Sportsko zanimanje: TRENER U SPORTU (ODBOJKA) ZVANJE: SPORTSKI OPERATIVNI TRENER SPORTSKI UČITELJ (IV STEPEN) VISOKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA

Size: px
Start display at page:

Download "Sportsko zanimanje: TRENER U SPORTU (ODBOJKA) ZVANJE: SPORTSKI OPERATIVNI TRENER SPORTSKI UČITELJ (IV STEPEN) VISOKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA"

Transcription

1 Sportsko zanimanje: TRENER U SPORTU (ODBOJKA) ZVANJE: SPORTSKI OPERATIVNI TRENER SPORTSKI UČITELJ (IV STEPEN) VISOKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA SPORTSKA AKADEMIJA BEOGRAD SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA DEČIJA ANTROPOMOTORIKA TEMA: KOORDINACIJA PROFESOR: STUDENT: Marina Jankulović datum: godine

2 Sadržaj: 1. Pojam antropomotorike Razvoj motorike kod dece Koordinacija Podela koordincije Senzibilne faze Меtodika razvoja koordinacije Primeri testova za razvoj koridnacije Okretnost na tlu Poligon unatraške Provlačenje I preskakanje Taping rukom..12 Zaključak Literatura

3 1. Pojam antropomotorike Pojam antropomotorike se sastoji od dve reči: antopos što znači čovek I motorika koja se u ovom kontekstu odnosi na kretanje. Antropomotorika je oblast, sa vrlo precizmo razrađenim stručnim merama I postupcima, usmerenim na usavršavanje efikasnosti kretne delatnosti. Dakle pojam antropomotorike obuhvata čovekove opšte razvojne I posebne individualne sposobnosti u životnom, radnom I sportkom smislu. Antropomotorički status je specifičan prostor, izučavan pre svega u sportu. Jedino se sport integralno bavi motoričkim statusom, definišući ga kao jedan od centralnih problema svog istraživanja. U okviru antropomotoričkog statusa čoveka moguće je razlikovati dva prostora: manifestni (vidljivi) I latentni (skriveni). U antropomotorici je moguće razlikovati raznovrsne kretne forme. Biološki gledano sve te forme se dele na filogenetske I ontogenetske. Antropomotoričke sposobnosti ili latentni motorički prostor je veoma složen kompleks antropoloških dimenzija. Osnovni problem istraživanja, prilikom opservacije antropomotoričkih sposobnosti je definisanje broja I vrste dimenzija koje ga sačinjavaju. U cilju definisanja ovog prostora izvršen je veliki broj istraživanja, ali definitivni odgovor nije dat. Otkriveno je mnogo raznovrsnih antropomotoričkih sposobnosti, čak je definisani I naizgled stalnih modela. Ipak, još uvek ne može da se govori o konačnom modelu antropomotoričkih sposobnosti. Problem se komplikuje I time što pojedini autori iste pojmove, obeležavaju različitim imenima, I suprotno. U praksi se još uvek upotrebljavaju termini: snaga, brzina, izdržljivost, koordinacija, fleksibilnost. Od ovih osnovnih termina autori su izveli specifične pojmove: brzinska snaga, eksplozivna snaga, izdržljivost u snazi 3

4 2. Razvoj motorike kod dece U prvih 5 godina od rođenja, mozak se razvija brže i više nego u bilo kom drugom periodu života. Rana iskustva deteta i rana stimulacija doprinose razvoju miliona neuronskih veza u mozgu. U ovo vreme se stvaraju osnove za učenje, zdravlje i ponašanje tokom celog života. Deca rastu i razvijaju veštine različitom brzinom. Dok jedni roditelji brinu o tome kada će njihovo dete prohodati, drugi brinu o tome kada će izgovoriti prvu reč. Većina veština se javlja po istom redosledu, ali vreme u kome se javljaju može biti različito kod različite dece. Najpre se razvija krupna motorika. Ona podrazumeva krupnije pokrete tela, kao što su okretanje i sedenje. Kod ovih pokreta koriste se krupniji mišići - mišići ruku, noga, leđa i stopala. Fine motoričke veštine podrazumevaju sitne pokrete, kao što je uzimanje manjih predmeta i držanje pribora za jelo. Kod ovih pokreta koriste se sitniji mišići - mišići prstiju, zglobova, usta i jezika. Zahvaljujući razvoju motoričkih veština, dete će moći: Da se slobodno kreće i samostalno završava određene zadatke. Da istražuje svet oko sebe, što dalje promoviše govor, kognitivni i senzorni razvoj. Da stiče nezavisnost i samopouzdanje, što dalje promoviše izvršne funkcije. Izvršne funkcije obuhvataju set veština i informacija koje je dete ranije steklo, a koje mu pomažu u novim izazovima i zadacima sa kojima se svakodnevno susreće. Da dostiže razvojne ciljeve u očekivano vreme. Kod beba razvoj motorike započinje sa prvim pokretima. Kako dete bude raslo, ono će sticati i razvijati motorne veštine kroz razne aktivnosti koje se obavljaju u svakodnevnim rutinama. Dete će prirodno samo pokušavati da ovlada novom veštinom. Ipak kod beba i male dece možda će biti potrebna dodatna stimulacija. Preporučuje se da svakodnevno ohrabrujete dete da se fizički kreće i da razvija svoje motoričke veštine. Ovakva stimulacija je važna da bi dete dostiglo razvojne ciljeve na vreme. Ovladavanje jednom veštinom će dovesti do ovladavanja drugom. Tako na primer, iako beba uglavnom neće propuzati do 7-9. meseca, ona će do tada dostići druge razvojne ciljeve koji će joj dati snagu i veštine potrebne da puzi. Za decu je izrazito bitno da svakodnevno uče nešto novo, da se susreću sa različitim situacijama, da izvršavaju različite zadatke u kojima će razmišljati i o pokretima i o svom kretanju. Svesni smo da deca previše vremena provode u školama, za računarima, tabletima i telefonima, bilo kakva fizička aktivnost čak i najosnovnija, kretanje, hodanje, penjanje će svakako biti korisna za razvoj motoričkih sposobnosti i za razvoj deteta. 4

5 3. Koordinacija Koordinacija je sposobnost upravljanja pokretima celog tela ili delova tela u prostoru. Ogleda se u brzom i preciznom izvođenju složenih motoričkih zadataka, odnosno brzim rešavanjem motoričkih problema. Pod koordinacijom se kao bazično motoričkom sposobnošću podrazumeva suština složenih kretanja, pri čemu u ostvarenju tih kretanja u određenoj meri i odnosu, učestvuju i druge motoričke sposobnosti. Koordinacija predstavlja osnovno svojstvo centralnog nervnog sistema (CNS) pomoću kojeg se upravlja i optimizuje aktivnost lokomotornog aparata. U okviru centralnog nervnog sistema (CNS), regulaciju koordinacije obavljaju spoljašnji i unutrašnji regulacioni krugovi. Spoljni regulacioni krug po Berštajnu kontroliše mehanizme za regulaciju kretanja na najvišem nivou, korom velikog mozga. Unutrašnji regulacioni krug reguliše kretanja subkortikalnim delom centralnog nervnog sistema i pod neposrednim je upravljanjem spoljašnjeg regulacionog kruga, koji je osnova kordinacije. Koordinacija podrazumeva kompleksan sled aktivnosti koji se jednostavo može predstaviti u četri koraka. 1. mišićni pokret stimuliše senzorne receptore 2. receptori šalju informacije u centralni nervni sistem (CNS) 3. centralni nervni sistem (CNS) je obrađuje i prilagođava ili unapređuje, odabira odgovarajući motorni program 4. vraća je u mišić putem motoneurona Postoji nekoliko tipova povratne sprege tokom ovog procesa koje šalju informacije o sprovedenom pokretu i uporedujući ga sa predvidenim. Sportista uči u svakom ponavljanju principom neuspelog pokušaja. Nakon velikog broja ponavljanja, mozak sportiste kreira memorisane motoričke programe ENGRAME. Za dobru koordinaciju karakteristično je da se uključuju mišici najprimereniji za određene zadatke po najefikasnijem redu, inhibirajuci pri tome antagoniste i regulišuci frekvenciju nervnih impulsa. Za rešavanje koordinacijskih problema neophodna je potpuna sinhronizacija viših regulatornih centara i perifernih delova lokomotornog aparata. Koordinacija je, naravno, usko povezana s tehnikom sportske grane. Da bi sportista efikasno i bez poteškoca vladao tehnikom određene sportske grane, mora imati dobro razvijenu koordinaciju Sportista dobre koordinacije usvaja novu veštinu (tehniku) brzo i sposoban je efikasno je izvoditi. Takode, sportista sa boljom koordinacijom, za isti pokret troši manje energije. Koordinacija je direktno povezana sa efikasnošću korišćenja ostalih motoričkih kapaciteta sportista. 5

6 Na koordinaciju utiče više faktora: inteligencija (mogućnost rešavanja kompleksnih, nepredvidivih motoričkih zadataka), sistematski trening (unapređuje kinestetički osećaj i na taj način koordinaciju, preciznost i brzinu pokreta); stečena motorička znanja (motoričko iskustvo) nivo razvijenosti drugih motoričkih sposobnosti (nizak nivo brzine, snage, izdržljivosti, fleksibilnosti i drugih motoričkih sposobnosti loše utiče na koordinaciju). 4. Podela koordinacije Koordinacija se deli na opštu koordinacija i specifičnu koordinaciju. Opšta koordinacija predstavlja sposobnost za racionalno izvođenje različitih motoričkih zadataka, nezavisno od sportske specijalizacije. Svestrani razvoj sportiste i raznovrsnost u fazama sportskog razvoja zavisiće od sistematskog rada na opštoj koordinaciji, odnosno o izloženosti višestrano usmerenim vežbama tokom detinjstva i adolescencije. Zašto je to tako? Svaki pokret, ma koliko nov, izvodi se na bazi starih koordinacionih veza. Novi pokret nastaje od velikog broja elementarnih komadića od kojih je svaki usvojen u prethodnom motoričkom iskustvu. Veći broj usvojenih pokreta - veći broj elementarnih jedinica ( pixela) - bolja slika Specifična koordinacija dozvoljava sportisti da brzo, precizno i sa lakoćom izvodi kompleksne tehničke i taktičke strukture u različitim uslovima. Specifična koordinacija naročito dolazi do izražaja u onim sportskim granama koje obiluju tehničkim elementima (sportske igre, odbojka, rukomet, gimnastika ). U sportskim igrama važno je precizno izvođenje jednostavnih i složenih veština što je moguće brže u zadanom vremenu, ali i pri konstantnoj promeni spoljašnjih uslova kao posledica prisustva protivnika. Iako se može konstatovati postojanje generalnog faktora koordinacije, potrebno je istaći da postoji relativno veliki broj podfaktora koordinacije koji različito utiču na specifičnu koordinaciju u svakom sportu čineći je relativno nezavisnom sposobnošću. Pri tome, izvesna korelacija postoji samo između veoma sličnih kretnih struktura Dobar dribler u fudbalu ne mora da bude i dobar dribler u košarci! 6

7 Metikoš i A. Hošek su otkrili da je struktrura koordinacije mnogo kompleksnija. Oni su izdvojili deset latentnih dimenzija koordinacije, ali su interpretirali šest i to: 1. faktor koordinacije pokreta celog tela 2. faktor koordinacije ruku 3. faktor brzine učenja kompleksnih motoričkih zadataka 4. faktor reorganizacije motoričkih stereotipa 5. faktor koordinisanog izvođenja pokreta u ritmu 6. faktor brzog izvođenja kompleksnih motoričkih zadataka 5. Senzibilne faze Tokom rasta i razvoja, deca prolaze kroz tzv. senzibilne faze za razvoj sposobnosti, odnosno periode kada je najpogodnije treningom uticati na razvoj određenih sposobnosti. Periodi kada sistemi odgovorni za određenu sposobnost prolaze kroz najveće promene smatraju se najpogodnijim za primenu treninga za razvoj te sposobnosti. Slika 1. Senzibilna faza za razvoj koordinacije je između 6 i 12 godine 7

8 6. Metodika razvoja koordinacije Tri osnovna metodološka pristupa: 1. usvajanje novih i raznolikih pokreta uz povećanje složenosti - ako nemaju veze sa sportskom tehnikom, ne moraju da se nauče, već da probaju da se izvedu - ovo se radi u danima aktivnog odmora - ali, najčešće se biraju vežbe koje ostvaruju neki efekat na sportsku tehniku - razvoj sposobnosti za brzu preorjentaciju i usaglašavanje motoričkih radnji, u skladu s promenjenom situacijom - u kolektivnim sportovima, sve vežbe sa protivnikom, hendikep situacije 2. Povećanje preciznosti motoričkih radnji i osećaja za vreme i prostor - promena brzine izvođenja kretanja, vremensko ograničavanje, dodavanje novih kretnih struktura, dodavanje novih zadataka tokom izvodenja vežbe, promene spoljašnjeg opterećenja (visina prepreke, težina opreme...), - ograničavanje senzorne kontrole (vezanje očiju, izbacivanje iz ravnoteže,...) povećanje amplitude pokreta i izvođenje koordinacijskih vežbi u uslovima zamora, nakon izvođenja drugih vežbi. 3. Usvajanje novih i raznolikih pokreta uz povećanje složenosti - vežbe koordinacije zahtevaju visoku koncentraciju. One utiču na nervni sistem i brzo ga zamaraju. Upravo zato najefikasnije je koordinaciju trenirati na početku glavnog dela, ili čak na kraju uvodnog dela treninga. - vežbe izvoditi intervalno, s odgovarajućim vremenom za oporavak između ponavljanja. Nije preporučljivo ceo trening posvetiti razvoju koordinacije, već koordinaciju razvijati kroz kraće, ali česte trenažne nadražaje i to u okviru treninga različite usmerenosti. - ovaj tip treninga nije energetski zahtevan 8

9 7. Primeri testova koordinacije Primeri testova koordinacije: 1. Okretnost na tlu 2. Poligon natraške 3. Provlačenje i preskakivanje 4. Taping rukom 5. Test koordinacije ruku i očiju 7.1. Okretnost na tlu Četiri strunjače se postave na tlo u obliku slova L. Na kraju strunjače koja je postavljena normalno u odnosu na ostale tri postavlja se propisno smotani kimono. Za izvonenje testa nam je još potrebna jedna štoperica. Izvođenje testa 1. Ispitanik leži uzdužno na početku prve strunjače, 2. Na znak Sad se što brže valja bočno preko tri postavljene strunjače. Kada čitavim telom dođe na četvrtu strunjaču postavi se četvoronoške, 3. Četvoronoške ide unazad preko četvrte strunjače do kimona, 4. Kimono obuhvati kolenima bez pomoću ruku, 5. Kolutima prema napred ide do treće strunjače, kimono ne sme ispasti (2: ponovo četvoronoške do treće strunjače), 6. Okret za 90 stepeni leđima prema prvoj strunjači, 7. Sa kimonom koji je i dalje između potkolenica koluta se unazad sve do početka prve strunjače. Rezultat u testu predstavlja vreme izvođenja opisanog motoričkog zadatka izraženo u stotim delovima sekunde. Test se ponavlja 3 puta sa pauzama od 7 do 10 minuta. 9

10 Specifičnosti testa: Uključuje kretanja koja stvarno niko specifično ne uči. Test je relativno komplikovan. Ne izvodi se probno ali je obavezna demonstracija. Test ima jedan veliki problem nestandardizovana veličina strunjača, tako da ga treba raditi samo u istim uslovima za sve : Praćenje promena u stanju koordinacije iste grupe ispitnika, Upoređivanje grupa unutar istog testa Poligon natraške 1. Start 2. Četvoronoške unazad preko tapaciranog dela švedskog sanduka, 3. Četvoronoške unazad kroz debeli okvir sanduka, 4. Četvoronoške sve do preko cilja, vreme se zaustavlja kad obe ruke pređu ciljnu liniju. Specifičnost testa Test je jedan od obaveznih u osnovnim i srednjim školama Osnovni problem i najčešća greška kod testiranja je fiksiranje okvira sanduka. Dva rešenja: Da neko sedne na okvir sanduka (mada test na ovaj način gubi smisao) Ako se test izvodi na parketu može se staviti vlažna krpa ispod sanduka kako bi sprečilo klizanje. se 10

11 7.3. Provlačenje i preskakanje Na tlo su paralelno postavljena četiri okvira švedskog sanduka na međusobnoj razdaljini od 1,5 metra. Na tlu 1,5 metara ispred prvog i iza poslednjeg okvira povučene su linije koje su paralelne sa postavljenim okvirima. Izvođenje testa 1. Ispitanik na znak sad što brže kreće sa prve startne linije, 2. Trči, preskače prvi okvir, provlači se kroz drugi okvir, preskače treći okvir, provlači se kroz četvrti okvir, prelazi poslednju liniju, 3. Okreće se za 180 stepeni, 4. Trči, preskače četvrti okvir, provlači se kroz treći, preskače drugi, provlači se kroz prvi i potpuno prelazi početnu liniju. Specifičnosti testa: Rezultat u testu predstavlja vreme izvođenja opisanog motoričkog zadatka izraženo u stotim delovima sekunde. Test se ponavlja 3 puta sa pauzama od 7 do 10 minuta. Zgodan test jer prati logiku testova koordinacije nema specifičnih motoričkih znanja. Test se ne isprobava ali se skraćeno demonstrira. 11

12 7.4. Taping rukom Deo je Eurofit baterije testova. Na osnovu vremena reakcije meri se brzina i koordinacija gornjeg dela tela, odnosno ruku i očiju. Potrebna oprema Sto podesiv po visini, Dva gumena diska prečnika 20 cm pričvršćena horizontalno na sto, razmak izmenu centara diskova je 80 cm, četvorougaona ploča dimenzije 10x20 cm postavljena na jednakoj udaljenosti izmenu dva diska, Štoperica, Jedan ili dva pomogača. Izvođenje testa Ispitanik seda za sto, raširi malo stopala (u širini ramena), Šaku izabrane ruke sa kojom će izvoditi test postavlja na suprotni disk u odnosu na tu ruku, Ne izabranu ruku postavlja na pravougaonu ploču, Na znak spreman...sad izvršava 25 ciklusa što je brže moguće (jedan ciklus=dodir suprotng diska i vraćanje na početni disk), Pomagač, nastavnik ili trener glasno broji cikluse i zaustavlja ispitanika znakom stop kad odradi 25 ciklusa, Test se ponavlja 2 puta i uzima se bolje vreme. Uputstva za merioce Potrebno je podesiti visinu stola tako da sto bude odmah ispod nivoa pupka ispitanika, Stanite pored stola, obratite pažnju na izabrani disk ispitanika i brojte dodire ovog diska, Ruka na četvorougaonoj ploči tamo stoji čitavo vreme testa, Ispitanik ima pravo na probni pokušaj kako bi izabrao bolju ruku, Između dva pokušaja daje se period odmora, Preporučuju se dva merioca (za vreme i za dodire) Merilac ne broji pokušaje u kojima nisu dotaknuta oba diska, 12

13 Ako ispitanik propusti da dotakne jedan disk, dodaje se još jedan dodir kako bi se formiralo obaveznih 25 ciklusa. Zaključak Ova motorička sposobnost jedna je od najmanje istraženih, a istovremeno i najvažnijih sposobnosti od kojih zavisi uspešnost u pojedinoj sportskoj grani ili disciplini, koja osim toga utiče i na celokupni psihosomatski razvoj. U svakom sportu direktno je povezana sa tehnikom i taktikom. Što je veći kvalitet koordinacije sportista se bolje prilogođava na trenažne i takmičarske zahteve. Vrlo je bitno prepoznati važnost ove motoričke sposobnosti i primenjivati vežbe za njen razvoj od najmlađih uzrasta, jer se na taj način razvoj mladih sportista može znatno olakšati i osigurati baza za dalje usavršavanje. Najbitnije je svakom sportisti dati odgovarajuće informaciono opterećenje u pravom trenutku, šte će za rezultat imati ostvarenje željenih rezultata. 13

14 Literatura 1. Kukolj, M. (2006). Antropomotorika. Beograd: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja 2. Nešić, G. (2002). Osnovi antropomotorike. Beograd: Sportska akademija 3. Nićin, Đ. Lolić, V. (2010). Antropomotorika. Banja Luka: Panevropski univerzitet 14