Milan Vukomanović: Međureligijski dijalog i tolerancija opšte pretpostavke

Transcription

1 Milan Vukomanović: Međureligijski dijalog i tolerancija opšte pretpostavke Milan Vukomanović Poslao: Čet Maj 10, :00 am Pitanja za debatu Dragi učesnici Foruma, Radujem se što i ovog puta imam priliku da održim prva predavanja u okviru programa "Škola tolerancije". Predlažem da naš razgovor započnemo dijalogom o dijalogu, u duhu teksta koji sam priložio za naš sajt. Možete, za početak, odgovoriti na bilo koje od ovih pitanja: 1) Koje su specifičnosti međureligijskog dijaloga u odnosu na druge vrste dijaloga (politički, poslovni, dijalog studenata i profesora, dijalog na nekom prijemu)? 2) Kakvi sve modaliteti i vrste religijskog dijaloga postoje, s obzirom na različite tipove učesnika (predstavnici verskih zajednica, teolozi; naučnici, stručnjaci; političari, predstavnici NVO, fondacija, itd.)? 3) S obzirom na različitost tih učesnika, kakve sve mogu biti njihove motivacije u dijalogu? Ko su idealni partneri u religijskom dijalogu (ako mislite da takvih ima)? 4) Možemo li meriti rezultate uspešnosti religijskog dijaloga, i ako - da, kako? Kakvo je, po vašem mišljenju, dosadašnje iskustvo međureligijskog dijaloga na Balkanu? Predlažem, inače, da u daljem razgovoru jedni druge oslovljavamo prvim imenom ili nadimkom, jer to olakšava komunikaciju. Mene zato slobodno možete zvati Milan, bez suvišne etikecije. Očekujem vaše odgovore i sadržajnu raspravu na Forumu i u chat-room. Srdačan pozdrav, Milan Vukomanović Emil Kriještorac Poslao: Pet Maj 11, :10 am Naslov Poštovani Milane, kao odgovor na prvo pitanje počeću od samog značenja grčke riječi dia-logos (dia u starogrčkim složenicama označava kretanje, međusoban odnos.. dok logos dolazi od glagola lego šro znači sakupljati, sastavljati, izabrati, govoriti, reći, besjediti, izjaviti...) koja podrazumijeva, odnosno upićuje na obavezujuću, obligatornu, komunikativnu formu prema drugom koji je u razgovoru. Pošto smo ličnosti koje je Bog obdario govorom ukupna stvarnost nas obavezuje na riječ (logos), na izricanje, a Drugi nas obavezuju na razgovor. Čak i kada ćutimo mi se krećemo u mogućnosti jezika. Za stare Grke svrha dijaloga je bilo ono ključno u dijalogu. Njihovi razgovori su imali uglavnom dvije opšte svrhe: prva je bila istina, ako je u pitanju teorijski dijalog, a druga svrha je bila sporazum o opštem dobru, ako je u pitanju praktična filosofija, odnosno etičko-

2 političko polje. Dijalog je za antičke Grke bio opšte dobro svakog slobodnog čovjeka. Cilj svakog dijaloga je bio da se dođe do istine, a ne dijalog radi dijaloga. U našem vremenu preovlađuju drugi ciljevi korisnost i efikasnost, instrumentalnost i interesnost, zato i dijalog postaje profana forma koja se često pervertira i nerijetko preokreće u moć i nasilje. Umjesto filosofije koja je privlačila stare Grke, modernog čovjeka privlače moć u raznim formama ispoljavanja. Ali ne treba zaboraviti da evropski čovjek u duhovnom smislu, potiče iz stare Grčke i Svetog pisma. Mi Evropljani razmišljamo prema ideji i shvatamo i poštujemo svetost kao krajnju vrijednost. U tom kontekstu, vjernici, odnosno religijski ljudi, znaju da i drugi (učesnik u dijalogu) je tvorevina istog tvorca kao i on, i da mu upravo njegov identitet "zavisi", od tog drugog. Jer čovjek ne postoji ako nije u zajednici, i ako nema drugog. Stoga je posebno specifičan međureligijski dijalog u odnosu na druge vrste dijaloga, jer ga vode ljudi koji su svjesni da su tvorevina, stvorena po obličju Božjem, i da je njegova suština uvijek usmjerena na traganju ka istini. Specifičnost se ogleda i u tome, što se u religijskom dijalogu pretpostavlja ličnost Drugoga, njegova volja, razumijevanje, su-odgovornost. Jer u dijalogu su potrebne otvorene ličnosti, spremne za bitan susret, bez maski, profesije, politike ili ideologije. Upravo dijalog bez vjere, gdje istina nije cilj, čija svrha nije i susret sa drugim, različitim, predstavlja bezlično maskiranje, naklapanje i izrugivanje izvornom pojmu dijaloga. Toliko od mene u kratkom osvrtu na prvo pitanje, a o odgovorima na druga u sledećem broju. S poštovanjem, Emil. Zineta Poslao: Pet Maj 11, :13 pm 1. Sa pojmom međureligijski dijalog sam se prvi put susrela u Hrvatskoj na seminaru Regionalne Adrese za Nenasilno Djelovanje. To je bila prilika da teorijska određenja i način na koji se treba voditi takav, ali i drugi dijalozi, odmah primijenim u dijalogu sa pripadnikom ili pripadnicom druge religije. Na osnovu tog iskustva i određenih definicija, shvatila sam da međureligijski dijalog ne treba shvatiti kao debatu. U dijalogu je važno da svaka strana treba slušati drugu, sa što više empatije, jer će na taj način razumjeti što tačnije i što je više moguće iznutra poziciju onog drugog. Rezultat vođenja ove vrste dijaloga je sigurno sadržan u izjavi Mohameda Abu-Nimera: Jednom kada se dvije suprostavljene strane susretnu u pravom dijalogu, nikada se neće vratiti istoj poziciji ili stupnju svjesnosti koji su posjedovale prije. To je kao da su se pridružile novom društvu. Njihova viđenja i percepcija konflikta i neprijatelja se mijenjaju, ponajviše zbog moćnog trenutka promjene unutar dijaloškog procesa, kada sudionici dijaloga shvate, prihvate i razumiju svoje zajedničke strahove i vlastitu zbunjenost. (Prijevod prema: Interfaith Dialogue and Peacebuilding, izd. David R. Smock, Washington, str.6.) Za međureligijski dijalog je važno aktivno slušanje, a ono podrazumijeva da ste čuli ne samo ono što sagovornik govori nego da ste čuli i njegove osjećaje i potrebe/očekivanja. Dekodiranje poruke je umijeće razumijevanja druge osobe. Svaki dijalog može biti uspješan ako se sljedeći odnos uzme u obzir:

3 MOĆ JE U SLUŠANJU. SLUŠANJE JE MOĆ Princ El Hassan bin Talal von Jordainen je izjavio da je začuđujuća činjenica da je ljudima trebalo 25 godina da na jednu stranicu, u obliku 11 rečenica iznesu pravila za časno ponašanje jednih prema drugima i za religijsku dimenziju međureligijskog dijaloga. 1. ZAPOČNI S ONIM ŠTO NAM JE ZAJEDNIČKO 2. UZMI U OBZIR POVEZANOST TEOLOGIJE S NJENOM PRAKTIČNOM PRIMJENOM 3. PREPOZNAJ POLITIČKE I EKONOMSKE DIMENZIJE MEĐUVJERSKOG DIJALOGA 4. KORISTI TRADICIJU PROSVJETITELJSTVA 5. ZAUZMI SE ZA PRINCIP NENASILJA 6. POŠTUJ PRAVO SVAKOG ČOVJEKA DA PRIPADA SVOJOJ VJERI 7. UZMI U OBZIR RAZLIKE U STEPENU OBRAZOVANJA 8. TRUDI SE DA JE OMOGUĆEN PROTOK INFORMACIJA 9. BUDI HRABAR TE SE ZAUZIMAJ ZA SADRŽAJE, TRADICIJU I POVIJEST SVOJE VJERE, A ONDA I ZA DRUGE 10. STVORI OKVIRNE UVJETE ZA KONTROVERZNU RASPRAVU 11. PRIHVATI ODGOVORNOST ZA RIJEČI I ČINE NA SVIM RAZINAMA. ( Prema. Public Forum, br. 20. Okt Elf Gebote fuer Geschwisterlichkeit ) Mislim da ove informacije govore o specifičnostima samog međureligijskog dijaloga, koji za razliku od recimo političkog, poslovnog, dijaloga studenata i profesora, dijaloga na nekom prijemu djeluje kao temelj izgradnje narušenog povjerenja i stvaranje novog odnosa koji će podnositi sporazume i nesporazume. 2. smatram da postoje tri vrste međureligijski dijaloga i u zavisnosti su od cilja istog: PRAKTIČNI - kada je međureligijski dijalog usmjeren na to da pomažemo jedni drugima DUHOVNI - kada pokušavamo iskusiti iznutra drugu religiju i SPOZNAJNI - kada pokušavamo razumjeti istinu sagovornika. 3. Za međureligijski dijalog ljudi su različio motivisani. Sa vlastitog stanovišta mogu reći da je svaki dijalog oružje, način ili metoda nenasilja. Zajednički angažman svih pripadnika različitih religijskih tradicija i zajednica na zajedničkom projektu izgradnje društva i društvenih odnosa po mjeri čovjeka, tj. njegova nepovredivog dostojanstva i njegovih neotuđivih prava i dužnosti umjesto isticanja nepomirljivih razlika i naglašavanja pomirljivih sličnosti je motiv učesnika različitih fondacija za međureligijski dijalog. Projekti NVO-a su usmjereni ka pojedincu i njegovom načinu vođenja međureligijskog dijaloga, jer smatraju da je rezultat bolji zbog toga što će taj pojedinac svoje vlastito iskustvo podijeliti sa svojom sredinom i neposredno prenijeti značaj međureligijskog dijaloga 4. Rezultati međureligijskih dijaloga trebaju biti smanjenje različitih predrasuda i stereotipa koji su u zoni najbližeg kulturnog i jezičkog kontakta, odnosno zoni nepotpunog Drugog. Ovi prostori su najčešće izvorište stereotipa (Balkan). Na osnovu svog iskustva, smatram da međureligijski dijalog na Balkanu treba da uzme u obzir način vođenja istog i pristupi drugoj religiji sa povjerenjem, je najveća smetnja ovome su sigurno mitovi, predrasude i stereotipi. Bilo kakav komentar o gore napisanom je poželjan. veronika-grzin Poslao: Pet Maj 11, :06 pm Prvi dio Milanovog predavanja odnosi se na to da pravi međureligijski dijalog, ne smije biti motiviran našom konfrontacijom i međusobnim nadmetanjem, već od srca srcu s međusobnim razumijevanjem. Da bi to zaista bilo tako, želim pozvati našeg zajedničkog

4 Boga u pomoć. Vjerujem da se svi slažete da je Bog svemoguć i sveprisutan, pogotovo na području religijskih događanja.dakle mislim da nije lijepo o nekome govoriti tko je prisutan a da uopće ne obraćamo pažnju na njega, niti tražima njegovo mišljenje.zato dopustite da se najprije obratim Bogu, da ga zamolim za učestvovanje u našem forumui školi tolerancije uopće. Svemogući, vječni Bože stvoritelju naš. Oče naš koji jesi, Jahve, Adonai, Alah! Zazivam u pomoć sveto ime tvoje, kako god da je upisano u svijesti svakog od sudionika škole tolerancije. Molim te Isuse Kriste u ime svih koji vjeruju da si ti sin Božji, za zaštitu od svakoga zla. Molim te Bože naš, budi prisutan u našim srcima, po svome Svetome duhu, ili na bilo koji drugi način kako te svatko od nas može prepoznati. Iznesi iz riznice naše dosadašnje spoznaje o tebi ono što je najbolje za naše međusobno povezivanje,našu izgradnju u ljubavi, pomirenje među narodimai put ka tvome savršenstvu.. Zaštiti nas od napada i smetnje Zloga,i pomozi nam u svemu što ti znaš da nam je potrebno. Hvala ti Bože Bila bih sretna kad bi na ovom forumu još netko izgovorio svoju molitvu Bogu. Da bi svatko od nas mogao sagledati svoju važnost u ovom zajedničkom mirotvornom nastojanju predlažem da pročitamo i obratimo se Bogu 139. psalmom. Vjeruje se da ga je pisao kralj David Otac Salamona izgraditelja hrama u Jeruzalemu.U Islamu se spominje kao vjerojesnik ili poslanik Davud. Prema tome ovaj i druge psalme mogu moliti pripadnici sve tri monoteističke religije: PSALAM 139 (138) Pohvala Sveznajućeg Zborovođi. Davidov. Jahve,(Alah,Gospodine,ili kako zazivate u molitvi Boga) proničeš me svega i poznaješ, (2) ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. (3) Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. (4) Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš (5) S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. (6) Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio. (7) Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? (8) Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. (9) Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj (10) i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. (11) Reknem li: "Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!" - (12) ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost. (13) Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. (14) Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao (15) kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. (16) Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. (17) Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. (18) Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ! (19) De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene! (To neka se odnosi na duhovne neprijatelje koji su protiv naše mirovne misije) (20) Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani. (21) Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? (22) Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima. (23) Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: (24) pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim! Veronika Gržin- Di Vincenzo

5 Vaskrsija Poslao: Pet Maj 11, :02 pm Покушала сам да се определим за неко од понуђених питања. Није ми пошло за руком јер сам у свим поннуђеним темама и текстовима пронашла нешто што ме је занимало али и нешто са чим нисам могла да се сложим или ми је барем деловало дискутабилно. Са друге стране, чини ми се као да је понестало неких информација. Било како било, интересантно је питање да ли можемо мерити успешност религијског дијалога. Ако пођемо од самог дијалога без да размишљамо о теми нашег разговора, свакако можемо закључити да ли је исход позитиван или не. То се огледа у томе да ли смо очували мир, и у нама и међу нама. Све оно што не води томе не можемо узети за успешно. Дакле, религијски дијалог и у успешност вођења таквог разговора свакако је могуће мерити. Да бисмо покуашали да га измеримо требало бисмо се договорити шта узимамо као параметар бољитка, успешности или неуспешности. Често размишљамо у правцу да је религијски дијалог успео уколико смо успели да супротну страну преведемо на сопствену. Некако нисам сигурна, не знам ни ко је тај човек који би се тако лако могао одрећи свога, онога што је сам изабрао. Тако, морам, признати, без жеље да ме изопштите, нису ми јасне ни особе које прелазе из једне вероисповести у другу, из једне верске заједнице у другу итд. Али, ипак, сложићемо се да су данашња времена таква и да су људи просто у конфузији и трагају за сопственим смислом, смислом свог постојања. Са друге стране ја никако нисам ни за заједничарење, како се то назива, или такозвани екуменизам. Не мислим да би смо могли мешати вино и воду, метафорички речено. Религијски дијалог треба водити до момента разумевања и прихватања оног другог (са великим или малим д), а све остало требало би искључити. У оваквој ситуацији изгледаћемо бољи православци, муслимани, католици, будисти, јевреји и слично. Иако чак ни себи нисам потпуно јасна, тако нисам сигурна ни да ћу вама. Имала сам жељу да се барем јавим, а волела бих да промислим и о стварима које је рекао Емил, па бих продискутовала и о томе. Но, не знам да ли је то сад ланирано или не. Свако добро п.с. трудићу се да испратим и оно што су колегинице, ако се не варам предложиле, везано за молитве, псалме итд. Татјана Marina K. Poslao: Sub Maj 12, :36 pm Dragi i drage, Prije odgovora na postavljena pitanja, morala bih samo kratko reći par stvari. Prvi put se susrećem s pojmom Multireligijski dijalog, stoga mi nemojte zamjeriti ukoliko ponekad nenamjerno fulam temu;) Živim u gradu u kojem su, usudila bih se reći, 95% stanovništva bijeli Hrvati katolici. U takvoj sredini, vrlo je lako reći da nemate predrasude, i biti apsolutno uvjereni u to. Tek prošle godine, već u 23og godini života, imala sam prilike sudjelovati na treningu izgradnje mira u Travniku, u kojem je sudjelovala i moja draga prijateljica Frosina, s kojom sam se opet susrela u ovoj školi. Prvi put sam provela 10 dana s ljudima iz svih zemalja ex Yu, i imala iz prve ruke prilike naučiti ponešto u njihovim vjerama i uvjerenjima. Ne da su me naučili o svojoj vjeri, nego i o mojoj. Upijala sam kao spužva, i shvatila sam da sam živjela u vakumu. Tek sad shvaćam da je to bio pravi primjer multireligijskog dijaloga. Otvorena srca slušati i primati, mijenjati svoje mišljenje bez straha, primati i davati. I to sve tri vrste koje je kolegica Zineta nabrojala: praktični, duhovni i spoznajni.

6 To iskustvo mi je bilo jedno od najvrijednijih u životu, jer nije mi bilo veće radosti nego razumjeti ono što nadahnjuje mog sugovornika ili sugovornicu, a ja da sam otvorena srca i da mi ne idu po glavi misli, istovremeno dok ona/on priča, da to nije točno, ili da je moja vjera «najbolja» (što god da to značilo;). Znači, nije to bio razgovor koji je bio motiviran time da ja nju/njega uvjerim u suprotno, ili da moja priča ili vjera bolje «drži vodu». Iako, vjerujem da je to nažalost često glavna motivacija razgovora. Što se tiče idealnih partnera u dijalogu, po meni, samo je bitno da sugovornici otvore srce i da žele primiti onoliko koliko i daju. To je za mene idealno. Hvala vam što imam priliku produbiti svoje znanje o ovoj temi, a ako sam slučajno krenula krivim smjerom u temi, slobodno me «vratite». Srdačan pozdrav svima;) Frosina Poslao: Sub Maj 12, :14 pm Zdravo svima! Evo i ja konacno da se pridruzhim na forumu... Marina je napisala iskreno za ono shto smo preziveli u Travniku i zaista slazhem se sa njom... Dijalog...dali postoi i koliko u ovo nashe dinamicno vrjeme???..nekako svi smo postali kruti...u smislu da nemamo dovolno sluh za razlicite od nas ili da prelako sudimo o drugima! Iskreno nalazim se u periudu kad naslushkujem sebe za to koliko ustvari sam ja religiozna...jedno sam sigurna verujem u Boga i smatram da on je ist za svi... Mislim da zbor dijalog previshe je aktuelen ali ne u pravom smislom reci...u Makedonija puno se prica o politicki dijalog koj prema meni i ne postoi bash... Za zhal na Balkanu bilo je previshe ratova... Nekako sam se izgubila u temu ali jedno je sigurno zhelim da izmedju nama postoi prav dijalog i da svi mi naucimo puno o religii drugima Inace Milanin tekst mi se dopao kao za pocetak, Pozdrav svima!! Boban Poslao: Ned Maj 13, :37 am Poštovani Milane, evo mojih odgovora na navedena pitanja. 1) Koje su specifičnosti međureligijskog dijaloga u odnosu na druge vrste dijaloga (politički, poslovni, dijalog studenata i profesora, dijalog na nekom prijemu)? Dijalog nije, kao što bi se najčešće (zdravorazumski) posmatralo razgovor između dva lica. On u sebe uključuje znatno šire određenje, koje pretpostavlja jedan dublji odnos prema sebi i prema drugome. Đuro Šušnjić kaže da dijalog nastaje iz nekog nedostatka u čoveku: da bi ga ukinuo, potreban je drugi čovek, koji se od njega razlikuje. Sve što u životu činimo, u stvari su pokušaji da sebe dopunimo i popunimo, da postanemo celovite ličnosti... Kada je reč o međureligijskom dijalogu, treba reći da on predstavlja odnos ravnopravnih učesnika, gde svaki sagovornik ima jasnu sliku o sebi, o svom religijskom poreklu, utemeljenju i uverenjima. Bitna razlika u odnosu na naučno proučavanje religije jeste u tome što učesnici ne moraju biti neutralni. Od njih se i očekuje da izraze, formulišu svoja najdublja uverenja i vrednosne stavove. U tom smislu, međureligijski dijalog najviše doprinosi kada razotkritiva korene

7 vlastitih ubeđenja i verovanja, vlastitih predrasuda, kad razobličava ideološke fascinacije. Ali isto tako, pomoću njega, prihvataju se uverenja drugog kao jednako lična, duboka i autentična. Međureligijski dijalog je kreativna igra i duhovno podsticanje slobodnih bića. 2) Kakvi sve modaliteti i vrste religijskog dijaloga postoje, s obzirom na različite tipove učesnika (predstavnici verskih zajednica, teolozi; naučnici, stručnjaci; političari, predstavnici NVO, fondacija, itd.)? Modaliteti religijskog dijaloga: a) Dijalog između samih religijskih zajednica; b) Dijalog između religijskih zajednica i društva; U ovom smislu, u dijalogu učestvuju: verujući pojedinci, predstavnici religijskih zajednica, naučnici, nevladine organizacije... c) Dijalog između religijskih zajednica i države; d) U međureligijski dijalog treba uključiti i ateiste; ne sme se izgubiti iz vida da i ateisti imaju svoje stavove koji mogu biti relevantni iz aspekta vere (da li postoji Bog, kakvo je mesto smtri u životu...), te su i oni važna karika u procesu dijaloga. I ne samo to, svi nabrojani učesnici dijaloga (od a do d) sačinjavaju, odnosno članovi su društva (u širem smislu). 3) S obzirom na različitost tih učesnika, kakve sve mogu biti njihove motivacije u dijalogu? Ko su idealni partneri u religijskom dijalogu (ako mislite da takvih ima)? Dijalog ne može voditi dogmatičar. Doslednost dogmatičara, koja je iracionalna, nastala je na samoj osnovi njegove nesigurnosti i težnje da se veže za nešto postojano iznad sebe. Dogmatičar nije spreman da svoju unapred uspostvaljenu predstavu o svetu temeljnije ispita i dovede u pitanje. Drugim rečima, nije sposoban da se suoči sa sumnjom. Dogmatski princip za njega je najveći zakon, jedina objektivnost, mera svih stvari i smisao egzistencije. Ako se uzme u obzir, da je on u svojim očima pravoveran, nepogrešiv i čist, a da su svi drugi, koji nisu kao on, dostojni jedino njegovog prezrenja i mržnje, može se zaključiti, da dogmatičari, odnosno ekstremisti i fanatici ne predstavljaju idealnog partnera u međureligijskom dijalogu. Kako kaže Ratko Božović, on hoće da pokaže nadmoć individualnog rezonovanja, u kome se objekt mišljenja interioruzuje- u odnosu na relacioni način spoznaje. Takva osoba ne želi da preuzme rizik i istovremeno, ne poseduje poverenje jer ne želi da sluša. Osnovna motivacija za učestvovanje u međureligijskom dijalogu jeste, pre svega, razumevanje drugog. Takva motivacija predstavlja putovanje od sebe do drugog i obrnuto, koje vodi umna strast i želja za uzajamnošću. Preduslovi za to su autokritičnost, tolerancija prema različitosti i naklonost prema istini. Specifičan momenat predstavlja uređivanje odnosa između države i crkvava i verskih zajednica, gde država crkvama i verskim zajednicama garantuje pravo na veroispovest, slobodu veroispovedanja, kao i pravo da se ostane pri verskom ubeđenju ili da se ono promeni. 4) Možemo li meriti rezultate uspešnosti religijskog dijaloga, i ako - da, kako? Kakvo je, po vašem mišljenju, dosadašnje iskustvo međureligijskog dijaloga na Balkanu?

8 Može se reći da se dijalog na Balkanu iskazivao u formi neopozivih i isključivih sudova koji su služili za borbu u areni iz koje je neko morao izaći poražen. Religijski identitet, zapravo, manipulativno je korišćen u ideološke i političke svrhe, tako što se upotrebljavao kao institucionalni zaštitni znak grupe kojoj se pripada. Na taj način, dolazilo je do onemogućavanja dijaloške komunikacije. Zapravo, pitanje je da li je međureligijskog dijaloga uopšte i bilo. Iz takvod viđenja dijaloga, gde se težilo uspostavljanju dominacije i podređivanja, trebalo bi se kretati ka novom viđenju dijaloga. U novom viđenju dijaloga, na mesto odnosa subjekta prema objektu, postavlja se novi odnos- subjekta prema subjektu. To znači- pokazati razumevanje za drugost i različitost, sa jedne strane, i sa druge strane, napustiti stil optužbi i neargumentovano prebacivanje odgovornosti na drugu stranu. Metod i uspešnost međureligijskog dijaloga Prilikom započinjanja procesa međureligijskog dijaloga polazi se od manje složenih tema koje pružaju više osnova za slaganje i sporazumevanje. Slaganje i sporazumevanje predstavljaju tlo za stvaranje međusobnog poverenja i zajedničkog temelja neophodnog za produbljivanje dijaloga. Može se poći od sledećih opšteprihvaćenih načela: * U sreći i bolu (patnji) ne treba drugima nanositi ono što ne bismo sami voleli da nam se nanosi Mahovira * Ne nanosi drugima bol, od kojeg sam patiš Buda * Ono što ne bi želeo da ti rade, ne čini drugima Konfučije * Ne čini drugima, što bi, da se čini tebi, nanelo bol Mahabharata * Priroda je sama po sebi dobra, što znači da se ne čini drugima što ne bi bilo dobro za nju Dadistan * Što je tebi odvratno, ne čini to bližnjem svom. To je ceo Zakon, sve ostalo je komentar Hilel * Ne želite drugima, što ne želite sebi Baha u Illah * Niko među nama nije pravi vernik, ukoliko za svog brata ne želi isto što i sebi. Muhamed U drugoj fazi sledi veći stepen saznavanja o sabesednicima, njihovim gledištima, stavovima i očekivanjima. Ali isto tako, fundamentalnom refleksijom kao subjektivnim činom, dolazi se do spoznaje osnovnih pretpostavki i poslednjih obrazloženja sopsvenog stava- što je, može se reći, jedna od tačaka objektivnijeg posmatranja. Istovremeno, uživljavanjem u poziciju Drugog- započinje hermeneutika. U narednoj fazi, hermeneutika se produbljuje, jer bi svaka strana trebalo da uvidi smisao i vrednosti sagovornikovog istrajavanja na pojedinim

9 elementima svog uverenja. Treba se uživeti u stvarnost drugog, njegov najdublji doživljaj duhovnosti, razumeti njegove potrebe i na taj način steći novo iskustvo. Naposletku, ukoliko to bude moguće, zajedničkim naporom, istražuju se novi duhovni putevi i aspekti realnosti kojih svaka od strana na početku dijaloga nije bila svesna. Ova poslednja faza ujedno je i najkreativnija jer omogućuje podržavanje kreativnih procesa i slobode stvaralačkog bića, baš kao što brani dostojanstvo individualnog uverenja. I da se vratim na uspešnost međureligijskog dijaloga. Može se reći, da merenje uspešnosti ovakve vrste dijaloga može da se izvede utvrđivanjem da li su i u kojoj meri primenjene i ostvarene navedene metode međureligijskog dijaloga. Moje ime je Slobodan Vasic, rodjen sam god. Nadam se da ce ovaj vid interakcije biti zanimljivo iskustvo za sve nas. ivana š. Poslao: Ned Maj 13, :47 pm Pozdrav svima!! Nakon što sam pročitala Milanov tekst, vaše komentare i odgovore, evo i mojih par osvrta.. Ako polazimo od pretpostavke da je religija izvorna, temeljna ljudska potreba samim tim dolazimo do specifičnosti međurelig. dijaloga; u tom dijalogu dotiču se ključna pitanja ljudske egzistencije, osobe se moraju «razotkriti», pokazati sebe i svoja uvjerenja.. (npr. za razliku od nekakvog poslovnog razgovora gdje se želimo prikazati u što boljem svijetlu!). Da bi dijalog uopće mogao «teći» moramo biti spremni na mijenjanje samog sebe Ali što to znači? Konkretno- preispitati, ali i odbaciti neka svoja uvjerenja (predrasude!!) koja nas sprečavaju da čujemo i razumijemo drugu stranu. Sada bih se htjela osvrnuti na Zinetinu podjelu međurelig. dijaloga Osobno mislim da su praktično, duhovno i spoznajno dimenzije svakog kvalitetnog međurelig. dijaloga, ali možda ovisno o prevladavanju određene dimenzije možemo govoriti o takvo podjeli koju je Zineta dobro zamijetila Toliko za sada od mene! Dawy Poslao: Ned Maj 13, :45 pm Moji odgovori Pozdrav svima, evo i mog doprinosa. Milane, Vaš je uvod bio interesantan, pitanja su takođe dobro formulisana i usmeravaju na raspravu i iznošenje različitih stavova, što je dobro. Ja nisam namerno hteo čitati odgovore niti jednog od vas do sada, upravo sa namerom da moji odgovori za početak budu autentični, a svakako da ću se u nastavku uključiti u raspravu. 1) Koje su specifičnosti međureligijskog dijaloga u odnosu na druge vrste dijaloga (politički, poslovni, dijalog studenata i profesora, dijalog na nekom prijemu)? Dijalog, kao dijalog, ima svoja pravila i principe, i to je Milan odlično objasnio u uvodu. No svakako da, obzirom na fenomen religije kao takve, među-religijski dijalog ima svojih specifičnosti. Obzirom na tri osnovna nivoa odnosa koja religija gradi u okviru šire zajednice (odnosi:

10 religija/pojedinac, religija/verske zajednice, religija/država, odnosno društvo), i u odnosu na nekoliko nivoa odnosa koje sam pojedinac-vernik može da gradi u jednom širem društvu (vernik/religija(e), vernik/verske institucije, vernik/društvo tj. država), samo se po sebi nameće da je međureligijski dijalog mnogo kompleksniji u odnosu na ovih nekoliko koje je Milan naveo kao primere za poređenje. Stupanjem u jedan međureligijski dijalog (dakle onaj u kojem učestvuju najmanje predstavnici dve vere), učesnik osim svojih ličnih ubeđenja (vernik specifične vere, dubina vere itd.), unosi i svoje stavove o odnosu prema drugim verama, kao i neka iskustva u komunikaciji sa predstavnicima drugih vera. Važan je i cilj dijaloga. Politički ima za cilj neki konsenzus oko značajnog političkog pitanja, dijalog studenta i profesora razmenu iskustva i želja da se znanje prenese na mlađeg, dok međureligijski dijalog može da ima više ciljeva, nekad i ne toliko eksplicitnih i konkretnih. Cilj može biti pomirenje ili približavanje dva u različitim verskim tradicijama formirana stava, zatim preispitivanje religijskih postulata i ideja, razmena iskustava predstavnika različitih tradicija, unapređenje samog dijaloga, i približavanje nametnutih (često političkih) razlika, itd... 2) Kakvi sve modaliteti i vrste religijskog dijaloga postoje, s obzirom na različite tipove učesnika (predstavnici verskih zajednica, teolozi; naučnici, stručnjaci; političari, predstavnici NVO, fondacija, itd.)? Iako bi teološka konotacija svakako trebalo da bude nužna, u manjem ili većem obimu, religijski dijalog bi mogao da se razloži na nekoliko nivoa. Obzirom na moja znanja stečena tokom studija i radno iskustvo, ja bi to podelio na dve osnovne i niz mogućih podvrsta: * Strogo teološki međureligijski dijalog (kome teolozi pristupaju sa različitih pozicija, ali sa dovoljno kompetentnosti da dijalog bude kvalitetan; možemo ga podeliti dalje na društvenoteološki, edukativno-teološki, tradicionalno-kulturološki, obredno-ritualni, sve shodno tematici koja bi bila dominantna), * Protokolarni međureligijski dijalog (koji se vodi u strogo određenim formama, i povodom nekih određenih događaja možemo ga podeliti na protokolarno-verski, kada su pristuni isključivo predstavnici religijskih zajednica, i na protokolarno-društveni, gde na teme religije ali i njenog odnosa sa širim društvom, religijski predstavnici razgovoraju i sa nekim ko nužno ne pripada religijskoj sferi) 3) S obzirom na različitost tih učesnika, kakve sve mogu biti njihove motivacije u dijalogu? Ko su idealni partneri u religijskom dijalogu (ako mislite da takvih ima)? Svakako da bi idealni sagovornici u jednom međureligijskom dijalogu trebalo da poseduju znatan nivo znanja (o sebi i o drugome ), kompetentnost za govor o specifičnoj tematici, otvoren pristup, kritičko sagledavanje realnosti ali i sopstvenih pozicija. 4) Možemo li meriti rezultate uspešnosti religijskog dijaloga, i ako - da, kako? Kakvo je, po vašem mišljenju, dosadašnje iskustvo međureligijskog dijaloga na Balkanu? Pokušaću to da ilustrujem kroz jedan konkretan primer iz Bosne i Hercegovine. Naime, radi se o Međureligijskom vijeću BiH, koje je formirano sa ciljem da se otvori dijalog, pre svega, između četiri velike monoteističke religijske zajednice u BiH. Razlozi su vam svima verovatno dobro poznati, a to su jako loše konotacije u koje je religija u BiH stavljana zbog proteklog rata (politizacija religije i aktulelne etno-politike na vlasti u BiH), ali i konkretni slučajevi u kojima su religijski lideri uticali (ili još ovek utiču) na kreiranje zvaničnih politika.

11 Dakle, Međureligijsko vijeće je zamišljeno da postoji kako bi se oživeo dijalog između predstavnika verskih zajednica, kako bi za istim stolom kroz raspravu i putem konsenzusa, religijski lideri izražavali zajedničke stavove ili donosili zajedničke odluke. Ilustracije radi, u Vijeću sede reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, kardinal vrbosanski uzoriti Vinko Puljić, mitropolit dabrobosanki Nikolaj Mrđa i predsednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci. Nažalost, suštinski, ovo Vijeće ima samo jednu protokolarnu, paravansku ulogu, ne utiče direktno ili ne utiče nikako na obične vernike, ili na običan svet bez obzira na versku orijentaciju. Neretko se dešava da njegovo delovanje nema ama baš nikakvog efekta, što zbog elitističkog ustrojstva, što zbog neadekvatne strategija u pristupu široj zajednici, medijima i javnosti u celini. Najbolji primer, naravno pozitivan, svakodnevnog međureligijskog dijaloga u Sarajevu, možete sresti u sferi običnih ljudi, lišene svakih strogoreligijskih odrednica i konotacija i, neretko, obavzne protokolarne forme. Naime, kada se slave Bajram, ili se slavi neki od Božića, ili pak Hanuka, redovno se ide u goste jedni drugima, tradicionalno, i po prijateljskoj liniji. Ljudi nisu opterećeni nikakvim moranjem, dokazivanjem i međusobnim takmičenjima. Tako imamo Avdu i Mirka koji se znaju 35 godina, pa se pred Božić nađu kod Mirka, na tradicionalnoj večeri, gde razgovaraju uz druženje i piće (ko šta konzumira, ima u Bosni muslimana koji konzumiraju alkohol što ih, po meni možda ne i po Kur anu, ne čini manjim vernicima). Tako je i kada se kolje kurban, Mirko redovan kod Avde gde pomaže da se gozna spremi, i da sve protekne u miru i ljubavi. Eto, to je po meni pravi međureligijski dijalog, neopterećen formama i strogim teološkim okvirima. Srdjanpapic Poslao: Ned Maj 13, :48 pm cao Međureligijski dijalog se malo ili ni malo, ne razlikuje od bilo kojeg sličnog dijaloga, kada govorimo o slučaju Srbije, gde su najtrasparetniji među-dijalozi u elektronskim ili u pisanim medijima ( namenjeni širokom broju konzumenata, ciljne grupe-uglavnom se cilja na široke narodne mase... ), a mozemo ih porediti sa političkim, multietničkim, mulitkuluralnim ili sličnim dijalozima koji u osnovi podrazumevaju pripadnost, opredeljenost, ideologiju, u šta bih uvrstio i na primer profesiju...dijalozi se uglavnom vode bez osnovnih ciljeva, koji bi trebali da budu: duhovnost, tolerancija, poštovanje, sloboda opredeljenosti, uz akcentovanje i promovisanje (ne mislim na marketing - politički korektne poteze), različitosti i zajedničkog života, depolitizacije religije, naročito u sredinama kao što je Vojvodina, a slična je situacija u svim Ex-Yu republikama. Povodi za međureligijske dijaloge mediji uglavnom nalaze u odnosu na aktuelne događaje koji su na određeni način (uglavnom negativno) uzdrmale Svet (11. septembar, Njujork) ili poslednje događaje u Sandžaku u vezi Vehabijskog pokreta...koji aludiraju na verski fundamentalizam i terorizam. Teme se površno obrađuju i plasiraju širokim narodnim masama (ovde mislim na javni RTV servis, žutu štampu ili mega-spektl medijima PINK-Foks...). Rezultat i posledica toga je i površni dijalog među građanima koji onda koristeći se informacijama izvučenih iz konteksta debatuju u velikom strahu, o pretnji i mogućnostima za samoodbranu, koja prelazi u revanšistički napad (događaji od marta na Kosovu i iživljavanje na verskim objektima, što u nedostatku objašnjenja i pravog dijaloga: SPC-Islamska verska zajednica u Srbiji, transparetno na nekom od mas-medija, ima za posledicu revanšizam i paljenje džamija u BG i Nišu). Takođe nedostatak pravog međureligijskog dijaloga jedan je od bitnih razloga koji je za posledicu imao rat spajanje i izazivanje verske i nacinalne mržnje koja rezultira u agresiju i rat, koji je pored nacionalnog imao i veliki verski predznak i obečežje (krstaški, hrišćanski i međureligijski).

12 Namerno sam pomenuo prethodne primere nedostatka pravog međureligijskog-medijskog dijaloga, zato što on (medijski dijalog), ima najvećeg uticaja na informisanje, kulturu, komunikaciju i edukaciju građanki i građana, koji gaje visok stepen poverenja u mas-medije (najviše u elektronski medij TV i žutu - informativnu štampu). Napokon da se vratimo samom međureligijskom dijalogu koji bi trebao da predstavlja najviši, pri čemu mislim naj (civilizovaniji, kulturniji i duhovniji) nivo komunikacije među ljudima, a pod time podrazumevam, sve vrste međusobnih dijaloga. Takav dijalog za početak podrazumeva, ne obavezno profesionalnu obučenost učesnika, ali obavezujuću informisanost, neformalnu obrazovanost, ili neki oblik samo-doedukacije i interesovanja za temu (u ovom slučaju odnos tvoje i moje verske zajednice) o kojoj učesnici vode dijalog ili povodom iniciranog dijaloga (na primer od strane novinara-medija). Dalje, bitnost je u međupoštovanju učesnika, inicijatora dijaloga, što u osnovi podrazumeva da učesnici poštuju kulturu slušanja, da imaju jednako ili približno, jednako vreme za iznošenje svojih mišljenja i stavova, kao i da konačno govore o temi (tj da ne odlutaju od teme i konteksno mešaju na primer religiju i politiku ). Možda za početak uz prisustvo moderatora ili medijatora... Međureligijski dijalog bi prema tome trebao da se vodi između svih društvenih sektora (civilni, javni-državni i privatni). Tu prventveno mislim na građanke i građane, različitih veroispovesti i opredeljenosti, predstavnika NGO (kojem u osnovi i pripadaju sve verske zajednice, odvojene od javnog ili privatnog sektora, naravno govorim o sekularnoj državi) i predstavnika države, medija sve do privatnog sektora. Po mogućnosti bi trebalo da dijalog bude otvoren, tranparentan, javan, dostupan svim građankama i građanima (tribine, debate, intervjui u pisanoj ili elektronskoj formi, putem medija). Dijalog u medijima (govoriću više o medijima, najviše ih pratim) uglavnom se svodi na intervju-monolog sa nekim od predstavnika određene verske zajednice, na temu praznika (Božić, Slave, Bajram, Shabat...), gde se pored praznične čestitke može čuti ili videti neki verski obred i običaj ( promocija pravih vrednosti ). Retko ili nikako, govore pripadnici različitih verskih zajednica ili opredeljenja o pravim vrednostima i duhovnosti neke religije, o poređenju istih među sobom, o poštovanju i toleranciji drugih veroispovesti, zajedničkih oproslava praznika, mogućnostima zajedničkog suživota, zaštite manjinskih verskih zajednica od većinske, a onda dolazimo i do vrlo bitnih nedostataka dijaloga, a to su samokritika (u odnosu na postupke pripadnika svoje verske zajednice, ograđivanje od istih ), pravljenje jasnih razlika između verske opredeljenosti i politike, kulturne, etničke i etičke pripadnosti, profesionalne i sexualne opredeljenosti...možda definisati pripadnost posebno od opredeljenosti. Ako govorimo o tribinama (organizovanim kao predavanja) koje trebaju imati edukacioni karakter (u školama-veronauka, građansko vaspitanje ili na fakultetima: vannastavne aktivnosti), trebalo bi pokušati da se dijalog udalji od međusobnog optuživanja, samo-veličanja, već međusobno akcentovati duhovne vrednosti, osobenosti, upoznati se međusobno o običajima-obredima i obavezno samo-kritikovati postupke, istupanja, greškaka predstavnika i pripadnika određene verske zajednice (jasno ograđivanje od pozivanja na nasilje, mržnju, činjenja zločina u bilo kom obliku) moralno i duhovno ograđivanje od predstavnika sopstvene verske zajednice zbog njihovih zabluda i pogrešnih tumačenja verskih principa, vrednosti i zakona (zbog kojih su stradali nevini ljudi-pripadnici druge veroispovesti: na primer kritika i ograđivanje od visokih zvaničnika verske zajednice koji blagoslovi zločince primer zvaničnika SPC). Nedostaju i dijalozi između ateista, predstavnika većinskih i manjiskih verskih zajednica. Ok toliko za sada pišemo se dalje... Srdjan Papić Respect, peace, love and freedom!

13 z.dijana Poslao: Pon Maj 14, :58 am Prije svega, veliki pozdrav za sve, Evo da se i ja osvrnem na ovo Naše prvo predavanje sa aspekta koji prizilazi iz mog rada sa djecom, koji je baziran na pravima djeteta. Konvencija o pravima djeteta usvojena je od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 20. novembra godine i ona u članu 14 ističe: (a) "pravo djeteta na slobodu mišljenja, savjesti i religije" (član 14.1); (b) prava i dužnosti roditelja "da pruže usmjerenje djetetu u ispunjavanju njegovog ili njezinog prava na način koji je u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta" (član 14.2) I (c) sloboda da se ispoljava vjera ili uvjerenja može se ograničiti samo na način propisan zakonom (član 14.3). Mislim da je djeci potrebno pružiti znanja o važnoj ulozi religije u životu, te o raznim religijama, jer djeca ne mogu razumjeti brojme aspekte istorije, kulture i društva, pružati im razne informacije I na taj način pomoći im da razumju savremeno pluralističo, multivjersko I multikulturalno društvo. Iz toga proizilazi I potreba poznavanja sebe da bismo mogli bolje upoznati drugoga I shvatiti da svako ima pravo na svoje mišljenje, savjest I religiju. Sam dijalog otvara mogućnost da shvatimo jedni druge, razumjemo I poštujemo. Učenje o religiji pomaže djeci da bolje razumju ljude sa različitim vjerovanjima, kulturnom tradicijom, običajima, navikama I vrijednostima. Međureligijski dijalog postao je neophodan za društveni život na Balkanu. Moje mišljenje je da ga treba poticati u ranoj fazi čovjekovog života I osposobiti djecu da razviju razumjevanje, toleranciju I poštivanje za druge. Toliko od mene za sada, Dijana Milan Vukomanović Poslao: Pon Maj 14, :01 pm Dragi učesnici Foruma, S pažnjom sam pročitao vaše odgovore i komentare u ovom prvom forumskom krugu (zaključno s vikendom). Hvala vam na sadržajnim odgovorima koji obećavaju kvalitetan dijalog u narednim danima i nedeljama. Mislim da bi, svakako, bilo dobro da se i na kraju ove virtuelne škole ponovo osvrnemo na bar dva pitanja formulisana na samom početku: 1) Kakav smo to dijalog mi ovde vodili? 2) Možemo li, na kraju, evaluirati, izmeriti rezultate onoga što ćemo u narednom periodu raditi? Kada je reč o vašim konkretnim odgovorima i komentarima, išao bih redom. Emil je, s pravom, krenuo od osnova, temelja. A to je za nas, Evropejce, antička Helada. Vrlo je važan, isto tako, njegov uvid da modernog čoveka puno više pokreće želja za moći, nego ljubav prema mudrosti ili težnja ka istini. Najzad, dobro je što smo na samom početku istakli ličnu dimenziju međureligijskog dijaloga, jer ona najviše dolazi do izražaja baš u susretima kao što je ovaj naš. Hvala Zineti što se osvrnula na sva četiri pitanja, beyond the line od duty. Za religijski dijalog je, doista, od neprocenjive vrednosti iskustvo slušanja, aktivnog slušanja, kako kaže Zineta. Dobro je što smo naše pretpostavke dopunili s još 11 tačaka. Poštovanje druge ličnosti

14 (njenih uverenja, nivoa obrazovanja), odgovornost za izgovorenu reč, hrabrost, poštovanje verskih sloboda (kao važno nasleđe prosvećenosti)...nisu samo isprazni koncepti, već nešto što je moralo da se iskristališe u stvarnim dijalozima kroz dugogodišnje iskustvo njihovih učesnika. Dodao bih, uz odgovor na br. 3, da vrsta dijaloga najčešće zavisi od tipova učesnika i neposredno je vezana uz njihove interese i interesovanja, tako da dijalog može imati izraženiju teološku, naučnu, teorijsku, ali i mirotvornu, praktičnu dimenziju, itd. Može se voditi na nivou verske hijerarhije, ili na lokalnom nivou, među susedima ; između religija (npr. hrišćanstvo-islam) ili konfesija, crkava (pravoslavlje-katoličanstvo-protestantizam); unutar jedne religije, ili unutar konfesije; između vernika i ateista, itd. Najčešće su i neposredne motivacije učesnika u vezi s njihovim profilom ili ciljevima, tako da se one mogu i bitnije razlikovati. Razbijanje mitova, predsrasuda i stereotipa o Drugom, svakako, pomaže da se pripremi teren za sadržajniju raspravu. Hvala Veroniki na ekumenskoj molitvi. Dobro je podsetiti na to da u religijskom dijalogu učestvuju, pre svega, vernici. Pitanje o merljivosti rezultata dijaloga sam najviše postavio zbog toga što želim da na samom početku uočimo koliko je tu, pre svega, reč o kvalitetu, a ne, naravno, o kvantitetu, kao, na primer, u slučaju pružanja humanitarne pomoći, i sl. gde tačno možemo izmeriti doprinos. Rezultate religijskih dijaloga teško možemo izmeriti, bar ne odmah, a u nekim slučajevima su potrebne generacije da bi se došlo do opipljivijeg rezultata (skorašnji primer katolika i protestanata u S. Irskoj). Ali neko mora da vodi dijalog da bi se postigli rezultati. Nije tu realno, a ni potrebno, očekivati nekakvu sintezu, i tu često postoje zablude oko ekumenizma, da je njegov cilj integracija svih, da svi postanu jedno, ili mešanje vode i vina, kako je istakla Vaskrsija. Poenta i jeste u prihvatanju, a nipošto u konverziji. Bar po mom sudu, najbolji modaliteti za uspešan međureligijski odnos su dijalog i saradnja. Na drugom polu su sukob i antagonizam, ili antagonistička tolerancija (videti o tom pojmu Forum prethodne Cirelove škole). Između bi bila indiferentnost. Last, but not least, puno će nam značiti praktično iskustvo Marine i Frosine iz Travnika. Očekujući vaše nove komentara i uvide, kao i buduću razmenu naših ideja, iskustava i pitanja, Pozdrav od srca Milan Mirjana Valjevac Poslao: Pon Maj 14, :21 pm Zdravo kolege Ja cu, kao i Dijana, pokusati da prokomentarisem Milanova pitanja sa na bazi sopstvenog iskustva sa medjureligijskim dijalogom u BiH. Dakle radi se o aktivnostima koje smo uz pomoc US organizacije "Svjetska konferencija - Religije za Mir" ili samo "Religije za Mir" kako se danas zove, pokusali implementirati zajedno sa crkvama i vjerskim zajednicama u BiH radeci dirktno sa njihovim poglavarima kroz Medju-Religijsko Vijece (MRV). Iako je pocelo sa radom jos 1997 godine, MRV je u BiH zvanicno registrovano kao lokalna organizacija u martu 2003 godine. Osnovni cilj MRV-a je smanjenje predrasuda i podizanje svijesti o važnosti međureligijskog dijaloga i saradnje kroz unaprjeđenje odnosa među crkvama i vjerskim zajednicama u BiH, kao i unapređenje odnosa crkava i vjerskih zajednica sa državom kroz zajedničko zalaganje. I tako, prvo smo potpisali izjavu o zajednickoj moralnoj odgovornosti, gdje se lideri crkava i religijskih zajednica zalazu za postivanje ljdskih prava za sve gradjane BiH i obavezuju se osudjivati zajednickim izjavama za javnost svaki vid krsenja ljudskih prava, opstrukcija u

15 implementaciji Dejtonskog sporazuma narocito anexa koji govori o povratku izbjeglica i raseljenih lica, svaki vid mrznje i vjerske netrepeljivosti zasnovane na etnickim ili religijskim razlicitostima, zloupotrebu medija u cilju sirenja mrzjne, itd Medjutim svi smo svjesni da su religijski lideri, ne samo u BiH, vec i drugdje prvenstveno politicke figure. Sav njihov rad na pomirenju i suzivoti i ako hocete "toleranciji" se potire i postaje apsolutno beznacajan sa bilo kakvim zauzimanjem politickih stavova, gdje je osnova diferencirati NAS od NJIH. Na proslim opstim izborima 2006-te godine, jasno i glasno su pordzavali odredjene politicke partije koje su uz pomoc nacionalisticke retorike i ocigledno uz dopunsku pomoc na religioznim skupovima, dobili najvise glasova i osvojili vlast. Znaci ako govorimo o vrstama medju-religijskog dijaloga, i pretpostavimo dijalog medju predstavnicima crkava i religijskih zajednica na podruciju Balkana, odnosno Bosni, tesko da mozemo prepoznati istinski i iskreni dijalog, pa samim tim ni posljedice odnosno rezultati ne mogu biti znacajni. Prema tome, po meni, idelni partneri u medjureligijskom dijalogu svakako mogu biti teolozi, naucnici, NVO-i i dr., dok predstavnici vjerskih zajednica mmmmmm, nisam bas sigurna! Ovo bi bila moja razmisljanja za pocetak. Mozda suvise banalizujem, mozda suvise "primjenjeno" razmisljam, ali... Toliko za ovaj put, Pozdrav svima do uskoro, veronika-grzin Poslao: Pon Maj 14, :58 pm Žalosna sam što nitko nije prihvatio molitvu Bogu na početku dijaloga. Izgleda da jedino Frosina vjeruje da je on isti za sve, a time i naša bitna tema razgovora. Voditi međuetnički i međureligijski razgovor bez obraćanja Bogu za pomoć, je isto kao da bolesnici, međusobno proučavaju, naučnu medicinsku studiju, sa svim metodama dijagnostike i lječenja, bez da se obrate lječniku i bez želje da ozdrave. Čija je vjera voda a čija vino, možemo se već odmah na početku oko toga posvaditi. Uostalom mi u primorju pijemo vino pomješano s vodom.to piće zove se bevanda, lakše se pije i bolje gasi žeđ nego čisto vino, a krijepi bolje nego samo voda. Zar vjerujete da svojom vlastitom snagom, znanjem i dobrom voljom, možete zaustaviti rijeke bratske krvi koja od pamtivjeka teče na ovim prostorima. Kad je Kain ubio Abela, zato što se Bogu više svidjela Abelova žrtva Bog ga je upitao(početak Biblije Knjiga postanka 4, 6) Potom Jahve zapita Kaina: «Gdje ti je brat Abel?» «Ne znam odgovori.- Zar sam ja čuvar brata svoga?» Jahve nastavi:»slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.s toga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga.!... Koliko nedužne krvi prolivene samo u proteklom ratu iz zemlje na kojoj živimo viče Gospodinu. Te glasove naši razgovori ne mogu tek tako ušutkati. Bilo kakvu metodu i način da upotrijebimo. Ako se ne obratimo Bogu kome» ta krv Viče», Bogu koji je i našu krv stvorio,mir nećemo moći postići jer postoje mnogo jači od nas koji ga ne žele. Za one koji ne vole «fanatična «i «dogmatična «razmišljanja, sjetila sam se jedne epizode iz dobrog starog Asterixa i Obelixa. Na svom putu da se obrane od Rimljana, sreli su Grčkog filozofa koji se u prevodu zvao DŽABAMISLIJE. Uzalud su od njega tražili pomoć.

16 Neki od vas predlažu dijalog s ateistma. Po čemu se vaša razmišljanja razlikuju od njihovih- Koji bi bili vaši argumenti za međureligijski dijalog? Snezana Poslao: Pon Maj 14, :27 pm Dragi svi, Lepo nas narod kaze da ono sto mozes uraditi danas ne ostavljaj za sutra. Pa tako i ja, planirala sam se ukljuciti odmah u petak i olaksati sebi da me ne "povuku" drugi komentari. I sad sam u malom problemu. Previse je receno, napisano i izgubicu mnogo vremena dok prokomentarisem sve ono sto me podstaklo na komentar i onda osnovna misao pretocena u pitanja ostaje na margini. Ali i ovo je dijalog ili bar njegov deo. S obzirom da ja sebe dobro poznajem verovatno cu jos jednom, pre srede, dati neki od komentara. Malo su me zaintrigirali stavovi, mislim da je to Emil napisao, da dijalog bez vere predstavlja bezlicno maskiranje, naklapanje... I pitam se da li oni koji svoju veru usmeravaju u drugom pravcu a ne da su stvoreni po oblicju Bozjem mogu ucestvovati u ovom dijalogu. Ne otvaram drugu temu (iako je i ovo deo mojih razmisljanja), ali Milanovo drugo pitanje (ako ne i sve ostalo) "me ostavi" u dijalogu. U prvih mah mi je bila vrlo interesantna podela dijaloga prema cilju, ali mislim da dijalog mozemo deliti prema trenutku, politickoj situaciji, ali i ucesnicima koji ucestvuju u tom dijalogu kao aktivni ucesnici-slucaoci interaktivna publika naravno. Ukoliko je u interesu ucesnicima dijaloga da budu na putu gde je istina cilj onda je taj dijalog umeren i odmeren, svaki od ucesnika ce se sloziti sa sagovornikom, dati mu za pravo i pronaci i istaci sve ono sto je zajednicko i sto taj dijalog moze postici u svojoj refleksiji na slusaoce odnosno ucesnike. Ali, u onom momentu kada i ovaj dijalog sluzi dnevnoj politici, a sluzi jako cesto, bar u Bosni i Hercegovini onda taj dijalog postaje konfrontacija politickih stavova, postaje direktno suceljavanje i tada se zaboravlja ono (medju)religijsko u tom dijalogu. Milanov prvi tekst me uverio koliko sam se udaljila od teorijskih znanja i koliko se nas zivot i praksa razlikuju od onoga u sto verujemo i kako bismo zeleli da se ponasamo. Moja iskustva su sve samo ne pozitivna (da ponovim ja sam u NVO i u BiH). U poslednjih pet godina retke su situacije kada je postojala dobra volja za ovakvom vrstom dijaloga, retko ste mogli pronaci sagovornike i uvek ste imali veliki pritisak zbog ishoda takvih dijaloskih susreta. I zato me iznenadila i konstatacija da su Projekti NVO usmereni ka pojedincu - nisam bas siugrna da je ovo ispravno shvatanje projekata NVO jer su oni usmereni na zajednicu, tacno je da zajednicu cine pojedinci, ali retki su projekti koji su usmereni ka maloj grupi ili pojedincu. I sredina sa kojom pojedinac deli svoje misljenje je deo projekta Dosta toga je vec receno i vecinu stvari bih morala ponavljati i zato cu se danas, zaista zadrzati na svom iskustvu. Moji odgovori odnosno moja razmisljanja o ovoj temi polaze od jedne cinjenice da su retki (medjureligijski) dijaloski susreti koji su inicirani od samih ucesnika. Retke su situacije spontanih medjureligijskih susreta/razgovora. Strane u medjureligijskom dijalogu se ponasaju, cesto, kao diplomate koji zastupaju potpuno razlicite drzavne koncepte, ali zavisno od situacije umeju postaviti odgovarajucu masku i ne dozvoliti preteranu bliskost a to znaci ni priblizavanje. Dakle, sve ipak zavisi od ucesnika. Oni su ti koji odredjuju i modalitete, merljivost rezultata, vrstu, kvalitet, stvarni rezultat ali i cilj i uspeh takvog dijaloga. Velika je razlika u dijalogu medju verskim sluzbenicima ili liderima, dijalogu vernika-gradjana, dijalogu sa ateistima... i dijalogu gde je jedna strana NVO I opet moje lose iskustvo - rezulati u mom okruzenju su merljivi - kao ruzne posledice, ogledaju se u odsustvu dijaloga medju vernicima, odsustvu dobrosusedskih odnosa... odsustvu tolerancije. Skloni smo potenciranju razlika a ne slicnosti i onda nam razlicitost postaje negativna a ne podsticajna.

17 Nadam se da nisam bila dosadna i konfuzna ali toliko ste toga rekli da je zaista tesko dodati nesto novo ili drugacije. A razmisljam i o "idealnim" partnerima u dijalogu. Da li smo to mi, mozda ili smo se vec ogradili i ogranicili na "kolicinu dobre volje" u tom dijalogu Pozdraljam vas i zaista nam zelim uspeh. Snezana Amina Poslao: Pon Maj 14, :49 pm Da, vec je toliko toga receno, da ce se neke stavri mozda i ponoviti, no ne kazu dzaba, ponavljanje je majka ucenja. Zato cu se sto krace pokusati osvrnuti, iz svog skromnog ugla, na neka od Milanovih pitanja. Dijalog je temeljna ljudska potreba, stoga je dijalog nesto sto je oduvijek postojalo. Veoma bitan element opsteg dijaloga jeste i medjureligijski dijalog, koji predstavlja koliko ljudsku, toliko i drustvenu potrebu od koje zavisi buducnost. Medjutim, ono sto je pozitivno jeste da danas, cini mi se, sve vise raste svijest o nuznosti religijskog dijaloga i medjusobne tolerancije kao uslova za opstanak citavog covjecanstva. Pogotovo jer religije, kao i ljudi, nikada u historiji nisu zivjele u potpunoj izolaciji. Medjureligijski dijalog podrazumjeva spremnost razumjeti druge ljude, spremnost uciti od drugih ljudi, a samo od njih, putem dijaloga, mozemo saznati sta misle. Uslov za dijalog jeste od pocetka jasan njegov cilj. A cilj dijaloga je pojasnjavanje, odnosno razumjevanje. Takodje i za razumjevanje postoje uslovi, bez kojih dijalog nebi bio moguc. Nije nimalo lahko razumjeti druge, zato umijece dijaloga zahtjeva dosta strpljenja, i povjerenja. Medjureligijski dijalog bi trebao biti otvoren dijalog, otvoren cak i za one koji nisu religiozni ili na religiju gledaju sa nereligijskih stanovista. Idealni partneri, u religijskom dijalogu, bi trebali biti oni koji su spremni da prihvate razlicitosti, oni koji postuju druge i drugacije, oni koji pokazuju otvorenost sprem drugog i drugacijeg, a koji su pri tom svjesni i samih sebe. Jer religijski dijalog moze biti samo duhovno bogacenje za one koji u njemu ucestvuju. Svaki ucesnik dijaloga treba ne samo da pouci drugoga vec i da sam bude poucen. U dijalogu nema podjeljenih uloga na ucitelja i ucenika. Svako treba biti i ucitelj i ucenik, istovremeno. Moramo znati saradjivati i uciti od onih koji su drugaciji. Ne samo razgovarati jedni s drugima, vec i biti spremni da cujemo i sta drugi misle o nama, saslusati argumente i biti spremni na korigovanje stavova i misljenja. Naravno, treba znati i slusati, neko je vec spomenuo slusanje je moc, moc je u slusanju. A cesto je za dijalog veliko opterecenje upravo nesposobnost da se sagovornik saslusa, nespremnost da se nesto cuje do kraja. Najgore cuju oni koji ne zele da cuju. Oni koji nisu u stanju voditi dijalog su svakako oni koji idu u krajnosti u svojim uvjerenjima i stavovima, fanatici i ekstremisti, koji se drze svojih fanaticnih uvjerenja i stavova, oni koji neistomisljenicima ne daju nikakvu mogucnost da obrazloze svoja uvjerenja i stavove i koji odbacuju sve sto se ne slaze s njihovim misljenjem. S njima dijalog, ustvari, i ne vrijedi voditi. Za dijalog je potrebno i povjerenje, kao sto sam vec i rekla. Svrha dijaloga je i stvaranje povjerenja jednih u druge. Jedan od uslova za pomirenje na ovim prostorima (Balkan) jeste i samokritika religijskih zajednica o svojoj ulozi u konfliktima na ovim podrucjima. A medjureligijski dijalog je nesto sto predstavlja sredstvo rjesavanja konflikata i uspostavljanja mira. A posljednjih godina sve se vise, cini mi se, intezivira medjureligijski dijalog na ovim prostorima. Toliko za sada.

18 Slave Poslao: Pon Maj 14, :58 pm Srdačan pozdrav, ja rastem u mestu kome medjureligijski dijalog na visokom nivou, dokaz tome je i crkva izgradjena godine, za koju kazu da je gradjena za katolicke i pravoslavne vernike, ali o tome drugom prilikom. Covek koji radi, bio je podjednako i covek koji se igra i svesno bice i religiozni covek. Mirca Elijade Svaka religija pretpostavlja povezanost jedne zajednice ljudi i nekog zamišljenog natprirodnog ili mocnog bica. To bice se oznacava kao sveto. Njemu se covek klanja, uvažava ga, ali i strepi od njega. Isto tako, za religiju je karakteristicno da covek, ili uz pomoc molitvi, ili magijskih radnji, zahteva pomoc i blagostanje, milost. Za uzvrat, covek svojim bogovima, višim silama ili duhovima, prinosi brojne žrtve. On to cini ili u tacno odredenim vremenskim periodima, kada prekida redovne poslove i posvecuje se svom božanstvu cime uviek iznova obnavlja savez sa bogom, ili to cini u teškim okolnostima, koje su iznenadne. Npr. kada sunce nemilice prži useve u polju, ili kada bolest preti da razori njegovu porodicu, društvenu zajednicu. "Ja sam Gospod Bog tvoj: nemoj imati drugih bogova osim mene." Cini se da ova prva bozija zapovest ne daje za pravo da se upoznaju druge religije i nacini poimanja sveta. Iako skopcan, kao sto Milan kaze, rizikom i poverenjem, medjureligijski dijalog moguc je, ukoliko za to postoji vise zainteresovanih strana. Ukoliko u takav vid dijaloga udjemo sa predrasudama, cini se da je rizik veci, medjutim ukoliko postoji obostrano poverenje i mogucnost osluskivanja druge strane, dijalog je i te kako moguc. Prostori Balkana dokazali su da je nivo praga tolerancije medjureligijskog dijaloga i te kako uzimali i politicku dimenziju. Naime, ukoliko religiju uzmemo kao dogmu, a nivo verske kulture i posvecenosti bogu daju nam nerealnu sliku o onome sto je sa one strane. Ukoliko politicka shvatanja uzmemo kao dogmu u kojoj je bog neka politicka licnost, kao sto je to Tito bio, mesta dijalogu nema. Ukoliko uzmemo i politicka shvatanja i njih posmatramo kao svojevrsnu dogmu, i pravila kojih neko treba da se drzi, mesta dijalogu ima. Naime ukoliko je neko duboko prozet svojm shvatanjima, i u velikoj meri posvecen svojoj dogmi, mesta dijalogu nema. Da je tako, na prostorima Balkana, gde su politika i religija u poslednjih nekoliko decenija uzele primat u odnosu na kulturoloske slicnosti i razlike. vaskrsija Poslao: Pon Maj 14, :34 pm Ih, bre, profesore, ne nosite Vi za dzaba tu titulu pored svoga imena, sto bi rekao narod iz mog kraja. Gde nas sastavite, majko moja mila. Vidim bice tesko. Shvaila sam da mi u stvari puno smeta pojam tolerancija, a ne znam zasto. da l mi se ogadio od preteranog koriscenja. Molim sagovornike i sapatnike da mi pomognu. Dopada mi se ono sto ste primetili, da, stvarno je najbitnije i, mozda, najbolje, da u ovakvom dijalogu ucestvuje ono sto je licno. Ima momenat koji mi je stran u teologiji. Pre neki dan, naime, zapodenuli smo temu o besmrtnosti duse. Tu mi je moj jedan prijatelj, teolog, svasta ispricao. U jednom trenutku ja sam ga pitala zasto ja moram da znam sve to, kako ljudima mogu da padnu na pamet takva pitanja, da li je dusa ziva ili ne posle smrti i sta se desava u casu vaskrsenja. On je onda poceo nasiroko i nadugacko da mi prica o tome kako je teologija nauka koja se razvija, kako covecanstvo ima potrebe za pitanjima svakojake vrste i kako su svestenicci danas, prinudjeni da odgovaraju na svakakva pitanja. Kako da vam kazem, ja i dalje mislim da to nije od kljucne vaznosti. Nauka je tu, razvija se kako zna i ume, neki rade na tome, neki se time me zanimaju, ali ona ide. Bog je stalno tu, moram li ja onda da smisljam teorije

19 prema kojima cu opravdati Njegovo prisustvo. Prosto verujem u Njega. E tako, onda, draga moja Veronika, ne mozemo ni ocekivati od svih da uznose Bogu molitvu. Ne uvek na javnom mestu, ne cak ni kod kuce. Onaj kome Gospod da molitveni duh sigurno ce znati kako da ga umnozi, oni koji to nemaju ili nemaju svest o postojanju i znacaju molitve, oni to nikada nece uraditi, ali ne mzoemo ih prognati zbog toga. Vidim ima Vas dosta iz BiH, vidim da nosite i nekakvu gorcinu u svojim srcima. Sve je to normalno i prema prirodi. Ali, govoreci sa verujuce strane, mi smo pozvani na to da se izdignemo iznad svoje prirode, koja je, podsetiicu vas, pala i propadljiva. Prema tome, ne mozemo se osvrtati na krv jer svakoga od nas moze da zaboli ona njegova strana. Ja bih prva pala u to iskusenje, izjasnjavam se kao nacionalista i branim svoje, a zaista ne bih volela da govorim ista sto bi me sutra nateralo da se izvinjavam, ne zelim cak ni da imam pomisli u tom smeru. Neko je pomenuo i NVO, oprostite sto zaboravih ime, i njihovu usmerenost ka pojedincima ili zajednicima. Jeste da bi one trebale da rade u korist zajednice, retko kada se dogadja da to i urade. Prosto, vremena koja smo ziveli bila su vremena snalazenja, sta ko u'vati. Izrodio se neki naopak narod, zeljan vlasti i moci i novca, pre svega. Zaboravilo se na ono sto coveka odrzava...na ljubav, ali i na trpljenje. Tako da, zao mi je sto cu ovo reci ali mislim da NVO rade zapojedince, i to uglavnom one koji su na celu tih NVO. Naravno, uvek ima cast izuzecima, ili barem onih izuzetaka koji naivno razmisljaju o NVO kojoj pripadaju. ajd ne zamerite me Tatjana veronika-grzin Poslao: Uto Maj 15, :01 am Draga Vaskrsija! Raduje me ako te je naš dijalog potaknuo da razgovaraš i razmišljaš o duši nakon smrti.(smijem li te oslovljavati sa ti, tako osjećam da si mi bliža?) Što se tiče krvi koju sam spominjala, normalno je da svakoga najviše boli prolivena krv svojih najbližih svoga naroda, a to je upravo zbog duha koji je unjoj,i zbog sličnosti koja se sada može ustanoviti i proučavanjem genetskog koda. Ne govorim to zbog optužbi ni opravdanja, već zbog razumijevanja Biti problema međureligijskih sukoba, i nemogućnosti da oni prestanu. Opet ću citirati knjigu postamka jer se u njoj opisuju događaji prije nastanka velikih religijskih skupina- Kada je Noa nakon općeg potopa izveo životinje iz korablje, prineo je žrtvu Bogu, i nakon toga je Bog s njime uspostavio savez: Postanak( 9, 1-7)Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im:plodite se i množite i zemlju napunite, neka vas se boje i strahuju Sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće, i sve ribe u moru, u vaše su ruke predane.sve što se kreće i živi neka vam budu za hranu; sve vam dajem kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još DUŠA,TO JEST NJEGOVA KRV. A za vašukrv za vaš ŽIVOT tražit ću obračun; tražit ću ga od svake životinje;i od čovjeka za njegova druga, tražit ću obračun za ljudski život TKO PROLIJE KRV ČOVJEKOVU,NJEGOVU ĆE KRV ČOVIJEK PROLITI JER NA SLIKU BOŽJU STVOREN JE ČOVJEK. Riječ krv- u tekstu poistovjećuje se sa- život- o čemu ćemo vjerojatno kasnije i razgovarati i pod temom euharistije. Dakle zadovoljštinu za prolivenu krv teško je naći u međusobnoj toleranciji i dijalogu jer će ti uvjek gočina ostati u scu, već za pomirenje treba tražiti duhovne načine o kojima govore religije. Veronika Gržin- Di Vincenzo

20 Marko Stojanovic Poslao: Uto Maj 15, :18 am Prvenstveno, pozdrav svima sa zeljama za dobar pocetak! Zelim da se izvinim sto kasnim, ali imao sam problema sa kompijuterom, sad je sve ok! Pokusacu da u svom tekstu odgovorim na sva pitanja odjednom neodvajajui ih taksativno! Kada je medjureligijski dijalog u pitanju, on podrazumeva u nekoj definiciji razgovor ili raspravu o temi religije, vere izmedju dva elementa (posiljalaca informacije i recepijenta, gde se takodje stvara i povratna informacija). Po mojim iskustvima, licnim, vecina medjureligijskog dijaloga je imala za cilj da pripadnik jedne religije/vere (posiljalac informacije) pokusava da izlozi pravicnost i istinitorst svoje religije drugom sagovorniku, koji je pak zastupnik neke druge religije ili vere (primalac informacije), pa je povratna informacija u vecini slucajeva veoma negativna. To se desava u svim slucajevima, bila ta rasprava izmedju vernika i svestenog lica, ili dva svestena lica ili dva vernika, dijalog se cesto pretvara u debatu. Najidealniji nacin vodjenja dijaloga, u praksi se pokazao, izmedju nekog neutralnog lica (istrazivaca religije, ateiste, agnostika, ili pak religijskog kosmopolite ) gde je cilj dijaloga naci zajednicku tacku jedne religije sa drugom. Najtezi oblik vodjenja ovog dijaloga jeste između Hriscanskih crkava, gde je religijska praksa i dogma vema slicna, da nekazem ista, ali zbog političkog cepanja, i «ponosa» nosioca te religijske prakse, nedolazi do kompromisa u dijalogu. Sto se tice zadnjeg pitanja, smatram da medjureligijski dijalog na Balkanu je polako poceo da «zakopava ratne sekire» u susretu EU integracijama. Naravno prethodno stanje nije samo slucaj na Balkanu, postoje takvih slucajeva sukoba sirom sveta. Razlog za to je, po meni, nedovoljna obrazovanost u opstem religijskom smislu i sirenje laznih informacija u razlicitim grupama. Po meni glavni krivci za te sukobe nije dogma ili versko ucenje, vec crkva kao institucija i lose shvatanje vernika sopstvene religije. Mnoge sekte, kultovi i pokreti pokusali su da integrisu ucenja i dogme, radi stvaranja nekog erskog mira, ali su na posletku veoma lose shvaceni. Takve organizacije mahom su nastale 60-tih godina, naravno pod uticajem Hipi pokreta, a nastale kasnije da agzistiraju kao Ezotericke organizacije ili kultovi. Tek u poslednje vreme se javljaju organizacije tipa NVO, koje imaju za cilj shvatanje vere i versku toleranciju. Da bi smo razumeli jedni druge i prihvatili, moramo dosta da znamo jedni o drugima!!! "Bog je jedan za sve, nevazno kako ga mi zvali ili slavili" Marko Stojanovic marko.stojanovi85@gmail.com nektan.art@gmail.com Milan Vukomanović Poslao: Uto Maj 15, :21 am Dragi učesnici Foruma, Hvala vam na novim, iscrpnim odgovorima i još temeljnijim uvidima u neke aspekte međureligijskog dijaloga. Iz odgovora već vidim da je jedan broj vas imao i priličnog praktičnog iskustva u tom poslu. Nemoguće je, dakako, iscrpno se osvrnuti na sve što ste rekli, a nije ni neophodno za nastavak našeg razgovora koji će se sutra i prekosutra preseliti u chat-room. Pre toga bih izdvojio samo nekoliko vaših opaski. Boban dobro ističe lični aspekt dijaloga, predlaže jednu korisnu tipologiju i, što je izuzetno važno, pokazuje koliko je teško (ili čak nemoguće) za dogmatičara da učestvuje u takvoj razmeni mišljenja i iskustava.

21 To docnije podseća i Slave. Dobro je, isto tako, razdvojiti društvo od države kao dva posebna aktera u dijalogu s verskim zajednicama. Dawy pravi još jednu ključnu distinkciju između strogo teološkog i protokolarnog međureligijskog dijaloga, pri čemu ovaj drugi ima, jasno, heterogenije aktere, ali uglavnom ostaje na kozmetičkom nivou. Ili diplomatskom, kako još primećuje Snežana. Ipak su, po mom sudu, najvažniji učesnici u autentičnom međureligijskom dijalogu sofisticirani teolozi s autoritetom u svojim matičnim zajednicama (ako ih, uz to i druge zajednice cene, utoliko bolje), tj. oni koji su u stanju da implementiraju ono o čemu postoji saglasnost i(li) dogovor. Za razliku od NVO i drugih aktera, oni su ti koji treba da nose breme religijskog dijaloga na svojim ledjima. Iskustvo Međureligijskog vijeća u Bosni možda dobro ilustruje koliko veće šanse ima dijalog na lokalnom nivou, gde se ljudi lakše mogu obavezati, ali i dogovoriti oko zajedničkih projekata. U regionu smo dosta imali iskustva s tim da se dijalog nekako razvodni kad krene s vrha nadole. Ili, još važnije, kao što dobro ilustruje Mirjana, dolazi do prepreka kad se politika previše uplete u taj posao. Ne treba, dakle, zaboraviti ni taj obrnuti i, po mom sudu, još važniji pravac (odozdo na gore), o čemu ima reči i u mom tekstu. Srdjan nas podeća na veliku ulogu koju tu imaju mediji: može se voditi dijalog stoleća, negde na Madagaskaru, ili ovde na Balkanu svejedno, ali od toga ima malo vajde ako niko o tome ništra ne zna, osim samih učesnika. Predstavnici verskih zajednica, ali i drugi akteri (uključujući i agnostike, ateiste) mogu raspravljati i o temama koje nisu samo dijalog o dijalogu ili toleranciji (slažem se s Vaskrsijom da se termin već pomalo istrošio), već neki konkretni društveni problemi: napr. nasilje u porodici i sl. Jedan takav dijalog je nedavno vođen u Beogradu i imao je ekumenski karakter, a održan je na podsticaj Jevrejske zajednice. Hvala Z.Dijani što nas je podestila na pitanje prava deteta. To je od presudne važnosti za sve aspekte koji se tiču odnosa religije i obrazovanja, odnosno religijske nastave u javnim školama. I najzad, kao sto nas je Veronika dobro podsetila da u religijskom dijalogu učestvuju, pre svega, vernici, tako ne bi trebalo izgubiti iz vida ni slobodu religijskog (ne)opredeljenja drugih učesnika. U tome je suština religijskih sloboda, takođe jedan od preduslova uspešnog dijaloga. Vaskrsija, hvala na komplimentu, ali nisam vas ja tu sastavio, nego NVO po imenu BOS. BOS vec 14 godina radi, pre svega, za studente i druge mlade u Srbiji, ali i van Srbije, i u tome je imao dosta iskustva i uspeha. Kada bi BOSovci radili samo za sebe, odabrali bi, verovatno, neki lakši i unosniji posao, a takvih poslova, kao što znate, ima dosta u Srbiji. A propos NVO zajednice, tu su i naše kolege iz Čovekoljublja, Hrišćanskog kulturnog centra, IMIC-a, pa onda, kroz sve te godine, brojni sveštenici, imami i rabini, muftije, pastori, episkopi, biskupi i mnogi drugi saradnici i partneri od kojih su neki i daleko od nas, ali su omogućili ovakav jedan projekat. Osnova tog zajedničkog rada je bilo i ostalo poverenje, aspekt dijaloga na koji nas dobro podseća Amina. Očekujem vas sve sutra i prekosutra uveče u chat-room-u. Milan Katerina Tunic Poslao: Sre Maj 16, :08 pm Dragi, drage Medjureligijski dijalog u odnosu na druge dijaloge razlikuje se sto ga vode ljudi stvoreni po

22 liku Bozjem i sustina je uvek usmerena u traganju istine. Dijalog ne moze biti jednosmeran. Za dijalog su potrebne otvorene licnosti, spremne za razgovor bez maski, politike i ideologije. U dijalogu je vazno da svaka strana pazljivo slusa drugu. Dijalog je oruzje, nacin i metoda nenasilja. Jedna sam od organizatora Interreligijske Konferencije GRADECI MIR SLAVIMO BOGA odrzane na Krku Septembra 2006god. Iskustva sa te Konferencije su me motivisale za rad u ovoj skoli. Srdecno Katerina Mila Poslao: Sre Maj 16, :41 pm Pozdrav svima! Evo da i ja sa malim zakašnjenje napravim mali osvrt na datu temu. Kao što je Milan naveo u tekstu, dijalog uopšteno gledano je razgovor između dva ili više lica. U širem smislu, dijalog je razgovor o određenoj temi između dva ili više lica tokom koga se iznose i razmjenjuju različita mišljenja, stavovi i time učimo jedni o drugima i jedni od drugih šireći svoje vidike, obogaćujući svoje znanje, navike, predrasude... Svaki učesnik bi trebao prvenstveno da zna da sasluša i razumije sagovornika/ke otkrivajući u njemu jedan novi svijet. Takođe, kada je riječ o međureligijskom dijalogu, trebamo prvo spoznati sebe, znati ko smo, šta smo... imati sliku o sebi da bismo mogli stvoriti sliku o drugima. Da bismo učili o drugim vjerama, trebamo prvo naučiti o sopstvenoj vjeri, da bi znali učiti, nadopunjavati znanje o drugim tradicijama i cijeniti druge vjere. Mila Dawy Poslao: Sre Maj 16, :28 pm... Nažalost, iskustvo mi govori, ali i celokupna situacija oko nas, da je dana sve manje čistog međureligijskog dijaloga, a sve više protokolarnih, kozmetičkih formi, i zloupotrebe religije za jeftine političke ciljeve. Da ne pominjem one krvave političke ciljeve kojima je religija snažno instrumentalno sredstvo za ispunjavanje zacrtanog cilja. Krajnji makijavelizam. Ako se vratimo u istoriju, videćemo da su manje više sve religije nastajale na bazi nekih interesa, nazovimo ih političkim, u onom širem smislu. I nastanak judaizma, i hršćanstva, i islama, iza stvaranja svakog od ovih velikih monoteističkih religija stajali su neki politički interesi, razmimoilaženja i neslaganja. Prethodili su im sukobi a bila je prolivana i krv. Dakle, od samoga starta i nastanka velikih religijskih sistema mi imamo, nužno, usko političke interese ili politizaciju religije, odnosni religijskih osećanja pojedinaca. Nešto, kao velika manipulacija ljudima... U današnje vreme, pogotovo ako razgovaramo o događajima koji su se dešavali u proteklih dvadeset godina na prostorima bivše Jugoslavije, mi imamo milion primera zloupotrebe religije i religijskih simbola u svrhu velikonacionalnih i niskih političkih ciljeva, a potpuno odsustvo dijaloga, pogotovo ovog našeg, međureligijskog. Kao rezultat, imamo ljude koji su podeljeni po nacionalnoj, etničkoj ili verskoj osnovi. U jednoj anketi nakon rata u Sarajevu, od deset ljudi koji su pitani «Šta su?», devet je odgovaralo bilo «Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej»,

23 bilo «musliman, katolik, pravoslavac», a tek onaj deseti bi rekao: «Ja sam inženjer». Da je stanje međureligijskog dijaloga u regionu loše, bar na onim visokim nivoima, dovoljno nam ilustruje podatak, koji je neko već pomenuo, da se verski lideri neretko postavljaju i govore ono što bi u suštini trebalo da pričaju političari. Da se trude nužno uticati na aktuelne politike u svojim zemljama, bilo na konkretne političke odluke ili na neke dugoročne vizije njihovog društva. Imamo slučaj lidera Islamske zajednice u BiH Mustafe Cerića koji se koristi svakom prilikom da propagira jasne političke ideje, koji kontrolira deo bh. medija za to, izdaje sebe za kvazi-lidera evropskih muslimana, dok u njegovom «rođenom dvorištu» postoje problemi u vidu sve jačeg vehabijskog pokreta, ali i glasova protiv njegovih stavova od strane opozicije unutar IZ BiH. Imamo i vladiku Vasilija Kačavendu, koji se ne stidi svoji ratnih angažmana i prećutne podrške zločinima tokom rata, i koji danas sedi u Međureligijskom vijeću BiH. Tu su i katolički svećenici i fratri kojima celibat odavno nije «sveto pravilo», a Boga mi, ni koja ljuta posle mise. Pitam se, zar takvi ljudi da promoviraju međurelijski dijalog???? I tu se pojavljuje famozni pojam «tolerancije», koja nikad nije bila više zloupotrebljavana nego danas. Njena upotreba «izlizana» je do besmisla. Moje je skromno mišljenje da o njoj danas pričaju najviše oni koji žele da prikriju suštinu u kojoj te tolerancije nikako i nema, a nju je uopšte ne pominju oni koji tu toleranciju žive i praktikuju. Marija Poslao: Čet Maj 17, :45 am evo i mene sa malim zakašnjem, koje me je postavilo u posmatračku poziciju, meni veoma važnu za ovu vrstu dijaloga,naime među-religijskog. Međureligijski dijalog vode vernici/ce, oni/e su ti/te koje obezbeđuju bilo kakvu vrstu razmene, koja je nama vidljiva. Postavila bih vam Milane pitanje vezano za kontekst specifičnosti ovog dijaloga i izvesnog apriori razumevanja za Drugog, koje religijski dijalog otvara, jer u osnovi svake religije jeste razumevanje i otvorenost za sve ljude oko nas. Moje pitanje(koje već ima preširok uvod) vezano je za postojanje ili nepostojanje dijaloga sa vernicima/cama koji/e zbog svoje seksualne orjentacije ili rodne pripadnosti ostaju van bilo kakvog dijaloga. Da li je moguće voditi dijalog, ako te ne prihvataju za legitimnog sagovornika/cu? Da li je prostor ovog dijaloga(međureligijskog) otvoren za sve vernike/ce? POzdrav Biljana Poslao: Čet Jul 19, :43 pm Medjureligijski dijalog i tolerancija Netolerancija: netolerancija podrazumeva nedostatak poštovanja različitosti u običajima ili uverenjima. Visok stepen netolerancije dovodi do nejednakog tretiranja manjinskih grupa od strane većine, samo zato što postoji razlika u religijskim uverenjima, seksualnim orijentacijama, pripadnosti određenoj naciji ili potkulturi. Ovo je osnovna odrednica rasizma, ksenofobije i diskriminacije. Multikulturalna društva: društva u kojima grupe različite po nacionalnosti, kulturi ili nekom drugom kriterijumu žive zajedno, ali bez realnog i konstruktivnog kontakta jednih sa drugima. U takvim društvima se različitosti doživljavaju kao pretnja, te su tako plodno tle za stvaranje predrasuda, rasizma i drugih oblika diskriminacije. Interkulturalna društva: društva u kojima se različitosti doživljavaju kao pozitivna pokretačka snaga za društveni, politički i ekonomski razvoj. To su društva u kojima postoji visok stepen

24 socijalne interakcije i kontakta između različitih kultura, kao i uzajamnog poštovanja vrednosti, tradicije i normi. Interkulturalno ucenje : u pitanju je ucenje o tomekako mi opazamo druge koji se razlikuju od nas. Ovde se radi o nama samima, ali i o našim prijateljima i o zajedničkom naporu da ostvarimo pravičnu zajednicu za sve nas. Podra-zumeva razmatranje načina na koji se zajednice mogu povezati sa ciljem da promovišu ravno-pravnost, solidarnost i jednake mogućnosti za sve. Ovde se takođe radi i o negovanju poštovanja i promociji dostojanstva različitih kultura, posebno u onim okolnostima kada imamo manjinske i vecinske grupe. pozdrav i od mene Vrhaca Poslao: Sub Jul 21, :59 am Koje su specifičnosti međureligijskog dijaloga u odnosu na druge vrste dijaloga (politički, poslovni, dijalog studenata i profesora, dijalog na nekom prijemu)? Medureligijski dijalog je puno emotivniji i zadire u intima razmisljanja ljudi za razliku od npr. poslovnog dijaloga. Zbog toga je izuzetno osjetljiv, te mu se treba pristupiti sa puno povjerenja. Takoder, posto se raspravlja o duhovnim i metafizickim temama, argumentacije cesto nisu logicke ili racionalne, vec se temelje na vjerovanjima. Stoga je svaki argument vjernika/vjernice jednako relevantan i treba ga razmatarti sa jednakom ozbiljnoscu, dok se to za neke druge vrste dijaloga ne moze reci. S obzirom na različitost tih učesnika, kakve sve mogu biti njihove motivacije u dijalogu? Ko su idealni partneri u religijskom dijalogu (ako mislite da takvih ima)? Idealni partenri u religijskom dijalogu su oni koji slusaju drugoga bez pokusaja da drugoga "preobrate" ili uvjere u to da je njihov stav ispravan. Medureligijski dijalog nije uspjesan ako mu je cilj drugoga uvjeriti da nije u pravu, ili da njegova argumentacija ne stoji. Idealan sugovornik/ca zeli primarno cuti drugoga, a onda i razumjeti i tolerirati drugacije stavove. 4) Možemo li meriti rezultate uspešnosti religijskog dijaloga, i ako - da, kako? Kakvo je, po vašem mišljenju, dosadašnje iskustvo međureligijskog dijaloga na Balkanu? Kao sto sam gore navela, uspjesan religiski dijalog dovodi prvo do razumijevanja a onda i prihvacanja razlicitosti. Na Balkanu smo jos jako daleko od toga, jer su religijski razgovori obojeni politickim i ratnim temama, koje u paraliziraju slusanje, razumijevanje i toleranciju. Ivana Vrhovski Nihad P. Poslao: Sub Jul 21, :05 pm 1. Nisam siguran da ima krucijalnih razlicitosti izmedju religijskog i bilo kojeg drugog dijaloga. Religijski dijalog moze se utoliko razlikovati sto za svoju temu ima religiju. Iako religijski sluzbenici svoju religiju uzimaju "zdravo za gotovo", sto nije nista neobicno, neophodan je kvalitetan religijski dijalog na znanstvenoj razini. Takav dijalog zasigurno dopusta vise slobode. 3. Motivacije u dijalogu mogu biti vrlo razlicite. Cesto se pojedine motivacije u ovakvom dijalogu zloupotrebljavaju, uglavnom u kriznim ili ratnim vremenima, kad ponekad cilj ne bira

25 svoje sredstvo. Ne znam ko su idealni partneri u dijalogu. Vjerujem da to moze biti bilo ko u bilo kojoj situaciji ili sredini. 4. Tesko je kolicinski mjeriti uspjesnosti dijaloga, ali svakako da se to donekle moze postici odredjenim analizama takvih dijaloga. Iskustvo medjureligijskog dijaloga na Balkanu svakako nije za primjer drugima. Los je taj dijalog. Nihad P. Tanja Poslao: Ned Jul 22, :51 pm Ja takodje nisam sigurna da medjureligijski dijalog ima nekih specificnosti u odnosu na druge vrste dijaloga. Dijalog je forma, i svaki dijalog je isti, jedino je sadrzina drugacija. Palo mi je na pamet da mozda ucesnici u medjureligijskom dijalogu misle da zastupaju neku apsolutnu istinu, svako sa svoje strane, medjutim zar to ne moze biti slucaj i sa politicarima, poslovnim partnerima, i bilo kojom drugom situacijom u kojoj na razlicitim stranama sjede osobe razlicitih interesa i duboko ubijedjene da je bas njihova strana prava. Medjureligijski dijalog je na prostoru jugoistocne Evrope dugo vremena bio odgovor na konflikt. Razne strane, nekada teolozi iz inostranstva, nekada strane ili domace nevladine organizacije, bile su posrednici. Puno vise puta, barem u mom iskustvu, su takvi posrednici spajali sagovornike koji sami nisu imali volje za taj dijalog. Samim tim i motivacije su bile razne. Pristajalo se cesto da ih poslije ne bi "prozivali". Voljnih pristanaka je najcesce bilo kada su u pitanju zajednicki interesi, kao na primjer udruzivanje zaradi lobiranja kod drzave za uvodjenje vjeronauke, ili za povrat imovine vjerskih zajednica. Idealni partneri u medjureligijskom - kao i svakom drugom - dijalogu su oni koji u dijalog ulaze sa dobrom voljom, i na svog sagovornika gledaju kao na sebi ravnog. Pod uslovima takvim kakvi su u ovom podrucju - jugoistocna Evropa - i sama cinjenica da je do medjureligijskog dijaloga doslo je cesto uspjeh samo po sebi. Amar Poslao: Pon Jul 23, :41 am 1) Koje su specifičnosti međureligijskog dijaloga u odnosu na druge vrste dijaloga (politički, poslovni, dijalog studenata i profesora, dijalog na nekom prijemu)? Prihvaćeno je da se npr. politička situacija može mijenjati ili razvijati, da je moguće primati i usvajati nove infromacije i shodno tomu mijenjati mišljenja, dok religijske dogme sebe predstavljaju kao univerzalne i vanvremenske, a u isto vrijeme su daleko podložnije različitim (i često kontradiktornim) tumačenjima. Međureligijskom dijalogu često se pristupa više lično, nego što bi to bio slučaj sa drugim temama. U velikom broju slučajeva o "našoj" vjeri/religiji/vjerskoj zajednici počinjemo učiti u ranoj dobi, u porodici ili od sveštenika, prije nego smo uopće sposobni/e za zaista kritičke osvrte (i prije nego imamo pristup opsežnijim izvorima informacija). To je, na žalost, idealna prilika za stvaranje predrasuda kojih se poslije teško riješiti, a nisu svi/e spremni/e da se potrude obračunati se sa vlastitim predrasudama. 2) Kakvi sve modaliteti i vrste religijskog dijaloga postoje, s obzirom na različite tipove

26 učesnika (predstavnici verskih zajednica, teolozi; naučnici, stručnjaci; političari, predstavnici NVO, fondacija, itd.)? Ne mislim da se vrste (među)religijskog dijaloga mogu taksativno nabrojati, zato što se radi o širokom spektru sudionika/ca u dijalogu. Smatram da je, također, vrlo bitno da li se razgovara o "svojoj" ili "drugoj" religiji/vjeri, jer od toga zavisi koliko će potencijalne predrasude biti dominantne. Način na koji se dolazi do informacija je ključan (ne smijem niti pomisliti kako je devedesetpetogodišnji dedo Brko iz Hrasnice kod Sarajeva došao do "informacije" da je "Biblija prepisana iz Kur'ana"), a onda i primjena samog dijaloga - da li se želi postići viševjerska ili višeetnička koegzistencija, da li se želi pričati o prošlosti ili budućnosti, da li se dotiče ljudskih prava itd. U određenim kontekstima može se postići veći odmak, u nekima manji. Na kraju, političke okolnosti mogu znatno da utječu na tok ili intenzitet dijaloga. 3) S obzirom na različitost tih učesnika, kakve sve mogu biti njihove motivacije u dijalogu? Ko su idealni partneri u religijskom dijalogu (ako mislite da takvih ima)? Vjerujem da motivacije mogu varirati od iskrenih i pozitivnih, kada je cilj poznavanje i zbližavanje stavova, do politički motiviranih - s ciljem održavanja centara moći i "povlaštenih" društvenih kategorija. 4) Možemo li meriti rezultate uspešnosti religijskog dijaloga, i ako - da, kako? Kakvo je, po vašem mišljenju, dosadašnje iskustvo međureligijskog dijaloga na Balkanu? Međureligijski dijalog je po svojoj prirodi dugoročan, i teško je u određenom trenutku procijeniti sve indikatore napretka. Balkan se do sada nije značajno proslavio kada je u pitanju međureligijski dijalog. Najčešće se "problematična" pitanja zaobilaze u širokom krugu, ili se ostavljaju za neke druge arene gdje se može slobodnije politički manipulirati. Kao primjer mi na pamet pada tekuća rasprava u Bosni i Hercegovini oko toga koji će sporazum država potpisati prvi: sa Vatikanom, Srpskom pravoslavnom crkvom ili Islamskom zajednicom, ili sva tri u isto vrijeme. Rasprava se "pomjerila" iz religijskih krugova u dijalog religijskih zajednica sa državom, a potom isključivo u prepucavanja predstavnika/ca političkih partija. Najjednostavniji u cijeloj priči je rezultat - a to je da nije potpisan ni jedan sporazum. Kosana Poslao: Pon Jul 23, :38 pm 1) Koje su specifičnosti međureligijskog dijaloga u odnosu na druge vrste dijaloga (politički, poslovni, dijalog studenata i profesora, dijalog na nekom prijemu)? Mislim da medjureligijski dijalog nije mnogo specifican u odnosu na ostale vrste dijaloga. Jednostavno je potrebna dobra volja strana koje treba da stupe u dijalog i uzajamno uvazavanje, uz želju da se razume onaj drugi. Strane ne moraju da budu neutralne, mogu (i treba da) iznose svoje stavove, svoja religijska ubedjenja i verovatnja, ali ne u cilju ubedjivanje onog drugog učesnika u ispravnost jedne religije i stavova i shvatanja, već kao predstavljanje sopstvenih verovanja i pokušaj medjusobnog razumevanja i prihvatanja. Vrlo jer važno i to da će učesnik u medjureligijskom dijalogu iznositi svoje stavove i o religiji onog drugog (ili više njih) učesnika, te je bitno da se ima razumevanja i tolerancije, kao i da su učesnici sposobni da prihvate sve različitosti koje medju njima postoje. 2) Kakvi sve modaliteti i vrste religijskog dijaloga postoje, s obzirom na različite tipove učesnika (predstavnici verskih zajednica, teolozi; naučnici, stručnjaci; političari, predstavnici NVO, fondacija, itd.)?

27 Najvažnija podela po meni je na dijalog koji se vodi unutar verskih zajednica i dijalog koji vode predstavnici verskih zajednica i ostali akteri jednog društvenog sistema. Varijante ove dve vrste dijaloga su mnogobrojne, ali je ova podela suštinska. 3) S obzirom na različitost tih učesnika, kakve sve mogu biti njihove motivacije u dijalogu? Ko su idealni partneri u religijskom dijalogu (ako mislite da takvih ima)? Najvažnije za učesnike ovakvog dijaloga je da su tolerantni, da su dovoljno obrazovani i da poseduju visok nivo znanja na temu svoje vere i drugih vera, da mogu svoje mišljenje da iznesu jasno i da njime ne vredjaju druge, da prihvataju različitost... 4) Možemo li meriti rezultate uspešnosti religijskog dijaloga, i ako - da, kako? Kakvo je, po vašem mišljenju, dosadašnje iskustvo međureligijskog dijaloga na Balkanu? Po mom mišeljenju, nema baš pravog načina za merenje uspešnosti medjureligijskog dijaloga. Recimo da bi dobar pokazatelj bio mogućnost zajedničkog života na prostorima na kojim se ratovalo, prihvatanje drugih naroda različite religije koji žive na istoj teritoriji... Ima pokušaja medjureligijskog dijaloga na Balkanu, ali to još uvek nije dovoljno, ako se uzme u obzir brojnost problema i nerazumevanje medju različitim narodima na ovom podneblju.

28 Aleksandar Djakovac Aleksandar Đakovac: Pravoslavlje i druge religije Poslao: Pet Maj 18, :44 am Teme i pitanja Zadovoljstvo mi je sto cu po drugi put imati priliku da sa poalznicima BOS-ove skole prodiskutujem o pitanjima koja su od velikog znacaja za drustvo u kome zivimo. Ja cu postaviti nekoliko pitanja koja bi trebalo da iniciraju diskusiju. Svakako, ako smatrate da je neka druga tema, koju ja nisam postavio od znacaja za vodjenje uspesne rasprave, slobodno je postavite. 1) Sta je tolerancija i kako se ona projavljuje (manifestuje) na polju religije? 2) Kako se na polju religije projavljuje netolerancija? (Alternativno: kako vi razumete/definisete fanatizam). 3) Na koji nacin Crkve i verske zajednice mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja medju ljudima razlicitih veroispovesti i/ili nacija? 4) kakav je vas stav po pitanju medjuhriscanskog (ekumenskog) i medjureligijskog dijaloga? Nadajuci se uspesnom radu ocekujem vase komentare. Aleksandar dawy Poslao: Pet Maj 18, :24 pm Pre nego sto odgovorim na pitanja naseg predavaca, sto cu uciniti tokom vikenda, imam nekoliko svojih komentara ali i konkretnih pitanja za njega, ali i sve vas, bazirano na materijalu koji sam procitao Mogućnosti zajedničkog svedočenja su velike. Pre svega - kako smo već naglasili - zajedničko svedočenje počinje našim naporima za međusobnim mirenjem i postizanjem cilja, a to je jedinstvo hrišćana. MOJE PITANJE: zašto nužno «hrišćana» a ne vernika u celosti? pretpostavljam da je ova tvrdnja omeđena kontekstom ovog predavanja, ali opet... Možda i ne treba posebno naglašavati koliko je važno da svi hrišćani jedinstveno nastupaju u odbrani hrišćanskih korena evropske civilizacije koji su danas tako očigledno ugroženi. Danas, kada se vode polemike oko pominjanja Boga u evropskim konstitucijama, potreba ovakvog zajedničkog nastupa postaje očigledna i onima koji do sada u nju nisu bili sasvim uvereni. MOJE PITANJE: dali je neophodno pominjati Boga u Evropskom ustavu? Ako je neophodno, da li je nužno pominjati kako je taj Bog isključivo hrišćanski? Nije li, po vama, to nepravedno prema pripadnicima drugih vera i religije, pre svega prema 25 miliona muslimana koji danas Evropu smatraju svojim kontitentom? Sa druge strane rodno mesto religija koje su danas dominantne u Evropi, i nije Evropa, već se «Sveta zemlja» nalazi na drugom kontinentu. MOJE PITANJE: Vezano za sam pojam i ustrojstvo EKUMENSKI pokret, zanima me

29 koliko je on aplikativan na druge raligijske zajednice, na primer na islam. Znam da postoji termin PAN-ISLAMIZAM, ali nisam siguran koliko su ova dva pojma konceptualno slična? Islamska religija još uvek ima moć da snažno, ponekad i presudno, utiče na političko delovanje država sa većinskim muslimanskim stanovništvom, mada ovo nije pravilo. MOJE PITANJE: možete li ovo malo detaljnije objasniti, navesti primere i razloge. Da li je ključni razlog to što u genezi razvoja islama nije postojala faza slična reformatorskoj u okviru hrišćanstva. Kakva je razlika između dve šerijatski ustrojene zemlje: Irana, gde su većina šiti, i Saudijske Arabije, gde su većina suniti selefije ili vehabije, kako ih neki zovu, a kakva je razlike između zemlje gde je sekularizam nasilno nametnut, kao što je slučaj sa Turskom? Da pojasnimo, svaka ličnost može da žrtvuje sebe radi sopstvenih ideala ili zabluda - ali nikada i nikako ne sme da žrtvuje drugoga za ostvarivanje bilo kakvih ciljeva. MOJE PITANJE: možda će vam zvučati banalno, ili naivno, ali kako komentarišete bombaše-samounice na Bliskom istoku, i ritualna samoubistva i ubistva u okrilju nekih drugih religija na Zapadu? Na granicama islamskih i neislamskih zemalja sukobi su još uvek suviše česti i krvavi. Potvrdu ovakvog žalosnog sukobljavanja nalazimo i u rečima islamskog mislioca Sejjid Hussein Nasr-a, koji kaže: "Kao što se možemo osvedočiti, danas su u celom svetu krvave linije dodira islama i drugih civilizacija". MOJ KOMENTAR/PITANJE: poslednja tvrdnja mi u mnogome sliči idejama Samjuela Hantigtona a verujem da dobro poznajete njegovu filozofiju razmišljanja, ali i kritike koje su upućivane na njegov račun, pogotovo na račun knjige «Sukobi civilizacija»? Aleksandar Djakovac Poslao: Pet Maj 18, :08 pm Pokušaću da ktako i jasno odgovorim na pitanja/sugestije Citat: Mogućnosti zajedničkog svedočenja su velike. Pre svega - kako smo već naglasili - zajedničko svedočenje počinje našim naporima za međusobnim mirenjem i postizanjem cilja, a to je jedinstvo hrišćana. MOJE PITANJE: zašto nužno «hrišćana» a ne vernika u celosti? pretpostavljam da je ova tvrdnja omeđena kontekstom ovog predavanja, ali opet... Zajedničko svedočenje hrišćana se odnosi na svedočenje Blage vesti - Jevandjelja: "Da svi vide vaša dobra dela i proslave Oca vašeg koji je na nebesima". Ta vrsta svedočenja naravno nije moguća sa pripadnicima drugih vera. Naravno, sa njima možemo, zapravo moramo raditi na promovisanju mirnog suživota i trpeljivosti, ako ne više od toga. Citat: MOJE PITANJE: dali je neophodno pominjati Boga u Evropskom ustavu? Ako je neophodno, da li je nužno pominjati kako je taj Bog isključivo hrišćanski? Nije li, po vama, to

30 nepravedno prema pripadnicima drugih vera i religije, pre svega prema 25 miliona muslimana koji danas Evropu smatraju svojim kontitentom? Sa druge strane rodno mesto religija koje su danas dominantne u Evropi, i nije Evropa, već se «Sveta zemlja» nalazi na drugom kontinentu. Mislim da je tu bilo reci o pominjanju "hrišćanskih temelja evropske kulture". Bez obzira na udaljenost Palestine, činjenica je da je hrišćanstvo presudno uticalo na formiranje evropskog identiteta, kao što je, recimo Islam, presudno uticao na formiranje identiteta, recimo, Arabijskog polusotrva Citat: MOJE PITANJE: Vezano za sam pojam i ustrojstvo EKUMENSKI pokret, zanima me koliko je on aplikativan na druge raligijske zajednice, na primer na islam. Znam da postoji termin PAN-ISLAMIZAM, ali nisam siguran koliko su ova dva pojma konceptualno slična? Ekumenski dijalog se pre svega odnosi na među hrišćanski dijalog. Taj dijalog je sasvim drugačiji od dijaloga sa drugim religijama, jer, prirodno, pored onoga što hrišćane razdvaja, postoji mnogo toga što im je zajedničko: recimo vera u Svetu Trojicu, u božanstvo Hristovo. S druge strane, dijalog sa drugim religijama, recimo sa Islamom, je moguć uglavnom u iznalaženju rešenja za mogućnosti pravednog suživota i uzajamnog uvažavanja. Na polju teologije, prostor je dosta ogreničen pošto Islam poriče temeljne postavke hrišćanstva (Svetu Trojicu, Božanstvo Hristovo), dok hrišćani ne priznaju Muhameda za proroka, što je osnova islamske vere. Citat: MOJE PITANJE: možete li ovo malo detaljnije objasniti, navesti primere i razloge. Da li je ključni razlog to što u genezi razvoja islama nije postojala faza slična reformatorskoj u okviru hrišćanstva. Kakva je razlika između dve šerijatski ustrojene zemlje: Irana, gde su većina šiti, i Saudijske Arabije, gde su većina suniti selefije ili vehabije, kako ih neki zovu, a kakva je razlike između zemlje gde je sekularizam nasilno nametnut, kao što je slučaj sa Turskom? Ne smatram se stručnjakom za islamska pitanja pa će moj odgovor biti opštiji. Koliko mi je poznato, u islamu su postojali različiti "reformatski" pokreti, mada ne u meri da bi se mogli porediti sa pojavom protestantizma. Razlog tome je verovatno u strukturi samog islama, ali to bi bila već suviše teološka tematika za ovu priliku. Koliko mi je poznato, i u Iranu i u S.Arabiji vladaju režimi sa kojima ni muslimansko stanovništvo nije zadovoljno. kako mi je jednom prilikom objasnio jedan islamski teolog, te zemlje ne izražavaju pravu prirodu islama svojim uredjenjem. Što se Turske tiče, ona je sasvim specifična, ne samo zbog održavanja (pomalo nasilnim putem) sekularističkog sistema, već i zbog svoje istorije koja se prilično razlikuje od istorije drugih islamskih naroda koji su u svoje vreme takođe bili pod turskom vlašću, koje se, kako sami kažu, sa gorčinom sećaju. Citat: Da pojasnimo, svaka ličnost može da žrtvuje sebe radi sopstvenih ideala ili zabluda - ali nikada i nikako ne sme da žrtvuje drugoga za ostvarivanje bilo kakvih ciljeva Potpuno se slažem.

31 Citat: MOJE PITANJE: možda će vam zvučati banalno, ili naivno, ali kako komentarišete bombašesamounice na Bliskom istoku, i ritualna samoubistva i ubistva u okrilju nekih drugih religija na Zapadu? Kao pravoslavni hrišćanin, naravno da na te pojave gledam sa gnušanjem, budući da je samoubistvo težak greh prezira prema životu kao daru Tvorca. Ipak, moram da priznam da imam određeno razumevanje (ne i opravdanje!) za pojavu bombaša samoubica, zbog aresivne politike pojedinih zemlja koja je te ljude dovela u krajnju bedu i očajanje. Citat: MOJ KOMENTAR/PITANJE: poslednja tvrdnja mi u mnogome sliči idejama Samjuela Hantigtona a verujem da dobro poznajete njegovu filozofiju razmišljanja, ali i kritike koje su upućivane na njegov račun, pogotovo na račun knjige «Sukobi civilizacija»? Ne smatram da je ovde reč o sukobu civilizacija. Barem nije u pitanj sukob hrišćanske i islamske civilizacije već post-hrišćanske i islamske, mada bih čak rekao post-hrišćanske imperijalističke civilizacije i siromašnijih (ili barem nedominantnih) zemalja. Jer kao što vidimo, sukobi postoje i u Koreji... Istina je, možda, da islamske zemlje predtsvalju silu koja se do izvesne mere suprotstavlja ekspanziji SAD-a i saveznika. Marko Stojanovic Poslao: Pet Maj 18, :44 pm E ovako, Mozda cu biti prvi koji ce odgovoriti na pitanja predavaca! Odgovor na prvo pitanje, nisam ranije spominjao ali sad cu. Dali se samo Hriscanostvo, Judaizam I Islam smatraju religijama? Mozda nemamo temu koja obuhvata I ostale religije itekako prisutne, ali najvise netolerancije lezi u odnosu navedenih religija I drugih! Zasto se tolerancija, verska, postavlja samo u pitanju navedenih religija? Verska tolerancija je direktono povezana sa delom iz povelje o ljudeskim pravima o slobodi govora, misljenja I veroispovesti! Ok! Vecina sada prihvataju taj deo iz povelje, ali vecina smatra da je vezan samo za navedene religija Hriscanstvo, Judaizam I Islam! Posto govorimo o Pravoslavlju, ili ti Hriscanskoj Pravoslavnoj Crkvi (za mene je Hriscanstvo religija, a ostalo su crkve), po meni, valjda zato sto zivim u Novo pravoslavnoj drzavi, pravoslavlje u sebi sadrzi itekako mnogo ne tolerancije, ne samo po pitanju slobode verosipovesti vec I po pitanju misljenja (slobodnog misljenja), govora Po meni je to nedopustivo u Demokratskoj sredini! Navescu prost primer Trenutno sudjenje Direktoru Muzeja savremene umetnosti u Novom Sadu (Geri), a I osudjujuce misljenje od strane vecine ljudi, zbog svog umetnickog dela Pahomije, gde je doticni Sveti Otac predstavljen u crvenim podvezicama u pozi Merilin Monro! Delo je predstavljalo nezadovoljstvo zbog afere doticnog svetog oca!!! Takve afere se desavaju ne samo u pravoslavnoj crkvi vec I u drugima, I to se precutkuje (zbog fanatizma). Ljudi imaju misljenje Neverujem, on je Sveti Otac, Dusmani zele da uniste nasu veru!!! I onda Dusmane treba spaliti! Tokom devedesetih godina, ali I u poslednje vereme pise se dosta o sektama, dosta neistina I iskrivljenih podataka a vecinu je pisala pravoslavna crkva I time zatrovala misljenje naroda! Svorila strah od drugih religija predstavila kao problem jednak narkomaniji I alkoholizmu. Ljudi nemaju slobodu misljenje! I povrh svega, ne samo sto su osobe, pripadnici drugih vera, diskriminisani, vec su obespravljeni, maltretirani (psihicki ali I fizicki), I zbranjeno im je iznosenje slobodnog misljenja!!!

32 Vracamo se u srednji vek!!! U doba inkvizicije toliko o tolerantnosti! "Bog je jedan za sve, nevazno kako ga mi zvali ili slavili" Marko Stojanovic marko.stojanovi85@gmail.com nektan.art@gmail.com Aleksandar Djakovac Poslao: Pet Maj 18, :14 pm Pokušaću da prokomenatrišem Markove stavove i tvrdnje. Citat: Dali se samo Hriscanstvo, Judaizam I Islam smatraju religijama? Naravno da ne. Citat: Zasto se tolerancija, verska, postavlja samo u pitanju navedenih religija? Na globalnom planu nije tako. Recimo, postoje mnoge organiyacije koje se bave odnosima hrišćana i budizma, islama i hindu religije itd. Međutim, na našim prostorima su hrišćanstvo (u raznim denominacijama) i islam najrasprostranjenije religije, sa najviše vernika i stoga sa najvećim društvenim uticajem pa je prirodno da se najviše razgovara upravo o odnosu medju njima. Citat: pravoslavlje u sebi sadrzi itekako mnogo ne tolerancije, ne samo po pitanju slobode verosipovesti vec I po pitanju misljenja (slobodnog misljenja), govora Po meni je to nedopustivo u Demokratskoj sredini! Navescu prost primer Trenutno sudjenje Direktoru Muzeja savremene umetnosti u Novom Sadu (Geri), a I osudjujuce misljenje od strane vecine ljudi, zbog svog umetnickog dela Pahomije, gde je doticni Sveti Otac predstavljen u crvenim podvezicama u pozi Merilin Monro! Ovde imamo dva momenta. Prvi se tiče osnovnih ljudskih prava i sloboda. Dokle seže sloboda umetnika a gde počinje sloboda pojedinca. Da bi bilo jasnije navešću primer: kako biste se vi osećali da je neki umetnik napravio istovetnu scenu kao ovaj sa Vl. Pahomijem, ali da je umesto Pahomija odabrao nekoga iz vase porodice: oca, majku, sina? Mislim da se ovde o tome radi a ne o toleranciji ili netoleranciji. Yapravo, rayvijene demokratske zemlje su mnogo manje tolerantne po ovom pitanju. S druge strane, pomenuti umetnik je, kako razumem tuzen sudu. Legitimno je pravo svakoga da ako smatra da je oštećen tuži nekoga sudu. Tužba sudu se nikako ne može smatrati povredom ljudskih prava i sloboda u jednoj demokratskoj državi. Citat: Delo je predstavljalo nezadovoljstvo zbog afere doticnog svetog oca!!! Takve afere se desavaju ne samo u pravoslavnoj crkvi vec I u drugima, I to se precutkuje (zbog fanatizma).

33 Naravno, svako od nas može da ima svoje privatno mišljjenje o datom slučaju. Ipak, jedno što je stvarno merodavno jeste odluka suda, a kako je meni poznato, sud je odlucio da vl. Pahomije nije kriv za delo za koje je tužen. Prezumpcija nevinosti je osnovna tekovina demokratskog društva, a priznavanje odluka suda posebno. Citat: Tokom devedesetih godina, ali I u poslednje vereme pise se dosta o sektama, dosta neistina I iskrivljenih podataka a vecinu je pisala pravoslavna crkva I time zatrovala misljenje naroda! Svorila strah od drugih religija predstavila kao problem jednak narkomaniji I alkoholizmu. Pitanje malih verskih zajednica ili sekti nije posebnost pravoslavnih. Svuda u svetu sekte imaju svoje protivnike. Mnoge su i zabranjene u dokazano demokratskim zemljama kao što su Nemačka i Francuska. Činjenica je da među sektama ima onih koje su zaista destruktivne i koje predstavljaju društevnu opasnost. S druge strane, niko ne može da zabrani Crkvi da na teološkom planu označava sekte kao zablude. Naravno to ne znači da treba zagovarati "lov na veštice". Sve one male verske zajednice koje država prizna (registruje) imaju pravo na svoje postojanje a njihovi članovi na slobodu veroispovesti sve dok ne krše pozitivne zakonske propise. Citat: Ljudi nemaju slobodu misljenje! I povrh svega, ne samo sto su osobe, pripadnici drugih vera, diskriminisani, vec su obespravljeni, maltretirani (psihicki ali I fizicki), I zbranjeno im je iznosenje slobodnog misljenja!!! Vracamo se u srednji vek!!! U doba inkvizicije toliko o tolerantnosti! Iako poznajem dosta bivših pripadnika različitih sekti, nikada nisam čuo da su maltretirani. Posebno ne od strane države ili Crkve. Međutim, tačno je da sekte imaju vrlo lošu reputaciju u našem društvu, pa pojedinci (najčešće roditelji) agresivno reaguju ako im članovi porodice odu u neku sektu. Medkutim, imamo i slučajeve kada članovi porodice (najčešće roditelji) agresivno reaguju i kada im dete ode u pravoslavni manastir da se zamonaši, iako se i sami deklarišu kao pravoslavni. Stvar dakle nije jednoznačna. Treba takođe praviti razliku između sekti i drugih religija. Religije koje imaju tradiciju, u socijalnom smislu imaju određeni kapacitet. Podozrenje prema sektama postoji upravo zbog činjenice da su one nešto novo na ovim prostorima a da su se mnogi nemili događaji (samoubistva dece) vezivali za njihovo delovanje. Ipak, pravoslavni hrišćani duboko veruju da je sloboda položena u sam osnov čovekovog bića, da je ona neprikosnovena, te da ne sme da bude ugrožena čak ni radi dobra samog čoveka. S druge strane, zaštita onih koji sami ne mogu da rasuđuju u punoj meri (dece) obaveza je i pravoslavnih ali i svih ostalih članova društva. Emil Kriještorac Poslao: Sub Maj 19, :57 am

34 Pozdrav svima, posebno Gospodinu Djakoviću, Pitanja, i sama tema koja se otvara je zaista inspirativna. Pitanje vjerske tolerancije, ekumenizma i dijaloga je svakako jedno od najvaznijih pitanja naseg vremena i epohe. Takođe, to je ontoloski, antropoloski i egzistencijalni problem, i sto kaže Radovan Bigovic, opasno ga je svesti na moralno poboljsanje odnosa između brojnih religija, konfesija i njihovih institucija. Tolerancija i dijalog su neodvojivi od ljubavi. U zabludi su vjernici koji sebe smatraju pravovjernima a nemaju ljubavi prema ostaloj tvorevini Bozijoj. I pravovjerni i oni koji to nijesu su stvoreni po oblicju Bozijem i svi smo prizvani da volimo kao sto Bog voli. Sto kaza Apostol Pavle: Ako ljubavi nemam.... Bog nas voli ne zato sto smo dobri, moralni, pravovjerni, itd. vec zato sto nas voli. Bozija ljubav ne podrazumijeva razlog. Svaki vjernik mora biti svjestan cinjenice da se bozanska ljubav i ljubav Crkve projavljivala i prema onima koji su izvan Crkve, cak i prema neprijateljima. Imamo primjer i u Svetoj Liturgiji koja se ne sluzi samo za pravoslavne hriscane vec za sve ljude i za cijeli kosmos i svu tvorevinu Boziju. Na svakom bogosluzenju Crkva se moli za mir cijeloga svijeta, za sjedinjenje svih. Jer Bog ne gleda ko je ko, nego u svakom narodu onaj koji Ga se boji i tvori pravdu mio je Njemu, kaze Apostol Petar u Djelima Ap. Divno Apostol Pavle kaze: "Imajte sa svima mir, koliko do vas stoji", dakle, ovim sa svima, misil na drugog koji za svakog hriscanina istovremeno znaci i neophodnost, najvecu svetinju, brata, ikonu Boziju, nas identitet. U vjecnost ne ulaze religije, ucenja, dogme, nacije, vec jedino zivi i konkretni ljudi, licnosti. Na zalost i pored toga antiekumenizam i vjerska netolerancija jos uvijek imaju plodno tlo i uporiste među vjernike. Ekumenizam, teznja ka sjedinjenju svih hriscana, dijalog hriscana i nehriscana moraju biti stalno usmjerenje svih vjerujucih ljudi i imperativ od kojega se ne smije odustati. Tolerancija za hriscanstvo ne predstavlja samo ravnodusno tolerisanje druge vjere, odnosno religije, i da prema njima ne primjenjujemo nasilje, vec mnogo vise od toga. Treba da izađemo iz sebe, da upoznamo druge, da razumijemo njihove patnje, strahove i probleme. Da uđemo u njihov svijet. A to upravo znaci da treba voljeti. Ucestvovanje Hriscana u dijalogu i participacija u ekumenskom pokretu sa nehriscanskim religijama je njihova obaveza i misija na koju su prizvani. Pitanje vjerske tolerancije i ekumenizma je prevashodno i sotiriolosko pitanje, tj. izraz i briga Crkve za sva bica. Ne ucestvovati u ekumenskom dijalogu, ne pokazati brigu, odgovornost i ljubav prema onima koji ne pripadaju tvojoj crkvi bezmalo znaci kapitulaciju hriscanstva i odricanje od njegove sustine. Jednostavno, pokazivanje ljubavi prema neistomisljenicima, nepravoslavnim, nehriscanima, pa i neprijateljima, nikako ne podrazumijeva da neko treba da napusti svoje predanje, dogmate, kanone, ucenje. Naprotiv, to upravo znaci sve nabrojano potvrditi u djelu. Ako vec ne mogu da se prenebegnu sukobi među razlicitim religijama i ljudima, potreba je da se angazujemo da se oni makar svedu na podnosljivu ili najmanju mogucu mjeru. Ukoliko zelimo da budemo so svijetu, nasa je duznost da osjetimo bol i tugu, i pokazemo ljubav prema onima koji su na drugoj strani, u cilju jedinstva, jedinstva prije svega u slobodi i razlicitosti. U suprotnom, sto je dobro primijetio Sartr, rizikujemo da nam drugi postane pakao, a ne brat. Toliko u prvom javljanju.. Dawy Poslao: Sub Maj 19, :47 am

35 Zahvaljujem na odgovorima, zaista su stigli brzo i vidim da ste se potrudili da ih koliko-toliko konkretizujete... Samo jedna ispravka, koja ce vam delovati banalno, a u stvari je vrlo ozbiljna, cak i uvredljiva za muslimane. Napisali ste: "dok hrišćani ne priznaju Muhameda za proroka, što je osnova islamske vere"... Za muslimane je uvredljivo Muhameda zvati PROROKOM, to ima izuzetno negativnu konotaciju, on je POSLANIK BOZJI. To je jedna semanticka greska koja se cesto pojavljuje i u medijima, a ljudi je olako apsorbuju. very soon stizu i moji odgovori, da malo razmislim Aleksandar Djakovac Poslao: Sub Maj 19, :07 am Slažem se ea dobrom Emiolovom opservacijom. Samo bih dodao, radi jasnoće da tolerancija i spremnost za učešće u dijalogu nikako ne podrazumeva relativizaciju vere i njenih istina. Gledano sa strane PC, dijalog koji bi vodio relativizovanju Otkrivene istine predstavljao bi "truli" kompromis koji nije u skladu sa voljom Božijom. Danas se, kako u među hrišćanskom tako i u među religijskom dijalogu primećuje tendencija da se osnova tolerancije i mogućnosti suživota traži u sličnostima. Tako se često ističu sličnosti (koje naravno postoje) ali se razlike prećutkuju i "guraju pod tepih". Mislim da takav pristup nije dobar i plodotvoran, jer često vodi hipokriziji u dijalogu. (ovo posebno važi za međureligijski dialog dok je među hrišćanski dijalog znatno otvoreniji). Mi smo pozvani da prihvatimo drugoga onakvog kakav jeste bez obzira na naše neslaganje sa njim. Drugim rečima, ne moramo nužno da budemo slični da bismo mogli mirno živeti jedni sa drugima. Potrebno je da shvatimo da je sloboda ontološka karakteristika ljudskog bića, koju sam Bog do kraja poštuje. Tako, čovek ima pravo da zauzme životni stav koji je sasvim oprečan Božijem Otkrovenju. Iako verujemo da to za njega nije dobro, moramo negovati svest da je i to projava njegove slobode i dopustiti mu da tu slobodu neometano iskazuje. Jer, postoje razlike među religijama koje su takve prirode da se međusobno isključuju. Recimo, činjenica da hrišćani ne priznaju Muhameda za proroka, već na samom početku stavlja tačku na mogućnost iznalaženja neke "saglasnosti" po tom pitanju... Tu, kako kaže Arhiepiskop Albanski Anastasios, na scenu stupa sloboda čovekova, koji se opredeljuje. Marko Stojanovic Poslao: Sub Maj 19, :04 pm Postovani gospodine Djakovac, Mozda sam bio pregrub, i mozda sam preterao u iskazivanju svog nezadovoljstva! Ali zelim da navedem par primera i tako pokusam da opravdam svoje tvrdnje. Unapred da navedem da nisam zagovirnik verskih "sekti", ali posto sebe smatram verskim kosmopolitom, ja imam dosta prijatelja pripadnika Adventisticke, Baptisticke crkve, NeoPagana, ali i Muslimana, Katolika, Jevreja i Pravoslavaca. Ali postoje itekako veliki primeri gde su u mom gradu,

36 Pancevu, Mormonski Misionari bili pretuceni - to je slucaj od letos (2006), i taj cin je bio predstavljen kao opravdan u medijima. Pritom moram navesti da su svi misionari u uzrastu od godina, prakticno jos uvek deca. Drugi primer je Izlozba u SKC-u, koja je bila na temu predstavljanja mistike i okultnog u umetnickim delima, jako bitan detalj iz istorije umetnosti. U toku tog desavanja mediji su negativno preneli sadrzaj te izlozbe i kustosa galerije predstavili kao "Sataninog Slugu"-citiram iz novina; nakon cega su umetnici kao i organizatori dobili preteca pisma od takozvane organizacije "Obraz", zatim Kustosu je pretio otkaz kao i nezadovoljstvo desavanjem i negativni stav od strane ministarstva i skupstine grada - navodeci da se "Satanizam" siri obrazovnim institucijama, nakon cega je izlozba otkazana. Tuziti sudu doticne medije, nebi imalo nikakve svrhe, u pitanju je jedan od tablojida, mnogi su ih tuzili, ali nista!!! Da se razumemo ja nemrzim Pravoslavlje, kao i pravoslavno ucenje, vec stav crkve kao institucije i pomalo zvuci i navodi ljude na fanatizam. Takodje jedan primer za to je Italianska Umetnicka trupa u Novom Sadu,koja je izvodila performans borbe andjela i djavola na stulama, gde je usred performansa Pravoslavni svestenik i nekolicina vernika pokusavala da glumca na stulama koji je prestavljao djavola, pokusavala da srusi, nakon cega su te italianske glumce prozvali "Satanistickim Misionarima"!!! Ovo su samo neki primeri obstrukcije umetnickih desavanja, sto po meni lici bas na srednji vek, ili na USA OSAMDESETIH GODINA, koja je umetnickog fotografa Mepeltora, osudila zbog Homoseksualizma. U ovim primerima se direktno ne atakuje na personu ili crkvu kao instituciju, vec crkva prepoznaje nedozvoljeno delovanje -ssto je po meni nedopustivo! "Bog je jedan za sve, nevazno kako ga mi zvali ili slavili" Marko Stojanovic marko.stojanovi85@gmail.com nektan.art@gmail.com Aleksandar Djakovac Poslao: Sub Maj 19, :45 pm Poštovani Marko, ni njamanje ne sumnjam da ćete lako naći dosta primera netolerantnog ponašanja u našem društvu. Ipak, mislim da nije ispravno pripisivati to PC, pogotovu kada je reč o novinama. Ako pratite štampu lako ćete uočiti da je baš PC vrlo često na udaru različitih tračeva, podmetanja itd. To se možda više tiče senzacionalističkog pristupa medija, nego odnosa PC prema određenim pojavama. Što se tiče primera pretučenih Mormona, mislim da se to uklapa u ono što sam prethodno rekao: da, mnogi naši sugrađani imaju sasvim negativan stav prema sektama. Opak, ne bi se složio da je to zasluga SPC. Crkva nikada nije pozivala na nasilje, ali jeste - na šta ima pravo - kritikovala verska stanovišta pojedinih sekti koja se kose sa verom Crkve, moralnim načelima itd. Sa slučajem pomenute iyložbe nisam upoznat ali sa slučajem italijanske trupe jesam. Naime, oni su se provokativno, umesto na trgu, gde je njihov peformans trebalo da bude izveden, premestili pred samu Crkvu i episkopski dvor u vreme kada je služeno bdenije, ometajući muyikom bogosluženje. Nepovredivost bogoslužbenog prostora i neometanje crkvenih službi jedno je od civilizacijskih tekovina. Nažalost, kao što je tačno da ponekad dolazi do uskraćivanja sloboda izražavanja umetnicima, takođe je tačno da ponekad dolazi do zloupotrebe tih sloboda od strane nekih umetnika, koji zapravo i žele da sipovociraju određene reakcije kako bi se njihov rad "pročuo".

37 Citat: U ovim primerima se direktno ne atakuje na personu ili crkvu kao instituciju, vec crkva prepoznaje nedozvoljeno delovanje -ssto je po meni nedopustivo! Ovde ni trebalo da zastanemo. Šta je nedozvoljeno? Po mom shvatanu, nedozvoljeno bi bilo da crkva, recimo, ima svoju policiju koja bi sprovodila njene zakone. Ali, nije nedozvoljeno da Crkva u zakonom propisanim okolnostima, potraži zaštitu svojih prava od nadležnih institucija (sud, policija) na kojima je da procene da li su prava crkve ugrožena ili ne. Takođe, pravo je Crkve da se pozitivno ili negativno izrazi o svim društevnim pitanjima o kojima želi, pa i o umetničkim dešavanjima, Jedino što ne sme, to je da poziva na nasilje odnosno na billo kakovo nezakonito delovanje. Ja primećujem tendenciju, koja nije dobra, da ljudi koji su van crkve žele da odrede "domen" delovanja Crkve i u šta ona, prema njima, sme i treba a u šta ne sme i ne treba da se meša. Međutim, suvereno je pravo crkve da sama odlučuje šta se nje tiče, te koja je njena misija. Crkva ima pravo da se (natavno u zakonom propisanim okvirima) izrazi o svakom pitanju o kome smatra da treba. Zabranjivati crkvenim predstavnicima da se izjašnjavaju o nekoj temi predstavljao bi povratak na komunistički sistem koji je težio da delovanje crkve ograniči na portu, što je, složićete se, protivno i pozitivnim zakonima i demokatskom ustrojstvu. Marko Stojanovic Poslao: Sub Maj 19, :33 pm OK! Hvala vam na odgovorima, veoma su pozitivni! Mogu vas ako smem pohvaliti za veoma tolerantan pristup! Zelim samo da vam navede jednu stvar - ja ne mrzim crkvu, niti sam pobornik zabranjivanja njenog delovanja, ali moj protest nelezi samo u crkvi i crkvenim velikodostojnicima, vec i u samim vrenicima - postujem neciji konzervativizam, treba voleti sebe i svoje, ali isto tako treba postovati i druge i tudje, mislim da je to verovanje i ucenje svih pozitivnih crkava - bile one Pravoslavna, Katolicka, Islamska, Judaisticka, Hinduisticka ili tome slicno! U tome i lezi tolerancija - nezelim da me ljudi shvate kao kriticara, ali zelim radi pozitivnog misljenja da te detalje diskriminacije na neki nacin sklonim, kako bi reputacija bilo koje crkve bila pozitivna!!! Jos jednom hvala, i izvinite zbog moza mog malo agresivnijeg ponasanja na ovu temu! S postovanjem svima, Marko "Bog je jedan za sve, nevazno kako ga mi zvali ili slavili" Marko Stojanovic marko.stojanovi85@gmail.com nektan.art@gmail.com Zineta Poslao: Sub Maj 19, :25 pm Ovaj put ću pokušati da odgovorim na pitanja tako što ću odgovore na njih dati na osnovu onoga što znam i na osnovu onoga što je u islamu povezano sa ovim pitanjima. Uzet ću u obzir i nekoliko rečenica iz poglavlja Pravoslavlje i druge religije sa CD-a. Počet ću prvo sa pojmom tolerancija. Mislim da će vjerovatno neko drugi napisati definiciju ovog pojma. Mogu reći da se tolerancija na prostorima Balkana živjela, a danas nam se

38 plasira kao teorija koju obavezno moramo primijeniti u praksi. Ovaj pojam mi se čini toliko upotrebljavanim i izlizanim da bi umjesto njega trebalo usvojiti neki drugi, jer je tolerancija i sve ono što ona sa sobom podrazumijeva postalo predmetom manipulacije i zloupotrebljavanja. Islam je religija tolerancije. Kur'an spominje ne samo prirodne razlike: razliku po boji kože, porijeklu ili jeziku nego opisuje ideološki i religijski pluralizam kao Božije određenje:...a da je Allah htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio, ali je On htio da vas iskuša u onom šta vam je objavio. Zato, u dobru se natječite... (5:4 Poslanik Muhamed a.s. je rekao da će se i njegova vlastita zajednica podijeliti u 73 grupe i da će to voditi ekscesivnom pluralizmu. Ovakva situacija u kojoj je prisutna raznovrsnost podstiče i podrazumijeva toleranciju i to je spomenuto u nekim ajetima: A ti reci:'istina je od Gospodara vašega, pa ko hoće - nek vjeruje, a ko hoće - nek ne vjeruje! (18:29) i A da hoće Gospodar Tvoj na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici? (10:99) Islam zabranjuje agresivno propovijedanje i Poslanik je bio upozoren na ovo: A ti si samo opominjatelj... (11:12) U osnovi razumijevanja intelektualne i praktične tolerancije stoji stanovište koje je istovremeno i činjenično i normativno: U vjeri nema prisile! (2:256) To znači da je religiozna prisila zabranjena i propagiranje vjere na takav način je beznadežan poduhvat. Zbog toga sve religijske rasprave treba provoditi u prijateljskom i miroljubivom maniru. Ovaj primjer neprisilnog propagiranja vjere i slobode izbora koja je data onima koji se opominju predstavlja pravi primjer tolerancije i nenasilja. Zbog toga sam odlučila da zatražim odgovor i objašnjenje dijela teksta i citata, mislim da je iz Biblije, koji je profesor naveo u lekciji na CD-u:..uz pomoć i sadejstvo Božije, moći da ostvarimo zapovest Hristovu:'idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha'. Možda griješim, ali mi zapovjednički ton ovog citata ne zvuči kao nešto tolerantno i zato se nadam da ću moći dobiti primjer iz Biblije koji govori o toleranciji prema drugima? Mogu i drugi polaznici dati odgovor. Kur'anski zahtjev za tolerantnošću odnosi se na muslimane same, kao i na njihov odnos prema nemuslimanima. Pored ovoga, navest ću još nekoliko primjera o toleranciji u islamu i stavu prema drugim vjerama, a samim tim djelimično dati odgovor na treće pitanje, jer su međusobno povezani. Naime, islamsko učenje o drugim vjerama predstavlja izraz tolerancije i samo vjerovanje podrazumijeva međusobno uvažavanje i razumijevanje među ljudima različitih vjeroispovjesti. Islam je vjera koja priznaje sve poslanike, sve Božije knjige i vjerska učenja u njima. Poslali smo i poslanike o kojima smo ti već pričali i poslanike o kojima ti nismo pričali. (En- Nisa, 64. ajet) Nema ni jednog naroda da mu nije došao pozivatelj u vjeru. (fatir, 24. ajet) Pojam iz drugog pitanja - fanatizam, po mom tumačenju, predstavlja pretjerivanje i smatram ga nepoželjnim. Muhamed a.s. je rekao da čovjek treba biti umjeren u svemu. Dake svaka vrsta pretjerivanja je nepoželjna. Međureligijski dijalog je važan segment potreban za razumijevanje različitih religija u savremenom društvu. Odnosi izmeđ vjera sadrže poseban izazov. Kako bismo bili dorasli istom, potrebno je pristupiti međureligijskom dijalogu bez ustupaka koji bi nam omogućio da stvaramo zajedničku budućnost otkrivajući zajedničke etničke vrijednosti, a ne predstavljati superiornost drugog. Sada bih prokomentarisala još jednu rečenicu:

39 Možda i ne treba posebno naglašavati koliko je važno da svi hrišćani jedinstveno nastupaju u odbrani hrišćanskih korena evropske civilizacije koji su danas tako očigledno ugroženi. Mislim da je zajedništvo u društvu važno. Sjećam se jedne kratke priče Složna braća kuću grade koja bi prepričana zvučala ovako: Jedan otac je imao nekoliko sinova i oni su se počeli svađati, te su se podijelili i počeli, svaki za sebe, graditi kuće. Međutim, teško im je išlo. Onda ih je otac, želeći da ih urazumi, pozvao i svakome dao po jedan prut i zatražio da ga slome. Oni su to lahko uradili. Onda je zatražio da svaki od njih uzme po jedan prut i da onda od tih pruteva naprave snop. Naravno, snop nisu mogli slomiti. Shvatili su da je snaga u zajedništvu. Ipak, više bih voljela da je, u ovim međureligijskim dijalozima i tekstu, profesor naglasio važnost zajedničke borbe protiv sekularnog, ili bolje rečeno materijalističkog društva, nego pozvao na odbranu hrišćanskih korena evropske civilizacije. U međureligijskom dijalogu je najvažnija asertivnost ili samopouzdano reagovanje, jer samo sa takvim pristupom možemo voditi uspješan međureligijski dijalog. Kada je riječ o međuhrišćanskom, odnosno ekumenskom dijalogu, na osnovu onoga što sam pročitala, iznenađena sam da on nije podrazumijevao uključivanje i drugih religija. Moram priznati da bih voljela dobiti još različitih informacija o istom. Mada mogu reći da je onda jedna izjava Mustafe Mahmuda u knjizi Od sumnje do vjerovanja ekumenska, a glasi: Vjere su, s dogmatskog gledišta, jednake, iako se zakonodavstveno (kanonski) razilaze. Dakle, Stvoritelj je jedan, Jedini, kao što su ortodoksni i dosljedni vjernici svih vjera, istovjernici. (strana 56) Nadam se da sam djelimično odgovorila na pitanja i da ćemo o ovome razgovarati. Tokom sljedeće sedmice ću pokušati neke članke postaviti na svoj blog. Aleksandar Djakovac Poslao: Sub Maj 19, :54 pm Marko Stojanovic :: OK! Hvala vam na odgovorima, veoma su pozitivni! Mogu vas ako smem pohvaliti za veoma tolerantan pristup! Zelim samo da vam navede jednu stvar - ja ne mrzim crkvu, niti sam pobornik zabranjivanja njenog delovanja, ali moj protest nelezi samo u crkvi i crkvenim velikodostojnicima, vec i u samim vrenicima - postujem neciji konzervativizam, treba voleti sebe i svoje, ali isto tako treba postovati i druge i tudje, mislim da je to verovanje i ucenje svih pozitivnih crkava - bile one Pravoslavna, Katolicka, Islamska, Judaisticka, Hinduisticka ili tome slicno! U tome i lezi tolerancija - nezelim da me ljudi shvate kao kriticara, ali zelim radi pozitivnog misljenja da te detalje diskriminacije na neki nacin sklonim, kako bi reputacija bilo koje crkve bila pozitivna!!! Jos jednom hvala, i izvinite zbog moza mog malo agresivnijeg ponasanja na ovu temu! S postovanjem svima, Marko Nema nikakvih problema. Meni ne smeta i malo žustriji način razgovora, sve dok se na kraju razumemo. Aleksandar Djakovac Poslao: Sub Maj 19, :21 pm Kod opširnijih postova pokušaću da dam odgovor/komentar na mesta koja smatram ključnim. Nadam se da će to doprineti preglednosti. zineta

40 Citat: Mogu reći da se tolerancija na prostorima Balkana živjela, a danas nam se plasira kao teorija koju obavezno moramo primijeniti u praksi. Ovaj pojam mi se čini toliko upotrebljavanim i izlizanim da bi umjesto njega trebalo usvojiti neki drugi, jer je tolerancija i sve ono što ona sa sobom podrazumijeva postalo predmetom manipulacije i zloupotrebljavanja. Slažem se. Pojam "tolernacija" jeste prilično izlizan. Međutim, za sada nemamo bolji. Zato ćemo pokušati da se skoncentrišemo na njegovu pozitivnu konotaciju. Citat:..uz pomoć i sadejstvo Božije, moći da ostvarimo zapovest Hristovu:'idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha'. Možda griješim, ali mi zapovjednički ton ovog citata ne zvuči kao nešto tolerantno i zato se nadam da ću moći dobiti primjer iz Biblije koji govori o toleranciji prema drugima? I ovaj i drugi citati Novog zaveta podrazumevaju slobodan izbog onih koji veri pristupaju. Poziv na krštenje svih naroda jeste poziv na misionarenje, naravno ne silom već dobrom delima, "da ljudi vide vađa dobra dela i proslave Oca vašeg koji je na nebesima". U tom smislu, mnoge su novoyavetne izreke koje govore o miru. Recimo Gospod Hristos kaže: "Blaženi mirotvorci jer će se sinovi Božiji nazvati" (Mt 5,9), a apostol Pavle kaže "imajte mir sa svima koliko do vas stoji". Štaviše, Sv, Jovan Zlatousti, apeluje na potpuno pravo onih koji slušaju reč jevanđelja da je prihvate ili odbace. On kaže "nije naše da ubedjujemo. Naše je da kažemo a njihovo (slušalaca) je da se ubede". Citat: Islam je vjera koja priznaje sve poslanike, sve Božije knjige i vjerska učenja u njima. Ovo je delimično tačno. Koliko mi je poznato Islam zaista priznaje Isusa (kao poslanika ne i kao Sina Božijeg) ali Bibliju priznaje samo uslovno, tj, tvrdi da je njen tekst iskvaren u onim segmentima gde se ne poklapa sa učenjem Kurana. Citat: Pojam iz drugog pitanja - fanatizam, po mom tumačenju, predstavlja pretjerivanje i smatram ga nepoželjnim. Muhamed a.s. je rekao da čovjek treba biti umjeren u svemu. Dake svaka vrsta pretjerivanja je nepoželjna. Svakako. Ipak, činjenica je da fanatizam kao takav postoji u svim religijama sveta, a da je u savremenom svetu islamski fanatizam izraženiji od fanatizma drugih religija. Ovde nailazimo da problem tumačenja verskih istina, koje se mogu protumačiti u teolrantnom "maniru" ali i na vrlo netolerantan način. Citat: Kada je riječ o međuhrišćanskom, odnosno ekumenskom dijalogu, na osnovu onoga što sam pročitala, iznenađena sam da on nije podrazumijevao uključivanje i drugih religija.

41 Kako sam već pominjao postoje dva nivoa dijaloga. Jedan se tiče medjuhrišćanskog dijaloga, gde pored izvesnih neslaganja postoji i slaganje po ključnim verskim pitanjima. S druge strane, u medjureligijskom dijalogu postoje obično takve razlike koje su sasvim nepremostive sa tačke veroispovedanja, pa se dijalog može i treba voditi pre svega o modelima pravednog suživota, pošto su na teološkom planu razlike takve da su nepremostive. Citat: Mada mogu reći da je onda jedna izjava Mustafe Mahmuda u knjizi Od sumnje do vjerovanja ekumenska, a glasi: Vjere su, s dogmatskog gledišta, jednake, iako se zakonodavstveno (kanonski) razilaze. Dakle, Stvoritelj je jedan, Jedini, kao što su ortodoksni i dosljedni vjernici svih vjera, istovjernici. (strana 56) Iako izjava koju navodite zvuči lepo, ne bih se njom mogao složiti, osim ako bismo jako relativizovali pojam "dogmatsko". Po mom shvatanju, budući da hrišćani ne priznaju Muhameda za Božijeg poslanika, a da muslimani ne priznaju Hrista za Sina Božijeg, to predstavlja vrlo temeljnu dogmatsku razliku. Moje je uverenje da ne možemo postaviti znak jednakosti na ovom polju - na polju dogamstkog učenja, pa shodno tome tu ni ne treba da tražimo osnov miroljubivog suživota. (A ako uljučimo i druge religije, hindu, budiyam, itd. razlike su još većei nepremostivije) Moje je mišljenje da je priznanje (ontološke) slobode čoveka, neprikosnovenost ličnosti kao jedinstvene i neponovljive koja može biti samo cilj a nikad sredstvo - da su to osnovi na kojima možemo graditi zajedničku platformu miroljubivog suživota. Vrhaca Poslao: Sub Maj 19, :10 pm Pozdrav, kao sto je vec spomenuto i meni se cini da nije ispravno govoriti o ekumenizmu tj. Medureligijskom dijalogu samo kroz prizmu krscanstva, tj. Krscanskog jednistva spram dugih. Ustvari vjerujem da ovakva teza povecava strah od drugih i promovira netoleranciju i nerazumijevanje drugih. Verujem da krscasnki ekumenizam ima najvece sanse za uspjeh zbog velikog broja slicnosti, no ako govorimo o religijama i toleranciji, sto je i podnaslov ovoga kursa, onda govorimo o svim religijama i toleranciji svih koji su razliciti i drugaciji (sto po meni ukljucuje i one koji ne pripadaju nekoj religiji, ili ne vjeruju, ili imaju svoju verziju vjere i sl.). Nisam misljenja da je razumijevanje suradnja, pomirenje, dijalog, tolerancija, ili koju god vec drugu rijec koristimo, moguce samo kod onih koji su slicni. Takva tolerancija je ustvari netolerantna. Pravi izazov jest toleranicja upravo onoga sto je najrazlicitije od nas i postovanje necega sto ne razumijemo ili s cime se nikako ne slazemo, a ipak to isto toleriramo i cijenimo i ostavljamo prostor da od razlicitog naucimo. Stoga je po meni ekskluzivitet krscanskog ekumenizma licemjeran jer istovremeno rusi granice i stvara nove granice, bez obzira na argument slicni smo pa cemo se najlakse sloziti. Citat koji me navise uzemirio svojom netolerantnoscu, a nalazi se u materijalima koje smo primili kao pripremu za nastavu je sljedeci: Možda i ne treba posebno naglašavati koliko je važno da svi hrišćani jedinstveno nastupaju u odbrani hrišćanskih korena evropske civilizacije koji su danas tako očigledno ugroženi. Danas, kada se vode polemike oko pominjanja Boga u evropskim konstitucijama, potreba ovakvog zajedničkog nastupa postaje očigledna i onima koji do sada u nju nisu bili sasvim uvereni.zajedno sa sekularizmom, tu su i poznati problemi današnjice, etička pitanja kao što su abortus, "slobodna seksualnost,"

42 [b]koristi rijeci: obrana, biti ugrozen od "drugog" kada govorimo o toleranciji i dijalogu je neprimjerena.obrana implicira napad i ne podstice na razumijevanje i postovanje razlicitih stavova. Od cega su to korijeni europske civilizacije ugorzeni? Od drugih religija? Od sekularizma? Od ljudi koji prakticiraju svoje pravo na izbor seksualnih partnera ili pravo na abortus? Zasto ne bismo rekli da su korijeni europske civilizacije obogaceni drugim religijama ili da sekularizam brani one koji ne vjeruju od onih koji vjeruju? Da li se ovime implicira da ako su krscani ugrozeni onda su nekrscani priviliegirani i obrnuto. Ovakve polarizacije ne premoscuju razlike niti pridonsose njihovom toleriranju vec ih povecavaju i stvaraju animozitet. Sto se tice europskog ustava religija, koja god to bila, nema mjesta u ustavu niti u drzavi. Po meni svaka drzava treba biti u potpunosti sekularna. Jedino kao takva moze adekvatno garantirati prava i zastitu prava svim vjerskim zajednicama koje postoje u nekoj drzavi i svim nevjerskim zajednicama, naravno dok ne krse zakone. Sto se tice materijala koji govore o pravoslavlju i islamu imam ozbiljnu zamjerku koja se odnosi na konceptualnu postavku naslova tj. Na izjednacavanje nacionalnih i vjerskih zajednica. Sto se time implicira? Da su Srbi nuzno pravoslavci? Postoje li Srbi muslimani? Ili svi pravi Srbi moraju biti pravoslavci? Sto je sa onima koji ne vjeruju, da li to znaci da nemaju nacionalnu pripadnost? Izjednacavanja vjere i nacije su opasna jer dodatno povecavaju razlike medu ljudima i stavljaju ljude u krute kategorije sa etiketama koje nuliraju slobodu, a sloboda jest bitna i slazem se sa stavom da je svaki pokušaj nasilnog nametanja sopstvenog religijskog ili bilo kojeg drugog gledišta sasvim je protivan Božijoj volji. Aleksandar Djakovac Poslao: Sub Maj 19, :55 pm Poštovanje vrhaca. Citat: kao sto je vec spomenuto i meni se cini da nije ispravno govoriti o ekumenizmu tj. Medureligijskom dijalogu samo kroz prizmu krscanstva, tj. Krscanskog jednistva spram dugih. Ustvari vjerujem da ovakva teza povecava strah od drugih i promovira netoleranciju i nerazumijevanje drugih. Da pojasnim, radi se o dva različita tipa dijaloga. Kada je reč o među-hrišćanskom dijalohgu onda se radi o pokušaju prevazilaženja teoloških razlika koje dele hrišćane. kada je reč o međureligijskom dijalogu, onda akcenat nije na teološkim razlikama koje su isuviše velike već na mogućnostima pravednog suživota. Citat: Pravi izazov jest toleranicja upravo onoga sto je najrazlicitije od nas i postovanje necega sto ne razumijemo ili s cime se nikako ne slazemo, a ipak to isto toleriramo i cijenimo i ostavljamo prostor da od razlicitog naucimo. Naravno. I ja sam naglašavao da u međureligijskom dijalog nije potrebno graditi temelje tolerancije na sličnostima (kojih ima) već na načelnom stavu o neprikosnovenoj slobodi čoveka.

43 Citat: Stoga je po meni ekskluzivitet krscanskog ekumenizma licemjeran jer istovremeno rusi granice i stvara nove granice, bez obzira na argument slicni smo pa cemo se najlakse sloziti. Ne treba brkati stvari. Cilj hrišćanskom ekumenizma nije samo miran i tolerantan suživot već i, ako je moguće, kroz dijalog u istini i ljubavi, prevazilaženje postojećih podela. Citat: Koristi rijeci: obrana, biti ugrozen od "drugog" kada govorimo o toleranciji i dijalogu je neprimjerena.obrana implicira napad i ne podstice na razumijevanje i postovanje razlicitih stavova. Od cega su to korijeni europske civilizacije ugorzeni? Od drugih religija? Od sekularizma? Od ljudi koji prakticiraju svoje pravo na izbor seksualnih partnera ili pravo na abortus? Tolerancija ne pretpostavlja relativizaciju moralnih ili verskih uverenja. Da bih bio tolerantan, ne oram se slagati sa ovim ili onim pojavama. Konkretno, po pitanju abortusa, smatram da je reč o ubistvu, te da je moje hrišćanska dužnost da se zalažem za ljudska prava, za pravo na život, nerođene dece. Naravno, to zalaganje mora biti u skladu sa zakonom. Crkve imaju pravo da iskažu svoj moralni sud i to se ne sme posmatrati kao projava netolerancije. Recimo, Biblija je izričita da je homoseksualizam greh. Da li ćemo sada od hrišćana tražiti da se zarad tolerancije odreknu Biblije? svakako da nećemo jer bi to bilo izuzetno netolerantno. Reč "odbrana" može da bude i netolerantna i tolerantna. Ako je reč o odbrani sopstvenih uverenja na cibilizovan i kulturan način, sa poštovanjem prema onima koji misle drugačije, onda takva odbrana nije netolerantna. Citat: Zasto ne bismo rekli da su korijeni europske civilizacije obogaceni drugim religijama ili da sekularizam brani one koji ne vjeruju od onih koji vjeruju? Da li se ovime implicira da ako su krscani ugrozeni onda su nekrscani priviliegirani i obrnuto. Ovakve polarizacije ne premoscuju razlike niti pridonsose njihovom toleriranju vec ih povecavaju i stvaraju animozitet. Savremeni sekularizam sve više teži negiranju religioznih uverenja i njihovom svođenju na privatnu stvar, što je dosta sporno. Jer, ja kao hrišćanin projavljujem svoj hrišćanski identitet u svakoj prilici a ne samo u hramu. Naravno postoje različiti modeli sekularizma. Postoji pozitivna sekularizacija, gde postoji snažna saradanja države i crkve na polju haritativnih i drugih delatnosti (Nemački model) a postoji i negativni sekularizam gde je država potpuno nezainteresovana za verski život (francuski model)... Citat: Sto se tice europskog ustava religija, koja god to bila, nema mjesta u ustavu niti u drzavi. Po meni svaka drzava treba biti u potpunosti sekularna. Jedino kao takva moze adekvatno garantirati prava i zastitu prava svim vjerskim zajednicama koje postoje u nekoj drzavi i svim nevjerskim zajednicama, naravno dok ne krse zakone. Ne bih se složio. Mnogi ustavi poznaju razlikovanje religija (na primer, u Velikoj Britaniji prestolonaslednik po ustavu mora biti Anglikanske veroispovesti) pa im to ne smeta da budu demokratski. Apsolutna sekularizacija je nemoguća (osim u teoriji) zato što verski život obuhvata sve vidove društvenog života. Čak i ako je država na papiru, formalno, sasvim

44 sekularna, čiwenica da su njeni građani većinski pripadnici određene verosipovesti neizostavno će imati posledice po društvenu stvarnost. Citat: Sto se tice materijala koji govore o pravoslavlju i islamu imam ozbiljnu zamjerku koja se odnosi na konceptualnu postavku naslova tj. Na izjednacavanje nacionalnih i vjerskih zajednica. Reč je o tekstu, izlaganju na Međureligijskoj konferenciji istog naslova, koji je organizovao Iranski kulturni centar. Cilj je bio upravo tazmatranje odnosa religije i nacije na našim prostorima gde je činjenica da su nacije podeljene i po verskom osnovu (Srbi - pravoslavci, Hrvati - katolici) mada naravno postoje izuzetci. Citat: Izjednacavanja vjere i nacije su opasna jer dodatno povecavaju razlike medu ljudima i stavljaju ljude u krute kategorije sa etiketama koje anuliraju slobodu, a sloboda jest bitna... Međutim, to je na ovim prostorima više-manje činjenica. Ona nam se može ne dopadati, ali je moramo ozbiljno uzeti u obzir ukoliko želimo da naše razmatranje ne bude puko akademsko mudrovanje. veronika-grzin Poslao: Ned Maj 20, :38 pm Iz bogatog i sveobuhvatnog predavanja Aleksandra Djakovca, mnogo sam naučila i dopunila svoje znanje o povjesti ekumenizma, i odnosu između kršćanstva i islama. Najvrijednije je to što činjenice koje iznosi bazira na riječima Božjim iz Evanđelja i Kurana, te na mislima i stavovima ljudi iz povjesti ekumenizma koji su se zalagali za pomirenje među crkvama. Za postizanje ispravnih odnosa među religijama, najviše me se dojmile riječi svetog Augustina, koje je katolička crkva u ekumenizmu uzela kao svoj moto: U BITNOM JEDINSTVO U NEBITNOM SLOBODA U SVEMU LJUBAV Dakle nastojanja svih religija u međusobnom dijalogu trebala bi poći u pravcu onoga što je bitno. A ono što je najbitnije u svakoj religiji nalazi se u značenju svetog Božjeg imena. Kad se Bog Mojsiju na brdu Horeb obratio iz gorućeg grma koji je gorio a nije izgarao,mojsije ga je upitao:»ako dođem Izraelcima i kažem im: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju : kako mu je ime?- Što ću im odgovoriti?» JA SAM KOJI JESAM» reče Bog Mojsiju. Onda nastavi» Ovako kaži Izraelcima: -JA JESAM- posla me k vama. Dalje je Bog Mojsiju rekao:»kaži Izraelcima ovako. JAHVE, BOG VAŠIH OTACA, Bog Izakov Bog Jakovljev poslao me k vama. To mi je ime do vijeka, tako će me zvati od koljena do koljena. Po toj objavi izveden je u židovstvu sveti Tetragram JHVH koji neke Biblije prevode kao Jahve.Molim bolje poznavaoce židovske duhovnosti da me dopune. I ime Alah,Al Ilah izvedeno je po tom događaju iz tog značenja Molim bolje poznavaoce Islama da me isprave ili dopune, jer znam da se u Kuranu spominje susret Mojsija,Muse sa vatrom u pustinji. U kršćanstvu se ime Božje spominje u najvažnijoj molitvi» Oče naš:» -Oče naš, KOJI JESI-na nebesima SVETI SE IME TVOJE.-(Koji jesi se odnosi na sveto Božje ime, a nebesa su mjesto, bolje rečeno stanje,u kojem jest Božje savršenstvo. Vječni savršeni i bezvremenski Bog Stvorio je čovjeka na svoju sliku, ali ga je ograničio prostorom i vremenom, da bi kroz školu mržnje i ljubavi, izučio svoju dušu za mogućnost

45 povratka svojoj savršenoj biti Da bi se čovjek mogao orjentirati u vremenu, morao je stvoriti sustav vezanosti za najbliža nebeska tijela sunce mjesec zvijezde. Tako su sdtvoreni kalendari velikih narodnih skupina.židovski kalendar, uzima u obzir mjesec i sunce, islamski- mjesec, Gregorijanskisunce. Velike religijske skupine odvojene su vezanostima za nebeska tijela, što se reflektira i na njihovu duhovnost.( Pravoslavni i katolički crkveni kalendari nisu isti.) Osim za nebeska tijela koja određuju proslavu blagdana, vjernici su još veoma vezani za vjerske običaje i svete predmete koji se u religijama koriste. Često su to i okultne stvari, koje su potpuno protivne duhovnosti svake monoteističke religije. Bog je čovjeku dao mogućnost da izlazi iz situacija koje mu nameću duhovne i materijalne vezanosti. Isus je Petru rekao da mu daje ključeve kraljevstva nebeskog i što god sveže na zemlji bit će svezano i na nebesima što god razriješi na zemlji bit će razriješeno i na nebesima. A Petrovi nasljednici u istočnoj i zapadnoj kršćanskoj crkvi su se god međusobno prokleli i ekskomunicirali i tako je nastao crkveni raskol. Dolaskom refrormacije kršćanska crkva se nastavila dijeliti. Uzaludna su bila nastojanja mnogih duhovnih pokretača koji se spominju i u izlaganju prof. Djakovca, pomirenja ne može biti, dok se ono ne uspostavi na duhovnom planu, kao što je nastao i raskid. Zato predlažem da se razmisli o osnivanju nove institucije, pokreta, crkve, hrama, koji će biti posvećen svetom Božjem imenu, koji će moći prihvatiti svaka religija. koji će biti poticaj svakoj religiji da u svojoj duhovnosti napreduje na putu traženja savršene biti, savršene istine. To bi bila crkva pomirnica među religijama i među narodima. Težila bi k tome da se religije nađu u traženju istinite biti, a ne da se pomiruju u različitostima. Sv. Pavao u svojoj himni ljubavi kaže:... «Ljubav nikad ne prestaje, Proroštva? Ona će isčeznuti! Jezici oni će umuknuti! Jer nesavršeno je naše znanje, nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno isčeznut će što je nesavršeno...sad vidimo u ogledalu nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera ufanje i ljubav, a najveća među njima je ljubav.» Pokrenimo se dakle ka savršenstvu. Neka religije koje poznajemo ne ostanu samo učmala bara naše duhovnosti, već neka od izvora slobodno teku rijekom života, do ušća u more za kojim čeznemo. Pozdravi: JHVH Šalom, Esselame aleikum, Hvaljen Isus( Isus kao MIR i pomirenje s Bogom), imaju isto značenje. -( Molim ispravite me ako sam krivo napisala pozdrave) Veronika Gržin- Di Vincenzo Dawy Poslao: Ned Maj 20, :35 pm Ja bih nešto napisao vezano za odnos religije i nacije, sa akcentom na pravoslavlje (ali i druge religije ovde kod nas u regionu), koje je moja draga kolegica Ivana (u daljem tekstu: Vrhača) otvorila. Mislim da je potpuno legitimno govoriti o snažnom prožimanju religijskog i političkog, ali i prožimanju nacionalnog i verskog. Pogledajte samo, pa sve su pravoslavne crkve ustrojene tako da imaju nacionalni predznak (Srpska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, itd...), u Bugarskoj, u Sofiji, na pravoslavnom hramu Aleksandar Nevski ima okačene bugarske zastave. Dakle, nesporno je da se pravoslavlje kroz tok svoje istorije u značajnoj meri vezivalo za nacije, kasnije nacionalne države, u kojima je ova vera bila dominantna. Ovo po meni i nije toliko sporno, obzirom na različito ustrojstvo (na generalnom planu) Katoličke i Pravoslavne crkve (vrhovni autoritet u katolika, rimski Papa, ima neuporedivo veći autoritet, legitimitet i, ako hoćete, politički uticaj nego vaseljenski patrijarh).

46 Sa druge strane, ono što na pravoslavlje i nacionalno ustrojene pravoslavne crkve baca loše svetlo, jeste ta česta zloupotreba pravoslavne religije, čak i legitimiziranje pogubnih politika od strane crkvenih velikodostojnika. Setite se samo kada je Milošević došao na vlast, odnosno vreme kada je tokom osamdesetih počela njegova inauguracija, po Srbiji su nošene mošti Svetog cara Lazara, povorku su predvodili pravoslavni sveštenici i oni su dugo dugo podržavali jedan poguban i krvav režim. Srpske vojne, pogotovo paravojne, jedinice kitile su se krstovima, slikama pravoslavnih svetaca, i to je na kraju krajeva kod pripadnika drugih religija, ali i iskrenih i pravih pravoslavaca, ostavio jedan gorak ukus. Takva veza religije, crkve, i politike jedne države u kojoj su većina deklarisanih pravoslavaca, ima svoje posledice i dan danas, i zato je potrebno ljudima, i jednima i drugima i trećima, reći kako je bilo zloupotrebe, koje to radio jer je hteo da zloupotrebljava, koji nije radio jer nije hteo da zloupotrebljava i jer je verovao i pored činjenice da su njegovi religijski autoriteti bili na strani zla. I to je važno reći ljudima, i objasniti, kako bi dijaloga bilo, kako bi se sa čistog i istinskog pravoslavlja sprala ljaga zloupotrebe. I nažalost, što je Vrhača pomenula, a Aleksandar konstatovao, mi danas imamo posledice takvog stanja i tih zloupotreba, a ona se zove: etno-politika, i najočigledniji primer toga je Bosna i Hercegovina, koja jeste uređena po sekularnim principima, ali u kojoj se tri konstitutivna naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati nužno, bilo samoinicijativno bilo po defaultu, poistovećuju sa svojom religijom. No, za ovakvu situaciju postoje brojna objašnjenja, i razne su studije, elaborati, istraživanja urađena na tu temu. Ako vas interesuje pronađite tekstove od Uga Vlaisavljevića ili Srđana Vrcana koji se bave upravo ovom tematikom. Aleksadre, kada govorite da je hrišćanstvo presudno uticalo na formiranje evropske civilizacije, vi jeste upravu, ali delimično. Tu zanemarujete jednu važnu činjenicu, a to je da su tokom istorijskog razvoja i kulturnog oblikovanja našeg dragog kontinenta uticali, posredno ili neposredno, pripadnici drugih religija, pre svega muslimani. Oni su područje današnje Španije naseljavali sve do 15 veka, a onda su nakon bitke kod Granade 1492 proterani sa kontinenta. Pre toga imali ste krstaške ratove, sa kojih su se ljudi vraćali i nakon što su dolazili u direktne kontakte sa tamošnjim muslimani prisvojili i u evropu doneli brojna dostignuća te velike i za to vreme izuzetno razvijene civilizacije. Evo primera, čije mi brojeve danas koristimo: rimske ili arapske? I treća stvar, vi ste pet vekova na teritoriji Evrope imali prisustvo jedne velike islamske imperije, kao što je Otomanska. I oni su brojne stvari doneli, a od njih su neke stvari i preuzete. To su sve stvari zbog kojih Evropu i evropsku civilizaciju ne bi smeli smatrati eksluzivno hrišćanskom i zbog koje se ja protivim pominjanju hrišćanskog Boga ili njenih hrišćanskih korena u preambuli Evropskog ustava. Draga Veronika, samo jednu ispravku imam. Na kraju, kada navodite sledece pozdrave... JHVH Šalom, Esselame aleikum, Hvaljen Isus( Isus kao MIR i pomirenje s Bogom), imaju isto značenje. -( Molim ispravite me ako sam krivo napisala pozdrave)... pozdrav muslimana shodniji kontekstu u kome ih nabrajate bio bi: Allah uekber (Allah/Bog je najveci), jer eselam aleikum je nešto što ima religijsku konotaciju ali se pre ϑmože prevesti kao mir sa tobom ili jednostavno dobar dan Pozdrav svima Aleksandar Djakovac Poslao: Ned Maj 20, :02 pm Poštovana Veonika, samo par reči na vaš komentar.

47 Citat: Dakle nastojanja svih religija u međusobnom dijalogu trebala bi poći u pravcu onoga što je bitno. A ono što je najbitnije u svakoj religiji nalazi se u značenju svetog Božjeg imena. Religije koje danas imamo, najčešće su formirane pre dosta vekova. Njihovi međusobni kontakti takođe imaju dugu istoriju. Lično ne verujem da bi se predstavnici različitih religija lako saglasili sa vama o tome da je značenje imena Božijeg ono najznačajnije. Recimo, mi pravoslavni mnogo značajnijim od imena YHWH smatramo ime: Otac, Sin i Sveti Duha, budući da verujemo da je Bog Sveta Trijica tri zaista različite ličnosti koje dele jednu božansku prirodu (najjednostavnije rečeno)... Ovim želim da naglasim sledeće: Pravoslavni (a verujem i drugi) prilično su osetljivi na svaku mogućnost stvaranja neke nad-crkve. Postoje značajni otpori i prema SSC (WCC - Svetskom savetu crkava) upravo zbog podozrenja da ova organizacija ima (a nema!) izvesne eklisiološke pretmzije. Za uspešan dijalog među religijama neophodno je odrediti cilj. Po mom shvatanju, cilj dijaloga hrišćana i nehrišćana mora biti "skroman", a to je mogućnost pravednog i mirnog suživota. Druga je stvar međuhrišćanski dijalog, koji pored mirnog suživota može imati i dimenziju teološkog dijaloga zasnovanom na izučavanju zajedničkih nam verskih autoriteta poput Svetog Pisma, Svetih Otaca, Vaseljenskih Sabora itd, zavisno sa kim se dijalog vodi (RKC, protestanti, do-halkidonsi itd). U smislu rečenog, svako osnivanje Citat: nove institucije, pokreta, crkve, hrama, koji će biti posvećen svetom Božjem imenu, koji će moći prihvatiti svaka religija unapred je osuđeno na nesupeh i neprihvatanje, barem od strane pravoslavnih (a sklon sam da verujem i drugih) upravo zbog toga što pravoslavna crkva čvrsto veruje da baštini punoću Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Aleksandar Djakovac Poslao: Ned Maj 20, :23 pm Poštovani dawy, Citat: Sa druge strane, ono što na pravoslavlje i nacionalno ustrojene pravoslavne crkve baca loše svetlo, jeste ta česta zloupotreba pravoslavne religije, čak i legitimiziranje pogubnih politika od strane crkvenih velikodostojnika Uvek i svagda je zloupotreba bilo. Lično ne vidim da bi se pravoslavni baš morali posebno izdvojiti po tom pitanju. Ali, razmatranje na temu ko je u istoriji kome više zla naneo obično vodi besplodnim raspravama. Prošlost se svakako ne sme zaboraviti, ali se ipak sećam dobre izreke koja kaže da nas "istorija uči da nas istorija ničemu ne može naučiti". Citat:

48 Setite se samo kada je Milošević došao na vlast, odnosno vreme kada je tokom osamdesetih počela njegova inauguracija, po Srbiji su nošene mošti Svetog cara Lazara, povorku su predvodili pravoslavni sveštenici i oni su dugo dugo podržavali jedan poguban i krvav režim. Ne bih se složio. Da, mošti Sv. cara Lazara jesu prenošene u matičnu zadužbinu. One su, prilikom bežanja od Turaka, prenesene na frušku goru, gde su bile do II Sv. rata, kada su od strane ustaša obeščašćene (izbačene iz zlatnog kivota) i zalaganjem gen. Nedića vraćene u Srbiju, kada su položene u Sabornu Crkvu u Beogradu, odakle su 80-ih vraćene u Ravanicu. Svečani oprenos moštiju Svetaca deo je pravoslavne tradicije i ne vidim zašto bi se on dovodio u ovakvu konotaciju? Takođe ne stoji da je crkva podržavala režim Miloševića, koji jeste bio poguban, prvesntveno baš za srpski narod. (Srbija i danas udomljuje stotine hiljada izbeglica iz bivše Jugoslavije). Naprotiv, Crkva se u nekoliko navrata otvoreno izjasnila protiv Miloševićevog režima, pozivajući narod da ne glasa za bivše komuniste. Nažalost taj poziv nije naišao na dovoljan odjek, bar ne u pravo vreme. Sećam se da je 1996, kada sam sa drugim studentima BF učestvovao u studentskim demonstracijama, tokom noći, da bi nas svojim prisustvom zaštitio od policijeske represije, bio Mitropolit Amfilohije... Te godine na Spasovdan (slava Beograda) Litija sa Patrijarhom na čelu, namerno je skrenula u Kolarčevu ulicu (kuda obično ne ide) gde je policija pod blokadom danima držala stotine studenata... Citat: Srpske vojne, pogotovo paravojne, jedinice kitile su se krstovima, slikama pravoslavnih svetaca, i to je na kraju krajeva kod pripadnika drugih religija, ali i iskrenih i pravih pravoslavaca, ostavio jedan gorak ukus. Ratnih profitera, zlikovaca i patoloških slučajeva svih vrsta uvek je bilo i biće. Oni ć uvek pkušavati da steknu određeni legitimitet zloupotrebom nekih simbola. Ipak, ne bi bilo korektno pripisivati PC krivicu za njihova nedela. Tokom čitavog rata, na svakoj Liturgiji, svakoga dana Crkva je javno iznoslila molitve u kojima moli za pokajanje "onih koji nepravdu učiniše, bilo da sirote ucvevliše ili nevinu krv proliše, mržnjom uzvrativši na mržnju, da im Bog da pokajanje"... potom se crkva moli da takvima Bog "prosvetli um i srce svetom ljubavlju prema neprijateljima". Zatim: "Gospode, Gospode, kako je mnogo onih koji vojuju protiv nas i govore, nema im pomoći od Boga ni od ljudi... Ako moramo da stradamo daj da to bude na putu istine i pravde tvoje, ne dozvoli da stradamo zbog nepravde naše ili mržnje ma prema kome, recimo svi usrdno Gospode pomiluj". Takođe je crkva molila: "Još se molimo Gospodu spasitelju svih ljudi i za neprijatelje naše, da nam ne ruše svete hramove i grobove, decu ne ubijaju i narod ne progone, nego da se oni obrate na put istine Tvoje i pravde Tvoje..." Citat: Aleksandre, kada govorite da je hrišćanstvo presudno uticalo na formiranje evropske civilizacije, vi jeste upravu, ali delimično. Tu zanemarujete jednu važnu činjenicu, a to je da su tokom istorijskog razvoja i kulturnog oblikovanja našeg dragog kontinenta uticali, posredno ili neposredno, pripadnici drugih religija, pre svega muslimani.... Ključna reč je - presudno. Naravno da su i muslimani i drevne paganske religije dali svoj značajan doprinos forimranju evropskog kulturnog identiteta. Ipak, odlučujući doprinos ipak ostaje na strani hrišćanstva. Nema sumnje da je hrišćanstvo dalo izvestan doprinos forimiranju kulturnog miljea Arabljanskog poluostvra, ali ostaje činjenica da je tamo, ključni

49 pečat ostavio islam, a u Indiji hindu religija. Pozdrav Boban Poslao: Ned Maj 20, :22 pm Poštovani Aleksandre, evo mog osvrta na vaša gledišta i postavljena pitanja: Poznato je da su sukobi i neprijateljstva realnost koja postoji među ljudima od samog početka njihovog bitisanja na zemlji. Zbog toga, naši napori moraju biti usmereni ka smanjivanju razlika koje nas dele, ka razvijanju duha i atmosfere u kojima je dijalog ne samo moguć, nego i neophodan. Međureligijski dijalog ne treba da bude sveden samo na puku toleranciju, tj. na izostanak agresivnog stava prema pripadnicima druge grupe. To bi trebalo da bude samo početak. Ono što bi zaista bilo poželjno i potrebno, jeste svest da ti drugi, zaista imaju pravo da žive i veruju u skladu sa svojom savešću. To pravo, dužan je svako da poštuje, te se moraju sprečavati pokušaji nasilnog nametanja sopstvenog religijskog ili bilo kog drugog stava. Preduslov za to je poštovanje dostojanstva čovekove ličnosti i slobode. Martin Buber ističe da se naš život događa kao susret, kao razgovor. Razgovor je način života i otvaranja za istinu. Ja nastajem u dodiru sa TI... Sav stvarni život je susret. Karl Jaspers navodi da " čovek upoznaje sebe samo pomoću drugog čoveka, a nikada isključivo znanjem». Dakle, dijalog može pomoći da se prevaziđu netačne i zlonamerne interpretacije, jedne grupe u odnosu na drugu. Na taj način, naglašavaju se sličnosti koje postoje, ali i jasno ukazuju razlike bez iskrivljavanja i pokušaja da se drugi ocrni i prikaže u pogrešnom, neautentičnom svetlu. Na kraju će ostati razlike koje postoje, a među njima će moći da sudi sloboda čovekovog izbora Po rečima Maksa Vebera, sfera kulture je poprište stalne borbe između različitih vrednosnih opredeljenja, odnosno postoji nepomirljiva borba između krajnjih mogućih stanovišta prema životu i da se između njih mora birati. Ako je to tako, šta bismo još mogli reći o ulozi dijaloga u društvenom životu? Ona ne može biti apsolutno pomirljiva, ali može uticati na približavanje i razumevanje ovih krajnjih mogućih stanovišta prema životu. No, osvrnimo se za trenutak u «naša» ratna zbivanja s kraja devedesetih godina prošlog veka, kako bismo «uhvatili» logiku društvenih odnosa. U ratnim vremenima koje karakteriše odsustvo sigurnosti, dezorganizacija i stanje anomije, kada su međuljudski i društveni odnosi neregulisani i krajnje haotični, pojedinac pokušava da pronađe utočište od neprestanog osećanja straha i izlaz iz konfuzije vlastitog identiteta. U takvim okolnostima, najveći stepen identifikacije pronalazi se u onim grupnim identitetima u kojima je pojedinac najviše ukorenjen. To su, pre svega, etnički i religijski, koje karakteriše tesna međupovezanost. Ako se vratimo na približavanje krajnjih mogućih stanovišta, može se reći da međureligijski dijalog pomaže da se verujući u sopstvena ubeđenja, ozbiljno upustimo u razmatranje drugih ubeđenja koja su možda potpuno suprotna od naših i da ih razumemo tako što ćemo se uživeti u situaciju drugog. Međutim, ako se dopusti apsolutizacija određenog nadindividualog (političkog) entiteta nad pojedincima koji su uz to vernici, može doći do stvaranja opasnog manevarskog prostora kojim se vrši instrumentalizacija verom indoktrisanih ljudi. A manipulacija, kao i nasilje, svoj koren imaju u egoizmu. Egoizmu, kome je svaki pojedinac sklon bez obzira na to kojoj naciji ili religiji pripada. Islamski mislilac Mohamadjavad Pirmoradi kaže da su "ljudi egoistična bića koja teže vlastitom interesu i sve što je u skladu s njihovim interesima smatraju dobrim i to im se dopada, dok ono što se kosi s njihovim interesima smatraju lošim i neprijateljskim». Čovek je, dakle, sklon zlu - sledstveno, sklon je nasilju i nepravdi. Poznata je rečenica engleskog filozofa i društvenog mislioca, Tomasa Hobsa- homo homini lupus est (čovek je čoveku vuk). Hobs kaže da su ljudska bića iznad svega zaokupljena svojim individualnim željama i strahovima, a da sve naše akcije imaju potporu u našoj sebičnosti. Čak i kada se odlučimo na neko dobro delo, to činimo iz naše urođene sebičnosti, da bi se osetili superiornijim, stekli društveno priznanje ili iskoristili to na neki drugi nacin. U tom smeru kreće se i Špenglerova formulacija, kojom čoveka određuje

50 kao gramzivu životinju. Uz sve to, može se reći, da religijske i nacionalne razlike mogu biti povod za iskazivanje agresivnosti, ali one nikako nisu njen uzrok. Imajući to sve u vidu, kome je u interesu da do međureligijskog dijaloga ne dođe i ko u njemu ne može uzeti učešće? Izvesno, dakle, radi se o dogmatičaru. Jer, doslednost dogmatičara, koja je iracionalna, nastala je na samoj osnovi njegove nesigurnosti i težnje da se veže za nešto postojano iznad sebe. Dogmatičar nije spreman da svoju unapred uspostavljenu predstavu o svetu temeljnije ispita i dovede u pitanje. Dogmatski princip za njega je najveći zakon, jedina objektivnost, mera svih stvari i smisao egzistencije. On je u svojim očima pravoveran, nepogrešiv i čist, a svi drugi, koji nisu kao on, dostojni su jedino njegovog prezrenja i mržnje. Kako kaže Ratko Božović, on hoće da pokaže nadmoć individualnog rezonovanja, u kome se objekt mišljenja interioruzuje- u odnosu na relacioni način spoznaje. Na kraju bih dodao dve stvari. Prvo, naslućujem da sekularizacija u Vašem viđenju ima isključivo «negativan prizvuk», pa bih ukazao samo na jednu od osnovnih ideja o sekularizaciju, koju možemo naći u širem učenju o toleranciji kod filozofa Džona Loka. U Pismu o toleraniciji godine, on piše: Postojanje više religija i crkava u jednoj drzavi, ne ugrožava opstanak države ukoliko svaka zajednica ispunjava samo svoje funkcije. Dakle, reč je o tome da je neophodno razgraničenje i razdvajanje funkcija između države i crkve. I drugo, bez namere da predložim drugu, smatram upotrebu sintagme «savremeni kolonijalizam»- prejakom. Srdjanpapic Poslao: Ned Maj 20, :38 pm Pozdrav svima! Tolerancija nije samo reč i fraza (koja se često koristi u ime političke korektnosti, demagogije, lažnog morala ili licemerstva), već način života i oblik koji predviđa shvatanje i opstanak društvenih, civilizacijskih i prirodnih tokova, za koje je osnov života (pojedinaca) i suživota (pojedinca u društvenoj zajednici). Tolerancija u ljudskom društvu podrazumeva poštovanje, razumevanje i uvažavanje svih oblika različitosti: počevši od opredeljenosti i pripadnosti: etničke, rasne, verske, kulturnesubkulturne, sexualne, političke, polne-rodne, ideološke... Bez tolerancije je teško zamisliti život, suživot kao i opstanak (ljudi i ljudske vrste kao svesnih bića, gde moram akcentovati i njegov-ljudski-svesni, tolernatni odnos prema drugim živim bićima tj prirodi) u sadašnjosti, ali i najbolji okvir za odnose u budućnosti tzv civilizovanog društva. Ipak i sam se ponekad pitam koliko sam tolerenatan kada su u pitanju: opredljeni ili pripadajući extremi. Uvek se zamislim: Kako je moguće biti tolerantan (što znači da poštujete i razumete) prema narodnjačkim, primitivnim, ne kulturnim iznad svega vulgarnim, bezobraznim i nasilnim ljudima? Kako sa onima koji propagiraju i zastupaju najgore i nazadne stavove (ako se to može stavom nazvati)? Oni koji mi svako jutro lupe šamar prvo svojom pojavom (neokupani, prljavi), koji pljunu, bace otpadak, na zemlju-stazu po kojoj zajedno hodamo i gde nam se deca zajedno igraju (ugrožavaju i okoliš)? Oni koji mi kažu da je moja muzika: glasna dreka...a njegova: vesela i proslavna. Kako sa onim koji ne poštuje saobraćajna pravila (koji uz dreku motora proleću kroz crveno, čuvaj se ko može), koji ne poštuju zakone već ih zaobilaze, uz to me varaju i kradu? Nego da još malo detaljišem: Šta sa onim koji me uvek gura u gradskom prevozu (jer mu je samo njemu toplo pa mora da stane kod prozora)? Kako da se postavim prema onom koji mi uvek govori o moralu, običajima i tradiciji, a sam ih poštuje samo kada su praznici? Uvek sam se pitao šta da radim sa ne moralnim i licemernim anarhistima? Možda će se neko od vas složiti, da ovo nisu samo moja česta preispitivanja. Počevši od sebe, ja verujem, ali nisam opredeljeni vernik, u društvu me karakterišu kao ateistu. Pored toga uvek razmišljam da li u prethodno navedenim slučajevima, posle udarenog šamara treba okrenuti drugi obraz (hrišćanski), ili da i ja raspalim najače što mogu (radi samoodbrane, radi pomoći ljudima pod tiranijom ma koje vjere bili ( humanitarna intervencija) i radi zaštite slobode vjere (promoviranje ljudskih prava i demokratije), iz texta našeg

51 predavača, Ahmeta Alibašića). Onda razmišljam i o moralnoj anarhiji i opstanku jačeg (fizički, psihički). Na kraju ipak reagujem ovako: skrenem pažnju toj osobi za bačen otpadak ili ga zamolim da ga on-ona bace u korpu par metara dalje. Dalje reagujem: zamolim nju-njega, da se ne guraju u gradskom prevozu, jer kada bi se svi gurali autobus bi se prevrnuo. Molim ih da tolerišu moju muziku narednih nekoliko sati, jer i ja njihovu tolerišem. Odgovaram im da se slobodno opredeljuju i pripadaju, jer to je stvar njihovog izbora, ali dakako i da ja imam isto to pravo...tu nikada ne nailazim na toleratan odnos i poštovanje, već na protiv napad kao njihove samodbrane. Celu priču oko tolerancije pokušao sam da spustim na nivo običnih ljudi-naroda, nivou na kojem se najbolje vidi manifest religijske-verske tolerancije, koji se reflektuje i na nivo međureligijske tolorancije-ne tolerancije. Da se vratim temi. Većina međureligijskih dijaloga, u kojima sam učestvovao, koje sam gledao i slušao, imale su za osnovu stav (većine, mase, obavezujuću pripadnost, agresivnu odbranu-prelazak u napad). Verski zvaničnici govore o ljubavi, miru, prihvatanju, razumevanju, poštovanju...sa druge strane drugi visoko rangirani verski zvaničnici, istih tih verskih zajednica blagoslove zločin (Vladika SPC-Škorpioni), kanonizuju istorijske ličnosti čija je istorijska uloga ne baš poptuno jasna i upitna (St.Nikolaj), drže monolog-dijalog tribine na BG Univerzitetu (Vladike o istini o Srebrenici... )...Evo i jednog citata sa tribine Dveri, Mašinski faklutet, BG, 2.decembar 2004, gvori Vladika SPC Atanasije Jeftić: To što oni nama serviraju da je multietničko, kultikulturalno, multi-, multi-društvo...kao da smo blesavi, kao da nas podcenjuju da smo nedotupavni. E, to potcenjivanje zdrave pameti je nepodnošljivo od toga što se naziva savremena Evropa. Kada nam kažu: birajte Kosovo, ili Brisel gospodo, vraćam ulaznice za vaš Brisel, ostavite nas u našem blatu da se podavimo, ali nas pustite na miru. Naredni citat je iz besede istog Vladike SPC Atanasija, u manastiru Ćelije kod Valjeva, povodom 110 godima od rođenja i 25 godina od smrti oca Justina Popovića, na Blagovesti, Ovo je u prilog verske tolerancije : Ima ljudi sa neprijatnim znojem, šta da radite jadni muslimani, pošto jedu loj. Znate šta se desilo u selu Brdarici, čovek bio dobar, svraćao ljude kući, putnike, jedno jutro svratio dvojicu, žena čista, posluženje, ali uzrujala se, jao oprostite, čistila sam, oprostite što mi smrdi, i tako nekoliko puta, jao jao oprostite što mi smrdi, otišli oni i čovek će, ludo jedna, oni smrde, a ne soba, bili muslimani, ona jadna nije znala... Kome su upućene ove (sami prosudite o njihovoj prizemnosti) reči, rečenice. Narodu, tj širokim narodnim masama, većini, pripadnicima, političkim istomišljenicima...da ne citiram neke druge anti-semitske, navodno protivu masonske citate iz govora visokih verskih zvaničnika SPC. Kako se to manifetuje u narodu ili u među narodom? Rezultat toga je sigurno verska ne tolerancija, koja se nastavlja u nacionalnu i političku ne toleranciju. Kakav primer, najviši verski službenici daju svojim vernicima: jedno govorim, ali u realnosti se postupa dugačije. Religija je duhovni put do politike. Religija=Politika. Ideologija=Vera. Ovde dolazimo do odgovora na naredna, postavljena pitanja i do najspornijeg fundamentalizma. Poistovećivanje jedinke i pojedinca sa mučeničkom većinom. Podizanje straha, napetosti, do nivoa ugroženosti, od strane različitosti, pozivanje na zaštitu identitea, odbranu našeg identiteta. Atakovanje na individulani identit ili posebnost (drugost). Na kraju sve rezultira napadom u svrhu odbrane sa parolom: bolje mi njih nego oni nas... Poznata su vam iskustva od početka devedesetih. Dalje fundament se pojačava oni najgorim, a to je drugačijim tumačenjem vere od strane verskih zvaničnika. Mislim da određena tumačenja svetih knjiga kakve su na pr: Tora, Biblija, Kuran, doprinose povećanju i opravdanosti fundamentalnih i fanatičnih nastupa verskih grupacija, uzrok čega su: netolerancija, rat, terorizam i mržnja. Da li tu govorimo o uzimanju pravde i moći u naše ljudske ruke? Gde je tu i da li se zaboravlja moć boga koji ipak donosi konačni sud (Biblija, Tora, Kuran)? Fundamentalisti - izraz korišten da bi karakterisao Islamske fundamentaliste u poslednjih nekoliko godina, mada je zaboravljen isti takav Hrišćanski i svaki drugi fundamnetalizam, čime je izraz ušao u rečnik običnog čoveka ili vernika ne kao verski fundamentalzam već isključivo sa predznakom Islamski koji provode fanatici, fundamentalisti i teroristi, a sada

52 već dolazimo i do opravdanosti kontra udara, agresije u službi odbrane od pretnje na druge zemlje koje podržavaju teroriste (Irak, Avganistan, mada ne pravdam ovim njihovu odgovornost za fundamentalizam-terorizam). U prilog svemu kao moguće rešenje za toleranciju je sve kontra napisanom, u čemu najveću ulogu imaju predstavnici-zvaničnici verskih zajednica. Samokritičnost, samospoznaja, duhovno oslobađanjenje jedinke, individue i poštovanje različitosti. Nemojmo zaboraviti napredak i reformu kako dijaloga, tako i verskih konzervativnih shvatanja i tumačenja religije i vere. Na temelju reforme i napretka, ekumenski dijalog bi se trebao otvoriti i voditi između pripadnika hrišćanske, islamske i judaistčke verske zajednice...(mada je ovo isuviše moje, subjektivno mišljenje: ali kada čitate knjige na kojima počivaju neke religije, čini se da postoji ta priča o napretku, novim, naprednim idejama i duhovnom napretku), koji je opisan kroz početak Stari Zavet-Mojsije, dalje sledi kroz Novi Zavet-Isus i utvrđuje već postojeće i opominje Kuran Muhamed, kao i opisani poslanici božiji: Mojsije(Musa)-Isa(Isus)-Muhamed. Ne znam da li je tu moguće govoriti i voditi dijalog. Ja se ispričavam zbog dužine komentara. Toliko od mene, za večeras... Srđan Respect, peace, love and freedom! Aleksandar Djakovac Poslao: Ned Maj 20, :01 pm Poštovani Bobane, sa većinom vaših savova se slažem. Ipak bih neke prokomentarisao Citat: Imajući to sve u vidu, kome je u interesu da do međureligijskog dijaloga ne dođe i ko u njemu ne može uzeti učešće? Izvesno, dakle, radi se o dogmatičaru. Jer, doslednost dogmatičara, koja je iracionalna, nastala je na samoj osnovi njegove nesigurnosti i težnje da se veže za nešto postojano iznad sebe. Dogmatičar nije spreman da svoju unapred uspostavljenu predstavu o svetu temeljnije ispita i dovede u pitanje. Dogmatski princip za njega je najveći zakon, jedina objektivnost, mera svih stvari i smisao egzistencije. On je u svojim očima pravoveran, nepogrešiv i čist, a svi drugi, koji nisu kao on, dostojni su jedino njegovog prezrenja i mržnje. Kako kaže Ratko Božović, on hoće da pokaže nadmoć individualnog rezonovanja, u kome se objekt mišljenja interioruzuje- u odnosu na relacioni način spoznaje. Treba biti obazriv pri ovakvim formulacijama. Ja bih ovde, umesto "dogmatičar" pre stavio "fanatik". (Možda zato što sam i sam "dogmatičar", tj. uža struka mi je dogmatska ili sistematska teologija). Ipak, ne treba zaboraviti da su verska ubeđenja, da kažemo, metafizičke prirode, te da nisu baš podložna niti mogućnostima racionalne odbrane niti pobijanja. Složeno je pitanje tog "temeljnijeg ispitivanja i dovođenja u pitanje", jer se tu možda krije jedan drugi "dogmatizam", dogmatizam čovekovih racionalnih, ligičkih načina spoznaje sveta, smisla postojanja itd. Citat: Prvo, naslućujem da sekularizacija u Vašem viđenju ima isključivo «negativan prizvuk»... Naprotiv. Moje je uverenje da je upravo Crkva grdno postradala u svim dosadašnjim pokušajima "simfonije" sa državom. Jedino za šta se zalažem jeste "pozitivni sekularizam" gde se država ne postavlja ignorantski prema Crkvi već sa njom sarađuje na svim onim

53 pitanjima gde je saradnja moguća (obrazovanje, haraitativne delatnosti, itd). Crkva naporosto, u nekim društvima, ima takav istorijski značaj i ulogu, da ju je nemoguće svesti samo i isključivo na pivatnu stvar pojedinca. To se pokazuje kao nemoguće čak i kada se načela striktnog (ili negativnog) sekularizma formalno proklamuju. Aleksandar Djakovac Poslao: Ned Maj 20, :24 pm Poštovani Srđane, nemam nameru da budem advokat ni jedne persone. Ono što mi je namera jeste da ovde, kao pravoslavni teolog, iznesem svoje viđenje pitanja tolerancije, odnosa pravoslavnih sa drugim (ne)religioznim osobama i grupama. U tom smislu je navođenje konkretnih primera iz bliže i dalje prošlosti možda loša smernica, budući da je njihovo tumačenje vrlo razčličito. Citat: Verski zvaničnici govore o ljubavi, miru, prihvatanju, razumevanju, poštovanju...sa druge strane drugi visoko rangirani verski zvaničnici, istih tih verskih zajednica blagoslove zločin (Vladika SPC-Škorpioni), kanonizuju istorijske ličnosti čija je istorijska uloga ne baš poptuno jasna i upitna (St.Nikolaj), Mada nije bitno, u datom slučaju je reč o jeomonahu a ne o Vladici. Dalje, koliko mi je poznato, on nije "blagosiljao zločin" nego vojnike, od kojih su neki, nekoliko dana kasnije zaista počinili zločin. Blagosiljanje vojske jeste preavoslavni običaj, a čin tog obreda je štampan u zvaničnom trebniku svih pravoslavnih crkava. Što se tiče Sv. Nikolaja Žičkog, on za pravoslavne vernike nikako nije psorna ličnost. I ja te prigovore protiv njega doživljavam ili kao nerazumevanje ili kao zaostavštinu komunističke prošlosti, gde su Nikolajeva dela bila zabranjivana a on se sam našao u dobrovoljnom izgnanstvu. Citat: Evo i jednog citata sa tribine Dveri, Mašinski faklutet, BG, 2.decembar 2004, gvori Vladika SPC Atanasije Jeftić: To što oni nama serviraju da je multietničko, kultikulturalno, multi-, multi-društvo...kao da smo blesavi, kao da nas podcenjuju da smo nedotupavni. E, to potcenjivanje zdrave pameti je nepodnošljivo od toga što se naziva savremena Evropa. Kada nam kažu: birajte Kosovo, ili Brisel gospodo, vraćam ulaznice za vaš Brisel, ostavite nas u našem blatu da se podavimo, ali nas pustite na miru. Da, Vl. Atanasije je poznat po dosta oštrom jeziku. Medjutim, ponašanje međunarodne zajednice (zapada), zaista dovodi do jednog besmislenog stanja, u kome su vrednosti zapadnog društva (ljudska prava, demokratija itd) dovedeni do apsurda. Nismo mi jedini primer, uzmimo Irak, Valjda je svakome jasno da to nije rat za pravdu i sreću Iračkog naroda, već rat za naftu. Po ko zna koji put, dobre ideje (ljudska prava, tolerancija itd) su iskorišćene kao paravan za stari dobri imperijalizam... Sličnu stvar i mi osećamo na svojoj koži, pa su, gledano sa te tačke, rezignacije sasvim očekivane. Ipak, treba naglasiti da u PC ne postoji stroga određenost po političkim pitanjima. Naime, poznato je da različiti Episkopi imaju dosta različite stavove po mnogim pitanjima. Crkva nije

54 na taj način institucionalizovana da glas svakog sveštenog lica predstavlja glas čitave crkve. U tom smislu, siguran sam da će se lako naći još kojekakvih izjava (verovatno na svim stranama). Smatram da je celishodnije od toga videti šta nadalje možemo da napravimo, šta zaista može da se učini da se spreče neki budući sukobi i da se zacele rane protekslih. Boban Poslao: Pon Maj 21, :03 am Poštovani Aleksandre, slažem se da bi umesto "dogmatik", možda, pre trebalo reći "fanatik". Verska ubeđenja jesu metafizičke prirode. Međutim, kada je reč o "temeljnim ispitivanjima i dovođenjem u pitanje", ja ne smatram da je svrha toga drugi- "racionalni dogmatizam". Tu je, pre svega, reč o pružanju mogućnosti za kritički pristup, kako prema sebi, tako i prema drugima. Isto tako, slažem se da država ne treba da ima ignorantski odnos prema crkvama i verskim zajednicama, te da bi država i crkva trebalo međusobno da sarađuju u onim pitanjima gde je saradnja moguća. Međutim, određenje veroispovesti kao privatne stvari svakog pojedinca ne mora uvek imati negativno značenje. Na primer, veroispovest se na taj način definiše u SADu. Nemam mnogo saznanja o položaju crkava i verskih zajednica u SAD-u, ali mislim da, u svakom slučaju, nisu ugrožene, niti smaknute na marginu. Moje ime je Slobodan Vasic, rodjen sam god. Nadam se da ce ovaj vid interakcije biti zanimljivo iskustvo za sve nas. Dawy Poslao: Pon Maj 21, :41 am Poštovani Aleksandre, Citat: Uvek i svagda je zloupotreba bilo. Lično ne vidim da bi se pravoslavni baš morali posebno izdvojiti po tom pitanju. Ali, razmatranje na temu ko je u istoriji kome više zla naneo obično vodi besplodnim raspravama. Prošlost se svakako ne sme zaboraviti, ali se ipak sećam dobre izreke koja kaže da nas "istorija uči da nas istorija ničemu ne može naučiti". Potpuno se slažem sa vama, I mislim da su svake prepirke I debate tipa: ko je bilo lošiji I ko je kome više zla naneo u istoriji, ne vode ničemu. Ne želim eksluzivno izdvajati PC u ovom kontekstu, već je jednostavno ovo predavanje tako kocnipirano da je pravoslavlje I njegov odnos sa drugim religijama centralna tema. Ne treba moja pisanja shvatiti kao atak na pravoslavlje, jer toj tradiciji I sam pripadam, već jednostavno kao jedno samokritično promišljanje. Citat: Ne bih se složio. Da, mođti Sv. cara Lazara jesu prenošene u matičnu zadužbinu. One su, prilikom bežanja od Turaka, prenesene na frušku goru, gde su bile do II Sv. rata, kada su od strane ustaša obeščašćene (izbačene iz zlatnog kivota) i zalaganjem gen. Nedića vraćene u Srbiju, kada su položene u Sabornu Crkvu u Beogradu, odakle su 80-ih vraćene u Ravanicu. Svečani oprenos moštiju Svetaca deo je pravoslavne tradicije i ne vidim zašto bi se on

55 dovodio u ovakvu konotaciju? Takođe ne stoji da je crkva podržavala režim Miloševića, koji jeste bio poguban, prvesntveno baš za srpski narod. (Srbija i danas udomljuje stotine hiljada izbeglica iz bivše Jugoslavije). Naprotiv, Crkva se u nekoliko navrata otvoreno izjasnila protiv Miloševićevog režima, pozivajući narod da ne glasa za bivše komuniste. Nažalost taj poziv nije naišao na dovoljan odjek, bar ne u pravo vreme. Sećam se da je 1996, kada sam sa drugim studentima BF učestvovao u studentskim demonstracijama, tokom noći, da bi nas svojim prisustvom zaštitio od policijeske represije, bio Mitropolit Amfilohije... Te godine na Spasovdan (slava Beograda) Litija sa Patrijarhom na čelu, namerno je skrenula u Kolarčevu ulicu (kuda obično ne ide) gde je policija pod blokadom danima držala stotine studenata... Svečani prenos moštiju svetaca jeste deo pravoslavne tradicije, ali ne možete poreći da se taj čin zloupotrebio jer je obavljen upravo u trenutku kada je dolazilo do ustoličenja jednog gadnog režima. Nisam ja taj koji je te dve stvari doveo u vezu Ne PC institucionalno, već pojedinci iz SPC podržavali su bilo režim Slobodana Miloševića, možda ne direktno, ali svojim izjavama ili prisustvom na javnim manifestacijama koje su bile političkog karaktera. Možda je Amfilohije Radović te 1996 bio na strani studenata (jer čovek je shvatio koliko je poguban Miloševićev režim), ali šta je bilo do te godine dok su u Hrvatskoj I Bosni besnela agresija, dok se dešavao zločin u Srebrenici Uz amfilohija, svojim istupima (negativnim naravno) izdvajali su se I Artemije Radović I Irinej Bulović, a svakako da je u tome prednjačio pomenuti Atanasije Jevtić koji je čak jednom prilikom izjavio: da je pravoslavlje ugroženo od polumeseca, islamskog I agresivnog, I time potpirivao ratnu mržnju. Naravno sve su ovo pojedinci, a ne institucija, I njihovi pojedinačni istupi, I tu svakako treba da napravimo distinkciju, I pre svega zaštitiimo pravoslavlje koja je po defaultu jedna pitoma I miroljubiva religija. Zato bi svaki pravi I iskreni pravoslavac od ovakvih stvari trebalo da se ogradi, a ne da se ograđuje generalizacijama I uopštavanjima I pozivanjima na to kako I u drugim religijama ima ekstrema (što je, btw, tacno). Emil Kriještorac Poslao: Pon Maj 21, :15 am Poštovani Dawu, želim da prokomentarišem Vaš stav: ali i prožimanju nacionalnog i verskog. Pogledajte samo, pa sve su pravoslavne crkve ustrojene tako da imaju nacionalni predznak (Srpska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, itd...), u Bugarskoj, u Sofiji, na pravoslavnom hramu Aleksandar Nevski ima okačene bugarske zastave. Dakle, nesporno je da se pravoslavlje kroz tok svoje istorije u značajnoj meri vezivalo za nacije, kasnije nacionalne države, u kojima je ova vera bila dominantna. Ovo po meni i nije toliko sporno, obzirom na različito ustrojstvo (na generalnom planu) Katoličke i Pravoslavne crkve (vrhovni autoritet u katolika, rimski Papa, ima neuporedivo veći autoritet, legitimitet i, ako hoćete, politički uticaj nego vaseljenski patrijarh). Evidentno je prožimanje nacionalnog i vjerskog u PC i upravo ta Vaša konstatacija za Crkvu predstavlja veliki problem. Taj problem imamo i mi u Crnoj Gori, i to, na žalost, sa katastrofalnim posljedicama. Posledicama, jer ljudi izvan Crkve, kojima je nacionalno ispred vjerskog, pokušavaju da razbiju jedinstvo Crkve i njeno tijelo, a svoju argumentaciju crpe upravo iz pogrešnog određenja da je Crkva nacionalna institucija. Ona, za ljude koji nijesu shvatili njenu nadnacionalnu, izvannacionalnu i vanvremensku dimenziju, zaista i liči na

56 nacionalnu tvorevinu. Za to smo svi mi u PC pomalo krivi. Jer, često iz neznanja, ili inercije, mnogi pravoslavni hrišćani ostaju okovani nacionalnim, i suštinu nalaze u tome, a ne u zajednici svetih, gdje nema ni Jelina, ni Grka, i gdje su svi jedno u Hristu. Neće se čovjek spasiti zato što je Srbin, ili Crnogorac Ne osporavam u svemu tome i značajnu ulogu crkvenih velikodostojnika, koji su često, bez dodatnog objašnjenja, obrazloženja i tumačinja, koristili određene metafore koje su zbunjivale vjernike. Samo jedna od njih je nebeska Srbija. Kao da, u tom kontekstu, nema nebeske Mađarske, Hrvatske, Francuske Samo Bog zna koliko je pravednika, a što je još važnije, u Svom Carstvu, Bog nikoga neće prepoznati kao Francaza, Srbina ili Rusa... (Možda se treba prisjetiti da je prvi pored njega razbojnik sa krsta). To je potpuno irelevantna stvar za Crkvu. Zato je i veliki pravoslavni teolog, možda i najveći u naše doba, Georgije Florovski rekao, da je to jeres u praksi. I Crkva zna da je to jeres, i zbog toga je tu nakaradnu pojavu više puta osuđivala. Jednom i na Saboru u Carigradu godine, označivši je kao etnofiletizam. Pomenuću i jednu, koje smo se mi u Crnoj Gori lišili prije 15 godina, a to je rubrika nacionalnost, koja je figurirala u formularu, odnosno krštenici. Jer potpuno je nebitno, kada se čovjek krsti, da u podacima stoji i njegova nacionalnost. Čovjek se krštava, da bi postao novi čovjek, besmrtan i vječan, dio zajednice. A nacija i njegov nacionalni osjećaj je istorijska kategorija, nastaje i nestaje Ovaj komentar nije polemika da Dawu, niti je u citiranom pasusu bilo drugačijeg viđenja. Ali kod nas u Crnoj Gori je ovo aktuelna priča, pa valjda i svi osjećamo potrebu da nešto više kažemo Vedranita Poslao: Pon Maj 21, :42 pm Komentar Pozdrav svima, U izvornom značenju riječ tolerancija znači trpjeti, podnositi. Ako bi to prenijeli na polje religije i međureligijskog dijaloga onda bi se moglo reći da tolerancija sama po sebi nije dovoljna. Za suživot u pluralističkom društvu (što bh društvo sigurno jeste) potreban je iskren dijalog, poštovanje i razumijevanje drugog i drugačijeg. Porodično vaspitanje, politički kontekst zemlje u kojoj živimo i naslijeđe prošlosti često imaju presudan uticaj na naš stav i doživljaj drugoga. Nedavno smo organizovali trening iz oblasti međureligijske i međuetničke tolerancije među mladima na kom su učestvovali pripadnici pravoslavne, katoličke, islamske i evangelističke zajednice starosti između godina. Naročito je bila zanimljiva činjenica da svi učesnici (njih 12) žive u istom gradu, idu u iste škole a uopšte se ne poznaju. Mladi naraštaji su opterećeni stereotipima i nasljeđem iz prošlosti iako neki nisu ni bili rođeni kada je rat počeo. Etnička distanca prema drugima je u glavnom prouzrokovana neznanjem, strahom, vaspitanjem, društvenim okruženjem. Neznanje prouzrokuje strah od drugog jer sve što ne poznajemo dovoljno izaziva strah i otpor. Ilustrativan je jedan primjer iz prakse, opet sa pomenutog treninga. Naime, kada su zamoljeni da u roku 30 sekundi navedu pet asocijacija na određeni pojam, jedan učesnik je kao prvu asocijaciju na pojam islam naveo zvučnike. Kada smo ga kasnije zamolili da nam razjasni šta to zapravo znači, rekao je da mu smeta muzika koju čuje sa minareta džamije! Često se iz stava da je određeno vjerovanje jedini i istinski odgovor na suštinska pitanja, koja svakodnevni život postavlja, rađa netolerancija ili netrpeljivost prema svima koji drugačije izgledaju, razmišljaju, djelaju. Danas živimo u pluralističkom društvu u kome ne dijele baš svi ista mišljenja, očekivanja, način života. Vjernik tada, kako bi rekao K.Kincler u svojoj knjizi Verski fundamentalizam, ima nekoliko mogućnosti: - vjernik se uči da bude tolerantan dajući mogućnost drugačijim odgovorima - određena vjera pokušava da se nametne kao apsolutna u jednoj oblasti ili teritoriji (ideja o

57 vjerskoj ili božanskoj državi) - vjernik se povlači pod okrilje svoje vjere gdje su u jednoj zajednici okupljeni istomišljenici kako bi tako udruženi pod geslom "zajedno smo jači" svoje zahtjeve odbranili pred spoljnim svijetom. Koja će alternativa prevladati zavisi od mnogo činilaca, prije svega od političkog konteksta i stava zvanične politike prema vjerskim zajednicama. Čini se da je u BiH taj stav određuje teritorijalni raspored stanovništva, pa su recimo u Republici Srpskoj privilegovani pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti, a u Federaciji BiH islamske i katoličke. Otvoren i iskren dijalog među religijskim zajednicama je neophodan kako bi se stvorile mogućnosti za suživot na ovim prostorima. To je svakako dugotrajan proces u kome bi veliku ulogu trebalo da imaju i predstavnici vjerskih zajednica, a naročito već pominjano Međureligijsko vijeće čije je uloga do sada bila u glavnom reprezentativna. Vjerske zajednice bi trebalo da doprinose širenju duha međusobnog uvažavanja i razumijevanja među ljudima različitih vjeroispovijesti. Mali korak naprijed bi mogla biti javna osuda incidenata usmjerenih prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti. To je značajno ako se ima u vidu da religije propovjedaju mir, toleranciju i međusobno uvažavanje ali da problem nastaje kada je u pitanju zajedničko djelovanje i praktična primjena tih vrijednosti. Jedinstvo i mir među svim ljudima su poželjni pa tako i među hrišćanima. Ekumenski pokreti i njihove inicijative su dobrodošle i trebalo bi ih prihvatati s najboljim namjerama kao bi se prevazišle viševjekovne podjele i nesuglasice. Možda uskoro svi hrišćani svoje najveće praznike (Božić i Vaskrs) budu proslavljali istog datuma! Vedrana Marija Poslao: Pon Maj 21, :51 pm Pozdrav! Postovani Aleksandre, na Vase prvo pitanje ( Sta je tolerancija i kako se ona projavljuje (manifestuje) na polju religije?)bi dala sledeci odgovor: Biti duhovno bice i verovati jeste ljudska privilegija. Za mene to automatski znaci razumevanje prema svim sazivotnicima/ama. Ova vrsta razumevanja je duhovne prirode, tako da tolerancija jeste na neki nacin apriori ako si verujici/a. Nemojte mi zameriti zbog opstosti mog odgovara, ja samo prepustam svim ljudima da sami odaberu svoj nacin na koji zele da ucestvuju u duhovnoj zaostavstini covecanstva. Za mene je to tolerancija na polju religije. U skladu sa ovim, netolerancija je svaka vrsta nasilja na ljudsku slobodu izbora da izabere ono sto njemu/njoj odgovara da praktikuje, ali i determinisanost toga kako bi vernik/ca trebalo da izgleda, koje nacije, vere, seksualne orijentacije i identiteta da bude. Na jednom mestu u svojim odgovorima ste rekli da homoseksualizam nije u skladu sa pravosljavljem. da li to znaci da osobe LGBTIQ orijentacije/identiteta ne mogu da budu "pravi/e" vernici/ce? Mislim da je jedan od nacina na koji Crkve i verske zajednice mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja medju ljudima jeste da to razumevanje ne bude ogranicieno na veru, naciju vec i na seksualnu orijentaciju i identitete, jer ljudi drugacijih orijentacija i identiteta samo zbog svoje razlicitosti jesu automatski iskljuceni iz bilo koje vrste verskog dijaloga. Pozdrav Marija Pozdrav Aleksandar Djakovac Poslao: Pon Maj 21, :30 pm Boban

58 Citat: Isto tako, slažem se da država ne treba da ima ignorantski odnos prema crkvama i verskim zajednicama, te da bi država i crkva trebalo međusobno da sarađuju u onim pitanjima gde je saradnja moguća. Međutim, određenje veroispovesti kao privatne stvari svakog pojedinca ne mora uvek imati negativno značenje. Na primer, veroispovest se na taj način definiše u SADu. Nemam mnogo saznanja o položaju crkava i verskih zajednica u SAD-u, ali mislim da, u svakom slučaju, nisu ugrožene, niti smaknute na marginu. Ipak mi se čini da evropse države moraju biti te na koje ćemo gledati. SAD su vrlo specifične, sa specifičnim nastankom, specifičnim mentalitetom itd. Nisam siguran da oni baš mogu da polsuže kao relevantan primer za nas. Mi moramo tražiti evropska rešenja... Možda čak balkanska... Aleksandar Djakovac Poslao: Pon Maj 21, :38 pm Poštovana Marija, odgovoriću prvo vama, jer se prvi put javljate. Citat: U skladu sa ovim, netolerancija je svaka vrsta nasilja na ljudsku slobodu izbora da izabere ono sto njemu/njoj odgovara da praktikuje, ali i determinisanost toga kako bi vernik/ca trebalo da izgleda, koje nacije, vere, seksualne orijentacije i identiteta da bude. Na jednom mestu u svojim odgovorima ste rekli da homoseksualizam nije u skladu sa pravosljavljem. da li to znaci da osobe LGBTIQ orijentacije/identiteta ne mogu da budu "pravi/e" vernici/ce? Za PC, homoseksualizam je nastranost koju Bog u Bibliji izričito zabranjuje, a sličan je stav i Vaseljenskih Sabora. Naravno, pokajani homoseksualc može biti član Crkve, ali ga praktikovanje homoseksualizma odvaja od Crkvene zajednice. Naravno, ovde je reč o verskom propisu koji važi za verne. U privatnom životu oni koji nisu članovi Crkve slobodni su da žive kako hoće. Recimo Crkva osuđuje i preljubu i smatra je izopačenošću i preprekom za učešće u Crkvenom životu. Slična je stvar i sa abortusom, odnosno čedomorstvom. Pošto je članstvo u PC zasnovano na slobodnom izboru, a ne na obaveznosti, svi oni koji ne žele da se drže moralnih norami Crkve ne moraju da budu njeni članovi. Na taj način ničija prava nisu ugrožena. Biljana Poslao: Pon Maj 21, :29 pm Tolerancija na polju religije Crkva i religija postoje vise od 2000 godina, dok su za to vreme nestali mnogi narodi, mnoge zelje, mnogi jezici Tolerancija je stepen trpeljivosti prema drugome, drugacijem od onoga sta znamo i na sta smo navikli. Postoji + i tolerancija u slucaju religije i verskih zajednica. Pozitivna jer Crkva prihvata mladje i koketnije varijante na sopstvenu temu. Verski su obredi danas preuzeli dimenziju televizijskog subotnje-vecernjeg show programa sa imperativom na posecenost. Moderan vernik sada ima priliku da uroni svim svojim culima u spektakl i bezbrizno pluta u svoj svojoj neistrazenosti osecanja i dubine vere. Veliki verski praznici

59 poput Bozica i Uskrsa su dobili notu komercijalnog, a nekima se pripisuju nova znacenja koja prvobitno nisu postojala. Mislim na Valentinovo. Negativna konotacija vuce svoje korene od davnijeh dana u vidu : pljackaskih krstaskih pohoda, spaljivanja neduznih ljudi na lomaci, zahteva da se napusti dosadasnja vera radi sklapanja bracne zajednice sa pripadnikom druge verske zajednice, niti su se verske zajednice drzale postrani prilikom stvaranja nase recentnije istorije na podrucju ex-yu, a primeri unistenja privatnog vlasnistva pripadnika te druge etnicke ili verske zajednice, kao i verskih objekata bili su svojevremeno na diku i ponos. Zasto danas imamo situaciju da deca koja prate Versku nastavu ne smeju biti pozvana na ogledni cas svojih vrsnjaka sa Gradjanskog vaspitanja? Zasto danas imamo situaciju da deca koja prate Gradjansko vaspitanje ne smeju da zajedno sa svojim vrsnjacima sa Verske nastave pogledaju dugometrazni animirani film uoci Bozica i Uskrsa? ( Pitanja shvatiti samo kao ilustraciju.) Covek uci na svojim greskama i greskama drugih citav svoj zivot. Ako drzimo coveka u izolaciji, on ce sebe upoznati, probati poboljsati i prihvatiti mnogo kasnije nego da je disao suzivot sa svojom okolinom. Npr. : Kako bih mogla biti sigurna i tvrditi da cu ustupiti mestu mladoj mami sa bebom u narucju u prepunom autobusu u sparno letnje doba dok se vracam s posla i od umora jedva stojim na nogama, ako zaista ne iskusim tu situaciju? Tek kroz iskustvo spoznajemo o sebi i zato coveka ne treba lisavati dragocenog iskustva. Tako i Crkva i verska zajednica mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja na nacin da ce savetovati skolama interdisciplinarnu saradnju u koju ce se ukljuciti i Verska nastava. Medjureligijski dijalog je delikatan teren i zahteva ogroman angazman svih ucesnika. Naravno, ako se uistinu zeli nesto uraditi po tom pitanju. Covek je lenj i ne uvidja prakticnu primenu rezultata u svom zivotu, a ako ga dodatno ne motivise materijalna dobit, trebace vremena naci kvalitetne saradnike. Pozdravljam ljude koji u svom sagovorniku ne vide samo pripadnika izvesne etnice, verske, rasne zajednice. Pozdravljam ljude koji uspevaju postici produktivan i kvalitetan dijalog. Pod tim mislim na ispoljavanje vlastitih, pa cak i oprecnih stavova u odnosu na sagovornika, a da pri tom nije narusen vec ustanovljen pozitivan odnos. pozdrav i od mene Marina K. Poslao: Pon Maj 21, :36 pm Pokušati ću dati neko svoje mišljenje, ali isključivo kao laik, jer kao što sam već bila spomenula, nemam prilike susresti se s pripadnicima/cama drugih vjera baš često, tako da mi ovo veoma pomaže da učim o drugim vjerama. Svakako se slažem sa svima koji su već spomenuli da ljudi jako često zloupotrebljavaju pojam tolerancija. Ja toleranciju ne shvaćam kao puko slaganje s nečim jer se to "priliči da izbjegnemo sukob". Mislim da bi na području religije trebala znači, osim prihvaćanja različitosti i traženje sličnosti, jer ih ima jako puno. Strahovito mi je žalosno kada ima netrpeljivosti općenito među ljudima, a kamoli među onima koji vjeruju u isto. Jako mi se sviđa Markova izjava u potpisu "Bog je jedan za sve, nevažno kako ga mi zvali ili slavili" i s njome se u potpunosti slažem. Neki traže Boga u kipu, neki na slici, neki ga vide kao djeda koji sjedi na oblaku, a ja ga mogu pronaći i u kamenu, i zraku, i suncu.

60 Jesam kršćanka, ali prihvaćam sve vjere i ne smatram nijednu važnijom od druge, pa ni svoju. Radi bombaša samoubojica koje ste već spomenuli, svijet ima jako negativan pogled na Islam. Svaki dan, od ova do naslova u novinama, promoviraju tu netrpeljivost. Teško mi je kad to vidim, jer ako pogledamo u kršćansku prošlost, ne znam koliko tu ima razlike s križarskim ratovima i spaljivanjem žena na lomačama, što je također rađeno «u ime vjere». Kad govorimo o odlasku u «necivilizirane zemlje» da im poučimo i pokrstimo, koliko god mi možda imali dobre namjere, moje mišljenje je da je to također na neki način nasilje. Od svake vjere pokušavam izvući nešto dobro i primjeniti to u svakodnevnom životu. Mislim da je svim vjerama zajedničko to što promoviraju mir i ljubav. Druga je stvar što to pojedinci zloupotrebljavaju i krivo tumače. Što se tiče netolerancije i fanatizma, tu smatram da se striktno drže onoga u što vjeruju i nema tu prostora ni za dijalog, ni za čuti drugoga, ni za promijeniti se. A ti ljudi gube jako puno, jer je promijeniti mišljenje skroz legitimno, a ujedno nas obogaćuje kao ljude čuti i druge poglede na svijet. Moram priznati da kada čujem riječ fanatizam, da mi se stvara neka negativna slika, jer to smatram slijepim vjerovanjem u nešto. Mada je to jako široko, i kao takvu mogu okarakterizirati svoju baku koja je Crkvi kupila novi luster dok su joj petero djece doma bili bosi i gladni. No, to je sad druga tema. Što se tiče svega, pa i mog mišljenja oko drugih vjera, fanatizma, homoseksualizma, abortusa isl, to su sve pitanja koja nemaju jedan i pravilan odgovor. Crkve i VZ, kojima ljudi veoma vjeruju, trebale bi odigrati ključnu ulogu u povezivanju ljudi/vjernika. srdačan pozdrav svima ivana š. Poslao: Pon Maj 21, :34 pm Pozdrav svima! Ugodno sam se iznenadila kada sam vidjela da je krenula zanimljiva diskusija na zadanu temu. Što više različitih mišljenja, zanimljivih komentara i primjera iz svakodnevnog života kvalitetniji temelji za daljnju raspravu. Rado bi iznijela svoje mišljenje i dala odgovore na postavljena pitanja; Tolerancija kao prihvaćanje drugog u njegovoj različitosti, po mom mišljenju najmanje se manifestira na području religije. Svaka religija (crkve i vjerske zajednice) ima ekskluzivan monopol nad «istinom» i na teološkom planu razlike su nepremostive. Ali ono što crkva i vj. zajednice mogu napraviti po tom pitanju, prije svega je pronalaženje, isticanje i zatim poticanje sličnosti između religija. Što se tiče međukršćanskog i međureligijskog dijaloga, čitajući Aleksandrov tekst shvatila sam koliko malo znam o tome. Uvijek sam mislila da ekumenski pokret uključuje oba dijaloga.. Ali i sada kada sam nešto naučila i dalje mislim da i u jednom i u drugom dijalogu važno isticanje i poticanje sličnosti, jer razlike su preduboko ukorijenjene i njih ne možemo mijenjati. I još samo jedan komentar - pitanje; Svaka crkva (kao i pojedinac) ima pravo na svoj moralni sud. Ali.. ima li pravo nametati svoja uvjerenja drugima premda to bilo na kulturan način i sa poštovanjem, širiti «svoju istinu» iz najboljih namjera te osuđivati one koji istu nisu prihvatili?? Mislim da se ovdje "rađa" netolerancija ili ne-prihvaćanje drugog u njegovoj različitosti. To je i moj odgovor na drugo postavljeno pitanje. Toliko od mene.. pozdrav!!!!

61 Aleksandar Djakovac Poslao: Pon Maj 21, :12 pm Samo jedno malo pojašnjenje: vas je dosta a ja sam jedan, pa vas molim za razumevanje ako greškom propustim da odgovorim na neko pitanje. Slobodno me opomenite. Poštovana Biljana, prokomentarisaću par vaših stavova Citat: Zasto danas imamo situaciju da deca koja prate Versku nastavu ne smeju biti pozvana na ogledni cas svojih vrsnjaka sa Gradjanskog vaspitanja? Zasto danas imamo situaciju da deca koja prate Gradjansko vaspitanje ne smeju da zajedno sa svojim vrsnjacima sa Verske nastave pogledaju dugometrazni animirani film uoci Bozica i Uskrsa? ( Pitanja shvatiti samo kao ilustraciju.) Igrom slučaja, već 6 godina radim kao nastavnik verske nastave a već godinu dana i kako Koordinator-inspektor za vesrsku nastavu na području Beograda. Nije tačno da postoji načelna podeljenost i suprotstavljenost verske nastave i građanskog vaspitanja. Istina, dosta toga zavisi od ličnosti koje predmete predaju, te od njihovog međusobnog odnosa. Lično sam imao i imam vrlo dobru saradnju sa nastavnicima Građanskog u Zemunskoj gimnaziji. Više puta se dogodilo da organizujemo zajedničke časove na temu prevencije bolesti zavisnosti, ali i debate vezane upravo za versku (ne)toleranciju i sl. Poznato mi je da takvih primera ima u mnogim školama. Naravno ima i drugačijih primera. Nažalost postoji česta surevnjivost među nastavnicima na mnogo prozaičnijem planu - prikupljanja dovoljnog broja đaka radi popune fonda časova i celovite plate. Citat: Tako i Crkva i verska zajednica mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja na nacin da ce savetovati skolama interdisciplinarnu saradnju u koju ce se ukljuciti i Verska nastava Interdisciplinarno povezivanje verske nastave sa drugim predmetima jeste nešto za šta se već dugo zalažemo, i što u mnogim školama već postoji. Svakako, ima još dosta posla i rada u toj oblasti. Aleksandar Djakovac Poslao: Pon Maj 21, :27 pm Poštovana Marina K., samo jedna komentar na vaše izlaganje. Citat: Jako mi se sviđa Markova izjava u potpisu "Bog je jedan za sve, nevažno kako ga mi zvali ili slavili" i s njome se u potpunosti slažem. Neki traže Boga u kipu, neki na slici, neki ga vide kao djeda koji sjedi na oblaku, a ja ga mogu pronaći i u kamenu, i zraku, i suncu. Jesam kršćanka, ali prihvaćam sve vjere i ne smatram nijednu važnijom od druge, pa ni svoju. Verski eklektizam ili relativizam, moguće da odgovara nekim osobama i da predstavlja njihovo versko ubeđenje. Međutim, moramo dopustiti da postoje ljudi koji veruju da je njihova vera "jedina prava", da predstavlja Objavu datu od Boga. To još ne znači da takvi ljudi nužno moraju biti fanatici i čovekomrsci.

62 Eto, ja kao pravoslavni hrišćanin verujem da upravo PC baštini istinu spasenja u svoj svojoj punoći. Ne smatram da moram verovati da je, npr. Muhamed Božiji prorok, da bih mogao biti tolerantan prema mojim komšijama muslimanima, niti moram priznavati da je Krišna uistinu Višnin avatar da bih mogao biti tolerantan prema hinduistima... Ako je reč o mnogobožačkim religijama, ja ne mogu prevideti izričitu tvrdnju Biblije da su "svi paganski bogovi demoni". Međutim, širina tolerantnog duha se ogleda upravo u tome da mogu da prihvatim drugoga, njegovo postojanje kao jedinstvene i neponovljive ličnosti sa pravom da ima sopstvena ubeđenja, čak ako verujem da su ona pogrešna. Tu onda dolaze i ateisti i agnostici, sa kojima ćemo još teže naći zajednički imenitelj. Pa ipak, ja verujem da je upravo Bog taj koji je čoveka stvorio slobodnim, te da on ima neprikosnoveno pravo da izabere svoj stav, veru ili neveru. To opet ne implicira da su sve vere podjednako dobre. Drugim rečima, ne moram imati pozitivan sud o nekoj religiji (ili ateističkom uverenju) da bih dopustio legitimsnost slobodnog opredeljenja nekoga za tu opciju. Mislim da je građenje tolerancije na stvaranju uverenja u "istovetsnost" ili "istovrednost" svih religija, pogrešan pravac, pošto će se uvek naći ljudi i grupe čija verovanja (ili neverovanja) nikako neće moći da se uklope ni u najširu definiciju "ošte saglasnosti". Naravno to ne znači da ne možemo i da ne trebamo naglasiti one elemente koji naša uverenja čine sličnim, ali opet podvlačim da ne sme sličnost, već čvrsta vera u slobodu čoveka, biti temelj tolerantnog stava prema ljudima. Vaskrsija Poslao: Pon Maj 21, :38 pm E, ево и мене. Нисам прочитала ниједан одговор те тако не знам шта ко мисли. Рекох хајде прво да ја нешто напишем па онда ћу прочитати све остало ради дискусије у среду. Да, толеранција. Већ смо помињали овај термин. И могли смо се сложити да је некако истрошен. Толеранција ми делује као један проевропски термин који може да краси једнуљигаву земљу или вештачку творевину у којој је све бљутаво. Признајем, ништа нисам аргументовала, али има времена, већ се временом и то искристалисати. Ми бисмо требали бити со со, такав живот бисмо и требали да сведочимо. Не знам шта све у савременм свету толеранција треба да значи, али знам да га ја везујем са свим оним што православље познаје као отпадију, оно што је девијантно и противприродно. Већ се у овом тренутку толеранција граничи са слободом. А слобода, оно што нам је Господ дао као могућност да користимо и истовремено да нам у тој слободи покаже своју љубав и веру да можемо испунити завет. Ако говоримо о пољу религије то се изједначава са појмом љубави. Бити толерантан то значи имати љубави и разумјевања према сабрату ма ко тај неко био. У исто време морам нагласити да је мало блажених које ће Господ наградити, те да ми који то нисмо морамо водити рачуна да разумевање не значи и слагање или оправдавање нечијег туђег греха. Иако ја овде говорим, уколико ме је могуће пратити, о сусрету две личности јасно ми је да Александар жели да говоримо о сусрету две или више религија. Тако ћу прећи на треће питање узимајући у разматрање само први део. Прво ћу дати објешњење зашто искључујем нације из мог размишљања. Господ нас неће познати као Србе, Албанце, Хрвате, Турке и сл., Он ће нас препознати по нашим делима. Иако ћете се ви, драги предавачи, трудити да две категорије, вероисповест и нацију, доведете у везу због протеклих дешавања на простору Југославије, желела бих да то избегнем. А уколико говоримо о ширењу духа међусобног уважавања и разумевања различитих вероисповести могу само поновити већ цитирану реченицу апостола Павла : Имајте са свима мир колико до вас стоји. Верујем да нам је свима јасно да ћемо говорити са аспекта религије којој сами припадамо. Па према томе, поштујући догматику православне цркве и лично

63 искуство морам признати да не могу да прихватим оно што је противно њој. са друге стране моја вероисповест сведочи љубав прем било коме и било чему, све док то није идолопоклонство или хула на Бога. То ме води даље у питање екуменства. Како да вам кажем, осим да будем искрена, ја га мрзим. мрзим из простог разлога јер видим чему тежи и чему се нада. То ни у ком случају нису само разговори и међусобно поштовање. Дубоко верујем да је то поробљавање духа и велика замка коју припрема Ватикан. Навешћу цитат из часописа Видослов, бр. 23 из текста Хрристо Јанариса: "Сањам о екуменизму који ће почети са тим што ће свака црква исповједити своје гријехе. Ако почнемо са овом исповједи својих историјских гријеха, онда ћемо можда успјети да се на крају предамо једни другима. Пуни смо недостатака, пуни слабости која уништава нашу људску природу. Али свети апостолл Павле каже да се из наших слабости може родити живот који ће тријумфовати над смрћу. Сањам о екуменизму који почиње добровољним прихватањем слабости." А о фанатизму рећићу само једно: фанатизам је за мене афирмативан и позитиван уколико га изједначимо са појмом јуродивост. veronika-grzin Poslao: Pon Maj 21, :08 pm O temi homoseksualizma i duhovnosti mnogo se u posljednje vrijeme raspravljalo u medijima, a kako se o tome raspravljalo na ovom forumu željela bih dati svoje mišljenje. U knjizi postanka, piše:» Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju ga stvori, MUŠKO I ŽENSKO stvori ih.» Sve što se udaljuje od tog principa stvaranja čovjeka, udaljuje se od Božjeg savršenstva. U poslanici sv. Pavla apostola Rimljanima piše: «S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost koji istinu priječe nepravednošću. Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i Božanstvo, promatrana po njhovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike. JER IAKO SU UPOZNALI BOGA NISU MU ISKAZALI NI SLAVU NI ZAHVALNOST KAO BOGU., Naprotiv postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo. Umišljajući da su mudri postali su ludi, te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, tj slikama smrtnoga čovjeka, ptica četveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog preko pohota njhovih srdaca predao nečistoći,tako da sami obesčasćuju svoja tjelesa. NJIH KOJI SU ISTNU BOŽJU ZAMIJENILI LAŽJU TE SE KLANJALI I ISKAZIVALI ŠTOVANJE STVORENJU MJESTO STVORITELJU KOJI JE SLAVLJEN ZA UVIJEK AMEN. Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima:žene njhove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci,ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći muškarci s muškarcima- sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude.» Uzroke homoseksualnost treba dakle tražiti u krivom duhovnom opredjeljenju, ili okultnim aktivnostma, koje čovjek ili njegovi preci vrše.homoseksualnost se također vrlo često dobiva inicijacijom od starijih osoba još u dječjoj dobi. Endokrine žliezde pod krivim duhovnim utjecajem nepravilno luče hormone, i čovjek se počinje tjelesno mijenjati. Često čovjek nije osobno kriv za takvo stanje i crkve bi mu trebale nastojati pomoći. Jedan pentakostalni pastor pričao je kako je k njemu došao neki mladić, koji se želio osloboti homoseksualne sklonosti. Imao je izrazito povišen glas. Pastor je za njega molio i iz njega u ime Isusovo istjerao duha koji je uzrokova takvo mladićevo stanje. Mladiću se odmah produbio glas i nestale su ženske geste i pokreti koje je imao. Nakon života u duhu vjere, osjetio je potpunu slobodu od homoseksualnih sklonosti. Oženio se i postao sretan muškarac. Iz iskustva znam da Pravoslavna crkva također ima duboku vezu sa Svetim Božjim duhom. Svećenici imaju darove Svetog duha, među kojima i dar prorokovanja po kojem im Bog pomaže da sagledaju uzroke duhovne opterećenosti vjernika i da im tada molitvama

64 pomažu. Jedan od najdragocjenijih bisera pravoslavne pobožnost našla sam u staroj knjzi koja je prevođena na mnoge jezike a zove se u Hrvatskom prijevod» Ispovjest Ruskog Hodočasnika» A u izvorniku»otkrovennye rasskazy strannika duhovnomu svojemu otcu.» Radi se o nalaženju dubokog duhovnog mira i ravnoteže putem molitve srca, neprestano ponavljajući zaziv imena Isusovog. Ta molitva zaista pomaže u svim duhovnim, emocionalnim, zdravstvenim, i životnim problemima. Vjerujem da i druge crkve imaju načine za konkretnu duhovnu pomoć ljudima koji trpe zbog neprihvatljivih osjećaja prema istom spolu. Pogrešno je pod izlikom demokracije i tolerancije istospolnu orjentaciju nazvati normalnom pojavom jer se tada tim ljudinma uskraćuje svaka mogućnost da postanu sretni. A zlo duhovno stanje u kojem žive muči ih i na druge načine, a nisu svjesni da je to zbog toga. Veronika Gržin- Di Vincenzo Aleksandar Djakovac Poslao: Uto Maj 22, :14 am Poštovana Veronika, osvrnuću se malo na vaše razmišljanje o homoseksualizmu. U svakom slučaju, delim biblijski stav da je ta pojava neprirodna i greh. Međutim, ovde bih istakao da Bog jednakom žestinom osuđuje i mnoge druge grehe. Meni se posebno dopada mišljenje jednog od najistaknutijih pravoslavnih teologa, Mitropolita pergamskog Jovana Zizijulasa Citat: Ако се хомосексуалност сматра грехом, онда је опет Црква та која мора да прихвати таквог грешника исто као што прихвата и хетеросексуалног грешника. Јер нема разлике међу њима: ако је у првом случају у питању грех, онда је и у другом. То би била једна врста расизма: да један одређен грех сматрате неприхватљивим а неки други прихватљивим. Одговор је дакле јасан: Црква мора прихватити хомосексуалце.. Наравно, тада ће код њих доћи до извесног преображаја, у оној мери у којој се он може одиграти. Јер постоје границе, неке природне границе које се можда не могу превазићи. Inače, možete pogledati taj intervju, ima tu i o ratu i još ponečemu. Aleksandar Djakovac Poslao: Uto Maj 22, :23 am Mali komentar na Ivaninu konstataciju Citat: Svaka crkva (kao i pojedinac) ima pravo na svoj moralni sud. Ali.. ima li pravo nametati svoja uvjerenja drugima premda to bilo na kulturan način i sa poštovanjem, širiti «svoju istinu» iz najboljih namjera te osuđivati one koji istu nisu prihvatili?? Mislim da se ovdje "rađa" netolerancija ili ne-prihvaćanje drugog u njegovoj različitosti.

65 Naravno da nema pravo da nameće. Međutim, kako napraviti razliku između "nametanja" i imanja svog moralnog suda? Meni se čini da Crkva ima pravo da iznosi svoje stavove i ima pravo i da se zalaže da njeni stavovi, na demokratski način, budu prihvaćeni od društva. Ono što Crkva nema pravo, to je da, recimo, putem zakonske prinude nameće svoje stavove i ubeđenja. Ali, moramo napraviti razliku između "nametanja" i iznošenja svog stava. Recimo, ako ja javno kažem da smatram da je abortus ubostvo, da li time namećem svoj stav? Mislim da za to ne mogu da budem optužen. Naravno, kao i svi građani i vernici imaju pravo da formiraju svoje moralne, političke i druge sudove i da nastoje da i druge uvere u njovu ispravnost. Zato i postoje partije konzervativnog tipa, koje se, npr. protive homoseksualnim brakovima, abortusu itd, a ima i onih liberalnih koji sve to zagovaraju... Svako ima pravo (i kako pojedinac i kao organizacija) da lobira za svoje viđenje. Nije odustajanje od svojih uverenja pretpostavka tolerancije, već je to miroljubiv i civiloiyovan način iznošenja sopstvenih uverenja. veronika-grzin Poslao: Uto Maj 22, :55 pm Željela bih odgovoriti Vaskrsiji na citat koji navodi: "Sanjam o ekumenizmu koji će početi sa time, što će svaka crkva ispovijediti svoje grijehe, ako počnemo sa ovom ispovijedi svojih istorijskih grijeha, onda ćemo možda uspjeti da se na kraju predamo jedni drugima." Pokojni papa Ivan Pavao II, javno je ispovijedio grijehe Katoličke crkve koje je učinila u povjesti i molio Boga i narode za oproštenje. Veronika Gržin- Di Vincenzo Vrhaca Poslao: Uto Maj 22, :00 pm zakljucak o pravoslavlju? Pazljivo sam procitla sve komentare i odgovore na forumu i nekako imam potrebu da napisem zakljucak koji se meni namece iz cijele diskusije. Zakljucak je lijepo iznio profesor kad je rekao Ne moram imati pozitivan sud o nekoj religiji ili ateistickom vjerovanju da bih dopustio legitimnost slobodnog opredjeljenja nekoga za tu opciju. To zvuci super. Medutim dodatak na tu pricu je da svatko, bilo crkva, institucija ili pojedinac ima pravo da lobira za svoje opredjeljenje, svoju verziju istine, dok je to lobiranje u nekim granicama normale. OK, lobiranje. To je pozitivna stvar i svako ima pravo podijeliti svoje misljenje sa drugima ili pokusa navesti druge da shvate da je upravo to misljenje, dogma, religija, interpretacija ono koje je ispravno. Ako stvari postavimo tako cini se kao da se sve svodi na brojke. Sto nas je vise koji vjerujemo u jednu opciju (koga god to bilo) to mora da znaci da smo u pravu. Svatko tko je malo labilnija osoba, tko je podlozan utjecaju drugih, ili nema svoje misljenje ili je nesposoban/na da razluci dobro od losega, ili razumno od nerazumnog moze pasti pod utjecaj necije verzije argumentacije, zato sto taj netko ili neka ima razradeni sistem preobracenja, sistem odgovora na cesto postavljena pitanja ili sistem uvjerljive argumentacije za shvacanje prave istine. Upravo je to ono cega se bojim kod bilo kakve vrste dogmatizma ili fanazitma (kako god to nazvali). To sto neki ljudi lako mijenjaju misljenje i prilagodavaju se i vjeruju nekom autoritetu (koji uopce ne mora biti legitiman autoritet) sto sve moze biti vrlo opasno jer ih se tako lako moze nagovoriti ne samo na dobro, nego i na lose.

66 Da se vratim na temu brojki. Ako znaci povecamo broj svojih pristalica (bilo da se zalazemo za abortus ili pravoslavlje) cinit ce se da smo mi ti koji smo u pravu i da smo ispunili svoju misiju. Demokracija, koja se takoder kao rijec puno puta ponovila kroz nase razgovore, po mom misljenju nije i ne smije biti tiranija vecine nad manjinom (koja god manjina/vecina to bila), vec se prava demokracija ocituje u tome da se prava manjine postuju, da je njezina autenticnost osigurana, ako bas hocete neugrozena, sigurna od ataka razlicitomisljenika. Iz rasprave vodene do sada o pravoslavlju cini mi se da je cilj da se drugoga (bilo manjinu ili vecinu) navede na svoje. A to je ono sa cime imam problem. Ono sto mi se nikako ne svida je nedostatak mogucosti i neostavljanje prostora za verziju u kojoj mozda ja nisam u pravu, u kojoj je mozda je druga verzija istinita. Ipak kad se radi o religiji, nemoguce je da religija ne bude dogmaticna. Kad bismo ostavili prostor za relativizacju religije, tesko da bi postojala. Zato ja osobno i nisam religiozna, iz ovakve perspektive biti religiozan mi se cini biti ogranicen. Ivana Vrhovski Marina K. Poslao: Uto Maj 22, :45 pm Poštovani, Nije sad da mi je skroz svejedno;). O nekim vjerama imam bolje, o nekima gore mišljenje. Meni se nekako čini da ako vjerujemo srcem, da vjerujemo u isto, kako god to zvali. vrhaca Poslao: Uto Maj 22, :30 pm blagoslivanje vojnika jedna slika za ilustraciju. Aleksandre, mozete li molim Vas malo vise informacija dati o obicaju blagoslivanja vojnika? Kako je blagoslivanje vojnika objasnjeno u pravoslavlju? Drugo, kako danas crkva gleda na vojnike koje je blagoslovila a nakon par dana su blagoslovljeni pocinili zlocin? Da li se smatra da je pop koji je blagoslovio takvog vojnika isto pocinio zlocin/grijeh ili se uloga popa smatra nebitnom? na pitanje me potaknuo odgovor dat srdanu kao i davorov komentar na temu koristenja pravoslavne ikonografije u ratu. Ivana Vrhovski Katerina Tunic Poslao: Uto Maj 22, :10 pm Pozdrav svima, Tolerancija podrazumeva postovanje, razumevanje i uvazavanje razlicitosti. Medjuhriscanski dijalog se vodi radi prevazilazenja teoloskih razlika koje dele hriscane. Medjureligijski dijalog je osetljivo polje. Treba pazljivo postaviti cilj dijaloga. U medju-

67 religijskom dijalogu trazimo mogucnost za pravedan suzivot. Suzivot medju razlicitim verskim i nacionalnim grupama treba da bude sveden za pocetak na toleranciji, a zatim i na savesti, da ti drugi imaju pravo da zive i veruju po svojoj savesti. Potrebno je spomenuti slicnosti, a akcenat staviti na razlike. Pozdrav Katerina Aleksandar Djakovac Poslao: Sre Maj 23, :10 am Poštovana vrhaca, Citat: Iz rasprave vodene do sada o pravoslavlju cini mi se da je cilj da se drugoga (bilo manjinu ili vecinu) navede na svoje. A to je ono sa cime imam problem. Ono sto mi se nikako ne svida je nedostatak mogucosti i neostavljanje prostora za verziju u kojoj mozda ja nisam u pravu, u kojoj je mozda je druga verzija istinita. Ipak kad se radi o religiji, nemoguce je da religija ne bude dogmaticna. Kad bismo ostavili prostor za relativizacju religije, tesko da bi postojala. Zato ja osobno i nisam religiozna, iz ovakve perspektive biti religiozan mi se cini biti ogranicen. Naravno sve bi ovo stajalo, pod pretpostavkom da je agnosticiam jedini ispravni stav, da "ne znamo i nećemo znati", te da je svako religijsko ubeđenje plod fantazije itd. Međutim, ako ostavimo makar mogućnost da Bog postoji, te da se Objavio, onda stvari stoje drugačije. Ja ipak držim da je čovek slobodno biće, te da ga niko ne može ubediti u nešto u šta on sam neželi da bude ubeđen. Na kraju, svi se mi "ubeđujemo" imamo svoje stavove, mišljenja, uverenja i na kraju verovanja (čak ako i kažemo da nismo religiozni). Pravo je svakog pojedinca ili grupe da pokuša da uveri druge u ispravnost stvoji stavova/uverenja/verovanja na način koji je u skladu sa poštovanjem slobode i integriteta ličnosti. Ono što je npr. nedeozvoljeno je prozelitizam svake vrste. Aleksandar Djakovac Poslao: Sre Maj 23, :17 am Re: blagoslivanje vojnika vrhaca :: jedna slika za ilustraciju. Aleksandre, mozete li molim Vas malo vise informacija dati o obicaju blagoslivanja vojnika? Kako je blagoslivanje vojnika objasnjeno u pravoslavlju? Drugo, kako danas crkva gleda na vojnike koje je blagoslovila a nakon par dana su blagoslovljeni pocinili zlocin? Da li se smatra da je pop koji je blagoslovio takvog vojnika isto pocinio zlocin/grijeh ili se uloga popa smatra nebitnom?

68 na pitanje me potaknuo odgovor dat srdanu kao i davorov komentar na temu koristenja pravoslavne ikonografije u ratu. Čin blagosiljanja vojske postoji od davnina. Iz samog teksta tog čina, jasno je da Crkva time ne podržava nikakve zločine i slično. Evo primera iz samog čina: «Да христољубивој војсци да силу и снагу, и да је покаже јуначком и храбром против свих непријатеља и противника, и да слугама својим подари мир и сигурност, и брзо ослобођење од свих опасности и невоља и непријатељских напада, Господу се помолимо». «Да верним слугама својим подари избављење од најезде туђинаца, и од свих људи који рат хоће, и од ратних навала, и да у великом миру сачува Цркву, краља и народ свој, дарујући им победу над непријатељима сада и свагда». «... Пошаљи небески благослов свој на ово оружје, дај снагу и силу да га носе на утврђење и заштиту Цркве твоје свете, и сиротана и удовица, и на земљи постојећег светог наслеђа твог; и учини га грозним и страшним свакој непријатељској војсци, и покажи свагда победоносним у славу твоју». Iz navedenog vidimo da se blagoslilja odbrana od "onih koji rat hoće", zaštita "sitorih i udovica" itd. To je ono što crkva blagosilja nikako zločine. Naravno, sveštenik koji blagosilja vojsku ne može znati šta će oni učiniti kasnije, da li će se boriti u skladu sa blagoslovom Crkve ili će činiti zločine, poput škorpiona. Snezana Poslao: Sre Maj 23, :00 pm Imajuci u vidu da smo se skoro svi ukljucili sa jednim ili nekoliko komentara, receno je mnogo toga sa cim se ja mogu ali i ne moram slagati i vrlo je tesko dodati nesto sto neko od vas vec nije rekao. Zao mi je sto vecina smatra da nam je tolerancija bilo kao rec ili nacin razmisljanja istrosen ili kako neko rece da ga podseca na sve ono sto je "bljutavo", "otpadno", "devijantno".. ali ako smo srpemni na prihvatanje i drugih, drugacijih, razlicitih od nas, ako toleranciju ne shvatamo kao trpljenje vec kao obogacivanje i drugacijim iskustvima onda mi je zao onih koji nisu tolerantni. Moram priznati da nisam dobro razumela "vaskrsiju" sto se tice daljeg obrazlaganja termina tolerancije. Da li to znaci da je jedna vrsta tolerancije u nasem ponasanju, a druga na polju religije? Licno ne vidim potrebu za tolerancijom unutar jedne religijske grupe, a ukoliko prihvatamo termin tolerancija kao bogatstvo razilcitog onda to mozemo primenjivati i prema drugim religijama. Fanatizam i kao termin i kao oblik netolerancije u ponasanju mi je neprihvatljiv i neprirodan jer zaslepljenost smanjuje prostor zdravorazumskom, smanjuje nam prostor za delovanje i komuniciranje sa okolinom (prema ljudima, prirodi ili prema Bogu). Ne znam da li nas je Aleksandar svojim pitanjima i komentarima zaintrigirao i da li je njegova zasluga za ovako veliki broj komentara i veoma uspesnih polemickih tonova, ali ako me ne vara utisak "objektivnog" posmatraca jer sam do sada samo citala komentare a ujedno sam i neko ko bi trebalo da je ateist, mi smo se vec dobro "zagrejali" za dijalog i bilo mi je uzivanje ucestovati kao pasivni citac (posmatrac). Izgleda da smo izbegli sve zamke neuspesnog i netolerantnog dijaloga jer je bilo odredjenih neslaganja, sto je razumljivo, dosta nedoumica i otvorenog prostora za postavljanje pitanja na koja cemo sami pronalaziti odgovor. Amina Poslao: Sre Maj 23, :13 pm

69 Ukratko cu se osvrnuti na pitanja predavaca, no prije svega zelim reci da je tekst o pravoslavlju dosta informativan, pogotovo za one koji i nisu bas najbolje upuceni u tematiku o kojoj govori (zbog cega ce i moji odgovori biti vise uopsteni), i zaista u kratkim crtama prikazuje one bitne cinjenice u razvoju ekumenskog pokreta. Dosta sam toga novog naucila, ali i dopunila neka vec postojeca znanja o povjesti ekumenizma. Takodje, odlicna diskusija, i veoma uspjesan i tolerantan dijalog, rekla bih, sto na kraju, i jeste cilj svega ovoga. A sve to zahvaljujuci i predavacu, naravno, ali i pitanjima vjerske tolerancije i netolerancije, ekumenizma i dijaloga, koja su, veoma bitna pitanja danas, kada medjusobno uvazavanje i razumjvanje medju ljudima razlicitih vjeroispovjesti i nije bas na visokom nivou. I ako ovdje sada navedem bilo koju definicju tolerancije, ona ce taj pojam ograniciti, kao i bilo koja definicja koja pokusava ukratko pojasniti neki pojam. Medjutim i te definicije treba uzeti u obzir jer se doticu pojma tolerancije i mogu predstavljati osnovu za razmisljanje o tom pojmu. U Deklaraciji o svjetskoj etici kaze se da tolerancija predstavlja iskazivanje postovanja prema tradicijama, svetim mjestima, blagdanima i obredima onih koji vjeruju na drugaciji nacin. Prema tome, religijska tolerancija podrazumjeva prihvatanje i uzajamno razmjevanje, postovanje i uvazavanje drugog i drugacijeg, otvoren stav prema onima cije je misljenje ili ponasanje drugacije od naseg. I upravo to prihvatanje i priblizavanje drugima i drugacijiima predstavlja temelj tolerancije. Nemojte misliti da se tolerancija i strpljivost znakovi slabosti. Smatram ih obiljezjima snage. (Dalaj Lama) I nase svete knjige govore o potrebi i vaznosti medjusobnog uvazavanja, razumjevanja i tolerancije. Primjera je bezbroj, a ja cu navesti samo dva. Kur an kaze: Gospodaru moj, nauci me da je tolerancija najveci stepen moci, a zelja za osvetom, prvi znak slabosti. A u Bibliji apostol Pavle kaze: Ne cini nista lose drugom što ti nije drago da ti cini drugi, i ljubi bliznjega svoga kao sebe samoga. Kada se govori o toleranciji, mislim da je veoma bitno pomenuti i granice tolerancije. Naravno, one se pomjeraju u zavisnosti od uslova i situacije. Medjutim mislim da bi i religijska tolerancija trebala biti ogranicena. I to ogranicena kada je ponasanje u pitanju, odnosno neogranicena kada je misljenje u pitanju. Fanatizam, za mene predstavlja, u sustini, nerazumjevanje i nepriznavanje drugih i drugacijih. A upravo, neznanje o religiji drugih i njeno neuvazavanje vodi ka netoelaranciji. Fanatici, ljudi uskih i skucenih pogleda, slijepo vjeruju u ispravnost svojih ideja, i potpuno su nesposobni da razumiju tudje misli i osjecaje, nesposobni su da prihvate bilo cije argumente ako nisu u skladu sa njihovim. Fanatizam postoji u svim religijama, u nekima zastupljen je vise, u nekima manje. Certum est quia impossibile est - credo quia absurdum. Sigurno je jer je nemoguce vjerujem jer je apsurdno. (Tertulijan) Crkve i vjerske zajednice mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumjevanja medju ljudima, i to, prevenstveno mozda, kroz odgajanje i ucenje svojih sljedbenika, pogotovo mladih, o vjernosti vlastitoj tradiciji, uz istovremeno postovanje tradicija drugih, odgajajuci ih za dijalog, koji ne treba voditi samo radi dijaloga, nego radi boljeg medjusobnog razumjevanja. Uvodjenjem vjerske pouke u skole, danas su gotovo sva djeca obuhvacena vjerskom poukom, sto daje mogucnost religijskim zajednicama da i korz redovan skolski sitem uticu na odgoj mladih. Medjutim, skola trazi objektivno ucenje o religijama. A cesto se postavlja pitanje, kako to postici i s kim? Te da li su teolozi u stanju biti objektivni u toj stvari? Takodje, i kontakti medju pripadnicima razlicitih nacionalnosti i konfesionalnih zajednica vode ka medjusobnom uvazavanju i razumjevanja medju ljudima, iskreni i redovni kontakti, medjusobna komunikacija (na svim nivoima) predstavnika svih religijskih zajednica. Sve ovo nas opet vraca medjureligijskom dijalogu i govori o njegovoj vaznosti. Ljudi cesto preziru ono

70 sto ne poznaju, zato muslimani trebaju poznavati krscanstvo, krscani islam. Radi mira u svijetu treba siriti znanja jednih o drugima, postovanje, saradnju... Mirjana Valjevac Poslao: Sre Maj 23, :24 pm Zdravo svima, Moram odmah na pocetku da se ispovjedim, Po drugi put ponavljam istu gresku, a to je da prije no sto svoja razmisljanja stavim na papir, citam i razmisljam o svemu sto ste svi vi napisali. Sa dosta toga se slazem. O tome sta je tolerancija imam najmanje dva misljenja. Sa jedne strane mi se termin cini potpuno neprimjeren, jer sta ja to nekome, ili sta to neko meni, ima da tolerise, odnosno kako je neko na pocektu diskusije dobro primjetio, da trpi. Cini mi se da je kod nas termin tolerancija, kao medju-religijska, unutar-religijska, entitetska, etnicka, nacionalna, itd, zapravo zaostavstina kojekavih demokratskih misionara i inih sto su i jos uvjek pohode ove prostore, sire demokratiju, toleranciju, pomirenje i slicno. Na engleskom jeziku rijec tolerance apsolutno odgovara necemu sto podrazumjeva obzirnost, postovanje, strpljivost, dok se na nasim jezicima uglavnom rezumije kao podnosenje, dozvoljavanje (uz negodovanje), trpljenje odnosno tolerisanje Medjutim znam da ovakvo razmisljanje znaci pretjerano banalizovanje necega tako velikog i vaznog. Ne mislim da je neophodno, pa cak ni dobro, spustati primjenu tolerancije na nivo danasnjeg obicnog covjeka u svakodnevnom zivotu, narocito u vremenu kada obicni covjek ne poznaje sebe a i boji se da upozna samoga sebe, vodjen je strahovima i relativizuje sve sto mu se ucini potrebno da bi opravdao svoje postupke. Pored evidentnog tehnickotehnoloskog napretka, neogranicenog pristupa informacijama i razlicitim tumacenjima, ljudi se i dalje zatvaraju pred novim shvatanjima, drugacijim iskustvima, pred svime sto bi moglo pokolebati i ugroziti iskljucivosti njihovih stavova. Materijalni covjek se evidentno sve vise otudjuje od prirode, prepoznaje sebe kao materijalno, fizicko bice prepoznajuci se samo u konkretnim potrebama a gubi iz vida potrebu za Bogom. Negdje sam citala da obican covjek preko 80% svoje energije potrosi na ubjedjivanje drugih u ispravnost svojih stavova. Kada bi smo samo pola te energije usmjerili na ucenje i rezumjevanje drugog i drugacijeg, ne smijem ni da zamislim kako bi danas izgeldao svijet ali definitivno postavljena pitanja bi bila potpuno drugacija, posljedicno i komentari i odgovori kolega i mene No medjutim i religijska tolerancija kao i njen izostanak koji je, svjedoci smo uslovljen razlicitim politickim i ekonomskim pritiscima (kako ja razumijem shovinizam i fanatizam) su samo "normalne" drustvene pojave koje po meni vise utemeljenja imaju u Hollywood-u i politici nego u stvarnom antagonizmu prema drugom i drugacijem Inicijative medjuhrishcanskog ali i medjureligijskog dijaloga postoje, narocito u Evropi i narocito u Zapadno Evropskim zemljama. Medjutim, meni se cini da je sve to ne moze imati pravog odjeka dokle god su predominantni globalni interesi i teznja drzanja pod kontrolom. Uloga crkava i vjerskih zajednica, buduci da bi prevashodno morala biti edukativna, je velika, medjutim nisam sigurna koliko je to zaista slucaj. Pretpostavljam da je i moje pitanje, koliko se zaista moze popraviti postojece stanje odnosa ljudi prema Bogu kroz odnos religijskih zajednica prema ljudima?

71 Amar Poslao: Čet Maj 24, :54 pm Pozdrav svima! Javljam se u posljednji trenutak, zbog mnoštva obaveza, ali pratim forumske diskusije, i trudim se da što pažljivije pročitam sve Vaše postove. Prije nego odgovorim na pitanja, da se malo nadovežem na temu homoseksualnosti. Mislim da će se to provlačiti kroz sve naše diskusije, jer to jeste jedna od glavnim tačaka na kojima se "lomi" tolerancija, i gdje se vro nasilno sučeljavaju sekularni principi i principi vjerskih zajednica. Tolerancija ne treba biti selektivna. Ukoliko zagovaramo i podržavamo toleranciju, ne možemo uključivati jedno, a isključivati drugo. Kako otvoriti dijalog između npr. dvije vjerske zajednice, a zanemariti LGBTIQ vjernike/ce koji su dio tih vjerskih zajednica. Dalje, kako proces tolerancije zaustaviti na dijalogu mainstream denominacija? Rezultat takvog pristupa bi opet zadovoljio samo jednu skučenu grupu, a ostavio mnoge druge izvan da se nose sa diskriminacijom i netolerancijom bez pomoći i sigurnog prostora njihovih vjerskih zajednica. Ovo se, naravno, ne odnosi samo na predstavnike/ce spolnih i rodnih manjina. Brojne su druge zajednice "između" kojih se uvjerava da ne mogu biti Božija djeca, i da ne trebaju biti ravnopravni/e sa "pravim" vjernicima/cama. U samom dijalogu moraju učestvovati svi/e. Ako govorimo o ekumenskom pokretu, onda se trebamo prisjetiti da i u samom pokretu djeluje nekoliko kršćanskih LGBTIQ-friendly crkava, kao i Metropolitan Community Church, koja je otvoreno LGBTIQ. Na blogu ću večeras ili sutra postati nekoliko detaljnijih članaka o tome, kao i o LGBTIQ pravoslavnim grupama koje djeluju u svijetu. Hmda, usput, jedna primjedba: pejstanje "sirovih" citata iz svetih knjiga, kao ultimativnih, nije odraz tolerancije, imajući u vidu da se trenutno u svijetu vode brojni dijalozi, da postoje brojna tumačenja, teorije i pristupi. Opet naglašavam: ako otvaramo dijalog na jednom polju, ne možemo ga zatvoriti na drugom. Ne zamjerite što ovo pišem uopćeno, u strašnoj sam vremenskoj stisci pa se ne mogu vraćati na pojedinačne postove i citirati. Da se odmah nadovežem na prvo pitanje. Dakle, tolerancija na polju religije se manifestira kroz dekonstrukciju unutarnjih mehanizama za dijalog i prihvatanje različitosti (priča o prevazilaženju različitosti mnogo je šire dotaknuta u kontekstu međukršćanskog dijaloga, ali je primjenjiva na sve podjele prisutne u vjerskim zajednicama). Prema "vani", ona se ispoljava na više-manje isti način. S jedne strane stoji intimno, unutarnje upoznavanje vjernika/ca sa drugim (i drugačijim), a s druge i okvir koji kreiraju i promoviraju vjerske inistitucije. Netolerancija se može također javiti individualno, kod vjernika/ca, ali je mogu raspirivati i vjerski autoriteti. Konkretne primjere imamo u propagandi bh. vjerskih zajednica tokom rata u BiH (ima li ih potrebe navoditi?). Služeći se istim utjecajem (kod individua, institucija, društava, u zajednicama...) vjerske zajednice mogu promovirati poštivanje različitosti, mogu zagovarati mir i uvažavanje. VZ već imaju na svojoj strani najjače oruđe - ljudi ih slušaju i slijede! U svijetu zaista postoji dovoljno teoloških, naučnih, i inih izvora koji "opravdavaju" pozitivne stavove i viđenja drugih (vjerskih) zajednica, te stvaraju osnov za dijalog. Međureligijski/međuvjerski dijalog, po mom mišljenju, po automatizmu uključuje međukršćanski (pa i međuislamski, itd...). Ukoliko se ograničimo na abrahamske religije, unatoč razlikama, dovoljno su slične da bi se dijalog proširio i prevazišao potencijalne

72 "blokove". Tako, nemam više vremena, počinje chat. Aleksandar Djakovac Poslao: Čet Maj 24, :20 pm Tolerancija ne treba biti selektivna. Ukoliko zagovaramo i podržavamo toleranciju, ne možemo uključivati jedno, a isključivati drugo. Kako otvoriti dijalog između npr. dvije vjerske zajednice, a zanemariti LGBTIQ vjernike/ce koji su dio tih vjerskih zajednica. Dalje, kako proces tolerancije zaustaviti na dijalogu mainstream denominacija? Rezultat takvog pristupa bi opet zadovoljio samo jednu skučenu grupu, a ostavio mnoge druge izvan da se nose sa diskriminacijom i netolerancijom bez pomoći i sigurnog prostora njihovih vjerskih zajednica. Citat: Samo ću kratko odgovoriti: sve skupine grešnika, bilo da je reč o homoseksualcima, zoofilima, preljubnicima, itd, da ne nabrajam dalje, svojim se delima (gresima) isključuju iz Crkve. Oni se u nju mogu vratiti ukoliko se pokaju. Ne može se očekivati od crkve da se odrekne Božijeg zakona radi ljudskih namisli pošto "valja više ugađati Bogu nego ljudima". To ne znači da ovi ljudi treba da budu dislriminisani. Stvar je njihove slobodne odluke da li žele ili ne biti pripadnici Pravoslavne Crkve. PC nikoga ne diskriminiše, ali kao što ateisti (do pokajanja) ne mogu biti njeni članovi, tako ne mogu ni homoseksualci itd. Aleksandar Djakovac Poslao: Čet Maj 24, :25 pm Citat: Uvodjenjem vjerske pouke u skole, danas su gotovo sva djeca obuhvacena vjerskom poukom, sto daje mogucnost religijskim zajednicama da i korz redovan skolski sitem uticu na odgoj mladih. Medjutim, skola trazi objektivno ucenje o religijama. A cesto se postavlja pitanje, kako to postici i s kim? Te da li su teolozi u stanju biti objektivni u toj stvari? Naravno, ovde se može postaviti pitanje šta je to "objektivno"? I postoji li tako nešto? Pogotovu objektivno kada je u pitanju vera. Koji ćemo stav odabrati kao takav? Ateistički? Agnostički? Mirjana Valjevac Poslao: Pet Maj 25, :50 am O ECRL-u DRAGE KOLEGE, nakon jucerasnje diskusije u chat roomu ostala sm vam duzna informacije o Evropskom vijecu religijskih lidera (ECRL), pa evo nesto o tome kao i linkovi na kojima se moze saznati vise. Materijali koje cu postaviti su na englkeskom jeziku, nadam se da to nece pretstavljati problem. poz, mirjana ECRL

73 The European Council of Religious Leaders - a resource for peace The European Council of Religious Leaders is one of four regional Inter- Religious Councils (IRCs) within the World Conference of Religions for Peace (WCRP) network. The European Council of Religious Leaders brings together senior religious leaders from Europe s historical religions: Judaism, Christianity and Islam, with Buddhists, Hindus, Sikhs and Zoroastrians as active participants. The Council, which has 30 members, was founded in Oslo in The Council is funded by its members and has received project support from The Norwegian Ministry of Foreign Affairs. Religions for Peace (WCRP) is a network of national and regional Inter-Religious Councils (IRC) connected through an international World Council and Secretariat, based opposite the UN Headquarters in New York. The global organisation brings together 51 national and 4 regional IRCs. PROCITAJTE VISE NA: Evo i nekoliko dokumenata sa posljednje sjednice/sastanka ECRL-a HIGHLIGHTS FROM THE EVENT FEBRUARY 2007 CHALLENGING TERRORISM & EXTREMISM EUROPEAN COUNCIL OF RELIGIOUS LEADERS MEETING Birmingham, United Kingdom Religious leaders from Europe pledged to stand together, condemning acts of terrorism and urging their faith communities to promote the healing potential that religions have to alleviate suffering caused by extremism and violent conflict. The European Council of Religious Leaders (ECRL) Religions for Peace gathered in Birmingham, United Kingdom, on February They were generously hosted by the Sikh community Guru Nanak Nishkam Sewak Jatha. This was the fourth meeting of the ECRL, which was established in The theme of the convening, Muslims in Britain, is deeply relevant in a wider European context. The group s dialogue focused on key challenges in a complex society like Europe s approaching the role of religion in public life; coping with different cultural and faith practices in behavoir and dress; and addressing the appropriateness of religion in education. These discussions were held in response to the 7 July 2006 terrorist bombings in London. Fifty-two people were killed and nearly 800 injured in a coordinated attack by four suicide bombers who attacked the London underground during the morning rush hour. Primary Religions for Peace organizers of the convening included Bishop Gunnar Johan Stålsett, Moderator, Rev. Vebjørn L. Horsfjord, General Secretary. The religious leaders issued a statement affirming their commitment to engage with their faith

74 tradition through their faith communities to promote peaceful living through cooperation. HIGHLIGHTS FROM THE STATEMENT As religious leaders we condemn any and all acts of terrorism, particularly when they are carried out in the name of religion, and we affirm the rule of law. We do not, however, accept that the actions of a few individuals be used to stigmatise an entire community. The grave challenges facing us as religious leaders today require all of us to engage anew with our own religious traditions. All our religious traditions promote peaceful living, but we also recognise that they can be exploited to bring about hatred and aggression. We need to understand when this is happening, and confront those who abuse religion. Religious education of young people, or lack thereof, is a topic under debate in most European countries today. Whereas the time has gone for one religious community or world view to monopolise the education system, we are convinced that religion can, when properly taught, give a sense of identity and self confidence which can protect against influences of extremism. It is important that young people learn to know their own religious tradition. At the same time they need to learn about the traditions of their neighbours in order to understand the world in which they live and be able to engage meaningfully with others and respect them. We urge both religious leaders and those representing political authorities to recognise the healing potential that religions have and to give room for that. Assimilation or integration of migrant communities have for a long time been the expressed expectation of the majority communities; we believe it is more important to facilitate their full participation in all spheres of society. Every form of isolation and marginalisation must be avoided whether it is imposed by the majority or it is the groups own choice. Read more! RELIGIONS FOR PEACE, a growing global network of inter-religious councils and groups, harnesses the power of cooperation among the world s religious communities to help stop war, end poverty, and protect the earth. Today, the Religions for Peace network consists of more than seventy national and four regional inter-religious councils and groups and the World Council of fifty elected leaders representing all major faith groups. The network of 1,000 women of faith organizations is an integral member of these structures. Each is selfled but also affiliated with Religions for Peace. veronika-grzin Poslao: Pet Maj 25, :36 am Na žalost ne znam engleski, ali bih voljela znati bit onoga o čemu je riječ. Što se tiče nastpjanja da seksualne devijacije budu ozakonjene i u religijama, to može dovesti samo do konačnog sloma svega. Seksualne devijacije bile su ozakonjene i podržavane u svim starim civilizacijama prije njihove propasti: Grčka, Rim, Egipat, Sodoma i Gomora. Dakle oni koji preporučuju toleranciju u tom pravcu, trebali bi dobro proučiti uzroke i posljedice te tolerancije. U duhovnom svijetu ne postoji demokracija, već samo, istina i spasenje ili pogreška i propast.postoje duhovni zakoni koje čovijek mora poštovati ako ne želi propasti. Ako ne znate plivati utopit ćete se. Ne će vas spasiti to što vam je i kao neplivaču dozvoljeno ući u vodu. Veronika Gržin- Di Vincenzo

75 veronika-grzin Poslao: Čet Maj 31, :14 pm Forum za Pravoslavlje i druge religije je izgleda završen, a meni je ostalo još jedno pitanje Pravoslavnim vernicima. Kad smo bili na ekumenskom izletu brodom, pravoslavni vernici pjevali su jednu ljepu pjesmu, koju sam samo još jednom čula u njihovoj crkvi pa nisam zapamtila čitavi tekst. Ako netko zna neka mi napiše tekst do kraja: - Pomozi nam višnji Bože, bez tebe se niš ne može. ni kopati ni orati, ni za pravdu vojevati. Pomozi nam višnji Bože bez tebe se niš ne može. ni roditi ni umreti, niti bolest preboleti... hvala Veronika Gržin- Di Vincenzo Vaskrsija Poslao: Pet Jun 01, :08 pm Molitva Bogu Pomozi nam, višnji Bože, Bez Tebe e ništ' ne može, Ni orati ni kopati Ni za pravdu vojevati. Pomozi nam, višnji Bože, Bez Tebe se ništ' ne može, Ni roditi ni umreti Niti bolest preboleti. Pomozi nam, višnji Bože, Bez Tebe se ništ' ne može, Ni grešniku pokajati Niti s bratom zapevati. Pomozi nam, višnji Bože, Bez Tebe se ništ' ne može, A s Tobom se sve postiže I u večni život stiže. - veronika-grzin Poslao: Pet Jun 01, :39 pm Hvala ti mnogo, Vaskrsija, evo već pjevam, nadam se samo da sam dobro zapamtila melodiju. Veronika Gržin- Di Vincenzo Frosina Poslao: Pon Jul 16, :29 pm Komentar

76 1) Sta je tolerancija i kako se ona projavljuje (manifestuje) na polju religije? UNESCO definirao toleranciju> 1.1 Tolerancija je poštovanje, prihvatanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je takođe politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira. 1.2 Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je iznad svega aktivan stav podstaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. Nikako se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamentalnih vrijednosti. Tolerancija treba da je primjenjiva od pojedinaca, grupa i država. 1.3 Tolerancija ja odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralisam (uključujući kulturni pluralizam), demokratiju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u međunarodnim instrumentima ljudskih prava. 1.4 Dosljedno poštovanje ljudskih prava - biti tolerantan - ne znači tolerisanje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvatati da se i drugi drže svojih. To znači prihvatanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo da žive u miru i da budu kakvi jesu. Takođe znači da se nečija viđenja ne nametnu drugima. Na religisko polje verovatno to bi znacilo spremnost da se pomogne i da se razume necija reakcija u nekoja situacija i da se da prostor za pomirenje...crkva ne treba da reagira kao licnost nego treba da gleda u buducnost i da postupuje jednako kako sprema svoje vjernicima tako i sprema svi gradjani bez razlika dali su vjernici ili ne. 2) Kako se na polju religije projavljuje netolerancija? (Alternativno: kako vi razumete/definisete fanatizam). Ja razumem fanatizam kao jedan hermeticki zatvoren prostor gde nema mesto za razlicnost tolerancija i razuevanje...nemogucnost da se neko realizira i da pronajde svoj identitet dava mogucnost da se neko opredeli fanatizmu... 3) Na koji nacin Crkve i verske zajednice mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja medju ljudima razlicitih veroispovesti i/ili nacija? Mogu da ucine mnogo ali mislim da te sevselenske sabore su samo jedan nacin sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja medju ljudima razlicitih veroispovesti i/ili nacija to treba da se cini na individualno nivo i svakodnevno sveshtenici da su licni primer za medjureligisko razumevanje i tolerancija. Nihad P. Poslao: Sub Jul 21, :21 pm 1. Tolerancija ne tako rijetko jednostavno izostaje na polju religije, iako bi religija trebala biti odlican temelj iskonskoj toleranciji, ali valjda i pojedinci religiju vremenom modificiraju,

77 prilagodjavaju svojim ili kolektivnim potrebama, odnosno interesima. 2. Nazalost, i religije su precesto polozne materijalizmu, pa se onda tu ponekad ne biraju sredstva, samim time opada i razina tolerancije. To je, reko bih, "moderni religijski opstanak". 3. Crkve i vjerske zajednice mogu doprinijeti sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumijevanja medju ljudima razlicitih vjeroispovijesti i/ili nacija onda kada se budu bavile iskljucivo religijom, a ne politikom i drustvenim pojavama koje nisu usko vezane uz njih. 4. Kakav je vas stav po pitanju medjuhriscanskog (ekumenskog) i medjureligijskog dijaloga? - Potreban dijalog. Nihad P. Tanja Poslao: Ned Jul 22, :44 pm Ja sam nazalost takodje pesimista sto se tice tolerancije. To mi ostavlja utisak nekog trpljenja, eto nekoga ne volimo ali necemo ga napadati, bas smo tolerantni. Takodje mi se ne dopada sto je tolerancija nesto na sta se stalno poziva, a nije definisano, i zavisi od necije dobre volje (a toga ima malo). Mozda sam profesionalno deformisana, struka su mi ljudska prava, i ja sam radije za postovanje prava ljudi, ukljucujuci vjerske slobode, nego na zaludna pozivanja na toleranciju. Vjerske zajednice mogle bi da znacajno doprinesu duhu uvazavanja kada bi svojim ponasanjem vjernicima dale uzor. Cesto o vjerskim praznicima cujemo upucene cestitke "drugima", i mada mnogi to smatraju formalnim gestom za mene je to ipak dobar znak, jer ranije ni toga nije bilo. Ja sam apsolutno za medjureligijski dijalog - mora postojati neki kanal pozitivne komunikacije. Kosana Poslao: Pon Jul 23, :01 pm 1) Sta je tolerancija i kako se ona projavljuje (manifestuje) na polju religije? Tolerancija je sposobnost prihvatanja različitosti, čak i kada je ta različitost totalno suprotna od onoga što mi smatramo uobičajenim. Na polju religije je to sposobnost da se prihvate pripadnici drugih vera i sposobnost da se sa njima živi u miru, bez obzira na to što veruju u nešto u šta mi ne verujemo. 2) Kako se na polju religije projavljuje netolerancija? (Alternativno: kako vi razumete/definisete fanatizam). Ne znam kako bih definisala fanatizam... U svakom slučaju kao jednu vrstu zaslepljenosti religijom i njenim vrednostima, i kao spremnost da se učini bilo šta da bi se ta religija ( i ta verovanja) sačuvala i odbranila, čak i u momentima kada objektivno vera nije ugrožena. Mislim da preterivanje bilo koje vrste nije dobro, a fanatizam je upravo ekstremni vid preterivanja. Fanatici u svemu vide opasnost po svoja uverenja, sve što rade (i najstrašnije zločine) čine u ime vere, što je nedopustivo sa aspekta bilo koje vere-jer ni jedna, koliko je meni barem poznato, ne opravdava zločine. 3) Na koji nacin Crkve i verske zajednice mogu da doprinesu sirenju duha medjusobnog uvazavanja i razumevanja medju ljudima razlicitih veroispovesti i/ili nacija?

78 Mislim da mogu, jer su Crkve i verske zajednice oduvek imale odredjeni uticaj na društvo. Ukoliko bi sve verske zajednice i Crkve obratile malo više pažnje na medjusobno uvažavanje drugih i tu ideju širile medju svojim vernicima, to bi (u nekom odredjenom vremenskom periodu) postalo prihvaćeno od strane tih istih vernika i to bi bio značajan pomak na polju medjusobnog uvažavanja ljudi različitih nacija i veroispovesti. 4) kakav je vas stav po pitanju medjuhriscanskog (ekumenskog) i medjureligijskog dijaloga? Smatram da je ekumenski dijalog veoma dobar način za udruživanje hrišćana, mislim da ima mnogo zajedničkih stvari medju njima koje će se iskoristiti za dobrobit svih učesnika u dijalogu-sistem sličnosti. Po pitanju medjureligijskog dijaloga-mislim da on za početak treba da pojasni različitosti i da doprinese mogućnosti zajedničkog saživota pripadnika različitih religija, jer je to sistem različitosti koji mora da krene od učenja o drugome i prihvatanja.

79 Andrija Kopilović: Katolicizam i druge religije Kopilovic Poslao: Pet Maj 25, :42 am Pitanja za početak diskusije S osobitom radošću pozdravljam sve polaznike naše škole. Evo mojih pitanja za početak: - Kako ocjenjujete ulogu II. Vatikanskog Sabora na međureligijske odnose? - Zanima me kako vidite autonomsnost međureligijskog dijaloga, oslobođenog od dnevne politike? - Evropa pred novom dekristijanizacijom. Da li vidite mogućnost da put ekumenizma bude put budućnosti? - Prokomentirajte rečenicu Benedikta XVI. da je Evropa apostatirala od same sebe time što se odrekla svojih kršćanskih korijena. Na Vaša pitanja ću rado odgovarati na ovom mjestu, a naravno i na chat sesiji. Emil Kriještorac Poslao: Sub Maj 26, :38 am Poštovani gospodine Kopiloviću, sa zadovoljstvom sam pročitao Vaša izlaganja na temu odnosa katoličke crkve prema drugim hrišćanskim crkvama, zatim o radu Mješovite komisije za teološki dijalog, te o odnosu katoličke crkve prema islamu i judejstvu. Posebno mi je bilo drago čitati Vaša izlaganja, jer sam kao gost gradonačelnika Subotice prisustvovao svečanoj sjednici Skupštine opštine Subotica godine kada ste dobili priznanje Pro Urbe. Naravno nijesam tada ni sanjao da ću sedam godina kasnije biti polaznik Škole i pratiti Vaša predavanja, mada moram priznati da sam i tada uživao čitajući obrazloženje Žirija koji Vam je dodijelio pomenuto priznanje. Inače, Kotor i Subotica su partnerski gradovi, i bio sam u prilici mnogo puta, da kao predstavnik Kotora budem gost gradske uprave Subotice. Kao što Vam je poznato u Kotoru žive već više vjekova, u toleranciji i suživotu, i katolici i pravoslavni i Kotorani se ponose tom tradicijom i zaostavštinom i ljubomorno je čuvaju i njeguju. Stoga je i moje interesovanje za teologiju Rimokatoličke crkve razumljivo, i razumije se, očekivano. Zato sam se umjesto odgovora na Vaša pitanja koja ste nam postavili, odlučio da ja postavim Vama par pitanja na temu teoloških odnosa pravoslavne i katoličke crkve. Prvo, interesuje me, ako je Rimski patrijarh, ili papa svejedno, Jovan Pavle II ispovijedao Simvol vjere kao što to rade na pravoslavnom Istoku, bez dodatka filiokve, te ako je još godine skinuta uzajamna anatema iz godine, u čemu su prepreke za potpunim teoliškim, odnosno liturgijskim jedinstvom ove dvije crkve? Čitao sam dosta o raskolu iz godine, i opravdano se sa istorijske tačke gledišta, postavlja pitanje legitimiteta i mandata koji su za takav čin imali papin izaslanik i carigradski patrijarh, ali nebitno je, to je bio fakcititet koji je imao nesagledive i tragične posledice. Takođe, najveći teološki, ili bolje reći dogmatski problem u odnosu dvije crkve je bio dio Nikejsko-Carigradskog Simvola vjere koji se odnosi na ishođenje Duha Svetoga, što je još za života pape Jovana Pavla II, koji ga je pročitao kao što piše u izvorniku, na izvjesni način sklonuto sa dnevnog reda. Dakle, i to je sada iza nas, pa se opravdano postavlja pitanje u

80 čemu je onda problem??! Znam da su pravoslavni, često pogrešno koristeći protestantsku argumentaciju, kritikovali katoličku crkvu za razne stvari od kojih je najčešće ponavljana priča o ex katedri, ali to je, takođe, na II Vatikanskom saboru skinuto sa dnevnog reda... Poznate su riječi tadašnjeg pape, koji je svoje obraćanje učesnicima pomenutog sabora uvijek počinjao sa Mi biskupi.... Takođe, razumije se, i za pravoslavne hrišćane nije sporno da je Rimska katedra, prva po časti, u vaseljeni. Ja zaista puno očekujem od pape Benedikta XVI, jer sam čitajući neke njegove tekstove, uvidio da dobro poznaje i uvažava pravoslavnu teologiju, i da su mu izjave uvijek težile ka jedinstvu... Kakva su Vaša očekivanja? Jasne su prepreke koje postoje na institucionalnom jedinstvu, da ne kažem ujedinjenju dvije crkve, za to će trebati vjerovatno isto onoliko vremena, koliko je trebalo poslije godine da se raskol prenese i na vjerujući narod, dakle par stotina godina. Ali u teološkom smislu, gdje su katolička i pravoslavna crkva veoma bliske, vjerujem, da neće trebati nekoliko vjekova. Kada kažem, nekoliko vjekova je trebalo da se i na terenu desi raskol, onda bih kao ilustraciju naveo dva primjera koja su vezana za Kotor. Prvi se odnosi na detalj iz knjige Marka Jačova, Tajna vatikanskog arhiva, gdje pomenuti Akademik citira dokument iz 14. vijeka u kojem Papa kaže kotorskom biskupu da će ga raščiniti ako ne pređe na latinski obred služenja liturgije, i drugi, koji je vezan za Svetog Savu, a to je period kada je, šireći pravoslavnu vjeru po srpskim krajevima, osnovao Mitropoliju Prevlačku blizu Kotora, i episkopiju u Stonu. Carev brat i prvi čovjek pravoslavne crkve u jakoj srednjovjekovnoj Srbiji, Arhiepiskop Sava nije postavio episkopa u Kotor i Dubrovnik, iako je to mogao. Pogotovo u Kotoru kao stonom gradu srpskih kraljeva, već je ipak uvažio činjenicu da u pomenutim gradovima ipak ima episkopa, odnosno biskupa, i da nije logično da ih bude dvoje. Toliko za sada, očekujući Vaše odgovore, srdačan pozdrav.. Emil Zineta Poslao: Sub Maj 26, :08 pm Poštovani, Pročitala sam pitanja i dat ću kratke odgovore. Uloga II. Vatikanskog Sabora za sam ekumenski dijalog je sigurno važna. Prije svega zbog dokumenata koji predstavljaju važan temelj za dalju izgradnju i bolje razumijevanje među kršćanima. Profesor je naveo i važne zaključke i stavove sa II. Vatikanskog Sabora prema drugim religijama i spremnost na međureligijski dijalog i zajednički pristup mnogim problemima. Mislim da su zaključci i stav o drugim religijama važna osnova za zajednički nastup prema mnogim problemima i sukobima u društvu koje imamo danas. Posebno mi je drago da sam saznala stav prema učenju u islamu i židovstvu. Naime, naglašeno je šta islam negira, ali i šta prihvata kada su druga religijska učenja u pitanju, a da pri tom nije iznesena nikakav prigovor na te stavove, nego su naglašene važne činjenice i iznesen stav da je međureligijski dijalog važan element, posebno za zajednički nastup prema važnim problemima današnjice. Međureligijski dijalog je, kao i druge stvari, u vezi sa dnevnom politikom, što u većini slučajeva ima utjecaja na njegov kvalitet ili rezultate. On može biti odvojen od iste, ali samo

81 pod uslovom da učesnici međureligijskom dijaloga pristupe istom kao vjernici, ne mješajući u njega predrasude ili nacionalne identitete. Ekumenizam za kršćane sigurno jeste važan za dalju budućnost, jer će pomoći u zajedničkom nastupu prema drugim problemima i izazovima, ali je međureligijski dijalog i zalaganje za univerzalne ljudske vrijednosti, zajednički nastup prema problemu i neprisvajanje ili naglašavanje zasluga, te nenametanje prošlosti, put međureligijskog dijaloga koji vodi u mir i oslobađa čovjeka straha od drugog i drugačijeg. Odricanje od korijena, posebno izgrađenih na nekoj vjeri rezultira degradacijom ljudskih vrijednosti, slabljenjem čovjekove duhovnosti i vodi uništenju društvenog poretka i poremećenom sistemu moralnih vrijednosti. Ogroman tehnološki napredak je sigurno povezan sa raskidanjem sa vjerom. Odbacivanje Boga je dovelo do razvoja ideologije moći koja postaje dominantna. Gubljenje vjerskih korijena je od materijalizma vodilo ka hedonizmu i potčinjenosti principima industrijskog društva. Alfred Müller Armack je to opisao u sljedećim rečenicama: Stoga što je čovjek platio za svoju smionost poricanja boga prinudom da nastani svoj svijet idolima i demonima, historija religije... je nekompletna bez historije pomanjkanja religije. Bog kao najviša vrijednost zamijenjen je idolima koji... vode progresivnom gubljenju supstancije. Ova historija iskrivljavanja vjere (pseudo-religija), historija je destruktivnih snaga koje vode u katastrofu. (Religija i ekonomija, 1959., str. 15) Kada je u pitanju to što je Evropa apostatirala od same sebe time što se odrekla svojih kršćanskih korijena, željela bih da mi profesor objasni riječ apostatirati, jer nisam sigurna da li ona znači odreći? Dalje bih,u vezi sa ovim pitanjem, tražila od profesora da prokomentariše dio predavanja reis-ul-uleme Mustafe ef. Cerića. Reis-ul-ulema je održao predavanje u SAD-u i, između ostalog, rekao: Muslimani su aktivno sudjelovali u kreiranju zapadne civilizacije, prvo kroz spašavanje, korijena evropske intelektualne i duhovne kulture u Bagdadu u devetom stoljeću i, drugo, kroz širenje racionalizma u Evropi preko Andaluzije (Španija) u 12. stoljeću. Muslimani su, dakle, suodgovorni za razvoj zapadne kulture i civilizacije i zato nemaju pravo odricati se toga, kao što ni Zapad nema pravo to sebi prisvajati. Naprotiv, muslimani imaju obavezu ponovo se, treći put, aktivno uključiti u širenje moralnih vrijednosti koje mogu pomoći Zapadu da doživi duhovnu renesansu koja će cijeli svijet povesti prema slobodi od straha i siromaštva. (Dnevni avaz, petak, 25. maj 2007.) I još dva pitanja: - Možete li mi reći nešto više o stavovima u kršćanstvu prema bogumilstvu? i - Da li pripadnik neke druge vjere može obaviti svoju molitvu u crkvi ili ne? Amina Poslao: Sub Maj 26, :06 pm zineta :: riječ apostatirati, jer nisam sigurna da li ona znači odreći Rjecnik religijskih pojomova (Cvitkovic, Ivan (2005.). RJECNIK RELIGIJSKIH POJMOVA. Sarajevo: DES) kaze: APOSTAT (grc.), otpadnik od vjere, covjek koji je prestao biti sljedbenik neke religije, odbacuje vlast religijskih vodja i utvrdjene dogme;

82 APOSTATSKI, otpadnicki; APOSTAZIJA (grc.), otpadnistvo od Boga, Crkve ili neke druge religijske zajednice; A OPCA ENCIKLOPEDIJA kaze ovo: APOSTATA, otpadnik, odmetnik. Izraz je preuzet u krscanstvo iz helenistickog zidovstva, gdje znaci Zidova koji je napustio zidovsku rligiju. Vec u starokrsc. doba apostatom se naziva krsten covjek koji otpadne od krscanstva. U srednjem vijeku crkva je apostate javno izopcivala i udarala najtezim kaznama. U crkveno-pravnom smislu apostata, tj. onaj koji se potpuno odmetnuo od krscanstva, razlikuje se od heretika (koji ne priznaje dogme) i shizmatika (koji ne priznaje crkvenu hijerarhiju). Apostata od reda je redovnik koji pobijegne u svijet ili svecenik koji napusti svoje zvanje ( svrzimantija, raspop ). Apostatom se opcenito naziva otpadnik, odmetnik od neke ideologije, stranke, naroda, i dr. Boban Poslao: Ned Maj 27, :32 pm II Vatikanski Sabor predstavlja važan doprinos za podsticanje dijaloga među hrišćanskim crkvama. Dijalog među hrišćanima izuzetno je važan, između ostalog, radi podsticanja procesa međusobnog razumevanja, uvažavanja i poštovanja. U tom smislu, značajni su dokumenti koji su na saboru usvojeni. To su, pre svega, konstitucija Lumen gentium, Dekret o ekumenizmu i Dekret o istočnim katoličkim crkvama. Dekret o ekumenizmu predstavlja trajno usmerenje prema ekumenizmu, magna charta ekumenizma, jer se u njemu izražava promena načela: od načela katoličkog ekumenizma katolička načela ekumenizma. U njemu je kriterijum vernosti jevanđelju potisnuo kriterijum bliskosti s Rimom. Neophodno je istaći i reči Pape Benedikta XVI, koji je u svom govoru prilikom ustoličenja, ukazao na značaj rada na jedinstvu hrišćana. Od nastanka ljudskih društava religija i politika bile su blisko povezane. Državne vlasti i ostali politički akteri su u verskim zajednicama i njihovim učenjima tražili vrednosnu legitimaciju svog položaja. S druge strane, verske zajednice često su pomoću dobrih odnosa sa političkim akterima pokušavale da podupiru i obezbede duhovni uticaj koji su imale na svoje vernike. Religijska tolerancija zavisi od stupnja univerzalnosti religijskog učenja. Što je manje isprepleteno s nekim društvom, kulturom ili državom, to su veće njegove šanse za toleranciju prema drukčijem. Međutim, religija i religioznost ne mogu egzistirati izvan društva, zbog toga je određen stepen uronjenosti nužan. Politička zloupotreba religije ili religija je moguća, istorija čovečanstva prepuna je takvih primera, u kojima su sukobi, mržnja i međusobna netrpeljivost odnosili prevagu nad pozitivnim aspektima ljudskog života. Razdvajanje političke i verske vlasti sprovodilo se tokom niza vekova, počev od srednjeg veka preko reformacije i procesa prosvetiteljstva u zapadnoj Evropi, pa sve do striktne podele države i crkve, kao što je to danas slučaj, u nekim zemljama Zapadne evrope, recimo u Francuskoj. Društveni proces koji je omogućio razdvajanje države i crkve naziva se sekularizacija. Moderna demokratska država je sekularna: garantuje slobodu savesti, štiti slobodu da se veruje ili ne veruje. Nudi prostor za sva ubeđenja bila religiozna ili ne. Liberalna država koja uvažava ljudska prava je neutralna. Ona garantuje slobodu, ali ni religijsko ni

83 nereligijsko verovanje nema prioritet. Samo slobodan čovek može da odabere da li je za ili protiv nečega. Jasno je, da stabilnosti nema ukoliko (politički) sistem asimiluje versko, ali je nema i ukoliko religija uđe u nezavisni svet politike. A to znači da je prostor između ova dva principa često ispunjen tenzijom. Politička i društvena dešavanja koja su u vezi sa raspadom bivše SFRJ i iz toga proisteklih ratnih zbivanja na veoma jasan i slikovit način pokazuju pogubnost koja nastaje mešanjem ideologije i religije Ali, iskreno rečeno, politiku i religiju nemoguće je potpuno razdvojiti, a ponajpre zbog toga što su sve društvne sfere međusobno povezane, isprepletene i međuzavisne. Isto to, odnosi se na autonomnost međureligijskog dijaloga od dnevne politike. Potpuna autonomija je nemoguća, ali treba ulagati napore u to da se ona smanji- najpre, osvešćivanjem vlastitih ideoloških i političkih pozicija i razumevanjem ideoloških pozicija sagovornika. Što se tiče polemike u vezi s hriščanskim korenima Evrope, treba reći da je ona u vezi s predlogom teksta ustava EU. Ustav EU trebalo bi da sadrži osnovna vrednosna opredeljenja buduće konfederacije, koja su, sama po sebi, osnova evropskog identiteta. Dilema je sledeća: da li predlog ustava EU treba da sadrži bilo kakvu referencu o značaju religijskog nasleđa u procesu evropskih integracija i razumevanju evropskog identiteta. Papa Jovan Pavle II je saopštio da Evropa počiva na zajedničkim hrišćanskim korenima. Kako su ideje hrišćanstva na određeni način gradile Evropu, to je Rimokatolička crkva zahtevala da u tekstu ustava EU bude priznato zajedničko hrišćansko nasleđe. Meutim, oponentska razmišljanja kažu da u Evropi postoje manjinske grupe, koje su se razvijale po izvanhrišćanskom kulturnom obrascu, te bi se postavilo pitanje odnosa takvih grupa prema razumevanju evropskog identiteta koji predlaže Rimokatolička crkva. Takođe, Turska, Bosna i Herceggovina i Albanija su države koje će verovatno u nekom budućem periodu postati članice EU, a veliki broj njihovih građana su muslimani. Evropski identitet čine vrednosti ne samo hrišćanstva, već i drugih religijskih zajednica. Moje ime je Slobodan Vasic, rodjen sam god. kopilovic Poslao: Pon Maj 28, :13 am Emil Kriještorac Prvo, interesuje me, ako je Rimski patrijarh, ili papa svejedno, Jovan Pavle II ispovijedao Simvol vjere kao što to rade na pravoslavnom Istoku, bez dodatka filiokve, te ako je još godine skinuta uzajamna anatema iz godine, u čemu su prepreke za potpunim teoliškim, odnosno liturgijskim jedinstvom ove dvije crkve? Postovani Emile, radujem se sto se se tako opsirno i srdacno javili. Ja sam stari "Kotoranin" jer sam kao bogoslov bio domacin 6 godina na otoku svetog Jurja kod Perasta. Na prvo pitanje bih samo kratko odgovorio. Pitanje formulacije Filioque i nije tako bitan u samoj vjeri koliko je nastao problem u tumacenju. Daleko prije je poceo sukob dviju kultura i dvaju svjetova. To je samo jedan od tzv. dogmatskih razloga, danas teolozi ne vide u tome nikakvu dogmatsku poteskocu da se ovako i onako razgovara jer odnos unutar triju BOzanskih osoba i jedna i druga CRkva jednako ispovijeda, a to je bitno. ALi je ovaj Papin izricaj ili skidanje anateme samo korak na putu ekumenizma. To su dogadjaji i dobri signali. Nazalost nije zavrsen put. On ce trajati jako dugo jer nije zivot dviju Crkava jedino dogmatika, nego i "ciscenje pamcenja" i stotinu drugih eklezioloskih problema. Svakako metanoja kao promjena mentaliteta je pretpostavka zajednickog hoda prema jedinstvu koje ce biti iskljucivo Bozje

84 djelo. Mi smo podijelili ali Bog mora objediniti. Ja zaista puno očekujem od pape Benedikta XVI, jer sam čitajući neke njegove tekstove, uvidio da dobro poznaje i uvažava pravoslavnu teologiju, i da su mu izjave uvijek težile ka jedinstvu... Kakva su Vaša očekivanja? Na drugo pitanje se slazem s vama da ocekujem puno od pape Benedikta XVI. Trebao je postati Papa da njegova teoloska razmisljanja dobiju zasluzenu znacajnost. On je jedna od najvecih teologa novijeg doba, a kao suradnik Ivana Pavla II. "ispekao je zanat" da kao Papa sada moze ukazati na vrednote Pravoslavne teologije i tako pokazati upravo teolozima put prema istom cilju. Ocekujem da njegov pontifikat prodje samo u tom "pokazivanju puta". kopilovic Poslao: Pon Maj 28, :19 am zineta I još dva pitanja: - Možete li mi reći nešto više o stavovima u kršćanstvu prema bogumilstvu? i - Da li pripadnik neke druge vjere može obaviti svoju molitvu u crkvi ili ne? Postovana Zineta, rado odgovaram na vasa pitanja. Nazalost Bogumilstvo nije dovoljno istrazen fenomen unutar krscanstva. Naime, ostalo je vrlo malo pisanih dokumenata o njihovoj nauci. Ne znamo u cemu suzadrzali cjelinu krscanske nauke a sto su preuzeli iz tzv. gnostickih spisa. Jasno, "krscansko uho" toga vremena bilo je osjetljivo za svaku drugaciju formulaciju vjere, pa tako i Bogumilstvo. Ono je sluzbeno proganjano u samoj Bosni, ali nikada nije poprimilo znacajnije stavove bili Zapada bilo Istoka. Za nas dualizam kao religijska stvarnost nije prihvatljiva. Ona je bila u srzi Bogumilske nauke. Svakako je fenomen vrijedan istrazivanja, a taj dualizam "crno-bijeli" ostao je trajno opasnost u svim religijama do podjele na strogo dobre i strogo lose. Toliko o tome. Mi kao krscani apsolutno vjerujemo da je svaki dobronamjerni covjek trazeci mjesto za svoju molitvu dobro dosao u koju god crkvu i da u svojoj sabranosti moli svoju molitvu na svoj nacin. Dakle, dopustivo je da svaki dobronamjerni covnjek nadje unutar crkve svoju pravo na molitvu. Hvala.[/b] srdjanpapic Poslao: Pon Maj 28, :15 am POSTOVANJE Pozdrav i postovanje predavacu, ucesnicama i ucesnicima forumske debate. Odgovoricu na pitanja i uz to dodati i svoj komentar i razmisljanje o datoj temi. Sto se tice II Vatikanskog Sabora i njegove uloge na međureligijske odnose, mislim da ce on pozitivno uticati na medjureligijske odnose (na njihovo poboljsanje i priblizavanje) narocito na medjuhrishcanske odnose (hriscanskih verskih zajednica). Rec je o pruzanju ruke prijateljstva, postovanja i pozivanja na nove dijaloge u cilju jacanja ekumenizma i ponovnog ujedinjenja dve rastavljene verske zajednice istocne i zapadne hriscanske crkve (pravoslavne i katolicke). U tom duhu Dekret velikodušno priznaje mnoge vrednote i milosne darove ljubavi i istine, kod rastavljene braće. iz predavanja, o dekretima, DR. ANDRIJA KOPILOVIĆ. U nastavku bih se osvrnuo na deo II Vatikanskog Sabora koji se odnosi i na odnose sa trecom najvecom monoteistickom religijom Islamom:

85 Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. citat iz texta II Vatikanskog Sabora, predavanja, DR. ANDRIJA KOPILOVIĆ. Poznato je da Islam dozivaljava expanziju i da se siri, kao da dobija veliki broj novih vernika (akcenat Evropa i USA). Koliko mi je poznato nije samo poslednjih stoljeca dolazilo do sukoba i neprijateljstava izmedju hriscana i muslimana. Mislim da su takvi sukobi za religijsku prevlast, poznati i u prethodnim stoljecima i to veceg ili manjeg intenziteta. Pocevsi od krstashkih pohoda, kolonijalnih osvajanja pa do poslednjih ratova za naftu. Kroz sve ratne epohe i sukobe (hriscana i muslimana) hriscanske crkve su direktno ili indirektno bile ukljucene ili ucestvovale u njima, ali imale i pesudnih uticaja na njihov tok. U svim tim sukobima je osetna borba i pretenzija za prevlast hriscanstva. Katolicka crkva bila je direktno ukljucena i blagoslovila krstashe (zauzimanje i vracanje Svete zemlje), kolonijalne sile ( sirenje hiscantva pokrstavanje). Suvisno je pominjati surovost Evropske inkvizicije. To su direktni uticaji i blagoslovi. Indirektni se osecaju poslednjih decenija gde se na odredjeni, sofisticirani nacin osudjuje fanatizam, fundamentalizam i kao posledica terorizam. Ovde se uvek verski zvanicnici oslanjaju na navodne nuklerne pretnje (oruzje za masovna unistenja), a agresija osudjuje zbog interesa na primer nafte, ali nema osuda i za kompanijsku vojnu i na kraju ratnu industriju. Ovde se stvara slika i o dve religije : civilizovane i primitivne ( urbane2 i ruralne ). Odavno je poznato Vojno sveshtenstvo koje na odredjeni nacin blagosilja vojnike-ratnike koji odlaze u bitke, pre kojih se grupno ili pojedinacno mole i ispovedaju. Nijedan svestenik ili zvanicnik nikada nije pozvao vojnikavojnike da ne oblace unifome, da skinu unifrome, odbace oruzje, otkazu poslusnost, podnesu otkaz i povuku se nudivsi mir... Mozda bi resenje mogle biti propovedi sa temom demilitarizacije drustva, besmisla rata, mirna resenja, mir, kako do rata i destrukcije ne bi ni dolazilo (Shta je uopste opravdan rat ili rat za mir? Kako bilo kojim verskim ucenjem ili propovednjem rat uopste moguce opravdati? ) na primer Irak, Avganistan. U osnovi to nije mesanje religije u politiku to je pozivanje vernika na pokajanje i veru u svemoguceg jednog boga, ali i u isto vreme pozivanje vernika da pruze ruku pomirenja, kao i da ljube biznjeg svoga... i postuju sve ljude bez obzira na rasnu, versku, etnicku pripadnost - opredeljenje. Vecina vojnika, vernika u svom dzepu ili torbi nosi po jedan primerak Biblije, kao obaveznog prtljaga. Paradoks: drzeci na primer snajpersku pusku ili sedeci za topom u tenku, vojnik izgovara molitvu i puca da bi unistio i ubio. Koji deo Biblije mozemo da citiramo da bi opravdali ovo hriscansko i mucenicko postupanje. Ne trebaju li svestenici vojnicima da ispricaju kako je bog jedini koji kaznjava i prasta, svakom coveku koji ubija drugog, odnosno koji dozvoli sebi da se ogresi i uzme pravdu u svoje ruke i oduzme drugoj zeni ili coveku zivot. Ne trebaju li svestenici da vojnicima pricaju o cinu samopokajanja, jer bog je milostiv. Ima li razlike i koje su izmedju samopokajanja i ispovedanja greha. U redu je govoriti o ekumenizmu i ekumenskom dijalogu, ali mislim da bi prvestveno dijalog medjureligijski trebalo voditi na polju priblizavanja i sada vec vekovne udaljenosti hriscana i muslimana. Dijalog koji je neophodan da bi se najbrojniji vernici medjusobno postovalli, tolerisali i ziveli zajednici i miru. Ekumenizam: Zasto samo izmedju pravoslane i katolicke crkve? Koliko je to zaista bitno za hriscane, koliko za hriscansku religijsku zajednicu i zasto je to zapravo bitno za na primer MIR u Svetu? Da li zato sto ce zajedno biti najveca i najbrojnija religijska zajednica (hriscanska)? Da li zbog toga sto ce se posle toga uslediti i dijalog za ujedinjenje svih monoteistickih religija? Kako bi se u tom slucaju prevazisle kljucne razlike i tumacenja: Isus-boziji poslanik i covek, Isus-sin boziji? Postoji li zapravo uopshte zelja i potreba za takvo jedno ujedinjenje? Mogu li tri knjige da se spoje u religijsku-versku triologiju, kao nastavci i medju dopunjujuce celine Tora, Biblija i Kuran? Komentarisao bih jos i evropsku-hriscanizaciju odnosno dehriscanizaciju. Suvise je uopsteno i kolektivizirajuce. Mislim da hriscanstvo ne bi trebalo da polaze nikakvo vece pravo na Evropu, samo zato sto je to istorijska kolevka kulture i civilizacije, na sta su veliki uticaj imale hriscanske crkve. Samim tim prateci civilizacijske tokove (ciji su deo i verske

86 zajednice) verske zajednice bi trebalo da prepoznaju i prate napredne ideje, a ne nazadne. Jedna od takvih ideja je po mom misljesnju, u osnovi neophodna sekularizacija tj sekularna drzavna uredjenja, bas iz razloga postojanja drzavnih crkvi i crkvenih drzava. Potpuno odvajanje crkve od drzave i uopste religije od drzave dovelo bi do smanjenog mesanja politike i religije, a time i ideloskog uticaja na vernike, na verski fanatizam i fundamentalizam. Same verske zajednice na taj nacin bi se vise priblizile vernicima u civilnom sektoru gde im je zaista i mesto. Pocevsi od ucenja do delovanja. Veronauka o religijama i verskim zajednicama (svim postojecim) i propovedi (vracanje ljudi ne toliko veri kao osnovi, vec postojanju i ulozi coveka, akcentovanju na ljudskoj etici i odgovornosti individue). Na kraju jos jedno pitanje: Vidite li mogucnost i potrebu da se vera vernicima i vernicama predstavi kao opredeljenost - individua, a ne kao pripadnost kolektivizam? (Krajnji cilj da svaki covek-zena imaju pravo sopstvenog identiteta, individualnosti, mogucnosti slobode izbora i osecaja sopstvene odgovornosti. Nisu ljudi nastali od zajednica, vec zajednice nastaju od ljudi). Toliko od mene nadam se da nije predugacko i da ce dati doprinos daljem toku forumske debate. Respect, peace, love and freedom! Vaskrsija Poslao: Pon Maj 28, :22 am Kako ocjenjujete ulogu II. Vatikanskog Sabora na međureligijske odnose? - Zanima me kako vidite autonomsnost međureligijskog dijaloga, oslobođenog od dnevne politike? - Evropa pred novom dekristijanizacijom. Da li vidite mogućnost da put ekumenizma bude put budućnosti? - Prokomentirajte rečenicu Benedikta XVI. da je Evropa apostatirala od same sebe time što se odrekla svojih kršćanskih korijena. Cekam ja tako, da prodje neko vreme od postavljenih pitanja. Da, reko', malo razmislim, smislim i, naravno, odgovorim. Al' ne ide, braco i sestre, ne ide. Sta ja mogu da kazem o ekumenizmu i o ulozi II Vatikanskog Sabora. A sto se autonomnosti i oslobodjenosti od dnevne politike, mislim da bi trebalo svakako da budu oslobodjeni. Medjutim, kao sto je u Srbiji slucaj, to je nemoguce. Ne mozemo da budemo (mislim na Crkvu) oslobodjeni politike kad na Kosovu i Metohiji Albanci pale i zare. Pale crkve i manastire, a to je vlasnistvo nase SPC. Tako da nase vladike i monasi nemaju nekakvog izbora, zar ne? Ma ne vidim da put ekumenizma bude put buducnosti. Zivimo vec u poodmaklom new age periodu, gde je sve fuzija, covek potpuno izgubljen traga za smislom svog postojanja. Mucenik, stroposto se pod teretom kibernetike i crne rupe masovnih medija koji svakodnevno bombarduju informacijama. Covek mora dobro da se udubi u svoju unutrasnjost i da obrati paznju na sopstvena ontoloska pitanja. A ekumenizam...igrarija...ja mislim...jos jedan u nizu konstrukata. Na ovu recenicu nemam sta dodati sve pise u Svetom pismu Novog zaveta, prema tome jasno je sta mislim. veronika-grzin Poslao: Pon Maj 28, :49 pm Cijenjeni dr. Kopilović!

87 Vaša predavanja sadrže veoma mnogo informacija, o uzrocima i važnosti ekumenizma. II Vatikanski koncil, na kome su postavljeni temelji novom ekumenizmu, rekla bih da je bio najvažniji mirovni događaj u poznatoj povjesti.on je bio očajnički vapaj Bogu za opstanak čovječanstva. Nakon drugog svjetskog rata u kome je pobijen velik dio Židova, Božjeg izabranog naroda, najveća zemlja svijeta SSSR i njezine saveznice, prijetile su nametnuti svijetu opasnu «religiju «ateizma, koja bi veoma unazadila čovječanstvo. (primjer- Kasnija kulturna revolucija u Kini, Potpuna zabrana religija u Albaniji) Nadmetanje velikih sila SAD i SSSR za vojnu prevlast u svijetu, dovele su do velike atomske krize, zbog Ruskih nuklearnih baza na Kubi. Situacija je bila tako napeta, da je bilo samo pitanje minute, kad će predsjednici s jedne ili druge strane započeti katastrofu atomskog rata. I kad je situacija bila potpuno bezizlazna, pozvan je Papa Ivan XXIII Kao svjetski duhovni autoritet, i diplomata koji je imao veliko iskustvo i u Pravoslavnim zemljama, da posreduje u smirivanju situacije. Tako se Bog smilovao čovječanstvu i zaustavio sigurno uništenje svijeta. Godinu dana nkon toga,1962, iako teško bolestan papa Započinje II Vatikanski koncil, početak savremenog ekumenizma tj. duhovnog pomirenja istoka i zapada.čitala sam jednu knjigu o II Vatikanskom koncilu koja se Zvala «Mjesec nad Tiberom «U njoj se dalo naslutiti da se događaj zbivao i na kozmičkoj razini a ne samo da je bio čisti ljudki dogovor i nastojanje. Od onda je prošlo mnogo vremena, ekumenskih susreta, dogovora na svim crkvenim i svjetovnim razinama, ali mi se čini da se ništa bitno u odnosima između i zbog toga unutar crkava nije promjenilo. Još smo uvijek jako daleko od toga da bismo svi bili jedno, kao što je to Isus želio. Sada je svijet pred novom katastrofom. Ne tako dramatično i u presudnom trenutku kao tada, ali polako i sigurno idemo prema ekološkoj katastrofi, koju izaziva globalno zatopljenje, radioaktivna, kemijska i biološka zagađenja svijeta. Ipak najvećim grijehom protiv stvaranja čovjeka na sliku Božju, smatram manipulacije ljudskim genetskim materijalom. Što se sve događa sa počecima ljudske osobe- zamrznutim oplođenim jajnim stanicama, možemo samo s užasom zamišljati. Grijesi protiv stvaranja čovjeka na Božju sliku uvijek su se plaćali degeneracijama koje su na posljetku izazivale propast društva ili čitave civilizacije. Prije općeg potopa, ljudi su živjeli gotovo 1000 godina( knjiga postanka 5) No,zbog mješanja sa duhovno inferiornijim bićima život im se skratio na 120 godina. Degradacija Božjeg duha u čovjeku nastavila se i izazvala opći potop. Izraz sodomija, dolazi kao asocijacija na uništenje Sodome i Gomore. Mnogi kameni ostaci civilizacija koje su propale, prikazuju mitološka bića, polu životinje- polu ljude. Pitanje opstanka čovječanstva ne ovisi o Evropskim kršćanskim korjenima, Već o zajedničkom obraćanju, usrdnoj molitvi i vršenju prirodnih zakona Boga istinitog- živog.dok se grčevito bojimo i borima za komadić svoje zemlje, zaboravljamo, da ovisimo o nebu koje ne možemo podijeliti, i da smo prisiljeni udisati isti zrak, i čekati milost i dar života od istog stvoritelja. Abraham je zajednički praotac Po Išmaelu Muslimana, po Izaku Židova i mnogih kršćana. Kad je Bog s njime sklopio savez obećao mu je da će mu potomstvo biti brojno poput zvijezda na nebu. Kad pogledamo zvijezde na nebu, ostajemo zadivljeni i začuđeni relativnošću našeg postojanja. Dok stojimo u trenutku svoje sadašnjosti gledamo od jednom milijarde različitih prošlosti. Svjetlost svake zvijezde koju vidimo, krenula je od svog ishodišta, u različito vrijeme. Svjetlosti «stare « , 1000, , , svjetlosnih godina vidimo od jednom. Neke od njh odavno su se ugasile a mi ih još vidimo. A sve zajedno slaveći svjetlošću svoga stvoritelja tako lijepo sjaje i jedna drugoj ne smetaju. Pa čak i ona najsjajnija bez onih ostalih ne bi imala svoju ljepotu i svoj smisao. Ne trebamo se bojati da će nas bilo koja religija nastala bilo kada po bilo kojoj Božjoj objavi uništiti, Ta svi težimo ka istom Božjem svjetlu. MI kršćani ga poznajemo u osobi Isusa Krista, Židovi ga slave kao Hanuku na dan Božića, a Muslimani ga slave kao jedno od 99 Alahovih imena, kojima se iskazuju Božje osobine.

88 Evropski korjeni možda i jesu Kršćanski, ali ako pogledamo dublje vidjet ćemo da svi korjeni proizlaz eiz svetog Božjeg imena. NAZIVI BOGA: Imena na hebrejskom jeziku: -El- Bog (Singular) Elohim- Bog Bogovi (plural) Eloah Bog (Iz ovog naziva nastao Izraz - Alah) -Upotrebljavao se u početku u pjesničkim tekstovima psalmima Ime Isus- Ješua -Jahve spasava također proizlazi iz imena Božjeg Jahve- izvedenog iz svetog tetragrama. Ispravite me ako svi ovi navodi nisu točni u potpunosti. I Kršćanima i Židovima i Muslimanima su zajedničke molitve psalmi, I zato bismo ih mogli i trebali zajedno moliti. Najbolje za međureligijsku i međunacionalnu povezanost što možemo učiniti je da se MOLIMO, SLAVIMO I KLANJAMO BOGU svim srcem svojim, svim predajama svojim i svim načinima svojim. I da naši dijalozi krenu i u tom pravcu. Veronika Gržin- Di Vincenzo kopilovic Poslao: Uto Maj 29, :06 am doprinosi Postovani polaznici nase skole, svima zahvaljujem za doprinose i razmisljanja koja ste podijelili s nama. Svaki prilog je obogacenje naseg dijaloga i ne treba da se ustrucavate u iznosenju svojih misljenja. Ne moraju to biti "strucna" nego svoja. Ako imate bilo koje pitanje u vezi zadane teme, cekam vas na chat sesiji pa da o tome "razgovaramo". Uz pozdrav, Andrija Kopilovic Emil Kriještorac Poslao: Uto Maj 29, :05 pm Dragi moji, čitajući najnovije agencijske vijesti, naišao sam i na ovu informaciju, pa sam pomislio da bi Vam bilo interesantno da pročitate, jer je tema aktuelna na našem forumu. Svako dobro, Emil. 29 May :39 pm SVIJET VATIKAN - ISLAM Vatikan ponovo otvora kancelariju za dijalog sa islamom Vatikan, (MINA) - Vatikan je najavio da će ponovo otvoriti Pontifikalni savjet za međureligijski dijalog, svoj glavni kanal za komunikaciju sa muslimanskim svijetom. Prošle godine, papa Benedikt XVI je objedinio ovo tijelo sa Ministarstvom kulture Vatikana i smijenio njegovog predsjednika, nadbiskupa Majkla Ficdžeralda. Kardinal Tarčizio Bertone je kazao da će Savjet ponovo biti otvoren kao zasebno tijelo. "Ova promjena ukazuje na značaj međureligijskog dijaloga", kazao je Bertone.

89 Rijetko se dešava da Vatikan poništi neku svoju odluku, a još rjeđe da to učini u tako kratkom roku, prenose agencije. (kraj) ivana š. Poslao: Uto Maj 29, :23 pm Prije svega, htjela bi pozdraviti profesora i sve sudionike foruma. Kratko bi komentirala zadnje pitanje: Osobno ne smatram da se..europa odrekla svojih kršćanskih korijena, samo zato što se u Ustavu EU ne spominju i ne ističu kršćanski temelji Europe. EU je prije svega jedna ekonomska i politička tvorevina koja pokušava na neki način objediniti razne nacionalnosti i vjeroispovijesti i ne-isticati kršćanske temelje mislim da je praktična odluka. Kako se u Berlinskoj deklaraciji ( ) navodi, središnje vrijednosti EU (3. poglavlje) kao ključna načela europskog života su nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe, sloboda, odgovornost i solidarnost. Ono što se posebno naglašava je raznolikost kao glavno obilježje tako da su i snošljivost i poštovanje ključni pojmovi. Kršćanski korijeni svakako su prisutni i važni, njihovim nespominjanjem mislim da se ne umanjuje njihova važnost, ali njihovim isticanjem zanemarujemo i stavljamo u drugi plan ostale religije koje su također utjecale na povijesni razvoj Europe i na taj način raznolikost kao gl. europsko obilježje teško je ostvarivo. Imam još puno toga za napisati, ali trenutno nemam vremena...pokušat ću se uključiti kasnije. Toliko od mene za sada... Marina K. Poslao: Uto Maj 29, :44 pm dragi svi Prema Vašim iskustvu, izgleda da još uvijek postoje ljudi kojima je zajedništvo, mir i ljubav na prvom mjestu. To me veseli. Sto se tice II Vatikanskog Sabora i njegove uloge, također mislim da ce on pozitivno uticati na medjureligijske odnose. Nisam baš sigurna u ovo da se Europa odrekla svojih kršćanskih korjena. U Europi danas ima puno različitih vjera, a sve brži život koji ljudi vode vuče ih od posvećivanju vjeri u potpunosti, koja god ona bila. Biljana Poslao: Uto Maj 29, :08 pm katolicizam i verska tolerancija 1990 : Verski rat u SFRJ SFRJ je u 80-ih godina proslog veka bila zaista privlacna turisticka destinacija u vreme godisnjih odmora nasih evrposkih blizih i daljih komsija. Reklame iz tog vremena predstavljale su i prodavale lokacije naglasavajuci upravo na verskoj raznolikosti. I tacno je da se npr. u Mostaru moglo videti u isti tren i dzamija i crkva. Avaj, ta se drzava raspala usled niza civilnih ratova, koje radije opisuju recju etnicki, dok je ocigledno prelazio u verski. U slucaju rata u Hrvatskoj, i Hrvati i Srbi imaju iste etnicke korene, cak i isti jezik ( hrvatski

90 ili srpski ) pisan latinicnim pismom. Nazalost, verska pripadnost razdvaja Hrvate i Srbe u Hrvatskoj : Hrvati su primili hriscanstvo ( pokatoliceni ) od Rima. Srbi, koji pisu srpsko-hrvatski cirilicnim pismom su poprimili hriscantvo od Vizantije i tako su postali pravoslavci. Dok je tadasnji predsednik Srbije radio vec sta je radio, Hrvatska je proglasila svoju nezavisnost. Ubrzo nakon tog cina, Vatikan priznaje katolicku Hrvatsku za nezavisnu zemlju. Na taj je nacin Vatikan dao zeleno svetlo citavoj Zapadnoj Evropi po to pitanju. Papa stalno odrzava mise, moli i poziva na priznaje nezavisnosti Hrvatske.Tadasnji hrvatski predsednik, inace nekadasnji visoki duznosnik Titove ( komunisticke ) vojske, izabrao je zastavu koja se vijorila za vreme Drugog svetskog rata na podrucju tadasnje NDH i pod kojom je stradalo stanovnistvo srpske nacionalnosti ( pravoslavci ). Kada je rat poceo Papa je odredio kardinala Stepinca, koji je A. Pavelica prozvao darom od Boga za Hrvatsku i aktivno ga podrzavao. Rat u Bosni je rat izmedju tri grupe : muslimani, katolici i pravoslavci. Naravno, u najvecem procentu zrtve su civili. Na Kosovu se jos i sada ratuje, jer Srbija ne moze da digne ruke od tamosnjih pravoslavnih obelezja. Rat u SFRJ je primer za katastrofalanu toleranciju verskih zajednica, koje se u 20-om veku unistavaju zbog ver esto su primile pukom slucajnoscu od razlicitih Carstava ( Rimsko, Vizantijsko i Otomansko) : Sex, laz i represija Katolicka crkva primorava jos od srednjeg veka svoje svestenike da se odreknu seksualnog zivota. Uporedo KC drzi i manastire sa casnim sestrama, koje se nazivaju Hristovim zenama,kontakti izmedju svestenika i casnih sestara su neizbezni, jer ih svestenici redovno ispovedaju. Tu nastaje provlem, ali ga KC dugo vremena negira, a kamoli da pokrene istrazivanje / ispitivanje o ucestalosti problema i njegove opseznosti. Situacija : ne vidim, ne cijem, ne znam je kulminirala 1994, kada je casna sestra ( ujedno i lekar ) Maura O'Donohue zaduzena za kampanju pritiv SIDE, prosledila izvestaj o seksualnom zlostavljanju svestenika nad casnim sestrama u vise od 23 zemlje. Najveci broj je zabelezen u Afici, Brazilu, Koluimbiji, Filipinima, SAD-u, Irskoj i Italiji. Zastrasujue primer da je izvesna casna sestra viseg ranga bila smenjena sa svoje funkcije, jer je prijavila cak 29 simultanih trudnoca svojih sestara ; kao i onaj kada svestenik drzi misu za umrlu casnu sestru koju je nagovorio na pobacaj, jer je nosila njegovo detre. Da li ovi i slicni primeri ilustruju metode kojima se sluzi katolicka crkva : casna sestra je izgubila blagonaklonost, a svestenik i dalje ostaje na svojoj funkciji je jedna druga casna sestra misionarka Majke Bozije u Africi Marie McDonald, takodjer lekar opisala situaciju kao: odsustvo nadzora i zavera cutanjem. 1998, na jednom okupljanju svestenika Okeanije u Rimu, izvesni australijanac Goeffroy Robinson je rekao kako su seksualna zlostavljanja od strane svestenika glavna prepreka u tom delu sveta za prenosenje reci Bozije opet nailazimo na metode KC : zlostavljanje slabijih od strane jacih ( u ovom slucaju svestenika ) se tolerise, a zrtve se kaznjavaju izbacivanjem iz manastira ili prisilnim abortusom. Pa, cak i oni koji samo unutar crkvene hijerarhije progovore o nepozeljnoj temi bivaju smenjeni sa funkcije : Saucesnistvo u genocidu u Ruandi Prevod : Nikada od rata ne ginu oni sto su ga prouzrokovali u aprilu nasvim televizijskim izdanjima vesti moze se cuti o sudjenju na Belgijskom sudu dvema casnim sestrama iz Ruande, koje su ucestvovale u sprovodjenju genocida. Naime, sestra Gertruda i sestra Kisito su aprila 1994 bile zaduzene izmedju ostaloga i za hangar / ambar u vlasnistvu crkve u kojem je bilo smesteno nekoliko stotina izbeglica od kojih je pola masakrirano, a pola zivih spaljeno. Te dve casne sestre ne samo da su predale

91 izbeglice, vec su licno prinosile karnistere sa naftom. Sestra Kisito je rasplamsavala vatru osusenom travom. Obe su osudjene tezom kaznom, ali im KC pruza utociste. Javnost otkriva da je izvesni Emmanuel Rukondo svestenik mirne parohije Granges-Canal u Zenevi samo jedan od aktera genocida u Ruandi. Naravno, KC staje na stranu svog clana i kaze da niko ne sumnja da ce onom ko je kriv biti sudjeno, ali ako Dragi Bog oprasta, onda oprasta i crkva. 2001, dok traje sveta nedelja Uskrsa, u parohiji osudjenog za genocid na misi 24 i 25 marta, osudjuju se svi oni koji su se usudili reci da je Medjunarodni sud za Ruandu raspisao poternicu za gore pomenutog svestenika.po starom dobrom obicaju, KC se smatra iznad zakona pravno uredjene drzave, pa cak i medjunarodno priznatih sudova. Kada su svestenika konacno priveli, predstavnik Lozane-Zeneve-Friburga Monseigneur Genoud se usudjuje izjaviti za Svajcarsku televiziju Romanskog Kantona da on o tome prvi put cuje : negiramo SIDU, ne trebamo zastitu Monseigneur Jean-Marie Untaoni Compaoré ima slogan protiv izdanja ABC u akciji protiv SIDE na teritoriji Ugande ( Afrika ) : Borimo se protivside, tako sto cemo se boriti protiv kondoma, jer kondom sprecava da na globalnom planu razmisljamo o seksualnim odnosima. Kao ilustraciju, treba navesti podatak da je od ukupno 26 miliona stanovnika, otprilike milion Kenijaca u to vreme bilo HIV pozitivno ( zarazeno ). Buduci je KC veoma uvazena u Keniji, NGO ( neprofitne nevladine organizacije ) se nisu usudile prozvati predstavnike KC koji su inicirali spaljivanje primeraka izdanja ABC 1999 : Protiv kolektivnog nasilja Zene, mlade devojke koje borave na tritoriji Kosova bivaju zlostavljane u smislu silovane prilikom pokusaja napustanja regiona. Vojnici NATO-a, agencije za pomoc pri UN-u i Crveni Krst su poceli sa distribucijom pilula dan posle, medjutim KC teolog i moralist pri Vatikanu Mgr Elio Sgreccia javno osudjuju distriuciju tih pilula, jer po njihovim recima ta pilula omogucava pobacaj i shodno tome je neprihvatljiva za moral katolika : Pedofilija Predstavnik Lozane-Zeneve-Friburga Monseigneur Genoud, javno osudjuje masturbaciju i mlade momke koji istrazuju svoju seksualnost, dok se po pitanju pedofilije u Svajcarskoj ne izjasnjava ni priblizno tako ostro. Za KC i za gore pomenutog Monsinjora, pedofilija nije greh, ako zrtva (u ovom slucaju maloletnik i njegova porodica ili staratelj ) ne podigne sudsku tuzbu protiv pocinioca. KC dopusta da u slucaju pedofilije svestenik moli zrtvu za oprost za pocinjeni greh u naletu slabosti. Poslednje izdanje indeksa (Index Additus Librorum Prohibitorum), koji navodi autore cija dela su zabranjena za katolicke citaoce izmedju ostaloga navodi : Jean-Paul Sartre, Alberto Moravia, André Gide. pozdrav i od mene Vedranita Poslao: Sre Maj 30, :39 am Komentar Poštovani, Drugi Vatikanski sabor i dokumenti koji su nastali kao prizvod ovog skupa predstavljaju polaznu tačku za dalji razvoj međureligijaskog dijaloga. Formiranje i rad Mješovite komisije je pozitivan primjer napretka u razvoju ekumenskog pokreta i dijaloga među hrišćanima. Međutim, čini mi se na osnovu svega što se dešavalo u pethodnim godinama na ovim prostorima, da problem nije na nižem nivou. Prilikom učešća na jednom skupu koji je bio

92 posvećen upravo međureligijskom dijalogu, na neki način sam se uvjerila da problem u međureligijskim odnosima nastaju na višem nivou. Skup je bio lokalnog karaktera ali su učestvovali predstavnici svih religijskih zajednica koje su prisutne na tom području kao i građani. Dijalog je vođen sa mnogo uvažavanja, iako su se mišljenja prisutnih u mnogo čemu razlikovala. Čini mi se da problem nastaje na višem nivou jer svi vjerski lideri propagiraju toleranciju, međusobno uvažavanje, dijalog sa pripadnicima drugih zajednica ali problem nastaje kada treba se da se primjene ova načela u praksi. Kada se i najprostija pitanja prenesu na viši nivo, dobijaju političku dimenziju i onda to više nije pitanje religije nego pitanje politike. Odgovornost se prebacuje sa jednih na druge, bez izgleda da se napravi iskorak u odnosu na početnu poziciju. Međureligijski dijalog oslobođen od "dnevne politike" skoro da nije moguć, bar na ovim prostorima. Pitanja iz svakodnevnog života često se prenose na politički nivo tako da su rezultati koje proizvode suprotni od očekivanih. Tome doprinose i mediji koji u prvi plan u glavnom ističi nesuglasice i incidente umjesto pozitivnih primjera međureligijskog dijaloga i međusobnog uvažavanja. Izjava koju pape Benedikta XVI koju ste naveli nije mi baš najjasnija ovako izdvojena iz konteksta. U svakom slučaju slika današnje Evrope nije samo hrišćanska o čemu se već raspravljalo tokom prethodnog predavanja. Nesuglasiceu glavnom nastaju iz činjenice što se između nacionalnosti i vjerske pripadnosti stavlja znak jednakosti. Druga ili treća generacija turskih iseljenika u Njemačkoj po nacionalnosti su pretežno Nijemci ali si i dalje islamske vjeroispovijesti, što je kod nas praktično nemoguće. Pozdrav svima, Vedrana Snezana Poslao: Sre Maj 30, :19 pm Znam da se prekasno ukljucujem u Forum ali osecam potrebu da napisem par recenica. To ce biti i moj pokusaj odgovoranja na postavljena pitanja profesora dr. Kopilovic Drugi Vatikanski sabor i dokumenti koji su nastali kao prizvod ovog skupa će sigurno pozitivno uticati na medjureligijski dijalog, ali kad budu poznati siroj javnosti. Relativno mali broj ljudi zna bilo sta o ekumenizmu. Moj licni stav je vise nego pozitivan iako sam i ja jedna od onih koje od nedavno citaju o "ekumenskim htenjima" Prostor i vreme u kome se ja nalazim neminovno uz rec medjureligijski dijalog namece razgovor i uplitanje politike. Ponekad se ne moze razliciti sta je sta, gde prestaje medjureligijski a pocinje politicki dijalog. I zato sam cesto skepticna prema autonomnosti medjureligijskog dijaloga. Ovakva vrsta dijaloga podrazumeva iskren i otvoren odnos i uvazavanje ucesnika u njemu. Uz uvazavanje svega sto je napisano (ne mislim na izuzetno dobro, siroko i za mene edukativno razradjenu temu koja nam je osnov danasnjeg razgovora) mislim da u BiH ne postoji dijalog oslobodjen od dnevne politike, to znaci ni medjureligijski. Vodimo ga cesto na vrlo niskom nivou, mnogo blizem ljudskim porivima nego uzvisenim mislima o uvazavanju, toleranciji - prihvatanje drugoga, humanizmu. Kako se slazem sa Bobanovim tekstom, ponovicu samo njegovu recenicu: Evropski identitet čine vrednosti ne samo hrišćanstva, već i drugih religijskih zajednica. Kako se vidimo na ekranu za sat vremena, pozdavljam vas sve. Marina K. Poslao: Sre Maj 30, :33 pm

93 evo, kako nisam na chatu, imam prilike malo detalnije pročitati postove na ovu temu. moram napomenuti da me povrijedila Biljanina tvrdnja "Za KC i za gore pomenutog Monsinjora, pedofilija nije greh, ako zrtva (u ovom slucaju maloletnik i njegova porodica ili staratelj ) ne podigne sudsku tuzbu protiv pocinioca" i ne samo kao kršćanku, jer nisam baš i neka vjernica, nego i kao osobu. Ako je netko čitao Bibliju, zna se stav o tome. Upoznata sam s svim "nedjelima" KC, i na neki način odvajam Crkvu i vjeru. Jednako štujem i ne štujem sve vjere, i pokušavam iz svake uzeti ono pozitivno, a zanemariti negativno. Ne pada mi na pamet braniti KC, jer sam svjesna i križarskih ratova, i inkvizicije, kao što sam svijesna grijehoova Crkava drugih vjera i vjernika, ali moram priznati da me ovo pogodilo, jer generalizirati da je stav bilokoje Crkve da pedofilija nije zločin i grijeh, je teška optužba koja me strahovito povrijedila. Osobno radim s žrtvama obiteljskog nasilja u koje spada sve i svašta, pa je za mene ta tema izrazito delikatna. Ako je ovo tvoj autorski post Biljana, naravno da imaš pravo na svoje mišljenje, kao i svi drugi na svoje. Ako pak je kopiran s Interneta, molila bih da ubuduće navodite svoje izvore. Činjenica je da pojedini biskupi i svećenici zataškavaju slučajeve pedofilije koje ima jako (jako!) puno, i da svećenike pedofile umjesto da ih se kazneno goni da ih se premješta iz župe u župu, a da one koji upozoravaju na to da ih jednostavno "miču". Ne mogu ni opisati koliko to žestoko osuđujem. Ali ovom izjavom se zapravo generalizira, da za cijelu KC pedofilija nije grijeh, a to bi značilo da za sve vjernike kao pripadnike KC (pa i za mene!) to nije grijeh, a to je zaista teška optužba. Unaprijed se ispričavam što je ovaj post toliko nabijen emocijama, ali eto, imala sam potrebu reagirati. Svako dobro svima, i lijep pozdrav. Tanja Poslao: Sre Maj 30, :16 pm Mene je isto tako jako iznenadio Biljanin post, koji je postavljen i na njen blog, i narocito sam iznenadjena sto je RKC izdvojena. Valjda u ostalim vjerskim zajednicama nema takvih pojava, ili sta ste vec Biljana htjeli reci? Tatjana Peric, Subotica mila Poslao: Čet Maj 31, :41 am Poštovane kolege i gospodine Kopiloviću, ovim putem pokušaću da dam svoj mali doprinos na datu temu. Ekumenizam Tema o ekumenizmu ostala je stalno otvorena. Neosporno je da svaka generacija gradi svoj sud o duhovnom zbivanju iz prošlosti ali mnogo više u sadašnjosti. Taj zahtjev je sastavni dio kritičkog odnosa prema svim zbivanjima koja se tiču praktičnog hrišćanstva. Kad ekumenizam predstavlja sebe onda je predmet uvijek opšta a ne pojedinačna ideja iz pojedinačnih uvjerenja. Opšte se proizvodi na štetu pojedinačnog, pojedinačno se zanemaruje u korist opšteg. Time što je opšte potisnulo pojedinačno, uslijedio je stav da se sva pitanja o konkretnoj istini rješavaju bez kritičnog preispitivanja koje je sastavni dio života.

94 Tu naravno ne smije da dođe do nesporazuma jer se u duhovnom traženju mora doći do suštine, do pojedinačnog a ne samo do opšteg. Ako se ekumenizam nekritički odnosi prema suštini izvornog hrišćanstva, ako ga zapostavlja i ignoriše, onda on u sebi nosi elemente želje za dominacijom ne samo nad tijelom već i nad dušom. Autor knige "Ekumenizam - rješenje ili promašaj" navodi da je ekumenizam suprotan Hristovom evanđeoskom planu o jednom stadu i jednom pastiru, jer ekumenisti govore o mnogim stadima a jednom toru i jednom gospodaru a da bi to postigli teže za stalnim promjenama. Za Hristovu crkvu istina se ne sastoji u činjenici da se u njoj ne događa ništa novo, već u tome da pojava novog ne protivreči starom, ne ruši ga već ga dalje otkriva i utvrđuje. Karakteristika i osnovno obilježje Hristove crkve je njena cjelovitost puta istine i života koja potiče iz jednog za sve zajedničkg izvora svjetlosti - Isusa Hrista. Moguće je naslutiti istorijsku dimenziju i svrhu obnoviteljskih namjera ekumenizma kao pokušaja prilagođavanja crkve novom vladajućem sistemu pomoću kojeg će ostvariti svoju istorijsku namjeru opšte kontrole i prevlasti nad duhovnim životom i razmjenom duhovnih dobara. Zadatak ekumenskog pokreta sastoji se u sprečavanju cirkulacije svih ideja, različitih i suprotnih u odnosu prema učenju crkve i svega onog što po njenoj procjeni moglo ugroziti moć monopola crkve. Najteži oblik nasilja je nasilje nad mišljenjem. Prema ovom autoru pomenute knjige, volja za moć je pokretačka snaga ekumenskog pokreta. Osnovno za ekumenizam je vjerski i politički totalitarizam koji suzbija svaki vid slobodnog govora i komunikacije, ograničen odnos prema izvornom hrišćanstvu koje je donijeloslobodu, ličnu i društvenu. Isto tako ravnopravno u ove temelje ugrađena su i biblijske ideje o jednakosti svih ljudi, pravo na lično opredjeljenje, vjersko ili političko, o vezanosti svih ljudi istim zakonom. Biblija je prihvaćena kao opšti komunikacijski medij koja je vijekovima prenosila moralne koncepte dobra i apsolutne slobode. Ekumenizami novi svjetski poredak imaju isti cilj koji "neminovno vodi spajanju crkve i države, odnosno do uske saradnje ove dvije institucije". Međutim, ovdje autor u pomenutoj knjizi navodi da je povučena jasna linija razdvajanja. Isus je rekao: "Moje carstvo nije sa ovoga svijeta...". Na ovo autor upozorava da "veliki broj konzervativnih hrišćana, katolika, pravoslavaca, protestanata i dr. sa velikom tugom žale zbog naglih promjena i negativnog ekumenskog uticaja u jedinstvo hrišćanske zajednice i svih svjetskih religija i ideologija, oni vide potpunu propast i otpad od istine". Pogled na ekumenski dijalog Početna tačka i osnovno načelo dijaloške filozofije je: "Mene nema bez tebe", "Mi ne postojimo zbog sebe", "Mi postojimo sa drugima i jedni za druge", "Mi se nismo sreli, mi JESMO susret, mi JESMO dijalog". Drugi nije granica mene, drugi je dio mene, obogaćuje moje postojanje. Dakle dijalog je neophodan korak na putu ka ljudskoj samospoznaji. Dijalog ne čine samo riječi i konverzacija, on sadrži sve dimenzije koje nas čine humanim. On podrazumjeva i nacije, religije...svaki narod, kultura, religija, imaju svoja bogatstva i darove. Međutim, ona postaju ograničena i prerastaju u ideologiju ukoliko se okreću samo sebi i priznaju samo svoje. Tada druge nacije, kulture, religije postaju neprijatelji. Međureligijski dijalog je jedini način da se izbjegne katastrofalan sudar. Danas je dijalog među kulturama, religijama i Crkvama uslov za mir u svijetu. Neophodan je da se od suparništva i konflikta pređe put do stanja gdje će svaka strana poznavati i poštovati drugog kao svog partnera. U današnjem svijetu globalizacije treba izbjeći dvije opasnosti. S jedne strane mi moramo izbjegavati sve vidove nacionalizma, rasizma, ksenofobije i tlačenja ljudi kao potvrdu superiornosti i kulturne prevlasti. Nacije, kulture, religije, moraju se otvoriti i stupiti u dijalog. To podrazumjeva međusobnu toleranciju, poštovanje, razumjevanje i poznavanje kako ograničenja jednih tako i bogatstva drugih, takođe podrazumjeva se i da su spremni da uče jedni od drugih. Dijaloška zajednica među kulturama i religijama izvan autagonizma i jednoličja je jedini put ka miru u eri globalizacije. Religija se ne nasljeđuje biološki, ne usvaja se ni društveno. Ona nije društveni proizvod nego dobro u društvu ili društveno dobro.

95 Srdačan pozdrav! Mila Marko Stojanovic Poslao: Čet Maj 31, :07 am Postovani Ja se ponovno izvinjavam zbog mog kasnjenja! E ovako! Neslazem se sa tim da se evropa malo otudjila od Hriscanskih Korena, bas naprotiv vocinu u Evropskom Parlamentu cini Grupa Demo Hriscana, koji su u svojoj ideologiji prokonzervativi i krenuti ka hriscanskoj etici! Tako da smatram da se Evropa i nije otudjila od Hriscanskih Korenova! A po pitanju Ekumenizma, kao moguce slike buducnosti Evrope, smatram da je itekako buducnost, shodno Itegrisanjem evropskih zemalja, i potencialne mogucnosti da EU postane, nesto poput parnjaka SAD-a. Na osnovu toga verovatno ce i religija - Hriscanska imati taj proces itegracije. Ali se takodje plasim da ce to tesko ici. Nisam siguran, kakvo je raspolozenje crkava, ali svakako to bi bio istoriski momenat za sve - takodje je potrebno reformisati crkve i rilagoditi ih integraciji! Ali radujem se time - napokon bi tada crkva imala svoje pravo obelezje - Hriscanstvo je ipak jedna religija! "Bog je jedan za sve, nevazno kako ga mi zvali ili slavili" Marko Stojanovic marko.stojanovi85@gmail.com nektan.art@gmail.com Milan Sitarski Poslao: Čet Maj 31, :25 am Dragi moji i drage moje, obično izbegavam da se uključujem u forumsku debatu drugih predavača, ali sada imam potrebu da prokomentarišem neke akcente debata sa mr Đakovcem i dr Kopilovićem. Naravna je stvar da oni kao naši predavači, ujedno i predstavnici velikih verskih zajednica, društveno izuzetno relevantnih na našim prostorima, čija učenja i delovanje u društvu imaju značajnog uticaja na naše živote (ne samo njihovih vernika) treba da se suoče sa našim stavovima, uključujući i one koji se radikalno razlikuju od njihovih. Između ostalog, zato i organizujemo Školu tolerancije. Predlažem, međutim, da bi naša škola i ostala škola tolerancije, da se držimo par pravila koja po mom shvatanju predstavljaju preduslove za tolerantan dijalog, pa i suživot, a gde je moguće i za približavanje stavova. Dr Vukomanović je dobar deo svog predavanja baš i posvetio takvim pravilima/preduslovima za dijalog i toleranciju, ali imam utisak da je sa tim pravilima neuporedivo lakše složiti se na načelnom nivou nego ih primeniti u realnoj interakciji sa konkretnim predstavnicima konkretnih pogleda na svet, religijskih a i drugih. Ne bih sada ponavljao sva ta pravila i preporuke, ali bih izdvojio par onih koje smatram naročito važnim, na osnovu dosadašnjeg toka naših debata, naravno u mojoj interpretaciji: - Svedimo generalizacije na nulu. Ako neko jeste predstavnik neke verske zajednice, nacije,

96 stranke ili bilo koje druge društvene grupe, to ne znači da može snositi ličnu odgovornost za ponašanje svih članova te grupe, između ostalog i zato što članstvo u grupi ne znači lišavanje lične odgovornosti pojedinca za sopstvene postupke i prebacivanje odgovornosti na grupu. Visoko cenim česte apele hrvatskog predsednika Mesića za "individualizaciju krivnje" i toplo ih preporučujem svima, da se ne bi činila usluga onima koji žele da za njihova zlodela odgovornost snosi grupa kojoj pripadaju, a i da se ne bi nepravedno napadalo nevine za bilo kakva zlodela (pogotovo one koji se u okviru svoje grupe/zajednice oštro protive svim zlodelima i zbog toga neretko dolaze pod udar onih prvih, o čemu se barem u epohi interneta možemo kvalitetno informisati) - Ako već pristupamo društvenim grupama kao kolektivitetima, apelujem da prema svima njima primenjujemo bukvalno identična merila. Na jednoj od chat sesija mi je preporučeno da budem "kritičniji prema našima, kao što svako treba prema svojima". Nasuprot tome, zastupam stav bukvalno identičnih kriterijuma, i to baš u funkciji dobronamerne kritike, koja ima za cilj da pomogne onome koga kritikujemo da se poboljša, a ne da ga uništi ili dezavuiše. U suprotnom, u slučaju gledanja bilo koga kroz "crne ili ružičaste naočare", onome koga kritikujemo pružamo dodatnu mogućnost da se od kritike "odbrani" veoma lako, tako što će podvući njenu neobjektivnost i dovesti u pitanje naše dobre namere (po meni - s pravom; niko ne voli da se meri na vagi koja dodaje ili oduzima kilograme po želji). Time možemo odbiti od sebe i one koji bi bili spremni da kritiku uvaže u slučaju da je formulisana i izrečena uz upotrebu apsolutno jednakih kriterijuma. Nadam se da ove moje preporuke neće biti shvaćene kao cenzura i da će uroditi plodom. Pozdrav svima i samo napred! veronika-grzin Poslao: Čet Maj 31, :58 am Slažem se Milinim razmišljanjem da bi Ekumenizam više trebao težiti da traži bit kršćanstva, a ne da stavlja na okup kršćane kako bi ih se lakše držalo pod kontrolom. Ali za to je veoma potrebna Biblija tj. Sveto pismo kao autoritet,i kao izvor istine. Žao mi je što je Biljana toliko ogorčena na katoličke svećenike, vjerojatno nije upoznala njihova mnogobrojna dobra djela, pa vidi samo one koji su pogriješili. Treba tražiti prave uzroke posljeratne situacije kod nas,zbog koje smo se i sastali. Sveti Pavao u poslanici Efežanima : Ubudući budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći! Obucite se u bojnu opremu Božju, da se možete suprostaviti đavolskim napadima! JER NAŠA BORBA NIJE PROTIV KRVI I TIJELA, NEGO PROTIV POGLAVARSTVA, PROTIV VLASTI, PROTIV VRHOVNIKA OVOG MRAČNOG SVIJETA: PROTIV ZLIH DUHOVA KOJI BORAVE U NEBESKIM PROSTORIMA.. Zato uzmite na sebe bojnu opremu Božju, da se mognete oduprijeti u zli dan, i kad sve nadvladate održati se. Nemojmo dakle osuđivati grješnike, već se boriti protiv grijeha, jer nitko od nas nije pravedan pred Gospodinom. A što se tiče EIDS- a i kondoma, čitala sam negdje da su kondomi u vezi toga velika prevara jer daju čovjeku lažnu sigurnost. Mikroskopske pore u strokturi kondoma veće su od virusa EIDS-a pa on kroz njih prolazi. Znači i to je samo jedna od prevara zloga. Veronika Gržin- Di Vincenzo Frosina Poslao: Čet Maj 31, :04 pm Zdravo!

97 Poshtovani Milan, Smatram da ovo tvoje ukljucenje je jako vazno i da uopshte nije kritika nego objektivni pristup za da ova shkola vrodi sa neki plodove. Mislim da nashe kolege u svojim izlaganja svakako treba da potenciraju shta je nivni stav a shta stav njihova zajednica za da ne dodje do generalizacija, svakako i da navode izvori. Balkan je mesto gde neke ljude imaju sklonost da generaliziraju i da prihvataju predrasude kao svoj stav, upravo i zato sam se uklucila ovu shkolu - za da naucim neke stvari za druge religije i da zapravo da vidim dali mi mozemo da budemo pretstavnici medjureligiski dijalog...sve pocinje od individua pa ona pripadamo na etnicka, vjerska zajednica i tako dalje... Nadam se da nashe idne izlaganje bice u duh megju etnicka i medjureligiska tolerancija i dijalog ali ne reda radi nego sa pokushaj da shfatimo razberemo i naucimo neshto vishe od drugi... Pozdrav svima! Tanja Poslao: Čet Maj 31, :00 pm Ja se isto tako slazem sa Milanom i jako mi je zao sto je dragocjeno vrijeme za chat vec dva puta - po meni - bilo potroseno na beskrajne optuzbe na racun SPC i RKC, a nemam sumnje da bi i sa ostalim vjerskim predstavnicima bilo isto. Bilo bi mi puno draze da su dosadasnji predavaci imali vise vremena da nam govore o SARADNJI medju vjerskim zajednicama na nasim prostorima, a obojica imaju puno iskustva u tome, a ne da trose vrijeme braneci se od raznih optuzbi, kao da su u najmanju ruku sami odgovorni za sve to. A oni koji zasluzuju da budu napadnuti nece nikada ni pristati da budu dio ovakvih inicijativa kao sto je BOS skolica. Biljana Poslao: Čet Maj 31, :06 pm dopuna view=threads&p= &t=360118&sid=a71df13c9507e9f9c6d333b27f7e5fc6 za one koji bi da procitaju nesto vise o tome sta kazu Italijani i Francuzi o pedofiliji u redovima KC... inace, dajem casnu pionisrku rec da cu ubuduce dati listing svih web sajtova... hvala za opomenu... Milan Sitarski Poslao: Pet Jun 01, :52 pm Draga Biljana, Hvala na URL, samo bih dao sebi slobodu za još jednu malu opasku: nisu u pitanju Francuzi i Italijani, već NEKI Francuzi i Italijani. I naša malecna i relativno zaparložena društva na Balkanu pa su koliko toliko pluralna, što bi se reklo - ima nas raznih, za i protiv ovog ili onog stava i sl., a kamoli u nacijama od po 60-ak i više miliona ljudi. Što se konkretnog izvora koji ste naveli, čini mi se da je u pitanju internet forum "opšte

98 prakse", neuporedivo manje fokusiran na jednu grupu tema od ovog našeg, tako da ne bih nikome preporučivao da relevantna mišljenja o bilo kojoj temi traži tamo (mada naravno može ako hoće, slobodna zemlja - slobodni ljudi Inače, na taj forum se stiže sa sajta po čijem sam Home Page zaključio da je izrazito komercijalnog karaktera, pa ga i u tom smislu ne bih preporučio kao preterano ozbiljan izbor informacija. Pozdrav! Amina Poslao: Čet Jun 07, :10 pm Citat: Papa obnavlja vijece za dijalog s islamom Papa Benedikt XVI objavio je kako planira ponovno uspostaviti ured specijaliziran za odnose s muslimanima koji je, uz glasne kritike muslimanskih zemalja, zatvorio prije godinu dana. Vatikanski državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone objasnio je u razgovoru za talijanske medije kako ce Papinsko vijece za medjureligijski dijalog biti odvojeno od vatikanskog ureda za kulturu, te da ce mu biti vracen raniji status. Kardinal je naglasio kako ovaj korak pokazuje koliku vaznost Vatikan pridaje dijalogu s drugim religijama. Dužnosnici Vatikana nisu mogli reci kada će se ured otvoriti ni hoce li engleski strucnjak za islamska pitanja nadbiskup Michael Fitzgerald biti vracen na raniji položaj s mjesta papinog predstavnika u Egiptu. Kada je Benedikt VXI pocetkom godine objavio kako ce premjestiti Fitzgeralda i sjediniti njegov ured s uredom za kulturu, neki su strucnjaci izrazili bojazan da bi Vatikan, u ovim kriznim vremenima, mogao ostati bez strucnjaka za islam. Odnosi crkve i muslimana bili su izuzetno napeti nakon što je Papa u rujnu u Njemackoj povezao islam s nasiljem. Papa se kasnije ispricao, a u studenom je posjetio Tursku i zajedno s muslimanima molio u džamiji. Sveta se stolica u posljednje vrijeme trudi popraviti odnose s islamom. U pocetku svibnja je na isusovackome Papinskome grgurovskom sveucilistu otvoren tecaj o Katolickoj crkvi za diplomate iz muslimanskih i sredozemnih zemalja. (jutarnji - cetvrtak, 31 Svibanj 2007) Amina Poslao: Čet Jun 21, :26 pm Evo jedne zanimljivosti... Citat: Imami i svećenici igraju humanitarnu nogometnu utakmicu u Zenici Pod pokroviteljstvom Općine Zenica 27. juna na stadionu "Bilino polje" u Zenici će se odigrati

99 revijalna humanitarna nogometna utakmica između vjerskih službenika - imama Medžlisa Islamske zajednice Zenica i reprezentacije katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine. Nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić na pres-konferenciji pozdravio je održavanje ove vjersko-sportske manifestacije koja se održava prvi put i poželio da ih bude što više. "Prije utakmice obje ekipe će u svojim vjerskim objekitma u Zenici obaviti molitve za mir u BiH. Svećenici će obaviti misu u Crkvi svetog Ilije, dok će u isto vrijeme imami obaviti ikindijunamaz u Čaršijskoj džamiji. Ovo je humanitarna utakmica koja će se igrati u svrhu vraćanja međusobnog povjerenja i poštivanja u našoj različitosti", kazao je kardinal Puljić, koji je pozvao građane Zenice da svojim prisustvom u prijateljskom duhu uveličaju ovaj događaj. Selektor reprezentacije katoličkih svećenika BiH monsinjor Ivo Tomašević je naglasio da rezultat neće biti u prvom planu. "Dat ćemo sve od sebe da to bude jedan lijep susret i bogat događaj. Najvažnije je da se tim susretom obogatimo i upoznamo. Iako ćemo učiniti sve da u sportskom i prijateljskom tonu pobijedimo, to sigurno nije najvažnije", kazao je Tomašević, čija je ekipa prošle godine na Evropskom prvenstvu svećenika u malom nogometu u Sarajevu osvojila bronzanu medalju. Utakmica imama i svećenika imat će humanitarni karakter, a sav prihod od prodanih ulaznica kao i prilozi sponzora i darivatelja bit će uplaćen na račun Javne ustanove "Dom-porodica" u Zenici u kojem je smještaj našlo više od stotinu djece bez roditelja. Tanja Poslao: Čet Jun 21, :02 pm Utakmica Sjajno! Amina Poslao: Uto Jun 26, :42 am Citat: 26 godina od Gospina ukazanja Danas ( ) se u Međugorju obilježava 26. godišnjica od Gospina ukazanja, a zbog velikog broja hodočasnika služit će se 21 sveta misa na 17 svjetskih jezika. O tačnom broju hodočasnika nema podataka, ali riječ je o desetcima tisuća koji su stigli čak iz Brazila, Ugande, Karibskih otoka, Koreje, Europe, Sjedinjenih Američki Država. Fra Tomislav Pervan kazao je kakao je Međugorje poruka mira, te da su u Međugorju svi razumiju jer govore istim jezikom vjere, molitve i ljubavi. Inače, o Gospinom ukazanju prije 26. godina u Međugorju svjedočilo je tada šestoro djece. Otada, kako tvrde, imaju redovita ukazanja a posljednji zajednički susret bio je danas u prostoriji uz crkvu sv. Jakova u Međugorju. Službena Crkva ne priznaje nadnaravni karakter međugorskih ukazanja. Fena / BH Telecom

100 Medjugorje Frosina Poslao: Pon Jul 16, :47 pm komentar - Kako ocjenjujete ulogu II. Vatikanskog Sabora na međureligijske odnose? Smetam da uloga je znacajna i da nakon Vatikanskog Sabora rimokatolicka crkva otvorila se i druge religije, iako neznam zashto imam uticaj da Rimokatolicka crkva ima nadmeni stav sprema ostali crkvi... - Zanima me kako vidite autonomsnost međureligijskog dijaloga, oslobođenog od dnevne politike? Međureligijskog dijalog je mogucnost za zajednicko sudjelovanje u nasoku mir i medjusebno razumjevanje, iako na Balkanu to ide nekako teshko da se iskluci religija iz politike! - Prokomentirajte rečenicu Benedikta XVI. da je Evropa apostatirala od same sebe time što se odrekla svojih kršćanskih korijena. neslazhem se sa ovo. marija Poslao: Sre Jul 18, :16 pm 1.Zanima me kako vidite automnost međureligijskog dijaloga, oslobođenog od dnevne politike? Biti oslobodjen od dnevne politike u tom kontekstu skoro da je nemoguce, ali da bi medjureligijski dijalog moga da postigne sebi svojstven cilj nemoguce je a da ne tezi tome. Naime, zagadjenost dnevnom politikom nije plodotvorna za uspostavljanje dijaloga bez predrasuda i osude. U nase ime, kao i u ime verske zajednice, tacnije vernika/ca se cini mnogo toga sa cim se nikako ne bi slozili svi istinski vernici/ce. 2. Evropa pred novom dekristijanizacijom. Da li vidite mogućnost da put ekumenizma bude put budućnosti? Za Evropu je mozda to jedini put, iako iz ekumenskog verskog dijaloga ne bi smeli da budi iskljucene islamska vreska zajednica, niti druge, manje verske zajednice. 4.Prokomentirajte rečenicu Benedikta XVI. da je Evropa apostatirala od same sebe time što se odrekla svojih kršćanskih korijena. To je recenica koja vise prilici politicaru koji pokusava preko apstraktnog pojma, kao sto je Evropa, bez odredjenja na koju i kakvu Evropu misli, da manipulise svojim vernicima/cam preko osecaja krivice koji vernici/e mogu osetiti ako se identifikuju sa svojim verskim identitetom.