CITOSKELET CITOSKELET EUKARIOTSKE STANICE. 1) Mikrotubuli. filamenti (aktinski filamenti) Intermedijarni Mikrofilamenti

Transcription

1 CITOSKELET Citoskelet je unutarstanični «kostur» i čini ga mreža vlakana koja se pruža kroz cijelu citoplazmu stanice. Nalazimo ga i u prokariotskim i eukariotskim stanicama. Citoskelet je vrlo dinamična struktura čije glavne funkcije su: određuje oblik stanice, omogućava kretanje čitave eukariotske stanice (bičevi, trepetljike, pseudopodiji), regulira kretanje unutarstaničnih struktura (npr. promet organela u eukariotskoj stanici odvija se elementima citoskeleta), pruža i omogućava mehaničku potporu stanici, određuje raspored određenih struktura (polarnost) unutar stanice prokariota i eukariota, sudjeluje u diobi stanice. Tablica 1. Osnovna značajke elemenata citoskeleta eukariotskih stanica. Mikrotubuli Intermedijarni Mikrofilamenti filamenti (aktinski filamenti) Proteinska jedinica α i ß-tubulin keratin, vimentin, lamin, neurofilamenti aktin Promjer 25 nm 8-12 nm 7 nm 1) Mikrotubuli Mikrotubuli (Tablica 1; Slika 1) su šuplje cijevi promjera oko 25 nm (promjer šupljine cijevi - lumena je oko 15 nm) građene od podjedinica. Podjedinicu mikrotubula izgrađuju dvije različite molekule tubulina (α-tubulin i β-tubulin) pa ju nazivamo tubulinski dimer (heterodimer). Mikrotubul je izgrađen spajanjem mnogo heterodimernih podjedinica koje grade stijenku cijevi i to tako da jedan potpun krug spirale sadržava 13 heterodimera (Slika 1a). Tubulinski dimer (α i ß tubulin) CITOSKELET EUKARIOTSKE STANICE Citoskelet eukariotskih stanica izgrađuju tri vrste vlakanaca (filamenata): mikrotubuli, intermedijarni filamenti i mikrofilamenti. Osnovne razlike između njih su u smještaju unutar stanice, proteinskom sastavu i promjeru samih vlakanaca (Tablica 1). Mikrofilamenti i intermedijarni filamenti čine mrežu niti koja se pruža kroz stanicu, dok mikrotubuli predstavljaju potporne nosače unutar citoplazme. A B C Slika 1. Mikrotubuli. Shematski prikaz građe i TEM slika mikrotubula u stanici (A), te položaj mikrotubula unutar stanice (B). Struktura diobenog vretena embrija morskog ježinca promatrana fluorescencijskim mikroskopom (C); mikrotubuli su obojani crvenom bojom. Citoskelet je jako dinamičan. Brza disocijacija (razdvajanje podjedinica) i asocijacija (ponovno povezivanje podjedinica) komponenti citoskeleta (prvenstveno tubulina) omogućava brzu promjenu oblika same stanice, kao i razmještaj organela unutar citoplazme. Glavne funkcije mikrotubula su: unutarstanični transport organela kroz citoplazmu (npr. mitohondrija ili vezikula), pokretanje stanice (bič i trepetljika) (Slike 6, 7 i 8), pokretanje kromosoma tijekom diobe stanice tada mikrotubuli grade centriole i diobeno vreteno (Vježba 8), sudjeluju u sintezi stanične stijenke biljne stanice. Vježba br Vježba br. 4 60

2 2) Intermedijarni filamenti Intermedijarni filamenti (Tablica 1; Slika 2) su vlaknati proteini, promjera 8-12 nm, izgrađeni od 2 do 8 podjedinica supernavijenih u deblje niti. Proteini koji grade ove filamente ovisno o tipu stanice mogu biti: vimentini (najčešća strukturna potpora mnogih stanica), keratini (koža, kosa, nokti), neurofilamenti (proteini prisutni u živčanim stanicama) i lamini (jezgrina lamina). Intermedijarni filamenti sudjeluju u organizaciji mišićna kontrakcija, pokretanje (strujanje) citoplazme, dioba stanice (formiranje kontraktilnog prstena). Isprepletena 2 aktinska lanca trodimenzionalne strukture stanice, a glavne funkcije su im: održavanje oblika stanice (otpornost na rastezanje), učvršćivanje jezgre i određenih organela (strukturna funkcija), formiranje jezgrine lamine (ovojnice), čine strukturnu komponentu sarkomere (osnovna jedinica mišićnog vlakanca), podržavanje A B C Slika 3. Mikrofilamenti. Shematski prikaz građe i TEM slika mikrofilamenata u stanici (A), te položaj vlakanaca unutar stanice (B). Oblik dvostaničnog embrija morskog ježinca promatranog fluorescencijskim mikroskopom (C); aktinski filamenti obojani su zelenom bojom. produžetaka živčanih stanica, međusobno povezivanje stanica. A Slika 2. Intermedijarni filamenti. Shematski prikaz građe i TEM slika intermedijarnih filamenata u stanici (A), te položaj intermedijarnih filamenata unutar stanice (B). B Zadatak 1: Rotacijsko gibanje citoplazme u stanicama lista vodene kuge (Elodea canadensis). Biljni materijal: listići vodene kuge (Elodea canadensis), porodica Hydrocharitaceae Pribor: 3) Mikrofilamenti ili aktinski filamenti iglica predmetna i pokrovna stakalca Slika 4. Vodena kuga (Elodea canadensis). Mikrofilamenti su proteinska vlakanca građena od dva međusobno isprepletena lanca aktina, promjera 7 nm. Unutar citoplazme stanice aktinski se filamenti povezuju aktin-veznim proteinima u snopove ili u mrežu. Najkoncentriraniji su u prostoru ispod same stanične membrane. Glavne funkcije mikrofilamenata su: održavanje oblika stanice (otpornost na rastezanje), Vodena kuga (Elodea canadensis) (Slika 4) je vodena biljka koja se često koristi u akvaristici. Podrijetlom je iz Sjeverne Amerike (Kanada). U Europu se proširila u 19. stoljeću preko brodova i nastanila većinu europskih rijeka i jezera. Danas je vodena kuga često prisutna i u mnogim hrvatskim jezerima, rijekama i mirnim vodotocima. promjene oblika stanice (ameboidno kretanje), Vježba br Vježba br. 4 62

3 Postupak: Vodena kuga ima male, tanke, prozirne listiće. Pomoću iglice postavite jedan što tanji listić u kapljicu vode na predmetno stakalce i prekrijte ga pokrovnicom. Pri tome pazite da listić bude u potpunosti ravno (plošno) položen na predmetno stakalce (ako je potrebno ispravite ga iglicom). Promatrajte zatim listić, tj. njegove stanice (Slika 5), na mikroskopu prvo pod malim, a zatim pod velikim povećanjem (osvjetljenje treba biti dobro namješteno, a iris-zastor potpuno otvoren!). Prilikom promatranja preparata potrebno je dobiti jasnu sliku stanica. Listić vodene kuge je građen od više slojeva stanica koji se nalaze jedan iznad drugoga. Pomoću mikrovijka treba izoštravati sliku sve dok u vidnom polju ne dobijemo jasnu sliku jednog sloja kloroplasti stanica. Trebate jasno vidjeti citoplazma stanična kloroplaste (vidi drugi dio vježbe) i stijenka oblik same stanice. Nakon što ste promotrili stanice Slika 5. Stanice lista vodene kuge. listića vodene kuge, skinite peparat sa postolja i nekoliko minuta zagrijavajte predmetnicu prislonivši ju uz stolnu lampu (pazite da ne pregrijete listić). Vratite preparat na postolje mikroskopa i ponovo pronađite jasnu sliku stanica. Sada trebate uočiti rotacijsko gibanje citoplazme. U stanicama listića vodene kuge središnji položaj zauzima velika vakuola. Nju ne možete vidjeti jer je bezbojna. Citoplazma se stoga nalazi u tankom sloju uokolo velike vakuole uz staničnu stijenku. U njoj se, kao najuočljiviji organeli, nalaze kloroplasti. Sliku treba izoštriti u onoj ravnini u kojoj se vidi niz kloroplasta oko (bezbojne) središnje vakuole. Kako biste zamijetili samo strujanje, pozornost treba usmjeriti na kloroplaste. Strujanje citoplazme ograničeno je na tanki sloj uz staničnu stijenku, a omogućuju ga mikrofilamenti. Citoplazma neprestano lagano struji u istom smjeru i, kružeći oko središnje vakuole, nosi kloroplaste. Kako je citoplazma prozirna, nismo u mogućnosti zamijetiti njeno strujanje, već vidimo pasivno kretanje kloroplasta koji su nošeni strujom citoplazme. Nacrtajte nekoliko stanica listića vodene kuge i na crtežu označite sljedeće: stanična stijenka vakuola kloroplasti rotacijsko strujanje citoplazme (naznačite pomoću strelice!) Zadatak 2: Promatranje živih praživotinja. Životinjski materijal: ameba (Amoeba dubia) (Slika 9) papučica (Paramecium caudatum) (Slika 6) Pribor: iglica komadić higijenske vate predmetna i pokrovna stakalca Praživotinje su eukarioti (imaju pravu jezgru i organele) koji su građeni samo od jedne jedine stanice. Prema starijoj klasifikaciji praživotinje su svrstavane u carstvo Protista. Ime im dolazi od grčke riječi «protos» što znači «prvi», a označava najstarije, ishodišne eukariotske organizme iz kojih su se razvili svi danas poznati višestanični eukarioti. Međutim, novija taksonomija dijeli ovu skupinu u 30 do 40 različitih odjeljaka unutar četiri carstava i jedne nerazvrstane skupine. Tradicionalno, Protisti su dijeljeni tri velike skupine, s obzirom na njihovu sličnost s višim organizmima: 1. životinjama slični protisti = Protozoa ili Praživotinje 2. biljkama slični protisti (ili alge) 3. gljivama slični protisti (sluznjače ili sluzave plijesni; vodene plijesni ili algašice) Praživotinje ili Protozoa nalazimo, kao i većinu drugih Protista, i u slatkoj vodi i u moru. Svaka praživotinja, iako jednostanična, je potpuni organizam koji je sposoban obavljati sve životne funkcije. Na vježbama ćemo promatrati predstavnike 2 različita odjeljka praživotinja: Vježba br Vježba br. 4 64

4 1) Odjeljak Ciliophora ili trepetljikaši Predstavnik: papučica (Paramecium caudatum) (Slika 6) Papučica živi u vodama na kopnu (jezera i rijeke) i spada među vrlo velike trepetljikaše (od 150 do 300 µm). Lako se uzgaja u kulturi i često se koristi u eksperimentalne svrhe. Papučice hranu uzimaju kroz predusni žlijeb pomoću oralnih trepetljika. Kada U samom dnu trepetljike, u razini površine citoplazme, svi snopovi mikrotubula zajedno tvore bazalno tjelešce koje se kod trepetljikaša naziva kinetosom. On ima jednaku strukturu kao centriol (vidi Vježbu 8) životinjskih stanica (9 perifernih tripleta mikrotubula, bez 2 središnja mikrotubula) i iz njega nastaju trepetljika (ili bič). Bazalna tjelešca trepetljika hrana uđe u tijelo stvori se hranidbeni mjehurić, koji se spoji s lizosomom (organelom koji sadrži enzime za razgradnju hranjivih čestica). Neprobavljene ostatke papučica izbacuje na bilo kojem mjestu na tijelu. Količinu vode u organizmu papučice kontroliraju pomoću stežljivih mjehurića (kontraktilnih vakuola). trepetljike (cilije) trepetljike (cilije) hranidbene vakuole predusni predusni žlijeb usno područje usno područje mikronukleus makronukleus vakuola su međusobno povezana što omogućuje međusobnu koordinaciju trepetljika. Možemo razlikovati tjelesne ili somatske trepetljike (one koje se nalaze po cijelom tijelu) i oralne trepetljike (nalaze dineinske ručice ručice vanjski radijalna radijalna dvostruki žbica mikrotubuli tubul središnji mikrotubul stanična dineinska ručica ručica membrana bazalno tjelešce tjelo (kinetosom) (kinetosom) Slika 7. Građa trepetljike. Trepetljikaši koriste trepetljike ili cilije (Slika 7) za Slika 6. Papučica (Paramecium caudatum). se oko usnog područja). Svaka trepetljika je obavijena staničnom membranom. Bič je cjevasta struktura građena jednako kao i trepetljika (vidi Sliku 7), ali je puno duži i na tijelu životinje dolazi u puno manjem broju (Slika 8). Pokretanje pomoću 2 biča, pokretanje ili hranjenje. Trepetljike su raspoređene u više ili manje usporednim nizovima jednog kratkog i jednog dugačkog, je po cijeloj površini tijela praživotinje. To su cjevaste strukture (promjera 250 nm) čiju osnovu čine snopovi mikrotubula. Ti snopovi mikrotubula raspoređeni su prema formuli 9+2, što znači 9 periferno raspoređenih parova (dvostrukih) mikrotubula i 2 središnja glavna karakteristika odjeljka praživotinja Euglenozoa. Svaki bič ima svoje bazalno tijelo. Glavni predstavnik pokretački bič stigma vrećica iz koje vrećica iz koje izlazi bič bič (jednostruka) mikrotubula. Mikrotubule izgrađuje protein tubulin (α-tubulin i β-tubulin povezani u tubulinske dimere, Slika 1). Snopovi mikrotubula su svi međusobno povezani proteinskim žbicama i ručicama (detaljni položaj i raspored snopova mikrotubula prikazuje poprečni presjek kroz trepetljiku na Slici 7). ovog odjeljka je euglena (Euglena sp.) (Slika 8; euglena, kao što je rečeno, ima 2 biča, a kraći od njih je toliko kratak da se na Slici 8 ne vidi). Euglena obitava jezgrica kloroplast pelikula jezgra vakuola u stajaćim vodama na kopnu, osobito Slika 8. Građa euglene. Vježba br Vježba br. 4 66

5 onima koje sadrže veće količine otpadnih organskih tvari. kapnite kap vode u kojoj se nalaze praživotinje, prekrijte pokrovnicom i promatrajte pod mikroskopom. 2) Odjeljak Amebozoa ili amebe Predstavnik: ameba (Amoeba dubia) (Slika 9) Nacrtajte barem jednu papučicu i jednu amebu. Kako se žive praživotinje vrlo brzo pokreću, za pomoć koristite i trajne preparate! Na crtežima označite sljedeće: Za ovu skupinu karakteristično je kretanje promjenom oblika tijela ili ameboidno kretanje pri čemu se stvaraju različiti oblici lažnih nožica ili pseudopodija. Takvo kretanje zasniva se na aktivnosti proteina aktina (mikrofilamenti) koji je uključen u pružanje pseudopodija. Nagle kontrakcije aktina u stražnjem dijelu tijela uzrokuju guranje citoplazme prema naprijed. Zatim mikrotubuli aktivno pomiču organele unutar citoplazme što omogućuje pokretanje životinje. Amebe obitavaju u močvarama i 1) papučica (Paramecium caudatum) makronukleus trepetljike (cilije) hranidbena vakuola vakuola predusni žlijeb 2) ameba (Amoeba dubia) jezgra pseudopodiji stanična membrana vakuola hranidbena vakuola rijekama sa slabim strujanjem vode, gdje ima dovoljno kisika i hrane. Često se nalaze s donje strane lišća i vodenog bilja. Hranu uzimaju cijelom površinom tijela tako da lažnim nožicama obavijaju pseudopodij stanična membrana hranidbena vakuola česticu hrane ili cijeli plijen, npr. nekog trepetljikaša. Kada hrana uđe u tijelo stvori se hranidbeni mjehurić, koji se spoji s lizosomom. Neprobavljene ostatke ameba izbacuje na bilo kojem mjestu na tijelu. Slika 9. Građa amebe. Slika 9. Građa amebe. vakuola jezgra Ameba za disanje koristi kisik koji u organizam ulazi difuzijom, a nakon razgradnje tvari istim procesom iz tijela izlazi ugljikov dioksid. Količinu vode u organizmu amebe kontroliraju pomoću stežljivih mjehurića (kontraktilnih vakuola). Postupak: Na predmetno stakalce postavite što manji komadić higijenske vate koji ste prije toga što više razvukli. Niti celulozne vate će usporiti kretanje praživotinja jer će biti zarobljene u mreži vlakana, a to će omogućiti promatranje živih životinja. Na vatu Vježba br Vježba br. 4 68

6 PLASTIDI Plastidi su stanični organeli karakteristični za biljnu stanicu i stanice alga. Od citoplazme su odjeljeni dvostrukom membranom. Svi plastidi sadrže vlastite mnogobrojne ( ) kružne dvolančane DNA molekule (DNA plastida = plastom = genom plastida; kilobaza,) i 70S* ribosome (ribosomi u citoplazmi su 80S*, vidi Vježbu 7). U jednoj biljci postoji više vrsta plastida i oni svi imaju isti plastom, a međusobno se razlikuju u građi i funkciji. Ishodišni oblik svih plastida je mali proplastid koji je prisutan u meristemskim (ili i. Kloroplasti su veliki plastidi (5 do 10 µm) i prisutni su u svim biljkama. Nalaze se u biljnim organima koji su izloženi svjetlosti, odnosno nadzemnim dijelovima biljaka. Uz vanjsku dvostruku membranu imaju i treći unutrašnji membranski sustav nazvan tilakoidne membrane. Tilakoidne membrane se nalaze u stromi viskoznoj tekućini koja ispunjava unutrašnjost kloroplasta, i na njima se nalazi zeleni pigment klorofil. Razlikujemo grana i stroma tilakoide (Slika 11). Kloroplasti se nalaze u svim fotosintetski aktivnim dijelovima biljaka (lišće, stabljika), a zbog zelene boje klorofila zaslužni su i za zelenu boju biljaka. Uz zeleni klorofil u kloroplastima se uvijek nalaze u manjoj količini i narančastocrveni i žuti karotenoidi. proplastid leukoplast kloroplast kromoplast Slika 10. Iz ishodišnog proplastida se mogu razviti tri tipa plastida. tvornim) tkivima biljnog organizma. Iz njega se formiraju svi ostali tipovi plastida (Slika 10). Izrasli plastidi trajnih stanica pojavljuju se u tri tipa: Ako biljku držimo u mraku kroz duži period (nije izložena svjetlosti) kloroplasti će degenerirati (pigment klorofil će se razgraditi) i nastati će etioplasti zakržljali oblik kloroplasta. Etioplasti mogu zatim preuzeti ulogu leukolasta (vidi dalje u tekstu!). ii. Kod smeđih algi (Phaeophyceae) klorofil je prekriven smeđim karotenoidom (fukoksantin). Zbog toga je boja njihovih fotosintetski aktivnih plastida smeđa i te plastide nazivamo feoplasti. iii. Rodoplaste nalazimo kod crvenih alga (Rhodophyceae). U ovim fotosintetski aktivnim plastidima klorofil je prekriven crvenkastim karotenoidom (fikoeritrin) 1. Fotosintetski aktivni plastidi: Fotosintetski aktivni plastidi sadrže razne pigmente, najčešće klorofile, koji sudjeluju u procesu fotosinteze. Najčešći oblici klorofila u biljkama su klorofil a i koji svi zajedno daju crvenu boju plastidima kao i cijelim algama. vanjska membrana unutrašnja membrana klorofil b. Fotosintetski aktivni plastidi su kloroplasti (zelene boje), smeđi feoplasti i crveni rodoplasti. *Kratica S je oznaka za svedberg jedinicu koja opisuje ponašanje čestice pri ultracentrifugiranju, odnosno oznaka za razvrstavanje čestica prilikom centrifugiranja u gradijentu gustoće. Općenito govoreći, veće čestice se lakše obore centrifugiranjem i imaju veće S vrijednosti. Ipak, važno je napomenuti da se S vrijednosti ne mogu zbrajati jer na brzinu sedimentacije u centrifugi ne utječe samo masa već i oblik čestice. stroma tilakoide grana tilakoide tilakoide Slika 11. Građa kloroplasta. stroma Vježba br Vježba br. 4 70

7 2. Fotosintetski neaktivni plastidi kromoplasti: Kromoplasti ne sadrže klorofil, već karotenoide (crveni karoteni i žućkasti ksantofili). Glavna uloga ovih plastida je upravo sinteza i skladištenje pigmenata karotenoida. Razvijaju se ili neposredno iz bezbojnih proplastida ili nastaju gubitkom klorofila iz zelenih kloroplasta. Primjeri su: mijenjanje boje zelenih rajčica u crvene pri sazrijevanju; jesenja žuta boja lišća mnogih drvenastih biljaka nastaje na taj način da se razgradi sav klorofil i da u listovima preostanu samo karotenoidi (svi kloroplasti postanu kromoplasti); žuta, odnosno narančasta boja limuna i naranče temelji se na nagomilavanju Slika 12. Kromoplasti u stanici crvene paprike (Capsicum annuum). karotenoida uz istovremeno nestajanje klorofila tijekom dozrijevanja plodova. Kromoplasti daju boju mnogim cvjetovima od žute do narančaste (npr. forzicija, ljubičica), kao i živo crvenu boju mnogim plodovima (npr. šipak, paprika, rajčica) (Slika 12). Mogu se pojaviti i u podzemnom organu biljke - korijenu (npr. odebljali korijen mrkve, Daucus carota). puči na listu). Kod zelenih biljaka leukoplaste nalazimo u pravilu u bezbojnim organima, osobito u podzemnom korijenju i rizomima, ali često i u bezbojnim dijelovima listova i stabljike. Specijalizirani su za skladištenje rezervnih tvari škroba, masti ili proteina (vidi Vježbu 5), pa prema tome razlikujemo amiloplaste, elaioplaste i proteinoplaste. U nefotosintetskim spremišnim organima (korijen, gomolji i podanci) odnosno Slika 14. Amiloplasti/škrobna zrnca u stanicama gomolja krumpira (Solanum tuberosum). spremišnim tkivima (tkivo srčike i endosperm, hranjivo tkivo sjemenki) sintetiziraju i skladište škrob. Kao što je već navedeno, takve leukoplaste nazivamo amiloplasti («škrobotvori») (Slika 14). Zapravo, amiloplasti se s vremenom potpuno ispune škrobom i tada ih zovemo škrobna zrnca (detaljnije objašnjeno Vježbi 5). Škrobna zrnca imaju i ulogu statolita, odnosno daju biljci informaciju o njenom položaju u prostoru, tj. u percepciji gravitacije (geotropizam). Zadatak 3: Kromoplasti u usplođu šipka (Rosa sp.). Biljni materijal: šipak - zreli plod ruže (Rosa sp.), porodica Rosaceae 3. Fotosintetski neaktivni i bezbojni plastidi leukoplasti: Leukoplasti (Slika 13) su nepigmentirani plastidi. Nastaju iz proplastida ili iz kloroplasta koji izgube svojstvo proizvodnje klorofila. Neki leukoplasti vakuola s mogu se diferencirati u kromoplaste ili antocijanom kloroplaste ako su izloženi svjetlosti, Pribor: predmetna i pokrovna stakalca žilet iglica kapaljka Petrijeva zdjelica jezgra leukoplast Slika 13. Leukoplasti smješteni oko jezgre u stanicama lista tradeskancije (Tradescantia zebrina). dok se neki, bez obzira što su konstantno izloženi svjetlosti, ne diferenciraju u kloroplaste (primjerice, leukoplasti u stanicama susjedicama Slika 15. Plod šipak divlje ruže (Rosa sp.). U zrelom plodu ruže (Rosa sp.) šipku (Slika 15) dolazi do prirodne maceracije tkiva. Maceracija je proces u kojem se razgrađuju/kidaju veze između susjednih stanica u tkivu, pa se stanice mogu lagano odvojiti. U citoplazmi ovih stanica nalazi se veliki broj Vježba br Vježba br. 4 72

8 kromoplasta nepravilnog izduženog i vretenastog oblika (Slika 16). Boja kromoplasta varira od narančasto-crvene do žutonarančaste ovisno o odnosu pigmenata ksantofila i karotena koji se nalazi u njima. Stanice epiderma lista vrste Rhoeo discolor i Tradescantia sp. (Slika 17) su poligonalnog oblika i u njima se nalazi velika vakuola koja sadrži crvenkasto-ljubičasti stanični sok zbog prisustva pigmenta antocijana. U blizini stanične mebrane se nalazi okrugla jezgra, a oko nje veliki broj sitnih, zrnastih i bezbojnih leukoplasta. Citoplazma se ne vidi jer je bezbojna, pa zbog toga izgleda kao da se u stanici nalazi samo jedna Postupak: Jedan šipak pomoću žileta prepolovite na pola. Zatim uz pomoć iglice izvucite u Petrijevu zdjelicu, koju ste napunili vodom, crvenkasto usplođe ploda (macerat stanica). Kapnite Slika 16. Vretenasti kromoplasti u stanicama ploda divlje ruže (šipurak), Rosa sp., porodica Rosaceae. vakuola i da se jezgra i leukoplasti nalaze u samoj vakuoli. Postupak: List vrste Rhoeo discolor ili Tradescantia sp. presavinite preko kažiprsta, pridržavajte ga palcem, a pri tome pazite da prema gore bude okrenuta donja strana lista. Zatim pomoću žileta pažljivo napravite više plošnih prereza lista u blizini glavne kapalicom kap ovoga macerata na predmetno stakalce, prekrijte pokrovnicom i promatrajte pod mikroskopom na velikom povećanju. Nacrtajte nekoliko stanica usplođa šipka i na crtežu označite sljedeće: stanična stijenka kromoplasti provodne žile (na tome mjestu se nalazi najveći broj stanica sa antocijanom). Prereze pomoću iglice stavite na predmetno stakalce u kap vode i prekrijte pokrovnicom. Promatrajte prereze pod velikim povećanjem. Nacrtajte nekoliko stanica epiderme lista čuvarkuće ili tradeskancije i na crtežu označite sljedeće: Zadatak 4: Leukoplasti u listu vrste Rhoeo discolor ili Tradescantia sp. Biljni materijal: listovi Rhoeo discolor i Tradescantia sp., porodica Commelinaceae stanična stijenka vakuola s antocijanom Izvori slika jezgra leukoplasti a) b) Pribor: Slika 17. a) Tradescantia sp.; b) Rhoeo discolor. žilet predmetna i pokrovna stakalca kapaljka Slika 1. Mikrotubuli. Shematski prikaz građe i TEM slika mikrotubula u stanici (A) i položaj mikrotubula unutar stanice (B). Struktura diobenog vretena embrija morskog ježinca promatrana fluorescencijskim mikroskopom (mikrotubuli su obojani crvenom bojom). A) i B) = C) = Ivana Bošnjak Slika 2. Intermedijarni filamenti. Shematski prikaz građe i TEM slika intermedijarnih filamenata u stanici (A) i položaj intermedijarnih filamenata unutar stanice (B). A) i B) = Slika 3. Mikrofilamenti. Shematski prikaz građe i TEM slika mikrofilamenata u stanici (A) i položaj vlakanaca unutar stanice (B). Oblik 2-staničnog embrija morskog Vježba br Vježba br. 4 74

9 ježinca promatrana fluorescencijskim mikroskopom (C); aktinski filamenti obojani su zelenom bojom. A) i B) = C) = Ivana Bošnjak Slika 4. Vodena kuga (Elodea canadensis). Slika 5. Stanice lista vodene kuge. Slika 6. Papučica (Paramecium caudatum). Slika 7. Građa trepetljike. Slika 8. Građa euglene. Slika 9. Građa amebe. Slika 10. Iz ishodišnog proplastida se mogu razviti tri tipa plastida. Slika 11. Građa kloroplasta. Slika 12. Kromoplasti u stanicama crvene paprike (Capsicum annuum). uit%20tissue/red%20pepper%20fruit.jpg.html Slika 13. Leukoplast. rina%20leucoplasts/1000x.jpg.html Slika 14. Amiloplasti/škrobna zrnca u stanicama gomolja krumpira (Solanum tuberosum). Slika 15. Plod šipak divlje ruže (Rosa sp.). Lidija Šver Slika 16. Vretenasti kromoplasti u stanicama ploda divlje ruže (šipurak), Rosa sp., porodica Rosaceae. Slika 17. a) Tradeskacija (Tradescantia sp.); b) Čuvarkuća (Rhoeo discolor). A) TomislavVladušić B) Vježba br. 4 75