-snom. Živi se kao kad se hoda u tesnim cipelama. Kvalitet večnosti, koji je tako karakterističan za život primitivnog čoveka, potpuno nedostaje našem životu. Opkoljeni našim racionalnim zidinama mi smo izolovani od večnosti prirode. Analitička psihologija se trudi da probije zidove, ponovo iskopavajući maštane slike nesvesnog, koje je nekada zaturio racionalni um. Ove slike se nalaze s one strane zidova, one pripadaju prirodi u nama, koja duboko zatrpana leži na izgled iza nas a protiv koje smo se ušan-čili iza zidova razuma. Iz toga je nastao konflikt sa prirodom, koji analitička psihologija nastoji da otkloni, i to ne sa Rusoovim»natrag prirodi«, već što, zadržavajući srećno dostignuti moderni stupanj razuma, obogaćuje našu svest sa poznavanjem prirodnog duha. Ko je uspeo ovo da sagleda, opisuje utisak kao silan. Ali taj se neće moći dugo da raduje ovom utisku, jer se odmah postavlja pitanje, kako se može asimilovati ovo novo stečeno. Naime, pokazalo se da je nespojivo ono s ove strane i ono s one strane zida. Ovde se pojavljuje problem prevoda na savremeni jezik ili možda problem novog jezika uopšte, a time je već postavljeno pitanje pogleda na svet, naime onog pogleda na svet, koji treba da nam pomogne da sa našim istorijskim čovekom nađemo takav sklad čiji duboki akordi neće biti zagušeni prodirnim tonovima racionalne svesti ili, obrnuto, da neprocenji-va svetlost individualnog duha ne utrne u beskrajnoj tami prirodne duše. Jedva da smo dospeli do ovog pitanja a već moramo da napustimo područje nauke, pošto nam je sada potrebna stvaralačka odluka da naš život poverimo ovoj ili onoj hipotezi; drugim rečima ovde počinje etički problem, bez koga se ne može zamisliti pogled na svet. Dakle, zaključkom da analitička psihologija doduše nije pogled na svet, ali da je dala značajan doprinos u formiranju takvog pogleda, smatram da sam ovo na zadovoljavajući način razložio u prethodno rečenom. 30

31 IV STVARNOST I NADSTVARNOST

32 STVARNOST I NADSTVARNOST Ο nadstvarnosti ne znam ništa. Stvarnost sadrži sve ono što čovek može znati, pošto je stvarno ono što deluje. Ako ne deluje, tada se ništa ne primećuje i tada se ο tome ne može ništa ni znati. Stoga sam u stanju da nešto kažem samo ο stvarnim stvarima, međutim, ništa ο nadstvarnim ili nestvarnim ili pod-stvarnim. Izgleda kao da je nekome palo na pamet da nekako ograniči pojam stvarnosti, tako da atribut»stvaran«pripadne samo određenom isečku stvarnosti. Način mišljenja takozvanog zdravog ljudskog razuma i uobičajenog govora zasniva ovo ograničenje na takozvanoj materijalnoj ili konkretnoj stvarnosti čulima osetnih predmeta prema poznatoj izreci: Nihil est in intellectu quod non antea fuerit in sensu, a ovo bez štete po činjenicu da u razumu postoji mnoštvo onoga što ne potiče iz čulnih utisaka. U ovom smislu»stvarno«je sve ono što direktno ili indirektno potiče ili bar izgleda da potiče iz sveta primljenog čulima. Ovo ograničenje slike sveta odgovara jednostranosti zapadnog čoveka, kojom se netačno opterećuje grčki duh. Ograničavanje na materijalnu stvarnost iseca iz celine sveta doduše nemerljivo veliki, ali ipak tek komad i time stvara tamno područje, koje se mora nazvati nestvarno ili nadstvarno. Istočna slika sveta ne poznaje ove ograničene okvire, zbog čega joj nije ni potrebna filozofska nadstvarnost. Naša [l] Objavljeno u: Querschnitt, XII (1933). 32

33 svojevoljno isečena stvarnost je stalno ugrožena od»nadčulnog«,»natprirodnog«,»nadčovečnog«i slično. Istočna stvarnost uključuje sve ovo. Zona smetnji kod nas počinje već sa pojmom psihičkog. U našoj»stvarnosti«psihičko ne može biti ništa drugo do dejstvo iz treće ruke, prvobitno stvoreno iz fizičkih uzroka,»sekret mozga«ili šta drugo u zavisnosti od ukusa. Pri tome se veruje da je ovaj privesak materijalnog sveta kadar da prevaziđe samog sebe i da spozna ne samo tajne fizičkog sveta, već i samoga sebe u obliku»duha«, i to sve ovo a da mu ne pripada nijedna druga do indirektna stvarnost. Da li je misao»stvarna«? Da, samo utoliko ako se prema ovom načinu mišljenja odnosi na realnost osetnu za čula. Ako to nije slučaj, onda je ona»nerealna«,»nestvarna«,»fantastična«, i time se odbacuje kao nepostojeća. To se dešava praktički neprestano, iako je to filozofska čudovišnost. Misao je bila i jeste, iako se ne odnosi na opipljivu stvarnost, ona čak dejstvuje, inače je niko ne bi znao. Pošto rečca»je«u našem načinu mišljenja nagoveštava materijalno bivstvo,»nerealna«misao mora se zadovoljiti sa mračnim postojanjem u nadstvarnosti, koja praktički znači isto što i nestvarnost. A ipak misao je za sobom ostavila neporecivi trag svoje stvarnosti, možda je neko čak sa tim špekulisao i tako uzrokovao bolni deficit u svom bankovnom potraživanju. Shodno ovome našem praktičnom pojmu stvarnosti izgleda da je potrebna revizija, tako da čak i svakodnevni čitalački materijal počinje da u svoje horizonte uvlači raznorazne»nad-«. Sa ovim se slažem jer stvarno nešto nije u redu sa našom slikom sveta. Naime, teorijski isuviše malo a praktički tako reći nikada ne mislimo na to da se svest uopšte ne nalazi ni u kakvoj direktnoj vezi sa bilo kakvim materijalnim objektom. Mi opažamo samo slike, koje posredno primamo preko komplikovanog nervnog aparata. Između nervnih završetaka čulnih organa i slike koja se pojavljuje u svesti uključen je nesvesni proces koji fizičku činjenicu, na primer, svetlosti preobražava u psihičku sliku»svetlost«. Bez ovog komplikovanog i nesvesnog procesa preobražavanja svest uopšte ne može da opazi ništa materijalno. Posledica ovog je da se neposredno doživljena stvarnost sastoji od brižljivo pripremljenih slika i da mi, prema tome, neposredno živimo samo u svetu slika. Da bismo makar samo približno utvrdili stvarnu prirodu materijalnih stvari, potrebni su nam kom-plikovani aparati i metode fizike i hemije. Ove nauke su, zapravo, pomoćna sredstva koja treba da osposobe čovekov duh da iza varljivog vela sveta slika sagleda nepsihičku stvarnost. Dakle, daleko od toga da to bude materijalni svet, psihički svet je taj koji omogućuje indirektne i hipotetične zaključke ο svojstvima stvarne materije. Samo se psihičko sreće sa neposrednom realnošću, i to u svim oblicima psihičkog, štaviše i»nerealnim«predstavama i mislima, koji se ne odnose ni na kakvo»spolja«. Ako ovakve sadržaje nazovemo uobraženje ili sumanutost, time nismo ništa oduzeli od njihovog dejstva, pošto nema»realne«misli koju ne bi mogla u datom slučaju»nerealna«misao da odgurne u stranu, pri čemu ova druga pokazuje znatno veću snagu i dejstvo nego prva. Veća od svih fizičkih opasnosti su gigantska dejstva sumanutih predstava, kojima naša svest ο svetu hoće da ospori bilo kakvu stvarnost. Naš toliko slavljeni um i naša bezmerno precenjivana volja pokazali su se nemoćni naspram»nerealnih«misli. Svetske sile koje drže u ruci napredak i propast čovečanstva su nesvesni psihički faktori, a oni stvaraju i svest a time i conditio sine qua non postojanja sveta. Nas je nadvladao svet koga je stvorila naša duša. Na tome se može proceniti veličina greške koju čini naša zapadna svest, kada duši priznaje stvarnost jedino proisteklu iz materijalnih uzroka. Istok je svakako mudriji, koji nalazi da je bivstvo svih stvari zasnovano u duši. Između nepoznatog suštastva duha i materije nalazi se stvarnost duševnog, psihička realnost, jedina realnost koju možemo neposredno iskusiti.

34 ŽIVOTNA PREKRETNICA Govoriti ο problemu čovekovih doba starosti je izvan svega ambiciozan zadatak, pošto se pod tim podrazumeva ništa manje do slika celokupnog duševnog života od kolevke pa do groba. U okvirima jednog predavanja možemo udovoljiti ovakvom zadatku samo u opštim crtama; razumljivo da se ovde ne radi ο opisivanju normalne pshilogije različitih doba starosti, već ćemo se pozabaviti»problemima«, teškoćama, sumnjama, kolebanjima, jednom rečju pitanjima na koja se može dati više od jednog odgovora, uz to odgovora koji nikada nisu dovoljno sigurni niti nesumnjivi. Zbog toga ne mali broj stvari moramo zamisliti pod znakom pitanja, pa čak i gore od toga ponešto moramo prihvatiti za gotovo a ponekad moramo čak i da špekulišemo. Kada bi se duševni život sastojao samo od činjenica što je, uostalom, još uvek slučaj na primitivnom stupnju tada bismo mogli da se zadovoljimo čvrstom empirijom. Ali duševni život kulturnog čoveka pun je problema, pa čak uopšte se ne može ni zamisliti bez problema. Naša psihička zbivanja su najvećim delom razmišljanja, sumnje, eksperimenti sve one stvari koje uopšte ne poznaje nesvesna. instinktivna duša primitivnog čoveka. Za postojanje te problematike treba da zahvalimo porastu svesti; [1] Predavanje, u izvodu objavljeno u: Neue Zürcher Zeitung, 14/16. mart U drugom obliku pod naslovom Die Lebenswende objavljeno u: Seelenprobleme der Gegenwart, Psychologische Abhandlungen III (1931). 34

35 problemi su dar Danajaca kulturi. Odstupanje i stavljanje sebe u suprotnost prema instinktu stvara svest. Instinkt je priroda i hoće prirodu. Nasuprot tome svest može da želi samo kulturu ili njenu negaciju i bilo gde da je, na krilima Rusoove čežnje, stremi povratku prirodi,»kultiviše«prirodu. Ukoliko smo još priroda, mi smo nesvesni i živimo u sigurnosti instinkta lišenog problema. Sve ono u nama što je još priroda zazire od problema, pošto je ime ovog zadnjega sumnja, a svuda gde vlada sumnja tu su i nesigurnost i mogućnost različitih puteva. Ali gde izgledaju mogući različiti putevi, tu smo daleko od sigurnog vodstva instinkta i prepušteni plašnji. Ovde bi trebalo da naša svest čini ono što je priroda uvek činila za svoju decu, naime da odlučuje sigurno, nesumnjivo i jednoznačno. I tu nas ophrvava isu-više ljudska plašnja da svest, naša prometejska tekovina, na kraju ipak ne može da učini isto kao priroda. Problem nas vodi u bezočinsku i bezmaterinsku usamljenost, u besprirodnu napuštenost, gde smo prisilno upućeni na svest i to ni na šta drugo do na svest. Mi ne možemo ništa drugo, već moramo da na mesto prirodnog zbivanja postavimo odluku i reše-nje. Tako svaki problem znači mogućnost proširenja svesti, ali istovremeno i prinudu rastanka sa svim onim nesvesnim dečjim i prirodnim u čoveku. Ova prinuda je toliko beskrajno važna psihička činjenica da predstavlja jedan od najhitnijih simboličkih nastavnih predmeta hrišćanske religije. To je žrtva čisto prirodnog čoveka, nesvesnog, naturalnog živog bića, čija je tragedija započela već jedenjem jabuke u raju. Onaj biblijski greh pridolaskom u svest izgleda kao bekstvo. U stvari tako nam izgleda svaki problem koji nas prisiljava na veću svesnost, čime nas sve više udaljuje od raja detinjaste nesvesnosti. Svako rado skreće pogled sa problema: ako je moguće njih ne treba pominjati, ili bolje, čovek osporava njihovo postojanje. Čovek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Čovek želi sigurnost a ne sumnju, želi rezultate a ne eksperimente, ne uviđajući pri tom da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje a rezultati samo kroz eksperimente. Tako se i veštačkim odricanjem problema ne dolazi do uverenja, naprotiv, potrebna je dalja i viša svest da bi se dospelo do sigurnosti i jasnosti. Ovaj duži uvod bio mi je potreban da bi se razjasnila suština našeg predmeta. Tamo gde se radi ο problemima, instinktivno se opiremo da prođemo kroz mračnosti i nejasnosti. Mi želimo samo da čujemo ο jednoznačnim rezultatima, a pri tom potpuno zaboravljamo da ovi rezultati mogu uopšte da postoje samo onda kada smo prošli kroz tamu. Ali da bismo mogli da prodremo kroz tamu, moramo da anga-žujemo sve one mogućnosti rasvetljavanja kojima raspolaže naša svest; kao što sam već rekao, moramo čak i špekulisati. Jer pri tretiranju psihičke problematike stalno se saplićemo ο principijelna pitanja, koja su najrazličitiji fakulteti uzeli u zakup kao sop-stveni domen. Teologe uznemiravamo ili ljutimo ništa manje od filozofa, medicinare ništa manje od va-spitača, mi čak tapkamo i po radnom području biologa i istoričara. Ova ekstravagantnost ne potiče iz naše radoznalosti, već iz stanja što je čovekova duša svojstvena mešavina faktora, koji su istovremeno predmet proširenih nauka. Jer, čovek je svoje nauke stvorio iz sebe i svojih posebnih svojstava. One su simptomi njegove duše. Stoga, ako postavimo neminovno pitanje: zašto čovek, u prilično očitoj suprotnosti prema životinjskom svetu, uopšte ima probleme? tada dospevamo u nerazmrsivo misaono klupko, koje su stvorile mnoge hiljade britkih mozgova tokom milenijuma. Na ovom umetničkom delu neću da započinjem Sizifov posao, već ću se samo potruditi da jednostavno iznesem ono što bi, po mome mišljenju, moglo da posluži kao doprinos odgovoru na ovo principijelno pitanje. Problema nema bez svesti. Stoga pitanje moramo postaviti drugačije, naime: kako to da čovek uopšte ima svest? Ja ne znam kako je došlo do toga, jer nisam bio prisutan kada su prvi ljudi postali svesni. Ali, formiranje svesti i danas još možemo posma-trati kod male dece. Naime, možemo videti sledeće: kada je dete prepoznalo nekoga ili nešto, tada ose-ćamo da dete ima svest. Zbog toga je i drvo poznavanja u raju rađalo tako fatalne plodove. Ali šta je prepoznavanje? Mi govorimo ο spoznaji kada nam je uspelo da npr. nov opažaj uklopimo u već postojeći spoj, i to tako što u svesti nemamo samo opažanje već istovremeno i komade već postojećih sadržaja. Spoznavanje počiva, dakle, na zamišljenim spojevima psihičkih sadržaja. Sadržaj lišen povezanosti ne možemo prepoznati, a njega ne možemo ni biti svesni, ukoliko se naša svest još nalazi na tom dubokom, početnom stupnju. Prvi oblik svesti, koji je pristupačan našem posmatranju i saznanju, izgleda da je samo spoj dva ili više psihičkih sadržaja. Stoga je na ovom stupnju svest još uvek sasvim vezana za predstavu nekoliko nizova spojeva, i zbog toga je samo sporadična i kasnije se ne može privesti u sećanje. I stvarno za prve godine života ne

36 postoji kontinuirano sećanje. Iz ovog perioda najviše što postoji su ostrva svesti, kao pojedinačna svetla ili osvetljeni predmeti u mrkloj noći. Ova ostrva se-ćanja, međutim, nisu oni najraniji, zamišljani spojevi sadržaja, već ona sadrže nov, vrlo važan niz sadržaja, naime onih koji predstavljaju sami subjekt, takozvano Ja. Takođe i ovaj niz je najpre samo predočen, kao prvobitni nizovi sadržaja, zbog čega dete ispravno u početku govori ο sebi u trećem licu. Tek kasnije kada je Ja-niz ili takozvani Ja kompleks, ve-rovatno putem uvežbavanja, zadobio sopstvenu energiju, nastaje osećanje Ja bivstva ili osećanje subjekta. To bi mogao biti trenutak kada dete počinje da govori ο sebi u prvom licu. Na ovom stupnju izgleda da se nalazi početak kontinuiteta pamćenja. U suštini to bi, dakle, bio kontinuitet sećanja sopstvenog Ja. Dečji stupanj svesti još ne poznaje probleme, pošto još ništa ne zavisi od subjekta, već je dete još sasvim zavisno od roditelja. Situacija je takva da izgleda kao da dete još nije potpuno rođeno, već kao da se još nosi u duševnoj atmosferi roditelja. Psihičko rođenje a samim tim i svesno razlikovanje od roditelja normalno se odvija tek sa upadom seksualnosti u doba puberteta. Sa ovom fiziološkom skopčana je i duhovna revolucija. Naime, preko somatskih pojava Ja je naglašeno u tolikoj meri da sebi često sasvim nesrazmerno pribavlja važnost. Otuda i izreka»mladost-ludost«. Do ovog doba psihologija individue je pretežno nagonska i stoga bez problema. Takođe i kada se subjektivnim nagonima suprotstavljaju spoljna ograničenja, ova suzbijanja ne dovode do konflikta individue sa samom sobom. Individua se potčinjava ili izbegava sukob, potpuno jedinstvena sa samom sobom. Ona još ne poznaje unutrašnji razdor zbog problema. Ovo stanje može naići tek kada spoljna ograničenja postanu i unutrašnja, kada se jedan nagon buni protiv drugog. Psihološki izraženo to bi značilo sledeće: problemsko stanje, unutrašnji razdor javlja se onda, kada pored Ja-niza nastane i drugi niz sadržaja sličnog intenziteta. Ovaj drugi niz je, zbog svoje energetske vrednosti, od istog funkcionalnog značenja kao Ja-kompleks, tako reći drugačije, drugo Ja, koje u datom slučaju čak može prvom Ja oduzeti vodstvo. Iz toga proističe sukob sa samim sobom, problemsko stanje. Bacimo kratak pogled na upravo rečeno: prvi oblik svesti, čisto prepoznavanje, je anarhično ili haotično stanje. Drugi stupanj, naime stupanj formiranja Ja-kompleksa, je monarhistička ili monistička faza. Treći stupanj opet donosi napredak u formiranju svesti, naime svest dvojstva, dualističko stanje. Ovde smo zapravo dospeli do naše teme, naime problematike doba starosti. Najpre ćemo se zadržati na mladalačkom dobu. Ovaj stupanj obuhvata period od godina neposredno posle puberteta do otprilike polovine životnog veka, koja se nalazi negde između 35. i 40. godine. Sigurno bi mi neko želeo da postavi pitanje zašto počinjem sa drugim stupnjom čovekovog života kao da dečji stupanj nema problema? Dete je pod normalnim uslovima bez problema, ali sa svojom komplikovanom psihom svakako da roditeljima, va-spitačima i lekarima predstavlja prvorazredni problem. Tek odrastao čovek može sumnjati u samog sebe i stoga biti nejedinstven sa samim sobom. Izvori problema ovog doba starosti su svima nama dobro poznati. Za većinu ljudi to su životni zahtevi, koji često naprečac prekidaju dečje snove. Ako je individua dovoljno pripremljena, prelazak u profesionalni život može proći glatko. Ali ako postoje iluzije koje su u kontrastu sa stvarnošću, tada nastaju problemi. Niko ne stupa u život bez pretpostavki. Ove pretpostavke su obično pogrešne, one ne odgovaraju spoljnim uslovima sa kojima se čovek sreće. Često se radi ο isuviše velikim očekivanjima, ili ο potcenjivanju spoljnih teškoća, ili ο neopravdanom optimizmu, ili ο negativizmu. Mogao bi se sastaviti dugi spisak svih onih pogrešnih pretpostavki koje izazivaju prve svesne probleme. Ali nije uvek sukob subjektivnih pretpostavki sa spoljnim datostima ono što stvara probleme, već možda isto tako često unutrašnje psihičke teškoće; one postoje i onda kada se spolja sve odvija glatko. Izvanredno često to je poremećaj psihičke ravnoteže uzrokovan seksualnim nagonom, a možda isto toliko često osećanje niže vrednosti, koje može dovesti do nepodnošljive osetljivosti. Ovi unutrašnji konflikti mogu postojati i kada je spoljnje prilagođava-nje postignuto na izgled bezbrižno; izgleda čak da su oni mladi ljudi, koji moraju da se teško bore za opstanak, pošteđeni unutrašnjih problema, dok oni kod kojih je prilagođavanje iz bilo kojih razloga proteklo lako, razvijaju seksualne probleme ili konflikte manje vrednosti. Problemske prirode su često neurotske, ali bila bi teška greška problematiku mešati sa neurozom, pošto je odlučujuća razlika između njih dveju ta što je neurotičar bolestan pošto nije svestan svojih problema, dok čovek 36

37 ophrvan problemima pati od svojih svesnih problema, a da nije bolestan. Ako se pokuša da se iz skoro neiscrpne raznolikosti individualnih problema mladalačkog doba izvuče zajedničko i esencijalno, onda se sudaramo sa određenom karakteristikom koja izgleda da je prisutna u svim problemima ovog stupnja više ili manje jasno zadržavanje na dečjem stupnju svesti, opiranje sudbinskim silama u nama i oko nas, koje hoće da nas upetljaju u ovaj svet. Nešto želi da ostane dete, sasvim nesvesno ili pak svesno samo svoga Ja, da odbije sve strano ili da ga bar podredi svojoj sopstvenoj volji, da ništa ne čini ili da bar sprovede svoju moć ili svoje zadovoljstvo. Tu leži nešto od tromosti materije, to je zadržavanje u dotadašnjem stanju čija je svest manja, uža, egoističkija od svesti dualističke faze, u kojoj je individua postavljena pred neminovnost da drugo, strano isto tako prihvati kao svoj život, da ga spozna i prihvati kao takođe-ja. Otpor se usmerava prema proširenju života, koje je bitna oznaka ove faze. Već dugo pre toga započelo je ovo proširenje, ta»dijastola života«, da se poslužim Geteovim izrazom. Već sa rođenjem, kada dete izlazi iz najuže ograničenosti u majčinom telu, započinje ovo proširenje i od tada se nezadrživo nastavlja, dostižući vrhunac u problemskom periodu, kada individua počinje da mu se opire. Šta bi se desilo individui kada bi se jednostavno preobrazila u strano, drugo Ja, koje je isto tako Ja. a dosadašnje Ja jednostavno pustila da nestane u prošlosti? Izgleda da bi to bio sasvim utrven put. Ipak je namera religijskog vaspitanja počev od svlačenja starog Adama do rituala ponovnog rađanja primitivnih naroda da čoveka preobrazi u ono što dolazi, novo, puštajući staro da odumre. Psihologija nas uči da u duši, u izvesnom smislu, nema ničega starog, ničega što bi stvarno moglo odu-mreti, čak je i Pavlu ostao jedan kolac čitav život zabijen u mesu. Onaj ko se brani od novog i regredira u prošlost u istom je neurotskom sklopu kao onaj koji, identifikujući se sa novim, beži od prošlosti. Jedina razlika je u tome što jedan otuđuje prošlost a drugi budućnost. Obojica principijelno čine isto oni spašavaju svoju uskost svesti, mesto da ovu razbiju pomoću kontrasta suprotnosti i da na taj način izgrade dalji i viši stupanj svesti. Ova konsekvenca bila bi idealna, kada bi mogla da se sprovede u ovoj fazi života. Naime, izgleda da se priroda ni najmanje ne nalazi na nekom višem stanju svesti, čak naprotiv; i zajednica ne zna da ceni ove psihičke veštine, ona u prvoj liniji nagrađuje dela a ne ličnost; cenjenje ličnosti obično je posmrtno. Ove činjenice iznuđavaju određeno rešenje. naime ograničavanje na dostupno, diferenciranje određenih sposobnosti, koje su suštinsko bivstvo socijalno sposobne individue. Uspeh, stvaranje, korisnost itd. su ideali koji izgleda da pokazuju put iz zbrke problema. Oni su zvezde vodilje za proširenje i učvršćenje našeg fizičkog postojanja, za naše razrastanje u svetu, ali ne i za dalje razvijanje čovekove svesti, naime onoga što se naziva kultura. Za mladalačko doba svakako da je ovakva odluka normalna i u svakom slučaju bolja od zadržavanja u problemskom stupnju. Problem se, dakle, rešava tako što se ono što je prošlošću dato prilagođava mogućnostima i zahtevi-ma onoga što dolazi. Čovek se ograničava na dostupno, što psihološki znači odricanje od svih drugih psihičkih mogućnosti. Na ovaj način jedan gubi deo dragocene prošlosti, drugi deo dragocene budućnosti. Svi se sećamo nekih prijatelja i školskih drugova, idealnih mladih ljudi koji su mnogo obećavali a koje godinama potom srećemo skučene i sasušene u nekom šablonu. To su takvi slučajevi. Veliki životni problemi nikada nisu zauvek re-šeni. Ako su u jednom trenutku verovatno rešeni. onda je to uvek gubitak. Njihov smisao i svrha izgleda da nisu u njihovom rešenju, već u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino to nas čuva od za-glupljivanja i statičnosti. Tako je i rešenje problema mladalačkog doba, pomoću ograničenja na dostupno, od ograničene vremenske važnosti i, u osnovi uzev nije dugog veka. U svim prilikama je značajan podvig izboriti socijalnu egzistenciju i svoju prvobitnu prirodu tako preformirati da više ili manje odgovori ovom obliku egzistencije. To je unutrašnja borba sa samim sobom i borba sa sredinom, koja se može upo-rediti sa borbom dečjeg doba za egzistenciju sopstvenog Ja. Ta borba se za nas obično odvija u tami, ali ako sagledamo sa kojom se upornošću kasnije zadržavaju dečje iluzije, pretpostavke, egoističke navike itd., iz toga možemo odmeriti koji je intenzitet ranije bio upotrebljen u njihovom stvaranju. Tako se dešava i sa idealima, uverenjima, vodećim idejama, stavovima itd. koji nas u mladosti uvode u život, za koje se borimo, patimo i sa

38 kojima pobeđujemo oni srastaju sa našim bićem, mi se, na izgled, preobražavamo u njih i stoga ih nastavljamo ad libitum sa onom očitošću, sa kojom mladi čovek svome Ja nolens volens pribavlja važnost pred svetom ili pred samim sobom. Što se čovek više približava sredini života i što mu je više uspelo da se učvrsti u svom ličnom stavu i socijalnom položaju, tim mu više izgleda da je otkrio pravi tok života i prave ideale i principe ponašanja. Zbog toga se drži da su oni večito vredni a nepromenljivi stav prema njima oglašava se vrlinom. Pri tom se previđa vrlo bitna činjenica da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totalnosti ličnosti. Na ovaj račun ide mnogo, isuviše mnogo život, koji je možda mogao biti i proživljen, ostaje u prostoriji za starež kao prašnjiva sećanja, ponekad ispod sivog pepela nalazi se užareno ugljevlje. Statistika pokazuje povećanu učestalost depresija muškaraca oko četrdesete godine. Kod žena neurot-ske smetnje po pravilu počinju nešto ranije. U ovoj životnoj fazi, upravo između trideset pete i četrdesete, priprema se značajna promena čovekove duše. Svakako da u početku to nije svesna i upadljiva promena, naprotiv radi se ο indirektnim znacima promena, koje izgleda da imaju svoj početak u nesve-snom. Ponekad je to kao sporo menjanje karaktera, drugi put se ponovo javljaju osobine koje su se izgubile u dečjem dobu, ili dosadašnje sklonosti i intere-sovanja počinju da blede a na njihovo mesto stupa ju druga, ili što je vrlo često dotadašnja uve-renja i principi, naročito moralni, postaju sve krući i čvršči, što postepeno, oko pedesete, može prerasti u netrpeljivost i fanatizam kao kada bi ovi principi bili ugroženi u svojoj egzistenciji, tako da bi upravo stoga morali da se potenciraju. Opijenost mladosti ne razbistrava se uvek u odraslom dobu, ponekad se i zamuti. Ove pojave najbolje se mogu zapaziti kod nešto jednostavnijih ljudi. Ponekad se ove javljaju ranije, nekad kasnije. Kako mi izgleda često je njihovo javljanje odgođeno činjenicom što su roditelji dotične osobe još u životu. U tim slučajevima kao da je mladalačka faza nepravedno produžena. Ovo sam naročito zapazio kod muškaraca gde je otac dugo živeo. Njegova smrt bi onda delovala kao naglo sazrevanje, tako reći katastrofalno. Poznavao sam jednog pobožnog čoveka koji je bio crkveni tutor; kod njega se posle četrdesete postepeno razvila nepodnošljiva moralna i religiozna netrpeljivost. Pri tom je njegova narav postajala pri-metno sve sumornija. Konačno je izgledao kao turobni crkveni stub. Tako je dogurao do pedeset pete godine, kada je jednom, usred noći, iznenada skočio iz postelje i rekao ženi:»sad mi je jasno. Ja sam zapravo propalica.«ova samospoznaja nije ostala bez praktičnih posledica. Poslednje godine svog života proživeo je burno, na šta je otišao veliki deo njegovog imetka. Očigledno ne baš nesimpatičan čovek. koji je bio sposoban za oba ekstrema. Vrlo česti neurotski poremećaji odraslog doba imaju zajedničko jedno, naime želju da psihologiju mladalačke faze prenose preko praga četrdesete godine. Ko ne poznaje onu dirljivu staru gospodu, koja uvek iznova mora da podgreva studentske dane i jedino sećanje na njihovo homersko junačko doba može da zapali njihov životni plamen, dok su, izvan ovoga beznadežno odrvenjeni filistri. Po pravilu oni imaju prednost koja nije za potcenjivanje, naime da nisu neurotični, već samo, za običan svet, dosadni i stereotipni. 38

39 Neurotičar je upravo onaj kome u sadašnjosti nikada ne uspeva onako kako bi želeo pa zbog toga ne može da ga raduje ni prošlost. Kao što ranije nije mogao da se oslobodi detinjstva, tako i sada ne može da se oprosti od mladalačke faze. Na izgled on ne može da se snađe u sivim razmišljanjima starenja i zbog toga grčevito gleda unazad, pošto mu je nepodnošljiv pogled unapred. Kao što se detinjasti čovek užasava pred nepoznatostima sveta i života, tako i odrasli uzmiče pred drugom polovinom života, kao da ga tamo čekaju nepoznati, opasni zadaci ili kao da mu tamo prete žrtve i gubici koje ne bi mogao da preuzme, ili kao da mu dosadašnji život izgleda tako lep i skupocen da ne bi mogao bez njega. Da li je to, možda, u krajnjoj liniji strah od smrti? To mi ne izgleda verovatno, pošto je po pravilu smrt još uvek daleko i zbog toga nešto apstraktno. Naprotiv, iskustvo pokazuje da je osnova i uzrok svih teškoća ovog prelaza duboka, čudnovata promena duše. Da bih ovo okarakterisao, uzeo bih za primer dnevnu sunčevu putanju. Treba zamisliti sunce, produhovljeno ljudskim osećanjima i ljudskom svešću trenutka. Izjutra ono se rađa iz noćnog mora nesvesnog i sagledava daleki, šareni svet, koji se širi sve više što je sunce više na nebeskom svodu. U ovom širenju svog kruga uticaja, uzrokovanog penjanjem, sunce će shvatiti svoj značaj i svoj najviši cilj sagledati u najvišoj mogućoj visini a time i u najvećem mogućem obimu svog napretka. Sa ovim uverenjem sunce dostiže nepredvidljivu podnevnu visinu nepredviđenu, pošto njegovo jednokratno individualno postojanje nije prethodno moglo da poznaje kulminacionu tačku. U dvanaest časova, u podne počinje silazak. A silazak je preokret svih vrednosti i ideala jutra. Sunce postaje nedosledno, izgleda kao da skuplja svoje zrake. Svetlost i toplota se smanjuju do konačnog gašenja. Sva poređenja hramlju. Ovo poređenje, međutim, ne hramlje ništa više od drugih. Francuska izreka cinično i rezignirano sažima istinu ovog poređenja. Ona glasi: Si jeunesse savait, si vieillesse pouvait (Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla)

SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan.

SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan. SIMPLE PAST TENSE (prosto prošlo vreme) Građenje prostog prošlog vremena zavisi od toga da li je glagol koji ga gradi pravilan ili nepravilan. 1) Kod pravilnih glagola, prosto prošlo vreme se gradi tako

More information

Biznis scenario: sekcije pk * id_sekcije * naziv. projekti pk * id_projekta * naziv ꓳ profesor fk * id_sekcije

Biznis scenario: sekcije pk * id_sekcije * naziv. projekti pk * id_projekta * naziv ꓳ profesor fk * id_sekcije Biznis scenario: U školi postoje četiri sekcije sportska, dramska, likovna i novinarska. Svaka sekcija ima nekoliko aktuelnih projekata. Likovna ima četiri projekta. Za projekte Pikaso, Rubens i Rembrant

More information

GUI Layout Manager-i. Bojan Tomić Branislav Vidojević

GUI Layout Manager-i. Bojan Tomić Branislav Vidojević GUI Layout Manager-i Bojan Tomić Branislav Vidojević Layout Manager-i ContentPane Centralni deo prozora Na njega se dodaju ostale komponente (dugmići, polja za unos...) To je objekat klase javax.swing.jpanel

More information

IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI

IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI IZDAVANJE SERTIFIKATA NA WINDOWS 10 PLATFORMI Za pomoć oko izdavanja sertifikata na Windows 10 operativnom sistemu možete se obratiti na e-mejl adresu esupport@eurobank.rs ili pozivom na telefonski broj

More information

CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA STAKLO PLASTIKA AUTO LAK KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE SVJETLA

CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA STAKLO PLASTIKA AUTO LAK KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE SVJETLA KOŽA I TEKSTIL ALU FELGE CJENIK APLIKACIJE CERAMIC PRO PROIZVODA Radovi prije aplikacije: Prije nanošenja Ceramic Pro premaza površina vozila na koju se nanosi mora bi dovedena u korektno stanje. Proces

More information

Podešavanje za eduroam ios

Podešavanje za eduroam ios Copyright by AMRES Ovo uputstvo se odnosi na Apple mobilne uređaje: ipad, iphone, ipod Touch. Konfiguracija podrazumeva podešavanja koja se vrše na računaru i podešavanja na mobilnom uređaju. Podešavanja

More information

Ulazne promenljive se nazivaju argumenti ili fiktivni parametri. Potprogram se poziva u okviru programa, kada se pri pozivu navode stvarni parametri.

Ulazne promenljive se nazivaju argumenti ili fiktivni parametri. Potprogram se poziva u okviru programa, kada se pri pozivu navode stvarni parametri. Potprogrami su delovi programa. Često se delovi koda ponavljaju u okviru nekog programa. Logično je da se ta grupa komandi izdvoji u potprogram, i da se po želji poziva u okviru programa tamo gde je potrebno.

More information

Otpremanje video snimka na YouTube

Otpremanje video snimka na YouTube Otpremanje video snimka na YouTube Korak br. 1 priprema snimka za otpremanje Da biste mogli da otpremite video snimak na YouTube, potrebno je da imate kreiran nalog na gmailu i da video snimak bude u nekom

More information

Eduroam O Eduroam servisu edu roam Uputstvo za podešavanje Eduroam konekcije NAPOMENA: Microsoft Windows XP Change advanced settings

Eduroam O Eduroam servisu edu roam Uputstvo za podešavanje Eduroam konekcije NAPOMENA: Microsoft Windows XP Change advanced settings Eduroam O Eduroam servisu Eduroam - educational roaming je besplatan servis za pristup Internetu. Svojim korisnicima omogućava bezbedan, brz i jednostavan pristup Internetu širom sveta, bez potrebe za

More information

Nejednakosti s faktorijelima

Nejednakosti s faktorijelima Osječki matematički list 7007, 8 87 8 Nejedakosti s faktorijelima Ilija Ilišević Sažetak Opisae su tehike kako se mogu dokazati ejedakosti koje sadrže faktorijele Spomeute tehike su ilustrirae a izu zaimljivih

More information

Tutorijal za Štefice za upload slika na forum.

Tutorijal za Štefice za upload slika na forum. Tutorijal za Štefice za upload slika na forum. Postoje dvije jednostavne metode za upload slika na forum. Prva metoda: Otvoriti nova tema ili odgovori ili citiraj već prema želji. U donjem dijelu obrasca

More information

Uvod u relacione baze podataka

Uvod u relacione baze podataka Uvod u relacione baze podataka 25. novembar 2011. godine 7. čas SQL skalarne funkcije, operatori ANY (SOME) i ALL 1. Za svakog studenta izdvojiti ime i prezime i broj različitih ispita koje je pao (ako

More information

AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje. Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd,

AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje. Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd, AMRES eduroam update, CAT alat za kreiranje instalera za korisničke uređaje Marko Eremija Sastanak administratora, Beograd, 12.12.2013. Sadržaj eduroam - uvod AMRES eduroam statistika Novine u okviru eduroam

More information

TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ

TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ TRENING I RAZVOJ VEŽBE 4 JELENA ANĐELKOVIĆ LABROVIĆ DIZAJN TRENINGA Model trening procesa FAZA DIZAJNA CILJEVI TRENINGA Vrste ciljeva treninga 1. Ciljevi učesnika u treningu 2. Ciljevi učenja Opisuju željene

More information

RASPRAVA O PRINCIPIMA LJUDSKOG SAZNANJA

RASPRAVA O PRINCIPIMA LJUDSKOG SAZNANJA Naslov originala THE WORKS OF GEORGE BERKELEY With Prefaces, Annotations, Appendices, and An Account of his Life, by ALEXANDER CAMPBELL FRASER In Four Volumes VOL. I: PHILOSOPHICAL WORKS, 705-2 OXFORD

More information

NEALE DONALD WALSCH. CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1. RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1

NEALE DONALD WALSCH. CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1. RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1 NEALE DONALD WALSCH CONVERSATIONS WITH GOD - an uncommon dialogue - book 1 RAZGOVORI SA BOGOM - jedan neuobičajen dijalog - knjiga 1 1 Priznanja Na početku, na kraju i uvek, želim odati priznanje Izvoru

More information

WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET!

WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET! WELLNESS & SPA YOUR SERENITY IS OUR PRIORITY. VAŠ MIR JE NAŠ PRIORITET! WELLNESS & SPA DNEVNA KARTA DAILY TICKET 35 BAM / 3h / person RADNO VRIJEME OPENING HOURS 08:00-21:00 Besplatno za djecu do 6 godina

More information

KAPACITET USB GB. Laserska gravura. po jednoj strani. Digitalna štampa, pun kolor, po jednoj strani USB GB 8 GB 16 GB.

KAPACITET USB GB. Laserska gravura. po jednoj strani. Digitalna štampa, pun kolor, po jednoj strani USB GB 8 GB 16 GB. 9.72 8.24 6.75 6.55 6.13 po 9.30 7.89 5.86 10.48 8.89 7.30 7.06 6.61 11.51 9.75 8.00 7.75 7.25 po 0.38 10.21 8.66 7.11 6.89 6.44 11.40 9.66 9.73 7.69 7.19 12.43 1 8.38 7.83 po 0.55 0.48 0.37 11.76 9.98

More information

STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13

STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13 MAŠINSKI FAKULTET U BEOGRADU Katedra za proizvodno mašinstvo STRUČNA PRAKSA B-PRO TEMA 13 MONTAŽA I SISTEM KVALITETA MONTAŽA Kratak opis montže i ispitivanja gotovog proizvoda. Dati izgled i sadržaj tehnološkog

More information

SAS On Demand. Video: Upute za registraciju:

SAS On Demand. Video:  Upute za registraciju: SAS On Demand Video: http://www.sas.com/apps/webnet/video-sharing.html?bcid=3794695462001 Upute za registraciju: 1. Registracija na stranici: https://odamid.oda.sas.com/sasodaregistration/index.html U

More information

Windows Easy Transfer

Windows Easy Transfer čet, 2014-04-17 12:21 - Goran Šljivić U članku o skorom isteku Windows XP podrške [1] koja prestaje 8. travnja 2014. spomenuli smo PCmover Express i PCmover Professional kao rješenja za preseljenje korisničkih

More information

Port Community System

Port Community System Port Community System Konferencija o jedinstvenom pomorskom sučelju i digitalizaciji u pomorskom prometu 17. Siječanj 2018. godine, Zagreb Darko Plećaš Voditelj Odsjeka IS-a 1 Sadržaj Razvoj lokalnog PCS

More information

RANI BOOKING TURSKA LJETO 2017

RANI BOOKING TURSKA LJETO 2017 PUTNIČKA AGENCIJA FIBULA AIR TRAVEL AGENCY D.O.O. UL. FERHADIJA 24; 71000 SARAJEVO; BIH TEL:033/232523; 033/570700; E-MAIL: INFO@FIBULA.BA; FIBULA@BIH.NET.BA; WEB: WWW.FIBULA.BA SUDSKI REGISTAR: UF/I-1769/02,

More information

PROJEKTNI PRORAČUN 1

PROJEKTNI PRORAČUN 1 PROJEKTNI PRORAČUN 1 Programski period 2014. 2020. Kategorije troškova Pojednostavlj ene opcije troškova (flat rate, lump sum) Radni paketi Pripremni troškovi, troškovi zatvaranja projekta Stope financiranja

More information

BENCHMARKING HOSTELA

BENCHMARKING HOSTELA BENCHMARKING HOSTELA IZVJEŠTAJ ZA SVIBANJ. BENCHMARKING HOSTELA 1. DEFINIRANJE UZORKA Tablica 1. Struktura uzorka 1 BROJ HOSTELA BROJ KREVETA Ukupno 1016 643 1971 Regije Istra 2 227 Kvarner 4 5 245 991

More information

Bušilice nove generacije. ImpactDrill

Bušilice nove generacije. ImpactDrill NOVITET Bušilice nove generacije ImpactDrill Nove udarne bušilice od Bosch-a EasyImpact 550 EasyImpact 570 UniversalImpact 700 UniversalImpact 800 AdvancedImpact 900 Dostupna od 01.05.2017 2 Logika iza

More information

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA BEOGRAD. Doc. Dr Miloš Bešić METODOLOGIJA POLITIČKIH NAUKA SA STATISTIKOM

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA BEOGRAD. Doc. Dr Miloš Bešić METODOLOGIJA POLITIČKIH NAUKA SA STATISTIKOM FAKULTET POLITIČKIH NAUKA BEOGRAD Doc. Dr Miloš Bešić METODOLOGIJA POLITIČKIH NAUKA SA STATISTIKOM Beograd, 2008 I OSNOVNA PITANJA NAUČNOG METODA U DRUŠTVENIM NAUKAMA Nauka, naučni metod, epistemološki

More information

Struktura indeksa: B-stablo. ls/swd/btree/btree.html

Struktura indeksa: B-stablo.   ls/swd/btree/btree.html Struktura indeksa: B-stablo http://cis.stvincent.edu/html/tutoria ls/swd/btree/btree.html Uvod ISAM (Index-Sequential Access Method, IBM sredina 60-tih godina 20. veka) Nedostaci: sekvencijalno pretraživanje

More information

Mogudnosti za prilagođavanje

Mogudnosti za prilagođavanje Mogudnosti za prilagođavanje Shaun Martin World Wildlife Fund, Inc. 2012 All rights reserved. Mogudnosti za prilagođavanje Za koje ste primere aktivnosti prilagođavanja čuli, pročitali, ili iskusili? Mogudnosti

More information

SKINUTO SA SAJTA Besplatan download radova

SKINUTO SA SAJTA  Besplatan download radova SKINUTO SA SAJTA www.maturskiradovi.net Besplatan download radova Prirucnik za gramatiku engleskog jezika Uvod Sama suština i jedna od najbitnijih stavki u engleskoj gramatici su pomoćni glagoli! Bez njih

More information

Idejno rješenje: Dubrovnik Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

Idejno rješenje: Dubrovnik Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Idejno rješenje: Dubrovnik 2020. Vizualni identitet kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. vizualni identitet kandidature dubrovnika za europsku prijestolnicu kulture 2020. visual

More information

Mindomo online aplikacija za izradu umnih mapa

Mindomo online aplikacija za izradu umnih mapa Mindomo online aplikacija za izradu umnih mapa Mindomo je online aplikacija za izradu umnih mapa (vrsta dijagrama specifične forme koji prikazuje ideje ili razmišljanja na svojevrstan način) koja omogućuje

More information

Automatske Maske za zavarivanje. Stella, black carbon. chain and skull. clown. blue carbon

Automatske Maske za zavarivanje. Stella, black carbon. chain and skull. clown. blue carbon Automatske Maske za zavarivanje Stella Podešavanje DIN: 9-13 Brzina senzora: 1/30.000s Vidno polje : 98x55mm Četiri optička senzora Napajanje : Solarne ćelije + dve litijumske neizmenjive baterije. Vek

More information

NIS PETROL. Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a

NIS PETROL. Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a NIS PETROL Uputstvo za deaktiviranje/aktiviranje stranice Veleprodajnog cenovnika na sajtu NIS Petrol-a Beograd, 2018. Copyright Belit Sadržaj Disable... 2 Komentar na PHP kod... 4 Prava pristupa... 6

More information

Upute za korištenje makronaredbi gml2dwg i gml2dgn

Upute za korištenje makronaredbi gml2dwg i gml2dgn SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - GEODETSKI FAKULTET UNIVERSITY OF ZAGREB - FACULTY OF GEODESY Zavod za primijenjenu geodeziju; Katedra za upravljanje prostornim informacijama Institute of Applied Geodesy; Chair

More information

Kapitalizam i otpor u 21. veku

Kapitalizam i otpor u 21. veku Anarhistička biblioteka Anti-Copyright 18. 10. 2012. CrimethInc. Ex-Workers Collective Kapitalizam i otpor u 21. veku Uživo u Zrenjaninu CrimethInc. Ex-Workers Collective Kapitalizam i otpor u 21. veku

More information

DEFINISANJE TURISTIČKE TRAŽNJE

DEFINISANJE TURISTIČKE TRAŽNJE DEFINISANJE TURISTIČKE TRAŽNJE Tražnja se može definisati kao spremnost kupaca da pri različitom nivou cena kupuju različite količine jedne robe na određenom tržištu i u određenom vremenu (Veselinović

More information

TRAJANJE AKCIJE ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT

TRAJANJE AKCIJE ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT TRAJANJE AKCIJE 16.01.2019-28.02.2019 ILI PRETHODNOG ISTEKA ZALIHA ZELENI ALAT Akcija sa poklonima Digitally signed by pki, pki, BOSCH, EMEA, BOSCH, EMEA, R, A, radivoje.stevanovic R, A, 2019.01.15 11:41:02

More information

KAKO GA TVORIMO? Tvorimo ga tako, da glagol postavimo v preteklik (past simple): 1. GLAGOL BITI - WAS / WERE TRDILNA OBLIKA:

KAKO GA TVORIMO? Tvorimo ga tako, da glagol postavimo v preteklik (past simple): 1. GLAGOL BITI - WAS / WERE TRDILNA OBLIKA: Past simple uporabljamo, ko želimo opisati dogodke, ki so se zgodili v preteklosti. Dogodki so se zaključili v preteklosti in nič več ne trajajo. Dogodki so se zgodili enkrat in se ne ponavljajo, čas dogodkov

More information

THEORIA 2 UDK 14 Dekart R. BIBLID : (2008) : 51 : p Dekart R. Originalni naučni rad Original Scientific Paper

THEORIA 2 UDK 14 Dekart R. BIBLID : (2008) : 51 : p Dekart R. Originalni naučni rad Original Scientific Paper THEORIA 2 UDK 14 Dekart R. BIBLID 0351 2274 : (2008) : 51 : p. 79-98 141.5 Dekart R. Originalni naučni rad Original Scientific Paper Predrag Milidrag UČENJA PRIRODE I VOLJA KOD DEKARTA APSTRAKT: U radu

More information

Naslov originala: Prevod: Distribucija:

Naslov originala: Prevod: Distribucija: Košer seks Naslov originala: Kosher Sex: A Recipe for Passion and Intimacy by Shmuley Boteach Prevod: Brane Popović Izdavač: Sinaj u saradnji sa bibliotekom Ner Micva Distribucija: 064/919-1478 (Srbija)

More information

Val serija poglavlje 08

Val serija poglavlje 08 Val serija poglavlje 08 Kamo god da gledaš, svugdje je lice Boga Prije nego odemo dalje sa materijalom "Vala", postoje neke važne stvari iz prošlog dijela koje želim staviti bliže u fokus. Čini se, iz

More information

Commissioned by Paul and Joyce Riedesel in honor of their 45th wedding anniversary. Lux. œ œ œ - œ - œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ. œ œ œ œ œ œ œ œ œ.

Commissioned by Paul and Joyce Riedesel in honor of their 45th wedding anniversary. Lux. œ œ œ - œ - œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ. œ œ œ œ œ œ œ œ œ. LK0-0 Lux/ a caella $2.00 Commissioned by aul and Joyce Riedesel in honor of their 5th edding anniversary. Offertorium and Communio from the Requiem Mass f declamatory - solo - - - - U Ex - au - di o -

More information

Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak

Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak Učiteljica Ching Hai Ključ neposrednog prosvjetljenja izvadak iz kolekcije predavanja besplatnini primjerak 2 Ključ neposrednog prosvjetljenja Uzvišena Učiteljica Ching Hai S a d r ž a j Sadržaj... 2 Uvod...

More information

Val serija 8. dio. Mnogi ljudi su pisali i pitali o "želji za znanjem." Njima se čini da je sticanje i prikupljanje znanja jedna OPS aktivnost.

Val serija 8. dio. Mnogi ljudi su pisali i pitali o želji za znanjem. Njima se čini da je sticanje i prikupljanje znanja jedna OPS aktivnost. Val serija 8. dio Kamo god da gledaš, svugdje je lice Boga Prije nego odemo dalje sa materijalom "Vala", postoje neke važne stvari iz prošlog dijela koje želim staviti bliže u fokus. Čini se, iz onoga

More information

ZAJEDNIČKA SUDBINA EVROPSKOG ČOVEKA I FILOZOFIJE

ZAJEDNIČKA SUDBINA EVROPSKOG ČOVEKA I FILOZOFIJE THEORIA 1 4 UDK 141.7 BIBLID 0351 2274 : (2003) : 46 : p. 27-46 Originalni naučni rad Original Scientific Paper Jovan Aranđelović ZAJEDNIČKA SUDBINA EVROPSKOG ČOVEKA I FILOZOFIJE APSTRAKT: Od antičkih

More information

ARISTOTELOVA FILOZOFIJA

ARISTOTELOVA FILOZOFIJA TEMA BROJA ARISTOTELOVA FILOZOFIJA Arhe, I, 2/2004 UDK 113 : Aristotel Originalni nau ni rad MIRKO A IMOVI Filozofski fakultet, Novi Sad ONTOLOŠKE KATEGORIJE ARISTOTELOVE FILOZOFIJE PRIRODE UVODNA RASPRAVA

More information

Ekart Tol MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA U PRAKSI. Osnovno učenje, meditacije i vežbe iz knjige Moć sadašnjeg trenutka

Ekart Tol MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA U PRAKSI. Osnovno učenje, meditacije i vežbe iz knjige Moć sadašnjeg trenutka Ekart Tol MOĆ SADAŠNJEG TRENUTKA U PRAKSI Osnovno učenje, meditacije i vežbe iz knjige Moć sadašnjeg trenutka Prevod: Darko Tuševljaković Ivana Vanić Čarobna knjiga SADRŽAJ UVOD 9 PRVI DEO 13 DOSTIZANTE

More information

SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI

SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI analitička psihologija SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI Karl Gustav Jung In the Spring of 1934, Doctor Carl Gustav Jung with a group advanced students had engaged themselves with Nietzsche s strange and wonderful

More information

Danijel Turina / Nauk yoge

Danijel Turina / Nauk yoge Danijel Turina / Nauk yoge Nakladnik: Ouroboros d.o.o., Zagreb, VII Ravnice 21 Za nakladnika: Domagoj Klepac http://www.ouroboros.hr E-mail: info@ouroboros.hr Autor: http://www.danijel.org E-mail: info@danijel.org

More information

Gnostika. Buñenje

Gnostika.   Buñenje Gnostika http://www.praxisresearch.org/gnosis.htm Buñenje Do sada smo često pominjali buñenje, meñutim, veoma malo smo diskutovali na temu šta to stvarno znači - probuditi se; - tj. kako se probuditi?

More information

PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija

PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija 4 PSIHOPATOLOGIJA Autor: Dr Radojka Praštalo Psihopatologija 4.1. Psihopate U svijetu je 2008. nastupila velika kriza koja se svakim danom samo produbljuje i ne vidi joj se kraj. Kažu-ekonomska! Međutim,

More information

Ličnost: ispitivanje porekla, značenja i razlike od srodnih pojmova

Ličnost: ispitivanje porekla, značenja i razlike od srodnih pojmova PSIHOLOGIJA, 1999, 1-2, 45-64 UDK 159.923 Ličnost: ispitivanje porekla, značenja i razlike od srodnih pojmova DUŠAN STOJNOV Odeljenje za psihologiju, Filozofski fakultet, Beograd U radu je razmotreno poreklo

More information

ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION

ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION VFR AIP Srbija / Crna Gora ENR 1.4 1 ENR 1.4 OPIS I KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA U KOME SE PRUŽAJU ATS USLUGE ENR 1.4 ATS AIRSPACE CLASSIFICATION AND DESCRIPTION 1. KLASIFIKACIJA VAZDUŠNOG PROSTORA

More information

CJENOVNIK KABLOVSKA TV DIGITALNA TV INTERNET USLUGE

CJENOVNIK KABLOVSKA TV DIGITALNA TV INTERNET USLUGE CJENOVNIK KABLOVSKA TV Za zasnivanje pretplatničkog odnosa za korištenje usluga kablovske televizije potrebno je da je tehnički izvodljivo (mogude) priključenje na mrežu Kablovskih televizija HS i HKBnet

More information

1. Instalacija programske podrške

1. Instalacija programske podrške U ovom dokumentu opisana je instalacija PBZ USB PKI uređaja na računala korisnika PBZCOM@NET internetskog bankarstva. Uputa je podijeljena na sljedeće cjeline: 1. Instalacija programske podrške 2. Promjena

More information

Ivan Antić Fizika svesti

Ivan Antić Fizika svesti Ivan Antić Fizika svesti Izdavač: Samostalno izdanje Copyright: 2016 by Ivan Antić www.ivantic.info Knjiga je besplatna samo za srpsko jezičko područje, može se neograničeno umnožavati samo za ličnu upotrebu,

More information

CRNA GORA

CRNA GORA HOTEL PARK 4* POLOŽAJ: uz more u Boki kotorskoj, 12 km od Herceg-Novog. SADRŽAJI: 252 sobe, recepcija, bar, restoran, besplatno parkiralište, unutarnji i vanjski bazen s terasom za sunčanje, fitnes i SPA

More information

Prolegomena 7 (2) 2008: Filozofska matineja NEVEN SESARDIĆ

Prolegomena 7 (2) 2008: Filozofska matineja NEVEN SESARDIĆ Prolegomena 7 (2) 2008: 207 222 Filozofska matineja NEVEN SESARDIĆ Lingnan University Department of Philosophy, Tuen Mun, Hong Kong sesardic@ln.edu.hk Kada je poznati engleski filozof Charlie Dunbar Broad

More information

PLAN RADA. 1. Počnimo sa primerom! 2. Kako i zašto? 3. Pejzaž višestruke upotrebe softvera 4. Frameworks 5. Proizvodne linije softvera 6.

PLAN RADA. 1. Počnimo sa primerom! 2. Kako i zašto? 3. Pejzaž višestruke upotrebe softvera 4. Frameworks 5. Proizvodne linije softvera 6. KOREKTAN PREVOD? - Reupotrebljiv softver? ( ne postoji prefiks RE u srpskom jeziku ) - Ponovo upotrebljiv softver? ( totalno bezveze ) - Upotrebljiv više puta? - Itd. PLAN RADA 1. Počnimo sa primerom!

More information

FILOZOFIJA METAFIZIČKOG EGOIZMA

FILOZOFIJA METAFIZIČKOG EGOIZMA THEORIA 2 UDK 172.15 BIBLID 0351 2274 : (2007) : 50 : p. 19-34 Pregledni članak Review Article Miran Božovič FILOZOFIJA METAFIZIČKOG EGOIZMA APSTRAKT: Iako je George Berkeley taj za koga se obično kaže

More information

UNIVERZITET U BEOGRADU RUDARSKO GEOLOŠKI FAKULTET DEPARTMAN ZA HIDROGEOLOGIJU ZBORNIK RADOVA. ZLATIBOR maj godine

UNIVERZITET U BEOGRADU RUDARSKO GEOLOŠKI FAKULTET DEPARTMAN ZA HIDROGEOLOGIJU ZBORNIK RADOVA. ZLATIBOR maj godine UNIVERZITETUBEOGRADU RUDARSKOGEOLOŠKIFAKULTET DEPARTMANZAHIDROGEOLOGIJU ZBORNIKRADOVA ZLATIBOR 1720.maj2012.godine XIVSRPSKISIMPOZIJUMOHIDROGEOLOGIJI ZBORNIKRADOVA IZDAVA: ZAIZDAVAA: TEHNIKIUREDNICI: TIRAŽ:

More information

SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI

SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI analitička psihologija SEMINAR O NIČEOVOM ZARATUSTRI Karl Gustav Jung In the spring of 1934 Dr. C. G. Jung brought to a conclusion a seminar at the Zurich Psychological Club which had be running since

More information

Prvi koraci u razvoju bankarskog on-line sistema u Japanu napravljeni su sredinom 60-tih godina prošlog veka i to najpre za on-line, real-time obradu

Prvi koraci u razvoju bankarskog on-line sistema u Japanu napravljeni su sredinom 60-tih godina prošlog veka i to najpre za on-line, real-time obradu JAPAN Japan, kao zemlja napredne tehnologije, elektronike i telekomunikacija, je zemlja koja je u samom svetskom vrhu po razvoju i usavršavanju bankarskog poslovanja i spada među vodećim zemljama sveta

More information

Priručnik šesto izdanje

Priručnik šesto izdanje Priručnik šesto izdanje Tehnika Emocionalne Slobode Zadivljujućim emocionalnim oslobađanjima dolazi do dubokih fizičkih promena. --odobren od strane lekara www.emofree.com prevod Primenjivo na sve probleme,

More information

Istina o Bogu. Izneseno od strane. Isusa (AJ Miller) zdano od strane. Divine Truth, Australija, Smashwords elektronsko izdanje

Istina o Bogu. Izneseno od strane. Isusa (AJ Miller) zdano od strane. Divine Truth, Australija, Smashwords elektronsko izdanje Istina o Bogu Izneseno od strane Isusa (AJ Miller) zdano od strane Divine Truth, Australija, Smashwords elektronsko izdanje http://www.divinetruth.com/ Smashwords Edition, License Notes Thank you for downloading

More information

IZRADA TEHNIČKE DOKUMENTACIJE

IZRADA TEHNIČKE DOKUMENTACIJE 1 Zaglavlje (JUS M.A0.040) Šta je zaglavlje? - Posebno uokvireni deo koji služi za upisivanje podataka potrebnih za označavanje, razvrstavanje i upotrebu crteža Mesto zaglavlja: donji desni ugao raspoložive

More information

Davor Pećnjak Dr.sc, Institut filozofije, Zagreb i Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji Studia croatica, Studij filozofije. Mi uživamo u svijesti

Davor Pećnjak Dr.sc, Institut filozofije, Zagreb i Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji Studia croatica, Studij filozofije. Mi uživamo u svijesti Davor Pećnjak Dr.sc, Institut filozofije, Zagreb i Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji Studia croatica, Studij filozofije Mi uživamo u svijesti Mi uživamo u svijesti. No, naravno, nisu sva svjesna

More information

JU OŠ Prva sanska škola Sanski Most Tel: 037/ Fax:037/ ID br

JU OŠ Prva sanska škola Sanski Most Tel: 037/ Fax:037/ ID br Općina Sedmica obilježavanja ljudskih prava ( 05.12. 10.12.2016.godine ) Analiza aktivnosti Sedmica ljudskih prava u našoj školi obilježena je kroz nekoliko aktivnosti a u organizaciji i realizaciji članova

More information

- Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS

- Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS - Vežba 1 (dodatan materijal) - Kreiranje Web šablona (template) pomoću softvera Adobe Photoshop CS 1. Pokrenite Adobe Photoshop CS i otvorite novi dokument sa komandom File / New 2. Otvoriće se dijalog

More information

KONFIGURACIJA MODEMA. ZyXEL Prestige 660RU

KONFIGURACIJA MODEMA. ZyXEL Prestige 660RU KONFIGURACIJA MODEMA ZyXEL Prestige 660RU Sadržaj Funkcionalnost lampica... 3 Priključci na stražnjoj strani modema... 4 Proces konfiguracije... 5 Vraćanje modema na tvorničke postavke... 5 Konfiguracija

More information

Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO.

Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO. Naslov originala: Paulo Coelho, O VENCEDOR ESTA SO http://www.paulocoelho.com PAULO KOELJO POBEDNIK JE SAM Paulo Coelho O, Marijo, majko bezgrešna, Moli se za nas koji se Tebi molimo. Amin A učenicima

More information

Zdravo društvo. Erich Fromm ERICH FROMM: DJELA. u 12 svezaka. Izdaju»NAPRIJED«Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30

Zdravo društvo. Erich Fromm ERICH FROMM: DJELA. u 12 svezaka. Izdaju»NAPRIJED«Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 ERICH FROMM: DJELA u 12 svezaka Erich Fromm Izdaju»NAPRIJED«Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 Zdravo društvo NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27 Prevele

More information

INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ

INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ INTERVJU SA NIKOLA JOVANOVIĆ Beograd Datum: 11. jul, 2017 Trajanje: 136 minuta Prisutni: 1. Nikola Jovanović (Intervjuisani) 2. Marijana Toma (Vodila intervju) 3. Milan Petković (Kamera) Simboli komentara

More information

24th International FIG Congress

24th International FIG Congress Conferences and Exhibitions KiG 2010, 13 24th International FIG Congress Sydney, April 11 16, 2010 116 The largest congress of the International Federation of Surveyors (FIG) was held in Sydney, Australia,

More information

WITTGENSTEIN O RELIGIJI SINIŠA LUĈIĆ

WITTGENSTEIN O RELIGIJI SINIŠA LUĈIĆ WITTGENSTEIN O RELIGIJI SINIŠA LUĈIĆ Saţetak: Ludwig Wittgenstein je bio jedan od najznaĉajnijih filozofa prethodnog stoljeća koji je svojim postavkama dao nove temelje filozofiji. U ovom radu osvrnuo

More information

ANTROPOLOGIJA KNJIGE I ČITANJA

ANTROPOLOGIJA KNJIGE I ČITANJA Mr Jadranka Božić Beograd, Narodna biblioteka Srbije UDK 028:316.72 ANTROPOLOGIJA KNJIGE I ČITANJA Vreme je beli pergament i svako na njemu piše svojom krvlju, dok ga struja ne odnese. (Gotfrid Keler)

More information

Ivan Antić PODSETNIK ZA DUŠU. Copyright: by Ivan Antić. Tekst je registrovan kao autorsko delo u JAA - Autorska agencija za Srbiju a.d.

Ivan Antić PODSETNIK ZA DUŠU. Copyright: by Ivan Antić. Tekst je registrovan kao autorsko delo u JAA - Autorska agencija za Srbiju a.d. Ivan Antić PODSETNIK ZA DUŠU Copyright: 2013. by Ivan Antić Tekst je registrovan kao autorsko delo u JAA - Autorska agencija za Srbiju a.d. Beograd Knjiga je besplatna samo za srpsko jezičko područje.

More information

Industrijsko društvo i njegova budućnost

Industrijsko društvo i njegova budućnost obezbedi kanale za modifikaciju ljudskog uma. Genetski inženjering ljudskih bića se već primenjuje u obliku genetske terapije i nema sumnje da će takvi metodi vremenom biti korišćeni i za modifikaciju

More information

Upotreba selektora. June 04

Upotreba selektora. June 04 Upotreba selektora programa KRONOS 1 Kronos sistem - razina 1 Podešavanje vremena LAMPEGGIANTI 1. Kada je pećnica uključena prvi put, ili u slučaju kvara ili prekida u napajanju, simbol SATA i odgovarajuća

More information

VRLINA I EUDAIMONIA U FILOZOFIJI MORALA ROZALIND HERSTHAUS

VRLINA I EUDAIMONIA U FILOZOFIJI MORALA ROZALIND HERSTHAUS THEORIA 1 UDK 17.023.1 Херстхаус Р. BIBLID 0351 2274 : (2011) : 54 : p. 37 50 Originalni naučni rad Original Scientific Paper Monika Jovanović VRLINA I EUDAIMONIA U FILOZOFIJI MORALA ROZALIND HERSTHAUS

More information

Govor o Bogu jučer i danas

Govor o Bogu jučer i danas Govor o Bogu jučer i danas Zbornik radova teološkog simpozija Priredili: Nediljko A. Ančić i Nikola Bižaca Poseban otisak Ante Vučković GOVOR O BOGU I RADIKALIZACIJA FENOMENOLOGIJE U MICHELA HENRYJA CRKVA

More information

STRUKTURNO KABLIRANJE

STRUKTURNO KABLIRANJE STRUKTURNO KABLIRANJE Sistematski pristup kabliranju Kreiranje hijerarhijski organizirane kabelske infrastrukture Za strukturno kabliranje potrebno je ispuniti: Generalnost ožičenja Zasidenost radnog područja

More information

WWF. Jahorina

WWF. Jahorina WWF For an introduction Jahorina 23.2.2009 What WWF is World Wide Fund for Nature (formerly World Wildlife Fund) In the US still World Wildlife Fund The World s leading independent conservation organisation

More information

Ađan Munindo NEOČEKIVANA SLOBODA

Ađan Munindo NEOČEKIVANA SLOBODA Ađan Munindo NEOČEKIVANA SLOBODA Posvećeno Sue Warren Ađan Munindo Neočekivana sloboda Prevod Branislav Kovačević Naslov originala Ajahn Munindo Unexpected Freedom 2005 Aruna Publications www.ratanagiri.org.uk

More information

Bear management in Croatia

Bear management in Croatia Bear management in Croatia Djuro Huber Josip Kusak Aleksandra Majić-Skrbinšek Improving coexistence of large carnivores and agriculture in S. Europe Gorski kotar Slavonija Lika Dalmatia Land & islands

More information

Croatian Automobile Club: Contribution to road safety in the Republic of Croatia

Croatian Automobile Club: Contribution to road safety in the Republic of Croatia Croatian Automobile Club: Contribution to road safety in the Republic of Croatia DRTD 2018, Ljubljana, 5th December 2018 Mr.sc.Krešimir Viduka, Head of Road Traffic Safety Office Republic of Croatia Roads

More information

LOGIKA IDEJA: POR ROJAL I DEKARTOVO NASLEĐE 1

LOGIKA IDEJA: POR ROJAL I DEKARTOVO NASLEĐE 1 Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду, Књига XLI-2 (2016) Annual Review of the Faculty of Philosophy, Novi Sad, Volume XLI-2 (2016) doi: 10.19090/gff.2016.2.49-66 Odsek za filozofiju, UDK:16 Filozofski

More information

RELIGIJA I NAUKA. Rezime

RELIGIJA I NAUKA. Rezime Prof. dr uro Šušnji Beograd UDK: 21-1 Pregledni lanak RELIGIJA I NAUKA Rezime Ogromno osveš ivanje, posle užasnog zemljotresa, pomo u novih pitanja (F. Ni e) U radu je razmatrana mogu nost i potreba dijaloga

More information

Pravljenje Screenshota. 1. Korak

Pravljenje Screenshota. 1. Korak Prvo i osnovno, da biste uspesno odradili ovaj tutorijal, morate imati instaliran GOM Player. Instalacija je vrlo jednostavna, i ovaj player u sebi sadrzi sve neophodne kodeke za pustanje video zapisa,

More information

I što je uopće ta pamet, ta frustrirana, umišljena,ograničena, zgažena i ponižena ljudska pamet. Možda biserje u svinjskom koritu? Ljudska misao?

I što je uopće ta pamet, ta frustrirana, umišljena,ograničena, zgažena i ponižena ljudska pamet. Možda biserje u svinjskom koritu? Ljudska misao? PREDGOVOR Pred vama je jedna bijedno pretenciozna kompilacija jednog užasno prepotentnog autora. Sakrio se iza gomile citata velikih ljudi, i sada vam tu prodaje pamet za skupe novce. Ustvari ništa nova,

More information

Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite.

Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite. Utorak, 6. mart 2007. Svedok Marijana Anđelković Otvorena sednica Optuženi su pristupili Sudu Početak u 14:23 h. Molim ustanite. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaseda. Izvolite, sedite.

More information

MIŠEL FUKO HRESTOMATIJA Priredili: Pavle Milenković i Dušan Marinković

MIŠEL FUKO HRESTOMATIJA Priredili: Pavle Milenković i Dušan Marinković MIŠEL FUKO 1926-1984-2004 HRESTOMATIJA Priredili: Pavle Milenković i Dušan Marinković tekstove preveli: Milana Bošković (engleski) Duška Dobrosavljev (engleski) Andrej Horvat (francuski) Vanja Manić (francuski)

More information

ANALIZA PRIMJENE KOGENERACIJE SA ORGANSKIM RANKINOVIM CIKLUSOM NA BIOMASU U BOLNICAMA

ANALIZA PRIMJENE KOGENERACIJE SA ORGANSKIM RANKINOVIM CIKLUSOM NA BIOMASU U BOLNICAMA ANALIZA PRIMJENE KOGENERACIJE SA ORGANSKIM RANKINOVIM CIKLUSOM NA BIOMASU U BOLNICAMA Nihad HARBAŠ Samra PRAŠOVIĆ Azrudin HUSIKA Sadržaj ENERGIJSKI BILANSI DIMENZIONISANJE POSTROJENJA (ORC + VRŠNI KOTLOVI)

More information

MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE

MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE MINISTRY OF THE SEA, TRANSPORT AND INFRASTRUCTURE 3309 Pursuant to Article 1021 paragraph 3 subparagraph 5 of the Maritime Code ("Official Gazette" No. 181/04 and 76/07) the Minister of the Sea, Transport

More information

PRIČE IZ VREMENSKE OMČE

PRIČE IZ VREMENSKE OMČE Biblioteka TEORIJE ZAVJERE Nakladnik TELEdiskd.o.o. Naslov originala Tales from the Time Loop Copyright David Icke Copyright za Hrvatsku TELEdisk d.o.o. Urednik biblioteke Dorko Imenjak Prijevod Kristina

More information

FILOZOFIJA SA DECOM KAO PUT RAZVOJA KRITIČKOG I KREATIVNOG MIŠLJENJA

FILOZOFIJA SA DECOM KAO PUT RAZVOJA KRITIČKOG I KREATIVNOG MIŠLJENJA Daliborka Vukasović 1 УДК: 159.955.6-053.2 Osnovna škola Lajoš Čaki 371.39:1 Bačka Topola Stručni rad Datum prijema: 22. mart 2017. FILOZOFIJA SA DECOM KAO PUT RAZVOJA KRITIČKOG I KREATIVNOG MIŠLJENJA

More information

POSEBNA POGLAVLJA INDUSTRIJSKOG TRANSPORTA I SKLADIŠNIH SISTEMA

POSEBNA POGLAVLJA INDUSTRIJSKOG TRANSPORTA I SKLADIŠNIH SISTEMA Master akademske studije Modul za logistiku 1 (MLO1) POSEBNA POGLAVLJA INDUSTRIJSKOG TRANSPORTA I SKLADIŠNIH SISTEMA angažovani su: 1. Prof. dr Momčilo Miljuš, dipl.inž., kab 303, mmiljus@sf.bg.ac.rs,

More information

David Torkington PUSTINJAK. Perast, 2002.

David Torkington PUSTINJAK. Perast, 2002. David Torkington PUSTINJAK Perast, 2002. 1 Biblioteka: "Gospa od Škrpjela" Published under licence from Mercier Press, Cork, Irska Naslov izvornika: David Torkington THE HERMIT A personal discoverv of

More information

Biblioteka. Urednik Borislav Pantić

Biblioteka. Urednik Borislav Pantić Biblioteka S A M O U S AV R Š AVA N J E Urednik Borislav Pantić Naslov originala Richard Koch The 80/20 Principle Copyright 2007 by Richard Koch. This edition of WORK first published by Nicholas Brealey

More information