Modul 01_Ruralni razvoj. Modul 02_Ruralna ekonomija. Modul 03_Ruralna sociologija. Modul 04_Ruralna ekologija. Modul 05_Lobiranja i zagovaranje

Transcription

1 Modul 01_Ruralni razvoj Modul 02_Ruralna ekonomija Modul 03_Ruralna sociologija Modul 04_Ruralna ekologija Modul 05_Lobiranja i zagovaranje Modul 06_Javne politike i javne kampanje Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost ACED-a i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije. Put do održivog ruralnog razvoja

2

3 A CoRD ACoRD ruralni razvoj Trening za ruralne animatore u Bosni i Hercegovini Put do održivog ruralnog razvoja Bosna i Hercegovina, mart godine

4 Sadržaj Predgovor... Mreža za ruralni razvoj u Bosni i Hercegovini MRR u BiH... Uloga ruralnih animatora u društvu Ruralni razvoj 1.1. Politika ruralnog razvoja 1.2. Odozdo na gore (bottom-up) pristup ruralnom razvoju 2. Ruralna ekonomija 2.1. Osnove ruralne ekonomije 2.2. Strateški dokumenti vezani za ruralnu ekonomiju 2.3. Ciljevi razvoja na nivou Bosne i Hercegovine 2.4. Ciljevi razvoja poljoprivrede Republike Srpske 2.5. Ciljevi ruralnog razvoja Republike Srpske 2.6. Ciljevi razvoja poljoprivrede Federacije Bosne i Hercegovine 2.7. Prirodni resursi bitni za razvoj ruralne ekonomije 2.8. Djelatnosti na gazdinstvu i van njega 2.9. Inovacije u ruralnoj ekonomiji 3. Ruralna sociologija 3.1. Kriteriji za određivanje seoskog tipa naselja 3.2. Elementi ruralnog društva 3.3. Društveno-ekonomska slojevitost seoskog stanovništva 3.4. Položaj žena na selu 3.5. Demografske promjene na selu - odumiranje seoskih naselja 4. Ruralna ekologija 4.1. Pojam ekologije i pristupi izučavanju 4.2. Poljoprivredni ekosistemi 4.3. Agroekološko zoniranje (AEZ) i bioklimatski (agroekološki) regioni 4.4. Ruralni prostor i održivi razvoj 4.5. Održivo upravljanje prirodnim resursima Održivi razvoj 4.6. Ljudski uticaj na ekosistem 4.7. Uticaj poljoprivrede na životni okoliš 4.8. Održiva poljoprivreda 4.9. Zemljište i okoliš Ekološka (organska) poljoprivreda kao razvojna prednost ruralnog prostora Biodiverzitet kao razvojna prednost ruralnog prostora Promocija tradicionalnih znanja i vrijednosti kao razvojna prednost ruralnog prostora Turizam kao razvojna prednost ruralnog prostora Lokalna proizvodnja obnovljive energije kao razvojna prednost ruralnog prostora Regulatorni okvir za zaštitu okoliša na svim nivoima Prilozi 5. Lobiranje i zagovaranje 5.1. Mediji 5.2. Lobiranje i sastanci 6. Javne politike i javne kampanje 6.1. Proces usvajanja i primjene javnih politika 6.2. Ključni akteri javnih politika i njihov značaj 6.3. Značaj participacije stakeholder-a u donošenju javnih politika

5 Poštovani ruralni animatori, Pred vama se nalazi publikacija koja sadrži posebno odabrane i obrazložene teme koje ste imali priliku da pratite i aktivno učestvujete u radu na istim. Teme, kao i predavači, koji su bile predmet modularnih treninga, a koji su realizovani u pet gradova Bosne i Hercegovine, su: 1. Ruralni razvoj Predavač: Mr Dragan Brković, internacionalni magistar nauka iz oblasti ruralnog razvoja 2. Ruralna ekonomija Predavač: Miloš Todorović, diplomirani ekonomista 3. Ruralna sociologija Predavač: Dr Mirza Emirhafizović, doktor političkih nauka 4. Ruralna ekologija Predavač: Dr Hamid Ćustović, doktor nauka iz oblasti poljoprivrede 5. Lobiranje i zagovaranje Predavač: Adem Lisičić, diplomirani grafički dizajner i filmski producent 6. Javne politike i javne kampanje Predavač: Duško Stojanović, diplomirani politikolog Nadamo se da će sadržaj u okviru ove publikacije biti od višestruke koristi prilikom vašeg daljeg rada na polju unapređenja stanja u ruralnim sredinama. S poštovanjem, U Sarajevu,

6 OSNIVANJE MREŽE ZA RURALNI RAZVOJ U BOSNI I HERCEGOVINI KROZ ACORD PROJEKAT EVROPSKE UNIJE ACoRD - Savez za zajednički ruralni razvoj je projekat koji finansira Evopska unija u okviru Programa za podršku civilnom društvu Projekat provodi ACED - Agencija za saradnju, edukaciju i razvoj kao vodeća organizacija, u saradnji sa domaćim partnerskim organizacijama i to sa: Asocijacijom za ekonomaki razvoj REDAH iz Mostara, Udruženjem građana Nešto Više iz Sarajeva, LAG-om Una-Sana iz Snaskog Mosta, i evropskim partnerom ELARD - Evropskim udruženjem LEADER za ruralni razvoj. Projektom ACoRD nastoji se poboljšati građanski aktivizam, i to kroz veće učešće i zastupljenost ruralnog stanovništva u društvenim i političkim inicijativama, a samim tim i uticaj civilnog društva na vladajuće strukture, socijalna pitanja i politike u sektoru ruralnog razvoja. Projekt ACoRD ima za cilj: da osnuje Mrežu za ruralni razvoj u Bosni i Hercegovini kao strateškog i snažnog partnerstva između ključnih aktera u ruralnom razvoju u zemlji; da ojača kapacitete organizacija civilnog društva koje će biti članice Mreže za ruralni razvoj i da uključi nevladin sektor u izradi i promovisanju mehanizama za veće učešće građana u procesu reforme i harmonizacije javnog sektora i propisa, a u skladu sa relevantnom politikom EU u oblasti ruralnog razvoja. Prva ključna aktivnost je uspješno implementirana u aprilu 2014.godine, dok se na druge dvije radi kontinuirano tokom cijelog vijeka projekta. Održavanje modularnih treninga za buduće ruralne animatore je takođe jedna od aktivnosti koja je uspješno realizovana i završena u predviđenom periodu. ULOGA RURALNIH ANIMATORA U DRUŠTVU Ruralni animatori su osobe koje svojim ugledom, znanjem, vještinama i iskustvom u radu u ruralnim sredinama predstavljaju važan segment ljudskih kapaciteta, a od njih se očekuje aktivan rad na terenu radi identifikacije i sprovođenja inicijativa i projekata ruralnog razvoja. Na samom početku definisanja uloge ruralnih animatora potrebno je istaknuti činjenicu da će oni svojim radom i zalaganjem doprinjeti razvoju ruralnih područja, kao i da će imati uticaj na socijalnu uključenost ruralnog stanovništva u sve aktivnosti lokalne zajednice, a samim tim i društva u cjelini. Zadaci ruralnog animatora mogu se definisati na sljedeći način: Ruralni animator inicira i sprovodi aktivnosti zajednice povezane sa ruralnom ekonomijom; on/ona, takođe, podstiče ponovno uspostavljanje socijalnih veza i jačanje ili ponovno uspostavljanje lokalnog identiteta, čime se olakšava održivi ruralni razvoj; Ruralni animator podstiče svakodnevnu ekonomsku i socijalnu aktivnost i uključenost pomoću pristupa bottom-up, odozdo-nagore. To daje autentičnost, jer je zasnovano na prepoznavanju lokalnih potreba i sredstava potrebnih za njihovo ispunjavanje; Ruralni animator ima ulogu koja je tijesno povezana sa konceptom socijalnog kapaciteta, tradicionalno je povezana sa ruralnim zajednicama i koristi moć uzajamne pomoći, jake veze u susjedstvu i lokalnog društvenog kapitala; Ruralni animator je osoba od povjerenja koja mora zaštititi i razviti interese zajednice i riješiti lokalna razvojna pitanja, uključujući poboljšanje kvaliteta života; Ruralni animator je agent promjena. Intenzivna modernizacija seoskih područja, kao rezultat urbanizacije i industrijalizacije poljoprivrede čini redefinisanje ruralnog razvoja, a vrlo važan zadatak agenata je da prate te promjene. Zadaci koje ruralni animatori treba da obavljaju uključuju: Izgradnju i održavanje uzajamnog povjerenje u zajednici; Podržavanje stvaranja razvojnih planova ruralnih zajednica; Lider je u realizaciji razvojnih planova ruralnih zajednica, u saradnji sa stanovništvom; Preduzimanje koordinacije u ispunjavanju funkcije posrednika između različitih zainteresovanih strana u ruralnim zajednicama; Uspostavljanje veze između donosilaca odluka u lokalnim zajednicama i stanovništva u ruralnim zajednicama.

7 Ruralni razvoj se, uglavnom, odnosi na proces unapređenja kvaliteta života i ekonomskog blagostanja ljudi koji žive u relativno izolovanim i slabo naseljenim područjima. Ruralni razvoj je tradicionalno bio baziran na iskorištavanju zemljišno vezanih prirodnih resursa kao što su poljoprivreda i šumarstvo. Međutim, u današnje vrijeme, gdje preovladavaju globalne proizvodne mreže i urbanizacija, došlo je do promjene karaktera ruralnih područja. Ovo je dovelo do povećanja turističkih aktivnosti, nastajanja malih i srednjih proizvodnji, kao i formiranja uslužnih djelatnosti u ovim područjima koje su pomjerile ruralni razvoj od iskorištavanja prirodnih resursa kao dominantnog ekonomskog faktora za razvoj ka drugim faktorima ekonomskog razvoja. Potreba ruralnih zajednica da se pristupi razvoju iz šire perspektive je dovela do kreiranja širokog spektra razvojnih ciljeva. Ovo je dovelo do promjene u poređenju sa ranijom podrškom poljoprivredi kao proizvodnji baziranoj na prirodnim resursima. Obrazovanje, preduzetništvo, fizička infrastruktura i društvena infrastruktura predstavljaju najvažniju ulogu u razvoju ruralnih područja. Ruralni razvoj karakteriše i značaj lokalnih ekonomskih razvojnih strategija. Nasuprot urbanim područjima, koja imaju mnogo međusobnih sličnosti, ruralna područja se značajno razlikuju jedna od drugih. Zbog ovoga, postoji širok spektar različitih pristupa ruralnom razvoju širom planete. 01. Ruralni razvoj Pristup ruralnom razvoju u Evropi karakterišu tri razvojne faze koje su direktno vezane za ruralni razvoj u Evropskoj uniji. Prvu fazu čini maksimalna podrška poljoprivrednoj proizvodnji koja je počela pedesetih godina sa osnivanjem saradnje između evropskih država i formalnim osnivanjem Evropske Ekonomske Zajednice, a koja je trajala do sedamdesetih godina. Druga faza je trajala od sedamdesetih godina 20. vijeka do kraja osamdesetih godina kada je ruralni razvoj posmatran u kontekstu regionalnih i interregionalnih razvojnih politika. Treća faza je počela devedesetih godina i karakteriše je integralni pristup i međusektorska saradnja i koordinacija. Integralni razvoj ruralnih područja bitan je zbog diverzifikacije ruralne ekonomije koja se u vrijeme savremenih trendova suočava s brojnim problemima poput depopulacije, starenja stanovništva, fosilizacije pejzaža te generalno sve lošijim socio-ekonomskim indikatorima koji čine ovaj prostor pasivnim i nepoželjnim za život. Održivi ruralni razvoj je razvoj koji se zasniva na očuvanju i uravnoteženom razvoju ekološkog, socijalnog i ekonomskog kapitala. Održivost je ključna komponenta razvojnog procesa radi uspostavljanja balansa u razvoju društva, ekonomije i životne sredine koji vodi do kontinuiranog razvoja, a bez opasnosti za ugrožavanje bilo kojeg elementa koji čini integralni dio razvojnog procesa. Ruralni razvoj je multifunkcionalni koncept i to se ogleda u više dimenzija ruralnog razvoja, od kojih se najviše ističu ekonomska, sociološka i ekološka, a pored njih, za ruralna područja u Evropi, veoma su bitne politička i naučna dimenzija. Svaka od ovih dimenzija ima svoje karakteristike koje je određuju, kao što je predstavljeno u tabeli 1.

8 Tabela 1: Dimenzije ruralnog razvoja Sociološka Ekonomska Ekološka Politička Naučna Demografija Poljoprivreda Zagađenje Sigurnost hrane Bio-tehnologija Obrazovanje Šumarstvo Biodiverzitet Subvencije/STO Istraživanje Socijalna struktura Ruralna industrija Promjene zemljišta Pridruživanje EU Primjena novih znanja Kultura Servis Degradacija Lobiranje Internet Životni stil Turizam Fragmentacija Decentralizacija Drugi trendovi Ciljevi ruralnog razvoja određenog područja se formalno definišu kroz nacionalne, regionalne i lokalne strateške dokumente. Generalni ciljevi ruralnog razvoja ogledaju se u tome da: Povećaju konkurentnost proizvodnje i time stvore veći dohodak poljoprivrednih proizvođača, Zadrže stanovništvo u ruralnim područjima jer je to osnov održivog razvoja društva i uravnoteženog teritorijalnog razvoja, Izjednače kvalitet života u ruralnim i urbanim područjima, Omoguće uslove za povratak stanovništva iz urbanih u ruralna područja, Podrže sve ekonomske djelatnosti ruralnog stanovništva, Očuvaju prirodno, kulturno i društveno nasljeđe rijetko naseljenih područja. Povećanje konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje, posebno u ruralnim područjima sa manje povoljnim uslovima za poljoprivrednu proizvodnju, mora se postići kroz podsticanje te proizvodnje, prvenstveno da bi se preventivno djelovalo na odlazak stanovništva iz tih područja. Uravnotežen teritorijalni razvoj je bitan iz razloga što urbana područja nemaju mogućnost da apsorbuju svo ruralno stanovništvo i obezbijede im željeni kvalitet života, posebno u pogledu stambenog zbrinjavanja i zaposlenja. Izjednačavanje kvaliteta života u ruralnim područjima, kao što su u urbanim, može se postići izgradnjom neophodne fizičke infrastrukture u ruralnim područjima, povećanjem zaposlenosti i dohotka ruralnih domaćinstava i omogućavanjem usluga koje su neophodne ruralnom stanovništvu. Omogućavanje ovih uslova dovodi i do povratka stanovništva iz urbanih u ruralna područja. Ruralnim razvojem, kao višesektorskim pristupom, neophodno je podržati sve ekonomske djelatnosti ruralnog stanovništva. Sa posebnom pažnjom treba da se podrže ekonomske aktivnosti koje dovode do diverzifikacije privrednih aktivnosti na poljoprivrednim gazdinstvima, jer se njima dolazi do boljeg iskorištavanja radne snage izvan sezonskih poslova vezanih za poljoprivredu. Očuvanje prirodnog, kulturnog i društvenog nasljeđa čini ruralna područja atraktivnijim za posjete turista i u isto vrijeme pruža priliku lokalnom stanovništvu da imaju dodatan dohodak od eksploatacije datog nasljeđa. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj, OECD, za određivanje ruralnosti određenog naselja, predložila je indikator gustine naseljenosti i kada je on manji od 150 stanovnika/km² naselje se smatra ruralnim. Prilikom definisanja tipova širih ruralnih područja na regionalnom nivou, koristi se udio populacije koja živi u ruralnim naseljima, u poređenju sa populacijom koja živi u urbanim naseljima. U slučaju kada preko 50% ukupne populacije regiona živi u ruralnim naseljima, onda se to ruralno područje smatra pretežno ruralnim. Značajno ruralni regioni ili prelazni regioni su oni u kojima u ruralnim naseljima živi između 15 i 50% ukupne populacije regiona, dok su pretežno urbani regioni oni u kojima manje od 15% populacije živi u ruralnim naseljima. Evropska komisija je pokušala odrediti stepen integrisanosti ruralnih područja u nacionalnu ekonomiju i tom prilikom definisala tri vrste ruralnih područja: Integrisana ruralna područja su ona koja imaju dominantan sekundarni i tercijarni sektor, u kojima je evidentan rast populacije, a ključna pitanja su vezana za zaštitu životne sredine, kao i društvenog i kulturnog nasljeđa; Prelazne ruralne oblasti su one koje su relativno udaljene od urbanih centara i u kojima preovladavaju primarni i sekundarni sektor; Udaljene (zabačene) ruralne oblasti su one izolovane oblasti gdje je prisutna mala gustina naseljenosti i koja većinom zavise od poljoprivredne proizvodnje. Problemi ruralnog razvoja se poklapaju sa problemima regionalnog razvoja. Prakse odvojenih pristupa regionalnoj i politici ruralnog razvoja nisu ostvarile svoje ciljeve, jer i dalje postoje regionalne razlike i zaostajanje ruralnih područja u odnosu na urbana. Ciljevi ove dvije politike trebalo bi da budu komplementarni, naročito u onim zemljama čija su područja dominantno ruralna, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Bilo bi poželjno da potencijalni projekti ruralnog i regionalnog razvoja moraju da obuhvataju obnovu i razvoj sela, očuvanje kulturnog, istorijskog i prirodnog nasljeđa, podršku investicijama na poljoprivrednim gazdinstvima, podršku razvoju sekundarnog i tercijarnog sektora, školovanje, prekvalifikaciju i obuku lokalnog stanovništva, podsticaje za manje povoljna područja, mjere zaštite životne sredine u području poljoprivrede i šumarstva, promociju kvalitetnih autohtonih proizvoda, promociju specifičnosti ruralnih područja itd. Razvijena infrastruktura je jedan od najvažnijih preduslova ruralnog i ukupnog ekonomskog razvoja određenog područja. Ona doprinosi ekonomskom aspektu života ruralnih zajednica smanjenjem regionalnih nejednakosti i poboljšanjem pristupa tržištu

9 i, posljedično, nižim transportnim i transakcionim troškovima. Povećanom trgovinskom razmjenom sa drugim regionima i povećanjem prihoda ruralnog stanovništva dolazi do povećanja obima investicija u ruralnim područjima, ali i obima prihoda iz drugih (nepoljoprivrednih) grana ruralne ekonomije, kao što je, na primjer, ruralni turizam. Ovo doprinosi otvaranju novih radnih mjesta, smanjenju stope nezaposlenosti i novim mogućnostima za zapošljavanje. Osim ekonomskom, razvijena infrastruktura doprinosi i socijalnom aspektu života u ruralnim područjima smanjenjem stepena izolovanosti ruralnih područja i povećanjem nivoa društvene integrisanosti. Na kraju, dobro razvijena infrastuktura doprinosi i povećanoj slobodi kretanja, mobilnosti i značajno većoj dostupnosti servisa ruralnoj populaciji. Ovo se odnosi na pristup zdravstvenim, socijalnim, obrazovnim i drugim ustanovama. Među tradicionalne ekonomske grane u ruralnim sredinama, osim poljoprivrede, ubrajaju se i obrada drveta, obrada metala, domaći zanati i turizam. Nasljeđe tradicionalnog ruralnog područja predstavlja dobru i bogatu osnovu za dinamičan razvoj ruralnog turizma zato što su te oblasti sačuvale svoj krajolik i brojna tradicionalna obilježja, poput arhitekture, tradicionalnih zanata i usluga, raznovrsne i bogate ponude lokalnih gastronomskih specijaliteta, a naročito kulturno-istorijske raznolikosti. Uz nepostojanje strategije i adekvatne podrške ruralnom turizmu, među objektivne prepreke mogu se ubrojati i sljedeće: manjak kvalitetne putne infrastrukture, manjak turističke infrastrukture (restorana, prenoćišta), manjak finansijske podrške za obnovu i restauraciju istorijskih lokaliteta, manjak koordinacije razvojnih planova i aktivnosti i nepostojanje marketinga turističkog potencijala lokalnih ruralnih sredina. Međutim, najveća i najteža prepreka razvoju tog segmenta ruralne ekonomije, kao i u drugim oblastima, svakako je napuštanje ruralnih područja POLITIKA RURALNOG RAZVOJA U većini zemalja, centralne vlasti imaju ključnu ulogu u uticaju na složeni sistem aktera koji zajedno djeluju na teritorijalni ruralni razvoj. Ta vrsta uloge se odnosi na metaupravljanje koje podrazumijeva rukovođenje procesom upravljanja i upravljanje mehanizmima upravljanja. Vlast na centralnom nivou, kada je riječ o politici ruralnog razvoja, istovremeno ima obavezu da koordiniše vlastite sektore u smjeru interesa ruralnih područja, ali i da usklađuje i promoviše koordinaciju ruralne politike na ostalim nivoima vlasti. Centralna vlast se često bori sa prevladavanjem svog uobičajenog sektorskog pristupa u prilog integralnom pristupu ruralnom razvoju. Veća i bolja koordinacija podrazumijeva političku obavezu da se savladaju (prevladaju) sektorske tendencije i da se definišu i sveobuhvatno razjasne uloge i odgovornosti različitih ministarstava ili agencija u području ruralnog razvoja. Tradicionalne hijerarhijske administrativne strukture su, kako se pokazalo, neadekvatne za efektivno rukovođenje politikom ruralnog razvoja. Nova ruralna paradigma zato promoviše tzv. multilevel pristup u upravljanju ruralnim razvojem, tj. upravljanje i prilagođavanje duž tri ključne dimenzije vlasti: horizontalno, i na nivou centralne i na nivou lokalne vlasti, i vertikalno, na svim nivoima upravljanja. Nova ruralna paradigma zahtijeva važne promjene u načinu osmišljavanja i implementiranja politike ruralnog razvoja. Ruralni razvoj se posmatra kao tzv. cross-cutting pitanje, tj. pitanje od zajedničkog interesa za sve druge političke smjernice jednog društva. U skladu sa Novom ruralnom paradigmom, vlade mnogih zemalja razmatraju modele za ohrabrivanje lokalnih aktera da učestvuju u tzv. endogenom modelu razvoja i u dizajniranju i implementaciji teritorijalnih politika ruralnog razvoja. To pomijeranje uloga različitih nivoa vlasti zahtijeva da centralne vlasti redefinišu sopstvenu ulogu i osmisle nove okvire za saradnju različitih nivoa. Tokom posljednjih nekoliko decenija, vodi se važna diskusija o mehanizmima upravljanja ekonomskim razvojem lokalnih zajednica. Promoviše se saradnja javnog, privatnog i nevladinog sektora koji kreiraju sopstvene konvencije, pravila ponašanja i norme koje regulišu njihove ekonomske, institucionalne i socijalne odnose. Sve ovo vodi u nove forme upravljanja na lokalnom nivou koji stimuliše tzv. endogeni razvoj. S druge strane, lokalne inicijative koje su nastale kao posljedica egzogene stimulacije, smatraju se nedovoljno održivim i karakteriše ih nedostatak kontinuiteta, naročito kada je riječ o održavanju partnerstva, čak i nakon usvajanja zajedničkih dokumenata. Takva situacija dodatno doprinosi dubljem međusobnom otuđenju između lokalnih aktera. Perspektiva upravljanja ruralnim razvojem na različitim nivoima vlasti ne odražava samo promjene u hijerarhijskom poretku, već potvrđuje da ruralna politika zahtijeva rastuće međuzavisnosti između širokog spektra aktera, od kojih svaki unosi specifičan skup vještina i resursa u partnerstvo. Dizajniranje teritorijalnih politika ruralnog razvoja uključuje nekoliko različitih nivoa nacionalnih i podnacionalnih aktera. Pet glavnih nivoa koje treba da se uzme u obzir: 1. Nadnacionalni, 2. Nacionalni, 3. Regionalni, 4. Središnji ili podregionalni i 5. Lokalni. Izazovi razvoja i implementacije ruralne politike su učinjeni kompleksnijim, kako višestrukim slojevima vlasti (nacionalni, entitetski, regionalni - kantonalni, lokalni nivo) sa različitim područjima odgovornosti, tako i tradicionalnim sektorskim pristupom administracija na svim nivoima. Dizajn i implementacija integralne politike ruralnog razvoja zato zahtijeva promjene u međuvladinim odnosima i odnosima javnog i privatnog sektora i civilnog društva. Iz analitičke perspektive, odnosi između aktera ruralnog, ali i drugih segmenata lokalnog razvoja, obrazuju se u dvije različite dimenzije, vertikalnoj i horizontalnoj. Vertikalna dimenzija obuhvata odnose nivoa vlasti od nadnacionalne, preko regionalne, do lokalne vlasti. U okviru ove dimenzije, uloga različitih institucionalnih aktera može znatno da varira. U nekim državama sistem vlasti je centralizovan oko nacionalne vlasti, čime viša koordinacija mora da bude još važnija, dok u sistemima većine

10 evropskih država kao što je slučaj i u Bosni i Hercegovini, sa jačim podnacionalnim autoritetima, koordinacija na nižim nivoima postaje važnija i centralna vlast se više usredsređuje na širu političku strategiju, obezbjeđujući okvir i konzistentnost. Fokus je u ovom slučaju na mehanizmima koordinacije koji moraju da se provjere i na centralnom (u ministarstvima) i na lokalnom nivou (u opštinama i među ostalim akterima). Postojanje nadnacionalnog nivoa treba da se ozbiljno uzme u obzir prilikom kreiranja sopstvenog pristupa. Glavne institucije EU, Savjet EU, Evropski parlament i Evropska komisija, imaju ključnu ulogu u obezbjeđivanju konceptualnog i zakonodavnog okvira za razvoj politika ruralnog razvoja u zemljama članicama EU. Pretpostavlja se da takav prenos vlasti sa centralnog na lokalne nivoe proizvodi veću efikasnost u smislu javnog upravljanja i da kreira bolje uslove za ekonomski razvoj. Istovremeno, takvi prenosi vlasti odgovaraju novim očekivanjima građana i civilnog društva da mnogo dublje učestvuju u demokratskom procesu donošenja odluka. Bryden (2005.) dao je pet osnovnih razloga ovakvih trendova: TRANSPARENTNOST lokalni nivo vlasti je bliži lokalnoj javnosti i demokratskom sistemu donošenja odluka, SUPSIDIJARNOST lokalni nivo vlasti ima mogućnost da brže prevodi lokalne politike u lokalne aktivnosti, KONKURENTNOST lokalne vlasti bolje poznaju lokalne prilike i lokalne vještine. To doprinosi efikasnijem pristupu i upotrebi lokalnih znanja i prednosti za upravljanje ekonomskim razvojem, HETEROGENOST lokalne vlasti mogu brže prilagoditi lokalne politike lokalnim uslovima, EKONOMIČNOST ušteda u procesu definisanja i implementacije politike. Od nabrojanih motiva, za ovakve trendove konkurentnost je posebno naglašena, jer daje značaj znanju u procesu ekonomskog razvoja.uključivanjem lokalnih samouprava u bottom-up pristup, centralna vlast može da iskoristi lokalnu bazu znanja u osmišljavanju politika, tako ohrabrujući transparentnost u otkrivanju prioriteta za lokalne zajednice. Istovremeno, obje strane u partnerskom odnosu, i nacionalne i lokalne vlasti, moraju da budu pažljive prema rizicima koji nastaju zbog nedovoljne razmjene znanja ili, na nivou lokalne samouprave, nedostatka dovoljnih kapaciteta za pravilno tumačenje i iskorištavanje nekada složenih informacija koje stižu od centralne vlasti. Razvoj na principima teritorijalne konkurentnosti generiše nova javna dobra, koja povećavaju pristup privatnog sektora lokalnim resursima i razmjeni znanja u iskorištavanju komparativnih prednosti ovih resursa. Zbog toga je neophodno da predstavnici lokalne samouprave ne dominiraju u različitim aranžmanima lokalnog nivoa, već da postoji snažna zastupljenost privatnog (biznis) sektora koji bi iskoristio i razvio nove mogućnosti i resurse stvorene javnom ili kolektivnom akcijom. Ti globalni trendovi su donijeli promjene. Ojačana je uloga postojećih regiona, a u određenim slučajevima, stvoreni su novi regioni ili interesni entiteti, sastavljeni od više opština. Regioni danas često nose povećan udio u raspodjeli finansijske i fiskalne moći, ne samo u ostvarivanju novih zadataka u području javnih usluga, već i u podsticanju adekvatnog okruženja za lokalni ekonomski razvoj. Te promjene imaju značajan uticaj na udaljene (zabačene) i ruralne oblasti ODOZDO NA GORE (BOTTOM-UP) PRISTUP RURALNOM RAZVOJU Odozdo na gore pristup podstiče sistem upravljanja na više nivoa odlučivanja. Učešćem lokalnih aktera naklonjenih lokalnom razvoju ravnomjerno se odgovara na njihove interese, ali i doprinosi jasnijem definisanju sopstvenih i međusobnih odgovornosti. Uključivanjem lokalnih vlasti u odozdo na gore pristup, centralne vlasti mogu da koriste lokalna znanja u osmišljavanju politika i tako podstaknu veći stepen transparentnosti u definisanju prioriteta i očekivanih troškova. Način na koji se poruke kreatora politika prenose krajnjim korisnicima po principu odozgo na dole, tzv. top-down pristup, nije donijeo očekivane rezultate. Odozdo na gore pristup teži da podstakne participativno donošenje odluka na lokalnom nivou, tj. da uključi sve one na koje se definisane razvojne smjernice odnose. Uključivanje lokalnih aktera u ovom pristupu smatra se obavezujućim, a to uključuje populaciju u cjelini, ekonomske i društvene interesne grupe i predstavnike javnih institucija, privatnih i nevladinih organizacija. Oni koji kreiraju lokalne politike imaju ključni uticaj na to kako će zajednica gledati na njih, ali i na ostale aktere. Podizanje kapaciteta lokalnih aktera strateški je element ovog pristupa i to, prije svega, iz sljedećih razloga: Identifikacija snaga i slabosti teritorije na kojoj se nalaze (analiza teritorije), Strateški izbor inovativnih ruralnih programa, Definisanje jasnih i transparentnih kriterijuma za odabir aktivnosti koje će se implementirati. Učestvovanje i uključivanje različitih interesnih grupa može se sprovesti u različitim fazama, prije i tokom planiranja lokalnih programa ruralnog razvoja, tokom implementacije lokalnih programa i poslije njihovog zaključivanja, a može biti obezbijeđeno direktnim učešćem ili putem posrednika od zajedničkog interesa. Participacija, kao pristup, utemeljena je na nekoliko ključnih principa, kao što su: Inkluzija, tj. uključivanje svih ljudi, društvenih grupa, predstavnika različitih sektora, Ravnopravnost partnerstva, Transparentnost (otvorena komunikacija i dijalog), Raspodjela moći i odgovornosti (ne postoji strana koja može biti dominantnija

11 od druge i niko ne može izbjeći odgovornost za sopstvene rezultate i odluke), Osnaživanje (dobro upravljanje ljudskim resursima), Saradnja. Cilj participativnog pristupa je uključivanje cjelokupne lokalne zajednice i razmatranje čitavog niza međusobno povezanih tema, kao što su ulaganja u farme, infrastrukturu i transport, pitanja životne sredine i socijalna pitanja. Interesi lokalnih aktera prevazilaze njihova područja odgovornosti i ta je činjenica često korišćena kao argument u zahtjevima za jačom koordinacijom. Iz tog razloga, lokalna razvojna politika je zasnovana na novoj formi regulisanja odnosa između političkih, ekonomskih i društvenih aktera. Uopšteno govoreći, čini se razumnim da, na primjer, inicijative koje se odnose na podršku investicijama u ruralne sredine budu dio integrisanog strateškog pristupa, dizajniranog na lokalom nivou, koji izbjegava preklapanja i dupliranja aktivnosti i koji okuplja odgovarajuće partnere zajedno, kako bi dostigli efikasan i efektivan nivo ruralnog razvoja. Postoji niz primjera širom svijeta koji pokazuju partnerstvo kao koncept funkcionisanja na lokalnom nivou. U Evropi to je LEADER program, Landcare u Australiji, Vermont partnerstvo za životnu sredinu u programu za zajednice u SAD, međuopštinski (intercommunalité) sistem horizontalnog međuvladinog partnerstva na lokalnom nivou u Francuskoj, čiji je zajednički cilj da pomažu malim ruralnim upravama u pružanju usluga i ekonomskom razvoju. Jedan od rezultata primjene LEADER programa, koji će ujedno biti okvir u kome će se i BiH naći u momentu kada postane punopravna članica EU i kada bude imala pristup IPA sredstvima, pokazao je da podrška lokalnoj, a još više ruralnoj ekonomiji, funkcioniše bolje u onim područjima u kojima lokalni kreatori politika i lokalni planeri (najčešće lokalne samouprave) uzimaju u obzir zahtjeve lokalnog biznisa i nevladinog sektora. Međutim, mora biti naglašeno da horizontalno, tj. povezivanje na lokalnom nivou, nije dovoljno: vertikalno povezivanje, tj. povezivanje lokalnih aktera sa drugim akterima na regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, takođe je veoma bitno u osnaživanju ruralnih zajednica, tzv. upravljanjem na više nivoa. Veoma je važno da se procijeni stepen do kojeg su specifična pitanja, od posebne važnosti za ruralna područja, uključena u stratešku, programsku i ukupnu političku praksu jedne lokalne zajednice. Evropska komisija definiše lokalne razvojne strategije (LRS) kao koherentan skup operacija, koje su dizajnirane tako da se podudaraju sa lokalnim ciljevima i potrebama, a sprovode se u partnerstvu definisanom na odgovarajućem nivou. Lokalnim razvojnim strategijama nastoji se uspostaviti ravnoteža i integrisanje socijalne, ekonomske i komponente životne sredine u jednom području. To znači da upravo LRS treba da pruži politički okvir za rješavanje pitanja ruralnih područja zasnovan na teritorijalnom pristupu. Prateća, ali jednako važna korist od dizajniranja LRS, sam je proces, koji podrazumijeva zajednički rad svih članova zajednice i uspostavljanje partnerstava. Ukoliko je cilj neke lokalne zajednice da podigne nivo kvaliteta života, onda planiranje svih aktivnosti na principima uključivanja svih članova zajednice i upravljanje tim aktivnostima u skladu sa potrebama cjelokupne zajednice svakako treba da predstavlja prioritet. Lokalne Razvojne Strategije, dakle, predstavljaju rezultat opsežne saradnje različitih aktera koji zastupaju različite interese. Lokalne vlasti nose ulogu onih koji treba da predvode taj proces i da, u saradnji sa drugim akterima lokalnog ekonomskog razvoja, zauzmu ulogu onih koji oblikuju sopstvenu zajednicu. Lokalno Strateško Partnerstvo, LSP, smatra se glavnim sredstvom za uspostavljanje razvojne vizije jedne zajednice i njenu transformaciju, kao i za rješavanje duboko ukorijenjenih lokalnih pitanja. LSP okuplja javni, nevladin i privatni sektor kako bi adekvatno koordinisao njihov doprinos dobrobiti zajednice. Od lokalnog partnerstva se očekuje da: Ujedini sve glavne aktere na teritoriji oko zajedničkog cilja, Dozvoli svim grupama aktera, uključujući i marginalne, da iznesu svoja mišljenja, Omogući da lokalni akteri sveobuhvatnije sagledaju lokalne izvore i učine partnerstvo prijemčivijim za nove ideje, Osigura jaku vezu između pojedinih akcija na lokalu i objedini određene sektorske prilaze sa ciljem da dovede interese različitih grupa u bližu sinergiju, Ostane bliže lokalnoj realnosti i upravljanju sa fleksibilnim manirom. Kako bi se obezbijedile što efikasnije strategije lokalnog ruralnog razvoja, sama zajednica treba da razumije prirodu i stanje u pojedinačnim grupama zajednice. Ovaj nivo efikasnosti može da se dostigne uspostavljanjem sistema koji bi mogao da pruži informacije o grupama unutar zajednice, njihovom kvalitetu, širini i dubini njihovih kapaciteta da zauzmu aktivnu ulogu u lokalnom ekonomskom razvoju. U razradi pitanja koja se odnose na ruralni razvoj, treba da budu naglašene specifične teme (stanovanje, transport, infrastruktura, obrazovanje, poboljšanje uslova u zdravstvu za ruralno stanovništvo, ruralna ekonomija, poljoprivreda), sa detaljnim planovima za rješavanje problema, kako bi se bolje definisao pristup koji je predviđen za dostizanje pojedinačnih ciljeva. Lokalni ruralni razvoj treba shvatiti kao razvojni projekat, koji predstavlja ciklus sastavljen iz sljedećih, OBAVEZNIH, elemenata: 1. Osmišljavanje stvaranje ideje Da bi se osmislila vizija lokalnog ruralnog razvoja, najprije se mora utvrditi ko su korisnici razvoja i kakve su njihove potrebe. Procjenom potrebe korisnika, u ovom slučaju ruralnog stanovništva, zapravo će biti identifikovani problemi sa kojima se suočavaju. S druge strane, u ovoj fazi je veoma bitno da se procijene kapaciteti ruralnih zajednica. Tek procjenom kapaciteta, mogu se identifikovati problemi čijim se rješenjima zapravo treba baviti u razvojnom procesu.

12 2. Planiranje priprema koncepta razvoja zajednice Tokom pripreme koncepta razvoja lokalnih zajednica, neophodno je zadržati kurs razvoja koji je usklađen sa realnim ekonomskim, stručnim i naučnim postulatima, koje je neophodno realno analizirati i utvrditi mogućnosti zajednice. U skladu sa mogućnostima treba postaviti realne ciljeve lokalne zajednice i puteve za njihovo ostvarivanje. 3. Vođenje upravljanje razvojnim procesom Tokom vođenja razvojnog procesa važno je da se proces neprestano prati i da se prati nivo postignutog napretka. Međutim, jednako je važno da se prate i spoljašnji uticaji koji mogu da naruše tok razvoja, kako bi se moglo na vrijeme odreagovati, a razvojni proces uskladiti sa novonastalom situacijom. 4. Evaluacija ocjenjivanje postignutih rezultata Ova faza razvojnog procesa važna je zato da se realno sagledaju efekti primijenjenih planova i utvrde njihovi uticaji na lokalnu zajednicu. Takođe, ova faza treba da pomogne u donošenju zaključaka i smjernica za narednu fazu planiranja. Ovi zaključci i nalazi trebalo bi da posluže kao sredstvo za učenje u okviru lokalnih samouprava. Osnovna pretpostavka za djelovanje i mijenjanje nepovoljnog stanja u ruralnim područjima je prihvatanje decentralizovanog pristupa lokalnom i ruralnom razvoju, koji je istovremeno usklađen sa razvojnim strategijama i smjernicama razvojne politike u EU.Takav razvojni pristup kreće odozdo prema gore, tj. od lokalnog nivoa, preko regionalnog, entitetskog pa sve do državnog nivoa. On polazi od specifičnosti i potreba na lokalnom nivou i podrazumijeva da svaka lokalna zajednica treba da osmisli sopstveni razvojni put i utvrdi set razvojnih mjera i programa, koje zatim treba da uskladi sa mjerama i programima u užem okruženju, a zatim i da ih poveže na nivou regiona, entiteta i države.

13 Posao u ruralnim sredinama nije drugačiji od poslovanja na nekoj drugoj lokaciji, ali ruralne sredine se suočavaju sa mnogim drugačijim izazovima nego što je slučaj u urbanim područjima. Znači, ruralna ekonomija se suočava sa specifičnim izazovima vezanim za ruralna područja, a trebalo bi da značajno doprinese razvoju, okolini i društvu. Otuda, ovaj modul adresira kritične tačke u ekonomskom razvoju ruralnih područja i smatra se veoma važnom oblašću, kako bi se povećale kompetencije u ovom području i izvršio transfer znanja na tom polju. CILJEVI MODULA Ciljevi ovog modula za polaznike su bili: Upoznati se sa osnovama ruralne ekonomije, Upoznati se sa strateškim dokumentima vezanim za ruralni razvoj, Definisati prirodne resurse bitne za ruralni razvoj, Prepoznati značaj diversifikacije za ruralni razvoj, Razumjeti važnost inovacija u ruralnom razvoju OSNOVE RURALNE EKONOMIJE Ruralna ekonomija se bavi optimalnim iskorištavanjem resursa u ruralnoj sredini kroz ruralne aktivnosti koje donose prihode ruralnoj zajednici i razvijaju ruralnu sredinu. 02. Ruralna ekonomija Da bi se postigao razvoj ruralnih sredina, potrebno je razvijati aktivnosti koje će proizvoditi dobra i usluge namijenjene za ruralni izvoz, odnosno omogućiti prodaju izvan ruralnih sredina. Da bi ruralne sredine bile kompetentne sa urbanim, potrebno je da se zna koje su ruralne komparativne prednosti. Prednosti ruralnih sredina su: Dostupnost prirodnih resursa, Prerada prirodnih resursa, Kvalifikovani radnici u oblasti ruralnih vještina (unikatni zanati i sl.), čije vještine su često jedinstvene, Jeftina radna snaga. Pored prednosti, postoje i nedostaci ruralne ekonomije: Ekonomska udaljenost od mjesta proizvodnje do tržišta disperzovani Male ekonomske aktivnosti uz velike troškove itd.

14 2.2. STRATEŠKI DOKUMENTI VEZANI ZA RURALNU EKONOMIJU Nacionalne strategije vezane za poljoprivredu i ruralni razvoj u Bosni i Hercegovini: Nema nacionalnu strategiju razvoja poljoprivrede i strategiju ruralnog razvoja. Zakon o poljoprivredi, ishrani i ruralnom razvoju BiH iz Republici Srpskoj: Strategija razvoja poljoprivrede Republike Srpske do godine (usvojena 2006.) Strateški plan ruralnog razvoja RS od do godine. Federaciji Bosne i Hercegovine: Srednjoročna strategija razvoja poljoprivrednog sektora u Federaciji BiH ( ) CILJEVI RAZVOJA NA NIVOU BOSNE I HERCEGOVINE Aktiviranje neiskorištenih prirodnih i ljudskih resursa, razvoj održivog, konkurentnog i dinamičnog sektora poljoprivrede, šumarstva i prehrane. Povećanje stepena zadovoljenja potreba stanovništva vlastitom hranom i zamjena uvoza hranom domaćom proizvodnjom. Osiguranje usklađivanja i integracije sektora u EU i globalno tržište. Poticanje raznolikosti ekonomskih djelatnosti, porast zaposlenosti i opštih uslova za ostvarenje prihoda i kvaliteta života u ruralnim područjima. Osiguranje pristupa i raspoloživosti visokokvalitetne, pristupačne i sigurne hrane. Osiguranje racionalne upotrebe i zaštite prirodnih resursa i biodiverziteta. Omogućavanje primjerenog životnog standarda i pridonošenje stabilnosti poljoprivrednog dohotka i prehrambene sigurnosti stanovništva CILJEVI RAZVOJA POLJOPRIVREDE REPUBLIKE SRPSKE Povećanje obima i prilagođavanje strukture agroindustrijske proizvodnje koja trajno obezbjeđuje prehrambenu sigurnost. Optimalno korišćenje agrarnih resursa (zemljište, voda, šuma, genetski potencijal), povećanje produktivnosti i konkurentnosti, zaštita životne sredine. Uravnotežen integralni razvoj, agrarni, ruralni i regionalni, jačanje proizvodnosti i ekonomske zaštite tržišno orjentisanih proizvođača, zaustavljanje depopulacije i ekonomsko-socijalna revitalizacija seoskih područja. Stabilno tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, ponuda hrane koja će po obimu, strukturi, cijenama i kvalitetu biti usklađena sa nutritivnim potrebama i kupovnom snagom potrošača. Povećanje izvoza i ostvarivanje većeg nivoa pokrivenosti u spoljnotrgovinskoj razmjeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Institucionalno, materijalno, kadrovsko, tehničko-tehnološko osposobljavanje poljoprivrede za uključivanje RS i BiH u regionalne, evropske i svjetske integracije CILJEVI RURALNOG RAZVOJA REPUBLIKE SRPSKE 1. Poboljšanje konkurentnosti poljoprivrede i šumarstva: Investicije na poljoprivrednim gazdinstvima, Investicije u preradi i marketing poljoprivrednih proizvoda, Podrška organizacijama poljoprivrednih proizvođača i privatnih šumovlasnika, Unapređenje ljudskih resursa u ruralnom području, Podrška ruralnom finansiranju. 2. Očuvanje prirode i racionalno gazdovanje prirodnim resursima: Održivo upravljanje prirodnim resursima u poljoprivredi, Održivo gazdovanje šumama, Održivo upravljanje lovnim i ribolovnim resursima, Održivo gazdovanje seoskim životnim prostorom. 3. Poboljšanje uslova života uvođenjem veće raznolikosti kod ostvarivanja prihoda u ruralnoj ekonomiji: 2.6. Izgradnja i održavanje seoske infrastrukture, Poboljšanje dostupnosti javnih usluga seoskom stanovništvu, Zaštita i očuvanje prirodnog i kulturnog naslijeđa u ruralnim područjima, Diversifikacija nepoljoprivrednih i poljoprivrednih aktivnosti u ruralnim područjima, Osnivanje i razvoj MSP na selu, Unapređenje i razvoj ruralnog turizma, Podrška lokalnim inicijativama ruralnog razvoja. CILJEVI RAZVOJA POLJOPRIVREDE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Nastaviti sa obnovom sektora poslije rata. Kroz podsticaje i carinsku zaštitu, te druge mjere, uspostaviti održiv razvoj poljoprivrede i prehrambene industrije. Pravno institucionalizovati sektor poljoprivrede, na osnovama modernih evropskih zakona. Razvijati tržište zemljišta, podsticati zakup i privatizovati bivša državna poljoprivredna preduzeća.

15 Osigurati dovoljne količine kvalitetne hrane. Harmonizovati zaštitu zdravlja biljaka i životinja. Uspostaviti referentne akreditovane laboratorije. Uspostaviti jedinstveno upravljanje poljoprivredom i ruralnim razvojem na nivou države i izgraditi jedinstven ekonomski prostor. Osigurati učešće u međunarodnoj trgovini poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima pod realnim uslovima. Pripremiti se za ulazak u WTO i osposobljavati se za pridruživanje i članstvo u EU. Podupirati odabrane poljoprivredne i prehrambene proizvode kod izvoza, da bi se smanjio negativan spoljnotrgovinski bilans. Čuvati i racionalno koristiti zemlju, vodu, gene i vazduh, kao dragocjene domaće resurse prirodnog ambijenta PRIRODNI RESURSI BITNI ZA RAZVOJ RURALNE EKONOMIJE Prirodni resursi: Rudno bogatstvo, Poljoprivredno zemljište, Šuma, Voda. Rudno bogatstvo: Mineralne sirovine, Metali i nemetali, Gas i nafta. Rudno bogatstvo i razvoj ruralne ekonomije: Voda: Rudno bogatstvo se mora eksploatisati tamo gdje se nalazi. Prerada može biti na mjestu eksploatacije ili u urbanom području. Eksploatacija i prerada rudnog bogatstva su izvor (direktnog i indirektonog) zapošljavanja za ruralno stanovništvo. Eksploatacija i prerada uvećavaju BDV lokalne zajednice. Eksploatacija i prerada podstiču razvoj infrastrukture u ruralnim područjima. Eksploatacija i prerada rudnog bogatstva su često izvor zagađenja ruralnih područja. Pitka voda, Industrijska voda, Proizvodnja električne energije, Navodnjavanje, Ribarstvo, Turizam, Vodeni saobraćaj. Struktura poljoprivrednog zemljišta u BiH: Oranice 42,0 %, Voćnjaci 3,3 %, Vinogradi 0,2 %, Livade 16,8 %, Pašnjaci 37,2 %, Ribnjaci i bare 0,3 % Zasijane površine prema načinu korištenja (BiH, 2011godina): Šume: Funkcije šuma: Usjev Površina (ha) % učešća u strukturi sjetve Žitarice % Industrijsko bilje % Povrće % Krmno bilje % Ukupno % Proizvode kiseonik, Izvor su drvne mase (tehničko i ogrevno drvo), Stanište su za biljke (gljive, ljekovito bilje) i divlje životinje, Podržavaju razvoj turizma (planinarenje, lov, rekreacija,... ), Ublažavaju klimatske uticaje (erozije, bujice, udare vjetrova), Šume kao izvor (stalnog ili povremenog) zapošljavanja seoskog stanovništva, Šumarstvo i prerada drveta vežu za sebe oko 6% zaposlenog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sakupljanje šumskih plodova kao dodatni izvor prihoda seoskog stanovništva, Šume kao motiv dolaska i boravka turista u ruralnim područjima.

16 2.8. ZNAČAJ DIVERSIFIKACIJE ZA RURALNU EKONOMIJU Ruralni razvoj podrazumijeva integralno upravljanje prirodnim resursima na održiv način (usaglašavanje ekonomskih, socijalnih i ekoloških principa) u okviru ruralne zajednice. Poljoprivredna proizvodnja nije jedina funkcija ruralnih područja, već to može da bude čitav niz drugih djelatnosti koje imaju za cilj : Rast ruralne ekonomije, Smanjenje jaza urbanih i ruralnih područja i Unapređenje životnog standarda stanovništva iz ruralnih sredina. Na taj način se smanjuje zavisnost farmera od poljoprivredne proizvodnje kao izvora prihoda. U mnogim dijelovima svijeta narasta jaz između ruralne populacije i prirodnih resursa kojima se obezbjeđuju održivi uslovi života. Dostupni prirodni resursi se smanjuju, posebno u zemljama u razvoju, pa život ruralne populacije i njihovi prihodi postaju manje sigurni ili pak značajno variraju. Pored narastajuće depopulacije u ruralnim područjima (ili smanjene stope rasta stanovništva), mogućnosti zapošljavanja u ruralnim sredinama se ne povećavaju značajnije, niti se dinamično mijenjaju. Otuda, ruralno stanovništvo, prinuđeno je da iznalazi alternativne razvojne strategije kojima će prevazići dohodovne rizike sa kojima se suočava. Poljoprivreda i proizvodnja hrane nisu jedine funkcije ruralnih područja, već to može biti i širok spektar drugih djelatnosti koje imaju za cilj zadovoljavanje potreba ruralne populacije. Podrška unapređenju životnog standarda i uspostavljanju socijalne i ekonomske stabilnosti ruralnih domaćinstava, realizuje se već nekoliko decenija upravo razvojem ruralne nepoljoprivredne ekonomije. Veliki broj evropskih zemalja su unaprijedile poljoprivredni sektor polazeći od proširivanja djelatnosti u okviru porodičnih poljoprivrednih gazdinstava koja ujedno predstavljaju osnovu cjelokupnog razvoja ruralnih područja. Kako bi se povećala konkurentnost poljoprivrednih proizvođača zemalja članica Evropske unije, a ujedno smanjio nivo njihove direktne zaštite, pristupilo se usvajanju nove politike u okviru ruralnog razvoja. U pitanju je LEADER - inicijativa Zajednice koja je uspostavljena godine s ciljem podrške ruralnim područjima. U periodu od do godine LEADER je prošao kroz tri faze: 1. LEADER I ( ), 2. LEADER II ( ), 3. LEADER+ ( ). Leader je finansiran iz Evropskog fonda za usmjeravanje i garancije u poljoprivredi (EAGGF). Osa 3 u LEADER-u je Razvoj ruralne ekonomije: Poboljšanje i razvoj infrastrukture u ruralnim oblastima, Diverzifikacija i razvoj privrednih djelatnosti u ruralnim oblastima, Poboljšanje stručne obuke, Diverzifikacija i razvoj djelatnosti na gazdinstvu (turizam na gazdinstvu, pčelarstvo, ljekovito i aromatično bilje, ukrasne biljke), Lokalni zanati i mala preduzeća, Seoski turizam, Akvakultura. Razvoj i diverzifikacija ruralnih ekonomskih aktivnosti: Ulaganja u razvoj ruralnog turizma, Ulaganja u tradicionalne zanate u ruralnim područjima, Ulaganja u direktnu prodaju na poljoprivrednom gazdinstvu, Ulaganja u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje pogona (mikro proizvodnih pogona) za mlijeko, meso, voće i povrće, Ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje uslužnih djelatnosti u ruralnim područjima, Ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje pogona za proizvodnju slatkovodne ribe, Ulaganje u izgradnju i/ili adaptaciju i/ili opremanje pogona za proizvodnju gljiva DJELATNOSTI NA GAZDINSTVU I VAN NJEGA Djelatnosti na gazdinstvu podrazumijevaju proširenje osnovne ili konvencionalne poljoprivredne proizvodnje odnosno: Proizvodnju novih ili visoko vrijednih usjeva i uzgoj životinja, Organsku proizvodnju, Proizvodnja usjeva za energente. povećanje dodatne vrijednosti (vertikalno proširenje) putem: Prerada hrane, Prodaje lokalnih, regionalnih proizvoda (proizvoda sa zaštićenim porijeklom ili zaštićenim geografskim porijeklom), Marketinga i direktne prodaje. kao i diverzifikacija koja nije direktno povezana sa poljoprivrednom proizvodnjom putem: Agroturizma, Ugostiteljstva,

17 Usluga vezanih za sportske, kulturne i druge rekreativne aktivnosti, rukotvorine, Poljoprivrednih usluga (npr. pozajmljivanje mehanizacije), sakupljanje ne-drvnih proizvoda, itd. Ne-drvni šumski proizvodi mogu uključivati različite biljne i životinjske vrste: bilje, gljive, jestivo voće, divlji med, trsku za pletenje, itd. Iako se prikupljanje ne-drvnih šumskih proizvoda vrši van gazdinstva, smatra se vrstom diverzifikacije na gazdinstvu pošto se njihova eventualna obrada obavlja na gazdinstvu. Djelatnosti van gazdinstva podrazumijevaju: Plaćeni rad: zaposlenje u preduzećima i uslužnim djelatnostima u ruralnim područjima, uključujući i dnevnu, sezonsku ili godišnju migraciju radnika i odvajanje od dijela porodice koji ostaje da se brine o gazdinstvu. Samozapošljavanje: bilo koja vrsta malog i srednjeg preduzetništva u ruralnim područjima. Nezarađeni prihodi: drugi prihodi ili dobit koji mogu značajno doprinjeti prihodima domaćinstva iako ne zahtijevaju ljudski rad. Nezarađeni prihod uključuje isplate socijalne pomoći, novac od rođaka iz inostranstva, prihod od kapitala i prihode od investicija i iznajmljivanja. Ruralna nepoljoprivredna ekonomija RNFE se najčešće definiše kao skup ekonomskih aktivnosti u ruralnim područjima, isključujući aktivnosti vezane za proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda. (Lanjouw, 1997).Ruralna nepoljoprivredna ekonomija obuhvata djelatnosti povezane sa poljoprivredom, kao što su prerada hrane, druge vrste malih biznisa, prihode od socijalnih transfera, kamate, dividende, rente i doznake od povremenog ili stalnog zaposlenja u urbanim područjima (Davis, Pearce, 2000). Uzimajući u obzir svjetske razmjere, prihodi koji potiču iz dodatnih izvora, predstavljaju 40-60% ukupnih prihoda poljoprivrednih gazdinstava (Buchenrieder i sar. 2009). Doprinosi povećanom iskorištavanju komparativnih prednosti ruralnih područja (prirodnih i fizičkih resursa, lokacije, troškova radne snage i sl.), Doprinosi ubrzanju ekonomskog rasta ruralnih područja, Unapređuje ukupan kvalitet života, proizvoda i usluga u ruralnim sredinama. Modeli diverzifikacije I model diverzifikacije (engl. demand-pull privučen potrebom) u okviru kojeg napredniji dijelovi ruralne zajednice koriste nove razvojne mogućnosti i prilike koje im se ukazuju i uključuju se u njih. II model diverzifikacije (engl. distress-push neimaštinom pritisnut) u okviru kojeg su siromašni slojevi ruralne zajednice primorani da traže zaposlenje van gazdinstva kao strategiju svog opstanka. Diversifikacija ruralne ekonomije u BiH Podrška u okviru Ose 3 Poboljšanje kvaliteta života u ruralnim područjima i diverzifikacija ruralne ekonomije, kao i podrška Osi 2, dosta je mala i tek u godini ima značajnije učešće (15,6%, odnosno 7,3 miliona KM). Ova činjenica je posebno zabrinjavajuća ako se uzmu u obzir aktuelni problemi u BiH vezani za ruralno siromaštvo te višak radne snage u ruralnim sredinama. Veći dio ove skromne podrške odnosi se na razvoj ruralne infrastrukture, a manji na podršku diverzifikaciji ruralne ekonomije. Zbog različite strukture poljoprivredne proizvodnje po pojedinim zemljama, evidentne su velike razlike u pogledu rezultata primjene RNFE koncepta u pojedinim zemljama Centralne i Istočne Evrope. Udio ruralnog stanovništva koje je uključeno u nepoljoprivredne aktivnosti se kreće od 7% u Poljskoj do 65% u Sloveniji. Učešće poljoprivrednih preduzeća sa aktivnostima koje se vezuju za sektor diverzifikacije je najviši u zemljama koje imaju visoko razvijenu poljoprivrednu proizvodnju (prosjek 15-20%). RNFE kao razvojni koncept rješava ključne probleme većine ruralnih područja: Apsorbuje viškove ruralne radne snage i smanjuje prikrivenu nezaposlenost, Obezbjeđuje opstanak gazdinstava u uslovima kada je poljoprivredna proizvodnja uništena ili ugrožena, Izvor: Bajramović et al. (2010.) Grafikon 1: (Ukupan budžetski transfer za Osu 3 politike ruralnog razvoja u BiH; milioni KM; period )

18 Ciljevi diverzifikovane aktivnosti u ruralnim područjima: 1. Podrške razvoju i unapređenju usluga ruralnog turizma koje podrazumijevaju: Razvoj komplementarnih aktivnosti (zanatstvo, kućna radinost, ugostiteljstvo, trgovina); Svi oblici turizma koji su u funkciji ruralnog razvoja; Razvijeni turistički smještajni kapaciteti; Povećan stepen iskorištenosti smještajnih kapaciteta; Povećan broj turista; Povećan ostvareni broj noćenja; Povećan prihod ostvaren u turizmu; Sveukupni bolji ulovi života u ruralnim područjima. Prvi prioritet u izboru korisnika bi trebalo dati onima koji stvaraju nove proizvode i onima koji investiraju u ruralne smještajne kapacitete (poljoprivredni proizvođači, farmeri, itd). 2. Podrške stvaranju dodatne vrijednosti za tradicionalne proizvode: Aktivnosti koje je potrebno preduzeti u pravcu podrške stvaranju dodatne vrijednosti za tradicionalne proizvode su one aktivnosti koje su usmjerene ka osposobljavanju ruralne populacije za iskorištavanje postojećih lokalnih potencijala u cilju stvaranja dodatne vrijednosti, popravljanju ekonomske pozicije populacije, smanjenju siromaštva i afirmaciji lokalnih proizvoda. Ovdje se u prvom redu misli na preradu, doradu i/ili pakovanje proizvoda poljoprivredne proizvodnje, izradu predmeta kućne radinosti, rukotvorina i suvenira od vune, kože, drveta, dorada, prerada, sušenje i pakovanje šumskog i livadskog, samoniklog, ljekovitog i eteričnog bilja, proizvoda pčelarstva (meda, propolisa, matične mliječi, voska) i slično. 3. Osnivanjem mikro, malih i srednjih preduzeća u ruralnim oblastima Zbog postojanja obilja prirodnih i ljudskih resursa za razvoj poljoprivrede i šumarstva, ove dvije grane predstavljaju okosnice razvoja ruralnih područja. Međutim, poljoprivreda i šumarstvo ne mogu niti smiju biti jedine privredne grane na kojima će se temeljiti ruralni razvoj, niti su one dovoljne da bi se ruralna područja razvila i doživjela ekonomsku i društvenu revitalizaciju. Ako se ima na umu da je jedan od ciljeva ruralnog razvoja zaustaviti nepovoljna demografska kretanja u ruralnim područjima, zaustaviti odlazak mlade, stručne radne snage i započeti proces povratka populacije, sasvim je jasno da je potrebno u ruralnim područjima stvarati uslove za zapošljavanje stanovništva u djelatnostima van poljoprivrede i šumarstva INOVACIJE U RURALNOJ EKONOMIJI Najjednostavnija i najpoznatija definicija inovacije je data od strane Pol Trota (2005) Inovacija je proces pretvaranja ideje u praktičku primjenu realizaciju. Inovacije u užem smislu obuhvataju intelektualno vlasništvo odnosno: 1. Izum, 2. Patent, 3. Licenca, 4. Know how (Znati kako), 5. Ostalo intelektualno vlasništvo: Autorska prava, Žig, Oznaka geografskog porijekla. Inovacije u širem smislu obuhvataju: Otkrivanje novog tržišta (nove tražnje i nove potrošnje, nove tržišne niše), Uvođenje nove organizacione strukture, Modifikaciju postojeće tehnologije uvođenjem nove tehnologije, Otkrivanje novih izvora energije, Modifikaciju postojeće organizacione strukture uvođenjem novih proizvoda i usluga, Modifikaciju postojećih proizvoda i usluga otkrivanje novih izvora sirovina uvođenjem novih metoda rada i sl. Difuzija inovacija: Ona označava cjelokupan proces širenja tehnoloških i drugih novina poslije inicijalnog marketiranja inovacije uključujući modifikacije, varijacije i poboljšanja. Difuzija može biti vertikalna (vezana samo za određenu privrednu granu/sektor) i horizontalna (vezana za širi ekonomskibibgeografskimsektor).

19 3.1. KRITERIJI ZA ODREĐIVANJE SEOSKOG TIPA NASELJA Pitanje: Po čemu razlikujemo dva glavna tipa naselja - selo i grad? Kako bi se razgraničio urbani od ruralnog tipa naselja, potrebno je da se zadovolje određeni kriteriji. U stručnoj literaturi najčešće se nalaze sljedeće varijable koje se koriste u primjeni tipskog modela seoskog naselja: Broj stanovnika i gustoća naseljenosti; Nadprosječan udio poljoprivrednog stanovništva (više od 50%); Nekompaktnost naselja; Prevaga seoskog načina života stanovništva; Funkcionalna nesamostalnost naselja; Fizionomijske karakteristike naselja (prisustvo ekonomskih objekata kod većine kuća) (Vresk, 2002). Navedeni kriteriji za određivanje seoskog tipa naselja kombinuju kvantitativne i kvalitativne elemente. Definiranje sela uvijek počiva na njegovu razlikovanju od grada, a odabiru se ili kombiniraju historijski, pravni, administrativni kriteriji, kriteriji broja stanovnika, zatim prostorne veličine i socijalne organizacije prostora i drugi. Mnogo se češće definira grad, pa se selom smatra naselje koje ne ispunjava određene kriterije (negativna definicija) (Šuvar, 1988: 9). U teoriji postoje dva načina / pristupa u određivanju nekog područja ili naselja kao ruralno: 03. Ruralna sociologija Onaj zasnovan na području, koji, prema kriteriju gustoće naseljenosti, tretira sve stanovnike rijetko naseljene opštine kao iste, bilo da žive na izoliranom poljoprivrednom dobru ili u stanu na posljednjem spratu glavnog središta te općine i Onaj zasnovan na naselju tretira sve stanovnike sela i mikronaselja kao isto, bilo da žive u najudaljenijem kraju zemlje ili na obodima glavnog grada (UNDP, 2013). Oba ova pristupa imaju određene manjkavosti jer zanemaruju neke kvalitativne elemente kao što je tip djelatnosti kojim se većina stanovništva bavi, ili zastupljenost gradskog načina života među stanovnicima tog naselja. Selo funkcionalna definicija (manje naselje, bez kontinuirane socijalne organizacije, ima slabije izraženu društvenu podjelu rada, preovladava stanovništvo zaposleno u primarnim djelatnostima poljoprivredi (Šuvar, 1988.) Najraširenije je korištenje tzv. ruralno urbanih varijabli koje govore o razlikama između sela i grada.

20 Obilježja ruralnosti mogu biti: Niža gustoća naseljenosti, Manja društvena diferenciranost, Manja socijalna i prostorna pokretljivost, Niža stopa društvenog rasta. Terminologija: ruralni-agrarni (ruralnost se shvata kao pripadnost selu, seoskoj zajednici, ruralnom prostoru); posjed-gazdinstvo-domaćinstvo. Razlike između sela i grada su sljedeće: Ekološke: ogledaju se u različitoj organizaciji fizičkog prostora, lokaciji naselja, razlika u temperaturi, buci, onečišćenju i sl. Tehnološke: proizlaze iz proizvodnje u primarnim aktivnostima. Tehnološke operacije na selu razlikuju se od onih u gradu. Biološke: ogledaju se u razlici između flore i faune i ljudske populacije. Životni odnosi i strukture su u ruralnim i urbanim biocenozama različiti (gustoća, mortalitet, fertilitet, natalitet i dr.) od one u gradu. Ekonomske: nastaju zbog razlike u proizvodnji i potrošnji agrarnih i industrijskih proizvoda, proizvodnosti rada (poljoprivreda), učestvovanju u nacionalnom dohotku, uključivanju seljaka u tržište koje je sve složenije itd. Razlike u potrošnji između agrarnih i industrijskih proizvoda se, također, razlikuju. Sociološke: ogledaju se u razlici u zemljišnom vlasništvu što utiče na klasnu strukturu sela, status i ulogu seljaka i njihovo mjesto u globalnom društvu. Osim toga, osnovni sociološki elementi na selu i gradu su različiti: posebno sredina, odnosi, oblici udruživanja i kolektivnog ponašanja. Tipologija stanovništva na gradsko i seosko od izuzetne je važnosti za proučavanje parcijalnih struktura i reproduktivnog ponašanja zbog mogućih međusobnih razlika koje su uslovljenje načinom života i dostignutim nivoom razvoja. Nadalje, odnos ruralnosti i urbanosti implicira niz kvalitativnih elemenata koji takvu prostornu distribuciju stanovništva, u socio-ekonomskom pogledu čine antagoniziranom. Sastav ruralne sredine: Dvije vrste faktora formiraju prirodu ruralne sredine: abiotički (reljef, klima, i tzv. edafski faktori) i biotički ili živi dio prirode: biljke, životinje i ljudi. Razlika između društva i kulture; funkcije kulture: omogućuje život i razvoj društva, sadrži obrasce ponašanja i mišljenja, statuse i uloge, glavna karakteristika nekog društva, predstavlja osnov za koheziju i solidarnost društva, održava senitemente, u njoj se socijalizuje ličnost, reguliše odnose između ličnosti i grupa; kulturu nasljeđuje svaka generacija od prethodne. Ruralno društvo kolektiv ličnosti u ruralnoj sredini, koje imaju svoju kulturu i funkcije različite od drugih društava; def. kulture. Sastavni elementi / obilježja ruralnog društva: kolektiv ličnosti (ruralna populacija kao jedinstvena grupa), teritorija, globalnost, trajnost, participacija, podjela rada, izvjesna organizacija radi postizanja određenih ciljeva. Osnovne funkcije ruralnog društva: vezivna (uspostava interakcije, M.E.), stvaranje kulturnog okvira, da stvori modele ponašanja, stvaranje sistema odnosa, statusa i uloga Specijalne funkcije uglavnom se ostvaraju u porodici: reproduktivna, odgojna / vaspitna, ekonomska (izvor: Kostić, 1969). Seljaštvo i globalno društvo (izvor: Šuvar, 1988): Selo i seljak davno uočeni kao posebnosti u globalnom društvu, ali ipak nauka nije do kraja precizirala u čemu se ogledaju te posebnosti. Nije dovoljno reći da je selo naselje u kojem žive seljaci, a da su seljaci proizvođači hrane za sebe i za druge. Selo i seljaci bili su u nečemu antipod gradu i građanima od samog diferenciranja ova dva tipa naselja, a ostaje da se do kraja razotkrije bit različitosti. Socijalni antropolog Kroeber (1984) za seljaštvo kaže da oni čine djelomična društva part societies. Prema ovom autoru, oni su nedvosmisleno ruralni, bez obzira što žive u dodiru s trgovačkim gradovima; tvore klasni segment šireg stratificiranog sistema unutar kojeg su daleko od toga da budu dominantna grupa. Robert Redfield kulturološki pristup selu i seljaštvu. Velika (sistematizovana i apstraktna) i mala tradicija (nesistematizovana i konkretna); seljaštvo nosilac konkretne, niske kulture. H. Mendras: Seljak obradjuje zemlju da bi se prehranio. Pod pojmom seljak treba podrazumijevati seljačku porodicu, nerazdvojivu jedinicu koja istovremeno broji ruke koje rade i usta koja treba hraniti. Načelo raditi da bi se prehranio prije se može primijeniti na grupu nego na svakog člana. E. Wolf: seljaštvo je horizontalni segment, određen, prije svega, ekonomskim statusom. Seljak je: poljoprivredni proizvođač (prije nego rudar, trgovac itd.), zemljišni vlasnik s efektivnom kontrolom zemlje koju obrađuje (prije nego ovisni zakupnik, najamnik i si.), onaj koji zemlju obrađuje prvenstveno da bi podmirio svoje svakodnevne potrebe i sačuvao određeni status. Wolf ističe da su seljaci obrađivači zemlje, koji se razlikuju od pripadnika tribalnih društava, stvaraju viškove hrane za vladajuće grupe u društvu i za ostale pripadnike društva. Po Stewardu i Wolfu, seljak je određeni profesionalni položaj, a specifičnosti njegovog načina života leže u tehnologiji, u upotrebi zemlje, u vlasništvu i prometu zemlje.

21 3.2. ELEMENTI RURALNOG DRUŠTVA Većina seoskog stanovništva, koje se uopšteno ubraja u seljaštvo, u Evropi, Japanu i u Latinskoj Americi, nalazi se barem u toku ovog vijeka u komplementarnom odnosu ne prema klasičnoj»visokoj kulturi«, odnosno»velikoj tradiciji«, tržišnom sistemu bazarnog tipa ili nekoj nasljednoj eliti, nego prema modernoj masovnoj kulturi, visokoindustrijaliziranoj ekonomiji i posve birokratiziranoj vlasti. Ferdinand Tonnies (1887) podijelio je sve društvene oblike na dva glavna: Gemeischaft (zajednica): SELO prirodna solidarnost zajedničko vlasništvo Gesellschaft (društvo): GRAD ugovorna solidarnost privatno vlasništvo Tu se već radi o procesu»odseljačivanja«, procesu nestajanja tradicionalnog seljaštva, ako to gledamo sa svakog od tri najznačajnija aspekta: opšta volja pojedinačna volja kulturnog, ekonomskog, političkog. Na današnjoj teritoriji naše zemlje vijekovima je seljaštvo, kao golema većina naroda, živjelo u granicama više-manje samodovoljnih i izolovanih lokalnih zajednica, koje su imale svoju»konkretnu«kulturu i»nisku«,»malu«tradiciju; seljaci su bili obrađivači zemlje i proizvođači viškova hrane za vladajuće klase i slojeve i za sve ostale pripadnike društva; oni su bili politički potčinjeni, ekonomski izrabljivani i odvojeni od reprezentativne kulture; bili su postolje hijerarhijskih stabala klasnih društava koja su se smjenjivala; objekti društvene moći kojom sami nisu nikada raspolagali. No, u toku posljednjeg vijeka, a negdje u toku nekoliko posljednjih decenija, uporedo s procesima industrijalizacije, urbanizacije i birokratizacije globalnog društva i u našim je geografsko-istorijskim prostorima došlo do dezintegracije tradicionalnog života i u selu i u cijelom društvu, pa odatle i do formiranja društvenih uslova u kojima se»pravi«seljak pretvara u»postseljaka«, a postepeno opada i njegova brojčana dominantnost u društvu. Društveno-kulturni okviri transformacije, koja je zahvatila seljaštvo i selo na našim prostorima, a koja je upravo u svojem najintenzivnijem toku. U predjelima, koji se danas nalaze u granicama naše zemlje, vijekovima je egzistiralo tzv. narodno društvo (folk society), koje je imalo svoju narodnu kulturu (folk culture). U porama tog društva postoje gradovi, kao žarišta reprezentativne kulture i nosioci političke i ekonomske moći. Oni čine oaze u ruralnom kontinuumu, što ga kompaktno nastanjuje seljaštvo kao golema većina naroda. Teritorijalne zajednice kolektivizam individualizam interes zajednice lični interes običaj navike religija tradicija pravo moda doktrina javno mnijenje Sukcesije (faze): invazija, kolonizacija, (izvode se planski, osobito unutrašnje kolonazacije). Aklimatizacija, adaptacija, asimilacija, stabilizacija kad se promjene smire, vraćanje u stari kraj inverzija; Populacija: gustoća naseljenosti, ekspanzija / demografska eksplozija, demografska tranzicija, optimum naseljenosti - dohodovni koncept; Agrarna struktura koju čine: sistem agrarnih kultura, organizacija areala i plodored, Tehnološke osobenosti agrara: agrarna proizvodnja odvija se u prostoru putem biološkog procesa; agrar stvara živu materiju tzv. Biomasu, radni i proizvodni ritam se ne poklapaju, Rad i gazdinstvo: organizacija rada, modernizacijom se povećava podjela rada, Susjedstvo - zasniva se na bliskosti stanova i svakodnevnim društvenim dodirima. Naselja - obim (broj stanovnika, prirodni priraštaj, visina nataliteta i dr.) Svojinski odnosi: bitni za strukturu ruralnih društava, društveno-ekonomska formacija. Seljački posjed: uslov za seljačku egzistenciju;

22 Srodnički odnosi: krvno srodstvo povezanost osoba zajedničkim porijeklom; Srodnički odnosi imaju značajnu ulogu u zasnivanju i održavanju raznih oblika društvenosti. Dominacija: odnos nadređenosti i podređeosti. Mutualizam (uzajamnost, socijalni kapital): potiče solidarnosti radi ostvarivanja nekog zajedničkog cilja. Obrasci ponašanja i mišljenja: Socijalna kontrola obuhvata fizička i intelektualna sredstva pritiska na pojedinca i grupe, Glavna sredstva socijalne kontrole su prinuda i ubjeđivanje, Vrijednosti su mjerila kojima se procjenjuje značaj dobra, ličnosti; skala vrijednosti, Tradicionalizam, Norma pravilo po kojem se treba ponašati; regula / norma, Religiozno ponašanje, Ekonomsko ponašanje, Mentalitet. Svoju dezintegraciju doživljava s prodorom industrijskih tekovina i ekspanzijom gradskog načina života u toku prošlog i ovog vijeka. Glavna privredna jedinica u narodnom društvu bio je seljački zemljišni posjed. Jedina grana proizvodnje bila je poljoprivreda (s kućnom industrijom u svom okrilju). Eksploatatorska vlast globalnog društva nametala je seoskim zajednicama svoje pravne norme i svoju ideologiju onoliko koliko je bilo potrebno da razvije i održi ekonomsku eksploataciju, koja se uglavnom ogledala u uzimanju naturalne, radne i novčane rente. Socijalna organizacija života se u selu zasnivala pretežno na vezama krvnih srodnika i susjeda. Generacija za generacijom smjenjivale su se u više-manje jednakim uslovima života, što je nužno održavalo koheziju među njima i njihov duhovni kontinuitet. Proizvodile su se snage u takvom autarkičnom i izoliranom društvu, što je egzistiralo na sitnom porodičnom gospodarstvu, a nije primjenjivalo znanost i eksperiment (tekovine»visoke«tradicije u gradovima) razvijale sporo i neprimjetno, a to je onda bila osnova i relativno velike statičnosti društvenih odnosa i velikog značaja»konkretne«kulture, čuvane i prenošene usmenom tradicijom. Sve što bi dočuo i što bi mu bilo ponuđeno narod (seljaštvo) podvrgavao je vlastitim preradama, prenosio vlastitim kanalima komuniciranja i usklađivao s vlastitom životnom filozofijom, praktičnim potrebama i shvaćanjima o dobru i zlu. Tako se kristalizirala narodna kultura, narodna umjetnost, narodna književnost. U kolektivnom predanju gomilaju se naslage iskustava, spoznaja, mašte i kreacija od pradavnine do trenutka u kojem se živi. Njegov razvoj, u stvari, predstavlja rezultantu uticaja izvana, iz globalnog društva, čiji je dio. Kada su i ukoliko su globalna društva postala industrijska, s ekspanzijom urbanih vrednota i kriterija, svaki je samostalniji razvoj ruralnih sredina pogotovo postao iluzoran. Opšti razvoj industrije, koji počiva na razvoju znanosti i izlazi iz okrilja grada, a moguć je samo uz uslov unapređenja materijalnih i duhovnih komunikacija u širim društvenim okvirima, bio je onaj činilac koji je posvuda uzdrmao sam seljački način života, izazvao u njemu mnogostruke promjene i čak ga definitivno doveo u pitanje. Na tlu naše zemlje to se, također, dogodilo. Pojava industrije i kapitalizma označava i početak dezintegracije u samodovoljnu cjelovitost oblikovanog narodnog društva i narodne kulture. Seljački posjed, kao okosnica i osnovna vrijednost tog društva, obuhvaćen je procesima koji su značili njegovo izlaženje iz izolovane samodovoljnosti. Povremeno i stalno odlaženje radne snage s posjeda u potragu za zaradom, sticanje dohotka od privređivanja izvan gospodarstva, povezivanje s tržištem i prilagođavanje proizvodnje tržištu, propadanje seoskog obrta pod naletom industrije, sve učestaliji svakodnevni doticaji sa životom i kulturom industrijskog grada, formiranje sloja seljaka radnika i mnoge druge pojave u selu, koje su u krajnjoj liniji bile potaknute razvojem industrije, najprije u gradovima, a zatim i u samim selima, vodili su ubrzanoj transformaciji cjelokupne materijalne kulture u selu. Socijalna struktura sela Ne tako davno pojmovi seosko stanovništvo, poljoprivredno stanovništvo i seljačko stanovništvo gotovo da su se u našoj zemlji podudarali. Na pragu ovog vijeka, selo je više-manje bilo socijalno i profesionalno homogeno, iako je od ranije bilo podložno imovinskoj diferencijaciji, pa se već tada moglo govoriti o siromašnom, srednjem i bogatom sloju seljaka i sloju bezemljaša. Socijalna se homogenost ogledala u činjenici da, osim seljaka, u selu gotovo da i nije bilo drugih društveno-profesionalnih grupa: radnika, službenika, pripadnika sloja inteligencije. Danas ni izdaleka nije tako. Pojmovi: seosko, seljačko i poljoprivredno stanovništvo nisu više istoznačni. Socijalna struktura sela postala je složena, odnosno, postajala je sve složenija što se više smanjivao udio poljoprivrednog u ukupnom stanovništvu. Najkarakterističnije obilježje mijenjanja socijalne strukture seoskog stanovništva u današnjim uslovima svodi se na tzv. raslojavanje seljačkog stanovništva u tom smislu što se seljaštvo brzo dezintegriše sve brojnijim prelaženjem u radničku klasu i druge socijalne slojeve. Povećanje nepoljoprivrednog stanovništva u seoskim i mješovitim naseljima posljedica je: Zapošljavanja poljoprivrednika u nepoljoprivrednim djelatnostima, a bez preseljavanja u gradska naselja,

23 Razvoja sekundarne i tercijarne privrede u seoskim i mješovitim naseljima, Mogućnosti dnevne migracije radne snage u druga naselja, Pomanjkanje realnih mogućnosti (stanovi, dohodak) velikog dijela deagrarizovanog stanovništva da se preseli u gradska naselja POLOŽAJ ŽENA NA SELU Žene na selu su više marginalizovane nego žene u gradu, a to je posljedica njihovog nižeg nivoa obrazovanja i tradicionalnijeg društvenog okruženja. Rad seoskih žena najčešće nije, uopšte, vrednovan. Međutim, seosko nepoljoprivredno stanovništvo također nije»čisto«. To je, u stvari, napola deagrarizovano stanovništvo. Po osnovnom zanimanju, statistika ga svrstava u nepoljoprivredno sticanjem nepoljoprivrednog zanimanja, odnosno zapošljavanjem izvan svoga poljoprivrednog gospodarstva, to je stanovništvo ostajalo na gospodarstvu te i dalje obrađuje zemlju. Najvažnija specifičnost opšteg procesa deagrarizacije u poslijeratnom razdoblju sastoji se upravo u tome da zapošljavanje izvan poljoprivrede nije većinu novozaposlenog stanovništva odvajalo i od zemljišnog posjeda. Najzad, treba istaći da ima i takvih sela koja su gotovo ostala bez seljaka DRUŠTVENO-EKONOMSKA SLOJEVITOST SEOSKOG STANOVNIŠTVA Sloj»čistih«seljaka: jedan od društveno-ekonomskih slojeva u selu ubrojati onaj dio seoske populacije koji živi na seljačkom zemljišnom posjedu, bavi se poljoprivredom kao osnovnim zanimanjem na tom istom posjedu i gotovo sav svoj dohodak ostvaruje na njemu.to je sloj seljaka u užem smislu, sloj»čistih«seljaka. Sloj seljaka radnika (službenika): u drugi društveno-ekonomski sloj u selu treba ubrojati sve one stanovnike koji se dijelom oslanjaju na seljački zemljišni posjed, a dijelom na svoj položaj radnika ili službenika u društvenom sektoru privrede i javnim službama, a i one stanovnike koji povremeno ili sezonski dolaze do znatnijeg dohotka izvan svog gospodarstva (rad na nadnicu kod privatnika, obrtnički i ugostiteljski privatni rad). Sloj seljaka radnika (službenika) u našem selu počeo se formirati već onda kada se na horizontu sela pojavila prva industrija. Sloj inteligencije: treći je društveni sloj u našem selu sloj inteligencije. Prvi su nosioci intelektualnog rada u selima bili sveštenici, zatim su im se pridružili učitelji, a kasnije, zapravo tek u socijalističkom društvu, u selo su zakoračili u većem broju i liječnici, agronomi, veterinari, razne vrste tehničara, osim što se broj prosvjetnih radnika višestruko povećao. Sloj inteligencije u selu u cijelosti pripada neagrarnom stanovništvu i njegov je društveni položaj u osnovi jednak kao i u gradu. Ostali slojevi: najzad, u našem su selu danas zastupljeni i drugi, premda po svom značaju marginalni, društveno-ekonomski slojevi. Tu je, prije svega, sloj radnika i službenika, koji je, iako živi na selu, već prekinuo vezu sa zemljišnim posjedom. Izvor: Šuvar (1988: 11-19) Velik dio problema mogao bi se riješiti većom financijskom nezavisnošću žena. Posla na selu nema mnogo, ali rješenje bi moglo biti u samozapošljavanju. Žene na selu su nevidljive u službenim statistikama zaposlenosti. Ruralna područja su suočena sa izazovima kao što je veće siromaštvo, manja pokrivenost zdravstvenim osiguranjem, i slabiji pristup zdravstvenoj skrbi i pružaocima socijalnih usluga. Ruralno siromaštvo je posebno značajan problem kad se radi o nasilju u porodici. Siromaštvo uveliko doprinosi povećanom stresu u porodici i ograničava mogućnosti žrtve da napuste nasilnog partnera, odnosno, člana porodice. (Izvor: ) Tradicionalno vs.transformisano selo Idealna obilježja tradicionalnog sela bila bi ova (provizorna lista): ekonomska autarkija (naturalna proizvodnja i potrošnja); nerazvijena, na samodovoljnost usmjerena društvena podjela rada (osim porodične poljoprivrede postoje seoski zanati i ograničena prosta robna proizvodnja); sitno poljoprivredno gospodarstvo sa svaštarskom proizvodnjom (s ograničenom, klimatsko-geografski uslovljenom specijalizacijom u proizvodnji); jednostavne proizvodne tehnike s upotrebom ljudske i životinjske radne snage; homogena socijalna struktura. Seljačko stanovništvo zastupljeno sa 100 posto ljudi drugih zanimanja, ukoliko ih u selu (uopšte dodao M.E.) ima, po socijalnom statusu ne pripada seoskoj sredini; socijalno-profesionalna diferencijacija je slabo izražena, ali postoji tzv. socijalna disperzija, imovinske razlike imaju ograničen domet; natalitet i prirodni prirast su visoki, a mortalitet je visok ili srednji; kontrola rađanja se ne primjenjuje; razvodi brakova se ne praktikuju (no, može postojati religijom ili tradicijom sankcionisan običaj da se žena otjera ); porodica obavlja sve značajne funkcije u procesu socijalizacije i u podmirenju životnih potreba pojedinca; krvno je srodstvo osnova izvanporodične zaštite i društvenih veza; lista rodbine je proširena; u društvenim odnosima prisutni su ostaci rodovskog i plemenskog uređenja; u seoskoj sredini u pravilu ne postoje sekundarne i formalne društvene grupe; ne postoje specijalizovane društvene ustanove u proizvodnji i potrošnji; primjenjuje se narodna, a ne znanstvena medicina; nema ateista, sujevjerje je vrlo prisutno u svakodnevnom životu; jaka je usmena predaja; seljačko je stanovništvo nepismeno ili broj nepismenih tendira prema 100 posto; kontakti s gradom rijetki su i svedeni su na odnose podložnosti vlasti i raznim patronima i na povremene tržišne odnose; stavovi prema gradu su neprijateljski, anomični ili podozrivi; socijalni kontakti s globalnim društvom rijetki su i neredovni, svedeni, uglavnom, na obaveze (vojska, dažbine); socijalna pokretljivost je

24 minimalna; iseljavanja i useljavanja su iznimna, osim odlaska u pečalbu ili iseljavanja ili naseljavanja čitavih porodica i grupa porodica; običajno je pravo jače od zakonskog snaga regula dominantna; moralne su norme stroge; izrazita je dominacija starijih muškaraca; proizvodnja, potrošnja i oblici ponašanja ravnaju se prema dugotrajnoj tradiciji; otpor prema inovacijama je izrazit; nisu izraženi racionalizam i individualizam; nauka i eksperiment ne nalaze mjesta u seoskom životu; uloga novca kao prometnog sredstva je mala; konflikti se rješavaju prema seoskim regulama; tzv. sekundarne potrebe u materijalnoj i duhovnoj potrošnji su nerazvijene; seoska se sredina mijenja sporo i neprimijetno; integracija u globalno društvo je slaba, a ekonomska i društvena samodovoljnost izrazita. Idealna obilježja transformisanog sela bila bi: puna specijalizacija poljoprivredne i druge proizvodnje u svrhu plasiranja na robnonovčano tržište; razvijena društvena podjela rada; specijalizovane proizvodne jedinice u poljoprivredi; uz sredstva za proizvodnju u privatnom vlasništvu postoje i sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu; potrebe u potrošnji podmiruju se pretežno putem tržišta; u proizvodnji, a i u potrošnji (materijalnoj i duhovnoj) primjenjuju se industrijske tehnike, dominira upotreba strojeva; socijalna struktura je složena, skala profesija također; seljačko stanovništvo je iščezlo ili je marginalno, a u strukturi dominiraju drugi socijalni slojevi; izrazita je socijalna diferencijacija, te socijalna i prostorna pokretljivost; poljoprivreda je jedna od profesija; socijalna je hijerarhija determinirana dohotkom, obrazovanjem, profesijom, izbornim i počasnim funkcijama; natalitet, prirodni prirast i mortalitet su niski; primjenjuje se kontrola rađanja i veličine porodice; dominira tzv. nuklearna porodica, koja igra redukovanu ulogu u socijalizaciji i zadovoljavanju potreba pojedinca; krvno-srodničke veze nisu više dominantne; lista rodbine je redukovana; u selu djeluju specijalizovane institucije u proizvodnji, potrošnji, obrazovanju i rekreaciji, te razne druge institucije koje imaju integrativnu ulogu u odnosu na globalno društvo; postoje sekundarne i formalne grupe; primjenjuje se znanstvena medicina; postoje (i) ateisti; racionalna gledanja dominiraju, a praznovjerje je potisnuto; potisnuti su usmena predaja, običajno pravo, memorisanje predaka; svi su pismeni; zastupljene su intelektualne profesije; kontakti s gradom su svakodnevni i ogledaju se u frekventnoj razmjeni materijalnih i duhovnih dobara i radne snage; otvorenost prema gradu i globalnom društvu je izrazita; brzo se prihvataju inovacije; izrazito je prisustvo i uticaj tzv. masovne kulture industrijskog društva; razvijen je saobraćaj; dominiraju zakonsko pravo i formalnougovorni odnosi, prisutne su posredne interakcije; primjenjuju se naučne tekovine; postoji infiltracija novčanih odnosa; u porodici i drugim primarnim i sekundarnim grupama primjenjuju se demokratske procedure; postoji ravnopravnost polova i generacija; izražene su tzv. sekundarne potrebe; seoska je sredina čvrstvo integrisana u globalno društvo i globalnu društvenu podjelu rada, te se ritam promjena u njoj uklapa u ritam promjena u globalnom društvu, a postoji i visoka identičnost društvenih struktura, položaja i odnosa, kao i kulturnih i moralnih standarda (Šuvar, 1988: 46 47) DEMOGRAFSKE PROMJENE NA SELU - ODUMIRANJE SEOSKIH NASELJA Pod uticajem brzih društvenih promjena u cijelom našem društvu, a posebno pod uticajem industrijalizacije i urbanizacije, te velike socijalne pokretljivosti, demografski razvoj seoskog stanovništva danas se postepeno ujednačava s demografskim razvojem gradskog stanovništva, ali dolazi i do značajnih odstupanja, čija se podloga nalazi u brzom prelijevanju stanovništva iz sela u grad. Nekad su fertilitet, natalitet i prirodni prirast stanovništva u seoskim naseljima bili mnogo veći nego u gradskim. Danas njihova visina brzo opada, tako da se po tim demografskim obilježjima selo sve više približava gradu. Zbog velike migracije i niskog nataliteta, u nekim krajevima javila se izrazita depopulacija seoskih naselja. U isto vrijeme, povećava se očekivano trajanje života i srednja dob i gradskog i seoskog stanovništva. U selima se smanjuju prosječne veličine porodice i domaćinstva. Na demografski razvoj u selu danas se naročito presudno odražavaju socijalna i prostorna pokretljivost stanovništva. Tu se, prije svega, misli na migracije iz sela u grad i iz nerazvijenijih u razvijenije seoske sredine. Stanovništvo preseljava u veća naselja, uslijed čega se u velikom broju malih naselja, u pravilu seoskih, broj stanovnika smanjuje ili se povećava sporije od prirodnog priraštaja. U selu se intenzivno razvijaju i dva specifična socijalno-demografska procesa, koja rađaju višestruke i značajne ekonomske, društvene i kulturne posljedice. To su procesi senilizacije i feminizacije poljoprivrednog (i seoskog) stanovništva. Ti su procesi, u stvari, izraz selektivnih učinaka migracije na starosnu i polnu strukturu. Selo i poljoprivredu napušta u pravilu mlado stanovništvo, odnosno, ono stanovništvo koje je za rad najsposobnije i inače najvitalnije, a industrija pretežno apsorbuje mušku radnu snagu. Proces senilizacije seoskog a pogotovo poljoprivrednog stanovništva izaziva brojne posljedice. On dovodi do toga da u mnogim selima opada privredna aktivnost, zamire društveni i kulturni život, reprodukcija stanovništva brzo se smanjuje ili je već sada nema. Osjetljive su i psihološke posljedice, što ih rađa odlazak mladih naraštaja. Ostarjeli poljoprivrednici često se nalaze u nepovoljnim socijalnim prilikama. (izvor: Šuvar, 1998: 27-29)...Seoska porodica doživljava značajan preobražaj uslijed urbanih uticaja i to prije svega reduciranjem porodičnih funkcija. Naime, biološko-reproduktivna funkcija porodice se transformira kroz pad nataliteta seoskog stanovništva (...) (Musabegović, 1997: 328). Govoreći o socijalnom aspektu starenja stanovništva, Mendras (1986: 206) primjećuje da u društvu u kojem je postotak starih ljudi pretjerano velik, očigledno teško uspostaviti zadovoljavajući i uravnotežen socijalni život. Štoviše, može se smatrati

25 da starenje ima reperkusije na mentalitet, na nivo optimizma i duh poduzetništva stanovništva. Posljedice rata: Raseljavanje ljudi (prisilne migracije), Trostruka tranzicija, Demografski gubici. Pred početak rata u Bosni i Hercegovini, godine, seosko stanovništvo, i pored dosta brze dinamike urbanizacije, imalo je i dalje veći udio od gradskog za 21% (60,5% naspram 39,5%). I nakon rata ( ) odnos u udjelu gradskog i seoskog stanovništva nastavio je da se mijenja, ali u bitno drugačijim okolnostima od onih prijeratnih. Prema podacima druge ankete provedene godine u okviru istraživanja pod nazivom Život u tranziciji (engl. Life in Trasition Survey LiTS) rađenog na uzorku od 1087 domaćinstava u Bosni i Hercegovini, riziku od siromaštva izloženo je približno 1,5 miliona građana ili skoro trećina ukupnog stanovništva. Ova socijalno najugroženija populacija više je koncentrisana u ruralnim područjima i doseže učešće od 58%, što je nesrazmjerno procentualnom iznosu seoskog stanovništva od 51% (Cojocaru i Ruggeri Laderchi, 2013).U Bosni i Hercegovini čak 58,6% građana izloženo je riziku od siromaštva ili socijalnoj isključenosti. To znači da oni potpadaju pod barem jedan od tri kriterija: rizik od siromaštva, veoma materijalno deprivirano ili život u domaćinstvima s veoma niskim intenzitetom rada. Ratna razaranja i destrukcija privrednih kapaciteta, loše provedena privatizacija koja je dovela do uništenja mnogih firmi, manjak direktnih stranih investicija glavni su uzroci problema visoke nezaposlenosti u BiH3. Takav vid hronične nezaposlenosti Giddens (2006:413) tipizira kao strukturalna nezaposlenost, a ona je rezultat velikih promjena u privredi, a ne samo u okolnostima koje utječu na pojedince. U ekonomskom smislu, postoji veliki jaz između nekih gradova koji pripadaju T distribuciji i drugih dijelova BiH. (Službena statistika pokazuje da Sarajevo, Banja Luka i druga četiri velika grada (Tuzla, Zenica, Mostar i Biljeljina) imaju gotovo 40 posto nižu stopu nezaposlenosti, 25 posto više plate i više od dva puta veći BDP per capita u odnosu na ostatak zemlje (UNDP, 2013: 9), što ih i dalje čini poželjnim ishodištem unutrašnjih migracijskih tokova. Izvor: UNDP, 2013 Kako revitalizovati selo? Zadržati ljude stimulisati njihov ostanak mjerama redistributivne populacijske politike; Osigurati tržišni plasman poljoprivrednih proizvoda; Vratiti dignitet poljoprivredu kao zanimanju.

26 4.1. POJAM EKOLOGIJE I PRISTUPI IZUČAVANJU Ekologija je mlada naučna disciplina koja je posljednjih godina stekla izuzetno širok publicitet širom svijeta. To je prirodna i interdisciplinarna nauka, koja svoje temelje gradi u biologiji, geografiji, geologiji, hemiji, fizici i matematici. Sama riječ ekologija je grčkog porijekla, a sastoji se iz dvije riječi: oikos (ekos), što znači stanište, dom, kuća, okućnica, i logos, što znači nauka, izučavanje, učenje, rasprava. Riječ ekologija prvi put je upotrijebio njemački zoologist Haeckel Ernest godine u svojoj knjizi Opšta morfologija organizama. On je pod pojmom ekologije smatrao odnos živih organizama u dva pravca: prema njihovom organskom i neorganskom okolišu. Početkom XX vijeka, biolozi su se isključivo bavili biologijom, hemičari hemijom, geolozi geologijom, fizičari fizikom..., sve do početka godine i pojave knjige Utihnulo proljeće ( A Silent Spring ) američke biologistkinje Rachele Carson. U svojoj knjizi centralno mjesto daje upotrebi pesticida poznatom po nazivu DDT, te izazivanju raznih mutacija u brojnoj flori i fauni koja je bila izložena njegovom djelovanju. Njena žestoka kritika ove pojave rezultirala je kasnije i zabranom korištenja ovog pesticida. Na neki način, ova knjiga i njen autor su probudili ekološku svijest kod ljudi, a od tada, ova naučna disciplina dobija značajno širi i veći publicitet u svijetu. U širem smislu, mnogi smatraju da je ekologija nauka o ekosistemima, životnoj sredini, nauka o opštim i specifičnim manifestacijama borbe za opstanak, te nauka o procesima i načinima prilagođavanja živih bića stalno promjenjivim uslovima života ili, kraće rečeno, ekologija proučava cjelokupnost odnosa živih bića (zajedničkog života) i sredine u kojoj žive. 04. Ruralna ekologija Uvažavajući činjenicu da se danas u svim sferama djelovanja preduzimaju značajne aktivnosti i mjere zaštite očuvanja životne sredine, još uvijek smo, nažalost, u fazi traženja odgovarajuće strategije u zaštiti okoliša. Nažalost, mnoge mjere i aktivnosti koje se preduzimaju, mogu se okarakterisati nepotpunim, privremenim i polovičnim. Savremena ekologija je osnova za pametno korištenje i zaštitu prirode. Međutim, sama ekologija kao nauka koja se bavi složenim prirodnim sistemima, povezanostima, ne daje uputstva šta treba da činimo, a šta ne. Ona je tu neutralna. Ekologiji, koja proučava interakciju živog i neživog, zapravo je svejedno za, na primjer, ljudski izazvanu prekomjernu emisiju CO2 u atmosferu a koja izaziva reakciju okoliša u smislu prilagođavanja novonastalim uslovima: klimatske promjene- zatopljenje, ali i jače usvajanje CO2 iz atmosfere od strane zelenih biljaka i okeana. Međutim, problem nastaje kada su ta prilagođavanja okoliša u suprotnosti sa ljudskim interesima pa ih teško prihvatamo. Dakle, treba da se razumije kako ekološka ravnoteža za jednu skupinu organizama ili jedinku ne predstavlja istovremeno uravnotežen sistem i za drugu skupinu. Šta to znači: Kad bi muha bila dovedena u situaciju da prosuđuje okoliš, sigurno bi joj odsustvo trulog mesa u njemu predstavljalo problem koji direktno ugrožava njezinu egzistenciju. Ekologija u najboljem slučaju može ukazati na procese i posljedice koje neka pojava izaziva u ekosistemu, ali sam čin djelovanja u cilju sprečavanja problematičnih uzroka je u rukama čovjeka koji donosi vrijednosne sudove i propise, a što ima uporište u etičkom promišljanju. Svi površni ekološki

27 pokreti koji se zalažu za zaštitu prirode motivisane čovjekovim interesima nazivaju se antropocentričnim, dok su drugi ekocentrični, jer polaze od stanovišta da prirodni svijet ima pravo da postoji nezavisno do toga koliko bi koristan mogao da bude za ljudsku vrstu. Sve promjene u strukturi poljoprivredne proizvodnje kroz istoriju, odnosno njen razvoj, imale su glavni uticaj kako na ruralni okoliš, tako i na socioekonomsku strukturu ruralne zajednice. Ruralna ekologija se, u stvari, bavi problematikom uspostavljanja ravnoteže između ruralnog stanovništva i lokalnih prirodnih resursa. Kako stabilnost resursa uzrokuje stabilnost u brojnosti stanovništva, demografski režim sela bio je relativno stabilan. Ukoliko bi se on poremetio, dolazilo bi do ruralne emigracije, koja je značila prelazak u predindustrijske gradove. U isto vrijeme, državna politika je, također, bila ključna u oblikovanju promjena u ruralnoj zajednici. Francuska je zagovarala politiku očuvanja ruralnog stanovništva dok je Engleska politika zagovarala industrijalizaciju i ruralnu emigraciju. U bivšoj Jugoslaviji socijalizam je narušio tradicionalnu agrarnu strukturu, te je nakon II Svjetskog rata broj seljaka pao za 30%. Holistički ili integrativni pristup neophodan je za razumijevanje porijekla problema ruralne zajednice, a da bi se razvila strategija koja bi ove probleme riješila POLJOPRIVREDNI EKOSISTEMI Pojam ekosistem u ekologiju je uveo engleski naučnik Sir Alfred Tensley (1935). Termin potiče od grč. riječi eko- oikos-stan, stanište i sistem-sastav, određen poredak. U svakodnevnom životu često suprotstavljamo živo neživom, organsko neorganskom, biohemijsko fizičkom, dok istovremeno u stvarnosti, ove dvije pojave prirodnog svijeta egzistiraju u složenim odnosima međuzavisnosti. Život organizama u potpunosti zavisi od fizičkog okoliša, ali s druge strane, organizmi djeluju na neživi svijet. Ekosistem je jedinstveni entitet. Prema Konvenciji o biodiverzitetu (1992), ekosistem označava dinamički kompleks zajednice biljaka, životinja i mikroorganizama i njihovog neživog okoliša, koji međusobno djeluju kao jedna ekološka cjelina. Četiri osnovna zakona o ekosistemima su: I zakon: Sve je povezano sa svim, svako utiče na svakog, sve utiče na svakog. II zakon: Sve negdje treba da ide. III zakon: Priroda bolje zna. IV zakon: Ništa ne može da se uzme, a da se ne nedoknadi. U praksi se najčešće vrši podjela ekosistema prema: Porijeklu: prirodni (izvorni, netaknuti ili divlji) i kulturni (djelimično ili potpuno antropogeni Staništu: kopneni, vodeni i spiljski; Vegetaciji: šumski, travnati i močvarni; Da bismo se pravilno upoznali sa složenim dinamičkim odnosom unutar ekosistema, potrebno je upoznati se sa ekološkom hijerarhijom, odnosno hijerarhijom koja vlada u biotskim sistemima. Tabela 1. Ekološka hijerarhija (hijerarhija biotskih sistema) Jedinkaorganizam Populacija Biocenoza Ekosistem Biom Biosfera Stanište Biotop Osnovna jedinica ekološke hijerarhije Skupina jedinki iste vrste koje žive na određenom prostoru i u određenom vremenu, koje aktivno izmjenjuju genetički materijal dajući plodno potomstvo. Skup biljnih i životinjskih vrsta koje nastanjuju određeno područje, a koje su međusobno povezane različitim tipovima interakcija. Zajednica se često definiše i kao skup svih organizama koji žive na određenom području. Sistem koji objedinjuje organizme i njihov fizički okoliš u jedinstveno povezanu cjelinu. Krupni kompleks ekosistema koji prekriva čitave geografske oblasti. Biome međusobno razlikujemo, prvenstveno, prema dominantnoj vegetaciji koja je povezana s određenim tipom klime. Tanki površinski omotač Zemlje u kojem se odvija život. Najviši stepen integracije ekosistema i bioma, odnosno čitavog živog svijeta i njegovog fizičkog okoliša u jedinstven i izuzetno složen dinamički sistem. Mjesto gdje organizam živi. Kompleks abiotičkih i biotičkih faktora životni okoliš. Dio fizičkog prostora koji se odlikuje specifičnim kompleksom ekoloških faktora. Predstavlja abiotički dio ekosistema; fizički prostor kojeg zauzima jedna zajednica fizički okoliš. Agrosfera je dio ruralnog prostora na kopnu u kojem se obavlja poljoprivredna proizvodnja. Prenamjena prirodnih šumskih i livadskih zemljišta u poljoprivredna analizira se kao promjena načina korištenja zemljišta, a naziva se kultivacija. Kad čovjek napusti poljoprivredni prostor, on postepeno opet postaje dio slobodne prirode. Elementi poljoprivrednog proizvodnog prostora su: Agrobiotop, poljoprivredni fizički okoliš koji čine zemljište, reljef i klima. Agrobiocenoza, poljoprivredna životna zajednica koju čine: glavne životne zajednice (kulturne biljke, domaće životinje i čovjek), i sporedne koji mogu biti: štetni korovi, štetni insekti, uzročnici bolesti, miševi, ptice, zečevi, te korisni

28 (pčele, bumbari i svilena buba). Agroekosistem, poljoprivredni ekološki sistem kao složena, ali usklađena cjelina agrobiocenoze i agrobiotopa. U njemu postoje čvrsti uzajamni odnosi i uticaji između zemljišta, reljefa i klime, s jedne strane, te životne zajednice kulturnih biljaka i životinja, čovjeka i sporednih članova biocenoze, s druge strane. Agroekološki faktori (vegetacijski faktori) djeluju u poljoprivrednom proizvodnom prostoru i od njih zavisi život organizama. Životni okoliš, u stvari, predstavlja zbir svih ekoloških faktora. Agroekološki faktori mogu biti: unutrašnji (odnose se na nasljedne osobine neke vrste ili jedinke) i vanjski (odnose se na spoljnu sredinu u kojoj organizam raste). Vanjski faktori se, dalje. dijele na: 1. Nežive ili abiotičke faktore, gdje spadaju: klima (toplota, padavine, vjetar, vlažnost zraka, svjetlost, vazduh), zemljište (tip tla, dubina, tekstura, struktura, hranjiva, humusa, ph, vlažnost, reljef (nadmorska visina, nagib, ekspozicija, mikroreljef itd). 2. Žive ili biotičke faktore, gdje spadaju: insekti, uzročnici bolesti, korovi, organizmi zemljišta, divlje i domaće životinje, a posebno je značajan uticaj čovjeka. Čovjek kao ekološki faktor od davnina utiče na prirodu i istupa u dvojakoj ulozi, pozitivnoj i negativnoj, pri čemu okoliš u kom živi i djeluje prilagođava svojim potrebama. Životni uslovi u agrobiotopu utiču na sastav i produktivnost agrobiocenoze. Kulturna biljka se pod uticajem agroekoloških faktora mijenja, isto kao što i kulturne biljke u izvjesnoj mjeri utiču na promjenu vanjskih uslova u kojima žive. Ako klima, reljef i zemljište u jednom agrobiotopu nisu povoljni za biljnu proizvodnju, takav agroekosistem nije stabilan, pa je proizvodnja u njemu rizična. Upravo iz navedenih razloga, pristupa se procjeni kvaliteta zemljišta, reljefa i klime AGROEKOLOŠKO ZONIRANJE (AEZ) I BIOKLIMATSKI (AGROEKOLOŠKI) REGIONI AEZ predstavlja metodologiju pomoću koje se u fazama dolazi do definisanja određenog zemljišnog prostora-zona prema pogodnosti za određeni tip poljoprivredne proizvodnje. AEZ model se koristi kako bi se odredila specifična ograničenja za gajenje poljoprivrednih kultura u određenim agroekološkim uslovima klime, tla i reljefa, ali i u određenim uslovima finansijskih ulaganja i gazdovanja. Znači, u sklopu potpunog definisanja jednog tipa iskorištavanja zemljišta potrebno je definisati i zahtjeve biljaka prema abiotskim faktorima (klimi, reljefu i zemljištu). Od zahtjeva prema klimi, koriste se: suma padavina u vegetacionom periodu, trajanje vegetacionog perioda, trajanje bezmraznog perioda, suma temperatura u vegetacionom periodu, a od zahtjeva prema tlu, to mogu biti nagib i dubina, sadržaj hranjiva, organske materije. Na osnovu rezultata analize agroekoloških faktora i zahtjeva biljke, definiše se klasa pogodnosti tla za pojedinu poljoprivrednu proizvodnju i izvrši se grupisanje zemljišnih površina u agroekološke zone. Na ovaj način, obezbijedi se najpovoljniji način iskorištavanja zemljišta u datim agroekološkim i socioekonomskim uslovima, što je preduslov održive poljoprivrede. U BiH mogu se izdvojiti četiri glavna agroekološka regiona (sl. 1) označena od 1 do 4: 1. Područje visokog krša sa kraškim poljima 2. Područje niske Hercegovine (uključujući gornji tok Neretve i kraška polja) 3. Centralno brdsko planinsko područje sa riječnim dolinama 4. Ravničarsko brdsko područje, uključujući zone serpentina i fliša Područje visokog krša sa kraškim poljima - To je planinska regija iznad 800 m n.v, kojoj pripada značajan broj visokih planina, dinarskog pravca pružanja (SZ-JI), izraženih reljefnih formi i nagiba. Osnovne karakteristike reljefa Dinarida daju duboke riječne doline i kanjoni, velika kraška polja i planinski vijenci nadmorske visine od m pa do najvišeg vrha Maglića od. Idući od sjeverozapada, u zoni vanjskih Dinarida se ističu planine Plješevica, Dinara, Grmeč, Maglić, Čabulja, Prenj, Čvrsnica, Velež, Viduša, zatim Kamešnica, Vran i Ljubišnja koje imaju nešto niže visinsko rasprostranjenje od prethodnih, razuđene su i zaobljenijih vrhova. Između ovih planina usječeni su kanjoni rijeka Une, Sane, Vrbasa, Plive i Neretve, kao i brojna kraška polja kao što su Bosansko, Petrovačko, Glamočko, Duvanjsko-Šuičko, Kupreško, Gatačko, Nevesinjsko, te mnoge kraške zaravni. Na nagnutim terenima okolnih planina razvijena su, uglavnom, plitka i vrlo plitka tla, pokrivena pašnjačkom vegetacijom, šikarama i degradiranim šumama i izložena jakoj eroziji i denudacijskim procesima. Aktivnosti u višim predjelima imaju direktnu posljedicu na stanje tla u kraškim poljima i podzemnim vodama. Kraška polja predstavljaju zatvorene kraške kotline kao zelene oaze u sivilu krša. To su vrlo osjetljivi i ranjivi ekosistemi, s jedne strane, zbog činjenice da se u njima nakupljaju sve materije dospjele iz plitkih zemljišta okolnog slivnog područja, te zbog stalnog plavljenja tokom godine, s druge strane. Posebna pažnja treba da se obrati na problem erozije, te u tom pravcu da se obezbijedi održivo upravljanje ovim zemljištima kroz primjenu dobrih poljoprivrednih praksi, racionalnim korištenjem šumskih resursa, pravilnom organizacijom ispaše i unapređenjem stanja pašnjaka, te preduzimanjem potrebnih preventivnih mjera i praksi u cilju zaštite od požara. Također, potrebno je planirati proširenje zaštićenih područja sa različitim nivoima zaštite zavisno od stepena osjetljivosti.

29 obrade zemljišta, okrupnjavanja parcela ili komasacija, održivo gospodarenje šumama i zaštita od požara. Slika 1. Glavni agroekološki regioni 1. Područje visokog krša 2. Područje niske Hercegovine sa kraškim poljima 3. Centralno brdsko planinsko područje sa riječnim dolinama i 4. Ravničarsko brdsko područje, uključujući zone serpentina i fliša) Područje niske Hercegovine (uključujući gornji tok Neretve i kraška polja) -Geomorfološki, prostor se označava i kao niska, mediteranska Hercegovina, a obuhvata gornji tok Neretve, zaleđe do Posušja, Stoca, Bileće i Livanjsko polje 3 koje je ujedno i najveće kraško polje u svijetu, a nalazi se na prelazu prema visokom kršu. Cijelo područje je ispresijecano humovima, brdima i dugim reljefskim oblicima od m n.v. Zauzima oko 10% površine BiH i okruženo je planinama, Trtla, Viduša, Ivan planinom i dr, a od kraških polja, na gornjim terasama, nalazi se Mostarsko blato, Beijsko polje, Kočerinsko, Dabarsko, te druga manja polja i platoi. U kanjonu Neretve zastupljeni su istaloženi riječni i koluvijalno-deluvijalni nanosi Bijelog i Bišća polja, Hutovo Blato, te manja polja u delti Neretve do Metkovića. Na samom jugu BiH, u dolini rijeke Trebišnjice, razvilo se Trebinjsko i Popovo polje. Kao u prethodnom području i ovdje je izražena kraška erozija uz ostale fenomene karsta. Polja su poluzatvorenog ili potpuno zatvorenog tipa u kojima je hidrološki režim regulisan kapacitetom ponorskih zona da prime viškove padavina u jesenjem i zimskom periodu. Suše su česta pojava vezana za vegetacioni period, kada je voda biljkama najpotrebnija, što se negativno odražava na poljoprivrednu proizvodnju. Sa druge strane, postoji problem plavljenja i dugotrajnog ležanja vode od jeseni do proljeća što dodatno otežava situaciju. Poljoprivreda je relativno intenzivna, naročito uz rijeku Neretvu i Trebišnjicu, zbog čega se, usljed navodnjavanja, sporadično javlja i sekundarno zaslanjivanje tla. Polja su osjetljivi ekološki sistemi, otvoreni vanjskim uticajima, zbog čega hidrologija područja ima veliku važnost. Naime, za krš je karakteristična rijetka riječna mreža, koja je većinom skoncentrisana na kraška polja, s brojnim ponorima i niskim protocima. S obzirom na potencijalne dinamične pritiske, promjene i procese, potrebno je izvršiti inventarizaciju stanja zemljišta (sadržaj svih relevantnih materija, biljnih hranjiva, teških metala, policikličnih aromatskih ugljikovodika, ostataka pesticida, radionuklida i dr.), na osnovu koje će se kreirati obavezne mjere kontrole erozionih procesa i degradacije, primjena dobrih praksi Centralno brdsko planinsko područje sa riječnim dolinama -Ovo je područje sjeverne granice krša, unutrašnji Dinaridi, sa planinama Romanija i Javor, te planinama paleozojske starosti, kao što su Vranica, Bitonja, Bjelašnica, Jahorina, Treskavica, Visočica, Lelija, Zelengora, Maglić, sjeverni obronci. Prema južnom rubu Panonske nizije, stepenasto se spuštaju još i planine Borja, Ozren, Konjuh, Javornik, Devetak i dr. Od riječnih dolina ističu se doline Sane, Vrbasa, Bosne, izvorišta Drine, te kotline, sarajevska, zenička, jajačka, skopanska (D. Vakuf), fočanska i goraždanska, koje su ujedno i transverzalne doline. Treba naglasiti da se ovdje javlja i veliki broj jezera, naročito na Zelengori gdje postoji sedam kraških glacijalnih jezera, na Treskavici četiri i na Vranici jedno glečersko jezero. Ova jezera u narodu su još poznata i kao gorske oči i imaju posebnu vrijednost kao prirodni fenomen. Geološki i geomorfološki, radi se o veoma složenoj regiji. Niže dijelove karakterišu brojni vodotoci uz koje se (kao i na podnožjima brda koja zatvaraju te doline), mogu naći plodna fluvijalna, fluvijalno-koluvijalna i koluvijalna tla, a na glinovitim supstratima smonice (vertisoli). Na terasama iznad riječnih dolina, zavisno od geološke podloge i reljefa, javljaju se tla tipa obronačnog pseudogleja na ilovastim glinama. Na karbonatnim supstratima zastupljena su rahla, eroziji podložna zemljišta, kao što su regosoli, rendžine, litosoli, crnice, smeđa tla na krečnjacima. Na silikatima dominiraju kiselo smeđa i lesivirana tla, a na magmatskim stijenama eutrična tla i gajnjače. Također, bogatstvo rudnih nalazišta karakteriše ovo područje gdje je usljed ekspolatacije ruda i izgradnje infrastrukture došlo do značajnog oštećenja zemljišta i narušavanja prostora uopšte. Postoje povoljni uslovi za razvoj stočarstva i voćarstva, ali se korištenje zemljišta mora bazirati na održivim osnovama i primjeni mjera zaštite od erozije shodno najboljim praksama. Osim toga, potrebno je pristupiti rekultivaciji (remedijaciji) oštećenih prostora eksploatacijom ruda i sanaciji napuštenih industrijskih objekata i postrojenja. Usljed plavljenja ravničarskih dijelova terena, problemi potencijalne zagađenosti vodotoka su, takođe, veoma izraženi. Ravničarsko brdsko područje, uključujući zone serpentina i fliša - Ovo područje se pruža od južnog oboda Panonske nizije, obuhvata Savsku ravnicu, Punja i Lijevče polje do ušća Drine, zatim obodnu terasu Save koja se širi prema jugu i spaja sa mlađe vjenčanim planinama u južnom obodu Panonskog bazena (Kozara, Vučjak, Trebavac, Majevica). Uz Savu se prostiru još i horstovske planine, kao što su Prosara i Motajica. Između ovih planina javljaju se proširene doline rijeka i veće površine relativno ravnog zemljišta, kao što su: i) sanski i prijedorski bazen i tereni od Bosanskog novog do Bosanske Dubice, te područje Bosanske krajine u bazenu Une; ii) Lijevče polje- Nožičko-Srbačka ravan; iii) Bosanski Brod-Derventa-Prnjavor; iv) Brčanska posavina- Semberija. U mlađim tektonskim tvorevinama nalaze se Sprečko i Omarsko polje, kao i više manjih polja razuđenog reljefa. Serpentinska zona karakteristična je za Ozren, Konjuh i druge manje planine, a flišna za Majevicu, Trebovac, Vučijak i Kozaru. U riječnim dolinama različitih širina, posebno doline Save, ali i većih pritoka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), izražena je skoro ravna holocenska terasa građena iz višeslojnih

30 nanosa (šljunka i pijeska i glinovitih materijala) veoma heterogenih osobina. Na njima se javljaju najplodnija fluvijalna tla i različita hidromorfna glejna tla. Dominiraju pleistocenske terase građene iz istaloženog lesa i nekarbonatnih-kiselih pleistocenskih ilovača na kojima se javlja pretežno stagnoglej na kojemu oborinske vode stagniraju. Ovo područje je najvažnije u BiH kad je riječ o uzgoju ratarskih kultura, povrća, industrijskog bilja, ali i voća. Posebno je voćarstvo razvijeno na automorfnim zemljištima blago valovitog i brežuljkastog terena, ali isto tako, postoje uslovi za razvoj vinogradarstva, stočarstva i povrtlarstva. Prioritetna namjena treba biti poljoprivredna proizvodnja i u tom kontekstu usmjeriti mjere zaštite zemljišta uz obavezan monitoring. S obzirom na to da ovo područje završava u aluvijanoj ravni i terasi uz rub rijeke Save, ono je i pod najvećim uticajem polutanata i potencijalne zagađenosti. U ostalim dijelovima izdignutog reljefa i terasa potrebno je primijeniti mjere zaštite od erozije, pravilne obrade, povećanje buferne sposobnosti kiselih zemljišta, te zaštite od gubitaka plodnog i produktivnog tla. Osim toga, značajne su i napuštene površine uslijed ratnih dejstava tako da su obradiva zemljišta najvećim dijelom pod sukcesijom dominantnih korovskih i šumskih biljaka RURALNI PROSTOR I ODRŽIVI RAZVOJ Ruralna područja se definišu kao područja koja nisu urbana tj. neurbana područja. Riječ ruralnost asocira na mala populacijska naselja (sela i mali gradovi), seoski život, poljoprivreda i šumarstvo kao primarne djelatnosti, mala veličina i niži nivo ekonomskih aktivnosti i sl. Kao kriteriji za definisanje ruralnih područja, najčešće se uzimaju u obzir gustoća populacije i veličina naselja. Razvijena je tipologija ruralnih područja (na NUTS III ili NUTS II nivou), koja karakteriše ruralne regione kao predominantno ruralne (PR), srednje ruralne (IR) i predominantno urbane (PU). Da bi se ostvarila dobrobit od politika kreiranih za Evropska ruralna područja (EC Regulativa 1257/ i 1698/ ), potrebno je da BiH odredi svoja ruralna područja. U Bosni i Hercegovini postoji radni dokument pod nazivom: Određivanje ruralnih područja za BiH iz godine 6. U dokumentu je razrađena metodologija određivanja ruralnih područja u BiH i priprema njihove tipologije za programiranje ruralnog razvoja u okviru koje je definisano: određivanje ruralnih područja na evropskom nivou, indikatori za određivanje ruralnih područja i indikatori za pripremu tipologije ruralnih područja u BiH. Za određivanje ruralnih područja koriste se slijedeći indikatori: ruralna područja određena sa gustoćom stanovništva <150 stanovnika/km2, ruralna područja određena sa gustoćom stanovništva <100 stanovnika/km2, ruralna područja sa preko 90% produktivnog zemljišta (poljoprivredno zemjište, pašnjaci, livade i šume) i ruralna područja bez površina administrativnog centra opštine. Nadalje, indikatori korišteni za pripremu tipologije ruralnih područja u BiH uzimaju u obzir razlike u ruralnim oblastima kao i dostupne podatke na nivou opštine vezano za: demografsku strukturu, geografske karakteristike, strukturu ekonomije, strukturu zaposlenja, ljudski kapitalnivo obrazovanosti, poljoprivredne strukture (% poljoprivrednog zemljišta, broj farmi po veličini i sl.), razvijenost turizma i infrastrukture. Nerazvijenost ruralnog prostora i ruralni razvoj uvode se kao pojam pedesetih godina 20. vijeka. Ruralni razvoj pretpostavlja promjenu odnosa prema tradicionalnoj ruralnosti i promjenu uloge ruralnog u odnosu na nacionalne/ globalne perspektive. On u prvi plan stavlja suživot lokalne zajednice i biosfere uz povećanje značaja lokalnog u zaštiti okoliša. Kontekst zadanih ciljeva ruralnog razvoja podrazumijeva modernizovanu ruralnost u kojoj će se ostvariti zaštita okoliša, ekonomska stabilnost, jednake šanse. Glavni prioriteti će biti: Očuvati prirodnu izvornost ruralnog prostora (ruralni kompleks kao kulturni kompleks), Stvaranje preduslova za nova radna mjesta, Otvaranje životne perspektive za ruralno stanovništvo (selo građana, medija, kulture, turizma, različitih generacija). Ovaj koncept bi se ostvarivao paralelno u četiri okvira: 1. Politički i institucionalni okvir, 2. Kroz razvijanje tehnološke osnove, 3. Kroz interakciju čovjekovog djelovanja i prirodnih resursa, 4. Kroz urbano-ruralnu povezanost. U tom kontekstu se uvodi model mješovitog gospodarstva. Mješovitost podrazumijeva prihode od poljoprivredne i nepoljoprivrednih djelatnosti. Kombinacijom raznih proizvodnih djelatnosti moguće je (posebno u brdsko-planinskim područjima) seoska područja učiniti veoma atraktivnim. Mladi poljoprivrednici na taj način dobijaju priliku za novom perspektivom života i rada u svojim rodnim mjestima (posebno u selima). Brojne su aktivnosti koje se u tu svrhu mogu realizovati: Sakupljanje i prerada šumskih plodova te sakupljanje i prerada ljekovitog bilja;

31 Izrada raznih proizvoda ručnog rada (pletenje, šivenje, proizvodi od kože, drveta i sl.); Izrada i dorada raznih elemenata i industrijska proizvodnja (grnčarija, rezbarija, kovači); Montaža određenih proizvoda i sklopova industrijskih proizvoda; Turistička djelatnost (planinarenje, skijanje, zoološki vrtovi otvorenog tipa, izleti u šume, na planine, jezera) Ugostiteljstvo i gastronomija u čijoj ponudi prednjače domaći prehrambeni proizvodi: ekološki proizvodi, domaće rakije šljivovica, kruška i loza, domaći sir, ajvar, mesne prerađevine (suho meso, sudžuka), mnogobrojne vrste domaćih pekmeza, bestilja i himbera od domaćih jabuka, krušaka i šljiva i sl. Sportska djelatnost (kros, biciklizam, ekstremni sportovi, tradicionalni sportovi, bacanje kamena s ramena, plesovi i slično); te lječilišta, sanatoriji, odmarališta i slično. Danas u EU postoje dva poljoprivredena fonda koji podstiču programe ruralnog razvoja Evropski poljoprivredni garancijski fond (EAGF) koji se koristi za finansiranje tržišnih mjera i Evropski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EAFRD) koji se koristi za finansiranje programa ruralnog razvoja. Novčanim sredstvima se, također, podržavaju aktivnosti: održavanje stručnih skupova, kongresa, simpozija, seminara, sajmova, kao i projekata koji su usklađeni sa politikom novčane podrške primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Aplikacija Projekata, odnosno, podrška ruralnom razvoju, ostvaruje se putem mjera u okviru tri ključna elementa ruralnog razvoja koji su definisani strategijom ruralnog razvoja u EU: 1. Povećanje konkurentnosti povećanje površine gazdinstva i za osavremenjivanje gazdinstva (objekti, prerađivački pogoni, stočni fond, sjeme, oprema i mehanizacija); 2. Zaštitu ruralnog okruženja mnoštvo mjera koje doprinose održivosti ruralnih područja i zasnivanje organske proizvodnje, 3. Diverzifikaciju aktivnosti i očuvanje naslijeđa podrška projektima diverzifikacije, radi povećanja izvora prihoda, podrška projekata koji doprinose zaštiti prirodnog i kulturnog naslijeđe i projektima za održavanje autohtonih biljnih i životinjskih vrsta ODRŽIVO UPRAVLJANJE PRIRODNIM RESURSIMA ODRŽIVI RAZVOJ Riječ resurs na francuskom ima dvojako značenje - zalihe, sredstva ili izvori sredstava, izvori dobiti. Prema Zakonu o zaštiti prirode (Sl. list F BiH 33/03): Prirodni resursi su komponente prirode ili određeni sastavni dijelovi koji se mogu koristiti za zadovoljenje potreba društva sa izuzetkom vještačkog okoliša. Komponente prirodnog okoliša su zemlja, rude, zemljište, površinske i podzemne vode, atmosferski zrak, biljni i životinjski svijet, ozonski omotač i sve ono što omogućava optimalne uslove i blagostanje života na Zemlji. Resursi, obično, mogu biti materijalni, informacioni, prirodni i radni. Aktualna podjela prirodnih resursa je ona u kontekstu održivosti. U prirodne resurse, uopšteno, spadaju svi obnovljivi i neobnovljivi resursi na Zemlji. Obnovljivi prirodni resursi su voda, vjetar, sunčeva energija, mehanička energija, geotermalna energija, biomasa, plima i oseka i drugi vidovi koji imaju sposobnost da se regenerišu (obnove). U neobnovljive prirodne resurse spadaju nafta, ugalj, rudne iskopine (plemeniti, neplemeniti metali), zemni plin, tlo i dr. Neobnovljivi resursi su oni resursi koji se poslije jednog korištenja ne mogu ponovo koristiti na isti način. Povratak korištenju prirodnih resursa unutar održivih granica jedan je od vodećih izazova pred ljudskim društvom koji će zahtijevati veliki angažman svih segmenata društva. U posljednjih dvadeset godina, odnosno, nakon održavanja Samita u Rio de Yaneiru godine i donošenja važnog dokumenta Agenda 21, stremi se uspostaviti ravnoteža između čovjeka i prirode. Definicija održivog razvoja koja se navodi u izvještaju Naša zajednička budućnost Svjetske komisije za okoliš i razvoj iz glasi: Održivi razvoj zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, a da istovremeno ne ugrožava mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Ciljevi održivog razvoja uključuju: Društveni razvoj u kojem su prepoznate potrebe za svakog, Djelotvorna zaštita okoliša i racionalno korištenje prirodnih resursa, Održavanje visokog i stabilog nivoa državnog rasta i zaposlenosti. Principi održivosti mogu se svrstati u 4 grupe: 1. Smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima, podzemnim metalima i mineralima, 2. Smanjiti ovisnost o sintetskim hemikalijama i ostalim neprirodnim tvarima, 3. Smanjiti posezanja u prirodu, 4. Zadovoljiti ljudske potrebe pravedno i učinkovito. Karakteristike (glavne) održivog razvoja su: 1. Recikliranje (ponovno korištenje) sekundarnih sirovina, 2. Smanjenje ispuštanja agresivnih i štetnih emisija u okoliš, 3. Smanjenje potrošnje neobnovljivih prirodnih resursa, 4. Zaštita okoliša postaje integralni dio procesa razvoja, 5. Slobodan pristup javnosti informacijama o stanju i zaštiti okoliša, 6. Uspostavljanje i provođenje zakonskih normi i propisa iz oblasti zaštite okoliša, 7. Primjenjivanje principa predostrožnosti u procesu zaštite okoliša. Razumijevanje koncepta održivog razvoja danas se postepeno proširuje međusobnim povezivanjem naučnih područja ekonomije, ekologije i sociologije, odnosno kombinacija ekonomske sigurnosti, socijalne pravednosti i ekološke ravnoteže.

32 Ekonomska sigurnost uključuje: Povećavanje produktivnosti i proizvodnje korisnih resursa i usluga; Smanjenje siromaštva i zadovoljavanje temeljnih potreba ljudi; Pravednu raspodjelu dobiti, profita ili resursa; Osiguranje zaposlenosti, plata, novih investicija, trgovine i distribucije roba; Osiguranje inovativnosti, preduzetništva, Prilagođavanje ekonomije decentraliziranom svjetskom tržištu. Socijalna pravednost uključuje: Osiguravanje i poticanje kulturološke raznolikosti; Osnivanje i podržavanje institucija društvenih sistema; Podržavanje socijalne pravednosti i polne jednakosti; Učešće u odlučivanju u svim sferama društva; Mogućnost pravednog obrazovanja za sve. Ekološka ravnoteža podrazumijeva: Osiguravanje i održavanje genetske raznolikosti; Podržavanje biološke proizvodnje i okolišno prihvatljivih tehnologija; Razvijanje otpora prema negativnim uticajima na okoliš; Poticanje i omogućavanje oporavka okoliša u slučaju negativnih uticaja; Osiguravanje čistog okoliša i stabilne klime; Poticanje eko-djelotvornosti u svim djelovima društva LJUDSKI UTICAJ NA EKOSISTEM Ljudski izazvanim zagađenjima vazduha, vode i zemljišta kao najčešći uzroci ističu se: velika industrijalizacija, neadekvatno korištenje preparata u poljoprivredi (pesticida i vještačkog đubriva), klimatske promjene, deforestacija (nestanak šuma), zatim, objekti za proizvodnju i korištenje nuklearne energije, upotreba radioaktivnih izotopa u raznim istraživanjima, hemijski i nuklearni otpad, naftna postrojenja, objekti u kojima se proizvode boje, lakovi, plastične mase te skladišta hemikalija i opasnih materija. Svi oblici degradacije (prema vrsti, izvoru, mjestu) koji ugrožavaju životni okoliš mogu se svrstati u dvije osnovne grupe: prirodne i tehničko - tehnološke. Postoje još i ratni oblici degradacije životnog okoliša koja se manifestuju u ratnim dejstvima. Poplave spadaju u hidrološke nepogode. Među svim pomenutim pojavama, izazivaju najveće materijalne štete i ekološke posljedice. Prema UN milenijumskoj procjeni ekosistema, učestalost i uticaj poplava i požara je znatno povećana u posljednjih 50 godina, djelimično i zbog promjena u ekosistemima. Osnovni uzroci nastanka poplava su: Degradacija šuma izazvana neodgovarajućim gospodarenjem koje se ogleda u prenamjeni šumskih u poljoprivredna tla (šume su veliki potrošači vode i štite tlo koje akumulira vodu od erozije). Nedovoljno čišćenje nanosa u vodotocima i akumulacijama, (izaziva zamuljivanje korita i smanjenje proticajnog profila i brzine protoka u njima). Promjene klime na našem geografskom prostoru, (sve češće pojave ekstremnih količina padavina u ili ekstremnih temperatura i vjetrova izazvanih, najvjerovatnije, ljudskim uticajem). Nedovoljno izgrađeni odbrambeni nasipi. Požari većih i manjih razmjera koji uništavaju šume i biljni svijet, čime omogućavaju promjenu klime, eroziju i pojavu klizišta. Erozija zemljišta potencirana već spomenutim neodgovarajućim gospodarenjem šumama (sječa šuma i niskog rastinja) i neodgovarajućim iskorištavanjem poljoprivrednog zemljišta (odabir biljnih kultura-okopavina na nagibima kao i obrada tla niz nagibe pogoduju odnošenju čestica tla i smanjenju njegove dubine). Ove pojave posljedično imaju uticaj na izazivanje poplava jer zemlja ima ulogu sunđera te smanjuje brzinu oticanja, odnosno koncentraciju vode u nižim predjelima. Čovjek ljudski faktor kao uzrok poplava, pored spomenutih posrednih uticaja, najčešće uslijed nepridržavanja zakonskih propisa i uredbi, ali i zbog nepoznavanja prirodnih zakonitosti te lošeg gospodarenja prirodnim resursima uopšte. Klizišta u našoj zemlji ima veliki broj. Klizišta i odroni su pojave pokretanja velikih količina zemljišta uslijed njegove nestabilnosti koja nastaju zbog prirodnih, geoloških uslova ili do njih dolazi zbog čovjekove djelatnosti kao posljedica građevinskih ili drugih zahvata na terenu. Ona su karakteristična za ruralna područja i za prigradska naselja koja se grade na neodgovarajućim površinama bez potrebnih dozvola. Štetne

33 posljedice klizišta su brojne: ugrožavanje čovjeka i njegove imovine, ugrožavanje prirodnih staništa, smanjenje površine poljoprivrednog zemljišta, uništavanja zasađenih biljnih kultura i šuma, ugrožavanje izvora pitke vode, vodnih akumulacija, prekid u drumskim, željezničkim saobraćajnicama, ugrožavanje industrijskih postrojenja i dr. Saniranje klizišta i njegovih posljedica spada u jedan od najtežih zadataka građevinarstva i zasniva se, uglavnom, na efikasnoj odvodnji na potencijalnim klizištima. Odlaganje čvrstih otpadaka - Permanentni razvoj industrije, urbanizacija i povećanje broja stanovnika u gradovima uslovili su i povećanje čvrstih otpadaka, a sa tim, javlja se i problem uklanjanja (uništenje) tog otpada. Razlikuje se nekoliko vrsta otpada: čvrsti otpad, komunalni otpad, industrijski otpad, medicinski i visokoradioaktivan otpad. Postojećim tempom izlaganja otpada, cijela planeta bi već bila zatrpana smećem i otpacima da ne postoji reciklaža. Svake godine, više od 55% smeća se reciklira. Godišnje se u Evropi preradi oko 80% bačenog aluminija, 75% čelika, preko 50% hartije, oko 45% plastike. Dio organskog smeća biva prerađen u organsko đubrivo, a drugi dio ostaje da trune na, specijalno za to, napravljenim deponijama. Zagriženi pobornici ekologije smatraju da je gotovo nemoguće razdvojiti plastične materija po vrstama: pvc, polistirol, i sl. Baš zbog toga, iz organizacije Greenpeace, glasno poručuju: Ne kupujte ništa što je u plastičnoj ambalaži! Mnoge zemlje su posljednjih godina usvojile sistem odvojenog odlaganja, odnosno bacanja smeća, pa se umjesto jednog kontejnera u koji se bacalo sve smeće, postavi njih više za određenu vrstu otpadaka. Uklanjanje otpadaka iz urbanih sredina na takav način koji obezbjeđuje zaštitu sredine i pored usvojenog Pravilnika o kriterijumima za određivanje lokacije i uređenje deponija otpadnih materija u našoj zemlji nije na adekvatan način riješeno. Naše su deponije u većini slučajeva locirane u blizini naselja bez prethodnih priprema terena i predstavljaju stalni izvor opasnosti po zdravlje ljudi, površinske i podzemne vode, zemljište, vazduh i životni okoliš uopšte. Takođe, nemarnošću stanovnika, gomilanjem otpadaka van deponija, stvaraju se divlja smetljišta na kojima postoji mogućnost pojave nenamjernih požara. Ukoliko su deponije locirane na poroznom, zemljištu postoji mogućnost zagađenja vodnih bazena procjednim vodama i na većoj udaljenosti od deponija. Ovakva rješenja su u suprotnosti sa čl. 11 Pravilnika po kome se deponija ne može locirati: na manjoj udaljenosti od 500 metara uz obalu rijeka, jezera, akumulacija i u njihovom aluvionu, na manjoj udaljenosti od m od spomenika kulture ili zaštićenog prirodnog lječilišta, prehrambene industrije, na zemljištu na kome je najviše sezonski nivo podzemne vode 2 m od dna deponije i terenima sa većom propustljivošću od 0,00001 m/s, na manjoj udaljenosti od 100 m od gasovoda, naftovoda, dalekovoda, kao i iznad ugrađenih instalacija za vještačko navodnjavanje, tunela, nadvožnjaka, skloništa. Posmatrano sa stanovišta agroekosistema, kao otpad javljaju se svi oblici otpada: Tekući osoka, otpadne kanalizacione vode, cijedne vode iz štala, sa farmi i sl. EU je u okviru Nitratne direktive strogo propisala načine čuvanja i upravljanja stajskim gnojem (obavezna izgradnja bazena za tekući gnoj i sl.) Čvrsti organski ostaci od različitih biljaka (kulturnih i korova), ostaci hrane, ostaci uginulih životinja, neispravne poljoprivredne mašine ili njeni dijelovi i slično. Organske otpatke koristiti za spravljanje komposta - posebne vrste organskog đubriva Plinoviti uglavnom prašina, ugljen dioksid, metan, azotni oksidi i zavisno od toga da li se koriste hemijska zaštitna sredstva, mogu se javiti još dodatna kompleksna jedinjenja u plinovitom obliku. U cilju zaštite vazduha, poljoprivreda treba da vodi računa kako da smanji sagorijevanje organskih ostataka, pokretanje čestica prašine sa golog tla, ispuštanje aerosola pesticida u atmosferu. Korištenje tzv. konzervacijske obrade tla smanjiće se emisija stakleničkih plinova kao posljedica poljoprivrednih aktivnosti UTICAJ POLJOPRIVREDE NA ŽIVOTNI OKOLIŠ Danas se 35% površine kopnenog dijela Zemlje koristi u poljoprivredne svrhe, a računa se da je više od 2 milijarde ljudi aktivno uključeno u tu djelatnost. Istorijski gledano, sa svakom promjenom poljoprivredne proizvodnje u cilju obezbjeđivanja sve većih potreba za hranom, neminovno su dolazile sve veće transformacije prirodnih ekosistema. U posljednjih 100 godina prinosi žitarica su upetorostručeni. Zelena revolucija, međunarodni program poticanja poljoprivrede koji je uzeo maha šezdesetih godina prošlog vijeka, poticala je primjenu umjetnih gnojiva i zaštitnih sredstava u poljoprivredi. Ovaj program, iako je povećanjem prinosa obezbijedio veću količinu hrane i smanjio problem gladi, i danas je na meti kritike zbog insistiranja na upotrebi hemijskih sredstava. Neki kritičari idu tako daleko da model Zelene revolucije, koji je u prvi plan stavljao zadovoljenje ljudskih potreba bez obzira na refleksiju takve prakse na životni okoliš, okarakterišu kao inicijalni model koji su slijedile i ostale grane ljudske djelatnosti a što podrazumijeva nekontrolisanu eksploataciju prirodnih resursa, a kao posljedicu degradaciju životnog okoliša. U sličnom kontekstu se danas razmatra i korištenje genetski modifikovanih organizama (GMO) koji su stvoreni s ciljem povećanja otpornosti gajenih kultura na bolesti i štetočine, kao i radi obezbjeđivanja ujednačenijih i većih prinosa. Mnoge interesne skupine vezane za poljoprivredu, a među njima i poljoprivredni stručnjaci, vjeruju da genetski modifikovane žitarice mogu imati ključnu ulogu u borbi protiv gladi u svijetu, pogotovo u kontekstu demografske eksplozije kojoj smo svjedoci. Međutim, modifikovana hrana, ali i ovakvi stavovi su izvor mnogih kontroverzi. Često se čuju glasovi oponenata koji ističu kako će velike korporacije kroz ekskluzivno pravo proizvodnje GMO sjemenskog materijala kontrolisati i proizvodnju hrane u svijetu što unosi veliku nesigurnost u ovom polju. S druge strane, ljudska konzumacija GMO hrane koja je sve prisutnija i značajnija u ljudskoj ishrani, istovremeno je i jedan globalni

34 eksperiment sa neizvjesnim rezultatima zbog nedovoljnog i nepotpunog poznavanja dugoročnih posljedica ovakve ishrane na čovjeka. Vazduh, voda i zemljište su tri elementa ekoloških sistema koji su najčešće i neposredno izložena degradaciji. Uticaj poljoprivrede na životni okoliš je veoma složen. Po značaju se izdvajaju: Promjena prirodnih šumskih i travnatih ekosistema u poljoprivredni ekosistem, Oštećenja i nestanak prirodnih biotopa i elemenata krajolika, Intenzifikacija poljoprivrede koja pogoduje iscrpljivanju plodnosti i pojavi štetnika, Eutrofikacija i zagađenje voda uslijed primjene hemijskih sredstava, Emisija NxO sa poljoprivrednih zemljišta kao posljedica primjene azotnih đubriva, Obrada tla koja pospješuje mineralizaciju i gubitke C pohranjenog u organskoj materiji tla, Emisija metana povezana sa stočarstvom i emisija metana sa rižinih polja, Smanjenje biodiverziteta u poljoprivrednim ekosistemima i oko njih, Degradacija zemljišta i erozija zemljišta, Gubici vode zahvatanjem iz prirodnih rezervoara u svrhu navodnjavanja. Ako još uz ovo uzmemo i potrošnju energije u industrijskoj proizvodnja mineralnih đubriva, hemijskih zaštitnih sredstava biljaka (pesticida), te veterinarskih preparata i hormona, zatim potrošnju fosilnih goriva pri korištenju poljoprivredne mehanizacije ili transportu poljoprivrednih proizvoda na globalnom nivou (kao posljedica sve prisutnije specijalizovane monokulturne proizvodnje), steći ćemo uvid u svu kompleksnost uticaja poljoprivrede na okoliš. Navedenom treba još dodati: prekomjeran lov i ribolov, podizanje akvakultura na ekološki neprihvatljiv način, svakodnevni unos invazivnih vrsta biljaka i životinja, genetski modifikovani organizmi i hrana, nekontrolisan unos sjemenskog i rasadničkog materijala. Promjena prirodnih šumskih i travnatih ekosistema u poljoprivredni ekosistem- Poljoprivreda zamjenjuje prirodna staništa šume kulturnim biljkama. Kultivisani (obrađeni) sistemi područja u kojima je minimalno 30% zemljišta pod usjevima, rotacijskom obradom, uzgojem stoke zatvorenog tipa, ili akvakultura sada prekrivaju jednu četvrtinu ukupnih kopnenih površina Zemlje. Kultivisanjem, nekad neprohodne šume, travnjaci se pretvaraju u proizvodna polja u kojima se u zavisnosti tipa iskorištavanja poljoprivrednog zemljišta, primjenjuje različita agrotehnika, uglavnom uz primjenu teške mehanizacije (rotacija usjeva, obrada, gnojidba, priprema tla, prskanje zaštitnim sredstvima, navodnjavanje, meliorativna, osnovna gnojidba i prihrana, žetva...). Sve to, nerijetko, za posljedicu ima degradaciju obradivih tala u poređenju sa tlima prirodnih ekosistema šume i livade. Smatra se da su za, ljudski uzrokovan, godišnji porast koncentracije CO2 (staklenički plin) u atmosferi, koji iznosi 3,4 Gt (milijardi tona) karbona, odgovorni: sječa šuma u tropskom području, prenamjena prirodnih šuma i livada u poljoprivredni ekosistem, te sagorijevanje fosilnih goriva. Od godine do danas je više zemljišta pretvoreno u obradivo nego tokom osamnaestog i devetnaestog vijeka zajedno. Intenzifikacija poljoprivredne proizvodnje i okoliš Postojalo je nekoliko perioda u razvoju, ali i pristupu (razumijevanju uloge i ciljeva) poljoprivrednoj proizvodnji. Sredinom XX vijeka pa do šezdesetih godina na krilima Zelene revolucije došlo je do vrhunca intenziviranja poljoprivrede. Tek od sedamdesetih godina dolazi do pojave ekoloških pristupa u bavljenju poljoprivrednom proizvodnjom, da bi se sa konceptom održive poljoprivrede pokušalo na neki način pomiriti, naizgled nepomirljivi, sve veći zahtjevi za hranom od strane rastuće ljudske populacije s jedne strane i, briga za okoliš, sa druge strane. Međutim, mi se ne možemo odreći konvencionalne ili standardne poljoprivredne proizvodnje jer još uvijek nismo ni izbliza opskrbili vlastito stanovništvo dovoljnim količinama hrane propisanog konvekcionalnog kvaliteta. Osnovne karakteristike konvencionalne poljoprivredne proizvodnje su: korištenje hemijskih sredstava, specijalizacija posjeda, visoka produkcija organske mase po hektaru i visoki troškovi (mehanizacija, gnojiva, zaštitna sredstva, gorivo). Međutim, svjedoci smo postojanja velikih specijalizovanih farmi povezanih sa prerađivačkom industrijom (voće, povrće, tekstil i sl.) koje se zbog tržišnih zahtjeva za sigurnom i kontinuiranom opskrbom jeftinim poljoprivrednim proizvodima okreću sve većem korištenju hemijskih sredstava i njihov uticaj na okoliš je već znatan. Nekad se uzgoj vrši uz rotaciju biljnih kultura na jednoj parceli, a nerijetka je, naročito u izrazito profitabilnoj poljoprivredi, i proizvodnja samo jedne biljne vrste iz godine u godinu (monokultura). Proizvodnja monokulture, karakteristična za velike specijalizovane farme pogoduje iscrpljivanju pojedinih hranjiva iz zemljišta (karakterističnim za tu kulturu), smanjenju bidiverziteta tla i ukupnog biodiverziteta agroekosistema. Monokulturna praksa može štetiti korisnoj populaciji mikroorganizama zbog kontinualne zalihe istog organskog materijala ili akumulacije toksičnih supstanci. Ukoliko je smanjenje biološke sktivnosti uzrokovano zamorom tla, najbolji rezultati se dobijaju promjenom usjeva u plodoredu i plodosmjeni kako bi se stvorila veća raznolikost niša i resursa koji stimulišu biodiverzitet tla. To sve predstavlja jedan faktor nesigurnosti u smislu kontinuiranog obezbjeđenja sigurnih prinosa monokulture, pogotovo u slučaju pojave vremenskih nepogoda ili bolesti i štočina. Zemlje koje vlastitu hranu obezbjeđuju na svjetskom tržištu, koje zavisi od brojnih faktora, koji nisu povezani samo za poljoprivrednu proizvodnju (ratovi, cijene goriva, monopoli, različiti interesi zemalja izvoznica) ili koji proizvode hranu preko specijalizovanog uzgoja monokulture, imaju manji stepen sigurnosti hrane. Dobar primjer je Kuba, koja je mnogo vremena ekonomski zavisila od Sovjetskog Saveza, a koja je nakon njegovog raspada bila suočena sa obustavom kontinuisanog i dostatnog snabdijevanja energijom i sirovinama. To se naročito osjetilo u specijalizovanoj proizvodnji u velikim društvenim gazdinstvima koja se uslijed nedostatka goriva, rezervnih djelova i hemijskih sredstava našla u haotičnoj situaciji. Kao posljedica takvog stanja, Kuba nije mogla proizvesti dovoljne količine hrane za prehranu stanovništva. U tim godinama, stanovništvo suočeno sa oskudicama u hrani i naglim mršavljenjem, okreće se sebi i svojim potencijalima. Masovno počinju sa uzgojem

35 domaćih životinja i povrtlarskih kultura po svojim dvorištima, uzimaju u zakup zemljište od propalih velikih poljoprivrednih kombinata i počinju sa uzgojem žitarica za vlastite potrebe. Sve to je reaktivisalo korištenje provjerenih i udomaćenih pasmina i kultivara. Kao rezultat tih događanja, poljoprivreda Kube danas najmanje zavisi od globalnih procesa povezanih sa proizvodnjom i distribucijom prehrambenih proizvoda i karakteriše se velikim stepenom sigurnosti hrane ODRŽIVA POLJOPRIVREDA Principi održive poljoprivrede obuhvataju tehnički izvodljiv, ekološki prihvatljiv, društveno odgovoran i ekonomski efikasan poljoprivredni razvoj, koji će osigurati zadovoljenje ljudskih potreba u hrani uz očuvanje prirodnih resursa, nezagađenu prirodu i neugrožen biodiverzitet. Drugim riječima, to je kultivisan i odgovoran razvoj koji neće, radi profita i blagostanja jedne generacije ljudi, ugroziti normalan život budućih generacija. Ovim principima treba se rukovoditi pri planiranju svih agrotehničkih, zootehničkih, agropolitičkih i ekonomskih mjera u održivom razvoju agrara i proizvodnji hrane u budućnosti. To se, prije svega, odnosi na racionalno korištenje i čuvanje zemljišta kao glavnog resursa u proizvodnji hrane. Karakteristike ovog sistema se ogledaju u tome da su farme organizovane kao pojedinačna porodična domaćinstva, na kojima se odvija mješoviti tip proizvodnje. Tu se na jednom mjestu obuhvaćeni gotovo svi sektori poljoprivrede: uzgaja se mješovita stoka (sitna, krupna), perad, pravi kompost, mehanički suzbija korov (okopavanjem), koristi se stajsko đubrivo, zelenišna gnojidba ali i minimalne količine mineralnih đubriva. Sjemenski i sadni materijal se bazira na provjerenim, najčešće autohtonim, sortama, ali i visokorodnim hibridima. Poštuje se plodored i uvažavaju odnosi tolerancije među usjevima. Uvođenjem plodoreda i plodosmjene u poljoprivrednu proizvodnju, stvara se mnogo fleksinilniji i sigurniji oblik proizvodnje od monokulture. Rotacija žitarica, krmnog bilja, okopavina i sl. u prostornom i vremenskom smislu, u kombinaciji sa stočarskom proizvodnjom koja obezbjeđuje stajski gnoj za đubrenje obradivog zemljišta, ekološki je mnogo prihvatljiviji oblik poljoprivredne proizvodnje u odnosu na onaj monokulturni. Hrane za stoku ima dovoljno, a odvodi se i na otvorenu ispašu. Zastupljenost stočnog fonda iznosi 1 uslovno grlo/ha. U Bosni i Hercegovini u ruralnim područjima prisutan je ovakav sistem poljoprivredne proizvodnje koji se mnogo poistovjećuje sa tradicionalnim načinom proizvodnje. Veliki nedostatak je malo poljoprivrednih poticaja, nedovoljna razvijenost i generalno siromaštvo ruralnog stanovništva. Ovakve farme se danas mogu naći i u zemljama u razvoju koje nerijetko sa vlastitim sjemenskim i sadnim materijalom predstavljaju jedan od najsigurnijih oblika poljoprivredne proizvodnje. Primjena hemijskih đubriva i pesticida - Na zagađenje agroekosistema i okoliša uopšte utiče i nestručna upotreba pesticida i vještačkog đubriva koja se ogleda u nepravovremenoj i nekontrolisanoj primjeni, koja prethodno nije prilagođena abiotičkoj klimi, tlu i reljefu i zahtjevima kulture. Uopšteno govoreći, primjena pesticida na štetočine biljnih kultura najčešće ima i nus pojave tj, neselektivno djelovanje, posebno na mikrofloru i faunu tla, zatim zadržavanje rezidiuma ovih sredstava u tlu i kulturnim biljkama, mijenjanju ph vrijednosti zemljišta smanjuje se sadržaj kalcijuma i magnezijuma, a sve zajedno negativno se odražava na biljke, a preko njih i na čovjeka kao njihovog konzumenta. Prisustvo i bio dostupnost pesticida u tlu može štetno djelovati na zdravlje ljudi i životinja, kao i na korisne biljke i organizme u tlu. Pesticidi se mogu premjestiti sa kontaminiranog mjesta ili podzemne vode i na taj način prouzrokovati moguće zagađenje vodenih ekosistema. Sposobnost zemljišta kao filtera i pufera, te njegova sposobnost da razgradi, mobilizuje i detoksikuje pesticide su u funkciji kvaliteta tla. Kada se govori o primjeni mineralnih đubriva, potrebno je odmah naglasiti da su prirodni fosfati, minerali kalijuma, prirodni gas, te ogromna energija koja se koristi u njihovoj preradi, neobnovljivi prirodni resursi te da je njihova rezerva na zemlji ograničena. Kada se govori o stručnoj primjeni, doze đubriva treba prilagoditi zahtjevima biljke i rezultatima analize zemljišta. Mobilizacija unijetih lako pristupačnih hranjiva od strane biljaka je uslov ostvarivanja visokog prinosa. Višak, na primjer, azota, kojeg biljka ne usvoji, vrlo lako će se isprati iz korjenove zone s mogućnošću kontakta sa podzemnim vodama. Zato je važno ukupni azot dodati biljci u nekoliko navrata, tzv. prihranom u manjim dozama. Potrebno je ograničiti vremenski interval između primjene lako rastvorljivih mineralnih đubriva i perioda kad je biljka u stanju da najintenzivnije usvoji hraniva. Zbog toga se proljeće strogo preporučuje kao najoptimalniji rok za većinu biljaka. Cilj je da se redukuje mogući rizik da se biljna hranjiva isperu ili transformišu u manje pristupačne forme. Zabranjuje se primjena đubriva pod sljedećim uslovima: ako je zemljište smrzlo i snijegom prekriveno, ako postoji rizik da će nađubreno polje biti poplavljeno, ako saturiranost zemljišta sa vodom ukazuje da će doći do filtracije. Emisija oksida azota (NxO) kao posljedica primjene azotnih đubriva (postoji i emisija NxO uzrokovana razgradnjom organske materije tla) štetna je sa dva aspekta. Ona ne izaziva samo staklenički efekt nego ona izaziva i smanjenje ozonskog omotača. Gotovo 90% globalnog atmosferskog N2O je formirano kroz mikrobiološku transformaciju nitrata NO3- i amonija NH4+ u tlu i vodi. Kada se govori o organskim đubrivima, ukupna količina azota koja se dodaje u vidu stajnjaka, tečnog stajnjaka ili osoke ne može preći količinu od 170 kg/ha godišnje. Stajnjak, tečni stajnjak i osoka treba da budu primijenjeni kad je iskoristivost hranjiva od strane biljaka najveća, jer u suprotnom, gubici su veliki a posljedice za okoliš nepovoljne. Zbog toga, stajnjak treba biti razasut po parceli u vrijeme koje korespondira sa maksimalnom potrebom biljaka (ne primjenjivati između 15. oktobra i 15. marta). Ujednačenost rasturanja stajnjaka treba da bude osigurana, a zaoravanje što je prije moguće nakon rasturanja (5 sati). Nikako stajnjak ne primjenjivati na udaljenosti od vodotoka 10 m i na nagibima većim od 10 0

36 Skladištenje stajskog gnoja vrši se u specijalno izgrađenim objektima (bazeni, lagune ili korita), nasipima ograđenim prostorima ili iskopanim rupama. Ovo predstavlja često veliki dodatni trošak za farmere. Ove objekte je najbolje graditi na nepropusnim podlogama, kao što je glina, ili se ispod postavlja geotekstil, kako bi se smanjila mogućnost zagađenja podzemne vode. Uticaj stočarstva na okoliš - Već smo spomenuli štete po okoliš (zagađenje podzemne vode nitratima) koju mogu prouzrokovati nepravilno čuvanje i gazdovanje stajskim gnojem i otpadnim vodama iz velikih stočarskih farmi. U kontekstu emisije CH4 posebno mjesto ima metan nastao fermentacijom unutar digestivnog trakta stoke (krava, ovaca, konja i drugih životinja). Naime, trave koje predstavljaju osnovu stočne ishrane, teže su razgradive i za njih je karakteristična specifična produžena probava preživanje. Metan nastao preživanjem krava čini oko 16% svjetske godišnje emisije metana u atmosferu. Uopšteno, sektor stočarstva (uglavnom krave, kokoši i svinje) proizvodi oko 37% metana, čija je produkcija, direktno ili indirektno, povezana sa čovjekom. Istraživanja su pronašla brojne medicinske tretmane i načine prilagođavanja ishrane stoke kojima se pomaže smanjenju proizvodnje metana kod preživara. Poseban primjer višestruko negativnog uticaja čovjeka na ciklus karbona je širenje stočarstva na uštrb šumskih područja. Upravo je u tropima omogućeno širenje stočarstva krčenjem velikih prostranstava kišnih šuma radi stvaranja vještačkih livada za ishranu stoke. Poznato je da su šume veliki potrošači atmosferskog CO2 u fotosintetskoj proizvodnji biomase, odnosno, mjesto pohranjivanja velikih količina karbona u drvenoj biomasi, kao i u organskoj materiji tla. To su tzv. šumski tepisi od listova i otpadaka drveća u raznim stadijima razgradnje. Prenamjena šumskog u poljoprivredni ekosistem, odnosno, krčenjem šuma gubi se i potencijal za skladištenje karbona. Nadalje, ukoliko se posječena drva koriste za ogrijev, u procesu sagorijevanja se oslobađa CO2. Prenamjena šumskih tala u vještačke livade podrazumijeva i obradu tla što pogoduje pojačanoj oksidaciji za ostale šumske prostirke, a što ponovo rezultira pojačanom emisijom CO2 u atmosferu. Pogotovo kada na takva područja dođe stoka kao izvor emisije metana u procesu preživanja, možemo zamisliti koji je to obim ljudski izazvanih poremećaja u globalnom ciklusu karbona. Poseban problem u cijeloj priči je što nakon iscrpljivanja prirodne plodnosti travnjaka za ispašu stoke na iskrčenim površinama, stočari u potrazi za plodnim zemljištem krče nove šumske površine. Pretjerana ispaša u aridnim (sušnim) rejonima, također, prouzrokovala je štete po okoliš. Velika krda uzgojnih goveda narušila je prirodnu ravnotežu u travnatim ekosistemima. Kako se vegetacija u sušnim krajevima sporo obnavlja nakon ispaše, zemljište postaje izloženo eroziji ZEMLJIŠTE I OKOLIŠ Prema savremenim shvatanjima, tlo je jedan od najvažnijih najsloženijih elemenata ekosistema i predstavlja nezamjenjiv, neumnoživ i ograničen prirodan resurs. On je temelj poljoprivrede i šumarstva. Savremeni koncept upravljanja tlom, kao multifunkconalnim medijem, podcrtava da tlo ima funkcije/uloge koje su temelj uravnoteženog sistema i održivosti. U uloge/funkcije tla ubraja se: Primarna proizvodnja hrane - biomase u poljoprivredi i šumarstvu, Ekološko-regulacijska uloga (tlo kao prijemnik, sakupljač i izmjenjivač različitih tvari), Klimatsko regulacijska uloga tla, Pročistač voda, Izvor energetskog bogatstva i zaštite biodiverziteta i uloga tla kao istorijskog medija, Prostorna uloga - nosilac infrastrukture. Zemljište predstavlja izvor vode i mineralnih materija za cijelu fitocenozu, a preko nje i za ostali živi svijet, uključujući čovjeka. Sposobnost tla da odgovori ovim ekološkim zahtjevima je u funkciji kvaliteta tla, a kvalitet tla zavisi od načina korištenja i upravljanje tlom. Manjak hranjiva je sinonim za pretjeranu eksploataciju tla u dugom periodu, koja posljedično vodi smanjenju visine i kvaliteta prinosa. Višak hranjiva može rezultirati gubicima ispiranjem koje mogu voditi kontaminaciji i eutrofikaciji vode i štetnu emisiju u zrak. Također, zemljište je stanište za mnoge životinje kao i razne mikroorganizme i predstavlja jedinstven genski rezervoar. Poljoprivredno zemljište je dio zemljišta koje se koristi za poljoprivrednu proizvodnju. Efikasna upotreba i zaštita poljoprivrednog zemljišta je jedan od najvažnijih zadataka svih nivoa vlasti. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu na nivou F BiH (Sl.nov. 2/98) stoji: Poljoprivredno zemljište je prirodno blago od javnog interesa i biće pod posebnom zaštitom i upotrebljeno samo za poljoprivrednu proizvodnju, te se ne može koristiti za bilo kakve druge svrhe osim u slučajevima i pod uslovima koje je propisao zakon. U obradivo poljoprivredno zemljište ubrajaju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi i livade. Raspoloživo poljoprivredno zemljište danas karakterišu usitnjenost posjeda, nizak stepen uređenosti za obradu, nizak stepen navodnjavanja i odvodnjavanja, monokulturna poljoprivredna proizvodnja i predimenzionisano korištenje vještačkih u odnosu na prirodna đubriva. U Federaciji BiH oko 17% domaćinstava se svrstavaju u potencijalne farme sa ukupnom površinom posjeda oko 5 ha. U Evropskoj uniji (EU-27) prosječna veličina poljoprivrednog zemljišta po gazdinstvu iznosi 20,7 ha. Problem isparcelisanog zemljišnog vlasništva zahtijeva pravni okvir koji će dozvoliti maksimalnu slobodu u transferu poljoprivrednog zemljišta između vlasnika i korisnika, gdje će tržište samo regulisati optimalnu veličinu gazdinstva. Nesporna je činjenica da je konvencionalna poljoprivreda prouzrokovala niz poremećaja u životnoj sredini: oštećenja i nestanak prirodnih biotopa i elemenata krajolika, povlačenje i nestanak divljači, smanjenje broja biljnih vrsta, zagađenje vode nitratima i pesticidima, kao i brojni procesi degradacije poljoprivrednih tala kao što su: Antropogeno zbijanje tla upotrebom teške mehanizacije; Kontaminacija štetnim tvarima; Kvarenje bioloških svojstava (pogoršanje uslova za mikrobiološku aktivnost);

37 Zakiseljavanje tla; Smanjenje sadržaja humusa. Osim toga, intenzivna poljoprivreda redukovala je plodored, smanjila ili isključila udio leguminoza, povećala udio okopavina (kukuruza i šećerne repe), što povećava rizik od erozije, onečišćenje vodotoka i kanala. Kako je zemljište uz zrak i vodu najčešći elemenat kopnenih ekosistema izložen zagađenju, pozitivni zakonski propisi Federacije Bosne i Hercegovine regulišu problematiku zaštite zemljišta. Temeljni akt je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, te Pravilnik o utvrđivanju dozvoljenih količina štetnih i opasnih tvari u zemljištu i metode njihovog ispitivanja. Ovaj Pravilnik definiše koje se tvari smatraju štetnim za poljoprivredno zemljište, dozvoljene količine štetnih tvari u tlu, mulju, otpadnim vodama, organskim gnojivima, tečnom stajnjaku, mineralnim gnojivima, poboljšivačima tla i sredstvima za zaštitu bilja, mjere za sprečavanje onečišćenja, kontrolu i monitoring onečišćenja tla, te prevenciju, zaštitu i sanaciju oštećenih tala. Cilj je zaštititi poljoprivredno tlo od hemijske i biološke degradacije i održati ga u stanju koje ga čini povoljnim staništem za proizvodnju zdravstveno ispravne hrane. U štetne tvari spadaju teški metali i potencijalno toksični elementi (Cd, Hg, Mo, As, Co, Ni, Cu, Pb, Cr i Zn), te policiklički aromatski ugljikovodici (PAH). Na primjer, teški metali živa, olovo, kadmijum, koje u većim količinama apsorbuju neke zeljaste biljke (kupus, špinat, kelj), preko lanca ishrane mogu dospijeti u ljudski organizam. Tabela 2. Sposobnost akumulacije teških metala nekim biljnim vrstama Velika Srednja Mala Vrlo mala salata kelj kukuruz grah špinat kupus brokuli grašak kreša cvekla karfiol dinja endivija bijela repa kelj pupčar paradajz mrkva rotkvica celer paprika krompir kupina patlidžan jagoda jabuke Erozija je jedan od najtežih oblika degradacije zemljišta. Posebno je izražen u brdskim i planinskim oblastima. Oko 78% površine BiH je ugroženo procesima ekscesivne, jače i srednje erozije. Uzroci pojave erozija su razni: sječa šuma i uništavanje druge vegetacije, nepravilan tretman biljnog pokrivača i nekontrolisana ispaša i zapuštenost i nepravilna obrada zemljišta. Intenzivna obrada zemljišta pojačava površinsku eroziju zemljišnih čestica. Ona može biti: Vodena erozija (izražena na nagibima), ili Eolska erozija (erozija vjetrom) prisutna i na zaravnjenim površinama. Eolska erozija je gubitak površinskog sloja zemljišta vjetrom. Dešava se ravnomjernim odnošenjem površinskog sloja zemljišta, izduvavanjem, djelovanjem jakih vjetrova, najčešće u suhim i polusuhim oblastima. Eolska erozija kod nas je naročito izražena u planinskim područjima i u mediteranskim dijelovima BiH. Uništavanje šuma u brdovitim predjelima radi eksploatacije drveta ili uzgoja oraničnih kultura dovelo je do katastrofalne erozije, koja je ogolila velika prostranstva u našim krajevima. Danas je na sceni permanentno i neopravdano smanjenje površina poljoprivrednog zemljišta. Industrijalizacija i nekontrolisano širenje gradova i drugih naselja, izgradnja infrastrukture i sl. utiču da se izgubi oko ha poljoprivrednog zemljišta godišnje. Da bi tlo ostalo ključna komponenta održive poljoprivrede, potrebno ga je zaštititi od svih oblika erozije, smanjiti stalno fizičko gubljenja iz sfere poljoprivrede ili namjene za okoliš. Posebno je važno ograničiti primjenu sintetičkih pesticida kad god je to moguće, a u cilju zaštite od zaslanjivanja treba primijeniti racionalan način navodnjavanja, ograničiti korištenje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe i spriječiti zagađenje zemljišta teškim metalima, pogotovo u neposrednoj blizini industrijskih objekata, kao i njihovo deponovanje na poljoprivrednom zemljištu EKOLOŠKA (ORGANSKA) POLJOPRIVREDA KAO RAZVOJNA PREDNOST RURALNOG PROSTORA Ekološka poljoprivreda predstavlja poseban sistem održivoga upravljanja u poljoprivredi i šumarstvu. Uključuje ekološki, privredno i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sisteme. U skladu s međunarodno usvojenim normama i načelima, najpovoljnije koristi plodnost tla i raspoloživu vodu, genetski potencijal biljaka i životinja, prirodne karakteristike krajolika, koristi samo propisana prirodna gnojiva i sredstva za zaštitu biljaka i životinja. Ovaj sistem upravljanja se u svijetu odvija pod kontrolom Međunarodnog udruženja za razvoj organske poljoprivrede International Federation of Organic Agriculture Movements (IFOAM). Mnogi smatraju da je ekološka poljoprivreda siguran čuvar okoliša. Najstrožiji zahtjevi u ovom sistemu se odnose na sadržaj toksičnih tvari. U ekološkoj poljoprivredi, mineralna đubriva i agrohemikalije se ne koriste, stoka se drži slobodno na eko-farmama, koriste se pripravci, poštuje plodored. Ona podrazumijeva maksimalno korištenje bioloških resursa u tlu. Polazi od stajališta da edafon (organizmi tla) u poljoprivredi ispunjava mnoge zadatke, kao što su razgradnja, reciklaža, zaštita usjeva i drugo. Proizvod proizveden ovim načinom proizvodnje naziva se ekološki

38 proizvod. Proizvođač u ekološkoj proizvodnji mora biti registrovan a ekološki proizvod mora biti certifikovan. Proizvođač može biti svaka pravna ili fizička osoba koja proizvodi ekološke proizvode, prerađuje ih ili njima trguje. Ekološki proizvod mora imati svoju oznaku. Biodiverzitet i Ekološka poljoprivreda - Na Zemlji živi preko 2 miliona biljnih i životinjskih vrsta, dok je od njih u poljoprivrednoj proizvodnji kultivisano ili udomaćeno oko 200 vrsta biljaka koje se koriste u ishrani i oko 30 vrsta životinja. Može se zaključiti kako je poljoprivredni ekosistem u odnosu na prirodne dosta pojednostavljen. Stabilnost i održivost svakog ekosistema, pa tako i agro-ekosistema, zavisi od bogatstva biološke raznolikosti. Poznata je stabilnost (održivost) ekosistema ukoliko je i biološka raznolikost veća. Stepen biodiverziteta u agroekosistemu zavisi o raznolikosti vegetacije unutar i oko agro-ekosistema, stalnoj rotaciji usjeva, intenzitetu poljoprivrednih aktivnosti i stepena izolacije agro-ekosistema od prirodne vegetacije. Različiti su uzroci smanjivanja biodiverziteta: Krčenje i devastacija šuma, širenje poljoprivrednih površina, ljudskih naselja i akvakultura; Uništavanje ili potpuna razgradnja staništa (erozija tla, građevinarstvo, vještačke akumulacije, odvodnjavanje močvarnih i poplavnih područja itd.); Globalna promjena klime i bioinvazija stranih vrsta; Onečišćavanje tla, vode i atmosfere u lokalnim, regionalnim i globalnim razmjerama; Generalno, paralelno sa promjenom biljnog svijeta u agroekosistemima, dolazi i do promjene u životinjskom svijetu gdje pojedine divlje vrste gube svoja prirodna staništa ili dijelove njih, što ih prisiljava na migracije ili prilagođavanje izmijenjenim uslovima. Jednostavno govoreći, divlje vrste u poljoprivrednim ekosistemima zamjenjuju domaće životinje. Sposobnost definisanja poljoprivredne prakse koja kombinuje konzervacijsku obradu, integralnu zaštitu bilja i integralni sistem ishrane biljaka je svojstvo održive poljoprivredne proizvodnje koja njeguje biodiverzitet. Problem u našoj zemlji predstavlja i nedefinisana politika prema međunarodnim dokumentima koji regulišu biološku raznolikost kao što su: Konvencija o konzervaciji evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija); Habitat direktiva Evropske komisije (EC Habitats Directive 92/43/EEC); Konvencija o biološkoj raznolikosti, CITES konvencija, Ramsarska konvencija i sl.; te isključenost iz međunarodnih projekata kao što su: Natura Koherentna evropska ekološka mreža posebnih zona za konzervaciju; Evropska ekološka mreža (ECONET). U organskoj poljoprivredi prirodno je i sredstvo i cilj. Unapređenje funkcinalnog biodiverziteta je ključ ekološke strategije koja vodi održivoj organskoj proizvodnji. Organski poljoprivrednici su i čuvari i korisnici biodiverziteta na svim nivoima, i to: Genetska raznolikost unutar vrsta; preporučuje se uzgoj autohtonih usjeva i domaćih kultivara prilagođenih lokalnim uslovima, što automatski ne izbacuje visokorodne vrste Raznolikost vrsta; prisutnost raznovrsnih biljaka i životinja optimizuje kruženje hranjivih materija i energije u okviru regiona ili zajednica Raznolikost ekosistema; prisutnost različitih prirodnih staništa područja unutar i oko organskih polja (trava, šuma, rubna područja) te odsustvo hemijskih sredstava stvara pogodne uslove za divlje životinje. Oslanjanjem na prirodne metode kontrole održava se biodiverzitet, te izbjegava izdvajanje onih vrsta štetočina otpornih na hemijski metod. Plodored i plodosmjena, simbiotičko udruživanje, krovni usjevi, organska đubriva i minimalno oranje stvaraju pogodne uslove za floru i faunu tla i značajno povećavaju biodiverzitet tla. Može se, čak, govoriti o dvostrukoj ulozi OP a to su proizvodnja organske hrane i očuvanje biodiverziteta. Ekološka poljoprivreda u BiH se može realizovati u svakom sektoru poljoprivredne proizvodnje, voćarstvo, ljekovito bilje, pčelarstvo, stočarstvo, maslinarstvo, vinarstvo BIODIVERZITET KAO RAZVOJNA PREDNOST RURALNOG PROSTORA Ruralna područja se još uvijek mogu smatrati bogatim rezervatom različitih vrsta biljaka, životinja i gljiva, što predstavlja njenu komparativnu prednost u odnosu na gradske sredine. Bosna i Hercegovina se svrstava u područja sa najvišim stepenom biološke raznolikosti u Evropi. Na osnovu postojećih inventara, bogatstvo životinjskog svijeta Bosne i Hercegovine je izuzetno veliko u poređenju sa bogatstvom vrsta odgovarajućih grupa u okviru Balkanskog poluostrva i predstavlja vrijedno nacionalno bogatstvo i izuzetan razvojni potencijal. Neke od biljnih ili životinjskih vrsta su se toliko udomaćile i adaptirale da predstavljaju zajedno sa divljim oblicima vrijedan dio prirodne baštine Bosne i Hercegovine. U Izvještaju BiH za svjetski Samit o održivom razvoju (WSSD) iz stoji da Bosna i Hercegovina ima visoku biološku raznolikost koja je ozbiljno ugrožena. Biodiverzitet šumskih ekosistema predstavljaju raznovrsne listopadne i četinarske šume, kao što su šume hrasta, bukove šume, grabove šume, borove šume, šume jela, smrekove šume ili mješovite. U šumskim ekosistemima prisutni su i različiti oblici grmolikog rastinja (trnina, glog, lijeska, drenina, kupina, hmelj) koji imaju poseban značaj u pogledu ljekovitih svojstava i zdravog izvora hrane. Za šumske ekosisteme karakteristične su različite forme gljiva a koje su značajne u ishrani, medicini, naučnom istraživanju i obrazovanju. Često se u šumskim ili livadsko-pašnjačkim predjelima ruralnih područjima susreću različite vrste šumskih plodova: Punica granatum (šipak), Cornus mas (drijenjak), Crataegus oxyacantha (crveni glog), Crataegus jacq (bijeli glog), Prunus spinosa (trnina), Sorbus torminalis (brekinja) i druge. Navedene vrste su vrlo poznate i tražene u Evropi i šire, one se preporučuju posebnoj kategoriji stanovništva dijebetičarima u cilju regulacije nivoa šećera u krvi. Biodiverzitet agroekosistema konstituišu genetički resursi - biljne i životinjske vrste koje imaju neposrednu primjenu u životu ljudi, u dobijanju hrane, lijekova, materijala,

39 u hortikulturi, ekološkom i genetičkom inženjeringu i biotehnologiji. Biodiverzitet agroekosistema našeg podneblja posebno se ogleda u velikom broju komercijalnih i odomaćenih sorti voćarskih i ratarskih kultura. Među krmnim biljem, tradicionalno se najviše uzgajaju lucerka, crvena djetelina, grahorica, ježevica, stočni grašak i dr. Također, prisutna je i ornamentna flora koja krasi mnoga seoska dvorišta ruže (Šećer ruže, Čajevke, Penjačice, Mnogocvijetnice), maćuhice, begonije, hrizanteme, ciklame i drugo. Od domaćih vinskih sorti grožđa najčešće su žilavka, blatina i plavka. Biodiverzitet ruralnih područja prepoznatljiv je i po bogatstvu brojnih autohtonih i udomaćenih biljnih i životinjskih sorti. Često se u ruralnim područjima nalaze i veoma rijetke endemične vrste (biljne ili životinjske) koje ga čine prepoznatljivim i posebnim u odnosu na neka druga područja. Autohtono označava izvornost porijekla, originalnost i predstavlja svaku biljnu ili životinjsku vrstu za koju je moguće paleontološki dokazati da je oduvijek postojala na datom području, odnosno, da nije unesena sa strane (alohtona vrsta). Pasmine i sorte su u prirodnom okolišu usko povezane sa određenim arealima (područjima rasprostranjenosti), klimom ili ljudskim aktivnostima. Poznata je značajna uloga genetskog biodiverziteta autohtonih sorti i pasmina u poboljšanju kvaliteta prehrambenih proizvoda kao i unaprijeđenja veterine jer su takve vrste više otporne na mnoge uzročnike bolesti. Prioritetna aktivnost u očuvanju genetske raznolikosti u EU i svijetu je očuvanje autohtonih sorti žitarica, mahunarki, voća i povrća. Svaka pasmina predstavlja rezervoar genetske raznolikosti koja se odnosi na frekvenciju određenih gena, što neku pasminu čini otpornom i adaptiranom u borbi za opstanak. Autohtone pasmine domaćih životinja u BiH su: bosansko hercegovački brdski konj, krave buša i gatačko govedo, ovca pramenka, koza domaća balkanska rogata, bosansko-hercegovački pastirski pas tornjak, svinja šiška. BiH posjeduje pozamašan fond autohtonih biljnih sorti i životinjskih pasmina. Poseban značaj u očuvanju autohtonog biljnog fonda ima i nedavno osnovana Banka gena, koja je uspostavljena na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Univerziteta u Sarajevu PROMOCIJA TRADICIONALNIH ZNANJA I VRIJEDNOSTI KAO RAZVOJNA PREDNOST RURALNOG PROSTORA Tradicionalno znanje i umijeće karakteristično za neko područje ili zemlju potrebno je, prije svega, zaštiti, razvijati i unaprijeđivati na osnovu evropskih, već provjerenih, pozitivnih primjera. Bosna i Hercegovina je tradicionalno bogata zemlja koja se kroz istorijsko vrijeme nalazila na udaru različitih kultura i tradicija. Kvalitetna zdrava hrana u ruralnim područjima - Na svjetskom i evropskom tržištu vlada velika konkurencija kod plasmana različitih tradicionalnih proizvoda koji se sve više cijene. Evidentna je posljedica globalizacije da se tradicionalni proizvodi iz pojedinih krajeva svijeta kopiraju i plasiraju na tržište kao originalni. Zbog toga, veoma je važna kvalitetna edukacija i unaprijeđenje znanja o nutritivnim i protektivnim svojstvima onih proizvoda koji su nezaobilazan dio kulture i tradicije nekog kraja. Također, neophodno je poznavanje i donesenih evropskih propisa (direktive, uredbe) koje se tiču date problematike. Na primjer, EU je počela stvarati sistem za zaštitu i podizanje vrijednosti onih proizvoda s posebnim svojstvima i karakteristikama koje proizilaze iz tradicionalnih načina njihovog spremanja i imaju tzv. tradicionalno obilježje. Ovim uredbama je omogućeno da poljoprivrednici iz zemalja van asocijacije EU kod svojih organa mogu pokrenuti postupak zaštite svojih proizvoda. To znači da bi proizvodi iz Bosne i Hercegovine mogli nositi iste oznake kao i kod onih proizvoda koji potiču iz zemalja članica. Oznaka tradicionalno znači provjereni način proizvodnje i/ili prerade na tržištu koji se prenose iz generacije u generaciju, a najmanje za period koji odgovara jednom generacijskom intervalu od 25 godina. Oznaka tradicionalnog ugleda, pored ostalih oznaka, namijenjena je da zaštiti autohtonost poljoprivrednih proizvoda od različitih imitacija i njihovog nestanka. Posebno svojstvo znači da se svojstvo ili više svojstava jednog prehrambenog proizvoda jasno razlikuju od drugih sličnih proizvoda iste kategorije. Svojstva se mogu odnositit na fizička, hemijska, mikrobiološka ili organoleptička svojstva, na metodu proizvodnje ili na uslove u toku proizvodnje. Posebna prezentacija prehrambenog proizvoda ne smatra se posebnim svojstvom, posebno njegov oblik, izgled ili ambalaža kao i način i mjesto na kojem je aranžiran i izložen. Oznaka tradicionalni ugled naglašava tradicionalni karakter u sastavu proizvoda, najčešće jela iz gastronomske ponude, i potvrda priznavanja posebnih svojstava hrane. Sastoji se od naziva prehrambenog proizvoda, uz navođenje posebnosti koje se tiču tradicionalnosti. Može se dodijeliti proizvodima specifičnim po sastavu ili načinu proizvodnje, a proizvodi su tradicionalni u određenom području, što znači da se njihov recept prenosi s koljena na koljeno. Čak i poseban naziv nekog proizvoda mora biti tradicionalan ili ustanovljen običajem. Da bi se prehrambeni proizvod zaštitio oznakom tradiconalnog ugleda, mora biti proizveden korištenjem tradicionalnih sirovina, mora da ima tradicionalan sastav i mora biti proizveden na način proizvodnje i/ili prerade koja odražava tradicionalan oblik proizvodnje ili prerade Za proizvođače tradicionalnih proizvoda u Bosni i Hercegovini postoji zakonska regulativa koja im omogućava da svoje proizvode zaštite, registruju i s prepoznatljivim oznakama plasiraju na tržište. Na osnovu Zakona o hrani ( Službeni glasnik BiH, br. 50/04) Vijeće ministara je donijelo Pravilnik o oznakama originalnosti i oznakama geografskog porijekla hrane ( Službeni glasnik BiH, br.27/10) i Pravilnik o oznakama tradicionalnog ugleda hrane ( Službeni glasnik BiH, br. 27/10) kojim su detaljno propisani: procedura zaštite oznake originalnosti, oznaka geografskog porijekla i oznaka tradicionalnog ugleda hrane. Postupak trajanja registracije oznake (tradicionalnog ugleda, originalnosti ili geografskog porijekla) traje oko 12 mjeseci. Pri registraciji tradicionalnih proizvoda, dužni su podnijeti zahtjev za registraciju. U Bosni i Hercegovini zahtjev se podnosi Agenciji za sigurnost hrane. Postupak registracije oznaka provodi Komisija za registraciju. Nakon registrovanja oznake u Bosni i Hercegovini, može se pokrenuti postupak oznake na nivou EU. Zahtjev se šalje Evropskoj komisiji direktno ili preko Agencije. Trenutno je u EU zaštićeno 1013 naziva poljoprivrednih i prehrambenih poizvoda.

40 Ručno rađeni proizvodi - Ruralna područja Bosne i Hercegovine predstavljaju skrivena bogatstva različitih ručno rađenih proizvoda (prehrambenih, tekstilnih, metalnih, drvenih i mnogih drugih) koja mogu obogatiti turističku ponudu ruralnog kraja, ali i biti proizvod za izvoz. Ideje našeg seoskog stanovništva su neiscrpna i unikatna bogatstva koje treba poznavati i adekvatno zaštititi. Ručno rađeni proizvodi ruralnih područja imaju različite namjene: za odijevanje, ukras, kućne potrepštine, pleteni namještaj i slično. Pri izradi ovih proizvoda najčešće su korištene razne metode, na primjer: pletenje, šivenje, šlinganje, vezenje, tkanje, rezbarenje i drugo. Mnogi ručno rađeni proizvodi se danas na tržištu prodaju u svojstvu suvenira jer su odavno van upotrebe u mnogim domaćinstvima, na primjer: ručni mlin za kavu, ibrik za vodu, sedžaze, ćilimi i drugo. Sa druge strane, pripremanje domaćih prehrambenih proizvoda je i danas prisutno u mnogim domaćinstvima ruralnih područja TURIZAM KAO RAZVOJNA PREDNOST RURALNOG PROSTORA Održivo korištenje raznih prirodnih bogatstava u ruralnim područjima omogućava brži razvoj lokalne privrede kroz širenje turističke ponude. To bi mogao predstavljati jedan od najznačajnijih načina smanjenje odlazaka ruralnog stanovništva u urbana područja. Uopšteno, turizam predstavlja značajan faktor promjena na određenom području koji može uticati na ekonomske, društvene odnose i na političke odluke. Nijedna druga proizvodna djelatnost nije tako povezana s okolišem, društvom i teritorijalnim resursima kao turizam. Turistički resursi ruralnog prostora mogu biti: prirodni (parkovi, jezera, seoska naselja, spilje i sl), kulturni (spomenici, gradovi umjetnosti i sl), događanja (sajmovi, tradicionalna slavlja, manifestacije i sl) i seoski turizam. Ruralna područja Bosne i Hercegovine prepoznatljiva su po bogatstvu prirodnih krajolika i bogatstvu biodiverziteta. Mnoga bosansko-hercegovačka vrijedna prirodna bogatstva su ostala sačuvana, na primjer, kanjoni Rakitnice i Krušnice, rezervati ptica Hutovo blato i Bardača, prašuma Perućica, jezera Blidinje, Prokoško, Šatorsko i Boračko, vodopadi Kravice, Skakavac, Kozica, rijeka Una sa svojim slapovima, gornji tok Neretve, izvor Bune. Ova područja mogu promovisati prirodnu baštinu u cilju pozitivnih primjera slow turizma kroz aktivnosti: trekking, birdwatching, konjički turizam, izleti u prirodi, noćenje u seoskim kućama, planinarenje, biciklizam, duge šetnje u prirodi i drugo. Seoski turizam razvijen na području karakterističnih ambijenata i pejzaža postaje sve većom metom turista željnih promjene stila života te potrošnje i ponude. Turisti, uglavnom, tragaju za zdravim i mirnim ambijentom, za velikom slobodom kretanja na otvorenom i potražuju lokalne poljoprivredno-prehrambene proizvode. Trend seoskog turizma je u stalnom porastu. To podrazumijeva onaj oblik turizma pri kojem poljoprivrednici ugošćuju turiste korištenjem proizvoda sa sopstvenog ili susjednog gospodarstva (plodovi zemlje, proizvodi šumarstva i stočarstva). Djelatnost seoskog turizma isključivo se obavlja u seoskim objektima poljoprivrednog gospodarstva. Uposleni mogu biti: sam poljoprivrednik i njegova porodica ili njegovi angažovani radnici. Prilikom ugošćavanja, mora se obratiti pažnja da li turisti imaju posebne prehrambene navike (vegetarijanci, vegani, gurmani i sl.). U seoskom turizmu je preporučeno organizovanje raznih degustacija proizvoda s poljoprivrednog gospodarstva, organizacija konjičkog turizma te organizacija rekreacijskih, kulturnih, sportskih i izletničkih aktivnosti u svrhu upoznavanja područja i ruralne baštine. Ranije je seoski turizam bio skoncentrisan u malim gospodarstvima u brežuljkastim i brdovitim područjima, a danas obuhvata velika gospodarstva. Osim toga, dao je impuls razvoju drugih oblika ruralnog turizma (kuće za odmor, bed and breakfast, mali šarmantni hoteli i sl). Na primjer, ladanske kuće ili seoski rezidencijski objekti su zgrade u ruralnom području, kao gazdinski objekti ili salaši pretvoreni u objekte za smještaj gostiju sa sobama ili apartmanima s kuhinjom, pružaju uslugu prehrane, sportske i rekreativne sadržaje. Ovako koncipiran seoski turizam doprinosi zaštiti i očuvanju tradicionalnih krajolika putem obnove napuštenih seoskih objekata, osiguranju zaposlenosti, valorizaciji tipičnih lokalnih proizvoda. Etno sela su danas najatraktivnija destinacija u turističkoj ponudi ruralnih područja. Poznata etno sela u Bosni i Hercegovini su Etno - Begovo selo na Bijambarama, Herceg Etno selo Međugorje, Stanišići u Bjeljini i drugi. Etno sela predstavljaju idealno mjesto za očuvanje kulturnih vrijednosti i običaja nekog kraja. U njima su izložene razne starine (kućanski predmeti, stari alati, namještaj, fotografije), to su mjesta susreta sa starim, pomalo zaboravljenim, seoskim ambijentom, običajima, kulturom, narodnim nošnjama, tradicionalnim jelima najčešće od ekološki proizvedenih namirnica. Ujedno, to su i mjesta čistog zraka okružena atraktivnim izletištima i nedirnutim krajolicima. Birdwatching U svijetu, za riječ posmatranje ptica, koristi se engleska riječ birdwatching ili birding ( ptičaranje ). Posmatranje ptica predstavlja brend čitavog sektora slow turizma preporučljivog u ruralnim područjima. Posmatranje ptica podrazumijeva opažanje i proučavanje ptica golim okom ili uz pomoć optičkih pomagala: dvogleda, teleskopa, fotoaparata ili kamera. Najveća svjetska organizacija za zaštitu ptica je BirdLife International, koja ima ukupno više od 10 miliona članova s preko zaposlenika širom svijeta. U Bosni i Hercegovini ima veoma mnogo amatera, odnosno, posmatrača ptica, a postoji i jedno zvanično orintološko udruženje. Interesantna i značajna mjesta za razvoj i širenje trenda»birdwatching«mogu biti planinska područja (Prenj, Čvrsnica, Vran, Treskavica i dr.), kraška polja (Livanjsko, Popovo, dabarsko i dr.), kao i zaštićena područja (Hutovo blato, Bardača, NP»Una«, i dr.) LOKALNA PROIZVODNJA OBNOVLJIVE ENERGIJE KAO RAZVOJNA PREDNOST RURALNOG PROSTORA Prevencija klimatskih promjena u ruralnim područjima direktno je povezana s proizvodnjom obnovljive energije. Poznato je da je korištenje obnovljivih izvora energije ekološki opravdano u smislu smanjenja emisije stakleničkih plinova i prevencije klimatskih promjena. Za razliku od neobnovljivih oblika energije, obnovljivi oblici energije se ne mogu vremenom iscrpiti, ali je moguće u potpunosti iscrpiti

41 njihove potencijale. EU je postavila cilj da uspostavi ukupan udio od 20 % udjela obnovljivih izvora energije u energetskoj potrošnji i minimalan udio od 10 % biogoriva u prijevozu. Procjenjuje se da BiH ima najveće potencijale za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (vjetar, solarna energija, energija iz biomase, geotermalna energija) na Balkanu, koji su ujedno i 30% veći od EU prosjeka. U ruralnim područjima BiH moguće je ostvariti lokalnu proizvodnju obnovljive energije korištenjem sopstvenih potencijala i to: energija iz biomase, energija vjetra, energija vode (male protočne hidroelektrane), solarna energija i geotermalna energija. Energija biomase je biorazgradiv dio proizvoda, otpada i ostataka poljoprivredne proizvodnje (biljnog i životinjskog porijekla), šumarske i srodnih industrija. Biomasa se može iskoristiti u svrhu dobijanja električne energije, toplote ili goriva za automobile. Energija iz biomase može biti u: Čvrstom (drvo, gnoj-stajsko đubrivo), Plinovitom (bioplin, deponijski plin) i Tečnom stanju (bioetanol). Prednost biomase u odnosu na fosilna goriva je manja emisija štetnih plinova i otpadnih tvari. Računa se da je opterećenje atmosfere s CO2 pri korištenju biomase kao goriva zanemarivo, budući da je količina emitiranog CO2 prilikom izgaranja jednaka količini apsorbiranog CO2 u toku rasta biljke. Korištenje biomase omogućava i zapošljavanje (otvaranje novih i zadržavanje postojećih radnih mjesta), povećanje lokalne i regionalne privredne aktivnosti, ostvarivanje dodatnog prihoda u poljoprivredi, šumarstvu i drvnoj industriji kroz prodaju biomase goriva. Glavna prednost u korištenju biomase kao izvora energije u ruralnim područjima su obilni potencijali (zasađene biljne kulture) i otpadni materijali iz primarnih oblika proizvodnje (poljoprivreda, šumarstvo). Za drvnu biomasu specifični su energetski zasadi brzorastućeg drveća (topole, vrbe, jablanovi). Poljoprivrednu biomasu čini: slama, stabljike raznih biljaka (suncokret, kukuruz, korov, trava), ostaci od podrezivanja voćnajka i vinograda, komuša, ljuske, kore, špice od voća, trska, ostaci životinjskog porijekla i specijalno uzgajane biljne kulture koje proizvode veliku biomasu. Plinovi koji nastaju korištenjem biomase mogu se, također, iskoristiti u proizvodnji energije. Gnoj od 120 krava može proizvesti dovoljno bioplina za pogon motora snage 50 kw, što je dovoljno za pokrivanje potreba za električnom energijom manjeg sela. Ipak, količina bioplina i energije dobijena iz životinjskog otpada zavisi od vrste životinje. Tabela 3. Količina bioplina i energije dobijena iz različitog životinjskog otpada Životinja Krave Svinje Vrsta otpada Količina (kg/ dan) Suho (kg/ dan) Bioplin (m3/ dan) Energija (kwh/god) Tekući 51 5,4 1, Suhi 32 5,6 1, Tekući 16,7 1,3 0, Suhi 9,9 2,9 0, Perad Suhi 0,66 0,047 0, Alkoholno pogonsko gorivo etanol može se proizvoditi od tri osnovne vrste biomase: šećera (šećerna trska, melasa), škroba (kukuruz) i celuloze (drvo, poljoprivredni ostataci). Etanol se može dodavati pogonskom gorivu, no također ga može i u potpunosti zamijeniti. Trenutno vodeća zemlja u proizvodnji etanola kao pogonskog goriva je Brazil. Biodizel je komercijalni naziv za metil-ester koji se nalazi na tržištu tekućih goriva. Metil-ester je hemijski spoj dobijen esterifikacijom biljnog ulja (uljana repica, suncokret, soja, palma itd.) ili životinjske masti s metanolom uz prisustvo katalizatora. Izbor osnovne sirovine za dobijanje biodizela zavisi od specifičnih uslova i prilika u konkretnim ruralnim područjima. Na primjer, u Evropi za proizvodnju biodizela najviše se koristi ulje uljane repice i ulje suncokreta, dok se u Americi najviše koristi ulje soje, a u azijskim zemljama palmino ulje. Energija vjetra - Energija vjetra je, također, obnovljivi izvor energije koji se može proizvoditi u ruralnim područjima posmatrano samo na osnovi osnovnog razloga odabira lokacije za postavljanje vjetrenječa. Svaka vjetrenjača usporava vjetar iza sebe nakon što iz njega izvuče energiju i pretvori je u električnu. Zbog toga se smještaju dalje jedna od druge. Pogodna mjesta za njihovo postavljanje su uzvišenja, brda bez bilo kakvih prepreka ispred njih. Za vjetrenjače ruralna područja su najpogodnija. Male protočne hidroelektrane - Ruralna područja, ukoliko se prostiru na prirodnim vodotocima, mogu biti pogodna za proizvodnju električne energije pomoću malih protočnih hidroelektrana (slika ). Pregrada ili brana za protočne male hidroelektrane izvodi se tako da osigura minimalni uticaj na prirodni tok vode i život u njoj (bentos i pelagos).

42 4.15. REGULATORNI OKVIR ZA ZAŠTITU OKOLIŠA NA SVIM NIVOIMA Složena struktura BiH zakonodavstva odnosi se na sve sektore, pa tako i sektor poljoprivrede, zaštite okoliša i dr. Na državnom nivou, u okviru nadležnih za poljoprivredni sektor, postoji nekoliko Instituta, Agencija, Ureda i to u okviru Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. (Prilog 1). Entiteti i Brčko Distrikt BiH su kreirali svoje zakonske okvire. Pored toga, u Federaciji BiH, kantoni su, također, kreirali određene zakonske i podzakonske akte u skladu sa svojim vlastitim potrebama i interesima. Svi zakoni i podzakonski akti trebalo bi da budu usklađeni s državnim zakonskim propisima, a državni s međunarodnim zakonodavstvom (Prilozi 3, 4, 5). Reformu poljoprivredne legislative u BiH, u velikoj mjeri usporava i nepostojanje adekvatnog institucionalnog okvira na nivou države, odnosno, državnog ministarstva poljoprivrede, koje bi izrađivalo državne zakone i prateće akte za sektor poljoprivrede i preuzelo odgovornost za proces reforme i harmonizacije sa EU legislativom. Neophodno je u Bosni i Hercegovini inicirati dogradnju postojećih i donošenje novih zakona i drugih propisa na državnom nivou koji se odnose na poljoprivredu, kao što su: Zakon o organskoj poljoprivredi, Zakon o pčelarstvu, Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o poticajima u poljoprivredi, Zakon o poljoprivrednoj inspekciji i niz drugih zakonskih i podzakonskih akata. Problematikom zaštite životne sredine/okoliša pored domaćeg (nacionalnog), bavi se i međunarodno zakonodavstvo. Veze koje postoje ili se uspostavljaju između unutrašnje i međunarodne legislative uzrokovane su opasnostima i posljedicama zagađivanja koje ne priznaju državne granice jer životna sredina ne može parcijalno da se štiti, već je neophodno međusobno povezivanje svih međunarodnih subjekata. BiH, u oblasti poljoprivrede u procesu evropskih integracija, mora ispoštovati 151 uredbu i 190 direktiva (osnovni izvor za usklađivanje nacionalnog prava i obavezujuće su u pogledu ciljeva koji treba da se postignu), kao i 85 uredbi (0ne se direktno primjenjuju i obavezne su za sve države članice) i direktiva za sigurnost hrane (Prilog 2). Upravo zbog svog internacionalnog karaktera, ekološka problematika je došla u fokus interesovanja na međunarodnom, odnosno, globalnom planu. Pitanja iz te sfere se sadržajno razmatraju u okviru OUN-a, te drugih međunarodnih institucija, tako da je održano niz konferencija i međunarodnih skupova, na kojima su donesene deklaracije, konvencije, povelje, protokoli, strategije, informacije o zaštiti čovjekove sredine (Prilog 6.). Lokalna uprava i upravljanje prirodnim resursima- Mnoge tematske cjeline u održivom korištenju prirodnih resursa i održivom upravljanju okolišem se odnose na rješavanje problema na nivou lokalnih zajednica-opština. Tijela lokalnih zajednica (ruralna mjesta) imaju presudnu ulogu u edukovanju i mobilizovanju javnosti, te u reagovanju na zahtjeve javnosti s ciljem promovisanja održivog razvoja. Lokalne zajednice upravljaju ekonomskom, socijalnom i ekološkom infrastrukturom svojih zajednica, nadziru prostorne planove, odlučuju o lokalnoj politici zaštite okoliša, te učestvuju u sprovođenju nacionalnih politika zaštite okoliša. Njih treba karakterisati način rada na principima dijaloga, konsultacija i postizanje konsenzuma po važnim pitanjima, a cilj je izrada dugoročnog akcionog plana na lokalnom nivou u cilju postizanja održivog razvoja. Evropska Zajednica je pokrenula inicijativu za mobilizovanje i provođenje ruralnog razvoja u ruralnim zajednicama kroz lokalna javno-privatna partnerstva ( Lokalne akcijske grupe"). Takva inicijativa uspješno je predstavljena projektom LEADER - Links between actions for the development of the rural economy". Cilj ovog pristupa je pomoći ljudima, udruženjima, preduzećima i ostalim potencijalnim faktorima u ruralnom području da sagledaju potencijal svog područja, te potaknu provođenje integrisanih, kvalitetnih i originalnih strategija održivog razvoja. Jedna od osnovnih karakteristika ove inicijative je stavljanje naglaska na lokalno stanovništvo koje se oduvijek smatralo glavnim faktorom ruralnih područja. Ono što je činilo posebnost ovog pristupa u njegovim počecima bilo je povjerenje u domaće ljude i njihova znanja i sposobnosti da otkriju šta najbolje odgovara njihovom okolišu, kulturi, tradiciji i vještinama. Glavne karakteristike ovog pristupa su: Lokalna akcijska grupa (LAG) je pravno tijelo osnovano s ciljem podrške razvoju ruralnih regija. Objedinjuje predstavnike malih i srednjih preduzeća, lokalne samouprave, neprofitnih organizacija i drugih lokalnih aktera iz različitih područja djelatnosti, koji se zajednički dogovaraju o jedinstvenom pristupu u cilju razvoja njihove regije. LAG ima zadatak identifikovati i implementirati lokalnu razvojnu strategiju, donositi odluke vezane za izvore finansiranja, te upravljanje finansijama. Lokalne akcijske grupe su se često pokazale korisnijim modelom od nekih drugih pristupa u stimulisanju održivog razvoja. Osnivanje LAG slijedi nekoliko principa. Novoosnovana LAG predstavlja ono ruralno područje koje ima više od i manje od stanovnika, te gradove s manje od stanovnika. Teritorija LAG-a predstavlja samostalnu cjelinu i ne može ulaziti u teritoriju drugih LAG-ova. Ista lokacija jednog samostalnog LAG-a ne smije imati više od jednog LAG-a što se tiče partnerstva, strategije i teritorija. Razvojni plan LAG-a mora biti strukturisan prema jednoj od ovih tema: Korištenje know-how i novih tehnologija za stvaranje konkurentnijih proizvoda i usluga ruralnog područja; Unapređenje kvaliteta života u ruralnim područjima; Stvaranje dodatne vrijednosti domaćim proizvodima; Stvaranje optimalnog korištenja prirodnih i kulturnih bogatstava. Ciljno područje koje obuhvata manji teritorij povezan zajedničkim tradicijama, domaćim identitetom, osjećajem pripadnosti ili zajedničkim potrebama i očekivanjima, koje služi za provođenje ruralnih mjera.

43 Bottom-up pristup znači da lokalni faktori učestvuju u donošenju odluka vezanih za strategiju i selekcionisanje prioriteta koji bi trebalo da se provedu u njihovom lokalnom području. Inovativan pristup može značiti uvođenje novog proizvoda, novog procesa, nove organizacije ili novo tržište. Inovativnost u ruralnim područjima može podrazumijevati prijenos i prilagođavanje inovacija razvijenih na nekom drugom području, modernizaciju tradicionalnih oblika know-how ili traženje novih rješenja prema postojećim ruralnim problemima koje druge mjere intervencije nisu uspjele riješiti na zadovoljavajući i održiv način. Usvajanje informacijskih i komunikacijskih tehnologija u ruralnim područjima može postati važan kanal za širi pristup inovacijama kod ruralnog stanovništva. Integrisan i multi-sektorski pristup podrazumijeva da lokalna razvojna strategija mora imati multi-sektorsku podlogu, odnosno integrisati aktivnosti nekoliko sektora. Umrežavanje uključuje razmjenu dostignuća, iskustava i know-how između akcionih grupa, ruralnih područja, vlasti i organizacija uključenih u ruralni razvoj, nezavisno od toga da li su direktni akteri u kreiranju istih. Postoje različiti oblici umrežavanja: institucionalno, nacionalno, regionalno, lokalno. Saradnja omogućava različitim LAG-ovima sa istim ili sličnim projektima da zajednički riješe određene probleme ili da dodaju vrijednost lokalnim resursima. Na primjer, to mogu biti zajednički marketing ili neke turističke inicijative zasnovane na zajedničkom kulturnom nasljeđu i sl. Prilog 1. PRILOZI Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Ministarstvo je odgovorno i za obavljanje poslova i zadataka iz nadležnosti BiH koji se odnose na definisanje politike, osnovnih principa, koordinisanje djelatnosti i usklađivanje planova entitetskih tijela vlasti i institucija na međunarodnom planu u područjima: poljoprivrede, energetike, zaštite okoliša i turizma. Pored nadležnosti za sektor poljoprivrede, Ministarstvo ima i niz drugih nadležnosti, na primjer: Vijeće za poljoprivredu i prehrambenu industriju, šumarstvo i ruralni razvoj BiH radno i savjetodavno tijelo za oblast poljoprivrede, ruralnog razvoja i šumarstva. Vijeće je uspostavljeno u cilju planiranja aktivnosti za postizanje dugoročnog strateškog cilja ruralnog razvoja BiH. Jedna od osnovnih uloga Vijeća je predlaganje rješenja za transformaciju poljoprivrede i šumske proizvodnje kako bi se postigla njena efikasnost, oživljavanje ruralnih područja kroz pronalaženje dodatnih prihoda za stanovnike u ruralnim područjima, razvio konkurentan sektor prehrane i povećala konkurentnost domaćih proizvoda i sl. Ured za veterinarstvo u njegovoj je nadležnosti upravljanje zdravljem životinja. Pri Uredu za veterinarstvo postoji Agencija za identifikaciju životinja sa sjedištem u Banjaluci. Jedna od osnovnih funkcija agencije je, u skladu s propisima EU, stvaranje državne baze podataka o broju i kretanju životinja. Uprava BiH za zaštitu zdravlja biljaka Uprava je nadležna za sve aktivnosti vezane za zaštitu i zdravlje biljaka. Agencija za sigurnost hrane BiH - glavni zadatak Agencije je briga o sigurnosti ljudske i stočne hrane. Osim ove uloge u nadležnosti Agencije su i aktivnosti vezane za predlaganje zakonske regulative u ovoj oblasti, saradnja sa međunarodnim institucijama i organizacijama, praćenje i usklađivanje standarda sa standardima EU, izdavanje saglasnosti i dozvola te vođenje evidencija. Institut za akreditaciju BiH (BATA)- odgovoran za iniciranje bilateralnih i multilateralnih sporazuma sa drugim državama, edukaciju osoblja i pružanje savjeta državnoj administraciji iz oblasti akreditovanja, razvoj neophodnih kriterija, procedura i prakse akreditovanja, provođenje akreditacije ispitnih i kalibracijskih laboratorija za ocjenjivanje usklađenosti, certifikacijskih tijela za certifikaciju proizvoda, usluga, sistema kvaliteta, zaposlenih i dr. Certifikacija preduzeća i laboratorija se vrši u skladu sa EU procedurama.

44 Institut za standardizaciju BiH uspostavljen je u skladu sa Zakonom o standardizacji BiH i Zakonom o osnivanju Instituta za standardizaciju BiH. Institut predlaže strategiju standardizacije u BiH, priprema i publikuje bh. standarde, zastupa i predstavlja BiH u međunarodnim, evropskim i drugim organizacijama za standardizaciju, obavlja poslove koji proizilaze iz međunarodnih sporazuma i članstva u tim organizacijama. Institut za mjerenje BiH je naučno-stručna institucija nadležna za: predstavljanje BiH u odgovarajućim međunarodnim institucijama, pripremanje propisa u oblasti mjerenja i mjerne tehnike, uspostavljanje, imenovanje i nadzor mjernih laboratorija, kalibracija i verifikacija mjerila, referentnih materijala i opreme koje koriste institucije za mjerenje u kantonima, a u skladu sa propisima Međunarodne organizacije za mjerenje. Institut se bavi i naučnoistraživačkim radom, izradom studija, razvojnih strategija. Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH, RS je krovna institucija u poljoprivrednom sektoru u oba entiteta BiH. Ministarstvo ima slične sektore za: poljoprivredu; za poljoprivrednu politiku i međunarodnu saradnju; prehrambenu industriju; vodoprivredu; veterinarstvo i šumarstvo. Svaki od sektora je nadležan za predlaganje zakonske regulative u svojoj oblasti, kreiranje i praćenje politika i usklađivanje sa međunarodnom praksom, upravni nadzor i izvršavanje zakona i drugih propisa u svojoj oblasti, te ostale aktivnosti koje doprinose razvoju poljoprivrede, šumarstva i prehrambenog sektora. Pri Ministarstvima posluju i: Uprave za šumarstvo; Služba za direktna plaćanja u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji i ruralnom razvoju; Služba za finansijske i računovodstvene poslove; Služba za pravne, kadrovske i opće poslove; Služba za razvoj i upravljanje projektima; Jedinica za implementaciju projekata u poljoprivredi; Jedinica za implementaciju projekata u šumarstvu; Jedinica za internu reviziju. U Bosni i Hercegovini postoje sjedišta, odnosno, uredi niza međunarodnih organizacija: CE (Council of Europe) Ured Vijeća Evrope u Sarajevu, EUSR (European Union Special Representative) Ured Specijalnog predstavnika Evropske Unije u Sarajevu, OHR (Office of the High Representative) Ured Visokog predstavnika Sarajevo, OSCE (Organization for Security and Co-operation in Europe) Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi Sarajevo, EBRD (European Bank for Reconstruction and Development) Ured Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj u Sarajevu i mnoge druge. Prilog 2. Pregled nekih EU direktiva, Konvencija i Uredbi značajnih za sektor okoliša, tla, vode, zraka, energije Direktiva 2004/35/CE Evropskog parlamenta i Vijeća od 21. aprila o okolišnoj odgovornosti u pogledu prevencije i popravka okolišne štete Direktiva Vijeća 96/61/EC od 24. septembra u vezi sa prevencijom i kontrolom integrisanog zagađenja Direktiva Vijeća 80/68/EEC od 17. decembra o zaštiti podzemnih voda od zagađenja uzrokovanog određenim opasnim supstancama Direktiva Vijeća 91/271/EEC od 21. maja u vezi sa tretmanom gradskih otpadnih voda Direktiva 2006/11/EC Evropskog parlamenta i Vijeća od 15. februara o zagađenju uzrokovanom određenim opasnim supstancama ispuštenim u vodeni okoliš Zajednice (modifikovana verzija) (tekst EEA relevantnosti) Bijela knjiga o obnovljivim izvorima energije (White Paper on Renewable Sources of Energy) - COM 97/599 Direktiva Evropskog parlamenta i Vijeća od 23. oktobra/listopada kojom se uspostavlja okvir za djelovanje Zajednice na području politike voda - Okvirna direktiva o vodama EU (Directive of the European Parliament and of the Council of 23 October 2000 establishing a framework for Community action in the field of water policy Water Framework Directive) /60/EEC Direktiva Evropskog parlamenta i Vijeća od 23. oktobra/listopada o nacionalnim gornjim granicama emisije za pojedine atmosferske polutante - (Directive of the European Parliament and of the Council of 23 October 2001 on national emission ceilings for certain atmospheric pollutants) /81/EEC Direktiva o kvaliteti vode namijenjenoj za ljudsku potrošnju (Coucil Directive on the quality of water intended for human consumption) - 80/778/EEC Direktiva Vijeća od 12. juna/lipnja o zaštiti okoliša, posebno tla, kod upotrebe mulja iz pogona za preradu otpadnih voda u poljoprivredi (Council Directive of 12 June 1986 on the protection of the environment, and in particular of the soil, when sewage sludge is used in agriculture - 86/278/EEC Direktiva Vijeća od 12. decembra/prosinca o zaštiti voda od zagađenja koje je prouzrokovan nitratima iz poljoprivrednih izvora (poljoprivrednog porijekla) (Nitratna direktiva - Council Directive of 12 December 1991 concerning the protection of waters against pollution caused by nitrates from agricultural sources) - 91/676/EEC Direktiva Vijeća od 15. jula/srpnja o plasiranju proizvoda za zaštitu bilja na tržište (Council Directive of 15 July concerning the placing of plant protection products on the market) - 91/414/EEC Direktiva Vijeća od 2. aprila/travnja o zaštiti divljih ptica (Birds Directive- Council Directive of 2 April on the conservation of wild birds) - 79/409/ EEC Direktiva Vijeća od 21. decembra/prosinca kojom se zabranjuje plasman na tržište i primjena proizvoda za zaštitu bilja koji sadrže određene aktivne

45 tvari (Council Directive prohibiting the placing on the market and use of plant protection products containing certain active substances) - 79/117/EEC Direktiva Vijeća od 21. maja/svibnja o obradi komunalnih otpadnih voda (Urban Wastewater Treatment Directive-Council Directive of 21 May 1991 concerning urban waste-water treatment) - 91/271/EEC Direktiva Vijeća od 21. maja/svibnja o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (Coucil Directive of 21 May 1992 on the conservation of natural habitats and of wild fauna and flora - Habitats Directive) - 92/43/EEC Dopuna Direktive Vijeća od 3. novembra/studenog 1998 o kvaliteti vode namijenjenoj za ljudsku potrošnju (Directive of 3 November 1998 on the quality of water intended for human consumption) - 98/83/EEC EU Strategija zaštite tla (Thematic Strategy for Soil Protection)-COM (2006) 231 final Evropski plan za ekološku hranu i poljoprivredu (European Action Plan for Organic Food and Farming) - COM (2004) 415 final Konvencija o Evropskim krajolicima (European Landscape Convention - ELC) (Strasbourg, 2000) Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti naročito kao staništa ptica močvarica (Ramsar, 1971) Konvencija o zaštiti evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bern, 1979) Konvencija UN-a o biološkoj raznolikosti (UNCBD) (Rio de Janeiro, 1992) Konvencija UN-a o suzbijanju dezertifikacije (UNCCD) (Pariz, 1994) Kyoto protokol uz Okvirnu konvenciju UN-a o promjeni klime (Kyoto, 1999) Okvirna konvencija UN-a o promjeni klime (United Nations Framework Convention on Climate Change Declaration-UNCCC) Protokol o postojanim organskim polutantima (Protocol on Persistent Organic Pollutants), (Arhus, 1998) Protokol o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona (Protocol to Abate Acidification, Eutrophication and Ground-level Ozone), (Goeteborg 1999) Konvencija o postojanim organskim onečišćujućim tvarima (Stockholm, 2001) VI Akcioni program za okoliš (Sixth environmental action programme) (6EAP) Uredba Vijeća kojom se dopunjuje Uredba br. 2092/91 o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i označavanju na takav način proizvedenih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, uključujući i stočarsku proizvodnju (Council Regulation of 19 July 1999 supplementing Regulation No 2092/91 on organic production of agricultural products and indications referring thereto on agricultural products and foodstuffs to include livestock production) /1999/EEC Uredba Vijeća o potpori ruralnom razvoju od strane Evropskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EAGGF), radi pristupanja Republike Češke, Estonije, Cipra, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovenije i Slovačke u EU (Council Regulation on support for rural development from the European Agricultural Guidance and Guarantee Fund (EAGGF) by reason of the accession of the Czech Republic, Estonia, Cyprus, Latvia, Lithuania, Hungary, Malta, Poland, Slovenia and Slovakia to the European Union) /1999/EEC Uredba Vijeća o zajedničkim pravilima za programe direktne podrške u okviru zajedničke poljoprivredne politike i o uvođenju određenih programa podrške za poljoprivrednike (Council Regulation establishing common rules for direct support schemes under the common agricultural policy and establishing certain support schemes for farmers) 1782/2003 EEC Uredba Vijeća od 24. juna/lipnja o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i označavanju na takav način proizvedenih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (Council Regulation of 24 June 1991 on organic production of agricultural products and indications referring thereto on agricultural products and foodstuffs) /91/EEC Uredba Vijeća od 29. septembra/rujna godine, kojom se utvrđuju zajednička pravila za programe neposrednih subvencija u okviru zajedničke poljoprivredne politike i određeni poticajni programi za poljoprivrednike (Council Regulation establishing common rules for direct support schemes under the common agricultural policy and establishing certain support schemes for farmers) /2003/EEC V. Ministarska rezolucija o biološkoj raznolikosti (Kyiev Resolution on Biodiversity) (Kijev, 2003) Relevantne EU uredbe iz sektora poljoprivrede Uredbe predstavljaju akte čije je objavljivanje obavezno. Najvažnije EU uredbe koje se odnose na sektor poljoprivrede su: Uredba Vijeća Komisije EZ br. 1290/2005 od 21. juna godine Ova Uredba se odnosi na finansiranje zajedničke poljoprivredne politike, a definiše formiranje dva poljoprivredna fonda: Evropskog poljoprivrednog garancijskog fonda (EAGF) koji se koristi za finansiranje tržišnih mjera i Evropskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD) koji se koristi za finansiranje programa ruralnog razvoja. Uredba Vijeća Komisije EZ br. 1698/2005 od 20. septembra 2005 godine Ova Uredba se odnosi na podršku ruralnom razvoju iz Evropskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD). Za osiguranje održivog razvoja ruralnih područja, podrška se treba usmjeriti na ograničen broj temeljnih ciljeva na nivou zajednice koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju, ekonomsku konkurentnost, upravljanje zemljištem i zaštita okoliša, kvalitet života i diverzifikacija djelatnosti na tim područjima, uz uvažavanje raznolikosti odnosa koji se protežu od udaljenih geografsko ugroženih i razvojno zaostalih ruralnih područja pa do prigradskih ruralnih područja koja su pod nastupajućim pritiskom urbanih centara (gradova, megapolisa i sl).

46 Prilog 3. Međunarodni ugovori i drugi međunarodni propisi iz područja zaštite okoliša i zaštite prirode kao na primjer: Konvencija o biološkoj raznolikosti (Rio de Janeiro, 1992.) Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti naročito kao staništa ptica močvarica (Ramsarska konvencija-ramsar, 1971.) Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od zagađivanja (Barcelona, 1976) Protokol o posebno zaštićenim područjima i biološkoj raznolikosti u Sredozemlju (Geneva, 1982.) Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (Pariz, 1972.) Konvencija o zaštiti evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bern, 1979.) Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljka (CITES) (Washington, 1973.) Konvencija o pristupu informacijama, učešću javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u okolišu (Arhus, 1998) Prilog 4. Državni zakoni predstavljeni su Službenim glasnicima BiH. Iz oblasti poljoprivrede i zaštite okoliša značajni su: Zakon o mineralnim đubrivima (Službeni glasnik BiH, br.46/04) Zakon o hrani (Službeni glasnik BiH, br.50/04) Zakon o veterinarstvu (Službeni glasnik BiH 34/02) Zakon o zadrugama (Službeni glasnik BiH 18/03 i Službeni glasnik BiH 55/06) Zakon o fitofarmaceutskim sredstvima (Službeni glasnik BiH 49/04) Zakon o flaširanim pitkim vodama (Službeni glasnik BiH 45/04) Zakon o nadzoru kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu i izvozu (Službeni glasnik BiH 13/03) Zakon o vanjskotrgovinskoj politici (Službeni glasnik BiH 7/98 i Službeni glasnik BiH 35/04) Zakon o nadzoru nad tržištem (Službeni glasnik BiH 45/04) Zakon o carinskoj politici (Službeni glasnik BiH 57/04 i Službeni glasnik BiH 51/06) Zakon o zaštiti potrošača (Službeni glasnik BiH 25/06) Zakon o sjemenu i sadnom materijalu poljoprivrednih biljaka (Službeni glasnik BiH, br.03/05) Zakon o zaštiti zdravlja bilja (Službeni glasnik BiH, br.23/03) Zakon o zaštiti novih sorti bilja (Službeni glasnik BiH, br.46/04) Zakon o koncesijama BiH ( Službeni glasnik BiH, broj 32/00) Prilog 5. Entitetski zakoni predstavljeni su raznim Službenim novinama (F BiH) i Službenim glasnicima (RS), na primjer: Zakon o zaštiti prirode (Službene novine F BiH, br.33/03) Zakon o zaštiti okoliša (Službene novine F BiH, br.33/03) Zakon o upravljanju otpadom (Službene novine F BiH, broj 33/03) Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Službene novine F BiH 2/98) Zakon o lijekovima koji se upotrebljavaju u veterinarstvu (Službene novine F BiH 15/98) Zakon o vodama (Službene novine F BiH 70/06) Zakon o mjerama za unapređenje stočarstva (Službene novine F BiH 23/98) Zakon o priznavanju i zaštiti sorti poljoprivrednog i šumskog bilja (Službene novine F BiH 31/00) Zakon o sjemenu i sadnom materijalu poljoprivrednog bilja (Službene novine F BiH 55/01) Zakon o duhanu (Službene novine F BiH 45/02 i 42/04) Zakon o novčanoj podršci u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji (Službene novine F BiH 28/04) Zakon o poljoprivredi (Službene novine F BiH xx/07usvojen godine) Zakon o prikupljanju, proizvodnji i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materijala ( Službene novine Federacije BiH, broj 35/98) Zakon o fondu za zaštitu okoliša Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine F BiH, broj 33/03) i sl. Prilog 6. Međunarodne konvencije i protokli vezane za okoliš Do Godine, prema Registru međunarodnih konvencija i protokola u oblasti okoliša (koji je sačinio Sekretarijat Programa Ujedinjenih nacija za čovjekovu sredinu UNEP-a), zaključeni su mnogi multilateralni ugovori koji se djelimično ili u potpunosti odnose na životnu sredinu. Od svih konvencija, sporazuma, ugovora donijetih do godine najznačajnija je I konferencija Ujedinjenih nacija o čovjekovoj sredini iz godine. Sazivanje ove konferencije inicirao je Rimski Klub. Značajna razmatranja o ekološkim problemima čovjekove životne sredine nastala su kao rezultat aktivnosti Rimskog kluba i sadrže se u njegovim izvještajima, ukupno četiri, koji su objavljeni u obliku knjiga; Granice rasta (1972), Čovječanstvo na raskršću (1974), RIO Preoblikovanje međunarodnog poretka, Ciljevi čovječanstva i Nakon ere rasipanja (1978). Prva tri izvještaja Rimskog kluba ukazala su na opasnost koja prijeti čovječanstvu od ekološke katastrofe, to je imalo za posljedicu kako osjećanja beznadežnosti, tako

47 i širenje pesimističnog raspoloženja među ljudima. Zato je postojala potreba da se pruži i optimistički pogled na budućnost čovječanstva. Tako se u 4. izvještaju kao zajednički interesi nacija, koje su često politički i vojno suprotstavljene navode globalni ciljevi bezbjednosti, obezbjeđivanje ishrane i očuvanje energije i prirodnih resursa. Za peti izvještaj istraživači su nastojali da utvrde ulogu i mogućnosti nauke i tehnike u rješavanju problema oskudice hrane, materijala i energije. U ovakvom nastojanju, oni su ukazivali da se za sve materijale mogu naći alternativne zamjene supstrati, ali da se ne vidi način za proizvodnju dovoljno energije koja bi bila i ekonomski prihvatljiva. Stokholmska konferencija - I konferencija Ujedinjenih nacija (5-16 juna 1972) bila je posvećena zaštiti životne sredine i smatra se prelomnom za organizovanje međunarodnih akcija na najširoj osnovi u oblasti sa usvojenim principima za međunarodno regulisanje te materije. Stokholmska konferencija je značajna što je stala na stanovište da se problem zagađivanja životne sredine može riješiti jedino paralelno sa rješavanjem ekonomskih i socijalnih problema savremenog svijeta, dakle, jedino svestranom koordiniranom međunarodnom saradnjom na svjetskom planu paralelno sa rješavanjem problema razvoja, podizanju standarda svih ljudi na svijetu. Zaštita životne sredine je, prema Deklaraciji, imperativni cilj čovječanstva pošto se resursi planete Zemlje moraju sačuvati ne samo za sadašnje već i za buduće generacije. Rio deklaracija - II konferencija Ujedinjenih nacija (1992) učvršćuje novu strategiju zaštite životne sredine. Rio deklaracija je postavila osnove za rješavanje pitanja životne sredine kao nerazdvojnog dijela razvoja i dala nove impulse procesima stvaranja najširih oblika saradnje između razvoja životne sredine i između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Interesi za životnu sredinu su se polarizovali po regionalnim grupacijama: Zemlje u razvoju i Kina; Evropska zajednica, Nordijske zemlje, Zemlje Centralne i Istočne Evrope. Rio deklaracija proklamuje 27 principa koji se smatraju osnovnim principima savremene politike i prava životne sredine, odnosno međunarodnih odnosa u vezi sa problemima životne sredine. A najvažniji usvojeni principi ove konferencije je obavezivanje zemalja potpisnica na ostvarivanje održivog razvoja, zasnovanog na principu zaštite životne sredine kao sastavnog dijela razvoja i ustanovljavanju obaveza da zagađivač plaća troškove i štete uticaja aktivnosti na životnu sredinu. Među usvojenim dokumentima su: Rio deklaracija o životnoj sredini i razvoju, Konvencija o promjeni klime, Konvencija o biološkoj raznovrsnosti, Principi o upravljanju, zaštiti i održivom razvoju šuma i Agenda 1 Program aktivnosti za 21. vijek), Agenda 21, predstavlja uputstvo za primjenu i sprovođenje koncepta održivog razvoja u svim sektorima razvoja i korištenja životne sredine u 21 vijeku. Sve zemlje učesnice obavezale su se da primjenjuju Agendu 21 i da formiraju svoje Komisije za održivi razvoj. Kako su razvijene zemlje svoj razvoj bazirale na potrošnji planetarnih resursa, a istovremeno su i zagadile životnu sredinu, to su one prihvatile obavezu da u narednom periodu odvajaju 0,7% od svog nacionalnog dohotka za pomoć nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju da prevaziđu problem zagađenosti u svom razvoju i da im pomognu sa novim tehnologijama. Konferencija o Zemlji u Rio de Žaneiru smatra se skupom kojem pripada počasno mjesto u istoriji zaštite okoliša. Agenda 21 je istorijski dokument koji pojašnjava kako razvoj učiniti održivim sa ekološkog, ekonomskog i socijalnog aspekta. Da bi se uspjelo u tome, potrebno je uključiti sve elemente društva. U ovom dokumentu nude se konkretne mjere i prijedlozi za suzbijanje zagađivanja okoliša, očuvanje i zaštitu biodiverziteta, održivo korištenje prirodnih resursa i održivo upravljanje okolišem. Ona predstavlja opšti plan i program o namjerama i obavezama djelovanja za ostvarenje konačnog cilja - održivi razvoj u XXI vijeku. Agenda 21 ne sadrži nikakva ograničenja ili obaveze već samo prijedloge i preporuke. Sastoji se iz 40 poglavlja podijeljenih u četiri cjeline, između kojih se jedno poglavlje odnosi na racionalnu upotrebu resursa (bogat svijet) iz kojeg se mogu izvući i osnovni principi upravljanja ključnim prirodnim resursima na lokalnom nivou šuma, poljoprivreda, voda, otpad. Samit planete+5 održan je u Njujorku u vremenu od juna godine. Glavni cilj Konferencije je bio da se preko izvještaja svih zemalja učesnica sagleda koliko je postignuto od dogovora preko usvojenih dokumenata na Konferenciji UN o životnoj sredini i razvoju, održanoj u Rio de Žaneiru 1992, a naročito kako se sprovodi Agenda 21. Sprovođenje Agende 21 je bila suština izvještaja svih zemalja. Najveća zabrinutost ispoljena je u dvije oblasti: 1. U pogledu promjene klime, povećanja globalne prosječne temperature, mogućnosti topljenja lednika, što će, do pomenute godine, dovesti do povećanja nivoa mora za 1m. Ovim bi mnoge ostrvske zemlje bile potopljene, a u drugim priobalnim zemljama došlo bi do drastičnih promjena, ne samo u blizini obala, već bi se podigao nivo podzemnih voda. Na ovaj način, problemi bi nastali, kako u urbanim, i drugim naseljima, tako i u vegetaciji jer bi podzemna voda došla do rizosfere. 2. U vezi sa drastičnim smanjenjem svjetskog fonda šuma koje se troše brzinom 11 miliona ha/godišnje. Da bi se fond svjetskih šuma zaštitio, predloženo je da se donese Konvencija o šumama. Kyoto protokol je usvojen u japanskom gradu Kjotu godine kao protokol uz Konvenciju o klimatskim promjenama. Njime su određene konkretne obaveze država članica u pogledu ograničenja emisija tzv. gasova staklene bašte (ugljen-dioksid, metan, azotni oksidi, vodonik, fluorougljikovodici, perfluorougljikovodici i heksafluorid). Predviđeno je da zemlje navedene u Aneksu za vrijeme prvog perioda angažovanja ( ) treba da smanje svoje ukupne emisije gasova staklene bašte za najmanje 5% u odnosu na nivoe iz godine.

48 Dogovoreni su različiti ciljevi smanjenja prema ukupnom doprinosu u emisijama ovih gasova. Tako je za SAD predviđeno smanjenje gasova staklene bašte za 7%, EU u cjelini za 8%, Japan i Kanada za 6%, itd. Neke zemlje su dobile mogućnost da povećaju svoje emisije (Australija, Island, Norveška), dok su za neke utvrđene obaveze da zamrznu nivo svojih emisija na trenutnom nivou (Rusija, Novi Zeland, Ukrajina). Trenutno se najveće diskusije vode u vezi sa odbijanjem SAD da sprovedu svoje ranije prihvaćene obaveze. Milenijska procjena ekosistema (MP) je urađena na zahtjev Generalnog sekretara UN-a Kofi Annana godine, i uvrštena je u njegov izvještaj Generalnoj skupštini UN-a, Mi narodi: Uloga Ujedinjenih nacija u 21. vijeku. Vlade su, nakon toga, podržale uspostavu milenijske procjene ekosistema preko odluka koje su donijela tri međunarodna skupa, tako da je MP započela u godini. MP je izvedena pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, gdje je Sekretarijatom koordinirao Program za okoliš Ujedinjenih nacija, dok je procjenom upravljalo jedno mješovito tijelo sastavljeno od svih zainteresovanih strana uključujući predstavnike međunarodnih institucija, vlada, poslovnih i nevladinih organizacija, te lokalnog stanovništva. Cilj MP je bio da izvrši procjenu posljedica promjena u ekosistemu na blagostanje ljudi, kao i da uspostavi naučnu osnovu za mjere potrebne da bi se poboljšalo očuvanje i održivo korištenje ekosistema i njihov doprinos dobrobiti čovjeka. Konceptualno, okvir MP polazi od postavke da su ljudi sastavni dio ekosistema i da između njih i ostalih dijelova ekosistema postoji dinamična interakcija u kojoj promjenjivi humani uslovi upravljaju, kako direktno tako i indirektno, promjenama u ekosistemu, dovodeći na taj način do promjena u ljudskom blagostanju. Izvještaj predstavlja jednu sintezu i integraciju zaključaka četiri radne grupe MPa: Uslovi i trendovi, Scenariji, Odgovori (mjere) i Sub-globalne procjene. Međutim, on ne daje nikakav detaljni pregled izvještaja svake radne grupe, pa se, stoga, čitaoci podstiču da sami izvrše odvojenu reviziju njihovih zaključaka. Ova sinteza je organizovana oko suštinskih pitanja koja su prvobitno postavljena pred ovu procjenu: Kako su se promijenili ekosistemi i njihove funkcije i uloga? Šta je prouzrokovalo te promjene? Kako su te promjene uticale na blagostanje čovjeka? Na koji način bi se ekosistemi mogli mijenjati u budućnosti i kakve će biti posljedice po blagostanje čovjeka? Koje su mogućnosti da se poboljša očuvanje ekosistema i njihov doprinos blagostanju čovjeka?

49 Preduslov uspješnog zagovaranja u polju ruralnog razvoja je poznavanje javnih institucija i njihovih nadležnosti, kao i poznavanje procedura donošenja odluka. U svijetu već dugi niz godina postoji stalna želja i potreba građana da djeluju i učestvuju u stvaranju politike koja ih se direktno tiče. Mnogi su shvatili, a posebno oni koji se bave istraživačkim radom, aktivizmom u nevladinom sektoru ali i obični građani, neophodnost zastupanja interesa ljudi sa kojima rade. U većini slučajeva, zastupaju se ljudi koji imaju malo znanja o problemima koji ih sputavaju. Međutim, da bi zagovaranje imalo efekta, tj. da se zagovaranjem ostvare zacrtani ciljevi, potrebno je svemu pristupiti veoma detaljno i sistematski. Znanje je najveća snaga u cijelom ovom procesu te je od izuzetnog značaja bitno da se oni koji su zabrinuti za društvena zbivanja poduče zagovaranju i nauče nešto više o oprobanim načinima njegovih metoda. Razvoj vještina javnog zagovaranja oduzet će Vam vremena i truda. Trebat će Vam i hrabrosti da stanete pred predstavnike vlasti, velike grupe ljudi ili televizijske kamere. Bosna i Hercegovina je zemlja kojoj su društvene promjene neophodne, kako u mnogim tako i poljoprivrednom sektoru. Stvoreni su novi sistemi vlasti i nove organizacije, a poljoprivrednicima se sada pruža mogućnost i da se uključe u procese donošenja odluka koje utiču na njihove živote i rad. U momentu kada su društvu hitno potrebne promjene, otvara se važno mjesto za zagovaranje. Mnoge neformalne i formalno organizovane grupe poljoprivrednika rade na poboljšanju kvaliteta života u zajednici u kojoj žive. Istraživanja pokazuju da su neophodne tri stvari da bi se promijenila politika, stavovi i programi: 05. Lobiranje i zagovaranje 1. Prepoznavanje problema, 2. Pronalaženje rješenja i 3. Zagovaranje. Iz ovoga se može izvući i jedna od definicija zagovaranja: Javno zagovaranje je društveni proces čija je svrha postizanje društvenih promjena. Ono počinje od male grupe ljudi koji dijele zabrinutosti oko određenog problema i spremni su posvetiti vrijeme, svoju stručnost i raspoložive resurse da bi došli do željene promjene. Sastoji se od niza aktivnosti koje se preduzimaju s ciljem mijenjanja politike, prakse i stavova. Ove promjene se mogu odnositi na zakonodavstvo, državnu strategiju ili čak direktno i na Vas. Iz ovoga proizlazi da zagovarati znači govoriti u nečije ime kako bi se prevazišli zajednički i opšti društveni problemi. Javno zagovaranje se sastoji od usmjerenih i organizovanih akcija koje koriste demokratske instrumente (izbore, mobilizaciju masa, građanske akcije: građansku neposlušnost, lobiranje, pregovore, pogodbe i sudske akcije) - da bi napravile i sprovele zakone tj. politike koje će kreirati pošteno i pravično društvo. Zagovaranje je temeljni i stalni proces svakoga otvorenog i demokratskog

50 društva. Proces zagovaranja je usko povezan s ljudskim pravima i bazira se na pretpostavci da su u konkretnom društvu ispunjena temeljna ljudska prava kao što su sloboda govora i udruživanja. Osim toga, zagovaranje zahtijeva da ljudska prava određenih kategorija ili cijelog stanovništva budu poštovana i ispunjena. U širem smislu, zagovaranje okuplja grupe i individue koji žele uticati na kreiranje, stvaranje i promjenu politika i ponašanja institucija koje nad njima imaju moć. U isto vrijeme, zagovaranje je fundamentalan i dugotrajan proces u okviru demokratskih društava unutar kojega grupe građana imaju pravo da utiču na političke institucije. Učesnici kampanje treba da imaju jasnu predstavu o tome čije interese brane, odnosno ko su osobe koje imaju koristi od njihovog zagovaranja. S učešćem ljudi u organizovanim akcijama koje uključuju nevladine organizacije (NGO/NVO), medije i javne institucije nadležne za donošenje odluka, demokratski procesi postaju sve jači. Na ovaj način, otvara se mogućnost da svi oni koji su zainteresovani za ruralni razvoj u BiH kreiraju i realizuju svoja prava da mijenjaju društvo tako što će mijenjati institucije koje ga kontrolišu. Proces zagovaranja uključuje i obuku i edukaciju učesnika i njihovih lidera o pitanju koje se zagovara, kao i o metodama lobiranja i vještinama rukovođenja. Javno zagovaranje ima za cilj da promijeni društvo i pozicije moći, da promijeni mentalitet, odnosno, način razmišljanja. Zagovaranje je oruđe kojim se utiče na ljude, mijenja se njihov pogled na određene situacije i stvara se međusobno razumijevanje. Ono, također, ostavlja mogućnosti za alternative i seže mnogo dalje od skučenih interesa pojedinaca ili grupa. Misija javnog zagovaranja je stvaranje pravednijeg i poštenijeg društva. Društvo će biti pravednije kada i interesi marginalizovanih grupa kao što su, na primjer, ljudi sa slabom ekonomskom moći (i još slabijim političkim uticajem), budu ravnopravnije i poštenije tretirani i zastupani. Jedna od posebno ugroženih kategorija stanovništva u BiH su i poljoprivrednici i svi oni koji žive i rade u ruralnim sredinama. Traženje i stvaranje promjena unutar nekoga društva nije samo uslov njegovog daljnjeg prosperiteta već i njegovog opstanka. Javno zagovaranje traži požrtvovanost, strpljenje, uključenost, a često zahtijeva i stopostotno davanje, timski rad, komunikaciju i otvorenost! Budite pripremljeni da uložite mnogo energije, a da zauzvrat dobijete vrlo malo. Razumijevanje i priznavanje tema od strane javnosti koje zagovarate neće se desiti preko noći. Kao zagovarač, morate biti veoma dobro upoznati s procesom donošenja odluka na koje nastojite uticati. Što više znate o samom procesu, imate više moći da na njega utičete. Važno je znati formalna pravila i procedure donošenja odluka. Korištenje formalnog procesa ima nekoliko važnih prednosti. Promjena do koje je došlo je službena i prema tome vjerovatno trajnija. Proces donošenja odluka o Vašem i sličnim pitanjima će vjerovatno biti otvoreniji za učešće, ideje i prijedloge u budućnosti, zahvaljujući Vašim naporima. Ipak, ukoliko formalni proces zakaže, važno je znati da se ista promjena može ostvariti na različitim nivoima. Uvijek možete pokušati s mnogo neformalnijim praksama iza scene ili čak tražiti alternativni proces. Dobar rad na zagovaranju tema od društvenog interesa također leži i na osnovama vještina komunikacije i pregovaranja. Ovo su vještine koje se uče i mogu se poboljšati kroz praksu i strpljenje. Ključ dobrog zagovorništva leži u sposobnosti da se tačno izraze interesi i mišljenja onih u čije se ime vršimo zagovaranje. Ovo je, prije svega, važno iz etičkih razloga jer, u svakom slučaju, ne želite iskriviti njihove interese i gledišta. Drugo, kada se nađete u situaciji da ljudi dovode u pitanje Vaše pravo da govorite u ime nekoga, Vaša legitimnost se odražava u činjenici da Vaše znanje dolazi iz iskustva i mišljenja onih koje zastupate. Osiguranje etičnosti i legitimnosti, koje su osnovni principi zagovaranja, ponekad nije lak zadatak. Iscrpno istraživanje, temeljite konsultacije i pažljivo planiranje poruka koje želite prenijeti javnosti, a u dogovoru sa onima koje zastupate, garant je da će njihovi interesi biti zastupani na pravi način. Važno je zapamtiti da je rad na zagovaranju često dugotrajan proces. Taj proces će se nastavljati sve dok ne postignemo svoje ciljeve. Kako se zagovara? Postoje tri vrste aktivnosti koje zajedno podrazumijevaju zagovaranje: 1. Zastupanje: govoriti u svoje ili tuđe ime u javnosti 2. Mobilizacija: ohrabrivanje drugih da govore u javnosti zajedno sa vama 3. Osnaživanje: omogućiti drugima da znaju da imaju pravo govoriti u javnosti i da imaju pravo da ih čuju 1) Zastupanje Korisnici dijele informaciju (brigu) sa zagovaračima Zagovarači predstavljaju brigu korisnika Zagovarači kontaktiraju mete Dobro planirano zastupanje je posebno bitno kada korisnici nisu u mogućnosti da se sami predstavljaju ili kada je jedna osoba glasnogovornik cijele grupe ljudi. Osoba koja je izabrana mora ispravno izraziti interese onih u čije ime zagovara. U ovim slučajevima je najvažnije osigurati da su osnovni principi zagovaranja (etika i legitimnost) zadovoljeni. 2) Mobilizacija Korisnici dijele informaciju (brigu) sa zagovaračima Zagovarači mobilizuju druge za podršku Podržavaoci kontaktiraju mete Mobilizacija, u stvari, znači ništa drugo nego uključivanje drugih u Vaše aktivnosti i to na način da se oni ohrabre da podržavaju ono za što se Vi borite i da zatim poduzmu aktivnosti u smjeru ispunjenja Vaših ciljeva. Mobilizacija je u biti: širenje baze podrške, šireći je od onih koju su direktno pogođeni problematikom do uvjeravanja drugih da se ta problematika tiče i njih. Ovdje je veoma bitno da se što više poljoprivrednih zadruga i organizacija koje zagovaraju ruralni razvoj ujedine tj. da usaglase zajedničke stavove i zajedno vrše pritisak na donosioce odluka.

51 Mobilizovati druge je bitno iz nekoliko razloga: Brojnost osoba koje zagovaraju je bitna, posebno ako sve osobe zagovaraju zajedničku stvar Rad sa drugima ili drugim grupama umanjuje rizik da je ono što zagovarate kontroverzno Možete postići društvene promjene tako što ćete popularno mišljenje izmijeniti podizanjem javne svijesti, čak i ukoliko se ista promjena ne dogodi unutar vlade i državnog sistema. 3) Osnaživanje Korisnici dijele informaciju (brigu) sa zagovaračima Zagovarači osposobljavaju i osnažuju korisnike/ce Korisnici kontaktiraju mete Predstavljanje i mobilizacija omogućavaju ljudima da otkriju kako mogu biti aktivni politički akteri. U procesu zagovarači mogu uvidjeti kakva su stajališta vlada, lokalnih vlasti, ali i bliže okoline. Ovaj proces je i vrlo oslobađajući jer na neki način oslobađa ličnu energiju i snagu svake osobe koje je uključena u proces. Ovo se posebno odnosi na članove grupa koje su tradicionalno marginalizovane. Još jedan bitan rezultat ovog procesa je da, ohrabrujući individue da uzmu učešće i igraju bitniju ulogu u razvoju politika i prakse, omogućava sticanje neke vrste vlasništva nad postignutim promjenama. Ljudi ohrabreni kroz ove procese radikalno mijenjaju mišljenje o svom mjestu u zajednici i prepoznaju da imaju prava koja mogu aktivno koristiti. Na kraju, ovi procesi ohrabruju ljude da se sukobe sa tradicionalnim ulogama države i društva, ali ih i uvjeravaju da imaju, kako odgovornosti tako i prava. Sve tri navede aktivnosti se mogu raditi u isto vrijeme, budući da se u normalnim uslovima ove aktivnosti često prepliću MEDIJI Mediji su zainteresovani za one priče koje će zaokupiti pažnju široke publike. Oni vole nečije lično iskustvo iskoristiti kao primjer. Imajte na umu da novinari i urednici nemaju vremena za čitanje dugih priča. Njima su potrebne nove, kratke, jasne i uzbudljive informacije, sažete, sa naglašenom suštinom. Javno prezentovanje podataka Bez obzira prezentujete li svoje podatke na elektronskim medijima, u štampi ili putem elektronske pošte, u svakom slučaju morate ispričati svoju priču. Ključ uspjeha je, svakako, Vaša lična priprema i sposobnost da pravilno artikulišete temu koju zagovarate. Vaši pisani materijali će biti važni. Ključno je razviti dugoročne i dobre odnose sa reporterom sa kojim ste u vezi. Govorne i jezičke vještine neophodne su pri prezentovanju podataka. Vrlo je važan i način na koji ljude nagovarate i ubjeđujete da prihvate Vaše stavove. Različite situacije često zahtijevaju i različite načine zagovaranja. Prilikom prezentacije ovih podataka, odnosno, zagovaranja javnosti, moramo sebi postaviti određene standarde u korištenju govornog i pisanog jezika. Zagovarači ne treba da se ograničavaju u pisanju ili govoru, ali bi trebalo da imaju na umu nekoliko sljedećih napomena. Koristite različite stilove pisanja pri komunikaciji s različitom publikom, uvijek se preispitujući šta je cilj same komunikacije u svakom pojedinačnom slučaju. Iskoristite jezička znanja (gramatička pravila, pravopis, itd.), medijske tehnike, ilustracije, citate i sve ostalo što će Vam pomoći da kreirate, kritikujete, diskutujete i utičete na druge kroz štampane i ostale tekstove. Koristite govor zajedno s pisanim i vizualnim pomagalima kako biste lakše ostvarili svrhu zagovaranja. Jezik koji koristite za ove svrhe može Vas dovesti korak naprijed ka ubjeđivanju ostalih, razmjeni informacija i vlastitoj samospoznaji i zadovoljstvu LOBIRANJE I SASTANCI Uvod Direktan susret sa ciljanim donosiocem odluka (tzv. ''lobiranje'') jedan je od najčešćih metoda koji se koriste u javnom zastupanju i često predstavlja polaznu tačku za dalje aktivnosti. Lični kontakt je prilika da se uspostave odnosi sa donosiocima odluka, što može biti vrlo korisno u budućnosti. Nastojte da pronađete kanal za redovne kontakte. Važno je da izaberete pravo vrijeme za sastanak sa donosiocima odluka, onda kada je problematika za koju se zalažete već na njihovom dnevnom redu ili će uskoro biti na primjer, pred početak važnog glasanja ili kada su oni u prilici da preduzmu akciju kojom će podržati ono za šta se Vi zalažete na primjer, u procesu utvrđivanja budžeta ili u vrijeme održavanja godišnjeg sastanka. Pokušajte da zamislite kako problem ili ideja za koju se zalažete izgleda iz ugla onih koji donose odluke. Zašto bi oni trebalo da Vas podrže? Ako preduzmu akciju koju od njih tražite, kakva je korist za njih? Na ova pitanja ćete lakše naći odgovor ako ste prethodno dobro proučili ''ciljnu osobu'' sa kojom treba da se sastanete. Iznesite realne zahtjeve. Pokažite njemu/njoj da za svoj stav imate široku podršku. Podstičite saveznike da lobiraju kod istog donosioca odluka i da mu pošalju istu poruku kao Vašu (koristite kratke preporuke da biste bili sigurni da je poruka ista. Zvaničnici teško mogu da ignorišu veliki broj ljudi koji zastupaju isti cilj. Nemojte se zadovoljiti nejasnim i nedorečenim izrazima podrške. Vratite se na dva osnovna pitanja: 1. Da li se donosilac odluka slaže da je promjena potrebna? 2. Šta je spreman da uradi da do promjene dođe?

52 Prednosti Problem pred donosiocem odluka dobija ljudsko lice, posebno ako je u razgovor uključena osoba na koju problem direktno utiče. Pismenost nije potrebna. Direktan kontakt je dobar za uključivanje ljudi na nivou zajednice. To je prilika da se podijele emocije i razmijene lična iskustva. O stavu koji zastupate možete da diskutujete, a ne samo da ga prezentujete. Ostvaruje se lični kontakt, čime se povećavaju šanse da se posao obavi. Nedostaci Savjeti Poruka možda neće imati nikakvo dejstvo na donosioca odluka ako se njemu/njoj lično ne dopada osoba koja je donosi. Donosilac odluka koji ima bolju vještinu pregovaranja od Vas može da pretvori sastanak u gubljenje vremena ili Vas može ubijediti da pristanete na nešto zbog čega ćete se kasnije kajati. Zahvalite se donosiocu odluke ako Vam je i ranije pružao podršku. Započnite sastanak isticanjem onoga u čemu se Vi i donosilac odluka slažete i imate zajednički interes. Potrudite se da pažljivo slušate i govorite treba da čujete šta Vaš sagovornik misli. Nastojte da svoj cilj dovedete u vezu sa problematikom koja interesuje donosioca odluke. Nastojte da o određenom pitanju znate više od Vašeg sagovornika! Steknite reputaciju poznavaoca materije. Pokažite spremnost za pregovaranje, ali vodite računa koliko daleko ćete ići u pravljenju kompromisa. Ako je sa Vama još neko iz Vaše organizacije, nastojte da se dogovorite ko će šta da kaže. Nastojte da završite razgovor tako što ćete ukratko ponoviti ono što je donosilac odluka rekao ili obećao. Trudite se da od donosioca odluka ne tražite više od jedne stvari koju bi trebalo da uradi, osim ako on/ona pokažu izrazitu želju da Vam pomognu. Trudite se da ne koristite tehničke izraze ili žargon. Trudite se da ne dajete lažne ili zbunjujuće informacije to Vam može stvoriti probleme u budućnosti. KAKO da... lobirate/vodite direktne razgovore Utvrdite ''ulaznu strategiju'' Smislite načine kako da ugovorite sastanak sa ciljnom osobom. Imate li nešto zajedničko? Na primer, ako neki Vaš prijatelj poznaje Vašeg potencijalnog sagovornika, zamolite prijatelja da vas upozna kako biste mogli da ugovorite sastanak, ili, pak, iskoristite priliku za sastanak na licu mjesta. Zatražite sastanak Pošaljite pismo sa objašnjenjem šta je cilj Vašeg javnog zastupanja i zašto želite sastanak. Onda pozovite telefonom. Često nećete dobiti sastanak sa ''direktno'' ciljanom osobom već sa nekim od njegovog/njenog osoblja (''indirektno'' ciljana osoba). U svakom slučaju, obavezno se upoznajte sa osobljem i ponašajte pred prema njima isto kao da ste sa donosiocem odluka. Pozovite donosioce odluka da se lično uvjere u ono što zastupate Pozovite ih da dođu i vide iz prve ruke o čemu se radi, i da im pokažete zašto Vam je potrebna njihova pomoć. Ako donosilac odluke ne može da napusti kancelariju, dovedite problem njemu/njoj povedite na sastanak ljude na koje pitanje za koje se zalažete direktno utiče, prikažite kratku video prezentaciju u vezi sa temom ili ponesite nekoliko fotografija. Ako imate prijatelja koji poznaje donosioca odluke ili nekog od njegovog osoblja, zamolite ga da napiše pismo ili pozove telefonom. Priprema za sastanak Prvi korak: Upoznajte svoj cilj Analizirajte njega/nju. Ovdje možete iskoristiti medijske izvještaje, internet pretraživače i sl. kako biste stekli sliku o tome za šta se osoba koju želite upoznati u prošlosti zalagala a za šta je bila protiv. Nađite dodirne tačke sa onim što želite postići i nekim ranijim zalaganjima ciljane osobe. Drugi korak: Fokusirajte se na poruku. Izaberite glavni cilj i razvijte jednostavnu poruku: Šta želite da postignete? Zašto to želite da postignete (koje su koristi od preduzimanja akcije i/ili negativni efekti ako se ne uradi ništa; pripremite dokaze da problem postoji - statističke podatke). Kako namjeravate da to postignete? Šta očekujete da preduzme donosilac oduke?

53 Napišite kratku izjavu o namjerama i dajte je onima koji donose odluke da ih podsjetite koje stavove zastupate. Treći korak: Odaberite pravu osobu da prenese poruku Obično je onaj ko donosi poruku podjednako važan kao i sama poruka. Ako Vam je prijatelj ugovorio sastanak, pozovite i njega/nju da prisustvuje sastanku. Ili će možda neko na koga problem za čije se rešenje zalažete direktno utiče uspjeti da ''personalizuje'' problem i tako privuče pažnju donosioca odluka. Nastojte da onaj ko donosi poruku posjeduje odgovarajuće pregovaračke vještine i da ima odgovarajući stav kako bi obezbijedio pozitivan ishod sastanka. Četvrti korak: Vježbajte! Uvježbajte ono što ćete reći na sastanku sa prijateljima ili kolegama. Zamolite nekoga da odigra ulogu donosioca odluka i da postavlja komplikovana pitanja. Poslije sastanka Poslije sastanka pišite osobi sa kojom ste razgovarali i zahvalite joj se za sastanak (čak i ako Vam nije bila od velike pomoći). U poruci ukratko ponovite svoje ključne stavove i komentare te osobe kojima Vas je podržao/la, a posebno bilo koje obećanje koje Vam je dato. Napišite šta dalje namjeravate da činite, obećajte da ćete je obaveštavati o daljim koracima i izrazite nadu da ćete sarađivati i u budućnosti. Literatura: Javno zagovaranje, BOSPO, Slavica Bradvić Uvod u javno zastupanje, R.Šarma (R.Sharma)

54 Javne politike tj. javna politika je aktivnost kojom vlast daje odgovor na društvene probleme kao stanje koje je potrebno mijenjati. Rezultati politike oblikuju život pojedinca i društva. Kada je u pitanju društvo u BiH, ne postoji dovoljna svijest o značaju donošenja javnih politika kao ni o procesima kojima se oblikuje javne politike. Još uvijek su u povoju sistematični i sveobuhvatni pristupi uticaja na donošenje javnih politika u smislu lobiranja i zagovaranja kao legitimnih pristupa u procesima donošenja javnih politika. Sam pojam i definicija javnih politika se razlikuje i postoje mnoge i različite definicije, a ovdje su navedene samo neke karakteristične: Javne politike su tok ili plan djelovanja kojim se na racionalan način nastoje postići ciljevi u političkom odlučivanju Javne politike su djelovanje zasnovano na ovlašćenjima vlade: Javne su politike svako djelovanje koje provodi neko vladino tijelo koje za to ima zakonska, politička i finansijska ovlaštenja Javne politike su odgovor na stvarne potrebe ili probleme: Javne politike nastoje odgovoriti na praktične potrebe ili probleme društva ili neke grupe unutar društva (pr. građani, NVO ) Javne politike su usmjerene na ciljeve: Javnim politikama nastoji se ostvariti određeni niz jasno definisanih ciljeva kojima se pokušavaju riješiti ili makar naznačiti konkretni problemi neke zajednice Javne politike su odluka da se nešto učini ili ne učini Javne politike su aktivnosti koje preduzima jedan ili više učesnika Javne politike su obrazložena aktivnost 06. Javne politike i javne kampanje Sam termin je nastao u razvijenim demokratskim društvima od eng. Public Policy gdje se fokus stavlja na javno tj. transparentno donošenje, praćenje i vrednovanje učešća svih aktera kao i ciljeva i rezultata. Kada govorimo o smislu studija javnih politika, tada govorimo o pokušaju da se analizira politika, način njenog oblikovanja, promjene do kojih dolazi i konačno efekti koje politike imaju na društvo. U svakom demokratskom društvu bitno je da građani razumiju kako vlast kreira politiku, koja optimalna rješenja nudi (mogućnosti za građane) i kako se vrednuju te iste politike. Smisao i uloga političke analize je u pojašnjavanju javnih problema građanima i kreatorima politike da bi se napravili najbolji izbori među ponuđenim opcijama. Kreatori javnih politika treba da vode računa o javnim interesima građana i odgovorno omogućuju da se stvori ambijent u kojem se građani aktivno uključuju u procese kreiranja politika. Ovi procesi povratno snažno jačaju demokratsku dimenziju političkih procesa, ali i povećavaju kvalitet javnih izbora jer ih približavaju realnim potrebama građana doprinoseći boljem konačnom kvalitetu usluga. Cilj analize javnih politika je da se definišu, razumiju, porede, suprotstave, objasne, predvide, procijene, vrednuju, sintetizuju, dijagnostikuju, planiraju i primjene javne politike. Bitno je naglasiti da donošenjem određene javne politike možda rješavamo jedan problem ali otvaramo i pitanje drugih problema koji su na ovaj ili onaj način direktno vezani za suplementarne i komplementarne probleme.

55 Javnost i transparentnost u donošenju javnih politika su ključne kako bi se šira javnost uključila u proces donošenja i kako bi konačan rezultat bio što kvalitetniji i povoljniji za što veći broj građana. Potrebno je naglasiti i značajan uticaj i učešće akademske zajednice i stručnjaka iz pojedinih oblasti koje javna politika obuhvata u cilju sagledavanja problema sa različitih strana. Praksa je pokazala da samo aktivnim pristupom možemo očekivati donošenje javnih politika koje u najvećem dijelu doprinose rješavanju problema u društvu. Šematski prikaz sl. 1. Koraci u kreiranju javnih politika 6.1. PROCES USVAJANJA I PRIMJENE JAVNIH POLITIKA Veoma je važno upoznati se sa procesom kreiranja javnih politika u okviru kojeg se javne politike proizvode. Model koji je široko usvojen i koji na najbolji način prikazuje proces kreiranja javnih politika se naziva ciklusom javne politike, koji je sastavljen od pet koraka: 1. Definisanje problema/utvrđivanje prioriteta. Polazna tačka u procesu kreiranja javne politike sastoji se od identifikacije određenog problema koji postoji u zajednici. Veoma nam je važno da problem bude lako uočljiv, potkrijepljen validnim argumentima i na kraju, odlično prezentovan, da bismo vladu uvjerili da se njime pozabavi. 2. Definisanje raspoloživih opcija javne politike/formulacija javne politike. Kada je problem dovoljno dobro definisan, sljedeći korak se sastoji u formulisanju raspoloživih načina kako problem može biti riješen, odnosno u formulisanju raspoloživih opcija javne politike. 3. Izbor rješenja/izbor najpogodnije opcije javne politike. Nakon formulisanja različitih raspoloživih rješenja, treba da odlučite kojoj od njih dajete prednost, odnosno koje smatrate najboljim. 4. Sprovođenje i praćenje javne politike zavisi prvenstveno od prethodnih koraka, i ako su prethodni koraci pripremljeni na odgovarajući način, to će nam pomoći da javna politika bude i usvojena. 5. Procjena/Evaluacija nam služi kao procjena sprovođenja javne politike i veoma je bitna i kao osnova za donošenje budućih odluka. Međutim, kod donošenja javne politike, preduzimanjem ovih koraka, nije sve gotovo. 6. Monitoring javne politike. Metode za monitoring uočenih rezultata javne politike obezbjeđuju informacije o posljedicama usvajanja javnih politika, pomažući time u fazi implementacije javne politike. Monitoring pomaže da se ocijeni stepen usklađenosti, da se otkriju nenamjeravane posljedice javnih politika i programa, da se identifikuju prepreke i ograničenja u implementaciji i da se lociraju izvori odgovornosti za odstupanja od javnih politika. Šematski prikaz sl. 2. Proces stvaranja javne politike Iz gore navedenih prikaza (sl 1. i sl. 2.), jasno je vidljivo da je stvaranje i donošenje javnih politika složen proces na koji se može uticati samo ukoliko postoji dovoljna informisanost i razumijevanje pojedinih koraka i procesa. Monitoring je i sistemsko prikupljanje informacija u svrhu provjeravanja napretka koji Vaš projekat ostvaruje u odnosu na planove. Najčešći način prikupljanja podataka o ishodu projekta su neformalne diskusije, studije slučaja (praćenje slučaja), razmatranje i diskusija te pregled publikacija, štampe i informativnih biltena. Tek poslije analize konkretnih rezultata, možemo ocijeniti da li je javna politika uspješna i da li je problem koji smo njom istakli riješen.

56 6.2. KLJUČNI AKTERI JAVNIH POLITIKA I NJIHOV ZNAČAJ Šematski prikaz sl. 4. Akteri javnih politika i uticaj Kompleksnost procesa donošenja javnih politika se ne ogleda samo u broju i različitosti aktera koji mogu biti: Vlast Eksperti Drugi zainteresovani akteri Međunarodni faktori Nevladine organizacije Mediji i javnost Sindikati Vjerske organizacije i sl Već i u njihovoj međusobnoj interakciji koja može biti: Vertikalna Horizontalna Šematski prikaz sl. 3. Akteri javnih politika, vertikalna i horizontalna interakcija Jasno je da različiti akteri imaju različite interese i moć u procesu donošenja s tim u vezi je i uticaj. Ovdje možemo navesti neke od aktera: Građani, prije svega, treba spomenuti da vlast donosi javnu politiku, a građani mogu uticati na to koja javna politika će biti donesena. U demokratskim društvima svaki član društva ima pravo da sudi o javnim politikama i direktno učestvuje u njihovom kreiranju. Sve učesnike u donošenju javnih politika klasifikujemo na dvije osnovne grupe zvanične i nezvanične učesnike. Zvanični učesnici su uključeni u proces javne politike na temelju njihovih zakonskih ili ustavnih odgovornosti i oni imaju moć da kreiraju i sprovode javne politike. Zakonodavne, izvršne i sudske institucije su prave zvanične institucije. Nezvanični akteri uključuju one koji imaju ulogu u procesu javnih politika bez eksplicitne zakonske ovlasti (ili dužnosti). Mediji su izuzetno važan učesnik u procesu kreiranja javnih politika zbog njihove implicitne uloge pružaoca političkih informacija i monitoringa vlade, ali mediji nemaju formalnu (zvaničnu), garantovanu ulogu u procesu kreiranja javnih politika. U zvanične učesnike, koji imaju ulogu kreiranja javne politike, ubrajamo izvršnu vlast koju u Bosni i Hercegovini sačinjava Predsjedništvo, Vlade i ministarstva unutar vlada (izabrani zvaničnici i birokratija) te vladine agencije. To su subjekti kojima se obraćamo.u nezvanične aktere se ubrajaju individualni građani, nevladine organizacije i političke partije. Kada govorimo o vladi, moramo navesti učešće svih nivoa vlasti od parlamenta, vlade do javne uprave na svim nivoima: nacionalni, regionalni, lokalni gdje vidimo jasno definisani vertikalni odnos subordinacije dok za ostale učesnike postoji horizontalna interakcija i učešće u različitim procesima i periodima donošenja javnih politika. U cilju razumijevanja pojedinih aktera, potrebno je razumjeti i značaj i ulogu u procesu donošenju javnih politika kako je to vidljivo na sl. prikazu.