Časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Transcription

1

2 Časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Zeitschrift für Rechts - und Sozialwissenschaften der Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj Strossmayer in Osijek Journal des sciences juridiques et sociales de la Faculté de droit Josip Juraj Strossmayer Université à Osijek Journal of Law and Social Sciences of the Faculty of Law Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

3 Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Izdavač/Publisher Pravni fakultet u Osijeku, Stjepana Radića 13, Osijek Uredništvo/Editorial Board Prof. dr. sc. Igor Bojanić (glavni i odgovorni urednik / Editor in Chief), prof. dr. sc. Ivana Barković Bojanić (izvršna urednica /Executive Editor), doc. dr. sc. Predrag Zima (tehnički urednik / Technical Editor), prof. dr. sc. Zvonimir Lauc, prof. dr. sc. Vladimir Ljubanović, prof. dr. sc. Srećko Jelinić, prof. dr. sc. Nedeljko Bosanac, prof. dr. sc. Vlado Belaj, prof. dr. sc. Vilim Herman, prof. dr. sc. Renata Perić, prof. dr. sc. Nihada Mujić, prof. dr. sc. Mira Lulić, prof. dr. sc. Mario Vinković Međunarodno uredništvo/international Editorial Board Professor Fiona C. Beveridge, School of Law, University of Liverpool, Velika Britanija Prof. dr. iur. Rainer Gildeggen, Hochschule für Wirtschaft und Recht, Hochschule Pforzheim, Njemačka Prof. dr. iur. Urban Bacher, Hochschule für Wirtschaft und Recht, Hochschule Pforzheim, Njemačka Prof. dr. sc. Ljubomir Zovko, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Bosna i Hercegovina Prof. dr. sc. Kadriye Bakirci, Faculty of Law Hacettepe University Ankara, Turska Prof. dr. sc. Izabela Pruchnicka-Grabias, Warsaw School of Economics, Poljska Doc. dr. sc. Justyna Maliszewska - Nienartowicz, Jean Monnet Center for European Studies, University of Torųn, Poljska Prof. dr. sc. Vid Jakulin, Univerza v Ljubljani, Pravna fakulteta, Slovenija Prof. dr. sc. Gerald G. Sander, Hochschule für öffentliche Verwaltung und Finanzen, Ludwigsburg, Njemačka Lektor za hrvatski jezik/croatian Language Editor Marija Šerić, prof. Prevoditelj i lektor za njemački jezik/german Language Editor Dr. sc. Ljubica Kordić Prevoditelj i lektor za engleski jezik/english Language Editor Dubravka Papa, prof. Adresa uredništva/address of the Editorial Board Pravni fakultet u Osijeku Stjepana Radića 13, Osijek, Republika Hrvatska tel: 031/ , fax: 031/ web: Časopis izlazi u 4 broja godišnje (cijena četverobroja 120,00 kn) Narudžbe slati na adresu uredništva, a novac uplatiti na žiro račun broj Naklada 150 primjeraka Izdano uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se u: Current Legal Theory, Tilburg, The Netherlands, ProQuest Research Library, Ann Arbor, Michigan, USA, Sociological Abstracts, San Diego, California, USA, EBSCO Publishing, Ipswich, Massachusetts, USA. Tisak MIT, Osijek.

4 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, SADRŽAJ Zlatko Kramarić Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike... 7 Josip Vrbošić, Daniel Haman NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK Ljubica Kordić, Dubravka Papa Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup Davorin Pichler Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić Uloga oporezivanja za vrijeme financijske krize : izabrana problematika Prikazi Ivan Padjen PRAVO KAO METODA: UZ DUŠKO VRBAN METODLOGIJA PRAVA I PRAVNA TEHNIKA (OSIJEK: PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU, 2013) Mario Vinković Prikaz zbornika radova Perspektive antidiskriminacijskog prava, urednika Željka Potočnjaka, Ivane Grgurev i Andree Grgić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,

5 4 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 CONTENT Zlatko Kramarić Yugoslav idea in the context of postcolonial criticism... 7 Josip Vrbošić, Daniel Haman Labour remuneration in the second half of the 18th century in the Virovitica district with a special reference to Osijek and the Osijek district Ljubica Kordić, Dubravka Papa Cooperation between faculty departments to the purpose of quality improvement in teaching foreign languages for specific purposes a comparative approach Davorin Pichler Informed consent in forms by which a recommended diagnostic i.e. therapeutical procedure in the Clinical hospital of Osijek is agreed to and their harmonisation with regulations and international practice Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues Reviews Ivan Padjen THE LAW AS METHOD: DUŠKO VRBAN "METHODOLOGY OF LAW AND LEGAL TECHNIQUE" (OSIJEK: FACULTY OF LAW OF THE JOSIP JURAJ STROSSMAYER UNIVERSITY OF OSIJEK, 2013) Mario Vinković REVIEW OF PROCEEDINGS "PERSPECTIVES OF ANTI-DISCRIMINATION LAW", ŽELJKO POTOČNJAK, IVANA GRGUREV AND ANDREA GRGIĆ, FACULTY OF LAW, UNIVERSITY OF ZAGREB, ZAGREB,

6 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, INHALT Zlatko Kramarić Jugoslawische Idee im Kontext der Postkolonialismuskritik... 7 Josip Vrbošić, Daniel Haman Arbeitsentgelt in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts in der Veröczer- Gespanschaft mit besonderer Rückblick auf den Bezirk Osijek und die Stadt Osijek Ljubica Kordić, Dubravka Papa Kooperation zwischen den Fakultätsabteilungen zum Zweck der Qualitätbewertung von Fachfremdsprachenunterricht komparativer Ansatz Davorin Pichler Informierte Zustimmung in Zustimmungsformularen, durch welche die vorgeschlagene diagnostische bzw. therapeutische Behandlung im Krankenhauszentrum Osijek von Patienten angenommen wird und deren Übereinstimmung mit internationalen Vorschriften und Praxis Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić Die Rolle der Steuern in der Finanzkrise : ausgewählte Fragen Darstellungen Ivan Padjen Recht als Methode:Zum Buchdarstellung von Duško Vrban Methodologie des Rechts und Rechtstechnik(Osijek, Fakultät für Rechtswissenschaften, Josip-Juraj-Strossmayer Universität in Osijek, 2013) Mario Vinković Darstellung der Beiträgesammlung Perspektiven des Antidiskriminierungsrechts der Herausgeber Željko Potočnjak, Ivana Grgurev und Andrea Grgić, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität Zagreb, Zagreb,

7

8 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 7 Prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, redoviti profesor u trajnom zvanju Kulturologija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Izvorni znanstveni rad UDK 94(497.5) Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike Sažetak: Ključne riječi: U ovome tekstu, Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike, pokušali smo ukazati na temeljne razloge (ranije formirani kulturni i politički kodovi, različite književne tradicije, partikularni interesi ), zašto ideja stvaranja zajedničke jugoslavenske države godine nije mogla uspjeti. jugoslavenstvo, (post)kolonijalizam, identitet, kultura, povijest, partikularno vs. univerzalno Destruktivna narav zna samo jedno: praviti mjesta; raditi samo jednu stvar: uvoditi red. (Walter Benjamin) Uvod Krajem XIX. stoljeća, odnosno početkom XX. stoljeća ideju jedinstvene, zajedničke države jugoslavenskih naroda zagovarali su mnogi hrvatski intelektualci, književnici, političari.(1) Tako je i M. Krleža mislio da je zajednička država jugoslavenskih naroda bila jedini način da se Hrvati spase u svjetskoj konflagraciji (J.Šentija, 2011, 237), jer Hrvatima je jedino zajednička država jugoslavenskih naroda (a u tom trenutku, početkom XX. stoljeća, status naroda pripadao je samo Slovencima, Hrvatima i Srbima) mogla donekle jamčiti očuvanje teritorijalnog integriteta.(2) Doduše, Krleža kaže da nije to izbavljenje Hrvata zamišljao u formi podvrgavanja srpskoj Kraljevini i dinastiji Karađorđevića, što su kao konačne narodne ideale zagovarali jugoslavenstvjušći hrvatski inteligenti, od Čerine i Meštrovića, do braće Angjelinovića, do Bartulovića, Jurice Demetrovića, braće Vojnovića i toliko drugih (...). Ja sam naše narodno oslobođenje zamišljao u okviru jedne u svakom slučaju modernije, savremenije etatističke formule, koja bi konačno razbila svu našu duhovnu bijedu i mistifikacije o tome tko smo, što nas određuje i kamo uopće plovimo (J.Šentija, 2011,237).(3) Ali, kao što je poznato, godine do narodnog oslobođenja/ujedinjenja južnih Slavena nije došlo u okvirima nikakve modernije etatističke formule ujedinjenje je samo potvrdilo postojeće odnose moći: vojno moćnija Srbija, koja se u ratu borila na pravoj strani, usisala je svoju slabiju slavensku braću, koji su tijekom rata, stjecajem povijesnih okolnosti, bili na pogrešnoj strani; pa je posvema razumljivo što glavnim protagonistima ujedinjenja uopće nije bilo

9 8 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 bitno da taj sveti čin ujedinjenja bude praćen nekom prevelikom demokratskom praksom. Koncept narodnog jedinstva ne samo što je predstavljao temeljni konstitutivni koncept prve jugoslavenske države, već je i dominirao jugoslavenskom politikom od do godine, a unutar tog koncepta nije bilo mjesta nekom pretjeranom prakticiranju demokratskih praksi između demokracije i države/nacije (ovdje između države i nacije stavljamo znak jednakosti, jer u jugoslavenskoj državi, da bi bila ne samo stabilna, nego i legitimna, mora postojati jedna nacija, jugoslavenska (D.Jović, 2003., 108), manje-više, svi relevantni protagonisti, koji su aktivno sudjelovali u formiranju države smatrali su da je od svega najvažnije da se država/nacija uopće formira, a ona prava pitanja - pitanja o konstitucionalnom okviru te buduće države, identitetska pitanja, ili ona koja su se trebala odnositi na funkcioniranje političko-financijskih institucija, kao što su pitanja buduće monetarne politike, određivanja zajedničke valute, koja će, između ostaloga, zahtijevati i utvrđivanje realnog pariteta prilikom konverzije starih austrougarskih i srbijanskih novčanica u novu jedinstvenu valutu, ili, pak, jedno od najvažnijih za veliku većinu stanovnika te buduće države - pitanje agrarne reforme - svjesno su potiskivali, naivno misleći da će se i ona, odmah poslije ujedinjenja, početi postupno rješavati. Nema dvojbe da su neki od sudionika ujedinjenja bili politički idealisti, koji očito nisu bili svjesni činjenice da otvaranje i rješavanje tih (pre)važnih političko-ekonomskih pitanja nije moguće ako temeljne relacije u društvu nisu regulirane sukladno najvišim demokratskim normama. Neshvatljiva suzdržanost i pasivnost u postavljanju tih pravih pitanja, prije svega, ne-srpskih političara,(4) dovela je do toga da je stvorena država koja je bila centralistički uređena, uzde političke moći držali su Srbi, njihova je bila vojska, dinastija i državne institucije, i doista je bilo svejedno zove li se ona Velika Srbija ili Jugoslavija (ispuštanje vlastitoga imena države, odnosno njegovu supstituciju nekim drugim imenom moguće je realizirati isključivo u onoj zemlji koja se osjeća izuzetno moćnom i istinski je puna samopouzdanja op. Z.K.) (I.Banac, 2001., 117). No, ovaj pokušaj kreiranja ideje neetničke nacije koja pokušava ignorirati lokalne etnicitete ima, prema mišljenju M. Banksa, i svoje naličje, jer svi nacionalizmi, čim preuzmu kontrolu nad državom, aktivno pokušavaju afirmirati i reificirati specifične etničke identitete onih grupa (Hrvata, Slovenaca... op. Z.K.) unutar nacionalne države koje čine Drugo u odnosu na dominatnu naciju (srpsku op. Z.K.), a da u isto vrijeme potisnu ideju etničkog partikularizma unutar (jugoslavenskog op.z.k.) nacionalnog identiteta (1996., 168). Drugim riječima, M. Banks pravilno zaključuje da nacijama u pravilu dominiraju one etničke grupe koje ne inzistiraju na svome etničkom identitetu, ili im to, iz nekih drugih, malo prije spomenutih razloga, nije toliko bitno!(5) I nema nikakve sumnje da je te godine propuštena prva od mnogih konstitucionalnih šansi da se, u samome početku, osigura da budući razvoj (jugoslavenskog) društva bude utemeljen na demokratsko-liberalnim načelima. Ustav je, prema mišljenju Hegela, jedan široki konsenzus o identitetu političke zajednice i, kao takav, on nužno mora sadržavati osjećanje ljudi za njihova prava i interese. Nadalje, jedino se ustavom može trajno onemogućiti povratak u stanje neporetka, jer se jedino ustavom mogu institucionalno jamčiti sva građanska (i nacionalna) prava. A budući da su u ustavu u formi društvenoga ugovora iznova definiraju temeljni principi i vrijednosti zajedničkoga života, onda se s velikom sigurnošću može pretpostaviti da sa suvislim konstitucionalnim rješenjima ni redefiniranje zajedničkog (jugoslavenskog) političkog identiteta ne bi predstavljao neki veći i nerješiv problem. I umjesto da se jugoslavensko društvo godine integrira pomoću konstitucionalnog patriotizma, do ujedinjenja je došlo tako što je, nakon svih dugih i mučnih pregovora i dogovora, prevladao homogenizirajući/ksenofobični srpski nacionalizam i militarizam! Prema tome, nika-

10 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 9 ko se ne možemo složiti s onim analitičarima, koji (o)lako tvrde da politički sukobi u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji nisu bili primarno etnički, nego primarno ideološki (misli se na sve one prijepore i nesporazume oko konstitutivnog koncepta op.z.k.) (D.Jović, 2003,127). A zar konstitutivni koncept, ako ga čitamo kao svojevrsni društveni ugovor o identitetu političke zajednice, ne bi trebao razriješiti, između inih pitanja, i neke otvorene etničke komplekse : narodno jedinstvo vs. hrvatsko pitanje, odnos nove državne zajednice prema svim nevidljivim (makedonskoj, crnogorskoj, bošnjačkoj...) nacijama, koje ne samo što su integralni dio te zajednice, već i te nacije posjeduju i vlastitu tradiciju, i vlastiti jezik, i vlastitu kulturu/ formativnu predpovijest. I tek u jednom takvom relaksirajućem kontekstu, bilo bi moguće, bez suvišnih strasti i predrasuda, i otvoriti i zatvoriti temu/pitanje zajedničkoga identiteta! I upravo ovo posljednje pitanje, pitanje koji sve to elementi sudjeluju u stvaranju zajedničkog identiteta držimo najbitnijom prilikom formiranje bilo koje, pa tako i jugoslavenske nacije. Naime, ako se složimo da je za nacije svojstveno da njihovi članovi imaju zajedničku ekonomiju i zajednička javna prava i dužnosti, onda je jasno da pored jedinstvenoga teritorija na kojem se ostvaruju relativno brzim putovanjima ta zajednička javna prava i dužnosti, onda se ljudima koji bi dijelili taj zajednički identitet mora jamčiti određena minimalna razina komunikacije među njima, jer samo kroz komunikaciju moguće je ostvariti elementarni konsenzus oko zajedničkoga identiteta. Politička je povijest pokazala da je ta jedinstvena i neponovljiva prilika nepovratno propuštena, jer ondašnji vodeći politički akteri (Pašić, Pribičević, Trumbić...) svjesno su, za razliku od na primjer američkih federalista, odustali od implementacije i konzekventnog prakticiranja liberalnih načela. I umjesto da se poput američkih federalista inzistira na jednoj snažnoj teoriji poretka, jugoslavenski se ustavotvorci, ni na koji način, nisu potrudili osigurati društvo od onog stanja u kojem dominiraju strah i nasilje (M.Podunavac, 2001.,25). Ta nebriga rezultirala je krajnje predvidljivim posljedicama: izgubljena je povijesna mogućnost da se uspostavi toliko nužno i čvrsto vezivno tkivo društva u nastajanju. Naime, dinastija Karađorđevića i srpska vojska, za sve ne-srpske narode, to jednostavno nisu mogli biti. Za takvo što nedostajao im je i politički, ali i moralni kredibilitet! A, jednako tako, propuštena je jedinstvena prilika da se uspostave institucionalna jamstva za jedno slobodno i neometano funkcioniranje društva. Umjesto tih demokratskih i poželjnih rješenja, u jugoslavenskom su društvu poslije ujedinjenja, prevladali: strah, teror, opća nesigurnost, stalno urušavanje većine građanskih i nacionalnih prava. Jugoslavija: konstrukcija/invencija intelektualaca I ako smo se složili da je ta prva Jugoslavija bila invencija intelektualaca, umjetnika i književnika, s jedne strane i, u nešto manjoj mjeri, političara, s druge strane, onda nam se čini da je odabir monarhije kao sustava vladavine predstavljao prijelomnu točku definitivnog razdvajanja između inventora intelektualaca i inventora-političara. No, mora se znati da ta kombinacija (intelektualnih) vrlina i (političkoga) terora nikada u povijesti nije rezultirala nekim sretni(ji)m rješenjima i pomalo je nejasno zašto su još uvijek mnogi, posebice hrvatski intelektualci skloni da, i u jednoj, i u drugoj, jugoslavenskoj zajednici isključivo vide one njene ljepše, pozitivnije strane, a svjesno ignoriraju sve one očigledne činjenice, koje nedvojbeno pokazuju da u toj složenoj i

11 10 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 duboko podijeljenoj zajednici i nije bilo baš sve tako sjajno kako nas oni to, sve ovo vrijeme, nekritički pokušavaju uvjeriti. Zanimljivo je da mnogi naši jugoslaveni uopće nisu krili svoje, i teorijske i političke simpatije, prema svjetski poznatim srednjoeuropskim nostalgičarima: M. Kunderi, G. Konradu, D. Kišu, V. Havelu... No, takvo pomalo neobično ponašanje naših demokratskih jugoslavena (P.Matvejevića, N. Petkovića, D.Jovića, M. Jergovića, D. Kuljiša, J.Lovrić, S.Drakulić, D. Ugrešić...), zapravo je, posvema razumljivo, jer su oni itekako bili svjesni da je, u međuvremenu, došlo do dramatičnih promjena u političkim stavovima europskih ljevičara. A te radikalne promjene u ponašanju europske ljevice samo su logična posljedica bitnih promjena u političkim odnosima u Europi sredinom 80-tih (dolaska reformatora Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza, vremena glasnosti i radikalnih političko-ekonomskih reformi, pada Berlinskog zida...). I u kontekstu tih političko-ekonomskih promjena, i europski ljevičari, i naši jugoslaveni koji su, na sveopće iznenađenje, odjednom, počeli zagovarati demokratske vrijednosti, više nisu mogli nekritički braniti komunizam, jer više nije bilo ni politički ni moralno prihvatljivo davati javnu potporu sovjetskim pokušajima homogenizacije Srednje i Istočne Europe. Ali, kada se trebalo odrediti spram jugoslavenske krize, onda se, ti naši demokrati, nisu previše isticali u javnom osporavanju jugoslavenske/srpske homogenizacije. A i sva ona diskretna osporavanja politike S. Miloševića nisu činjena u ime nikakvih liberalno- demokratskih načela: naši demokrati (u 80-tim godinama prošloga stoljeća bili su okupljeni uglavnom u redakcijama zagrebačkih tjednika Danas i Polet, te na Katedri za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, riječ je o grupi filozofa okupljenih oko časopisa Praxis ) osporavali su tu politiku jer im je bilo jasno da će krajnja posljedica dosljedne provedbe te politike biti definitivni kraj socijalističke Jugoslavije, koja je njima predstavljala mjeru idealne i jedino moguće države! I biti dosljedan u svojoj nedosljednosti (riječ je o fenomenu koji je poljski filozof L. Kolakowski nazvao pohvala nedosljednosti ) i imati krajnje selektivan pristup fenomenu homogenizacije pokazat će se kao jedna od konstanti hrvatskih jugoslavena. Tako će N. Petković u knjizi Srednja Europa: zbilja - mit - utopija napisati da sovjetska homogenizacija Srednje Europe ne samo što je destruirala lokalne kvalitete nacija i njihovih kultura, već je uništila i samopouzdanje srednjoeuropljanina. I ne samo to: ovaj se autor iskreno užasava sovjetskih tenkova na ulicama Praga, ali zanimljivo da nazočnost tenkova JNA u Hrvatskoj (i Sloveniji) početkom 90-tih godina ne samo što ne zapaža, već ga ta činjenica uopće i ne uzbuđuje, a još manje užasava! Tim demokratskim jugoslavenima ne pada na pamet da barem pokušaju objasniti zašto bi ta nazočnost jugoslavenskih tenkova, na ulicama jugoslavenskih gradova, bilo manje zlo od nazočnosti sovjetskih tenkova u Poljskoj, Mađarkoj, Češkoj No, odgovor je i više nego jednostavan: europska ljevica/socijalisti krajem XX. stoljeća više nisu u stanju opravdati, za razliku od nekih drugih vremena, kada im čin opravdanja/razumijevanja (6) nije predstavljao neki veći političko-moralni problem, bilo kakve vojne intervencije crvenih armija u ime nekih viših ciljeva /socijalizma; pa ako se, ali samo za vanjsku uporabu, želi biti in, a to naši jugoslaveni, koji su se u međuvremenu transformirali u europske socijaldemokrate, iskreno žele biti, onda se svaka takva intervencija mora a priori osuditi: prvo je Dubček (ali i mnogi drugi partijski disidenti prije njega) morao slavno pasti da bi dvadesetak godina poslije, jedan drugi disident, L. Walensa mogao postati ne samo predsjednikom Poljske, već i planetarnim herojem!

12 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 11 Samo podsjećamo da će kultna rock-grupa Azra, početkom 80-tih, pjesmom Poljska u mom srcu hrabro i principijelno protestirati protiv vojnog puča u Poljskoj, ali 90-tih godina ne možemo se sjetiti niti jedne njihove ili nečije druge pjesme, koja bi predstavljala makar simboličan čin pobune protiv svega onoga što se tih godina događalo u Jugoslaviji: ni teška ekonomska situacija, praćena povremenim redukcijama struje, ni život na bonove, ni nestašica osnovnih životnih artikala, ni regulacija vožnje prema par-nepar principu, ni masovni radnički štrajkovi, ni permanentna politička kriza koja će, između ostaloga, dovesti do antibirokratske revolucije kojom se na ulicama i trgovima Vojvodine, Crne Gore, Kosova i Srbije, na očigled sviju, prešutno rušio ustavni poredak zemlje, ni histerična stigmatizacija albanske nacije, ali i nekih drugih suspektnih nacija; ni bijeg od svake ideje modernizacije, koji je, u konačnici, rezultirao posvemašnjom neotradicionalizacijom (deinstitucionalizacijom, depersonalizacijom, ruralizacijom...) jugoslavenskih društava, ni činjenica da se radi o vremenu u kojem se u krivičnom zakonu i dalje kriminalizira, pa samim time i sankcionira verbalni delikt, a u svim segmentima društva, posebice u kulturnom, postoje i djeluju dežurni cenzori; ni svijest da se živi u društvu u kojem je narodna armija, pored lika i djela Josipa Broza, jedna od svetih krava /tabu-tema; ni spoznaja da se jugoslavensko društvo sve više militarizira, gdje se kulminacija te militarizacije očitovala u otvorenoj potpori svjetskom terorizmu, jer u to vrijeme više nije bilo moguće, čak ni od domaće javnosti, sakriti aktivnu participaciju armijskog vrha u ilegalnoj trgovini oružja, davanju utočišta svjetskim teroristima i organiziranju kampova za njihovu obuku, ništa od svega toga nije predstavljalo dovoljan izazov našim navodno subverzivnim rokerima za bilo kakvu ozbiljniju i suvisliju simboličnu reakciju!(7) A da bi stvar bila još zanimljivija, upravo će u to postbrozovsko vrijeme, u jugoslavenskim medijima, polako ali sigurno, početi prevladavati diskurs posvemašnje karikaturalizacije/dekonstrukcije svih temeljnih načela društva: od samoupravljanja, preko politike nesvrstanosti, pa sve do bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda! (Prema mišljenju Sabrine P. Ramet za vrijeme Brozova života postojalo je pet tema o kojima nije bilo moguće kritički raspravljati: a) o nesvrstanosti; b) o Brozovoj osobnoj ulozi u ratu i službenoj verziji rata; c) o promociji religijskih pogleda i političkih aktivnosti crkve; d) o politici u odnosu na nacionalno pitanje; i e) o vojnim pitanjima, posebice o ulozi JNA). Jedan od najočitijih pokazatelja te nove prakse, da se u javnom diskursu dopusti posvemašnja karikaturalizacija/dekonstrukcija svih donedavna svetih i nedodirljivih vrijednosti jugoslavenskog društva, bila je naslovna stranica Studenta, od 2. svibnja godine, glasila studentske organizacije beogradske univerze, Bal vampira, gdje se i više nego jasno aludiralo ne samo na skoru godišnjicu Brozove smrti, 4. svibnja, i na godišnjicu rođenja, navodno je 7. svibnja pravi datum rođenja J. Broza, već se tom naslovnicom najvjerojatnije željelo aludirati i na onaj tradicionalni slet, u povodu Dana mladosti, koji se i poslije Brozove smrti, nastavio održavati svakog 25. svibnja. I upravo zbog toga što je partijski vrh i dalje, u relativno promijenjenim društvenim okolnostima, i dalje inzistirao na očuvanju ove nevjerojatne kolektivne nekrofilije: ikoni jednog prošlog vremena mladost ove zemlje dragovoljno pleše i poslije njegove smrti, vjerojatno je autore ove naslovnice asocirao na bal vampira! Ove nevine studentske aluzije predstavljale su samo logičan nastavak jednog još žešćeg napada na lik i djelo J. Broza, koji je početkom 80-tih godina prošloga stoljeća otpočeo srpsko-bosanski pjesnik G. Đogo zbirkom pjesama Vunena vremena. Zbirka je objavljena u travnju godine u beogradskoj izdavačkoj kući Prosveta, ali zbog otvorenih političkih poruka cjelokupni je tiraž uskoro povučen iz prodaje. No, kako su neke od pjesama iz te zbirke bile objelodanjivanje

13 12 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 i ranije, u ondašnjoj periodici, tako smo i mi neke od tih pjesama uspjeli pročitati u beogradskom časopisu za književnost Delo prije formalne sudske zabrane. U nekim od tih pjesama eksplicite se spominje i stari štakor s Dedinja ; i samozvani zveri car,/imao je gvozdene zube,/i vojsku veštih ukoljica,(...) davio je u mraku najbolje drugove/i gutao svoju decu ; Jedan rudnik olova i cinka/i jedna velika livnica u glavnome gradu/rade samo za tu glavu./ Tolike su glave pale/sa svog postolja/da ovu bronzanu zašarafe/na naša ramena,/da mi pod njima povinjamo leđa ; Naše je svetlište poznato u svetu./kad naš prorok govori,/slušaju crni i beli. I dok se nazočnost sovjetskih tenkova u Poljskoj ili Češkoj u 80-tim godinama prošloga stoljeća više ne može svesti na male klimatske smetnje, kako su to voljeli vidjeti neki sovjetski pisci, nazočnost jugoslavenskih tenkova u Hrvatskoj/Sloveniji, naši jugoslaveni doživjet će upravo kao male klimatske smetnje. Naime, oni su ozbiljno mislili da ti naši tenkovi ne bi samo tako, iz čista mira, napustili vojarne i izašli na ulice. Taj izlazak mora da je bio izazvan određenim neprijateljskim, secesionističkim radnjama iza kojih zasigurno stoje neki od naših ne-državotvornih nacionalizama! U odabiru monarhije kao oblika vladavine treba, prije svega, vidjeti neku vrstu kompenzacije srpskoj participaciji na pravoj strani u ratu. Naravno, da će odabir monarhije kao oblika vladavine, koju je zagovarala srpska strana, generirati i čitav niz drugih pogodnosti (srpsku supremaciju u vojsci, diplomaciji, javnoj administraciji...), koje će trajno obilježiti svekoliki život u jugoslavenskoj zajednici poslije ujedinjenja. No, kao i sve neprincipijelne i nepovijesne kompenzacije i ova će predstavljati izvor svih daljnjih frustracija kako za monarhiste, tako i za republikance! Monarhisti će stalno imati osjećaj da su dobili premalo za ono što su, navodno, uložili, a republikance će progoniti osjećaj da su dali previše koncesija, koje im monarhisti nisu na adekvatan način uzvratili!(8) No, nema nikakve sumnje da su, na taj način, ideja jugoslavenstva i njezin emancipatorski karakter nepovratno (i jeftino) potrošeni: jugoslavenska nacija ne samo što se nije uspjela nametnuti ostalim nacijama, već se nije uspjela ni konstituirati, jer je do čina ujedinjenja došlo tako što su njegovi glavni akteri pošli od pogrešnih političkih i kulturnih premisa da će integrativni potencijali (zavodljive) naracije o nužnosti zajedništva nadmašiti dezintegrirajuće učinke već postojećih i formiranih partikularnih narativa. Tako će čak i oni koji su se deklarirali kao jugoslaveni napisati da bi čin uvođenja ekavice u Hrvatskoj moglo izazvati veliko nezadovoljstvo (T.Maretić), jer bi to značilo da se Hrvate prisiljava da u ime nekog imaginativnog jedinstva odustanu od svoje bitne formativne predpovijesti - ijekavice. Treba se samo podsjetiti da je još E. Renan u svojem čuvenom predavanju Što je nacija, održanom 11. ožujka, godine, na pariškoj Sorbonni, naglasio da nacija nije samo zajednica volje, već da ona ima i dušu i da počiva na duhovnom principu. I ovo upozorenje E. Renana uvijek se mora imati na umu, kada se govori o naciji. Naime, od samoga je početka bilo jasno da projekt jugoslavenskog ujedinjenja i stvaranja jugoslavenske nacije boluje od dramatičnog deficita emocionalnih veza (U. Frevert). A kolektivni identiteti mogu opstati zajedno isključivo ako postoji zajednička volja za budućnost i zajedničko iskustvo u prošlosti. Ne možemo reći da volje za budućnost nije bilo, ali ni ta volja nije vječna i ona se mora neprestano određenim radnjama ohrabrivati, jer nije bilo moguće da se ta nova zajednica referira na neko značajnije zajedničko iskustvo, na neki veliki zajednički povijesni događaj, u prošlosti. I kako nije došlo do isprepletanja povijesti, jugoslavenski narodi nemaju zajedničkog doživljaja povijesti, ti narodi ne dijele istu komunikativnu prošlost, a i religije su im različite, pa tako i ne postoji nešto što bi se moglo podvesti pod pojam zajedničke kulture, onda je bilo nužno pokušati jugoslavensko društvo

14 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 13 urediti sukladno načelima konsocijacijske demokracije(9), gdje nitko ne bi dovodio u pitanje barem odanost prema univerzalnim normama/načelima! Isto tako, moguće je konstatirati da većina negativnih posljedica ujedinjenja proizlazi iz činjenice što građansko-demokratska revolucija nije uspjela, što je iz ideoloških razloga stala na pola puta, što se (o)lako odustalo od demokratizacije/modernizacije društva, koja predstavlja nužnu pretpostavku, a koju je ta nova država morala ispuniti, ako se uistinu željelo napraviti civilizacijski iskorak prema vrijednosnom sustavu zemalja Zapadne Europe(10). I umjesto da činom ujedinjenja započnu odlučni procesi imitiranja Europe, daljnjeg približavanja postojećih nacionalnih kultura europskoj kulturi, europskim vrijednostima, tim poželjnim procesima imitacije suprotstavljali su se oni procesi (zenitizam i njegovi derivati, kosovska mitologija ) koji su tu novu državnu zajednicu željeli što više udaljiti od europske kulture, odnosno njenih temeljnih vrijednosti. I ti retrogradni procesi ne predstavljaju nikakvu bitnu novost! Oni se na ovim prostorima stalno ponavljaju još od vremena prosvjetiteljstva i romantizma. Kulturna gramatika vs nacija U nekim našim ranijim tekstovima(11) napisali smo da godina u hrvatskoj povijesti nije ništa ino nego demonstracija još jedne od njezinih mnogih pasivnih revolucija. Naime, i te godine politika je bila ograničena isključivo na jednu klasnu perspektivu; nije uspjela, a nije joj ni bila namjera, zahvatiti šire narodne mase/seljaštvo, koje u političkim zbivanjima te godine uglavnom ne sudjeluju, svjesno ostaju po strani kao njezini pasivni promatrači. No, ta pasivnost bila je, zapravo, svjesna projekcija nacionalnih buržoazija, koje su ipak uspjeli ući u selo kako bi od njega stvorili tržišta kupaca manufakturnih dobara i izvora slobodne radne snage. (...)konkretne konfiguracije klasne borbe, a ne čista ekonomska logika, objašnjavaju uspostavljanje nacionalnih država, svaka sa svojom poviješću, i odgovarajućom preobrazbom društvenih formacija u nacionalne (E. Balibar, 2003., 392). I ako prihvatimo tezu E. Gellnera da su nacionalizmi ti koji stvaraju nacije, a kao sirovi materijal koriste kulturno, povijesno i drugo naslijeđe iz prednacionalističkoga doba, onda je i više nego jasno da do stvaranja jugoslavenske nacije nije moglo doći, jer je početni kapacitet jugoslavenskog nacionalizma bio u svakome pogledu insuficijentan u odnosu na već formirane nacionalizme hrvatski, slovenski, srpski, jer su već postojale diskurzivne prakse odražavanja sebstva putem povijesnog pamćenja i kulturnog sjećanja.(12) Doduše, možda bi se sve to i moglo nadvladati da sama politička praksa (očita srpska majorizacija i u administraciji, vojsci, javnim službama, državnoj upravi..., tako od ukupno 656 ministara jugoslavenskih vlada 452 bili su Srbi) u novoj državi uvelike diskreditirala jugoslavenski koncept nacije, koji je, prije svega, bio zamišljen kao nadetnički identitet! Naime, i više je nego očito da je ta nova država aktivno sudjelovala u održavanju i reproduciranju nejednakosti u raspodjeli moći i sredstava, u donošenju odluka/zakona u prilog partikularnih/ srpskih interesa. Ali upravo zbog upornosti da se ustraje u jednom takvom pogrešnom ponašanju neminovno će se u toj državi u jednom trenutku morati otvoriti i pitanje njenog vlastitog legaliteta.(13) Naime, koncept nomosa, onako kako ga definira C. Schmitt, uvijek predmnijeva percepciju određednoga, u našem slučaju, jugoslavenskoga prostora kao jedinstvene cjeline. Povijesno promatrano, nomos je, od doba prije velikih otkrića u 15. stoljeću bio prostorno određen. Zakonske

15 14 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 formulacije, kao jedinstvo poretka i prostora (...) bile su rezultat prisvajanja zemljišta, bilo da se radilo o osnivanju gradova, vojnim okupacijama, stvaranju kolonija...itd. Prisvajanje zemljišta (prema mišljenju Garya Ulmena op. Z.K.) bilo je kategoričkog karaktera radilo se o predstavama internog i eksternog, mog i tvog, privatnog i javnog zakona, imperije i dominiuma. Prisvajanje zemljišta (i uistinu poslije ujedinjenja nova vlast nasilno je prisvojila zemlju od bosanskih begova, a jednako tako poticala je masovnu kolonizaciju ne-srpskih teritorija, a ta nasilna praksa prisvajanja i kolonizacije ponovit će se, u još gorem obliku, i poslije Drugog svjetskog rata...- op.z.k.) stoga predstavlja prototip pravnoga poretka (a jedan od temeljnih ideologema u prvoj jugoslavenskoj državi bio je pravni i politički poredak Kraljevine Srbije op.z.k.), upravo zato jer stvara najradikalniji zakonski izraz (E.Sarajlić, 2005, 102). I upravo zbog toga što u samome činu ujedinjenja nisu bili dovoljno precizno definirani političko-pravni odnosi ta prva jugoslavenska država figurirala je kao klasični prazni prostor/topos nihili, koji je onda srpska/hegemona nacija mogla toponimizirati sukladno vlastitim partikularnim interesima! U tom smislu u pravu su autori Subaltern Studies kada kažu da subalternost nije ontološka kategorija, već da ona upućuje na odnos moći, točnije na neki oblik subalterne partikularnosti. Budući da odnosi moći imaju prostorni karakter, neku vrstu teritorijalnosti, problem podčinjenosti moguće je formulirati i prostorno, što će reći geopolitički.(14) I povijest je pokazala da tu svoju početnu insuficijentnost, u odnosu na već formirane i djelatne partikularne nacionalizme, pored pogrešne političke prakse, jugoslavenski nacionalizam nikada nije uspio nadoknaditi, jer se suočavao s činjenicom da svaka partikularna nacionalna samopredodžba već posjeduje dijakronijsku dimenziju ne u smislu dinamike suprotstavljanja domaće kulture drugima, nego u smislu identitetskog procesa održavanja osjećaja sebstva kroz vrijeme ( ). U tom pogledu postojanost (Baldenspergerov duree) književnog kanona kao rezervoara povijesnog sjećanja, kao i književna tematizacija srodnosti prošlosti i sadašnjosti(...) (J. Leerssen, 2009., 181), predstavljat će, s jedne strane, trajno ovjerene činjenice o vlastitom postojanju/identitetu, neovisne od bilo kakve naknadne ideje zajedništva, a s druge, pak, strane, njihovo postojanje, isto tako, ne dopušta nekontrolirane integrativne procese, koji bi polazili od premise da se optimalno rješenje sastoji u totalnom brisanju svega onoga što je prethodilo integrativnim procesima. Drugim riječima, takav pristup temeljio se na pretpostavci da ovi već formirani književni kanoni, tradicije, pisma, kulture, ne bi trebali predstavljati neku veću prepreku u formiranju jugoslavenske zajednice, jer bit će dovoljno stvoriti fikciju kao da ne postoje narodi/jezici/kanoni/kulture/tradicije koji zapravo postoje. No, vrijeme je pokazalo da su ti postojeći književni jezici, kanoni, kulture, tradicije, pisma, odnosno te formativne pretpovijesti (termin posuđujemo od J. Baudrillarda) u pojedinim nacionalizmima bili kudikamo važniji od neke nedefinirane ideje o imaginativnoj jugoslavenskoj nad-zajednici. Nitko nije želio samo tako odustati od svoje formativne pretpovijesti, koju su konstituirale vlastite kulturne (i političke!) prakse. I upravo zbog nepostojanja nacionalne države značenje i mjesto kulturnih praksi na ovim će našim prostorima biti predimenzionirano, jer upravo su se te kulturne prakse pokazale kao najbolji čuvar nacionalnih identiteta! Naime, upravo su te prakse podjednako sudjelovale kako u stabilizaciji društvene zajednice, tako i u procesu kanonizacije nacionalne književnosti, jer te su kulturne prakse ujedno i čuvari tradicije, sveštenici, pisari i pesnici koji taj fond etničkih mitova, sećanja, simbola i vrednosti, pohranjuju u svetim i duboke narodne pošte dostojnim tradicijama, zapisuju, čuvaju i prenose kroz hram i crkvu, manastir i školu, u svaki grad i selo na prostoru dotične kulturne zajednice (A. Smith, 1998., 50).

16 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 15 Nadasve je zanimljivo da ni postojanje snažnih regionalnih patriotizama (Landespatriotismus), koji su bili najprisutniji u Austrougarskoj Monarhiji, pre svega i veoma često, zbog odsustva pravog nacionalnog patriotizma. Zapravo, retki su narodi koji mogu da traže pravu nacionalnost jer, zbog nedostatka državnog postojanja, oni nemaju mogućnosti za svoj patriotizam. Regionalni patriotizam je često patriotizam koji se podrazumeva, tim pre što su ga potpuno tolerisale, čak podsticale vlasti raznih Kronlander, pa i sam Beč (na isti način poslije godine ponašat će se i Beograd(15): u borbi protiv hrvatskog patriotizma/nacionalizma sve su artikulacije regionalnog patriotizma bile svesrdno poticane, pa nas stoga uopće ne mora čuditi što je hrvatski znanstvenik Julije Benešić još godine primijetio da se srijemski momci stide da glasno za sebe reknu da su Hrvati. No, treba reći da ta mučnina identiteta nije bila svojstvena samo Hrvatima, sličnu mučninu proživljavali su i drugi; i vjerojatno zbog tih razloga, prema mišljenju J. Šidaka,(16) i Lj. Gaj i čitavo preporodno pokoljenje, odabire ilirsko ime kao naslijeđe drevne prošlosti, uvjereno da će se upravo njime moći najlakše prebroditi regionalne i pokrajinske partikularizme op. Z.K.). Činjenica da to osećanje mogu deliti svi narodi jedne iste krunske zemlje, jača koheziju države na nivou provincija i na centralnom nivou, i čini da je to jedinstvo jače što su razlike među nacijama veće. To važi za Bukovinu i Banat, dve provincije koje su verovatno najtešnje povezane sa Carstvom i u kojima nije izražen samo regionalni patriotizam već i dinastički patriotizam (upravo će hrvatska provincija Dalmacija, poslije ujedinjenja godine, predstavljati paradigmatičan primjer jednog takvog ponašanja, gdje će jako izraženi regionalni patriotizam biti praćen i iznimnom lojalnošću prema dinastiji Karađorđević, jer se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u toj provinciji, doživljavala kao logičan nastavak onoga što je prije bila Habsburška Monarhija i jedna druga dinastija: poželjan model uspješne regionalne integracije kojom sada umjesto Habsburgovaca upravljaju Karađorđevići op. Z. K.) koji je odlika monarhije (Ch. Horel, 2012, 130), nisu u nekoj značajnijoj mjeri pomogli značajnijem širenju jugoslavenskog nacionalizma. Štoviše, mogli bismo, slijedeći Lacanove postavke o konstruiranju identiteta, odnosa među subjektima i načina samospoznavanja, ustvrditi da je jugoslavenska epizoda u hrvatskoj povijesti predstavljala svojevrsnu nužnost! Početkom XX. stoljeća ideja Jugoslavija nije ništa ino nego zrcalna, obrnuta slika Hrvatske: negativna, sablažnjiva i naizgled nepoželjna. Ta je nepoželjnost, zapravo, čisti privid, jer bez te obrnute, mračne slike Jugoslavije, Hrvatska se ne bi imala u odnosu na što konstruirati. Jugoslavija joj je upravo u to vrijeme bila potrebna kao suprotnost, negativna krajnost spram koje će Hrvatska izgraditi vlastiti identitet! Naravno, taj proces izgradnje hrvatskoga identiteta nije činom ujedinjenja bio završen, ali uvelike je pomogao daljnjoj kristalizaciji onih diskurzivnih/kulturnih strategija, koje su bile u funkciji stvaranja vidljivih razlika (točnije, definitivnog hrvatskog pozicioniranja na zamišljenoj osi civilizacija vs. barbarstvo, zapad vs. istok) u odnosu na, u tom trenutku, dominantan jugoslavenski narativ! To što se narodne mase (17) nisu mogle, ni na koji način, identificirati s novom državom logična je posljedica neuspjeha svih pasivnih revolucija. Naime, i više je nego očito da elite koje su u to vrijeme donosile ključne političko-ekonomske odluke nisu bile u mogućnosti otvoriti pitanje agrarne reforme. Nema dvojbe, naime, da bi otvaranje te životne teme itekako stimulativno djelovalo na seljačke mase u Hrvatskoj - i ne samo u Hrvatskoj(18) - da se i one aktivnije uključe i u procese konstituiranja ali, jednako tako, i u stvaranja pozitivnog ozračja, koje bi u konačnici dovelo do svekolikog prihvaćanja te nove države. Naime, poznato je da pored lokacije, reljefa, klime, posebice vlasništvo nad zemljom bitno pridonosi ljudskom osjećaju pripadnosti (Gina Wisker). A određene prostorne metafore (za hrvatsku geografiju metafora mora iznimno je bitna, pa ćemo se pojmovima teritorijalnosti / geopolitike kao vrlo

17 16 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 bitnim elementima diskursa o etnicitetu više baviti u ostalim tekstovima u ovoj knjizi op. Z.K.) podjednako su geografske i strateške, što je posvema prirodno jer se geografija razvila u vojnoj sjenci. Može se promatrati protok pojmova između geografskih i strateških diskursa. Geografska regija je vojna regija (termin je nastao od regere, što znači komandirati) (M. Foucault, 1980.). I umjesto svenarodnog oduševljenja konstituiranje nove države dočekano je velikim nezadovoljstvom. Tako su građani Zagreba i pobunjeni vojnici već 5. prosinca godine, samo nekoliko dana poslije ujedinjenja, masovno demonstrirali na Trgu bana Jelačića uzvikujući parole: Dolje srpska dinastija, Dolje kralj Petar, Dolje srpski militarizam! Na taj su način poslali nedvosmislenu poruku o tome što oni, zapravo, misle o samom činu ujedinjenja i svim njegovim modalitetima: monarhiji, centralizmu, militarizmu... Nova vlast nije pokazala nikakvu milost spram ove javne demonstracije građanskog nezadovoljstva, odgovorila je nasiljem, došlo je i do nepotrebnoga krvoprolića, pale su i prve ljudske žrtve. Ti pucnji u nenaoružanu masu označili su početak državnog terora, koji će, u međuvremenu, postati dio jugoslavenske svakodnevnice! Ali, poslije tog tragičnog događaja, uistinu se nije moglo očekivati da će Hrvati u tom danu ujedinjenja, vidjeti povijesni datum, koji bi, između ostaloga, trebao predstavljati i budući pozitivni element njihovog vlastitog identiteta! I ako želimo biti iskreni, onda treba reći da ovaj događaj kudikamo više pripada jednoj od mnogih, ali nažalost potisnutih i zaboravljenih tema tugovanja za hrvatskim žrtvama, koja svakako zaslužuje da bude vraćena u svijest Hrvata, jer tu temu nije moguće apsolvirati tako što će se postaviti jedna spomen-ploča na pročelju jedne zgrade u jednoj zagrebačkoj ulici. Za razliku od onih koji su počinili nepravdu, koji imaju kratko pamćenje i najčešće i ne znaju što su počinili jer to ne žele znati, žrtve imaju dugo pamćenje! I počinitelji uvijek ovise o sjećanju žrtava, ali samo u slučaju ako doista žele vidjeti tko doista jesu. Poznati teolog J. Moltmann kaže da počinitelji nepravde moraju naučiti gledati sebe očima žrtava. No, kako su te oči žrtava sve ovo vrijeme, od prosinca godine pa sve do današnjih dana, još uvijek zatvorene, jer im nitko nije pomogao da se otvore, onda je razumljivo što je čin pomirenja izostao, jer počinitelje nije imao tko podsjetiti na njihov grijeh! Budući da do katarze nije došlo događaj od 5. prosinca godine i dalje je duboko potisnut u našem kolektivnom sjećanju. Političke i ine elite izabrale su drugi put: većinu delikatnih pitanja mudro su prešutjele, bježale su od realnih problema, ponašale su se krajnje oportunistički. Sve te okolnosti bitno su pridonijele da proces stvaranja hrvatske nacije ne bude dovršen ni te famozne godine! Upravo ta nedovršenost uvelike je stvorila sve realne političke i ine pretpostavke da godine radikalni nacionalisti, bez neke veće javne potpore, preuzmu vlast u Hrvatskoj! Stoga je posvema u pravu Ch. Mouffe kada kaže da nejasne linije razgraničenja blokiraju stvaranje demokratskih političkih identiteta i podstiču nezadovoljstvo tradicionalnim političkim partijama. Tako se priprema teren za razne oblike populističkih i antiliberalnih pokreta (komunističkih, fašističkih... op. Z.K.) čiji cilj su nacionalne, vjerske i etničke podjele. Kada polemički dinamizam pluralističkog sustava nije u mogućnosti razviti se zbog deficita demokratskih identiteta s kojima se čovjek može identificirati, postoji rizik da će doći do multipliciranja konfrontacija oko esencijalističkih identiteta i datih moralnih vrijednosti (1994., 109). U tom kontekstu uputno je govoriti o povijesnom neuspjehu hrvatskoga građanstva, koje je tim neuspjehom stvorilo realne pretpostavke da politički raskoli postanu jedina konstanta svih budućih hrvatskih društava. Taj neuspjeh hrvatskoga građanstva doveo je do toga da se hrvatski narod u svim velikim kušnjama modernoga doba ponaša kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima, pa je, prema tome, taj povijesni neu-

18 Josip Berdica, Nikol Žiha: Utjecaj kršćanske tradicije na matrimonium u Justinijanovoj kodifikaciji 17 spjeh hrvatske građanske politike prvo godine širom otvorio vrata radikalnim nacionalistima, čiji je politički program bio ne samo povijesno retrogradan, već je u mnogim detaljima bio i moralno upitan. I onda je posvema razumljivo što je ta sramna epizoda iz nedavne hrvatske prošlosti dovela do toga da su komunisti/staljinisti, opet bez neke značajnije javne potpore, uspjeli preuzeti svekoliku kontrolu u društvu. Naravno da ni ovi potonji nisu bili u stanju realizirati neki suvisliji koncept demokracije! Iz svega ovoga proizlazi da hrvatska nacija (i ne samo hrvatska!) u društvene promjene koje su obilježile 80-te i 90-te godine prošlog stoljeća ulazi kao nacija koja još uvijek nije u potpunosti konstituirana. Naime, hrvatska građanska klasa u jednom je povijesnom trenutku odlučila mudro odšutjeti većinu delikatnih društveno-političkih tema, ali ta mudrost predstavljala je najobičniji čin ponižavajuće šutnje (zanimljivo je da se neće bitnije razlikovati ponašanje hrvatskih komunista poslije Drugog svjetskog rata, i oni će, baš kao i hrvatska građanska klasa, između dva svjetska rata, primjenjivati istovjetan recept: većinu političkih izazova u jugoslavenskom/hrvatskom društvu oni su mudro odšutjeli),(19) koja nije ništa drugo nego eminentno kolonijalan čin. A kolonijalan je zato jer je omogućen pretpostavkom moćnog ja /monarha koji ne vjeruje u postojanje onih drugih i samim time što ja /monarh ne vjeruje u postojanje drugog, to drugo postaje ne-ja, negacija svega što ja /monarh percipira kao stvarnost.(20) I kada je monarh na vrhuncu političke moći, onda je posvema razumljivo što je njegova percepcija prilično neosjetljiva spram svih onih posebnosti, koje bi mogle dovesti u pitanje njegovu prilično površnu percepciju stvarnosti. Ali politička moć nije nepromjenjiva varijabla, jednom za svagda dana, ona je sklona svakojakim oscilacijama. I svaki put kada je u fazi slabljenja, kada nije moćna kao prije, onda dolazi do dramatičnih promjena u političkoj percepciji monarha. Pa će on tako odjednom postati svjestan i onih detalja (a nekada su ti detalji i cijeli narodi), koje je donedavno sustavno ignorirao, odnosno koje jednostavno nije želio vidjeti: - Treba provesti jednakost između Hrvata i Srba, tako reći, počam od ovih što Vas pred vratima čuvaju. Jedan, jedan odgovorio sam. Na to je Kralj (Aleksandar Karađorđević op. Z.K.) rekao tišim, ali odlučnim glasom: -Ali kako to provesti, prijatelju moj (riječ je o hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću op. Z.K.)? Šta bi na to čaršija, a šta vojni i drugi krugovi? Ja znadem da je Beograd, sa svim onim što predstavlja, veća smetnja konsolidaciji države nego što su Hrvati i njihov takozvani separatizam i nego su sva druga pitanja. Jednoga dana ja ću morati raspraviti svoje račune s Beogradom. (...) Budući da sam preuzeo odgovornost za vođenje državnih poslova, ja svakodnevno pratim držanje Hrvata i došao sam do zaključka da oni nisu protiv države, već da su protiv ovakvog tipa države. (...) Molim Vas da se pobrinete za prvi sastanak između mene i dr. Mačeka i da taj sastanak bude u Vašoj kući. Ja ću s njime riješiti hrvatsko-srpski problem. Na povratku iz Francuske doći ću u Zagreb preko Splita. ( ) Ja ću podijeliti zemlju na dvije polovine: srpsku i hrvatsku. Ova druga obuhvatit će Savsku, Primorsku I Vrbasku Banovinu, pokrajinu Baranju i hrvatski dio pokrajine Bačke sa Suboticom. Neke korekture će biti učinjene u Srijemu, ali se u Hrvatsku neće uključiti Zemun, koji je preko puta Beograda, a koji dr. Maček također traži rekao je Kralj smiješeći se. Hrvatska će imati svoj vlastiti parlament i slati će svoje predstavnike na sastanke zajedničke delegacije, koje će se baviti zajedničkim poslovima (I. Meštrović, 1993, ).(21) A da ideološka sljepoća nije svojstvena samo monarsima/političarima pokazuje nam primjer hrvatskog slikara V. Becića, koji je poslije Balkanskih ratova, u proljeće godine, došao u Makedoniju, Bitolu, kao profesor likovne kulture u tamošnjoj gimnaziji. Tu ga je zatekao i Prvi

19 18 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 svjetski rat u kojem će sudjelovati kao dopisnik francuskog časopisa l*llustration. I upravo u tom časopisu, neposredno poslije oslobođenja Bitole godine, informirat će francusku javnost o tom važnom događaju na sljedeći način: Bugari su protjerali srpske (sic op.z.k.) stanovnike s teritorija koji su zauzeli u Makedoniji. U srpskoj vojsci to se tada nije znalo, a otkako je Monastir (Bitola) bila oslobođena, srpski vojnici rodom iz toga grada dobili su dopuštenja, na nekoliko dana, da potraže svoje obitelji. Oni su našli svoje napuštene i prazne kuće. Prije nego što su napustili grad, okupatori su kuće temeljito opljačkali i u njima su ostale samo bezvrijedne stvari. Nesretni zatočenici mnogo su propatili pokušavajući prijeći tjesnace Babune, a mnoge žene i djeca umrla su od hladnoće i gladi. Gotovo izgleda nevjerojatno da V. Becić ni nakon nekoliko godina života u Makedoniji nije želio znati koji narod tu, zapravo, živi! Ono što je fascinantno u ovome slučaju jest to što slikar/fotograf V. Becić jednostavno ne vidi cijeli jedan narod, pa će sukladno tom ideološkom previdu taj nevidljivi narod i pogrešno imenovati. Sve one očite razlike, jezične i mnoge druge, u odnosu na imenovani narod, njemu su potpuno nebitne, jer nema nikakve dvojbe da njegovu percepciju, u najvećoj mjeri, određuje ideologija jugoslavenstva, koja u to vrijeme makedonstvo kao etničku posebnost, ne samo što ne vidi, već i ne priznaje. Makedonci su, što se njegove ideologizirane perspektive tiče, posvema nevidljivi, a ono što se ne vidi, to najvjerojatnije i ne postoji! U tom kontekstu, onda može funkcionirati i teza Daniel-Henri Pageauxa o programiranosti imagoloških tekstova, jer u danom povijesnom trenutku (Becić živi i radi u Makedoniji za vrijeme Prvog svjetskog rata op. Z.K.) i u danoj kulturi (doduše, moramo priznati da nas ova činjenica, u Becićevom slučaju, donekle i zbunjuje. Naime, nikako nam nije bilo jasno kako je moguće da ovaj slikar koji se školovao na jednoj od najprestižnijih europskih akademija, minhenskoj, mogao prihvatiti onakva retrogradna političko-ideološka-estetska uvjerenja, koja su se dijametralno razlikovala i od njegove estetike i od njegovih umjetničkih radova, koji su bili produkt onoga najboljega što je europska moderna na početku XX. stoljeća dala (22) - op. Z.K.), nije moguće reći i napisati o Drugome bilo što (2009, 130): A upravo je to V. Becić učinio: ne samo što je Drugog krivo imenovao, već je to pogrešno imenovanje činio svjesno te, na taj način, sudjelovao u kreiranju jedne nove bijele mrlje! Srećom u hrvatskom političko-kulturnom pamćenju ima i drugačijih, pozitivnijih primjera! Tako će hrvatski kipar i publicist M. Meštrović u razgovoru sa srpskim generalom M. Nedićem u Rimu reći da na svome putovanju po Makedoniji nije primijetio da projekt posrbljavanja Makedonaca daje neke vidnije rezultate, jer su Makedonci i tvrdi i jači element od Srbijanaca, ili od nas na zapadu. A Makedonci su svjesni te svoje snage. To se vidi, kako iz njihova držanja, tako i iz onoga što kažu. Oni su po prirodi vrlo inteligentni, radišni i ustrajni (1993, 177).(23) Ivanu je Meštroviću jasno da nametnuti stereotip o odnosu kolonizatora/srba i koloniziranih/makedonaca, u stvarnosti, jednostavno, ne funkcionira sukladno očekivanim projekcijama kolonizatora/ratnih pobjednika. U ovom Meštrovićevom javnom očitovanju simpatija prema slabom subjektu /Makedoniji može se vidjeti i svojevrsna, naravno, nesvjesna anticipacija kritike povijesti viđene isključivo iz perspektive pobjednika,(24) iako će i on sam, u isto vrijeme, svojom umjetničkom praksom, gradnjom nacionalnih spomenika, aktivno sudjelovati u stvaranju kulta (jugoslavenske) nacije/monarha, jer nacionalni spomenici su svetlišta, mesta na kojima pojedinac može da učestvuje u kultu nacije i da oseti jezu od onog najsvetijeg. Propovedi koje se drže na takvim mestima u službi su političkog vaspitanja. One pridobijaju karakter svečane narodne pedagogije. Njihov je cilj da jednu amorfnu masu (a jugoslavenski narodi u to vrijeme i nisu nešto

20 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 19 više od jedne amorfne mase op. Z.K.) pretvore u čvrstu formaciju jasnih konturu naciju (A. Assmann, 2002, 51) Poslije ovog povijesnog neuspjeha (jugoslavenske) građanske klase, ona je izgubila svaki legitimitet da govori u ime jugoslavenske nacije, da je na bilo koji način predstavlja, jer je ta klasa smatrala da je za njihov prosperitet najbolje ostaviti stvari nedefiniranima i držati se političke hegemonije (I.Banac, 2001, 117), odnosno ona je posvema ignorirala realnu mogućnost da će jednom partikularnom (u jugoslavenskom slučaju to je bio srpski) identitetu, iza kojeg je stajala najjača politička grupacija (srpski dvor, vojska, administracija...) poći za rukom da prazno mjesto univerzalnog ispuni vlastitim sadržajem (književnim kanonima, tradicijom, jezikom, pismom...) i da se, na taj način, elegantno nametne svim drugim (hrvatskom, slovenskom...) partikularnim identitetima. Samo tako određeni partikularni identiteti mogu ostvariti hegemoniju! I toga su, manje-više, svi srpski političari bili itekako svjesni. I upravo u toj mogućnosti da će oni biti ti koji će puniti prazninu svojim sadržajima treba vidjeti temeljne motive srpske politike tijekom rata: bit ćemo velikodušni i pod svoje okrilje primit ćemo našu slabiju slavensku braću, koja će ionako uskoro izgubiti svoj identitet u novom/našem okruženju! Samo u tom kontekstu, onda nam može biti razumljivo što se srpska politika nije previše zamarala spoznajom o (teorijskoj) krhkosti jugoslavenstva / esencijalističkog identiteta, o mogućnosti jednostavne i djelotvorne teorijske dekonstrukcije te ideje/identiteta, jer jedino im je bilo važno da ta apstrakcija/ideja/identitet uspješno funkcionira na razini svakodnevne političke prakse, prakse koja se uopće ne obazire na činjenicu da je ta ideja/identitet rezultat nedavne konstrukcije, već će se njome krajnje vješto koristiti, kako bi ostvarila svoje (partikularne) interese.(25) A apstraktni karakter nacije kao zajednice utemeljene na moralu, prema mišljenju B. Andersona, najfascinantnije se očituje u spomenicima palim borcima i grobovima neznanih junaka, gdje se ta istinski prazna mjesta popunjavaju isključivo sadržajem koji odgovara dominantnoj/srpskoj naciji. Ceremonijalno poštovanje koje se javno iskazuje tim spomenicima upravo zato što su ili hotimično prazni ili, pak, zato što nitko ne zna tko u njemu leži nema presedana u povijesti. (...) Iako u tim grobovima nema posmrtnih ostataka ni besmrtnih duša koji bi se mogli identificirati, oni su prožeti sablastima nacionalnih zamišljanja (1990, 19). I jugoslavenski kraljevski režim dao je nalog, naravno nimalo slučajno upravo hrvatsko-jugoslavenskom kiparu Ivanu Meštroviću, da se i u Beogradu, na Avali, podigne spomenik/grob neznanom junaku, kojem se svjesno neće imenovati njegova nacionalnost, jer taj neznani junak i ništa drugo i ne može biti nego Jugoslaven! Upravo je taj neznani junak / jugoslaven trebao predstavljati modus prevladavanja moguće krize identiteta kod onih partikularnih (hrvatskog, slovenskog...) identiteta, koji ne žele samo tako lako odustati od vlastitih identiteta, tako što će im pružiti novi integritet i dignitet u regeneriranoj (jugoslavenskoj) zajednici. Stoga je Ivana Žužul u pravu kada kaže da u okrilju regenerirane zajednice narodu se (...) jamči besmrtnost ; osmišljava mu se egzistencija (...). Tim se strateškim potezima (...) doziva duh nacije (2007, 288). I jedino se tako može objasniti zašto toliki pesnici, kompozitori, slikari, vajari i drugi umetnici (već smo više puta napomenuli da je stvaranje prve Jugoslavije više invencija intelektualaca, umjetnika, nego samih političara op. Z.K.) nalaze da je ideja o nacionalnom identitetu tako moćna i evokativna za njih lično i za njihovu umetnost (a istovjetni procesi ponovit će se i prilikom stvaranje druge, Brozove Jugoslavije, i u tom projektu aktivno će sudjelovati čitava plejada poznatih i priznatih umjetnika i intelektualaca, koji su onu prvotnu invenciju, s početka XX. stoljeća, željeli ispuniti nekim novim, humanijim i pravednijim sadržajem op. Z.K.). No glavni razlog što simbolički i obredni vidovi nacionalizma tako neposredno djeluju na osećanje individualnog identiteta leži

21 20 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 u njegovom oživljavanju etničkih veza i etničkog poistovećivanja, a naročito u njegovom čuvanju sećanja na praoce i pale borce u svakom pokolenju zajednice. Po tome je nacionalizam sličan onim verama koje, kao šinoizam, mnogo drže do opštenja s mrtvima i obožavanja predaka. Poput tih religija, nacije i njihove ceremonije davanja pomena okupljaju sve one porodice koje su izgubile srodnike u ratu i drugim nacionalnim katastrofama, kao i sve one koji pogled upiru u zajedničke praoce, kako bi iz njihovog primera crpili onu čvrstinu opredeljenja i onaj duh samopregora koji će ih nadahnjivati na sličan heroizam (A.Smith, 1998, 251). No, iz već navedenih razloga, niti ovo povezivanje zajednice s umrlim velikanima, koje je trebalo uspostaviti kolektivno dostojanstvo (A.Smith), u jugoslavenskom slučaju nije moglo dati neke osobitije rezultate, jer su Hrvati već imali jasno ocrtanu naciju s omeđenim granicama, samosvojnim stanovništvom i bogatim pamćenjem.(26) Na sličnom tragu razmišlja i M. Hroch, koji prema kriteriju kontinuiteta političkih veza uspostavlja dvije skupine malih nacija, nacija koje nemaju odrednice modernog političkog entiteta: a) tzv. nacije bez povijesti, nacije koje u svojoj predkapitalističkoj prošlosti nisu bile sjecište neovisnih političkih oblikovanja (u Smithovoj tipologiji Slovenci, Slovaci i Ukrajinci odgovarali bi takvom tipu nacija op. Z.K.); b) nacije koje su još u srednjem vijeku činile političke entitete, imale vlastitu vladajuću feudalnu klasu, ali su izgubile političku neovisnost ili bitne atribute prije no što su se razvile u moderne nacije (Hrvati, Česi, Poljaci, Mađari op. Z.K.). U oba slučaja odnos malih, potlačenih nacija prema vladajućoj postao je sastavni dio njihova odnosa, to jest, u tim situacijama vladajuća je klasa vladala nad dvjema ili više nacija te u velikoj većini ili u potpunosti pripadala samoj vladajućoj naciji. Ta okolnost ukazuje na to da je početke nezavisnog postojanja malih naroda karakterizirala nepotpuna društvena struktura, netipična za dani stupanj razvoja. Njima je djelomice ili u potpunosti nedostajala njihova vlastita vladajuća klasa, a katkad nisu u potpunosti bile zastupljene ni druge klase i društvene grupe. Iz toga su proizašle nejednakosti u načinu na koji su različiti tipovi odnosa svojstveni nacionalnom postojanju bili kombinirani. Razina potlačenosti bitno se razlikovala u povijesti pojedinih malih nacija i kretala se od slučajeva na marginama nacionalne egzistencije (Bretonci, Baski i Lužički Srbi) do stanja političke i ekonomske ovisnosti i kulturne stagnacije koju su trpjeli nekada neovisni narodi (Česi, Hrvati) (M.Hroch, 2006, 37-38). Doduše, treba reći da je društvena i kulturna praksa jugoslavenstva bila (...) svakako polivalentna, tj. mogla je istovremeno da priziva jugoslovenski identitet, kao i ekskluzivno nacionalne, odnosno regionalne tradicije. Istorijski događaji, narodna kultura i mitovi mogli su se uklopiti u obe ove konstrukcije identiteta. Monumentalna skulptura Grgura Ninskog, rad vajara Meštrovića, postavljena u Splitu, mogla je odražavati istovremeno, zavisno od gledišta, hrvatsku nacionalnu ili jugoslovensku istoriju. Sveštenik koji se u 10. veku borio za slovensku liturgiju i glagoljicu i suprotstavljao se Rimu, mogao je biti doživljen kao preteča borbe za hrvatsku samostalnost ili kao simbol južnoslovenske svesti. Predstava, tumačenje i negovanje sopstvene istorije, tj. sopstvene nacije, moglo je, dakle, služiti sasvim različitim potrebama (Marie-Janine Calic, 2013, ). Jugoslavenstvo vs. geopolitika emocija Isto tako, mislimo da danas više nije moguće relevantno govoriti o jugoslavenstvu, ako taj pojam, između ostaloga, ne problematiziramo i unutar geopolitike emocija. Propitivanje unutar

22 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 21 geopolitike emocija moglo bi nam pomoći u otkrivanju kako kulture straha, poniženja i nade utječu na oblikovanje svijeta! Ali, isto tako, treba reći da taj osjećaj nesigurnosti uopće nije nikakvo objektivno, vidljivo stanje. Naime, i ovo raspoloženje rezultat je, prije svega, naših interpretacija! Ono ovisi o perceptivnoim stanju sudionika i, kako stvari stoje, perceptivno stanje hrvatske političke elite tijekom i neposredno poslije rata nije bilo baš stabilno. Riječ je o percepcijama vanjskih prijetnji i načinu na koji baš te percepcije, strahovi i prijetnje postaju izvorima djelovanja (S.Sampson, 2006, 73). Naravno, ne mislimo da je do ujedinjenja došlo samo iz osjećaja straha prema nekim drugim mogućim rješenjima, od kojih su neka bila i prijeteća, a koja su se također ozbiljno razmatrala u visokim diplomatskim krugovima. Naime, raspad Austro-Ugarske Monarhije mogao je biti odigran i na neki drugi način! Ujedinjenje južnoslavenskih naroda i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije bila jedina opcija. Međutim, uloga straha u svim tim procesima uopće nije irelevantna, pa bi bilo dobro da se i nju uzme u obzir, jer i te godine potvrđen je fenomen koji se inače vidi u jugoslovenskoj istoriji: politika deobe u interesne sfere ima realnog smisla i efekta jedino onda kad dobije podršku sa jugoslovenskog područja i od jugoslovenskih nacionalnih političara. Granice među interesnim sferama velikih sila ne određuju velike sile same, nego zavađeni jugoslovenski nacionalizmi (pa tako Republiku Srpsku nisu stvorile velike sile, već su te sile u Daytonu, u studenome godine, zapravo samo potvrdile, uz tek neznatne teritorijalne korekcije, zatečene vojno-političke odnose na terenu, koje su netom prije toga uspostavile zaraćene strane op. Z.K.) (M.Ekmečić, 1990, 442). I nema nikakve sumnje da su tih ratnih godina hrvatski nacionalisti olako ispustili povijesnu šansu da svekoliku budućnost vlastite zemlje hrabrim i odlučnim političkim odlukama usmjere u jednom posve novom smjeru. Još uvijek ostaje nejasno zašto ondašnji hrvatski političari nisu vjerovali u sposobnost hrvatskih vojnika/domobrana, koji su mogli, bez nekih većih problema vojno ovladati teritorijem Države SHS. Ta mogućnost uopće nije nešto što bi predstavljalo neko nemoguće (sjetimo se samo da je Slavko Kvaternik svojim trupama ušao u Međimurje i na taj način trajno odredio daljnju političku sudbinu toga prostora) političko-vojno rješenje, jer ne treba zaboraviti da je na kraju rata cjelokupna mornarica Austro-Ugarske bila stacionirana u hrvatskim lukama, s pretežno hrvatskim posadma; nadalje, tom vojskom zapovijedao je respektabilni vojni kadar. Ovdje, u prvome redu mislimo na generala Svetozara Borojevića, ali i na mnoge druge iskusne i kompetentne hrvatske časnike, koji su pored vojnih vještina posjedovali i posvema jasnu nacionalnu svijest. No, hrvatski političari/nacionalisti nisu imali dovoljno političke hrabrosti da se upuste u jednu takvu avanturu, već su (o)lako prepustili drugima da odlučuju o hrvatskoj političkoj i inoj budućnosti. I ovaj očiti strah hrvatskih političara od bilo kakve konkretne akcije samo je još jedna potvrda teze C. Schmitta, koji kaže: Pojam države pretpostavlja koncept političkog (2001, 14). Doduše, to ne znači da državu treba identificirati s pojmom političkog, jer razlikovanje na prijatelja i neprijatelja mogu biti svojstveni i za djelovanja religijskih zajednica, ekonomskih udruženja, klasnih grupacija. Ali, država jedina može legitimizirati moć političkog i organizirati narod (u našem slučaju, hrvatski) u političko jedinstvo, može ga ujediniti. I to je bitna specifičnost države u odnosu na druge tipove udruženja. A da bi se postigla homogenizacija, država mora imati jedinstven suverenitet, koji će odlučivati o tome tko je u danom povijesnom trenutku prijatelj, a tko pak neprijatelj: Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju (2001, 91). U tom smislu, političko uvijek prethodi pravu, jer tek kroz uspostavljanje stabilnosti, mira i reda, političko stvara elementarne pretpostavke za njegovu primjenu. Nažalost, krajem Prvoga svjetskoga rata, na hr-

23 22 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 vatskim prostorima egzistira heterogeni politički prostor, unutar kojeg vlada kompetencija raznih političkih, ekonomskih i religijskih udruženja (2001,30). Razmišljajući u ovim relacijama, između ostaloga, otvaramo i jednu od najtraumatičnijih tema novije hrvatske povijesti - temu hrvatske kulture straha. Naime, samo iz te perspektive moguće je objasniti određene političke odluke koje su bitno utjecale na buduću hrvatsku povijest. A jedan od najčešćih derivata te kulture straha očituje se u neobjašnjivoj sklonosti Hrvata da se za ljubav slavenskog ujedinjenja (o)lako odreknu svog konkretnog subjekta (ovdje prije svega mislimo na ulogu jezika u konstituiranju hrvatske nacije, gdje je ilircima bila primarna pisana, a ne govorna baština, što će se nesretnim Bečkim dogovorom, nažalost, promijeniti op. Z.K.) za volju jedne apstraktne cjeline (M. Krleža, 1963, 67). Konačno, zar nije Lj. Gaj, uostalom kao i svaki romantični genij, konstruirao moderni hrvatski identitet pod fiktivnim, a ne pod vlastitim nacionalnim imenom. I na taj se način samo još jednom u hrvatskoj povijesti demonstrirao posvemašnji strah od vlastite suverenosti, jer upravo biti suveren znači da se s punom sviješću preuzima odgovornost za svekoliku sudbinu države.(27) Stoga se uistinu može reći da su i Hrvati (ali, jednako tako, i Slovenci), podjednako uplašeni od svoje bezuvjetne suverenosti i državnosti. Stvar je dovedena gotovo do nacionalnih paradoksa : i jedni i drugi opsjednuti su idejom vlastite države, a kada se ta želja/fantazma konačno i ostvari, onda nastaju nerješivi problemi. Naime, niti jedni, niti drugi, nisu u stanju ostvarenje želje/ vjekovnog sna pratiti adekvatnim političkim aktivnostima/konkretnim akcijama. Naime, gotovo je nevjerojatno koliko su, i jedni, i drugi, uplašeni od samog lika države. Budući da smo do sada imali samo iskustvo življenja u stranim državama, nikad u svoj, izgradili smo percepciju da je država samo instrument prisile. Ne razmišljamo o državi kao o pravnoj državi (Rechtstaat), koja bi bila čuvar prostora slobode i zaštitnik ljudskih prava, nego kao o nečemu što nas prisiljava na dužnost i obveze, kao instrument nasilja ili čak prijetnja naših prava (T.Hribar, 1987, 25).(28) U tom (o)lakom odricanju odlučujuću ulogu odigrali su hrvatski unitaristi/orjunaši, koji su željeli potpaliti kotao jednonacionalne jugoslavenske smjese, poričući važnost povijesnih utjecaja u životu Južnih Slavena. Po njima su trenutne političke potrebe, geopolitički razlozi i izvanjski pritisci bili dovoljni za prevladavanje srpsko-hrvatskih razlika. U tom su smislu unitaristi predstavljali istinsku protupovijesnu frakciju. Njihov je voluntarizam bio loše probavljen (I. Banac, 1988, 104). No, oni su, nažalost, otišli i korak dalje, počeli su vjerovati da je hrvatski dio srpskohrvatskog naroda na neki način manje vrijedan od srpskog dijela, a tu su ideju objeručke prihvaćali velikosrpski krugovi. U tim se krugovima hrvatskih unitarista sve više smatralo da su Hrvati, zahvaljujući svojoj izloženosti dekadentnom Zapadu u čemu je bio sadržan prototip mišljenja nekadašnjih slavofila o nadmoći pravoslavlja nacionalno i dinamički slabiji od Srba: Hrvat hoće da živi, Srbin je spreman da gine... Hrvat kao intelektualac želi da sve više spozna, da, shvati, kritikuje pa je za to više kontemplativan, više oprašta, slabije reagira, više je skeptik, čak do cinizma, nego fanatik. On se osjeća višim i onda kad je nisko pao, jer intelektualizam vodi relativizmu i neaktivnosti. I možda je baš zato toliki moralist, što ima tako malo moralne snage. Srbin nije moralist, ali ima jak moral, moral aktiviteta i reagiranja... moral kosovski, moral okajavanja i osvete. Njegova težnja nije da sve shvati, nego da što više može. Hrvatstvo reprezentira statiku, a Srpstvo dinamiku, Hrvatstvo potencijalnu, a Srpstvo kinetičku energiju našega naroda, Hrvatstvo je refleksija, Srpstvo akcija (isto, ).(29) Ove opore konstatacije M. Marjanovića o nama samo su još jedna od potvrda da ni na kraju XIX., odnosno na početku XX. st., većina dilema oko našega nacionalnog identiteta još uvijek

24 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 23 nisu razriješene. Kriza identiteta svojstvena je tom razdoblju hrvatske povijesti. I tu krizu identiteta moguće je svesti, između ostaloga, i na pojam straha: Hrvati su itekako bili svjesni da jedan stari, relativno poznati svijet/austro-ugarska nužno mora propasti, da mu jednostavno nema spasa, a ono novo (zajednička jugoslavenska država) što se nudi nije u bitnim detaljima definirano, postoje određene (prijeteće) praznine,(30) koje generiraju posvemašnji strah u odnosu na neizvjesnu političku i inu budućnost. I ta neizvjesnost, točnije strah od onoga što tek treba doći, što je krajnje difuzno, nedefinirano, logično generira krizu identiteta, gdje se onda čak i ujedinjenje sa Srbijom kod mnogih ondašnjih protagonista nekritički doživljava kao stvaranje toliko potrebnog osjećaja nade, gdje se onda ta potreba za brzim i bezuvjetnim ujedinjenjem doživljavala kao spasonosno rješenje, koje će Hrvatima omogućiti da relativno elegantno prevladaju inače nepodnošljivu i prijeteću političku situaciju: postoji realna mogućnost da se izgube dijelovi teritorija, u zemlji je stanje krajnje kaotično, društvo se naočigled svih raspada, državne institucije više ne funkcioniraju, izgubile su svaki legitimitet, Narodno vijeće preuzima ingerencije Sabora, dalekosežne političke odluke donose se argumentom sile, a ne silom argumenata, više ne funkcioniraju nikakvi kontrolni mehanizmi prilikom donošenja bitnih i dalekosežnih političkih odluka, kao što je to bila odluka o (bezuvjetnom) ujedinjenju sa Srbijom... Ovdje smo otvorili jedno vrlo bitno pitanje: što se u Hrvatskoj, zapravo, znalo o Srbiji tog vremena? Kako su Srbiju vidjeli S. Radić, odnosno Supilo ili, pak, neki drugi pojedinac iz Hrvatske? Kao što možemo shvatiti pozitivan, doduše, nekritički odnos pojedinaca u Hrvatskoj prema uspjesima srpske vojske u Balkanskim vojnama, tako nam je, jednako tako, neshvatljivo kako uopće ne znamo što se u Hrvatskoj mislilo o majskom prevratu godine u Srbiji? Kako se taj krajnje barbarski čin, brutalno ubojstvo kraljevskog para, koji je zgrozio ondašnju demokratsku Europu, percipirao u hrvatskoj političkoj javnosti? (31) A upravo će takav, neciviliziran, nedemokratski način rješavanja problema postati pravilo političkog ponašanja u novoj državnoj zajednici: ubojstva, državni teror, šikaniranje ne samo političkih protivnika, već i nevidljivih nacija... Makedonski slučaj: vidljivost vs nevidljivost A situacija u Makedoniji je još tragičnija: poslije Prve i Druge balkanske vojne, i Prvi svjetski rat se vodi na makedonskom teritoriju, uspostavljen je Solunski front, gdje se, između ostalih, bore i ginu makedonski mladići, u različitim vojskama, za tuđe političke i teritorijalne interese, gdje su protjerivanja, progonstva i dijelom uništenje nepoželjnih manjina bili (...) uobičajena praksa (misli se na praksu u Balkanskim vojnama op. Z.K.) kako bi se opravdale teritorijalne pretenzije koje inače više nisu bile legitimne (Marie-Janine Calic, 2013, 82). U Makedoniji, u to vrijeme, od institucionalnih oblika, ne postoji gotovo ništa: ni parlament, ni organizirane političke stranke, ni nacionalna crkva, ni tisak, ni vlastite škole, pa sukladno svemu tome ni rudimentarni elementi bilo kakve političko-akademske javnosti, a javnost, prema H. Plessneru, počinje tamo gde prestaju ljubav i krvna povezanost. Ona je, kao večno nepkrekoračiv i otvoren horizont koji okružuje zajednicu, sinonim za moguće odnose neodređenog broja i vrsta osoba (2004, 53-54). A kada svega toga nema, i kada su krvna povezanost i ljubav dominantne društvene relacije, onda nije realno očekivati da će se formirati društvena skupina, koja bi imala snage reprezentativno zastupati interese cijele zajednice. U jednoj takvoj kaotičnoj situaciji nije moguće očekivati da bi netko mogao artikulirati neku suvisliju i obvezujuću makedon-

25 24 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 sku političku platformu, jasniju nacionalnu strategiju, koja bi ponudila neke razumnije i prihvatljivije izlaze iz ove krajnje frustrirajuće i traumatične situacije i koja bi onda mogla ravnopravno konkurirati sličnim vodećim skupinama u susjednim zemljama: Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj... U takvim okolnostima posvema je logično da mnogi od mislećih ljudi, učitelja, folklorista, lingvista, intelektualaca..., politički lutaju, jer kao što ljudi mijenjaju religiju (...) tako mogu promijeniti i mijenjaju etničku pripadnost (H.Bienen, 1995, ). Ovom oporom konstatacijom ne bismo, ni na koji način, željeli marginalizirati dugogodišnju oružanu i oslobodilačku borbu za makedonsku državu svih onih koji su sebe, u jednom povijesnom trenutku, doživljavali kao etničke Makedonce. I ne mislimo da je određeno kašnjenje u stvaranju države/nacije znak bilo kakvog pomanjkanja političkih ili nekih drugih sposobnosti. I mi smo, jednako kao i Misirkov, svjesni da je Makedonija bila središnji dio Otomanske imperije, gdje su temeljni političko-geostrateški interesi novonastalih susjednih država, grčke, srpske, bugarske, a poslije Prve balkanske vojne i albanske, i više nego eksplicite dovodili u pitanje svaku ideju slobodne i samostalne makedonske države. Konačno, i u geopolitičkim planovima velikih sila (Velike Britanije i Rusije, u prvome redu) nije bilo, početkom XX. stoljeća, predviđeno stvaranje nikakve makedonske države/nacije. Nema sumnje da u to vrijeme nitko od relevantnih političkih aktera nije smatrao da makedonski narod posjeduje onu potrebnu kritičnu masu, koja bi mu omogućila položiti pravo na status nacije. Samo je grupama koje su odgovarale zahtevu da se mora doseći određeni prag priznavao pravo na politički suverenitet (državu op.z.k.) (Ch. Giordano, 2001, 46). I ako ćemo prihvatiti ove neprijeporne činjenice, onda nam, jednako tako, mogu biti jasnija i razumljivija sva ona silna politička, a samim time, i etnička, lutanja mnogih makedonskih revolucionara (Aleksandrova, Protogerova...).(32) Ali, mišljenja smo da se njihovo političko djelovanje mora, prije svega, kontekstualizirati, jer samo tako moći ćemo shvatiti zašto su oni, ali i mnogi drugi, relativno često mijenjali ne samo svoja politička uvjerenja, već i svoju etničku pripadnost. No, ta njihova politička i ina lutanja, koja nije moguće povezati samo s jednom (bugarskom) opcijom, skupo su plaćena na mirovnim konferencijama u Bukureštu i Versaillesu. Ali, to nikako ne znači da te njihove aktivnosti, koje su u određenim povijesnim trenucima,možda, i bile pogrešne, nisu zametnuli sjeme buduće nacije. I upravo će iz te klice do rađanja nacije etnički/ makedonski narod proći kroz niz dugotrajnih i traumatičnih epizoda: Ilindenski ustanak, Mladoturska revolucija, Balkanske vojne, Prvi svjetski rat, život u emigraciji... A u svemu tome neprocjenjivu ulogu odigrao je tiskarski kapitalizam, koji je sve većem broju ljudi (Makedonaca op. Z.K.) omogućio da sebe dovede u vezu s drugima i da o sebi misle na sasvim nove načine (B. Anderson, 1990, 41). Nema nikakve dvojbe da je jedan od značajnijih poticaja za nastanak i razvoj nacionalne svijesti bio razvoj tiska kao robe široke potrošnje, koji je, između ostaloga, donio i bitno novo poimanje vremena. I tek tada možemo govoriti da su stvorene sve pretpostavke koje će i makedonskoj naciji omogućiti historiju. Ako o realnosti države-nacije u prostoru svedoči njena teritorija, njena realnost u vremenu potvrđuje se ukoliko ona sebi pribavi istoriju. To što je neka država-nacija iskonstruisana na osnovu istorijskog materijala koji nikada nije postojao ili iz materijala sumnjive relevantnosti, ne mora neizostavno umanjivati realnost te državenacije, ako je ona vezana za određenu teritoriju. Upotreba takvog marginalnog istorijskog materijala ipak ozbiljno dovodi u pitanje realnost te države-nacije u vremenu, a time i njen identitet (a da su te tendencije još uvijek aktualne i djelatne i da uopće nisu stvar prošlosti potvrđuje nam i današnji stavovi pojedinih susjednih država, koje i dalje osporavaju i ime, i identitet, i materijalnu, ali i duhovnu povijest makedonske države/nacije op.z.k.)(i.neumann, 2011,136).(33)

26 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 25 No, ako je tome doista tako, onda se uopće ne moramo čuditi što u samom početku ideja jugoslavenstva nije mogla uhvatiti neke dublje korijene u Makedoniji, jer makedonske političke elite početkom XX. stoljeća kada pokušavaju formulirati politički program kojim bi se trebalo potvrditi postojanje makedonske nacije fenomen jugoslavenstva uopće ne smatraju politički relevantnom činjenicom.. Naime, u konstruiranju predhistorije makedonske nacije, kako bi se ona realizirala u vremenu i u prostoru, jugoslavenstvo kao ideja uopće ne igra neku značajniju ulogu, i ona kao takva nije relevantna u stvaranju protomakedonskog identiteta. U to vrijeme neke druge političke veze, kulturne sličnosti, neki drugi modeli ekonomskih transakcija, bit će puno relevantniji za konstruiranje makedonskog identiteta. Naravno, takav politički proces uvek će biti nametnut onom geografskom području (u našem slučaju balkanskom op.z.k.) koji je već po mnogo čemu heterogen. Ovde je poenta jednostavna to da graditelji nacija politički obrađuju ove sličnosti i različitosti i da ti politički akteri odlučuju koje sličnosti ubuduće treba smatrati političkim relevantnim, a koje (u ovome makedonskom slučaju, jugoslavenstvo op. Z.K.) pak ne (I.Neumann, 2011,136). A u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, čak i neke od najrevolucionarnijih političkih organizacija poput Srpsko, hrvatsko i slovenska omladina, koja se u svom programu, između ostaloga, zanosila idejom Balkanske federacije (tom istom idejom zanosit će se i mnogi makedonski političari, pa i oni koji su se deklarirali kao pripadnici komunističke ideologije, poslije Drugog svjetskog rata i zbog toga će biti politički sankcionirani, izbačeni iz partije, trajno odstranjeni iz političkog života, optuženi za desna skretanja ), nije u toj imaginarnoj, a u odnosu na zamišljene nacije, relativno relaksirajućoj i benevolentnoj, Balkanskoj federaciji, željela vidjeti evidentno postojanje još jedne, makedonske nacije, još jednog, makedonskog identiteta. Ime te nacije, kao i njena ostala pripadajuća prava, članovima te organizacije, u to vrijeme, nije značilo apsolutno ništa! Doduše, treba biti iskren i reći da u to vrijeme, gotovo nitko od relevantnijih aktera ondašnje jugoslavenske političke scene nije u tom ignoriranju makedonske nacije/identiteta vidio neki veći problem, jer njihove političke paradigme jednostavno nisu bile u stanju percipirati postojanje snažne volje, točnije ekstremnog shizmatičkog diferencijalizma i kod Makedonaca(34) da i oni jednako tako žele biti posebnom nacijom, koja se u nekoj mjeri razlikuje od svojih susjeda: Bugara, Srba, Grka..., odnosno postojanje jedne snažne grupacije koja sebe zamišlja kao posebnu naciju: To znači da svaka nacija jeste ustanovljena, instituisana datim društvom koje sebe zamišlja kao nacija (S.Gourgouris, 2004, 49). Drugim riječima, S. Gourgouris smatra da je nacija zajednica onih koji vjeruju da pripadaju određenoj grupaciji. Ovom konstatacijom nacija se određuje kao vjerovanje u pripadnost: ja vjerujem da pripadam toj/makedonskoj, a ne nekoj drugoj/bugarskoj, srpskoj... grupaciji! I u toj fantaziji pripadnosti treba vidjeti temelj konstituiranja nacije. Pripadanje nacionalnoj/makedonskoj zajednici je fantazija koju umišljaju njeni (makedonski) članovi: Instituisanje nacije nije naprosto rad date vladajuće klase ili ideologije delovanje na nivou državnog aparata, nego imaginarno instituisanje datog društva u čijoj fantaziji je svako saučesnik (2004,75). Za razliku od drugih teoretičara nacije (B.Andersona, A.Smitha, E. Gellnera...), S. Gourgouris smatra da nastajanje nacije nikako ne treba vezati za neko određeno povijesno razdoblje ili neke određene društveno-ekonomske uvjete, već je nastajanje nacije isključivo proizvod su-participacije u zajedničkoj imaginaciji. Nažalost, niti u jednom zborniku, pa čak ni u onom čuvenome Etničke grupe i granice, koji je uredio F. Barth, kao ni u većini drugih relevantnih antropoloških studija o etnicitetu ne nalazimo suvislo objašnjenje kako i zašto su se u nekoj regiji (u našem slučaju Balkanu/Makedoniji) uopće i pojavile etničke razlike, kako se nekad homogene grupe tijekom povijesti razdvaja-

27 26 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 ju u dvije etničke grupe ili više njih,(35) odnosno što je to što dovodi do toga da u jednom povijesnom trenutku iskreno počnemo vjerovati da pripadamo upravo ovoj/makedonskoj, a ne nekoj drugoj/bugarskoj, srpskoj..., grupaciji. A upravo će to vjerovanje, uz postojanje postojećih etničkih veza, prema mišljenju Dominique Schnapper, dovesti do izgradnje makedonske političke jedinice na danom teritoriju. A da će neki i krajem 80-tih godina biti u dvojbi o postojanju makedonske (ali, jednako tako, i crnogorske i muslimanske/bošnjačke) nacije pokazat će nam neki tekstovi iz slovenske Nove revije, revije u kojoj je, početkom godine, objelodanjen prvi pravi etatistički slovenski nacionalni program: Ti su narodi (misli se na makedonski, crnogorski i bosanske muslimane op. Z.K.) stvoreni od strane Komunističke partije (mi, za razliku od I. Urbančiča, u ovome performativnom/konstruktivističkom činu komunističke partije ne vidimo nikakav ni politički ni teorijski problem, jer sve europske nacije su, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, konstruirane op. Z.K.), koja je stvarala nacije i države i to na račun onih nacija (slovenske, hrvatske i srpske op.z.k.) koje su se stvorile kao rezultat svojih vlastitih povijesnih nacionalnih pokreta (bit će da I. Urbančič, u to vrijeme, nije čitao recentnu teorijsku literaturu: Andersona, Gellnera, Smitha, Hobsbawma, Eriksena..., jer je i više nego očito da njegovi teorijski pogledi ne nadilaze okvire nacionalističke esencijalističke paradigme, koja je samo logična posljedica hegemonističke politike identiteta - op. Z.K.) pa su bile i sposobne da se razviju do razine samodovoljnosti (I.Urbančič, 1987.). Hrvatski slučaj: centar vs periferija Vratimo se još jednom hrvatskom slučaju! Politička situacija u kojoj su se Hrvati našli tijekom Prvog svjetskog rata uistinu je i teška i neizvjesna: većini je bilo jasno da će Austro-Ugarska izgubiti rat, isto tako, bilo su svjesni da su sile Antante morale obećati Italiji neku protuuslugu, jer ne bi samo tako, bez ikakve teritorijalne kompenzacije, početkom godine Italija promijenila stranu u ratu, napustila svoje dotadašnje ratne saveznike, Austro-Ugarsku i Njemačku. Ta nagla promjena strana u ratu morala je biti nekako honorirana, a nagrada su bili hrvatski teritoriji, Istra, Dalmacija, otoci... I da poslije rata ne bi bilo nikakve zabune glede dogovora, svi ti detalji pedantno su katalogizirani u Londonskom ugovoru, u njegovim tajnim aneksima! I nema nikakve dvojbe da ondašnjim hrvatskim političarima uopće nije bilo jednostavno donositi mudre političke odluke. Oni su obuzeti strahom ne samo za svoju budućnost, već i za budućnost zemlje čiji su politički predstavnici. U tom smislu u pravu je D. Moisi kada kaže da strah podstiče obraćanje pažnje na okruženje i u tom smislu predstavlja neku vrstu konstruktivnog upozorenja, prirodni nagon za zaštitom. Strah može biti i izvor nade (2012, ). I neki drugi analitičari(36) također smatraju da je do ujedinjenja Jugoslavije došlo, između ostaloga, i zbog straha spram mogućih, još tragičnijih geo-političkih alternativa! Srbi, za razliku od Hrvata i Slovenaca, prije ujedinjenja imaju svoju vlastitu državu, koja je omogućila da se srpska nacija stvara u većoj mjeri na državnopolitičkoj osnovi (P.Matvejević, 1984, 37). Nitko i ne spori da je njihov put različit u odnosu na Slovence i Hrvate, kod kojih je kultura preuzimala političke funkcije, ponekad više nego što to pogoduje kulturnom stvaralaštvu, zagovarala nacionalne ideje, zasnivala programe. (...) Projekti proistekli iz same kulture imaju u pravilu više utopijskih obilježja, oni državno-politički obično u uži ali određeniji. Te su se osobitosti očitovale i sučeljavale u nas od samog početka (isto).

28 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 27 Isto tako, ne bi bilo politički, a ni moralno korektno dovesti u pitanje njihova stradanja, patnje i žrtve. No, to ne znači da i drugi nisu imali jednako velike žrtve, da i druge nacije nisu jednako tako stradale i patile, kao i srpska nacija. Ali, ono što je bitno, različite nacionalne države nalaze se u nejednakom odnosu prema snagama univerzalizacije. Jugoslavensku ideju nužno treba vidjeti i kao odnos između univerzalnoga (nema nikakve dvojbe da se pod patronatom Rusije Srbija početkom XX. stoljeća, posebice nakon Balkanskih vojni, nametnula kao gravitacijsko središte južnoslavenskog nacionalnog pokreta, točnije kao aktivno političko središte koje pretendira da bude univerzalno /homogenizirajuće u odnosu na ostale južnoslavenske nacije, koje su u to vrijeme ponašaju krajnje pasivno, one su, u to vrijeme, tek puki promatrači velikih i dramatičnih povijesnih zbivanja)(37) i partikularnoga, gdje taj odnos nije samo teorijsko pitanje, već jednako tako i par exellence političko pitanje, jer politika najveće, srpske nacije okupirala je centar kao sopstveni etnonacionalni interes, težeći ka unitarizmu i centralizmu, jer su Srbi smatrali Jugoslaviju kao svoju, u kojoj svi Srbi žive u jednoj državi. S druge strane, tradicionalni nacionalistički cilj Hrvatske bio je u borbi protiv centralne vlasti i težnja ka autonomiji i samostalnosti (V. Pešić, citirano prema V. Pavlović, 2009., 163). Vesna Pešić ovdje samo reciklira poznate stavove G. Schopflina, koji smatra da su Hrvati zbog svoje stoljetne podređenosti udaljenom centru razvili izuzetnu osjetljivost u odnosu na Beč i Budimpeštu. Odmah nakon ujedinjenja godine stvaranjem unitarne i centralističke države preko koje su Srbi uspostavili svoju dominaciju, Hrvati su počeli gledati Beograd na isti način kao i na Budimpeštu, tj. kao na izvor svih svojih nevolja (1972, 125). I nema nikakve dvojbe da je ova jugoslavenska antinomija centar vs periferija (38) sve vrijeme destruirala svaku ideju države, jer jednostavno nije stvarala elementarne pretpostavke za njenu stabilizaciju u bilo kojoj političkoj formi. Ova temeljna podjela između dvije nepomirljive i kompromisima nesklone nacionalističke koncepcije nije bila prevladana ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji. Prividno razrješenja ove antinomije ostvarit će se u ratu 90-tih godina prošloga stoljeća, jer poučeni primjerom jugoslavenskih komunista, građanski je rat (ovu kvalifikaciju moguće je relativno jednostavno I s puno argumenata osporiti, ali ovdje smo je svjesno preuzeli, jer držimo da je autor, između ostaloga, želio reći da se na ovim prostorima isključivo u graničnim/ratnim situacijama mogu stvarati nove države op.z.k.) bio prilika za stvaranje novih država, na isti onaj način kojeg ga je Tito iskoristio za stvaranje svoje države prvo (od 1945.) narodne, a potom (od 1963.) socijalističke Jugoslavije (D. Jović, 2003., 121). Nadalje, multikulturalizam, prema mišljenju E. Laclaua, na jedan neposredan način i potvrđuje ovu našu konstataciju da odnos između univerzalnog partikularnog nije samo teorijsko, već i političko pitanje. Segregacija i kulturna autonomija predstavljaju normativnu vrijednost, a kao takve predstavljaju i povod za nove političke borbe koje se vode u ime autentičnosti. Međusobno odvojeni i različiti kulturni identiteti, a upravo je o takvim identitetima riječ u novoformiranoj jugoslavenskoj državi/kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sve odlučnije će zahtijevati radikalnu (političku i inu) autonomiju! I očito da bi tu trebalo tražiti razloge neuspjeha svake jugoslavenske ideje, koja sve one tenzije između različitih kulturnih identiteta nije bila u stanju na pravi način riješiti. Naime, za zagovornike Velike Srbije, afirmacija bilo koje nesrpske individualnosti predstavljala je ustupak a također i gubitak. (...) Za jugoslavenske unitariste te zlosretne graditelje nove, integralne jugoslavenske nadnacije sve su individualnosti (premda srpska svakako manje) bile prepreka za punu integraciju. Bolje se držati centralizma, makar u njemu dominirali Srbi, nego se pokoriti plemenskim separatistima (I.Banac, 2001., 117). Jugoslavenski unitaristi itekako su svjesni činjenice da su plemenski separatizmi /partikularni nacionalni identiteti, njihova povijesna sjećanja, kudikamo stariji od bilo koje ideje jugoslavenstva. I ta ih je

29 28 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 spoznaja činila silno nesretnim, jer su bili svjesni da se niti jedan partikularni nacionalni identitet ne želi, u ime neke nedefinirane apstrakcije, odreći svojih posebnosti, svojih tradicija, svojih diskurzivnih praksi... Univerzalizam vs partikularizam Do istih je zaključaka došao i A.B. Wachtel(39) analizirajući recentne jugoslavenske književne časopise, koji su izlazili neposredno poslije Prvog svjetskog rata, jer prilozi u tim časopisima svjedoče tek o duhu usputne kulturne suradnje, a nikako o nekom pretjeranom oduševljenju multikulturalnošću ili nadnacionalnom kulturom. I ako je to točno, onda je veliko pitanje koliko je uopće točna njegova konstatacija da je već nekoliko godina prije nego što je u Prvom svjetskom ratu sazrio u političkom smislu presudni trenutak za stvaranje države Jugoslavije, u umjetničkoj i književnoj avangardi Slovenije, Hrvatske i Srbije stvoren konsenzus oko njenih kulturnih temelja. Budući da nije došlo do neke intenzivnije interkulturalne komunikacije, jugoslavenska/multikulturalna zajednica, ni poslije čina ujedinjenja, tada, ali ni u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji, nikada neće prevladati stanje jednostavne koegzistencije.(40) A unutar jednog takvog stanja moguć je nastanak stalnih tenzija između kultura različitih naroda. U tom slučaju nužno ćemo se morati suočiti sa stanjem u kojem prevladavaju procesi apsolutizacije partikularnih kulturnih identiteta. A poslije svake apsolutizacije nužno slijedi ideološka/politička reintepretacija partikularnih kulturnih identiteta, koja u konačnici destruira svaku ideju multikulturalizma i nadnacionalnog/jugoslavenskog identiteta.(41) No, ovaj jugoslavenski slučaj uopće nije usamljen primjer. Tako će ruski grof Ivan Golovine još davne godine primijetiti da je glavna posljedica kozmopolitizma u gradu Odesi to što su se umnožili razni serklovi i društva (njemačka, francuska, talijanska, židovska, ruska, grčka...), ali usprkos svim tim procesima, u tome gradu, nije došlo do stvaranja ni zajedničkog društva ni zajedničke kulture. Treba biti svjestan da niti u jednoj Jugoslaviji nije moglo funkcionirati načelo jedan narod jedna država jedna kultura! A državni sustavi, i u kraljevskoj, i u socijalističkoj Jugoslaviji, nužno su bili naklonjeni jednoj/srpskoj od supostojećih kultura. I kako u (jugoslavenskom) slučaju nema preklapanja između nacije i države, onda u tom slučaju ne funkcionira ni Gellnerova definicija nacije, u kojoj stoji da naciji dva čovjeka mogu pripadati isključivo ako dijele istu kulturu. Problemi se javljaju onda kada nekoliko nacija ili delova nacija povezano u okviru jedne države (Jugoslavije op.z.k.), država mora odlučiti kojoj kulturi treba dati prednost i na koji način se ostvaruje uspešna politika kulturne homogenizacije. Ovo pojačava sumnje u sposobnost države koja se kompromituje zbog zaštite i podsticanja različitih kultura unutar svoje teritorije. (...) Koliko daleko država može da ide u priznavanju i podsticanju (finansiranju) različitih kultura u okviru svoje teritorije, a da pri tome ne ugrozi kulturnu homogenost koju Gelner smatra neophodnom za prosperitet industrijskih društava? Zanemarivanjem ove poente, Gelneru ne polazi za rukom da se lati jednog od glavnih problema sa kojim se suočava savremena evropska društva u kojima političke jedinice uglavnom karakteriše nekoekstenzivnost nacije i države (M. Guibernau, 1997, 58). Naposljetku, treba imati na umu da se uvijek između univerzalizacije i partikularnosti otvara napeto polje politike identiteta, u kojem se (...) odigrava globalna borba za priznanje (A. Assmann, 2011., 335). A kada je riječ o jugoslavenskoj naciji onda je evidentno da ni oni koji zagovaraju to rješenje, kao ni oni koji se ne prepoznaju u tom kolektivnom identitetu, niti jednom

30 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 29 javnom gestom, ne pokazuju neku preveliku želju da se to polje napetosti nekako pokuša prevladati. Tako D. Ćosić neće kriti svoju šokiranost poslije sastanka srpskih i slovenskih intelektualaca u ljubljanskoj kavani Mrak, u studenome godine, kada su mu slovenski kolege otvoreno rekli da ne očekuju ništa od Jugoslavije (1992., 71), jer ona je ionako nacionalistički koncept koji pripada idejama XIX. stoljeća, te da bi, za opću stvar, bilo i više nego korisno kada bi i srpski intelektualci jednom i zauvijek trebali odbaciti svaki internacionalizam i univerzalizam (1992., 72). Treba reći da su slovenski intelektualci bili u pravu, jer svako inzistiranje na internacionalizmu/ jugoslavenstvu od strane srpskih intelektualaca nije bilo ništa drugo nego tek puka promocija srpskog nacionalizma/šovinizma.(42) I ove slovenske sugestije srpskim intelektualcima posvema su na tragu onoga što u svojoj knjizi Raskol piše francuski filozof Jean-Francois Lyotard: Narodi ne obrazuju jedan narod, ni Božji narod, ni suvereni narod građana sveta. Još uvek ne postoji svet, nego svetovi (imena i razne priče). Internacionalizam ne može da prevaziđe nacionalne svetove jer ne može male narodne priče da obuhvati u epopeje ( ). Čak i komunistička epopeja o oslobađanju radničke klase deli se na nacionalne komunističke epopeje (1991., 169); pa onda, nije moguće govoriti o postojanju univerzalne/jugoslavenske zajednice ili nekog kozmopolitskog čovječanstva. I ako ove teze sada apliciramo na naš jugoslavenski slučaj, onda ćemo vidjeti da ne postoji nikakvo jugoslavensko jedinstvo. Postoji samo heterogenost, odnosno već formirane zajednice (hrvatska, slovenska, makedonska, albanska ) sa svojim jasno definiranim diskurzivnim (i političkim i kulturnim) praksama, koje ne samo što nije moguće svesti na neko jugoslavensko jedinstvo, već te prakse tako što jednostavno i ne žele. I u tom raskolu ne treba a priori vidjeti ništa loše. Dapače! Raskol samo potvrđuje da je svijet mnoštvo i da bismo se trebali naučiti živjeti u tom mnoštvu. No, te njihove reakcije posvema su razumljive, jer i kod hrvatske i slovenske nacije ne postoji baš neka pretjerana zajednička volja za budućnošću, a jednako tako, one i ne dijele sa srpskom nacijom neko značajnije zajedničko iskustvo (veliko je pitanje koliko je to bio i Drugi svjetski rat, jer u Sloveniji i Hrvatskoj partizanski pokret, za razliku od srpskog iskustva, bili su ideološki mnogo šareniji, u njemu su podjednako sudjelovali i komunisti i ne-komunisti, kršćanski socijalisti, socijaldemokrati, liberali, haesesovci i nije ih moguće svesti isključivo na komunistički/ boljševički narativ, kao što je to bio slučaj u Srbiji)(43) iz prošlosti. A za formiranje bilo kojeg kolektivnog identiteta morale bi se podudarati obje komponente: i vrijednosna i iskustvena! A do jednog takvog podudaranja, u jugoslavenskom slučaju, nije došlo! A nije došlo jer, između ostaloga, nisu postojali niti veliki događaji u povijesti koji bi mogli povezati pripadnike različitih etničkih i kulturnih zajednica i biti izvorište zajedničkog političkog identiteta kao u nekim višenacionalnim državama (M. Kasapović, 2005., ). Konačno, i sami moramo znati da su u Hrvatskoj već bile djelatne diskurzivne prakse koje su aktivno sudjelovale u konstituiranju nacionalnog identiteta, jer kada se sredilo nacionalno i kulturno, onda su se drugi slojevi identiteta odmah sami od sebe razotkrili gotovo u već dovršenosti, što dakako nije bilo baš tako jednostavno i neupitno, a to potvrđuje kasnije i Šenoa, koji je trebao dovršavati neke od elemenata identiteta, ban Mažuranić svojim školskim programom (obrazovani sustav), Strossmayer kulturnom toskanizacijom, a da ne govorimo o političkim strankama koje su konačno trebale dovršiti politički plan (državu), odnosno njegovo ilirsko transetničko, a nedvojbeno etičko, kao i Starčevićevo etničko kao nacionalno (C. Milanja, 2012., ). I kao što je očito i kod Hrvata uspon nacionalnog identiteta vezuje se uz XIX. stoljeće, ali taj uspon ne iscrpljuje se isključivo u realizaciji legitimnih kulturnih težnji, već će se konstruiranje nacije pokušati ostvariti i preko teritorijalnog određenja, što stvara probleme u višenacio-

31 30 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 nalnim regijama u kojima žive narodi (Srbi, Bošnjaci, Slovenci...- op. Z.K.) sa sopstvenim težnjama za obnovom identiteta. Situacija je nešto lakša ako nacija ima oslonac u istorijskoj državi, ali tamo gde se aktualna situacija ne podudara sa onom iz prošlosti nastaju poteškoće. Dva najbolja primera su Hrvatska i Poljska. U hrvatskom slučaju, gotovo čitava teritorija srednjovekovnog kraljevstva, koju čine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija,nalazi se u rukama Habzburške Monarhije, ali podeljena na tri dela: Dalmacija, kao i Istra, pripada Cislajtaniji, Slavonija je u personalnoj uniji sa Mađarskom; konačno, Hrvati zahtevaju jedan deo Bosne i Hercegovine (a na taj teritorij/prostor pretendirat će i Kraljevina Srbija poslije Berlinskog kongresa jer, prema mišljenju S. Gourgourisa,(44) nacija je, neizbježno, mjesto, odnosno položaj: materijal za njen rad sna rađa se upravo iz želje da se ovo mesto okupira topografske želje. Očigledna manifestacija ove želje (manifestni sadržaj ovog sna) može se naći u u žestini sa kojom nacija koja nastaje prijanja na konkretno ocrtanu teritorijalnu sliku. Ova slika možda ne pokriva nužno istu teritoriju, da tako kažem, kao što je ona koja postoji u okviru granica nacionalne države. Zamišljena teritorija često izlazi izvan okvira tih granica, i možemo pouzdano reći da slika nikada ne predstavlja manju ili drugačiju teritoriju od one koje je politički sankcionisana. Niko nije spreman da dobrovoljno prizna označenu terra patria, čak i ako sama njena demarkacija parodira teritoriju željenu u nacionalnoj fantaziji (2004, 85) op. Z.K.) kojom, od godine, upravlja zajedničko ministarstvo finansija, kao i ustupanje vojne granice nakon njenog rasparčavanja početkom osamdesetih godina 19. veka, što ne dobijaju ni od Beča ni od Budimpešte. Suština hrvatskog nacionalnog govora počiva u želji da se obnovi srednjovekovna teritorija koja bi, štaviše, mogla da posluži kao osnov južnoslovenskom entitetu u čiji će sastav ulaziti i Slovenci i Srbi (K. Horel, 2012, ). Naravno da su nacionalistički zahtjevi motivirani različitim ideologijama i da se, sukladno toj činjenici, i artikuliraju kroz različite političke prakse/programe, a u Hrvatskoj su političku scenu, nakon Prvog svjetskog rata, brzo osvojili nacionalisti koji su u najboljem slučaju verovali u toleranciju, a u najgorem u separatizam (A.B. Wachtel, 2001., 102). Doduše, neki se ne slažu s ovom konstatacijom i smatraju da su hrvatski nacionalni zahtjevi najčešće bili usmjereni prema stvaranju integralne cjeline od svih posebnih južnoslavenskih nacionalnosti (I.Banac, 1988., 107). No, treba, isto tako, reći da su se svi ti hrvatski integracijski programi svršavali u velikom razočaranju, gdje je onda antiintegracijska praksa predstavljala logičnu reakciju na tu suludu idealističku arhitekturu: poslije Četrdesetosme Starčević, poslije Osamnaeste Radić (M. Krleža, 1963, 67). No, nije u pitanju samo antiintegracijska reakcija, već je ona praćena i supstitucijom blizine udaljenošću. Naime, neposredna prošlost, stoljeća unutar Habsburške Monarhije koja su duboko formirali čitav život i kulturu bit će potisnuta, a problematična i nejasna slika dalekih vremena slave činit će nas nacionalno ponosnim (ethnikos eghoismos). I ovaj psiho-socijalni model ponašanja: potiskivanje vs. glorifikacija, predstavlja jednu od najčešćih konstanti u hrvatskoj politici. Tako ćemo se svih onih sramnih epizoda iz povijesti, kojih se nije uputno sjećati, rješavati tako što ćemo ih potisnuti i vratiti se u neko slavno vrijeme za koje smo uvjereni da su u baš tada svi naši postupci, sve naše odluke bile na najvišoj povijesnoj razini. I na taj način, klasičnom derealizacijom, poricanjem samo nekih dijelova vlastite prošlosti, omogućuje se pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodan susret s vlastitom sviješću... (B.Buden, 1998., 89). Ali za razliku od B. Budena, koji bijeg u derealizaciju vezuje uz 90-te godine prošloga stoljeća kada je velika većina građana Hrvatske, preko noći, odustala od hrvatskog jugoslavenstva, jedne prilično duge i traumatične faze naše kolektivne povijesti, mi smo, pak, mišljenja da se radi o jednoj psihotehnici koja se jednakom, prije svega, negativno usmjerenoj energiji, javlja u svim prijelomnim godinama naše povi-

32 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 31 jesti: i 1918., i 1941., i 1945., i 1991., i 2013., tako što (o)lako zaboravlja većinu onoga što prethodi ovome sada! Naime, upravo će ta godina označiti definitivni kraj jedne dugogodišnje i zavodljive iluzije o tome da je moguće formirati (jugoslavensku) naciju preko države i odgovarajuće kulture (doduše, takvi pokušaji dali su u 80-tim godinama prošloga stoljeća određene rezultate u rock-glazbi/ novome valu, prije svega, zbog pojave neo-jugoslavena, poput B. Štulića, G. Bregovića, E. Kusturice, V. Stefanovskog, bosanskih projekata Top-lista nadrealista i novog primitivizma, ali već početkom 90-ih godina najveći dio ovih glazbenika ne samo da je napustio jugoslavenski koncept, već su neki od njih (Kusturica, Đorđević, Bregović, Karajlić...)(45) otvoreno podržali politiku S. Miloševića, čak i onda kada je svima postalo jasno da je ta politika isključivo u funkciji srpskog nacionalizma. Budući da se nitko od tih jugoslavena nije pokušao od te politike, na bilo koji način, distancirati, i ova derivacija neojugoslavenstva neslavno će propasti. Doduše, neki od tih derivata još uvijek, s manje ili više uspjeha, vegetiraju u literaturi, publicistici, glazbi, filmu...) kao simbolički univerzumi, koji pojedincima i društvenim grupama pružaju neki okvir orijentacije u političkim zajednicama, koje su nastale poslije disolucije Jugoslavije. Što praktično znači kada jedan partikularni kulturni identitet želi politički artikulirati identitet npr. etničke manjine i to upravo kao takav, u smislu vlastite partikularnosti? On neće biti u stanju, smatra Laclau, unaprijediti svoje partikularne interese, a da se pri tome ni na koji način ne pozove na univerzalne principe, da, dakle, ne zahtijeva univerzalna, prije svega, jednaka prava. To ponovno posezanje za univerzalnim vrijednostima predstavlja preduvjet svake političke artikulacije i intrizični je dio političke strategije svakog partikularnog identiteta što istovremeno znači da moramo odustati od predstave o čistoj i potpuno izdvojenoj partikularnosti. Ulazak u zajednički prostor univerzalnih vrijednosti i prava za političku grupaciju nužno znači hibridizaciju njezinih partikularnih identiteta. A prema mišljenju nekih teoretičara hibridizacija uopće nije marginalan fenomen, već se radi o terenu na kojem se konstruiraju suvremeni politički identiteti.(46) Tako J. Butler smatra da se značenje univerzalnog pokazuje kao kulturalno različito. Ono što u jednoj kulturi slovi kao univerzalno, u nekoj drugoj kulturi može se pojaviti upravo kao subverzija tog univerzalnog. Prema tome, pojam univerzalnog nije moguće odvojiti od vlastite kulturalne artikulacije. Čak kada i zahtijeva transkulturalno značenje, na njega utječu iste kulturalne norme koje pokušava transcendirati. Zbog toga za pojam univerzalnog u koncepciji jedinstvene, homogene kulture više nema mjesta te se od nas traži da kulturu shvatimo kao mjesto razmjene. Univerzalno je, u međuvremenu, postalo problem cross-cultural translation. (47) Naime, ako se ta ideja željela, na bilo koji način, održati u uvjetima hibridne (i problematične) jugoslavenske kulture i promjenjivih nacionalnih granica unutar jugoslavenske zajednice, ta ideja morat će postati univerzalnost koju postupno stvara rad kulturalnoga prijevoda (J. Butler,2007, 26). Vrijeme je pokazalo da jugoslavenski identitet, zamišljen kao homogeni identitet koji bi trebao supstituirati sve ostale (i hrvatsku, i slovensku, i...) identifikacije i podaničke odanosti, nije uspio razriješiti neke probleme. Upravo je suprotno, ako o njemu razmišljam u smislu aporije, dvostruke negacije, kao o iskustvu nemogućeg (termin C.Mouffe posuđuje iz djela J. Derridae L*Autre cap/drugi naslov op. Z.K.), onda bi pojam europskog (u našem slučaju jugoslavenskog op.z.k.) identiteta mogao biti katalizator za jedan proces koji obećava, proces sličan onome kojeg je Merleau-Ponty nazvao lateralnim univerzalizmom, koji predmnijeva njegov respekt spram raznolikosti. Ukoliko poimamo taj europski ( jugoslavenski op. Z.K.) identitet kao različitost od samog sebe, kao vlastitu kulturu kao kulturu nekog drugog, onda zapravo zamišljamo identitet koji se prilagođava drugosti, koji ukazuje na relativnost granica, i otvara se pre-

33 32 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 ma izvanjskosti koja ga omogućuje. Prihvaćanjem da od nas samo hibridnost stvara odvojene identitete, potvrđuje se i podržava nomadska priroda svakog identiteta (Ch. Mouffe, 1994., 111). Naime, ovdje je riječ o onoj teorijskoj poziciji koja kulturu ne promatra kao esencijalistički totalitet, jedinstven i homogen, već kulturu vidi, prije svega, kao jedan beskonačan i nikada dovršen politički proces. U tom smislu treba promatrati i otvaranje rasprave(48) o srednjoeuropskom identitetu u Hrvatskoj sredinom 80-tih godina prošloga stoljeća. To otvaranje imalo je, prije svega, političke implikacije, jer upravo će ovaj identitet ponuditi izlaz iz homogenizacije jugoslavenskog tipa, tako što će isticati europske osobine lokalnih kultura, prije svega, pluralizma i demokracije, već i time što pojedincu nudi drugu, višu razinu identiteta, pomaže mu izbjeći opasnosti redukcionizma koji je supstancijalni dio političkog nacionalizma. Prema istoj logici, usprkos svim manjim ili većim varijacijama prema kojima se Srednja Europa razlikuje od Zapadne Europe, projekt Srednje Europe potencijalno je izvodljiv način da se ovaj prostor iznova europeizira i da se povrate neke od vrijednosti, ideala, rješenja i praksi koje su državni sustavi sovjetskog (jugoslavenskog op. Z.K.) tipa ukinuli (G. Schopflin, 1989., 27). I sve ove rasprave nedvojbeno su pokazale da postojeće kulturne razlike, u bivšoj državi, ništa ne znače. One, same po sebi, nisu ni pozitivne ni negativne! One će svoje značenje/ulogu dobiti tek onda kada budu politički obrađene, kada im se udahne određeno političko značenje: esencijalizacija nacije, vjere... Drugim riječima, niti jedan fenomen, pa tako i fenomen kulturnih razlika, nije sam po sebi političan, on to postaje tek ulaskom u sferu politike. To će reći da i programski tekstovi Lj. Micića(49) postaju problematični tek onda kada ih određena politika (zlo)uporabi. Jer, kada Lj.Micić kaže da je prednost što nemamo kulturne tradicije, odnosno da su Kraljević Marko i Kosovo jedina tradicija i da je tu stala naša/srpska umjetnost, onda to može djelovati šokantno, neprihvatljivo, može predstavljati i neki novi estetski manifest, ali kada ti estetski stavovi postanu dio ozbiljnih političkih programa/diskursa, onda to više nije samo šokantno, odnosno manje ili više, estetski neprihvatljivo. To onda postaje i vrlo ozbiljna politička platforma, koja zahtijeva (re)definiranje čitavog niza ne samo političkih, već i civilizacijskih tema i dilema, kao što su na primjer, odnos Istoka i Zapada, Rusije i Europe, tradicije i moderne (uvodni dio knjige: Jugoslavija: trauma vs identitet) Bilješke: 1) I dan-danas postoje oni kojima jugoslavenska ideja usprkos svim negativnim iskustvima i dalje nije strana. Jedan od njih je i Predrag Matvejević, koji smatra da je ta ideja u sebi nosila nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Ostaje nejasno jesmo li to doista i postali, ili je ta nada da ćemo u zajedničkoj državnoj zajednici biti slobodniji, samostalniji i važnije nego što smo to bili u nekim prijašnjim kombinacijama, ostala tek puki san mnogih naših idealista, koji se u realnosti nikada nije ostvario! Doduše, P. Matvejević misli da se i pored raznih ograničenja (nažalost, autor ne osjeća potrebu da nam kaže koja su to ta razna ograničenja ) živjelo dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Europe (isto tako, ostaje nejasno što autor misli o životu u zemljama Zapadne Europe, je li tamo svakodnevni život, možda, bio nešto dostojanstveniji u odnosu na život u relativno demokratskoj Jugoslaviji, ili ga tema svakodnevnog života u tim zemljama, iz nekih samo njemu poznatih razloga, ne zanima), koje su teško živjele pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom.

34 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 33 Doduše, P. Matvejević priznaje da je jugoslavenska ideja često bila zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti, ali i pored te konstatacije i on ima potrebu da nas, kao i neki drugi autori, podsjeti na činjenicu da se u recentnoj hrvatskoj povijesti nepotrebno potiskuje sve ono što se odnosi na kompleks hrvatskog jugoslavenstva, koji predstavlja čitavu jednu fazu kolektivne povijesti i to (one op.z.k.) za kolektivni identitet najodlučnije, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razinu pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta (B. Buden, 1998., 89). Na teorijskoj razini, ova je konstatacija, manje-više, prihvatljiva, ali trebalo bi biti politički korektan i reći da, pored ove, postoje i neke druge naše derealizacije. Naime, trebalo bi se zapitati kako su se osjećali oni koji su se, ne svojom voljom, godine, preko noći, probudili u novoj državi i kojima je nimalo nježno bilo sugerirano da je sve ono ( konkretno iskustvo stjecano mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima / hrvatski austroungarizam ) što je prethodilo toj novoj državi tek puka fantazma, jedan pogrešan san! I ujedinjenje godine, pokoravanje novim gospodarima, ako želimo biti korektni, onda ćemo si priznati da nije bilo doživljeno kao nesretna prisila, nego kao ostvarenje davnašnje želje! Kao što se da vidjeti, sve je relativno, pa tako i sve naše derealizacije, koje su također proizvod određenih kolektivnih trauma, koje se, s vremena na vrijeme, mogu realizirati i kao čežnje za reverzibilitetom historije. 2) Doduše, među hrvatskim političarima bilo je i onih koji su se sve te probleme nešto drugačije vidjeli i, koji su, vremenu usprkos, nudili i nešto drugačija rješenja od onih koja su bila velikodušno nuđena! Tako će Stjepan Radić, u svom obraćanju, Središnjem odboru Narodnog vijeća U Zagrebu, godine reći: Gospodo! Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I svi mislite da je dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića može spasiti i usrećiti... Vi, gospodo, upravo ni malo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće... Vi, dakle, naš narod plašite (talijanskom opasnošću) kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete pridobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to pridobiti nećete, a nećete ih pridobiti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašeg centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: E, ako Srbi uistinu hoće da imaju takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku. Kada bismo željeli biti maliciozni, onda bismo mogli pronaći, posebice kod ranog Radića, izjave u kojima on također dijeli mišljenje da su Hrvati i Srbi jedan narod. Konačno, i sam M. Krleža će godine u Davnim danima zapisati da je naučio od Đure Daničića: Hrvati i Srbi su jedan narod (str.180). 3) Nema dvojbe da su za Krležu podjednako laž i prevara idolatrija jugoslavenske države u znaku kosovskog mita i romantični narativi hrvatskih pravaša o kontinuitetu hrvatskog državnog prava. Doduše, on će godine napisati da su Hrvati kao nacija, u okviru državnog ujedinjenja 1918., izgubili sve atribute svoje državnosti. Ti atributi bili su doduše lažno dekorativ-

35 34 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 ni, no ipak, stoljećima usprkos, oni su se očuvali kao preživjeli relikti i simboli jedne slobode, koja je bila negacija svake demokratske slobode, ali kao državnopravna draperija ipak nije bila lišena svake političke stvarnosti: kruna kao znamen suvereniteta, barjaci, grbovi, autonomija... Iz bilo kakvog hrvatskog današnjeg konzervativnog aspekta, Hrvatima se ne može dokazati da u Austriji nisu živjeli u kraljevini Hrvatskoj, a danas da nisu satrapija, kojom vladaju najanonimniji šefovi kabineta. O važnosti i ulozi pamćenja za formiranje kolektivnog identiteta više kod Alaide Assmann, Duga senka prošlosti, Kultura sećanja i politika povesti, XX. vek, Beograd, 2011., posebice, prvi dio knjige, Teorijski osnovi, str ) Doduše, treba biti iskren i priznati da unutar te kakofonije svakojakih političkih glasova bilo je i onih razumnih. Tako je zastupnik Srpske demokratske stranke u Hrvatskom saboru Dušan Popović, prema mišljenju Josipa Horvata on je. a ne Svetozar Pribičević, bio stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, na povijesnoj sjednici u Saboru, održanoj 4. srpnja godine, i više je nego jasno upozorio svoje kolege i ondašnju političku javnost da ćemo se poslije rješavanja političkih pitanja (čina ujedinjenja) nužno morati suočiti s rješavanjem jednako teških ekonomskih problema. A pitanje seljačke politike jedno je od takvih mučnih problema: Pod seljačkom politikom ne mislim samo na govore o seljacima i naglašavanje seljačkih prava i pravica (otvorena aluzija na politiku S. Radića - op.z.k.), nego pod seljačkom politikom mislim promjenu svih nužnih zakona, prema stanju i prilikama našega naroda... U nacionalnom pogledu dolazi na našu vladu velika i nova briga, a ta je briga seljačka politika. Ne će biti dosta, da naša politika bude samo demokratska nego ona mora biti i seljačka... Tu treba mnogo inicijative, treba zadrugarstvo širiti ne samo jednostrano nego na svim poljima narodnoga gospodarstva, kad već idemo, kako se čini, državnom gospodarstvu u susret. Treba probuđivati interes kod našega naroda, kod našega seljaka, za pravilnu ekonomizaciju, za moderno udruživanje...(...) Ne ide onako više, kao što smo se do sad držali, da nas iscrpljuje državnopravna politika... Ništa nije pogrešnije, nego kad netko kaže da se interesira samo s gospodarstvom, a da ga se politika ne tiče. To nije istina. Gospodarstvo je sastavni dio politike. Cijeli život politike ne trpi specijalizacije (citirano prema J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, drugi dio, August Cesarec, Zagreb, 1990., str.54). No, daljnji tijek saborske rasprave pokazao je da zastupnici nisu uopće shvatili ovaj pokušaj D. Popovića da se vladajuća politika u Hrvatskoj postavi na nove temelje, da joj se dadne novi sadržaj, tako što će joj se ukazati i vidici novih ciljeva. Stoga uopće nije čudno što se u nastavku svoje rasprave i D. Popović polemizira s onim zastupnicima Čiste stranke prava, koji su u saborsku raspravu unijeli i određene subverzivne/razlikovne elemente, kao što je to narativ o hrvatskom povijesnom državnopravnom kontinuitetu: Ja sam skeptičan prema onoj gospodi, koja misle da mogu govoriti o potpunom ujedinjenju, koji govore o rješenju jugoslavenskoga pitanja onog časa, kad u isto vrijeme govore o zadržanju historijskih - (...) - nomenklatura, historijskih teritorija i kontinuiteta. Neka mi dozvole gospoda: ja sam čisti centralista. To ja priznajem, ali kažem: ako se Jugoslaveni mogu ujediniti, to će biti onda kad se pređe preko onoga, čime nas je historija odijelila; kad se pređe preko onoga, što je tradicija odijelila, te kad se dođe do jednog shvaćanja, do jednog osjećaja, a za ime se neće pitati. Svako drugo shvaćanje vodi u nazadak. Radimo li protivno, doći ćemo do slovenske grupe, do hrvatske grupe i do srpske grupe. Time je jedinstvo dobilo novu biju i farbu. Prema tome će svaka grupa imati po svojim interpretacijama pravo na svoje državno uređenje. Nemojmo se varati, jer ćemo opet doći do toga, kao što je prije bilo, da smo se 40 godina pravdali, je li Bosna hrvatska ili srpska. To će biti politički i nacionalni princip, ali neće biti narodno ujedinjenje. (...) Ta će ideja pobijediti, pa zato ka-

36 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 35 žem otvoreno, pred licem svega naroda, da sam ja i Hrvat, Srbin i Slovenac, ili ako hoćete nijedno, nego sam pravi pravcati Jugoslaven...(...) naravno da sam Jugoslaven, pa šta bi drugo i bio i tražio sam neka se pristupi rješavanju pitanja jugoslavenskoga i to ne policijskim mjerama... (...) Neka se ispitaju životni uslovi i neka se dovedu u sklad s istinom, pa će se taj problem jako brzo riješiti (J. Horvat, 1990., 55). Doduše, ne misli D. Popović da i zastupnici Čiste stranke prava nisu Jugoslaveni (...), ali s jednom separatističkom i malo imperijalističkom koncepcijom, koja pokazuje da se nalaze u političkoj zabludi... Hoću još jednu stvar da prečistim: (...) zastupnici imperijalističko-separatističke politike, koji drže da se narodna pitanja ne rješavaju životnom borbom na temelju omjera sila, nego koji s pristaše stare kabinetske politike i drže, da se u posebnim spekulativnim konferencijama može učiniti, držim da će se razočarati (isto). Nema nikakve dvojbe da u ovome drugom dijelu svoje saborske rasprave D. Popović trenutnu situaciju, povijesni trenutak sagledava isključivo iz perspektive pobjednika/srbije, a sve one detalje koji se ne uklapaju u njegovu idealnu viziju budućih odnosa u novoj državi jednostavno smatra nepotrebnim viškom koje treba što prije eliminirati. A upravo je taj nepotrebni višak trebao biti upozorenje da stvari oko ujedinjenja i života poslije toga čina neće biti baš tako jednostavne kao što se to pristašama centralizma činilo! 5) O tome vidjeti I.B.Neumann, Upotrebe drugog, Istok u formiranju evropskog identiteta, Službeni glasnik,beograd,2011.,posebice poglavlje, Stvaranje regiona: Severna Evropa, str ) Usp. Stella Ghervas&Francois Rosset, Mesta Evrope, Mitovi i granice, XX vek, Beograd, 2010., posebice tekst Rene Sigrist&Stella Ghervas, Evropsko sećanje u vreme paradigme žrtve, str ) Yutel koncert za mir, održan 28. srpnja 1991., u sarajevskoj Zetri, prema našem mišljenju, ne predstavlja nikakav simboličan čin otpora tadašnjoj bezumnoj politici, već upravo obrnuto: taj koncert bio je u funkciji promicanja jugoslavenskog nacionalizma! U sjećanju mi je ostala znakovita pjesma beogradskog benda EKV Ovo je zemlja za nas, gdje je nedvojbeno da se sintagma zemlja za nas odnosi isključivo na Jugoslaviju. No, i ta, kao i uostalom neke druge, jednako naivne reakcije, nisu više mogle bitnije promijeniti tijek povijesti. Puno ranije od ovoga koncerta svatko je znao svoju ulogu, treba se samo prisjetiti koje su se samo zastave vijorile na političkim skupovima krajem 80-tih godina (doduše, taj sarajevski koncert predstavlja izuzetak, jer na tom koncertu dominirale su jugoslavenske zastave sa socijalističkim obilježjima, zvijezdom), koje su se pjesme puštale, uopće ikonografija s tih političkih skupova nedvosmisleno je ukazivala da je jugoslavenskom projektu došao kraj i da su, neki drugi, prije svega, političke elite odlučile da će na ovaj sastanak s poviješću svjesno zakasniti. Naime, te elite mnogo su ranije donijele političku odluku da na društvene izazove vremena neće odgovarati, jer one su bile svjesne da više nisu u stanju ponuditi neku racionalniju političku rekonstrukciju savezne države. Taj scenarij više nitko nije mogao narušiti, pa čak ni buntovni! glazbenici, koji su koncertom za mir željeli, prije svega, konzervirati postojeće neprihvatljive odnose u jugo-društvu, gdje će se i dalje svi oni Drugi (manjine, nevidljive nacije, slabi subjekti...) sustavno isključivati, eliminirati, porobljivati... Postavljamo logično pitanje: kako to da se nitko od tih glazbenika, koju godinu ranije, nije solidarizirao sa stradanjem kosovskih rudara, ali je zato Đ. Balašević, u maniri pravog falš-humaniste, hrabro otpjevao Ne lomite mi bagreme. Isto tako, ne treba zaboraviti da ovaj glazbenik, u svim svojim javnim nastupima, koncertima, televizijskim emisijama, krajem 80-tih godina, izlagao poruzi sve nacionalizme osim jugoslavenskog/srpskog! A neposredno poslije Brozove smrti otpjevao je Računajte na nas, koja je trebala postati himna jugoslavenske

37 36 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 omladine. Bez obzira na potporu državnih aparata ova pjesma/projekt nije uspio. A bilo je i onih (npr. srpski pjesnik Jovan Zivlak), koji su javno progovorili o ideološkoj pozadini ove pjesme/projekta i stvar nazvali pravim imenom: populistička demagogija kojom se pokušava oživjeti nešto što je odavno mrtvo: bratstvo i jedinstvo, vjera u samoupravni socijalizam, politika nesvrstanosti, radne akcije...! 8) Tako će i jedan od likova u romanu Vreme smrti, srpskog pisca D. Ćosića, otac Božidar, jugoslavenstvo pripisivati obrazovnom sloju političarima i intelektualcima, implicirajući da se radi o jednoj bezvrijednoj utopiji, čisto intelektualnoj fantaziji, koju intelektualci silom nameću nevinom narodu: Ja se, sinko, plašim da mi dobijemo ovaj rat onako kako su ga naumili da ga dobiju Pašić i naši političari. Profesori i đaci... Čitaš li što ovih dana pišu novine o našem ujedinjenju s Hrvatima i Slovencima? Te ona deklaracija u Skupštini o ratnim ciljevima Srbije i stvaranje velike države svih Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vere, jataganima i ognjem zavađene i krvlju razdeljene, da se sada, eto tako, slože u jednu državu! Koja vaška, koja guja ušprica taj otrov, tu smrtonosnu bolest u srpske glave, pitam se glasno, doktore, kad god ostanem sam. Kakvo ujedinjenje s katolicima, i s čim ujedinjenje? Posle tolikih zločinstva te naše braće u švapskim uniformama, ko razuman može da veruje u jedinjenje i mir s njima? Zapeli da nam poslednje semence zatru, a mi uprli svi da izginemo za njihovu Dalmaciju i ujedinjenje s njima. Danas se koljemo do zatiranja, a sa ciljem da se sutra, ko pretekne, ujedini u jednu državu! Od Stefan Nemanje, eto tako, u srpskom narodu nije bilo bezumnijeg cilja. Što ćutiš? Vidim da ste se vi školovani zaputili pravo u ambis, al* što ovaj nesrećni narod gurate tamo? (Vreme smrti, Prosveta, Beograd, svezak 3, str.438). Slučaj Ćosić paradigmatičan je primjer za ponašanje pisaca-političara na ovim prostorima: u ranoj mladosti Dobrica Ćosić javno zagovara jugoslavensku ideju, oduševljen je povijesnom ulogom Josipa Broza, nekritički pretjeruje u veličanju Tita, partizanskog pokreta, komunizma, partije (posebice u romanu Daleko je sunce ), a od kraja 60-tih godina prošloga stoljeća, njegovo, i književno (romani Deobe, Koreni, Vreme smrti ), i političko djelovanje (publicistički tekstovi, javni istupi na raznim tribinama, kao i djelovanje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Društvu književnika Srbije, polemike...), doživjelo je bitnu ideološku metamorfozu, tako što poslije nekih neugodnih iskustava odustaje od svojih mladenačkih ideala i postaje glavni korifej reduciranog srpskog nacionalističkog programa. A u odnosu prema albanskom pitanju u bivšoj Jugoslaviji njegov program je ekstrat najgoreg mogućeg šovinizma i rasizma! No, ne treba biti isuviše strog prema Ćosiću, jer te metamorfoze događale su se i mnogim drugim intelektualcima i piscima i između dva svjetska rata; mnogi od njih (npr. T. Ujević koji je govorio da se priznaje Srbinom baš zato što je Hrvat) vrlo su rano shvatila da je cjelokupna društvena praksa u zajedničkoj jugoslavenskoj kući zapravo samo velikosrpski dekor. Stoga nas uopće ne treba čuditi što je razočarenje u političko-ekonomsku stvarnost dovelo do toga da su se i mnogi govorljivi jugoslaveni (P.Skok, I. Vojnović, T. Maretić...) okrenuli od daljnje nekritičke promocije ideje jugoslavenstva. O tome više kod Ivana J. Boškovića, Orjuna, Ideologija i književnost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, ) O važnosti konsocijacijske demokracije vidjeti našu knjigu Politka.Kultura.Identitet, (interkulturalni dijalog), ŠK, Zagreb, 2013., posebice u tekstu: Svi naši logori (ili o odgovornosti), str

38 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 37 10) Demokratska tranzicija nužan je preduvjet emancipacije bilo koje države istočne i srednje Europe. I bez prihvaćanja demokratskih pravila igre niti jednoj državi neće biti dopušteno bilo kakvo približavanje državama Zapadne Europe. Name, na ovim južnoslavenskim prostorima, ni demokracija ni pravna država nikada nisu mogli dobiti prednost pred zahtjevom: prvo etnička država, a tek onda, možda, i demokracija! Doduše, bilo je i onih koji su vrlo ozbiljno između demokracije/pravne države i etničke države stavljali znak jednakosti. U svojoj se novijoj povijesti Hrvatska barem tri puta pokušala približiti vrijednostima koje su se prakticirali u državama Zapadne Europe. Prvi takav pokušaj dogodio se s nacionalnim buđenjem/ilirskim preporodom u XIX. stoljeću, drugi godine kada su poslije pada Austro-Ugarske Monarhije stvorene temeljne pretpostavke za jednu neovisnu egzistenciju, i, napokon, treći pokušaj započeo je godine (iako je imao svoju neuspjelu uvertiru godine), a kulminirao je 2013., kada je Hrvatska konačno postala punopravnom članicom Europske unije! No, treba reći da onaj prvi pokušaj emancipacije do kojeg je došlo tijekom revolucije godine, nije vodio zakonomjerno prema neovisnosti, što je i bilo logično, jer nisu postojali jedinstveni modeli, koji bi bili prihvatljivi svim nacionalnim činiocima i nemogućnost da se odredi zbir polazišta, imaju za posljedicu razmišljanje da samo Monarhija može da stvori takav model i, kako je to rečito formulisao Palacki da je nema, trebalo bi je izmisliti. Duboko transnacionalna i višejezična priroda dinastije, vojske, birokratije, predstavlja suštinu Carstva. Problem je nastao tek posle godine kada je ono bilo ugroženo i godine kada je nestalo. Civilizacija koju je stvorilo Habsburško carstvo sastoji se od vrlo specifičnih lokalnih identiteta, koje je formulisao regionalni patriotizam (Landespatriotismus), skupa malih otadžbina koje čine jedinke različite po jeziku izražavanja i veroispovesti. Višestrukost identiteta jedne iste osobe ne omogućava joj opredeljenje za jednu naciju, i problem je utoliko veći zbog raznolikosti okruženja i pokretljivosti karijera (Ch. Horel, 2012, 211). Inače o svemu tome više vidjeti kod Ch. Horel, Srednja Evropa. Od ideje do istorije, CLIO, Beograd, ) Z. Kramarić, Identitet, Tekst, Nacija: Interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak, Zagreb, ) O tome više kod E. Gellner, Nations and nationalisms, Oxford, U ovoj knjizi autor je promovirao provokativnu postavku da je nacije stvorio nacionalizam, a ne obrnuto da su osjećaji primordijalnog nacionalnog identiteta retroaktivno konstruirali ideolozi XIX. stoljeća kao svojevrsni sindrom lažnog sjećanja. Usp. J. Assmann, Kollektives Geschichte und kulturelle Identitat, u: Kultur und Gedachtnis, ur. J. Assmann&T. Holscher, Frankfurt am Mein, 1988., str ) Da bi građani imali podjednak interes za demokraciju oni, prije svega, moraju imati jednaku sposobnost za djelovanje u svim ključnim političkim institucijama i središtima moći. O tome više u tekstovima D. Helda! 14) Više o tome kod B. Budena, Vavilonska jama, O (ne)prevodivosti kulture, Reč, Beograd, 2007., str.165. Treba reći da je ideja subaltern studies rođena sedamdesetih godina u Velikoj Britaniji, kada su engleski marksisti (R. Williams, S, Hall ) upoznali sa spisima talijanskog marksiste A. Gramscija, koji su radikalno transformirali engleski marksizam. 15) No, ta svjesna praksa dezintegracije hrvatske države traje sve do naših dana! Jer kako drugačije objasniti da je u svojoj Božićnoj poslanici od 6. siječnja godine srpski patrijarh Irinej čestitao Božić braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, Kordunu i Baniji! A krajem godine predsjednik Srbije T. Nikolić ustvrdio je da Bunjevci nisu ni Hr-

39 38 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 vati ni Srbi, već da predstavljaju autentičnu etničku skupinu. Isto tako, i u socijalističkoj Jugoslaviji, prilikom popisa stanovništva država je svjesno poticala regionalno izjašnjavanje svojih građana, pa su se nudile odrednice: Istrijanin, Slavonac, Dalmatinac... Nadasve je zanimljivo da je, u jednom većem razdoblju hrvatske povijesti, latinski jezik bio taj koji je pridonosio održavanju svijesti o jedinstvenoj hrvatskoj književnosti u trenucima najteže kulturne i političke rascjepkanosti. Latinski ne samo što je djelotvorno prevladavao centrifugalne regionalizme, već je ujedno sudjelovao u pospješavanju konstituiranju svijesti o važnosti jedinstvenoga standardnog hrvatskog jezika. 16) Vidjeti J. Šidak, Ilirski pokret, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), uredila Mirjana Gross, izvanredno izdanje SNL, Zagreb, ) Ovdje preuzimamo teze R. Guha, jednog od utemeljitelja Subaltern Studies Project, i povjesničara koji se kritički odnosi spram indijske historiografije, koja je, prema njegovom mišljenju, elitistička i u svom kolonijalističkom, i u svom građansko- nacionalističkom obliku. A interesi elitističke politike isključuju politiku naroda /indijskih seljaka koja je i u doba britanske kolonijalne vladavine bila autonomna! I ako povučemo paralelu s Hrvatskom, onda je moguće uočiti čitav niz sličnosti: i hrvatski su seljaci između dva svjetska rata organizirali čitav niz spontanih ustanaka, koji su isključivo zbog ideoloških (pacifističkih, politika Mahmatme Ghandija uopće nije bila strana politici S. Radića) stavova prvaka HSS, ostajali ograničeni na lokalnu razinu i nisu, nažalost, prerasli u nešto više! Ali, treba biti iskren i reći da je upravo S. Radić bio taj koji je na hrvatsku političku scenu uveo narodne mase, pa onda one optužbe režima da je on, zapravo, boljševik i nisu tako besmislene kao što se to na prvi pogled čini. Nema dvojbe da je S. Radiću bilo jasno da je još u XIX. stoljeću hrvatski seljak, u pravome smislu te riječi, postao nacionalno biće. Seljaštvo se shvata kao jedna vrsta živog muzeja nacionalnih korena, pošto je zahvaljujući svojim tradicijama očuvalo jednu vrstu direktne veze sa velikim precima. Pretpostavlja se takođe da je ono tesno povezano sa nacionlnim tlom. Nije, dakle, iznenađujuće da se onda umnožavaju etnografska istraživanja i zbirke, čiji je eksplicitni cilj da se istaknu autentične osnove nacionalnih kultura (A.M. Thisse, 2009, 341). O tome više kod R. Guha, On Some Aspects f the Historiography of Colonial India, u: Vinayak Chaturvedi (ur.), Mapping Subaltern Studies and the Postcolonial, London/ New York, Verso, ) Dovoljno je vidjeti tekstove Koste Novakovića o kolonizaciji i srbizaciji Kosova, u kojima ovaj srpski socijalist tužno konstatira da od godine seljačka Srbija više ne postoji, odnosno da je tu Srbiju supstituirala imperijalistička Srbija, pan-srbija, sa svojom pan-srpskom dinastijom, pan-srpskim militarizmom, pan-srpskim fantazmama..., koji se ni na koji način ne odnose na svakodnevni život srpskog seljaštva. Potisnut na društvenu marginu, prisiljen na šutnju, srpskom seljaku jednako tako nije dopušteno aktivno sudjelovati u bilo kakvim bitnim društvenim procesima/promjenama. Usp. K. Novaković, Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima, Naime, ova knjiga pisana je protiv svih tadašnjih, ali i budućih državnih projekata, koji su za cilj imali pojačanje nacionalnog elementa u oslobođenim krajevima, i to prije svega u historijskom srcu Stare Srbije. Povijest će pokazati da ta politika homogenizacije (resrbizacije, reslavizacije) doživjela totalni politički i moralni krah. Vidjeti Ch. Giordano, Ogledi o interkulturalnoj komunikaciji, XX vek, Bograd, 2001., posebice poglavlje Reteritorijalizacija identiteta i konflikata, Povratak nacionalne države u Centralnoj i Istočnoj Evropi, str

40 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 39 19) O fenomenu hrvatske šutnje više u našem tekstu Identitet i trauma, političko-kulturni značaj na formiranje hrvatskog identiteta, Republika, br.5/2013., str I u ovome smo tekstu pokušali pokazati da teza talijanskog filozofa A. Gramscija o tome da svaki nedovršen proces stvaranja nacije uvijek predstavlja sigurnu najavu za totalitarno (fašističko/boljševičko) preuzimanje vlasti! Na sličnom tragu razmišlja i makedonski povjesničar sa stalnim boravkom u Americi Trajan Stojanović, koji u svojoj knjizi Balkanski svetovi relativizira postojanje građanske kulture u Hrvatskoj pa, prema tome, i klase koja tu kulturu stvara, jer do razvoja građanskog društva nije došlo, isprva zbog populizma i fašizma, a kasnije zbog komunizma i ekskluzivnog kolektivizma, a iznova je jedno od glavnih žarišta ovog duha u Hrvatskoj (zanimljivo da te tendencije ovaj povjesničar, inače učenik slavnog F. Braudela, uopće ne primjećuje u Srbiji op. Z.K.), privučena, kako se čini, herderovskom idejom rđavo definisanog unutarnjeg jezika i fihteovskom idejom o državi kao umetničkoj tvorevini čija je svrha kultura kultura koja osposobljava individuu da postigne potpunu slobodu kroz sjedinjavanje sa autentičnom nacijom (1997., 347). No, nama se pak čini da su u Hrvatskoj ovoga momenta djelatni posvema suprotno ponašanje od opisanog, jer hrvatska, i politička, i akademska elita, još uvijek se ne želi odrediti spram dominantnih svjetskih procesa, procesa globalizacije i svih onih derivata koji su logične posljedice jednog takvog homogenizirajućeg i obvezujućeg procesa... Katarina Luketić u knjizi Balkan: od geografije do fantazije, Algoritam, Zagreb, godine pokazala je da ovom autoru nije strano krajnje pristrano političko zaključivanje i selektivan pristup u interpretaciji prošlosti i sadašnjosti naroda Balkana. Tako će, T. Stojanović u spomenutoj knjizi, između ostaloga, tvrditi da su Srbi povijesno najugroženiji narod, koji je najviše stradao u ratovima 90-tih godina prošlog stoljeća i da je sve u Jugoslaviji započelo onoga trenutka kada su Slovenija i Hrvatska omalovažile kosovski mit Srba (1997.,359). I nije im bilo dovoljno to što su svjesno ignorirali svete srpske mitove, već da bi se što više distancirali od Srbije te republike uvele su, vjerovali ili ne, i višepartijski sistem (isto, 358)! Doduše, bilo bi nadasve zanimljivo čuti objašnjenje autora o logičnoj i prirodnoj svezi između mitova/mitske svijesti i građanske kulture. 20) U svojoj knjizi Uspomena na političke ljude i događaje, I. Meštrović krajnje pedantno bilježi neke od promjena u percepciji političke i ine stvarnosti kod monarha/kralja Alesandra Karađorđevića. Doduše, nismo sigurni koliko je kralj Aleksandar bio iskren u svim tim njihovim relativno čestim razgovorima, ali neprijeporno je da se tijekom vremena, u ovisnosti od političkih kretanja u državi, bitno mijenjala njegova percepcija stvarnosti! 21) Ovo sjećanje I. Meštrovića potvrđuje i V. Maček u svojoj autobiografiji, gdje možemo pročitati da mu je nekoliko dana prije puta kralja Aleksandra u Francusku došao I. Šubašić sa sljedećom porukom kralja: Kažite dru Mačeku da ću ga osloboditi, čim se vratim iz Francuske. Onda ću s njime osobno pregovarati (1957., 160). 22) I ne samo V. Becić, već i I. Meštrović, svjesno odustaju od njima prirodnije i prihvatljivije srednjoeuropske kulture, kojoj u svakom pogledu, i politički i kulturološki, pripadaju, ali kako su u međuvremenu prihvatili jugoslavensku ideologiju, ona ih, i politički i estetski, jednostavno gura prema srpskom varvarizmu (A.B. Wachtel, 2001., 68), koji je svoju snagu nalazio isključivo u junacima iz južnoslavenske usmene poezije, Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, majci Jugovića, guslarima... Uloga folklora, za razliku od srpskog varvarizma, u hrvatskoj umjetnosti, odnosno književnosti, čak i poslije prihvaćanja novoštokavštine, bit će svedena isključivo na funkciju umjetničkog/književnog subkoda, što nalazi svoje konkretne odraze

41 40 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 prije svega u stilizacijskim postupcima (u tragediji I. Vojnovića Smrt majke Jugovića, gdje naslov djela nedvosmisleno upućuje na narodnu pjesmu, a autor koristi i desetosložni stih, ipak i leksička i sintaktička struktura te drame, kao i njena opća kompozicija pripadaju modernizmu i tu dramu/tragediju nikako nije moguće čitati isključivo unutar folklorne tradicije op. Z.K.). Vukova reforma (ostavljajući po strani njene ideološke motivacije) predstavlja za Hrvate isključivo jezični, ili, točnije, ortolingvistički problem, naravno, sa svim svojim poznatim posljedicama (M. Dambrowska-Partyka, 1987., 36). U tom smislu Marie-Janine Calic samo je djelomice u pravu kada konstatira da predaje i legende o Kosovskoj bitci nisu ušle samo u srpsku nacionalnu mitologiju već su pružale jednu isto tako bogatu osnovu za konstruisanje zajedničke jugoslavenske kulture. Tome je doprinelo to što su neki istorijski epovi bili podjednako zastupljeni kod Srba, Hrvata i Slovenaca, poput onog iz 14. veka o srpskom junaku Kraljeviću Marku, ikoni pravičnosti u borbi protiv Turaka (...)(2013, 63). No, i autorica je itekako svjesna da su stari narodni epovi i njihove moderne adaptacije stvorili univerzum znakova, metafora i mitova iz kojeg se svaka slobodarska ideologija mogla crpsti sopstveni smisao. Oni su stvarali grupnu koheziju, davali legitimnost autoritetu i vlasti, stvarali norme i vrednosti i usmeravali na konkretno delanje (isto), ali da to nije jedina funkcija nacionalnih ideologema, jer u obrnutom smjeru prihvaćanje tih ideologema ići će puno teže, jer je jugoslavenstvo istovremeno služilo dvema različitim identitetskim predstavama, koje se pak nisu uvek mogle jasno međusobno razgraničiti: s jedne strane hrvatskoj, s druge srpskoj. Ovo je kod srpskih intelektualaca potpirilo strahove od kulturne inflitracije i tuđeg uticaja hrvatske nacionalne ideologije pod velom jugoslavenstva (isto). I ako zanemarimo političku dimenziju Vidovdanskog hrama, koju je hrvatski kipar I. Meštrović izložio godine u Rimu, onda se ovo njegovo svjesno transportiranje herojstva srpske narodne epike u žanrove kulturne visoke moderne i moglo dogoditi isključivo kao kombinaciju katoličkih i pravoslavnih elemenata, kojima je još dodao i stilske elemente secesije, i na taj način stvorio idealnotipsku reprezentaciju jugoslavenstva (Marie-Janine Calic, 2013, 77), koju je, u konačnici, svatko mogao interpretirati prema vlastitoj (nacionalnoj) paradigmi! No, isto tako, treba reći da je kosovski mit koji je sublimirao ne samo povijest srpskog naroda, već, kao izvor inspiracije, odredio i njegovu kulturu, prestao važiti onoga trenutka kada je carstvo ostvareno, odnosno kada se srpstvo po prvi put našlo ujedinjeno pod jednim državnim krovom. I upravo iz tih razloga I. Meštroviću nikada nije bilo omogućeno da dovrši svoj Vidovdanski hram: ono što je bio političko-estetski poželjan projekt, poslije čina ujedinjenja postaje suvišan, nebitan, jer se, u međuvremenu, jedan politički narativ, ostvario! 23) Tako će jedan od junaka Krležinih Zastava reći: u redu, ako ono dolje nisu Srbi, molim, priznajem, nisu, ali nisu boga mi, ni Bugari., M. Krleža, Zastave, knjiga druga, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1982., str.28. A glede različitih pogleda na Makedoniju još je zanimljiviji dijalog, koji u, u prvoj knjizi Zastava, vode Kamilo i njegov beogradski prijatelj, Tunguz: - Ne razumem, i te vaše reči samo su reči, prosto ne mogu da vas sledim, brate, ne znam štohoćeš da kažeš, čoveče, kakve formule, i koje nove, savremene formule, i zašto? -Ne znam, ali osjećam da je ovo sve zajedno jedna velika ciganska mahala sa svojim hanovima i hamamima, sa svojim bezistanima i džamijama i turskim tamnicama, da je sve kako jeste zapravo bijedna panorama sa kulisama od nečega što se preživjelo, što treba da se zaboravi, sve samo jedna prividnost, mislim ono što Francuzi zovu trompel*oeil, ovaj trompe-l*oeil treba da se izrazi nekim novim, savremenim formulama evropskim, svakako ne deseteračkim, arhajskim, patrijahalnim. Na tako romantičarski na-

42 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 41 čin mislili su naši stari da bi ih trebao probuditi viteški duh naivnim parolama: Pesma nas je održala, njojzi hvala, a meni danas takvi loši stihovi ne govore više ama baš ništa. - Znači, sve ovo što vidimo, sve ovo pod Markovom kulom tebi ne govori ništa, prijatelju, dobro, u redu, a zatim ako je tako, što da se po tebi radi? - Ne znam, trebalo bi vladati materijom, trebalo bi biti u sedlu, trebalo bi detaljno poznavati prilike ove nesretne zemlje, a propos, jeste li imali u ruci Misirkova? - Vrlo važno, bugarski agent, i onaj Horn, ono je austrijski agent, i stari vaš Jagić, taj govori za račun austrijske vlade, nemate vi pojma, gospodo, o čemu se radi. Tko drži Makedoniju, drži Balkan, to je aksiom, a ostalo sve šućmućpaprolij, bato moj! Za ove tvoje teorije švapske, da li je sve ovo ovde u Makedoniji trompe-l*oeil ili ne, nemamo mi sada vremena, sad se ne radi o filozofskim rasprama, nego ko će koga, razumeš li me, mi Bugare ili Bugari nas, a što o tome misle gospoda Giljferding ili Miljukov, baš nam puca prsluk (1982., ). Ne možemo se oteti dojmu da su ove (kao, uostalom, i mnoge druge) Krležine opservacije o Makedoniji obične, naknadne ideološke konstrukcije. Naime, teško možemo povjerovati da je Kamilo/Krleža u to vrijeme uopće čuo za Misirkova, a još manje je vjerovati da je imao prilike čitati njegov tekst Za makedonskite raboti, koji je objelodanjen godine!? Koliko je nama poznato taj tekst otkrio je, tek sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća, posvema slučajno B. Koneski, u nekoj od sofijskih biblioteka. Stoga bi neki makedonski interpretatori (npr. N. Radičevski), koji se bave makedonskim temama u Krležinom opusu, morali u ime znanstvene objektivnosti i kritičnosti, suspendirati svoje nekritičko oduševljenje nekim Krležinim opservacijama/konstrukcijama o Makedoniji. To nikako ne znači da Krleža nije imao pozitivan odnos prema makedonskoj kauzi, ali svaku analizu njegovih stavova o Makedoniji trebalo bi pratiti i njihova objektivizacija i kontekstualizacija! Nemamo ništa protiv određene ideološke bliskosti, koja postoji između pojedinih interpretatora i velikog pisca u odnosu prema makedonskoj kauzi, ali nekritička i pretjerana artikulacija patriotizma obično nema puno veze sa znanstvenom ili bilo kojom drugom vrstom objektivnosti. 24) Usp. W. Benjamin, Uber den Begriff des Geschichte, VII, u: Gesammelte Schriften, Frankfurt a.m., Stavovi koje je W. Benjamin iznosio u ovim tekstovima bitno su utjecali na mišljenje europske intelektualce koji su pripadali generaciji godine. Naime, W. Benjamin ih je naučio da se umjesto s pobjednicima identificiraju s pobijeđenim: Oni koji sada vladaju nasljednici su, međutim, svih nekadašnjih pobjednika. Poistovjećivanje s pobjednikom ide (upravo je to bila praksa hrvatskih unitarista, koji su se krajnje nekritički poistovjećivali s pobjednicima - op. Z.K.), prema tome, uvijek na ruku onima koji sada vladaju. (...) Svaki onaj koji je sve do ovoga dana ikada odnio pobjedu maršira u trijumfalnoj povorci s kojom današnji vladari koračaju preko onih koji danas leže na zemlji (1991., 254). A, s druge,pak, strane Meštrovićevi spomenici iz Vidovdanskog ciklusa, na najbolji mogući način, ilustriraju što zapravo znači kolektivni identitet vezivanjem za zajedničku prošlost i obvezivanjem na zajedničko sjećanje. Spomenici oličavaju prošlost u reljefima, frizovima, alegorijama, figurama i imenima. Oni su čas istorije pretvoren u kamen (...). U žanru spomenika istorija postaje instrument politike. Istorijsko obrazovanje sprovodi se stvaranjem nacionalnih mitova (A. Assmann, 2002.,52). 25) O dualizmu kulture i politike više Gayatri Chakravorty Spivak, Kritika postkolonijalnog uma, Ka istoriji sadašnjosti koja nestaje, Beogradski krug, Beograd, Nadalje, ovaj dualistički odnos između kulture i politike jednostavno, u složenim državnim zajednicama, mora, prije ili kasnije, dovesti i do prvih otvorenih antagonizama izme-

43 42 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 đu pojedinih etničkih identiteta unutar te zajednice. Mogli bismo postaviti i jednu pomalo heretičnu tezu: svaki pokušaj da se kompleksnost tih zajednica pokušava relativizirati, odnosno da se, po svaku cijenu, inzistira na prakticiranju jugoslavenske ideje, u konačnici, nužno dovodi do trajnih napetosti između različitih etničkih posebnosti. Tako u makedonskoj povijesti sve do godine teško možemo pronaći primjere nekog ozbiljnijeg sukobljavanja, odnosno iskazivanja nacionalne netrpeljivosti između makedonske i albanske zajednice, ali od tada ti će sukobi postati normalna i svakodnevna pojava, koji traju sve do današnjih dana. 26) O tome više kod A.D. Smith, Nacionalizam i modernizam, Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizama, Politička misao, sv.43, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski nacionalizam, prema mišljenju A. Smitha, pripada kulturnom modelu nacionalizma, uostalom kao i većina nacionalizama u istočnoj Europi. Ali, ipak postoje neke bitne razlike između tih istočnoeuropskih nacionalizmima, jer Slovenci, Slovaci i Ukrajinci ne posjeduju puno etničkih osjećaja, nemaju ni domaću elitu ni zasebne institucije, a sve te elemente i etničke osjećaje, i domaću elitu, i bogato pamćenje, koje se kroz nacionalne institucije (akademiju, sveučilište, čitaonice, biblioteke, galerije...) vremenom konzerviralo, arhiviralo Hrvati (a to se odnosi i na Čehe, Poljake i Mađare) su sve to ne samo posjedovali, već i ljubomorno čuvali. I to je taj prtljag /državnopravna tradicija, koji su Hrvati unijeli u tu novu, jugoslavensku zajednicu i, posvema je logično da oni od svega toga, u toj novoj zajednici, ne mogu samo tako odustati u ime nekih viših i ne uvijek do kraja jasnih ciljeva! Tim više, što se radi o tradiciji spram koje se gaje isključivo pozitivne, a vrlo često i nekritičke emocije! O tome više u našem tekstu: Identitet i trauma, (političko-kulturni značaj na formiranje hrvatskog identiteta), Republika, br.5/2013., str ) O tome više kod Dubravke Oraić-Tolić, Muška moderna i ženska postmoderna, Rođenje virtualne kulture, Ljevak, Zagreb, str.290. Za razliku od dinamičnih hrvatskih nacionalnih shvaćanja, srpska su bila statična. (...) tamo gdje je hrvatska zaokupljenost uzajamnošću slavenskoga svijeta povremeno vodila prema hrvatocentričnim ideologijama (Vitezović), čvrsto srbocentrično stanje srpskih nacionalnih shvaćanja bila je nepropusno za slavenofilske misli. Srbi su osjećali zajedništvo s pravoslavnim Slavenima, osobito s Rusima, ali oduševljenje za ono što je slavensko nije nikada prevladalo, što se inače događalo i Hrvatima i nekim drugim slavenskim narodima (Slovencima, Česima) (I.Banac, 1988., 107). Upravo zbog toga Hrvati su bili spremni u ime apstraktnog jezičnog jedinstva žrtvovati svoju pisanu tradiciju, a prihvatiti nepovijesnu usmenu, koju su odavno prevladali. Usp. Z. Kravar, Komparatističke kategorije i hrvatsko-srpski književni odnosi, Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti (2), posebno izdanje Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i časopisa Gesta, Varaždin, 1987., str U ovome je tekstu Z. Kravar, između ostaloga, pokazao kako se hrvatski književni život (tekstovi Marulića, Gundulića, Lucića, Držića...) puno ranije od srpskog osamostalio u odnosu na važne društvene institucije, kao što su dvor i crkva, i postao relativno samostalnom institucijom. Usp. Lj. Jonke, Razvoj hrvatskoga književnog jezika u XX. stoljeću, u knjizi: Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata, Posebno izdanje časopisa Kritika, sv.1, Zagreb, ) Isto tako, vidi: Prilozi za slovenski nacionalni program, posebice tekst T.Hribara, Slovenska državnost, Nova revija, Riječ je o relativnom nekoherentnom zborniku autorskih tekstova, koji na posvema novi način otvaraju nacionalno/slovensko pitanje u socijalističkoj Jugoslaviji. Za razliku od Memoranduma SANU Prilozi nema-

44 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 43 ju ambiciju analizirati sve aspekte višedimenzionalne krize jugoslavenskog društva, već su se uglavnom fokusirali na probleme slovenskog društva, položaja slovenske nacije, jezika, problemi egzila, značaj kršćanstva u formiranju slovenskog identiteta... Tako će I. Urbančič u svojim kasnijim tekstovima pokazati da Jugoslavija više ne može sačuvati slovenski identitet, jer je Jugoslavija kao država (...) povijesna slučajnost; ona nema nikakav unutrašnji ratio, nema ideju o samoj sebi. Jugoslavija ne može postojati, jer ne sadrži u sebi nikakvu historijsku nužnost... Jugoslavija kao unitarna i centralizirana nacionalna država jest, kao što se pokazalo u praksi, nemoguća (1989.,814). 29) Ovu suptilnu distinkciju između Srba i Hrvata izložio je Milan Marjanović. Vidjeti: Narod koji nastaje: Zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpskohrvatski narod, Rijeka, 1913., str No, bilo je i drugačijih, posvema oprečnih mišljenja o narodnom jedinstvu Srba i Hrvata. A. G. Matoš to vidi ovako: Neporeciv je faktor da je ideja (južnoslavenske) narodne sloge Srbima poruka za srbovanje, dok kod većine Hrvata i ta misao oslabljuje ideju hrvatsku. U istom tekstu on smatra da će srpstvo kod nas naročito među pravoslavnima uvijek naći svojih političkih prozelita i separatista. Dokle god bude naša kultura anacionalna, nehrvatska, jugoslavenska kao (Strossmayerova) Akademija, dokle god bude naša pučka prosvjeta, naročito školska, u školama antihrvatskih, mađaronskih vladinovaca, dušmana hrvatskog imena i prošlosti ili jezuita, zakletih neprijatelja svake zdrave racionalne prosvjete, srpska kultura premda inferiornija još uvijek, djelovat će i pravit će među nama zbrku sve dotle dok naša kultura ne bude nacionalna i slobodna kao kultura srpska. Usp. A. G. Matoš, Mi i oni, Sabrana djela, sv. 14, Zagreb, str Konačno, kako drugačije, nego kao demonstraciju kolonijalnog mentaliteta, treba shvatiti ponašanje Ante Tresić-Pavičića, jugoslavenskog/srpskog veleposlanika u Sjedinjenim Američkim Državama: - Halo! Halo! Ovdje je Srpsko poslanstvo, poslanik Tresić-Pavičić. ( ) Da, oni su konzekvetno uporni i neprestano srbuju odvratio je Tresić-Pavičić. - Pa, dobro rekoh oni, ali i Vi ste rekli Ovdje Srpsko poslanstvo. - Zar i Vi srbujete? - Eto, tako, prešlo i meni u običaj, kad se oni svi do jednoga tako odazivaju i govore. - Dobro, brate, ali Vi ste šef, pa treba da ih upozorite da se drže službenog naslova. - Vraga bi oni mene slušali. I kakav sam Vam ja šef? Svaki od njih misli da je, kao Srbin, viši od mene. Pa tako i jeste. Ja sam samo trpljen. Onaj što je s Vama govorio na telefon, on je neki savjetnik Poslanstva i, tobože, demokrata, Davidovićevac, a svaki dan me vrijeđa i izaziva kao Hrvata, kao da ja odobravam Radićeve budalaštine. Vi ne možete razumjeti moju situaciju. Oni čak i moju privatnu poštu otvaraju. Prije su to radili krišom, a sada ovaj bezobraznik to radi otvoreno. - Pa Vi treba da tu praksu prekinete, ili da povučete konzekvencije. - Ta to bi oni jedva dočekali. Zar je mene ministar na ovo mjesto postavio? Postavljen sam jer je to Kralj tražio, da ispuni prijašnje obećanje. Ali, kad bih im ja šta uznos učinio, a ja sam jedini Hrvat koji je na jednom važnijem mjestu poslanika, a, osim toga, imam ženu i djecu koju treba hraniti i odgojiti. - Taj me je odgovor zaprepastio i stid me je bilo za njega. Nisam mogao, a da mu to ne dam osjetiti, pa sam mu, između ostaloga, rekao: - A što imadu Hrvati od toga što ste Vi jedini na važnijem mjestu? Zar to, što se stidite da ste Hrvat?

45 44 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, To ne. Tko Vam je to rekao? - Pa, čuo sam da ste bili u Kaliforniji, gdje Vam je došlo pet tisuća Hrvata, te da ste im držali govor, u kome ste rekli da Vas je stid što ste Hrvat, i da Vam se odmah više od polovice razišlo. - To je istina, ali to je zbog one lude Radićeve politike i u vezi s time što je rekao, jer me je uistinu stid (M. Meštrović, 1993., ). I Hrvat, poslanik Tresić-Pavičić, nema nikakvih, niti političkih niti moralnih, problema da se javno stidi politike S. Radića. I taj svoj stid usuditi se javno demonstrirati među Hrvatima! No, uopće mu ne pada na pamet da bi se jednako tako, ako ne i puno više, trebao stidjeti i nekih drugih politika (velikosrpskih, centralističkih, unitarnih, hegemonijskih...), koje se u to vrijeme sigurno bile kudikamo djelotvornije od političkih govora jednog opozicijskog političara, koji su samo logične reakcije na postojeće političke i ine (ne)prilike. Te performativne politike, a ne gandijevska politika S. Radića, sudjelovale su u kreiranju ondašnje jugoslavenske realnosti! No, nije Ante Tresić-Pavičić bio jedini hrvatski književnikpolitičar, koji o politici S. Radića ima izrazito negativno mišljenje. Tako i junak romana N. Bartulovića Na prelomu Ivo Tadić, u kojem nije teško prepoznati samoga autora, tim više jer on nije ni pravio napora da zametne (autobiografski) trag, za kojeg je Jugoslavija sve, sve drugo je dim, Radić je bio jedna od najomraženijih ličnosti, jer je u njegovim političkim istupima Tadić vidio opasnost konceptu unitarističke države. Tadić priznaje da od stida nakon Radićeva govora na Borongaju nije izlazio iz kuće. No, ne skriva takođetr da ga je ražalostilo i pisanje Balkana koji je na Radićeve riječi uzvratio riječima da je potrebno da Zagreb vidi svoje ulice krvlju poprskane i da svi koji se žale na hegemoniju i centralizam, treba da omaste konopac. Više o tome kod Ivana J. Boškovića, Orjuna, Ideologija i književnost, Hrvatska SN, Zagreb, A tako će se i M. Marjanović, jedan od značajnijih članova Jugoslavenskog odbora, u ožujku godine, po povratku u Zagreb, zajedno s ostalim članovima Odbora i pobornicima jugoslavenske misli sudario sa socijalnom, nacionalnom i političkom stvarnošću koja je bila daleko od njihovih idealističkih pogleda i optimističkih predviđanja (D.Šepić, 1961.,561). No, svi ti detalji nove jugo-stvarnosti, nisu ni M. Marjanovića ni N. Bartulovića/Tadića uspjeli uvjeriti da je pravo političko stanje u državi bitno različito od njihove percepcije tog istog stanja, odnosno da su njihovoj (nekritičkoj) viziji jugoslavenstva šamar opalili centralisti nametajući grubo i mehanički, umjesto nečeg što bi ttrebalo da bude duhovno, centralizam umjesto unitarizma, odnosno Veliku Srbiju umjesto Jugoslavije i hegemoniju pod vidom unitarizma (Ivan J. Bošković, 2006., 212). Ovu ambivalentnost pripadanja pronaći ćemo i kod mnogih drugih. Tako i crnogorski pisac i vladika, Petar Petrović Njegoš, nije uvijek siguran što je, zapravo, on, pa su tako poznate njegove izjave u kojima ističe svoje srpstvo (i to ne čini samo u pjesničkim radovima, već takve izjave nalazimo i u njegovoj privatnoj korespondenciji, vidjeti pismo Simi Milutinoviću Sarajliji od 25. rujna 1844., ili pismo dubrovačkom srbokatoliku Medi Puciću na Đurđev dan 1849.), ali jednako tako poznate su i mnoge njegove izjave u kojima on nedvojbeno demonstrira i svoju snažnu privrženost jugoslavenstvu: Spojeni kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedni bez drugih ne možemo živjeti ni umrijeti, i zato ih (tj. bosanske, hercegovačke i srpske sinove, braću sokolove Dalmatince i hrabre Hrvate op. Z.K.) u srcu ne razlikujemo od Crnogoraca, vidjeti: Gojko Šantić, Ja, Rade Tomov, str ,

46 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 45 izd. Jugoslovensko dramsko pozorište, sezona Upravo zbog ove ambivalenosti oko pripadanja ovoj ili onoj grupaciji mogli bismo se složiti sa stavovima S. Gourgourisa da je nacija zajednica onih koji vjeruju da pripadaju određenoj grupaciji. A sve dok postoje dvojbe oko pitanja kojoj grupaciji definitivno pripadamo dotle možemo govoriti o postojanju krize (nacionalnog) identiteta! 30) A ono što je prazno samo po sebi, univerzalno se u svakome trenutku može ispuniti sadržajem. I to je N. Pašiću posvema jasno. Doduše, svjesni su te činjenice i Trumbić i Supilo, ali jednako tako im je jasno da u tom trenutku N. Pašić u rukama ima jače karte. Naime, srpski partikularni identitet, prisutan u vidu ne političke grupacije (srpska vojska u Prvome svjetskom ratu sudjeluje na strani pobjednika, sila Antante op. Z.K.), kome pođe za rukom da prazno (nedovoljno definirano op. Z.K.) mesto univerzalnog ispuni sopstvenim sadržajem (monarhijom, centraliziranom državom, političkom strukturom koja isključivo odgovara srpskoj strani, snažnom militarizacijom jugoslavenskog društva, lojalnom birokracijom, korumpiranim sudstvom... op. Z.K.), izvojevaće hegemoniju (B. Buden, 2007., 220). I upravo će ova spoznaja omogućiti N. Pašiću da se ponaša na način korektnog multikulturaliste, koji slobodno može reći: Te druge kulture (hrvatska, slovenska...- op.z.k.) su slatke, samo se moraju uklopiti u naš (srpski op. Z.K.) raster (H. Bhabha). Jedinstvo jugoslavenske nacije samo je ime odnosno simbol nedostatka. Prema tome, ono je konstitutivni nedostatak, ono ni uz najbolju volju nije u mogućnosti podariti sadržaj koji bi a priori bio određen ispuniti to ime/simbol. I tek u tom obliku kao konstitutivna praznina univerzalno dobiva društveno značenje. Prema mišljenju E. Laclau prazno mjesto univerzalnog određuje se na isti način kao označitelj koji se oslobodio svake veze s označenim i sam je kao takav prazan. Prazni označitelji narod, poredak, jedinstvo, oslobođenje, zajednica, revolucija simboliziraju odsustvo punoće zajednice, odnosno nepostojanje mogućnosti da se ona konstituira kao u sebe zatvoreni identitet ispunjen pozitivnim sadržajem. Koji će od njih kolonizirati prazno mjesto univerzalnog i time označiti odsustvo punoće zajednice, određuju jedino povijesne borbe u konkretnoj povijesnoj situaciji. Naravno da tijekom tih borbi određeni partikularni zahtjevi, u ovome slučaju srpski, postaju univerzalni, a drugi se, hrvatski, marginaliziraju do stigmatizacije, dok se treći, kao što su to dvadesetih godina XX. stoljeća bili makedonski, i svi drugi ne-srpski: albanski, bošnjački, mađarski, posvema ignoriraju! I da paradoks bude potpun tek su komunisti dokraja progledali i uspjeli su vidjeti i priznati postojanje svih partikularnosti, pa tako i makedonske! Doduše, to još uvijek ne znači da su i uspjeli riješiti sve napetosti na relaciji univerzalnost vs. partikularnost, ali mora im se priznati da su neke odluke, kao npr. priznanje makedonske nacije od strane Kominterne, bile povijesne s dalekosežnim posljedicama za buduće etničke i političke odnose na ovim prostorima. To priznanje makedonske (i nekih drugih) nacije od strane autoriteta, tj. onoga koji ima moć performativne kontradikcije znači samo to da postojeći koncepti univerzalnoga nisu dati jednom zauvijek i da ih je u određenim povijesnim trenucima moguće mijenjati. A ta performativna kontradikcija nastupa u onome trenutku u kojem isključeni (u našem slučaju to su makedonska, crnogorska i bošnjačka nacija) iz važeće konvencije/ jugoslavenstva traže pravo da budu integrirani na jednak način, kao i oni privilegirani /Srbi, Hrvati, Slovenci... 31) U tom smislu, slažemo se s konstatacijom V. Pešić da je komunistička partija mogla doći na vlast isključivo kao jugoslavenski pokret, ali ona nije mogla privući potlačene nacije za revoluciju pozivanjem na jugoslavenstvo zato što je Jugoslavija bila identificirana sa srpskom dominacijom. I sukladno tradiciji sovjetskog iskustva, teritorijalni integritet zemlje mogao je

47 46 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 biti osiguran tako što je, na jednoj strani, obećano revolucionarno pravo svih naroda na samoopredjeljenje (u funkciji privlačenja potlačenih nacija, makedonske, crnogorske...), a na drugoj je građena revolucionarna vlast ( diktatura proleterijata ) kao temelj državne vlasti, koji baš i ne mari previše za potlačene nacije! Ili, prema mišljenju P. Shoupa na taj je način, partija pokazala senzitivnost iz perspektive pojedinačnih jugoslavenskih nacionalista, dok je stovremeno bila potpuno odlučna da nađe jugoslavensko rješenje nacionalnog pitanja (1968.,55). Usp. M. Subotić, Na drugi pogled, Prilog studijama nacionalizma, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, I.P. Filip Višnjić, Beograd, 2007., posebice tekst, Lice Janusa: komunizam i nacionalizam, str ) Upućujemo na instruktivan tekst A. Michnika, Bele mrlje, Treći program Radio-Beograda, br.84/1990., str Riječ je o tekstu u kojem A. Michnik o bijelim mrljama govori kao o povijesnoj i kulturnoj svijesti Poljske, a mi bismo, s punim pravom, mogli reći da su bijele mrlje, jednako tako, dio i naše/hrvatske povijesne i kulturne svijesti, gdje opća amnezija/zaborav predstavlja normalno stanje u društvu. Drugim riječima, mi smo navikli živjeti u društvu u kojem je posvema normalno da se tamne strane naše povijesti svjesno potiskuju. I to se podjednako odnosi i na kraljevsku diktaturu, i na komunistički/brozov režim! Svaku političku krizu pratili su zahtevi za istinitom istorijom. Jer, svaka je bila kriza totalitarnog sistema, odnosno sistema u kome je podržavljen diskurs, monopolisana istina, a kontrola kolektivnog pamćenja pretvorena u privilegiju specijalizovanih ureda. Prema recepturi Josifa Staljina i njegovih činovnika stvorena je obvezujuća slika prošlosti. U sebi je povezivala karikaturalno primitizovanu metodologiju Karla Marksa s apologijom, koju potvrđuje zvanični dekret veoma specifično shvatana ruske (jugoslavenske/srpske op. Z.K.) države. Zbog toga je katinski zločin ( majski prevrat godine u Srbiji Z.K.) bio podjednako cenzurisan kao i pokolj u Pragu (ili prosinačke žrtve godine u Zagrebu op. Z.K.) (1990., 210). 32) Seušte ne sme uspeale prifatlivo da go protolkuvame bugarskoto obeležje i vo aktite i aktivistite na Makedonskoto revolucionerno dviženje, osobeno po Ilindenskoto vostanie i po Rilskiot kongres, posebno pak po Mladoturskiot prevrat i konečniot rascep vo Revolucionernoto dviženje i sudbinskoto prevladuvanje na probugarskoto krilo. Toa ja onevozmoži navremenata afirmacija na makedonskata nacionalna misla, makedonskiot literaturen jazik i makedonskata nacionalna crkva i so svojata obedinistička probugarska programa sudbinski pridonese za podelbata na Makedonija. Toa jasno go ilustriraat raznite pisma, memoari, memorandumi, deklaracii i oruženi akcii na Todor Aleksandrov do bugarkata vlada i do javnosta vo periodot do i po Balkanskite vojni i posebno pred i vo tekot na Prvata svetska vojna. Aleksandrov ne samo što ne isprati svoe pretstavništvo da ja brani makedonskata nacionalna kauza vo Bukurešt, tuku go prati Simeon Radev kako Makedonec da go potpiše Bukureškiot dogovor kako člen na oficijelnata bugarska delegacija na Mirovnata konferencija. Zatoa napolno otsustvua ova tragična ogromna dokumentacija vo obemniot selektiven I tendenciozen zbornik Se za Makedonija, što svedoči samo za poslednite povoeni nekolku godini do smrtta na Aleksandrov (B.Ristovski, 2013, 359). 33) Usp. D. Mirčev, Balkanskiot megaetnikum, Nacionalnite doktrini na makedonskite sosedi, ViG ZENICA, Skopje, ) Nacija je ono što hoće da bude nacija,e.renan, Što je nacija, 1934., citirano prema P. Matvejeviću, Jugoslavenstvo danas, Pitanja kulture, BIGZ, Beograd, str.219. No, to ne mora značiti da u određenim vremenima, (ne)prilikama, ovisno o publici, situaciji, temi i sadržaju, i taj makedonski nacionalni identitet nije bio difuzan, ambivalentan, sklon promjenama. Uslijed kon-

48 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 47 strukcijske prirode nacionalnog identiteta uopće nas ne mora iznenaditi što se nacionalna identifikacija zajedno sa svim njenim neugodnim posljedicama može promijeniti tijekom vremena, čak i u vrlo kratkom razdoblju (E.Hobsbawm, 1991., 22). Nadalje, treba imati na umu napomenu A. Smitha, koji smatra da u etničkom modelu narod, čak kad i nije stvarno mobilisan u svrhu političkog delovanja (a tijekom XIX. stoljeća nije moguće govoriti o nekoj značajnijoj političkoj mobilizaciji makedonskog naroda op. Z.K.), ipak predstavlja metu nacionalističkih stremljenja i posljednji retorički apelacioni sud. Vođi mogu opravdati svoje postupke i ujediniti sasvim različite klase i grupe jedino pozivanjem na narodnu volju, čime etnički pojam nacije očiglednije postaje međuklasni i populistički po tomu, čak i kada inteligencija i nema neku nameru da pozove mase u političku arenu. Narodna mobilizacja (najsnažnije će se očitovati tijekom narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, a bila je uspješna jer se u to vrijeme nije vodila sektaška politika op.z.k.), dakle, igra važnu ulogu u etničkom shvatanju nacije. Slično tome, mesto prava u zapadnom građanskom modelu zauzima u etničkom modelu vernakularna kultura, najčešće jezici i običaji. Zbog toga su, eto, leksikografi, filolozi i folkloristi igrali središnju ulogu u ranim nacionalizmima u Istočnoj Evropi (...). Njihova lingvistička i etnografska istraživanja nekadašnje i savremene kulture naroda dala su građu za nacrt buduće nacije (a što je drugo Zbornik braće Miladinovci nego građa za buduću naciju op. Z.K.), čak i tamo gde određena oživljavanja jezika nisu imala uspeha (1998.,27). O ekstremnoj shizmatičkoj diferencijaciji ili o etničkim finim razlikama više vidjeti kod C. Giordana, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, XX vek, Beograd, 2001., posebice u poglavlju Etnicitet, Procesi i diskursi u interkulturalnom poređenju, str ) Više o tome kod T.H. Eriksena, Etnicitet i nacionalizam, XX vek, Beograd, 2002., posebice V poglavlje Etnicitet i istorija, str , i D. Schnapper, Zajednica građana: o modernoj ideji nacije, IK Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, Analizirajući moderne koncepcije nacije D. Schnapper dolazi do zaključka da su i B. Anderson i A. Smith zastupali onaj koncept nacije, koji naciju vidi kao svojevrsni produžetak etničke skupine. 36) Usporedi D. Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Prometej, Zagreb, 2003., koji smatra da je osjećaj straha imao iznimno značajno mjesto pri odlučivanju, prije svega, u zapadnim dijelovima Jugoslavije (2003., 109). No, i u strahu treba sačuvati osjećaj za mjeru, jer pretjerani strah je opasan. Opsjednutost strahom, bio on realan ili umišljen, predstavlja ozbiljan nedostatak za sposobnost unutrašnje ili izvanjske interakcije s drugima. Strah vodi na stranputicu i to ponekad vrlo ozbiljnu. On podiže opći nivo anksioznosti koja, u najboljem slučaju, može zbuniti, a u najgorem da bude osobito kontraproduktivna (P.N. Stearns, 2006., 201). I u ovome posljednjem ratu mnoge su se odluke donosile pod utjecajem straha - tako su mnogi masovno napuštali svoje domove, jer se, u promijenjenim političkim okolnostima (tako su poslije potpisivanja Daytonskog mira mnogi sarajevski Srbi odlučili napustiti sarajevsko predgrađe Ilidžu, jer je to predgrađe sukladno potpisanom mirovnom sporazumu pripalo Federaciji, a ne Republici Srpskoj) više nisu osjećali sigurnim. Ova, kao uostalom i mnoge druge slične reakcije, posvema su razumljive, jer strah i mržnja vrlo često idu zajedno i tvore jednu krajnje opasnu kombinaciju koja izlaz nalazi u ispadima nasilja. U ovome se tekstu nismo, za razliku od nekih naših drugih tekstova (vidjeti knjigu, Identitet.Tekst. Nacija, interpretacija crnila makedonske povijesti, Ljevak, Zagreb, 2009., posebice tekst: Balkan-povijest trauma, na primjerima iz novela Ive Andrića i Slavka Janevskog,

49 48 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 str ), podrobnije bavili temom ontološke nesigurnosti, pa ćemo ovdje samo napomenuti bitne elemente prepoznavanja ontološke nesigurnosti : a) nedostatak konzistentnog osjećaja biološkog kontinuiteta; b) opsesivna preokupacija mogućim opasnostima glede egzistencije i nemogućnost aktivnog djelovanja; c) izostanak povjerenja u samoidentitet. 37) Nema nikakve sumnje da su vojni uspjesi tijekom Balkanskih vojni itekako doprinijeli porastu nacionalne samouvjerenosti kod Srba, što ni u kojem slučaju, nije moguće konstatirati za Hrvate i Slovence! Njena (srpska op. Z.K.) teritorija se, s Vardarskom Makedonijom i Kosovom i Sandžakom, uvećala za 81%, a njeno stanovništvo naraslo je gotovo za polovinu na 4,3 miliona. Beograd je postigao grandiozan trijumf i povratio istorijski i emocionalno značajnu Staru Srbiju, u kojoj je nekada bilo srce velikog srednjovekovnog carstva. (...) Srbija je bila iscrpljena, financijski isceđena i suočena s pola miliona novih građana albanske i turske nacionalnosti koji su imali dodatnih unutrašnjih problema. Vlasti su čitavih srpskih porodica (riječ je o klasičnim kolonistima op. Z.K.) naselile u novim oblastima, dok su hiljade muslimana napuštale zemlju. Sa albanskim pobunjenicima, kačacima (srpska vojna vlast u novooslobođenim zemljama, gdje lokalno stanovništvo novu civilnu vlast zbog militarizma, okrutnosti i korupcije - ne doživljava kao oslobodilačku, već kao okupatorsku, poduzimat će protiv toga stanovništva, posebice u sjevernoj Albaniji, okrutne kaznene ekspedicije op.z.k.), koji su bili aktivni od leta godine, bezobzirno su se obračunavali, a od vladao je i rat ovih bandi s gerilcima VMRO. Rat i ustanci gurnuli su narod u bedu (Marie-Janine Calic, 2013., 83). I upravo će krajnje nedefinirani politički odnos socijalističkih vlasti spram kolonista predstavljati jedan od najvećih problema i u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji. Naime, umjesto da se ispravi nepravda i zemlja vrati onima kojima je političkim dekretom bila oduzeta, kao što je to učinjeno u Bijeloj Rusiji, u novoj Jugoslaviji upravo će kolonisti postati glavnim političko-sigurnosnim osloncem nove socijalističke vlasti, jer upravo u njima novi ideolozi vide onaj klasni/univerzalni moment, koji će se, na najbolji mogući način, znati suprotstaviti svim nacionalističkim/partikularnim tendencijama. Već smo u nekim našim ranijim tekstovima, Povijest i narativi, u: Politika.Kultura. Identitet, interkulturalni dijalog, ŠK, Zagreb, 2013., str , pokušali otvoriti ovu traumatičnu temu naše novije povijesti, jer i poslije Drugog svjetskog rata pojavili su se neki novi kolonisti, koji su opet svoje pravo lice pokazali u ratu 90-tih godina prošloga stoljeća. Naime, upravo prostori te nove/druge kolonizacije trebali su se, sukladno etnofikacijskoj politici (termin dugujemo K. Offeu) S. Miloševića, naći u granicama nove Jugoslavije/Velike Srbije: vođstva pojedinih etničkih grupa dobro su razumela da je slom komunizma (1918. godine imamo sličnu situaciju, jer te godine svjedoci smo sloma nekoliko starih imperija, ruskog, otomanskog, habsburškog op. Z.K) presudan moment od kojeg započinje nova igra i raspodela teritorijalnih prednosti, koje će odrediti njihove položaje u budućnosti. Tako viđena oživljena nacionalna pitanja i etnički sukobi nisu proizvod inherentnih, odnosno psiholoških netrpeljivosti između etničkih identiteta, koliko pitanje nove raspodele šansi (tek u tom kontekstu moguće je donekle shvatiti srpsku i hrvatsku politiku tijekom posljednjeg rata prema Bosni i Hercegovini, riječ je o politikama koje su kao temeljnu premisu sadržavale nužnost nove teritorijalne podjele ove socijalističke republike op. Z.K.) koje oslobađa raspad komunističkog sistema (V.Pešić, citirano prema V. Pavlović, 2009., 146).

50 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 49 U našem spomenutom tekstu istaknuli smo zanimljive stavove makedonskog političara Šatorova, koji je neposredno poslije Drugog svjetskog rata imao i političke i građanske hrabrosti otvoriti temu odnosa nove, socijalističke vlasti prema kolonostima. Naime, ovaj političar tražio je da se kolonistima oduzme zemlja koju su nepravedno dobili i da se vrati makedonskom seljaku, jer kolonisti (žandari, generali, špijuni.) ne mogu biti braća makedonskom seljaku i s njima nije moguće imati korektne odnose. No, Šatorov očito nije, na vrijeme, shvatio da nova, socijalistička vlast ima neke posvema druge planove s kolonistima i da ovaj njegov dosljedni antikolonistički stav, koji se tijekom narodnooslobodilačke borbe javno proklamirao i, koji je, kao takav, imao snažan mobilizatorski učinak među makedonskim seljacima, poslije ne samo da više da nije aktualan, već je i politički štetan! Naime, kolonisti su od neprijatelja makedonskom seljaku preko noći postali jedni od ključnih elemenata nove, socijalističke vlasti, klasno svjesni element, koji ima sveti zadatak da se, svim političkim i ne-političkim sredstvima, bori protiv svake ideje makedonskog nacionalizma! Tako su se kolonisti odjednom počeli prikazivati kao nevine žrtve bivše politike, jer oni su ne svojom voljom bili u funkciji te ne-narodne politike i tek sada, u novonastalim društvenim okolnostima, oni imaju povijesnu šansu vratiti se na pravi put tako što će biti čuvari revolucije te će, na taj način, ne samo štititi klasni karakter novoga društva, već će ujedno i zadržati svoje privilegirane društvene pozicije! 38) Pojmovi centar i periferija spadaju u najmoćnije figure imaginarnog (L. Boia, 1998., 118), a ono što će biti alterit ovisi, prije svega, od pojma centra i mehanizama koji povezuju centar s periferijom (isto). I, možda, većina problema glede normalnog funkcioniranja države u Hrvatskoj i nastaju zbog toga što se centar države nalazi na periferiji! I ne samo to, već i sva ostala potencijalna središta države nalaze se na periferiji:split, Osijek, Rijeka, Dubrovnik, Zadar...A periferija nije ništa drugo nego dio teritorija koji se nalazi blizu njenih oboda ili granica (vidjeti na primjer rječnike francuskog jezika Tresor de la langue francaise ili Le Petit Robert). Sukladno toj definiciji značilo bi da se geografski centar Hrvatske nalazi izvan njenog teritorija! 39) Usp. E.B. Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje države, Stubovi kulture, Beograd, ) O tome više vidjeti u našem knjizi Diskurs razlike, Ogledi o alternativnom mišljenju,, Izdavački centar Rijeka-Izdavački centar Otvorenog sveučilišta Osijek, Rijeka-Osijek, 1994., posebice tekst Mogućnosti/nemogućnosti komunikacije između jugoslavenskih kultura i književnosti, str ) No, za razliku od Zagorke Golubović, mi ne smatramo da ovi procesi apsolutizacije partikularnih kulturnih identiteta, odnosno njihove ideološke/političke reinterpretacije nužno vode u provincijalizam, gdje se onda ljudska prava i slobode limitiraju tako što se svode na partikularne manifestacije, bilo kao državni razlog, ili kao nacionalni interes, ili kao konfesionalna isključivost, gubeći osnovu za širi socijalni identitet i za međuljudsku povezanost. Naime, iz metodoloških, ali i čitavog niza drugih razloga, nije mudro procese apsolutizacije partikularnih interesa svoditi na provincijalizam/bolest/antimodernost, a da prije toga ne zapitamo o stvarnim razlozima zbog kojih je do tih retrogradnih procesa uopće i došlo! Lijepo zvuči teza da se pravi identitet oblikuje u okviru multikulturalnih uvjeta reciproteta, gdje se partikularna i opća solidarnost dopunjuju, ali vjerojatno postoje i neki, puno dublji razlozi zbog kojih do tih poželjnih procesa u bivšoj državi nikda nije došlo! I budimo iskreni i priznajmo da su svi naši integrativni, i socijalni i kulturni, procesi, kako oni godine, tako i oni godine, bili ipak krajnje represivni.

51 50 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, ) A da je tome tako, možda, ponajviše svjedoči knjiga D. Popovića, Knjiga o Milutinu(1985.), u kojoj autor/narator domaćin Milutin nedvosmisleno tvrdi da Srbi nisu ništa dobili od Jugoslavije, za koju su se nepotrebno borili i u Prvome i u Drugome svjetskom ratu. Te njihove zasluge borbe za druge upravo ti drugi (Hrvati, Slovenci...) nikada im nisu priznali. Dapače! Ako Srbi žele opstati, onda se nužno moraju okrenuti sami sebi, a ne drugima. Knjiga o Milutinu zapravo samo na literaran način reciklira poznate teze D. Ćosića iz njegove pristupne besede u SANU, izgovorene godine. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo (1982., ). Za neke naše analitičare (D. Jovića, I. Mandića, P.Vranickog...) ovo nisu nikakvi nacionalistički stavovi, već prema njihovom mišljenju predstavljaju, ni više ni manje, nego sublimaciju demokratsko-liberalne filozofije ondašnje jugoslavenske kritičke inteligencije! Za razliku od ovih analitičara mi smo skloniji ocjeni T. Kermaunera, koji je u Pismu srpskom prijatelju točno dijagnosticirao odnose na ondašnjoj jugoslavenskoj političkoj sceni: (...) Srbi ne žele više demokracije i zakonitosti, nego više politike bratstva i jedinstva... Isto tako, treba reći da slovenski intelektualci nemaju ništa protiv srpskog nacionalizma, ali pokazuju izuzetnu osjetljivost kada se taj nacionalizam nepotrebno skriva iza narativa o jugoslavenstvu. 43) I u Makedoniji narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu nikako nije moguće svesti isključivo na komunistički/boljševički narativ. Tako Metodije Antonov-Čento u pismu Trajku Čundevu piše: Edno e važno da znaeš. Makar da ima i komunista vo partizanite, borbata e opštenarodna i za demokrtizam, pre vse što e povedena od komunistite. I drugo. Može bi da imate svedenija da vo partizanite so Makedoncite ima i po koj Srbin. Točno e toa, ima po nekoj Srbin, kako što ima i po nekoj Bugarin. No treb da znaeš, tie Srbi ne se borat Makedonija pak da padne pod Srbija, no obratno, Makedonija da bide slobodna federalna država bo nova demokratska i federalna Jugoslavija.(...) Važno e da se znae da slobodna Makedonija vo nova federalna Jugoslavija e svršen fakt. No nie smetame da e sega vreme da se borime da se obedini cela Makedonija, zato e potrebno da se obedinat site pollitičeski lica što mislat dobro za Makedonija. Zatoa te vikam i ti da ja pomogneš taja sveštena narodna borba, da se realizirat vekovnite ideali za slobodata na makedonskiot narod vo bratstvo, sloga i ravnopravnost so site slavjenski narodi ( ), citirano prema B. Ristovski, ) Usp. S. Gurguris, Sanjanja nacija, Prosvećenost, kolonizacija i ustanovljavanje moderne Grčke, Beogradski krug, Beograd, 2004., posebice poglavlje Rad sna nacije, str ) A još u 80-tim godinama B. Đorđević će izjaviti da su jugoslavenski rokeri za širenje bratstva i jedinstva učinili više nego svi političari toga vremena. Usp. tekst D.Petrovića, Prizori bolje prošlosti, u povodu 25 godišnjice od afere Crk*o maršal. 46) Usp. H. Bhabha, The Location of Culture, New York, Routledge, ) O tome više kod Butler/Laclau/Žižek, Contingency, Hegemony, Universality, hrv. Prijevod: J. Butler, E. Laclau, S. Žižek, Kontigencija, hegemonija, univerzalnost, Naklada Jesenski&Turk, Zagreb, ) Za otvaranje ove rasprave najzaslužniji su urednici zagrebačkog časopisa Gordogan, B. Matan, B. Kovačević, B. Donat... Određeni procesi liberalizacije u ondašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj stvorili su elementarne političke pretpostavke da se počne smisleno popunjavati i onaj veliki politički vakuum koji je nastao poslije rasapa Habsburške Monarhije. Pruža nam se prilika da Srednja Europa, koja je do sada bila historijski i duhovni fenomen, pretvorimo u politički (V. Havel, 1990, 56-57). I V. Havel ovdje samo reciklira poznate teze M. Kundera

52 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 51 iz njegovog čuvenog eseja The Tragedy of Central Europe, New York Review of Books, 26. travnja, 1984., str Riječ je o eseju koji će već nakon godinu dana od objavljivanja biti preveden na hrvatski jezik, Tragedija Srednje Europe, Gordogan, br.17-18/1985., str Nešto slično, u razgovoru s Adamom Michnikom, tvrdi i slovenski pisac Drago Jančar, koji kaže: Možda bi srednjoeuropske ideje bile mrtve, kao što je mrtva Austrougarska, da nisu zaustavljene silom. Osjećali smo da stojimo iznad besmislenih i ideoloških shizmi, nacionalnih granica i državnih jurisdikcija, da u tom komičnom klubu (termin komični klub prvi je uporabio slovenski esejist Marjan Rožanc op.z.k.) razgovaramo bez sudjelovanja ljudi bolesnih od historije i nacionalne mržnje. Raznovrsnost, pluralizam pogleda na svijet, rascjepkanost, multijezičnost, čitav onaj kulturni babilon, koji je tijekom šezdeset godina preživio raspad država, promjene granica, uzlete ideoloških eshatologija, ogromne nade i velika razočarenja, osjetili smo kao vrijednost i gnoj iz kojeg iznenada izrasta nova nada. Srenja Europa postala je legitimacija ovog komičnog kluba, a, istovremeno ulaznica u Europu... (1993., 59). 49) Lj.Micić, Duh zenitizma, Zenit, 7 (septembar, 1921), str.4 Literatura Anderson, B. (1990.), Nacija: zamišljena zajednica, Razmatranje o porijeklu i širenju nacionalizma, ŠK, Zagreb. Assmann, A. (2002.), Rad na samostalnom pamćenju, Kratka istorija nemačke ideje obrazovanja, XX vek, Beograd. (2011.), Duga senka prošlosti, Kultura sećanja i politika povesti, XX vek, Beograd. Balibar, E. (2003.), Oblik nacija: povijest i ideologija, Tvrđa, br-1-2, Zagreb, str Banac, I. (1988.), Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, Politika, Globus, Zagreb. (2001.), Raspad Jugoslavije, Eseji o nacionalizmu i nacionalnim sukobima, Durieux, Zagreb. Banks, M. (1996.), Ethnicity: Anthropological Constructions, Routledge, London. Bienen, H. (1995.), Ethnic Nationalism and Implications for U.S. Foreign Policy, C.Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism In the New Europe, Ithaca, str Boia, L. (1998.),Pour une histoire de l*imaginaire, Les Belles Lettres, Paris. Bošković, Ivan.J. (2006.), Orjuna, Ideologija i književnost, Hrvatska SN, Zagreb. Buden, B. (1998.), Barikade 2, Arkzin, Zagreb. (2002.), Vavilonska jama, O (ne)prevodivosti kulture, Edicija Reč, Beograd. Butler, J. (2007.),Ponovno uprizorenje univerzalnoga: hegemonija i granice formalizma, u: J.Butler/E. Laclau/S.Žižek, Kontigencija, hegemonija, univerzalnost, Suvremene rasprave na ljevici, Naklada Jesenski&Turk, Zagreb. Calic, Marie- Janine (2013.), Istorija Jugoslavije u 20. veku, CLIO, Beograd. Ćosić, D. (1982.), Stvarno i moguće: članci i ogledi, Cankarjeva založba, Ljubljana&Zagreb. (1992.), Srpsko pitanje demokratsko pitanje, Politika, Beograd. Dambrowska (1987.), Folklor u funkciji književnog subkoda, u Zborniku: -Patryka, M. Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti(2), Gesta, Zagreb-Varaždin., str Ekmečić, M. (1990.), Ratni ciljevi Srbije 1914., Beograd. Foucault, M. (1980.), Power/Knowledge. Selected Interviews and Other Writings , Brighton.

53 52 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Guibernau, M. (1996./1997.), Nacionalni identitet i modernost/national Identity and Modernity, u: Utvare nacije/spectre of Nation, Beogradski krug/belgrade circle, br.3-4/1996.,1-2/1997., str Gurguris, S. (2004.), Sanjana nacija, Beogradski krug, Beograd. Havel. V. (1990.), President Vaclav Havel*s Speech to the Polish Sejm and Senate, 21. Siječnja 1990., East European Reporter 4. str Hobsbawm, E. (1991.), Nationen und Nationalismus, Frankfurt am Main/New York. Horel. K. (2012.), Srednja Evropa. Od ideje do istorije, CLIO, Beograd. Horvat, J. (1990.), Politička povijest Hrvatske, I-II, August Cesarec, Zagreb. Hroch, M. (2006.), Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Komparativna analiza društvenog sastava patriotskih grupa malih europskih nacija, Srednja Europa, Zagreb. Hribar, T. (1987.), Slovenska državnost, Nova revija, 57., str Jančar, D. (1993.), Srednja Europa između meterologije i utopije, Varšava. Jović, D. (2003.), Jugoslavija, država koja je odumrla, Prometej, Zagreb. Kasapović, M. (2005.),Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Poliička kultura, zagreb. Krleža, M. (1956.), Davni dani, Zora, Zagreb. (1963.), O patru dominikancu Jurju Križaniću, u Eseji, III, sv. 20, Sabranih djela, Zagreb. Leerssen, J. (2009.), Imagologija: povijest i metoda, u: Kako vidimo druge zemlje, Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, str Lyotard J.F. (1991.) Raskol, IK Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad. Maček, V. (1957.), In the Struggle for Freedom, New York. Matvejević, P. (1984.), Jugoslavenstvo danas, pitanja kulture, BIGZ, Beograd. Meštrović, I. (1993.), Uspomene na političke ljude i događaje, NZMH, Zagreb. Milanja, C. (2012.), Knstrukcije kulture, Modeli kulturne modernizacije u Hrvatskoj 19. stoljeća, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Moisi, D. (2012.), Geopolitika emocija. Kako kulture straha, poniženja i nade utiču na oblikovanje sveta, CLIO, Beograd. Mouffe, Ch. (1994.), For a Politics of Nomadic Identity, In Travellers* Tales: Narratives of Home and Displecement, uredili G. Robertson et al., str Routledge, London. Neumann, I.B. (2011.), Upotrebe drugog, Istok u formiranju evropskog identiteta, Službeni glasnik, Beograd. Pageaux, D,H, (2009.), Od kulturnog imaginarija do imaginarnog, u: Kako vidimo druge zemlje, Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, str Pavlović, V. (2009.), Civilno društvo i demokratija, Službeni glasnik, Beograd. Plessner, H. (2004.), Granice zajednice: kritika društvenog radikalizma, IK Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad. Podunavac, M. (2001.), Samodržavlje, bezdržavlje i ustavni poredak, Republika, br. 255, str Ristovski, B. (2013.), Makedonski raboti, Jazik, Literatura, Istorija, Nacija, Država, MANU, Skopje. Sampson, S. (2006.), Od kanuna do izgradnje kapaciteta, Status, br.10, str Sarajlić, E. (2005.),Demokratski nacionalizam: reprodukcija elita i bosansko- hercegovački dominumi, Status, br.7, str Schmitt, C. (2001.), u: S. Samardžić (ur.), Norma i odluka: Karl Šmit i njegovi kritičari, Filip Višnjić, Beograd.

54 Zlatko Kramarić: Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike 53 Schopflin, G. (1973.), Croatian Nationalism, Survey, Journal of Est and West Studies, Vol.19. br.1 (Wnter). (1989.), Central Europe:Definition Old and New.u: In Search of Central Europe, urednici G.Schopflin&N.Woods, Polity, Cambridge, str Shoup, P. (1968.), Communism and the National Question, Columbia UP, New York. Smith, A.D. (1998.), Nacionalni identiteti, XX vek, Beograd. (2003.), Nacionalizam i modernizam, Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, Politička misao, sv.43, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Stearns, P.N. (2006.), American Fear: The Causes and Consequences of High Anxiety, Routledge, New York. Stojanović, T. (1997.), Balkanski svetovi: Prva i poslednja Evropa, Equilibrum, Beograd. Šentija, J. (2011.), S Krležom, poslije *71, Zapisi iz leksikografskog rokovnika, Školska knjiga, Zagreb. Šepić, D. (1961.), Jugoslavenski pokret i Milan Marjanović In memoriam Milanu Marjanoviću, Zbornik Hist.ins. Jug. akad.,vol.3., Zagreb. Thiesse, A. M. (2009.), Nacija kao identitetski okvir, u: Identitet(i), Pojedinac, grupe, društvo, uredili:ch. Halperen&J.C. Ruano-Borbalan, CLIO, Beograd. Urbančič, I. (1987.), The Yugoslav nationalist crisis and the Slovenens in the perspective of the end of nations, Nova revija, br.57., str (1989.), Sedamdeset let Jugoslavije, Nova revija, br. 85/86., str Wachtel. A. B. (2001.), Stvaranje nacije, razaranje države, Stubovi kulture, Beograd. Žužul, I. (2007.), Uloga tekstova hrvatskog narodnog preporoda u tvorbi nacionalnog identiteta, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb.

55 54 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Zlatko Kramarić, Ph.D., Full Professor, Culturology, Josip Juraj Strossmayer University in Osijek Yugoslav idea in the context of postcolonial criticism Summary The paper Yugoslav idea in the context of postcolonial criticism aims at pointing out some fundamental reasons (early formed cultural and political patterns, different literary traditions, particular interests etc.) why the idea of establishing common Yugoslav state in 1918 could not succeed. Key words: Yugoslavism, (post) colonialism, identity, culture, history, parikular vs.universal Prof. Dr. Zlatko Kramarić, Kulturologie Josip Juraj Strossmayer Universität in Osijek Jugoslawische Idee im Kontext der Postkolonialismuskritik Zusammenfassung In diesem Text haben wir versucht, auf grundlegende Gründe hinzuweisen, warum die Idee der Schaffung eines vereinten jugoslawischen Staates aus dem Jahr 1918 nicht gelingen konnte, wie: die früher festgelegten kulturellen und politischen Koden, verschiedene Litereturtradition, Partikulärinteressen, usw. Schlagwörter: das Jugoslawentum, das (Post)Kolonialismus, Identität, Kultur, Geschichte, Partikuläres vs. Universales

56 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 55 Prof. dr. sc. Josip Vrbošić, redoviti profesor Pravnog fakulteta u Osijeku Daniel Haman, mag. iur. Izvorni znanstveni rad UDK (497.5) (091) (497.5) (091) 17 94(497.5 Osijek) Naknade za rad tijekom druge polovine 18. stoljeća na području Virovitičke županije s posebnim osvrtom na osječki kotar i sam grad Osijek Sažetak: Ključne riječi: Razdoblje 18. stoljeća za grad Osijek bilo je teško, ali ujedno i sretno vrijeme. Oslobođenjem Osijeka godine, nakon 161 godine turske vladavine, uvodi Osijek u novo vrijeme, vrijeme relativnog mira i ubrzanog napretka. Do uspostave slavonskih županija godine, stanje na ovim područjima bilo je vrlo teško i neugodno jer je Slavonijom upravljala Komora, koja nije štedjela radnu snagu za vojne poslove, kao ni materijalna davanja koja su im stanovnici bili prisiljeni davati koliko god visoka bila. No, uspostavom Virovitičke županije te Osijekom na čelu te županije, grad je drastično počeo napredovati u svakom pogledu. Razvija se obrt, trgovina, kultura, promet, infrastruktura, a broj stanovnika se naglo povećava te Osijek ubrzo postaje (i dugo vremena ostaje) najveći grad Hrvatske. Razvitkom grada i županije, dolazi do mnogobrojnih poslova za seljaštvo i građanstvo. Doseljenici iz svih dijelova Monarhije dolaze u Osijek u potrazi za srećom i novim životom te se počinju baviti mnogim zanimanjima i poslovima kako bi podmirili potrebe brzorastućega gradskog gospodarstva. Nažalost, vođenje evidencije zaposlenika i njihovih plaća nije bilo tako mnogo kao danas, a ono što je zapisano, izgubljeno je u ovih nekoliko stoljeća koja su uslijedila, tako da smo bili u mogućnosti prikazati samo značajnije plaće i naknade za rad osoba koje su sudjelovale i radile za organizacije koje su postojane i pragmatične, poput Crkve ili organa uprave, tako da nije čudno da upravo većina podataka koje smo našli i koje ćemo u ovome radu i prikazati, potječu iz zapisa povezanih s njima. Virovitička županija, Kotar Osijek, Grad Osijek, naknade za rad, nadnica, statuti, ljetopisi, redovnici. Uvod Od svoga nastanka Osijek je prošao kroz mnoga povijesna razdoblja, mnoge državne zajednice i vladare te je imao svoje uspone i padove. Nakon turske okupacije, Osijek počinje svoj uspon koji nije nimalo lagan, ali njegovi stanovnici daju sve od sebe kako bi im voljeni grad i dalje napredovao.

57 56 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Uspostavom Virovitičke županije od strane ugarsko-hrvatske kraljice Marije Terezije formira se civilna uprava Slavonije koja donosi velike promjene ne samo u upravnom području, nego i u načinu života općenito. Trgovina postaje slobodnija, obrt se promiče, život postaje lakši, jeftiniji i slobodniji. Upravo to vrijeme, vrijeme velikih promjena, značajno je za promatranje, no ne samo promatranje društva kao cjeline, nego i pojedinca, koji je pridonosio tom društvu. Vrijeme feudalizma, velikaša i plemstva, urbara i urbarijalnih obveza, kmetstva i feudalnih davanja Crkvi te feudalcu, kao i tlake, nije bilo nimalo lagano za pošteni i radni puk koji je tada nastanjivao ove krajeve, no svaki rad koji se obavljao ipak (i naravno) nije bio besplatan, štoviše, bio je (pošteno) plaćen, odnosno nagrađen, prikladno standardima toga vremena. Upravo zbog tih razloga imat ćemo priliku vidjeti kako je Županija svojim statutima donijela rješenje naknada za rad koje bi svakome iznosile isto, bio u pitanju građanin, seljak, vezani seljak ili bilo tko drugi. Zbog nedostataka zapisa trivijalnih stvari poput upravo samih tih naknada za rad toga vremena, mnogi su zapisi koji su i postojali nestali - bili oni izgubljeni, prodani ili negdje odneseni. No, postoje i zapisi nevezani izravno uz temu, a koje su vodili i drugi ljudi, kroničari i povjesničari toga vremena. Ponajprije tu trebamo zahvaliti župama i redovničkim zajednicama grada Osijeka: isusovcima, kapucinima i franjevcima, što su u svoje ljetopise uvrštavali sve one događaje koji su bili značajni za naš grad i okolinu, ali i sve one vrijedne ljude koji su na razne načine dolazili do tih podataka. Uz malo dostupnih podataka nastojat ćemo što bolje prikazati prikupljene spise i izložiti ih u cilju prikazivanja radnika toga vremena, njegovog posla te njihovih primanja, koja su varirala i zavisila prvenstveno od različitih poslova, funkcija i dužnosti, baš kao što je to i današnjih dana. Povijesni pregled Virovitičke županije Hominem experiri multa paupertas iubet. 1 Završetkom Velikog turskog rata koji je počeo neuspjelom opsadom Beča godine te završio mirom u Srijemskim Karlovcima godine, Slavonija biva oslobođena od turske vlasti nakon gotovo 150 godina tuđinske vlasti. Likvidacijom Rackozyjevog ustanka satmarskim mirom (1711.) te požarevačkim mirom (1718.) Habsburška Monarhija zadobila je svoj najveći teritorijalni opseg, koji je sužen Beogradskim mirom (1739.), kada Sava i Dunav postaju dugo vremena stalnom granicom na jugu. Tako su se otkinuti dijelovi Ugarske i Hrvatske na kraju XVII. i na početku XVIII. stoljeća opet okupili pod krunom jednog vladara. Ugarska i Hrvatska dijelile su se u dva područja: a) slobodna i od Turaka nezaposjednuta Ugarska i Hrvatska i b) oslobođena Ugarska i Hrvatska (Slavonija), gdje je turska okupacija uvelike izmijenila prijašnji socijalni i ekonomski red. 2 U jednom i drugom području vladale su očajne prilike. Pučanstvo Ugarsko-hrvatske Monarhije, koje je prije turske okupacije moglo brojiti oko 5 milijuna duša, drastično je smanjeno. Jedna od najgore pogođenih područja bila je upravo Slavonija. Velika većina sela jednostavno su izbrisana, istrijebljeno je pučanstvo u virovitičkom, slatinskom i našičkom kotaru, a Srijem je gotovo prazan. Na ispražnjena hrvatska naselja došli su pravoslavni Srbi iz Srbije i Bosne i katolič- 1 Lat. Siromaštvo sili čovjeka da mnogo podnese. 2 Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950., str 67.

58 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 57 ki Hrvati iz Bosne. Milan Šenoa izračunao je da je sva Slavonija brojala oko duša, dok je čitava Hrvatska mogla jedva imati oko stanovnika. 3 Nejasan status toga područja te brojne samovolje veleposjednika, seljački prosvjedi i ostali problemi koji su potresali Slavoniju kasnijih godina, potakli su kraljicu Mariju Tereziju da u Slavoniji uvede pozamašne reforme. Marija Terezija, te godine, sjedinjuje Slavoniju s Hrvatskom, tj. uspostavlja nekadašnje županije Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju, no slavonska Posavina biva preuređena u Vojnu krajinu. 4 Iste godine Ljudevit Patačić postaje veliki župan virovitički. 5 Uz župana, izabrani su i ostali dužnosnici županije: podžupan Franjo Peči, bilježnik Antun Spišić, blagajnik Franjo Bogati, iudices nobilium: Petar Jelačić, Josip Delimanić i Baltazar (Balto) Mikšić te su također birana i četiri vice iudices nobilium. 6 Grad Osijek Iako je osnivanjem Virovitičke županije, Virovitica u nazivu nosila sjedište županije, svi važni upravni i pravosudni poslovi obavljali su se u Osijeku, koji i službeno postaje sjedište Županije. Osijek je još od turske okupacije uživao položaj jednog od najvažnijih gradova ovog dijela Europe, upravo zbog njegovog položaja na tromeđi kraljevstva, turskog mosta po kojem je bio poznat diljem Europe te utvrde koja bijaše sagrađena po najmodernijim standardima toga vremena. Kako bi potkrijepili te činjenice, prenosimo pismo jednog mletačkog vojnika kojeg je pisao svojoj supruzi nakon što je Osijek osvojen bez borbe godine: Tako pade mjesto toli znamenito, koje je bilo cilj posljednje vojne, koga nisu mogle osvojiti tolike vojske. Sada to učini mala četa vrlo lako. 7 Važnost Osijeka možemo također vidjeti i u planu obrane Monarhije nakon turskog protunapada godine vođenim velikim vezirom Mustafom Köprilijem. Nakon što je Mustafa osvojio Beograd i Niš, vojska odlučuje braniti samo Osijek, Siget i Budim, dok ostale utvrde između Drave i Save bivaju sravnjene sa zemljom kako ih Turci ne bi mogli koristiti. 8 9 Za grad Osijek, 18. stoljeće bilo je najteže i najturbulentnije razdoblje u njegovu razvoju. Oslobođenjem grada, Osijek je došao pod vlast Austrijske Monarhije. U gradu je bila smještena vojska sa svojim generalatom i ratnim komesarima za Slavoniju sve dok kralj Leopold I. nije predao organizaciju i upravu Carskoj dvorskoj komori koja je vršila neposrednu upravu u Osijeku sve do godine. 10 Već godine grad dobiva municipalno uređenje, tj. gradska uprava na 3 Ibidem, str Marija Terezija time izvršava obećanje koje je dala hrvatskim izaslanicima na krunidbenom Saboru u Požunu godine, da će obnoviti istočnoslavonske županije i vratiti ih Hrvatskoj. Vidi Engelsfeld, Neda: Povijest hrvatske države i prava, Zagreb, 2002., str prosinca godine u jednom stanu u osječkoj Tvrđi, skupili su se carsko-kraljevski povjerenici, izaslanici, plemstvo i budući županijski dostojanstvenici, gdje je predsjednik tog izaslanstva, feldmaršal Franjo barun Engelshoffen pročitao kraljevsko imenovanje (litterae collationales) baruna Ljudevita Patačića velikim županom. Vidi Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, (Reprint, Vinkovci, 1994.), str Iudices nobilium bili su redovni suci županije iz redova plemstva. 7 Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, op. cit., str Ibidem, str Ovime se jasno vidi kako je Osijek bio i vojno središte Slavonije jer su Budim i Siget, kao dvije najvažnije ugarske utvrde, bili duboko u Ugarskoj. Samom srećom i lukavstvom de Croy je uspio obraniti Osijek bez gubitaka od Mustafinog naleta te su odoljeli još nekoliko narednih opsada. 10 Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi , Osijek, 1993., str. 8.

59 58 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 čelu sa sudcem i vijećem, a tvrđava, tj. Nutarnji grad dobiva gradski statut. 11 Donjega grada pod Turcima nije bilo, već je nastao doseljavanjem stanovništva krajem 17. stoljeća, tako da još godine Donji grad postaje samostalna komorska općina, dok Gornji grad nastaje preseljavanjem stanovništva zbog gradnje tvrđave godine. Na području Novog grada nalazile su se kuće osječkih časnika, a počinje se naseljavati od godine, no postaje popunjen godine naseljavanjem Nijemaca iz Banata i Bačke. 12 Pokušaj ujedinjavanja Osijeka godine pripao je Mariji Tereziji, no tri komorske općine odbijaju unifikaciju uprave. Dekretom Josipa II. od 2. prosinca grad se ujedinjuje u jednu cjelinu. 13 Statuti Virovitičke županije Facta, non verba! 14 Virovitička je županija na svojim malim (partikularnim) i velikim (generalnim) sjednicama kao i sama Županijska skupština (plemićki sastav) donosila odredbe za političko, porezno, urbarijalno (po pitanju odnosa, prvenstveno zemljišnih, plemića i podanika i obratno), trgovačko i gospodarstveno te sudbeno područje. Od osnutka Virovitičke županije godine, pa do godine, već su bili normirani svi važniji javni poslovi Županije. 15 Upravo u tim statutima možemo naći kako je Virovitička županija na svojoj sjednici 21. svibnja godine odlučila odrediti cijenu dnevnih plaća radnika 16, kako bi se izbjegle samovolje pojedinih poslodavaca koji su znali zanemarivati prosječne cijene nadnica ili poslova toga vremena te nerijetko radniku platiti manje nego što je zaslužio 17 : Određivanje cijena dnevne plaće radnika forinti krajcara 18 Oranje jednog jutra od 3 mjere sa 6 ili 8 živinčeta 1 30 Drljanje jednog jutra 24 1 žetelac 17 1 skupljač snopova 21 1 kopač kukuruza 17 1 kosac trave ili žitarica 21 1 skupljač sijena 12 1 skupljač kukuruza 10 1 slagač sijena na hrpe i donositelj 18 1 kopač vinograda 18 1 obrezivač vinograda 17 1 vezač vinograda 9 1 skupljač grožđa 7 1 nosač kaca kod berbe grožđa Živaković-Kerže, Zlata: Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća, Osijek, 1996., str Sršan, loc. cit. 13 Ibidem. 14 Lat. Djela, ne riječi! 15 Sršan, Stjepan: Statuti Virovitičke županije , Osijek, 2008., str Dnevnice su se računale od izlaska do zalaska sunca. 17 Sršan, Stjepan: Statuti Virovitičke županije , op. cit., str Novac: 1 imperijal = 1,5 forinte, 1 forinta = 20 groša = 100 novčića do godine, a poslije do godine 60 krajcara, te potom opet 100 novčića, 1 krajcar = 1,67 novčića.

60 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 59 Određivanje cijena dnevne plaće radnika forinti krajcara 1 tresač šljiva 12 1 skupljač šljiva ili drugog voća 7 1 kopač u kućnim vrtovima 15 1 krčitelj u zimsko vrijeme 15 1 zidar ili tesar prema milostivoj kraljevskoj odredbi bez razlike 27 Odredba je također određivala svako odstupanje od donesene odluke kao prekršaj. Ukoliko bi radnici tražili više nego što je propisano ili ukoliko bi primili preko propisane tarife u ime dnevne plaće, bili bi prijavljeni poglavarstvenoj osobi. Zbog prijestupa otkriveni krivci bili bi kažnjeni prema okolnostima. Ako bi došlo do situacije da oni koji unajmljuju radnike prekorače doznačenu tarifu kod plaćanja dnevnice, bili bi novčano kažnjeni za prvi prekršaj s jednostrukom prekomjerno isplaćenom dnevnicom, za drugi put s dvostrukom, a za treći slučaj s trostrukom, s čime se podrazumijeva da svaki radnik plati kaznu u gotovini. Takve novčane kazne stavljane su u blagajnu Županije. 19 Potreba unificiranja dnevnih plaća javila se puno ranije. Jedan od glavnih razloga bilo je pitanje vezanog seljaka, tj. kmeta i njegove plaće nakon što bi odradio godišnju količinu rabota ili tlake. 20 To je riješeno Odredbama kod urbarnih stvari na sjednici Županijske skupštine 11. svibnja godine, gdje je određeno da seljak nije dužan raditi nakon izvršenja urbarijalnog zaduženja, pošto je već dao godišnju ko ličinu rabota. Vlastelinstvo može jedino tražiti dodatnu rabotu samo na svojem području, sukladno Kraljevskoj uredbi, ako bude imalo potrebu tražiti više iznad od ređene količine. A kako se ne bi tjeralo iznad svoje određene količine izvan vlastelinstva, mjesni suci bi uredili takve zaostatke izvan vlastelinstva. A ako bi veleposjednik ili vlastelinstvo natjerali stanovni ke nekog sela, pošto su već dali propisanu količinu, na rad izvan vlastelinstva, u tom bi slučaju onaj koji to naredi, bilo vlastelinstvo ili veleposjednik, bilo dužno isplatiti uobičajenu plaću nadničaru kao drugdje. 21 Međutim, kao što smo imali mogućnosti vidjeti, Županija je propisala dnevnice radnicima koji se bave poljskim poslovima, dok su ostale sfere poslova ostale netaknutim. Razlog tomu može se naći upravo u potonjim objašnjenjima vezanim uz feudalno društvo i neslobodnog seljaka te samovolju feudalaca, koja je donošenjem ovog Statuta i dotične odredbe bar donekle regulirala odnose kmeta i veleposjednika. Ova odredba također je i veliki korak po pitanju nekog začetka prava radnika i radnoga prava toga vremena jer su nakon odluke Županijske skupštine svi radnici bili jednako plaćeni za jednako obavljeni posao, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Naknade za rad prema (ostalim) poslovima Ora et labora. 22 Kao i danas, tako je i u 18. stoljeću svaki dobrovoljni rad bio prikladno plaćen. No, problem se javlja u tome što postoji relativno malo (ili gotovo ništa) zapisa vezanih isključivo uz plaće i 19 Sršan, loc. cit. 20 Kad je seljak podmirio svoju urbarijalnu obvezu besplatnog rada vlastelinstvu, ono ga nije smjelo, po odredbi županije, tjerati da radi izvan njegovog područja. Ako bi se to ipak dogodilo tad su vlastelinstvo ili veleposjednik bili dužni platiti seljaku ne po urbarijalnoj raboti već kao svakom nadničaru. 21 Sršan, op. cit., str Lat. Moli i radi. Moto sv. Benedikta.

61 60 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 nadnice radnika ili kakve druge nagrade, stoga jedini izvori iz kojih možemo crpiti te podatke su zapisi koji se našom tematikom bave samo usputno. Osim nekih slučajnih otkrića, glavni izvori naše teme bili su zapisi katoličkog klera, odnosno kanonske vizitacije Osijeka i okolice te Osječki ljetopisi osječkih redovničkih zajednica i tvrđavskog župnika Turkovića. Adamovićev Gospodarski pravilnik Adamovićev Regulamentum domaniale (Gospodarski pravilnik) iz godine ili Kako se gospodarilo na feudalnom dobru spis je pravila koje je napisao Ivan Kapistran pl. Adamović 23 za upravitelja dobara na njegovom posjedu u Sv. Jeleni. Pravilnik govori o odnosima sa seljacima, dužnostima i obvezama te ostalim pravima i privilegijama, no nama je zanimljiv 27. članak tog pravilnika koji kaže: gdi je hiža, koja ima više družine, iz one moveš za penezi kupeljca po 12 krajcara, kosca po 17 krajcara slobodno tak natirati da mu kroz špana penezi napervo vu hižu pošalješ. Ali špan naj dobro gleda, da samca nikad ne tira ili drugoga človeka, koji vu pogibelju svoju žetvu ili drugo imanjiće svoje imade. 24 Zanimljivo je kako je Pravilnik pisan na kajkavštini, iako je Adamović bio rođeni štokavac - ikavac, upravo iz razloga što mu je upravitelj posjeda bio kajkavac, tako da je došlo do smiješne mješavine ikavske kajkavštine ili kajkavske ikavštine samo kako bi mu upravitelj što bolje shvatio njegove ideje te ih onda i provodio. Bez obzira na dijalekt kojim je Adamovićev pravilnik pisan, donosi nam neke zanimljivosti vezane uz plaće radnika istovjetne onim u kasnije donesenom statutu Virovitičke županije. Spominju se plaće za kupeljca, tj. skupljača sijena od 12 krajcara i kosca, tj. žeteoca od 17 krajcara, što je cijena identična prethodno prikazanom cjeniku. Ovdje imamo priliku vidjeti da su tarife de facto u praksi već bile određene, no budući da se radi o samo dvije godine razmaka između Gospodarskog pravilnika i odredbi Virovitičke županije, a isto tako postoji činjenica da su tu po srijedi najčešći poslovi, velika je mogućnost da je cijena dnevnice za tu vrstu posla već bila relativno ujednačena. 23 Ivan Kapistran rodio se u Pečuhu 21. listopada godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Ne zna se gdje je studirao, no završio je pravo te kao takav dobiva posao u Virovitičkoj županiji, a godine postaje njezin veliki bilježnik. Ivan je bio odličan administrativni činovnik, što se moglo vidjeti kod donošenja i provođenja slavonskog urbara (1754.), čime je diobom kmetskih sesija zapravo proveo terezijanski slavonski urbar u praksi. Taj rad priznaje se na dvoru te 28. lipnja postaje kraljevski savjetnik. Od do godine vrši dužnost redovnog podžupana. Kao notar i podžupan, Adamović je županijski poslanik na hrvatskom i zajedničkom saboru. Kao podžupan, sklonost dvora stekao je time što je redovito znao opremati vojne regrute i živežne namirnice za vojsku, a kraljici je to bilo potrebno u ratu s pruskim kraljem Fridrikom II. U znak zahvalnosti, kraljevskom diplomom od 23. ožujka godine Marija Terezija mu je podijelila donaciju na komorsko dobro Čepin, za koje je komori isplatio forinti. Nakon što je postao veleposjednik, odrekao se županijske službe te se posvetio upravljanju svojih dobara. Kao veleposjednik preuzeo je i kupio nekoliko posjeda te postao jedan od najbogatijih slavonskih zemljoposjednika. Bavio se raznovrsnim poslovima, prvi je prokušao metodu suhog močenja konoplje, podigao je u Čepinu godine prvu užarenicu. Gotovu robu je preko Tirola izvozio u Amsterdam, gdje su je kupovali brodograditelji i brodovlasnici. Svojim dobrima Ivan je upravljao do godine, kada se povlači, oporučno ostavlja imanja svojim sinovima te vrijeme provodi naizmjeničnim boravkom u Osijeku, Čepinu i Varaždinu, gdje je imao kuće. Ivan umire u 82. godini života, 4. prosinca godine u Čepinu. Vidi Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950., str Ibidem, str. 231.

62 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 61 Gradski krvnik Grad Osijek imao je i svoga službenog krvnika. Vrlo ugledno i poštovano zanimanje toga vremena, krvnik je profesionalno odrađivao poslove izvršenja smrtne kazne. Županija je imala pravo osuditi na smrt. 25 Osuđenicima na smrt nudio se katolički svećenik (priznata vjera) da se pomire s Bogom i steknu snage za izvršenje smrtne osude. 26 Prvi krvnik (lictor, executor, vindex iudiciae, carnifex, minister iustitiae) bio je Karlo Tišler, koji je već ostavio službu. Plaća mu je bila 130 forinti, a od godine 150 forinti. Ovaj je službenik osobito prvih godina imao mnogo posla, s obzirom na to da je smrtna kazna vrlo često bila dosuđivana. Sam kraljevski povjerenik Aleksandar Patačić prošavši Slavoniju, govori u svome izvješću dvorskoj kancela riji da je baš instituciji krvnika zahvaliti da je ponestalo hajduka. 27 Krvnikov posao bio je u toliko mjeri da mu je oružje po više puta otupilo i trebalo je nabaviti novo. Osječki majstori i zanatlije nisu željeli sudjelovati u popravcima oruđa kojima se izvršavala kazna i tortura, tako da su popravke vršili Cigani, čije dokaze nalazimo u županijskom arhivu, na računima koje je Županija isplatila Ciganima za popravke alata. Pregled jednog takvog računa: Ciganima (Pharaonites), koji su popravili razna mučila isplaćeno je 7 for. 88 ½ novčića za novo uže za vješanje 3 for. 25 novčića za koleso 7 for. za okovanje istoga 7 for. 25 novčića za sjekiru 1 for. za kliješta - for. 10 novčića 28 Račun Virovitičke županije pokazuje naknade Ciganima koje je isplatila za popravak opreme za mučenje. Usporedno s ostalim prikazanim poslovima i njihovim naknadama, ove se isplate mogu pokazati vrlo visokim, no ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari - da se ovdje ne radi o dnevnom poslu, kao i činjenica da se radi o nečasnim poslovima koje ostali majstori nisu željeli raditi te da su Cigani prilikom popravljanja određenih mučila koristili i neke svoje materijale i alate. Kanonske vizitacije Kanonska vizitacija je biskupov pregled, tj. inspekcija župa unutar biskupije, gdje biskupov vizitator skuplja sve dostupne podatke o župi i ocjenjuje njezinu ulogu i rad unutar biskupije. 25 Smrtna kaznu bila je, među ostalim, propisima za: dolozno ubojstvo, izlaganje djeteta (ako je dijete umrlo), ubojstvo djeteta, pobačaj, zlostavljanje i ranjavanje roditelja, silovanje, običnu krađu, razbojstvo, palež, preljub supruge, bigamiju, in cest, spolno općenje sa životinjom itd. Vidi Bayer, Vladimir: Kazna batina u kontinentalnoj Hrvatskoj, str Ako bi pravoslavac bio osuđen na smrt, najprije ga je pohodio katolički svećenik; no ako se osuđenik pokazao tvrdokornim i nije želio prijeći na katolicizam, tek onda ga je mogao pohoditi pravo slavni svećenik. Na samo stratište pratio ga je katolički svećenik. Ako ne bi ni tada prešao na katolicizam, tek bi ga na stratištu do čekivao pravoslavni svećenik, koji bi nakon obavljene smrtne kazne narodu održao propovijed. Vidi Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, op. cit., str Ibidem, str Ibidem.

63 62 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Prva sačuvana vizitacija Osijeka potječe iz godine, a jedina vizitacija Osijeka iz 18. stoljeća u kojoj se spominju nama relevantni podaci potječe iz godine. Budući da Osijek tada još nije bio ujedinjen, vizitacije su se obavljale za svaku odvojenu cjelinu (župu) posebno Tvrđu, Donji te Gornji grad. Prva vizitacija je Tvrđe, gdje pod rubrikom O služiteljima crkve nalazimo zapis: 1. U ovom mjestu postoji učitelj Franjo Klucho star 31 godinu, poštenog života i do brog vladanja, dobro poučen u temeljima vjere koju iznosi djeci. Njima ne predaje samo osnove čitanja već i kršćanski nauk te bdije nad njihovim vladanjem i tako udovoljava svojoj dužnosti. Orguljaš, pjevač (kantor) i župni crkvenjak ne postoji, jer te dužnosti vrše sluge Družbe i od nje primaju nagradu i uzdržavanje. Od njih, vršeći službu orguljaša i pjevača, primaju od pisanja cedulja za objavljivanje 17 kraj cara, od sprovoda 30 kr., od pjevanog rekvijema 1 for. A vršeći poslove crkvenjaka primaju od vjenčanja 17 kr., od uvoda 7 kr., od koleda (blagoslov kuća) preporučuju se darežljivosti ljudi. 2. Svi ovi imaju dobar odnos prema župniku. 3. Učitelj ima u gradskoj kući jednu prostoriju dosta prostranu gdje se drži i škola, koju gradska općina uzdržava i popravlja. 4. Učitelj ima od grada godišnju plaću 24 for. a od pouke djece dobije oko 13 for. 29 Ovdje imamo priliku vidjeti nagrade koje je dobivalo crkveno osoblje te služitelji koji su radili poslove vezane uz crkvu i poslove pomoći župi ili župniku. No, ovdje imamo priliku vidjeti i plaću učitelja, koji između ostaloga predaje i vjeronauk. Prema četvrtom stavku ovog zapisa, učitelj ima godišnju plaću od grada u iznosu od 24 forinte te još 13 forinti od poduke djece, što bi sveukupno iznosilo svega 37 forinti, a što bi bila relativno mala godišnja plaća usporedivši je sa svim ostalim plaćama koje smo do sada obradili. Vizitacija Donjega grada detaljnije nam donosi neku raspodjelu novaca crkvenim služiteljima: 3. Njemački učitelj, koji je ujedno i orguljaš i pjevač, ima svoj poseban stančić od 2 sobe u bijednom stanju, jer ga nemarno uzdržava i popravlja gradska općina. Hrvatski pak učitelj, koji je i crkvenjak, ima u gradskoj kući doznačenu 1 sobu za školu i sta novanje. 4. Njihovi prihodi i sredstva za život sastoje se u tome, što njemački učitelj kao orgu ljaš i pjevač ima od crkve godišnje 25 for. a kao upravitelj škole od općine 8 for., za tim od dječaka koji uče čitati tjedno od svakog po 3 kr., a od onih koji uče pisati 4 kr., te od onih koje vježba u računanju 6 kr. Nadalje od sprovoda svojih sunarodnja ka ima 7 kr., od krštenja 4, od uvoda 3, od orgulja pod rekvijemom 30 kr., od objav ljivanja cedulja 7 kr., od vjenčanja 17 kr. te konačno od zvonjenja svih zvona kroz četvrt sata 12 kr., od 4 zvona 9,5 kr., od 3 zvona 4,5 kr., od 2 zvona 3 kr., a od jednog zvona 1,5 križar, te od kolede kod Nijemaca oko 6 for. A hrvatski učitelj, koji je i crkvenjak, ima od općine 8 for., a kao crkvenjak od crkve 18 for., od pouke djece, od stole za Hrvate i od zvonjenja podjednako kao i njemački. A od kolede kod Hrvata dobije oko 17 for. 5. Ovdje postoji i učitelj grčkog nesjedinjenog obreda (pravoslavni), koji ima svoj zase ban stan u dobrom stanju, koji uzdržava i popravlja njegova općina. Njegovi prihodi i sredstva za život su slijedeći: od svoje općine ima stalnih 60 for. tako da domaću djecu badava poučava u čitanju. Od poučavanja pak strane djece slobodno mu je uzeti pristojbu. Od pojedinog zvonjenja za sprovod ima 7 kr., a ako prati spro vod još dobije 17 krajcara Sršan, Stjepan: Kanonske vizitacij, knjiga V., Osijek i okolica , Osijek, 2007., str Ibidem, str. 51.

64 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 63 Kao što vidimo u Donjem gradu imamo tri učitelja, dva katolička i jednog pravoslavnog, odnosno Nijemca, Hrvata i Srbina. Njemački učitelj u crkvi radi i kao orguljaš te pjevač i za to dobiva godišnju plaću od 25 forinti, a kao upravitelj škole općina ga financira s dodatnih 8 forinti. Uz ukupnu godišnju plaću od 33 forinte, dodatnu zaradu također ostvaruje i u crkvi te izvan nje, što možemo pretpostaviti da mu se ukupna godišnja primanja tim poslovima udvostručuju. Hrvatski učitelj ima plaću od općine kao i njemački, 8 forinti, od poslova crkve dobiva dodatnih 18 forinti, a od kolede dobije još 17 forinti. Zbrojivši ta primanja, hrvatski učitelj ima godišnja primanja u iznosu od 43 forinte, još uvijek nedovoljan iznos za samostalan život isključivo od tih primanja. Naposljetku, pravoslavni učitelj od općine dobiva stalnih 60 forinti plaće, uzmemo li u obzir još neke dodatne poslove na koje ima pravo te poslove crkve, moguće je da mu se primanja podignu za četvrtinu ili možda čak i trećinu. Posljednja preostala vizitacija iz godine je vizitacija Gornjega grada: 3. Učitelj i crkvenjak imaju svoje vlastite stanove, jer je općina koja im je dužna dati, odviše spora da im doznači stanove. 4. Njihovi prihodi i sredstva za život sastoje se u tome da učitelj kao orguljaš i pjevač ima od općine 30 for., od djece koja uče čitati tjedno po 3 kr., a koji ujedno uče i pisa ti 4 kr., od sprovoda djece 9 kr., a odraslog 18 kr., od orgulja pod rekvijemom 30 kr., iz kolede (blagoslova kuća) dobije ukupno 5 for. A crkvenjak ima od gradske općine 24 for., od krštenja 7 kr., od uvoda porodilje 3 kr., od zvonjenja svim zvonima 15 kr., od 3 zvona 10 kr., a s 2 zvona 7 kr., od pjevanog rekvijema 7 kr., od vjenčanja 17 kr., a iz kolede skupi 5 for. te iz škrabice što skuplja milostinju ima 5 for. 31 Učitelj ovdje od općine dobiva nešto veću svotu novca za svoje usluge učitelja kao orguljaša i pjevača u iznosu od 30 forinti. 32 Osim instrukcija koje drži djeci, važna stavka je i prihod od koleda u iznosu od 5 forinta, koji je u Gornjem gradu gotovo tri puta manji nego u Donjem gradu. Plaća crkvenjaka od gradske općine penje se na 24 forinte, dok od koleda također ima 5 forinti kao i učitelj te dodatnih 5 forinti iz škrabice zbog skupljanja milostinje. Zbrojivši primanja učitelja i crkvenjaka, možemo vidjeti da su imali gotovo jednaka primanja. Osječki ljetopisi Ljetopisi redovnika ovoga grada vječni su i neiscrpni izvor podataka i informacija od kraja 17. stoljeća pa do polovice 20. stoljeća vezanih uz povijest, ali i događanja te život građana toga vremena. Franjevački ljetopis Prvi relevantni zapis franjevačkog samostana potječe iz godine: 13. IV. Gvardijan je načinio sporazum s tvrđavskim kirurgom Ivanom Cammererom za šišanje braće kroz cijelu godinu za 13 forinti i 16 novčića, i to tako da svakih 14 dana šiša krunu i bradu, a svakih 8 dana da jedanput šiša bradu svećenika, a dvaput ne djeljno bradu superiora Ibidem, str Plaća učitelja koje mu daje općina različita je nego u Donjem gradu ili Tvrđi, što je primjer kako su ti dijelovi grada imali različite uprave te donosili različite odluke. 33 Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi, op. cit., str. 33.

65 64 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Iz priloženog vidimo kako franjevci postižu dogovor, odnosno sporazum s tvrđavskim kirurgom 34 koji se obvezao šišati i brijati braću redovnike određenim terminima tijekom cijele godine po cijeni od 13 forinti i 16 novčića. Franjevački samostan je u to vrijeme imao između 25 i 35 redovnika, pa nije sigurno je li mu se taj posao isplatio. 24. IV. Gvardijan je dobrotom superiora primio u službu dvojicu sluga; jednoga koji će se brinuti za konje, imenom Stjepan Lintner, rođenog u Kaniži, za 23 for. i 1 par cipela ukoliko se bude dobro vladao, a drugoga koji će brinuti za 2 konja, imenom Đuro Kostell, iz Stenjevca kod Zagreba, za 17 for. na godinu dana i to od gore spomenutog dana do blagdana Sv. Jurja 24. IV. 35 Nekoliko dana kasnije, franjevci, tj. njihov gvardijan, primaju u službu dvojicu slugu koji će se brinuti za konje. Stjepan je očito bio zadužen za veći broj konja budući da mu je plaća (godišnja) iznosila 23 forinte te 1 par cipela, ukoliko bi se dobro vladao, dok je Đuro bio zadužen za samo dva konja te vjerojatno zbog toga razloga i ima manju plaću koja iznosi 17 forinti na godinu. Sljedeći zapis potječe iz godine i daje nam prikaz plaće župnika: 16. IX. O. Antun Perecky, prof. teologije, postavljen je dekretom Visokog ratnog vijeća za župnika Sv. Roka u Petrovaradinu s plaćom od 300 for. 36 Imenovanje oca Antuna Pereckog župnikom petrovaradinske župe od strane Visokog ratnog vijeća vjerojatno je pridonijelo nešto većom plaćom, prije svega zbog vojske i zapovjedništva stacioniranog u Petrovaradinu, odnosno upravo zbog toga prilično velike župe kojom treba upravljati. Naredni zapisi datiraju iz godine: 23. VI. P. Bartol Čordašić, vikar ovoga samostana, otišao je u Novi Sad u vojnu bolnicu na posao s mjesečnom plaćom od 28 for. 37 Pater Čordašić pozvan je službovati u vojnoj bolnici u Novom Sadu za mjesečnu naknadu u iznosu od 28 forinti. Budući da je upitno koliko dugo će u bolnici raditi, ovaj put plaća je izrečena u mjesečnom iznosu, a vrlo je visoka usporedno s ostalim primanjima prikazanim do sada. 09. VII. Stjepan Janičić je napunivši 10 godina profesure u ovoj kralj. gimnaziji oti šao u Raču upravljati župom, s plaćom od 230 for. 38 Još jedan primjer župničke plaće koja je iznosila uglavnom nekoliko stotina forinti. Posao upravljanja župom bilo je pitanje časti, a ne novca, tako da su postojali natječaji kako bi se dobilo mjesto župnika neke župe. Zadnji zapis otaca franjevaca vezan uz naše područje istraživanja datira iz godine, dana 4. siječnja, početka godine, kada su zapisivali osnovne podatke o samostanu: Svećenici koji službuju vani: Andrija Blažević, upravitelj u Dalju, Eugen Esterhamer, upravitelj u Bilju, Stjepan Lipljanić, kapelan kod Đure Vrečaja, župnika u Brođancima za 50 for. godišnje plaće, Kazimir Žirković, kapelan kod g. Domaćinovića, vicearhiđakona i župnika u Petrijevcima za 50 for. godišnje, Alojz Kraus, kapelan kod logora u Gornjem gradu kod g. Nikole Milašina, Ignacije Fries, kapelan u vojnoj bolnici u Rumi, sada Hernjaje, Bernard Makaj, kapelan u vojnoj bolnici u Bilju, inače u Cerniku, sad u Požegi Kirurg u to vrijeme nije značio isto što i kirurg u današnjem smislu riječi. Tadašnji kirurg bavio se poslovima koji su se bazirali na higijeni i nekoj jednostavnijoj vrsti medicine šišanje, brijanje, vađenje zubi, lakši medicinski zahvati i sl. 35 Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi, loc. cit. 36 Ibidem, str Ibidem, str Ibidem. 39 Ibidem, str. 112.

66 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 65 Plaće od 50 forinti za upravljanje župom naizgled su nerazumno manje od ostalih župnika, također franjevaca, koji su dobili župe npr. u Petrovaradinu. Međutim sela poput Brođanaca i Petrijevaca u to su vrijeme bila jako mala i zahtijevala su puno manju djelatnost i aktivnost župnika nego ove župe u važnijim i većim gradovima. Isusovački ljetopis Kronike Družbe Isusove, inače relativno kratke, samo u nekoliko navrata spominju plaće i plaćanje za određene djelatnosti. Prvi zapis potječe iz godine: 20. X. P. Marek i Manner su otišli u Požegu, prvi za profesora, a drugi za superiora. Odvezli su se kolima za 6 forinti. 40 Ovdje imamo rijetku priliku vidjeti troškove prijevoza toga vremena. Relacija Osijek Požega patera Mareka i Mannera koštala je 6 forinti. Relativno visok trošak s obzirom na jednostavnost prijevoza i plaće toga vremena. Posljednji zapis otaca isusovaca potječe iz naredne, godine: 01. XII. Nedjelja. U 10 sati služba za zlatare po prvi puta uvedena na ovaj dan. Platili su 1 for. i 30 krajcara, a orguljaš je dobio 30 krajcara. 41 Te nedjelje održana je sv. misa za zlatare u iznosu od 1 forinte i 30 krajcara, dok je orguljaš dobio 30 krajcara za svoje sviranje. Cijena od 30 krajcara za orguljaša standardna je te jednaka onim podacima iz Kanonskih vizitacija od godine. Turkovićev ljetopis Ljetopis Antuna Josipa Turkovića najdetaljniji je i najpotpuniji ljetopis zbirke. Župnik tvrđavske župe sv. Mihaela detaljno je vodio sve zapise, no nažalost, djelovao je na prijelazu stoljeća, tako da možemo koristiti samo nekoliko zapisa napisanih prije devetnaestoga stoljeća. Prvi zapis potječe iz 1798., a drugi iz godine: 01. IX. Subota. Našao sam župni alod (posjed) u Donjem gradu u Osijeku pokraj Kapele sv. Marije Snježne u veoma lošem stanju.12 kuća je skoro, da tako kažem, bilo bez krova, spremište za burad bijaše sasvim bez krova, a ograde sa strane kapele nije bilo. Ništa nije ostalo od spremišta za žito. Tako sam 1. IX. za novi krov kuće isplatio tesaru Rudolfu 77,48 forinti. 42 Župnik Turković opisuje stanje na župnom posjedu u vrijeme kad je tek imenovan tvrđavskim župnikom te počinje s popravcima i obnovom posjeda. Za obnovu krova kuće isplatio je lokalnom tesaru iznos od 77,48 forinti. Teško je pretpostaviti o kakvoj se kući radi te koliko su bili zahtjevni radovi na krovu, no svota od 77 forinti vrlo je visoka ako pretpostavimo da mu je godišnja plaća iznosila približno onoj u Petrovaradinu, znači oko 300 forinti. 07. VI. U petak se pod krov smjestio kapetan Helczl. On je bio na ručku zajedno sa zidarskim i tesarskim majstorima koji popravljaju i obnavljaju cijeli župni dvor po rješenju Visoke komore. Danas sam 40 Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str. 261.

67 66 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 se s njima pogodio da pokriju pobočnu stranu u gornjem hod niku daskama za 45 forinti o mom vlastitom trošku. 43 Obnova župnog dvora je vjerojatno iznosila jako puno novca, budući da je župnik Turković dao 45 forinti vlastitog novca samo za pokrivanje bočne strane hodnika daskama. Nažalost, ostali zapisi Josipa Antuna Turkovića potpadaju pod 19. stoljeće i ne možemo ih upotrijebiti za potrebe ovoga rada. Kapucinski ljetopis Zadnji ljetopis iz ove zbirke, iako kronološki najdulji, neopsežan je i okviran. Zapisi se baziraju na godinama, vrlo rijetko na datumima i vrlo rijetko se po godinama nalazi više od jednog zapisa. Nama najvažniji zapis potječe iz godine: U svibnju je u samostanu završen zdenac. Voda je dovedena jarcima od pečene gline koje je napravio donjogradski lončar, a hvat (1,9) m je stajao 2 for. Dovedena je u kuhinju i do praonice u dužini 24 hvata. Lončar je za pečenje cijevi za jarak u dužini od 20 hvati primio 40 for. a za svoj rad nije ništa tražio, osim što je tih dana s nama jeo. Također su izgrađena nova vrata i dio štale do ograde. 44 Oci kapucini plaćaju donjogradskog lončara za izradu cijevi od pečene gline kako bi samostan bio opskrbljen sustavom vodovoda. Lončar je izradio cijevi u dužini od 38 metara te za svoj rad bio nagrađen s 40 forinti. Mjesta osječkog kotara Tadašnje županije bile su podijeljene na okruge, a okruzi na kotareve. Prema popisu kotara Osijek iz godine, osječki kotar sastojao se od sljedećih mjesta: Gornji grad Osijek, Nutarnji grad Osijek, Donji grad Osijek, selo Sarvaš, selo Bijelo Brdo, selo Aljmaš, selo Erdut, gradić Dalj, selo Borovo, selo Tenja, selo Laslovo, selo Koprivna, selo Hrastin, selo Dopsin, selo Čepin, selo Mađarska Retfala, selo Njemačka Retfala i selo Kravice. Popis toga kotara obuhvaćao je i plaće određenih mjesnih službenika (prvenstveno su to suci, bilježnici, učitelji, a možemo reći i primalja) pa imamo mogućnost prikazati kakve su i kolike naknade za rad bile spomenute godine. Kako Osijek tada još nije bio ujedinjen, navode se njegova tri odvojena dijela. Tako za Gornji grad možemo uvidjeti kako je plaća učitelja bila 194 forinte u gotovini te osim toga i 10 hvati drva. 45 S druge strane u Donjem gradu bila su dva (tri) učitelja katolički i pravoslavni, budući da je omjer katolički i pravoslavnih stanovnika bio otprilike 2:1. Katoličkog učitelja plaćali su u gotovini 75 forinti, no kako je vršio i službu sakristana i orguljaša, za to je dobivao još 30 forinti te 50 forinti. Katoličkom učitelju se tako plaća podigla na 155 forinti godišnje. Učitelju pak grčkog nesjedinjenog obreda (kako su nazivali pravoslavlje), koji je poučavao samo u 1. razredu, plaćali su 100 forinti, dok su drugom učitelju, koji je poučavao u 2. razredu, plaćali 200 forinti. 46 Stanje u Nutarnjem gradu (Tvrđi) bilo je nešto unikatnije od ostalih mjesta ovoga kotara. Naime, kako je 43 Ibidem, str Ibidem, str Sršan, Stjepan: Kotar Osijek godine, Osijek, 2002., str Ibidem, str. 144.

68 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 67 u Tvrđi bio franjevački samostan, zapis kaže: Mladež poučavaju franjevci i to 4 učitelja u 4 razreda, no postoji i svjetovni učitelj s plaćom od 150 forinti. 47 Što se ostalih mjesta tiče, učiteljske plaće u razmjerne njihovu poslu i broju stanovnika toga mjesta, što je vjerojatno utjecalo i na sam život učitelja, budući da je upitno kako je mogao živjeti od niskih primanja u manjim mjestima. Sličnim principima isplaćivane su plaće i ostalim službenicima. Tako možemo vidjeti kako u Sarvašu učitelja plaćaju u gotovini 40 forinti, a u naravi dobije 20 mjera pšenice i potrebna ogrjevna drva. Također i obavlja dužnost bilježnika. 48 U Bijelom Brdu učitelj prima plaću od 40 forinti u gotovini te 10 hvati drva. 49 Učitelj u Aljmašu prima plaću od 20 forinti, a u naravi dobije još i 21 mjeru pšenice. 50 Aljmaški učitelj također obavlja i poslove bilježnika, što nije neobično u manjim mjestima da jedna učena osoba obavlja više dužnosti. Za selo Erdut nema podataka o učiteljskoj plaći, no već u Dalju spominje se učiteljska plaća u iznosu od 150 forinti. 51 U Borovu, učiteljska plaća je 100 forinti, 52 dok je ista plaća za učitelja i u Tenji, s tim da tenjski dobiva još u naturi i 11 mjera pšenice. 53 Uz plaću od 20 forinti, učitelj iz Laslova još dobiva i 10 hvati drva. U spomenutom mjestu učitelj također obavlja i poslove bilježnika. 54 U selu Koprivna nema podatka o učitelju i njegovoj plaći, dok u selu Hrastin učitelja, koji je ujedno i bilježnik, plaćaju s 90 forinti. 55 U Dopsinu bilježnik, koji je ujedno i učitelj, prima u gotovini 35 forinti te dobiva još 8 hvati drva i od svakog oženjenog para 9 funti brašna. 56 Čepinski učitelj ima plaću 100 forinti u gotovini te također dobiva u naturi 15 mjera pšenice i 5 hvati drva. 57 U Mađarskoj Retfali bilježnik, koji je i učitelj, dobiva u gotovini 30 forinti i još 40 mjera pšenice, 24 mjere kukuruza i 12 hvati drva. 58 U mjestu Njemačka Retfala te Kravice vrijedi stanje kao i u Mađarskoj Retfali. Iz navedenog stanja možemo vidjeti kako je vjerojatno veličina mjesta u kojoj se učitelj nalazio, kao i broj djece i mladih koje je podučavao imalo izravnog utjecaja i na njihova primanja. Slična, ili bolje rečeno gotovo identična slika s obzirom na proporcionalnost veličine mjesta i plaća možemo zamijetiti i kod ostalih službenika, u ovom slučaju sudaca i bilježnika. Ako uzmemo grad Osijek i njegova tri dijela stanje je relativno slično. U Gornjem gradu postoji šest zaprisegnutih osoba od kojih svaka prima 50 forinti kao plaću, a sudac 150 forinti te bilježnik (notar) 200 forinti. Svi oni stoje na raspolaganju sucu te izvršavaju njegove odredbe. 59 U Nutarnjem gradu radi jedan sudac s plaćom od 100 forinti, četiri zaprisegnuta člana s plaćom od 40 forinti te dva zaprisegnuta člana s plaćom od 9 forinti. Bilježnik ima plaću od 150 forinti te besplatan stan. 60 U Donjem pak gradu sudac ima 114 forinti plaće te uz njega postoje i šest zaprisegnu- 47 Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str. 108.

69 68 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 tih osoba, svaka s plaćom od 40 forinti. Bilježnik prema pogodbi ima 200 forinti godišnje plaće i 6 hvati drva. 61 S obzirom na to da je stanje u tri osječka grada podjednako, situacija u selu je malo drukčija, što ćemo imati vidjeti u nastavku. U selu Sarvaš postoji sudac, s plaćom od 20 forinti te dva zaprisegnuta člana bez plaće. 62 U Bijelom Brdu sudac ima plaću od 36 forinti, dok bilježnik ima 40 forinti. 63 Aljmaški sudac ima 20 forinti godišnje plaće. 64 U Erdutu se nalazi jedan sudac s plaćom od 20 forinti, bilježnika plaćaju također 20 forinti. Prisežnici nisu plaćeni. 65 U Dalju je stanje nešto drukčije. Suca plaćaju 50 forinti, a svaki zaprisegnuti član (njih dvoje) po 20 forinti. Bilježnik ima plaću 40 forinti. 66 U Borovu imaju suca s plaćom od 30 forinti te jednog zaprisegnutog člana s plaćom od 15 forinti. Bilježnika plaćaju 30 forinti. 67 Stanovnici Tenja suca plaćaju 20 forinti kao i dva zaprisegnuta člana, svakog s plaćom od 10 forinti. Imaju i podsuca kojeg plaćaju 20 forinti, dok mjesnog bilježnika plaćaju 40 forinti i još 50 mjera pšenice u naravi. 68 U Laslovu imaju suca kojeg plaćaju 10 forinti i jednog zaprisegnutog člana bez plaće. 69 U Koprivni imaju suca s plaćom od 10 forinti, a bilježnika plaćaju 7 forinti. 70 U selima Hrastinu i Dopsinu situacija je identična. Oba sela imaju jednog suca s plaćom od 10 forinti, kao i jednog zaprisegnutog člana bez plaće. 71 Mještani Čepina imaju suca s plaćom od 30 forinti i dva zaprisegnuta člana, svaki s plaćom od 3 forinte. 72 U Mađarskoj Retfali suca plaćaju 25 forinti, dva zaprisegnuta člana su bez plaće, 73 dok u Njemačkoj Retfali suca plaćaju 25 forinti te imaju tri zaprisegnuta člana bez plaće. 74 Selo Krvavice imaju suca s plaćom od 2 forinte te dva zaprisegnuta člana bez plaće. 75 Zadnji oblik radnog odnosa kojeg su popisivali bila je služba primalje. Ponegdje ćemo naći i vidjeti kako joj plaćaju redovnu plaću u određenoj visini, dok ćemo negdje zateći kako joj plaća nije bila definirana, pa je dobivala doslovno koliko bi joj netko dao, ponekad samo i ručak. Primalju nisu imala sva mjesta, a po pitanju plaća u ovom poslu postoje najveće razlike. U Gornjem gradu primalja služi građanima te ju obično plaćaju jedni 17 krajcara, a drugi 1 forintu pa i više. 76 U Nutarnjem gradu plaća primalje je najviša od svih i iznosi 50 forinti. 77 U Donjem gradu situacija je kao i u Gornjem, primalji općenito plaćaju 17 krajcara, a neki domaćini čak i 1 forintu. 78 U selu 61 Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str i Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str. 145.

70 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 69 Sarvašu primalju obično plaćaju 17 krajcara, 79 dok je u Dalju, koji je ipak nešto veće mjesto, primalju plaćaju 7 krajcara. 80 Stanovnici Laslova primalju plaćaju 12 krajcara. 81 Mještani Koprivne primalji ne plaćaju u novcu, već joj daju samo ručak i večeru. 82 U Hrastinu, kao i ranije spomenutom Laslovu, primalji plaćaju 12 krajcara. 83 Zadnje mjesto na našemu popisu koje spominje primalju, Čepin, ne plaća joj ništa, već kad se pojavi dobije ručak. 84 Kao što smo napomenuli, najveći srazmjer plaća upravo se najbolje očitava kod primalja. Dok su neke uživale godišnju plaću od 50 forinti, u drugim mjestima kotara, pa čak i onim većim, primalje su dobivale samo ručak i(li) večeru. Zaključak Razdoblje 18. stoljeća za grad Osijek bilo je teško, ali ujedno i sretno vrijeme. Oslobođenjem Osijeka godine, nakon 161 godine turske vladavine, uvodi Osijek u novo vrijeme, vrijeme relativnog mira i ubrzanog napretka. Do uspostave slavonskih županija godine, stanje na ovim područjima bilo je vrlo teško i neugodno jer je Slavonijom upravljala Komora, koja nije štedjela radnu snagu za vojne poslove, kao ni materijalna davanja koja su im stanovnici bili prisiljeni davati koliko god visoka bila. No, uspostavom Virovitičke županije te Osijekom na njezinom čelu, grad je drastično počeo napredovati u svakom pogledu. Razvija se obrt, trgovina, kultura, promet, infrastruktura, broj stanovnika se naglo povećava te Osijek ubrzo postaje (i dugo vremena ostaje) najveći grad Hrvatske. Razvitkom gospodarstva grada i županije, dolazi do mnogobrojnih poslova za seljaštvo i građanstvo. Doseljenici iz svih dijelova Monarhije dolaze u Osijek u potrazi za srećom i novim životom te se počinju baviti mnogim zanimanjima i poslovima kako bi podmirili potrebe brzorastućega grada. Na žalost, vođenje evidencije zaposlenika i njihovih plaća nije bilo tako mnogo kao danas, a ono što je zapisano, izgubljeno je u ovih nekoliko stoljeća koja su uslijedila, tako da smo bili u mogućnosti prikazati samo značajnije plaće i naknade za rad osoba koje su sudjelovale i radile za organizacije koje su postojane i pragmatične, poput Crkve ili Grada, tako da nije čudno da upravo većina podataka koje smo našli potječu iz zapisa povezanih s njima. Život u ono vrijeme nije bio skup kao danas, nije bilo tehnike ni tehnologije, većinu stvari za kuću i dom su stanovnici mogli sami izraditi ili nabaviti povoljno, dok je hrana također bila primjerene cijene, što opravdava relativno male plaće nekih zanimanja ili poslova koji su se obavljali. Razlika između fizičkog i intelektualnog rada manje-više je omjera kao i danas, isto tako kao i plaće u upravi koje su relativno niske u usporedbi sa samostalnim zanimanjima ili privatnim poslovima. Vrijeme o kojem pričamo bilo je sporije i mirnije, ljudi su se više bavili sami sobom, duhovnošću i razmišljali o bližim stvarima. Možda plaće nisu bile jako visoke te su nekima jedva bile dovoljne za preživljavanje, no bez obzira na novac i jednostavnost života, to su bila neka puno sretnija vremena. 79 Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str. 198.

71 70 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Literatura Bayer, Vladimir: Kazna batina u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 23/1, Zagreb, Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, Bösendorfer, Josip: Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, (Reprint, Vinkovci, 1994.) Engelsfeld, Neda: Povijest hrvatske države i prava, Zagreb, Mažuran, Ive i autori: Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, Sršan, Stjepan: Kanonske vizitacije, knjiga V., Osijek i okolica , Osijek, Sršan, Stjepan: Kotar Osijek godine, Osijek, Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi , Osijek, Sršan, Stjepan: Povijest Osijeka, Osijek, Sršan, Stjepan: Statuti Virovitičke županije , Osijek, Živaković - Kerže, Zlata: Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća ( ), Osijek, 1996.

72 Josip Vrbošić, Daniel Haman: NAKNADE ZA RAD TIJEKOM DRUGE POLOVINE 18. STOLJEĆA NA PODRUČJU VIROVITIČKE ŽUPANIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA OSJEČKI KOTAR I SAM GRAD OSIJEK 71 Josip Vrbošić, Ph.D., Full Professor, Faculty of Law in Osijek Daniel Haman, mag.iur. Labour remuneration in the second half of the 18th century in the Virovitica district with a special reference to Osijek and the Osijek district Summary The 18th century period was both difficult and happy for Osijek. After liberation from the Turks in 1687, a new era started, time of peace and booming progress. Until the establishment of Slavonian districts in 1745, the situation in these areas was very difficult and unfavourable since Slavonia was ruled by the Chamber that had not spared a labour force for military purposes or material supplies regardless of the taxes that the citizens were obliged to pay. However, by establishing the Virovitica district the center of which was Osijek, the town itself boomed in all aspects. Handicrafts, trade, culture, transport, infrastructure started to develop and population was growing rapidly; Osijek soon became (and was for a long time) the largest town in Croatia. Along with the development of Osijek and the district, there were many jobs for the peasantry and citizenry. Immigrants from all parts of the monarchy arrived at Osijek searching for better luck, new existence and practicing many professions in order to meet the needs of the then booming town economy. Unfortunately, keeping records of employees and their wages was not a common thing and the little that had been written, was lost in the centuries to follow. We have been able to show only significant wages and labour remuneration of persons who had participated in the then existing organisations and were involved in activities run by churches or administration. It is no wonder that most data we have found and presented in this paper, derive from the records of the sources thereof. Key words: the Virovitica district, the Osijek district, town of Osijek, labour fees, fee, statutes, annals

73 72 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Prof. Dr. Josip Vrbošić, Ordentlicher Professor, Fakultät für Rechtswissenschaften der Josip-Juraj-Strossmayer Universität in Osijek Daniel Haman, Mag. iur. Arbeitsentgelt in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts in der Veröczer-Gespanschaft mit besonderer Rückblick auf den Bezirk Osijek und die Stadt Osijek Zusammenfassung Das 18. Jahrhundert war für die Stadt Osijek eine schwere, aber glückliche Zeitspanne. Die Befreiung von den Türken, nach 161 Jahren ihrer Herrschaft, führte Osijek in eine neue Zeit, die Zeit des relativen Friedens und der Prosperität. Bis zur Herstellung der slawonischen Gespanschaften in 1745 war die Situation in jener Gegend ziemlich schwer, weil das ganze Slawonien von der Kammer verwaltet wurde, die sich ausgiebig der Arbitskräfte slawonischer Bevölkerung, sowie deren materiellen Mitteln bediente. Die Bevölkerung war gezwungen auf jene Abgaben, ohne Rücksicht darauf, dass sie für damalige Umstände zu hoch waren. Nach der Gründung der Veröczer-Gespanschaft mit dem Sitz in der Stadt Osijek, bagann der Fortschritt der Stadt in jeder Hinsicht. Das Gewerbe, der Handel, die Kultur, der Verkehr und die Infrastruktur im allgemeinen wurden intensiv entwickelt; parallel damit wächst die Einwohnerzahl, und bald wird (und für lange Zeit auch bleibt) Osijek die größte Stadt Kroatiens. Mit der Entwicklung der Stadt und der Gespanschaft wurden für das Bauerntum und Bürgertum verschiedene Arbeitsmöglichkeiten eröffnet. Ansiedler aus allen Gebieten der Monarchie kamen nach Osijek auf der Suche nach Glück und neuem Leben, und begannen, sich mit neuen Berufen und Tätigkeiten zu befassen, um Bedürfnisse der schnell wachsenden Wirtschaft in der Stadt zu befriedigen. Leider wurde das Register der Arbeitnehmer und ihrer Entgelte nicht so oft und ordentlich geführt wie heute; auch das, was niedergeschrieben wurde, ist im Laufe der folgenden Jahrhunderte verloren gegangen, so dass wir hier nur einige ausgewählte Gehalte und Entgelte darstellen konnten, und zwar für die Personen, die bei den ständigen und pragmatischen Organisationen wie die Kirche oder Staatsorgane beschäftigt waren, so dass eine Mehrheit der aufgefundenen und in dieser Arbeit dargestellten Daten aus den schriftlichen Quellen jener Arbeitgeber stammen. Schlagwörter: Veröczer-Gespanschaft, der Bezirk Osijek, die Stadt Osijek, das Entgelt, die Statute, die Jahresschrifte, die Mönche

74 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 73 Doc. dr. sc. Ljubica Kordić, docentica Pravnog fakulteta u Osijeku Dubravka Papa, viši predavač Pravnog fakulteta u Osijeku Izvorni znanstveni rad UDK 378: :34 Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup Sažetak: Osnovni cilj podučavanja stranoga jezika struke na visokim učilištima je razviti komunikacijsku kompetenciju polaznika na stranom jeziku u području dotične struke i osposobiti ih za adekvatnu primjenu stečenih znanja u njihovoj budućoj profesiji. Da bi se taj cilj ostvario, uz kvalitetnog nastavnika i primjenu suvremenih nastavnih metoda, potrebna je povezanost jezičnih sadržaja s onima iz područja struke, pa u tom smislu i suradnja nastavnika stranih jezika s nastavnicima stručnih predmeta na dotičnom učilištu. Suradnja je nužna ne samo za osmišljavanje i razvijanje nastavnih materijala koji su u korelaciji sa sadržajima struke, nego i za podizanje kvalitete nastave stranoga jezika s obzirom na njezin stručni karakter. Cilj je ovoga rada, primjenom metode upitnika, istražiti razinu suradnje katedre stranih jezika s ostalim katedrama iz područja pravne struke na Pravnom fakultetu u Osijeku te poboljšati korelaciju nastavnoga programa stranih jezika sa stručnim predmetima na tom fakultetu. U tu se svrhu istražuju stavovi i sugestije nastavnika stručnih predmeta, a konačni rezultat trebao bi biti podizanje kvalitete nastave stranih jezika i izrada suvremenijih i zahtjevima struke primjerenijih nastavnih materijala. Kako je slična anketa provedena prošle godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Matijašević, Javornik Čubrić 2013.), ovo istraživanje ima i komparativni karakter, a usporedba rezultata ukazat će na to koja bi pravna područja trebala biti tematizirana na nastavi stranoga jezika na hrvatskim pravnim fakultetima s obzirom na pravno-političke promjene nastale ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Rezultati bi također trebali pokazati sličnosti i razlike u stupnju međukatedarske suradnje na dvama fakultetima, kao i u stavovima profesora stručnih predmeta prema podučavanju, važnosti i ulozi stranoga jezika struke u pravnoj profesiji. Ključne riječi: strani jezik struk, stručni predmeti, pravni fakultet, Hrvatska

75 74 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, Uvod Moderan pristup podučavanju stranih jezika struke na visokim učilištima podrazumijeva kontinuiran rad na poboljšanju kvalitete nastave i dobro poznavanje stručne terminologije. Pri tome je od osobite važnosti izbor sadržaja i metoda podučavanja prilagoditi potrebama studenata: ESP is an approach to language teaching in which all decisions as to content and method are based on the learner s reason for learning (Hutchinson, T., Waters, A., 1987: 19). Cilj je nastave stranih jezika struke na visokoškolskoj razini usvajanje jezičnih kompetencija i znanja vezanih za konkretnu struku, ali i razvijanje vještina primjene tih znanja i kompetencija u kasnijem profesionalnom radu. Ostvarivanje tih ciljeva danas, u vrijeme intenzivnog razvoja informacijskih tehnologija, postavlja nove zahtjeve i nove metodološke izazove pred nastavnike stranih jezika u potrazi za novim modelima učenja prilagođenih novim uvjetima i potrebama društva 1. Ipak, u području stranoga jezika struke, stalnu vrijednost u smislu temeljnih kriterija i načela podučavanja predstavlja koordinirano podučavanje jezičnih i stručnih sadržaja načelo koje smo u tradicionalnoj glotodidaktici određivali kao načelo korelacije s predmetima struke. U području stručnoga obrazovanja u našem slučaju studija prava to se načelo može učinkovito realizirati samo usklađivanjem nastavnoga programa stranoga jezika sa sadržajima struke i dobrom suradnjom s nastavnicima stručnih predmeta. Provođenje ovoga upitnika jedan je od oblika takve suradnje, čiji je krajnji cilj utvrditi koji bi stručni sadržaji trebali biti zastupljeni u nastavi stranih jezika s obzirom na aktualne potrebe hrvatskih studenata prava, na nove okolnosti pravno-političke integracije Hrvatske u EU i zahtjeve europskoga tržišta rada. 2. Teorijsko-didaktička osnova Osnovno obilježje suvremene nastave stranoga jezika struke čini integracija stručnih i jezičnih sadržaja - tzv. Content and language integrated learning (CLIL). Prema ovom se pristupu jezična znanja i kompetencije stječu na temelju stručnih sadržaja, a istodobno strani jezik kao medij služi podučavanju odabranih stručnih sadržaja: Content and Language Integrated Learning is an umbrella term describing both learning another (content) subject (...) through the medium of a foreign language and learning a foreign language by studying content-based subject. 2 Uz ovu suštinsku isprepletenost jezičnih i stručnih sadržaja, u ciljne aktivnosti CLIL-a uključeno je i stjecanje interkulturalnih i kognitivnih vještina - content, communication, cognition, culture (Coyle, 1999.). Prema Mohan i van Naerssen (1997.) nužna je pretpostavka za CLIL da jezik uključuje i značenje i formu, da jezični diskurs izražava, ali i oblikuje sadržaj. Učinkovito podučavanje utemeljeno na CLIL pristupu podrazumijeva usvajanje znanja i vještina, interakciju u komunikacijskom kontekstu te interkulturalnu svjesnost i toleranciju. U središtu su toga pristupa stručni sadržaji ukomponirani u akademske, stručne i autentične nastavne materijale u kojima su od primarne važnosti stručna terminologija i frazeologija. Sukladno navedenim načelima, Anderson i Krathwohl (2001.) ukazuju na četiri vrste znanja kojima studenti pri usvajanju stranoga jezika struke moraju ovladati : 1 D. Marsh, M. J. Frigols Martin, Introduction: Content and Language Integrated Learning

76 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 75 - činjenično znanje (factual knowledge) koje se odnosi na osnovne činjenice i elemente određenoga stručnog područja i pripadajuća terminologija, - konceptualno znanje (conceptual knowledge) - poznavanje pravila, teorija, modela i postupaka, - proceduralno znanje (procedural knowledge) - sposobnost obavljanja određenih zadataka u struci i rješavanje problema - meta-kognitivno znanje (meta-cognitive knowledge) svjesnost o strategijama učenja te važnosti cjeloživotnog učenja. Nastava stranoga jezika struke, za razliku od one općega stranog jezika, pragmatički je orijentirana, jer mora zadovoljiti potrebe polaznika koje proizlaze iz zahtjeva tržišta rada. Na suvremenom tržištu rada osobito važnu ulogu ima engleski jezik kao lingua franca međunarodne komunikacije:...employers, too, insist that their employees have good English language skills, and fluency in English is a prerequisite for success and advancement in many fields of employment in today s world (Richards, 2006: 17). To je jedan od razloga zašto će u fokusu našega istraživanja biti upravo taj jezik. U Republici Hrvatskoj potrebe studenata prava s obzirom na zahtjeve suvremenog tržišta nešto su drugačije danas u odnosu na to kako su ih prije desetak godina vidjeli sami studenti i pravnici-praktičari, a promjene su uvjetovane izmijenjenim pravno-političkim okolnostima. S obzirom na to, u ostvarivanju korelacije sa strukom na studiju prava javljaju se problemi proizašli iz aktualnih promjena u pravno-političkom statusu Hrvatske kao nove članice Europske unije. Do sada su sadržaji u predmetima struke tradicionalno bili orijentirani na europsko kontinentalno pravo i hrvatsko nacionalno pravo, dok se pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji pred studentima prava pojavljuju zahtjevi za novim stručnim znanjima i vještinama. Nove društveno-političke okolnosti od studenata prava zahtijevaju drugačije vrste znanja koje pred njih stavlja europsko tržište rada, kao što su poznavanje izvora prava i zakonodavstva Europske unije, dobro poznavanje međunarodnog javnog i međunarodnog privatnog prava, praćenje presuda sudova Europske unije, kao i brojne praktične vještine poput sastavljanja ugovora na engleskom jeziku, ali i na njemačkom i francuskom jeziku kao radnim jezicima Europske unije. Nove su okolnosti iznjedrile potrebu prevođenja pravne stečevine Europske unije na jezike država članica i obratno i profilirale novo pravničko zvanje pravnika-lingvista, koje od pravnika, uz stručna znanja, zahtijeva i izvrsno poznavanje jednoga, dvaju ili više jezika pravne struke, među kojima dominantnu ulogu igra engleski jezik. Ti novi uvjeti traže intenzivnije uključivanje stranoga jezika struke na studij prava i premještanje fokusa jezičnih vještina na vještine koje su do sada bile zapostavljane. Ove su se okolnosti, kako smo i očekivali, odrazile i na stavove nastavnika o tome koje sadržaje i vještine treba podučavati u nastavi stranoga jezika struke na pravnim fakultetima u Hrvatskoj. 3. Potrebe studenata u području stranoga jezika pravne struke istraživanje stavova nastavnika stručnih kolegija Kako bi se realizirala nastava koja zadovoljava potrebe studenata i osposobljava ih za suvremeno tržište rada, nužno je provesti detaljnu analizu potreba koja uključuje potrebe studenata,

77 76 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 potrebe kako ih vide nastavnici stručnih predmeta te zaposleni pravnici koji svoja znanja primjenjuju u praksi. Da bi analiza potreba polučila najbolje učinke u nastavi, potrebno je uz potrebe (bolje reći: očekivanja) studenata i potrebe kako ih procjenjuju pravnici u praksi odrediti i potrebe kako ih procjenjuju nastavnici stručnih predmeta. Za oblikovanje nastavnog programa usklađenog s potrebama struke od osobite je važnosti poznavanje potreba ciljne komunikacije: Objective needs analysis results in content specifications derived from an analysis of the target communicative situations in which learners are likely to find themselves (Nunan 1988: 44). No, kako je nastavna praksa pokazala da u oblikovanju nastavnoga programa stranoga jezika struke uz studente i nastavnika stranoga jezika posredno utječu i nastavni programi dotične obrazovne institucije te zahtjevi budućih poslodavaca, to se odrazilo i na promjenu stava prema analizi potreba: Needs may be investigated from the perspective of teachers, that of the learners or that of the employers who are funding the language course. (Huhta et al. 2013: 10) Suvremena glotodidaktika ovakvu složenu analizu potreba naziva kombiniranom analizom potreba (Basturkmen, 2010.). Ona uključuje analizu ciljne komunikacijske situacije (target situation analysis), aktualne situacije u nastavi jezika struke (present situation analysis), analize potreba iz perspektive studenta (learner factor analysis), te analize stručnih sadržaja koji se podučavaju na dotičnom visokom učilišta (teaching content analysis) (cf. Basturkmen, 2013.). Do sada su provedene analize potreba na Pravnom fakultetu u Osijeku (Kordić, Mujić 2004.) i Pravnom fakultetu u Zagrebu (Javornik Čubrić, Matijašević 2012.), u kojima su ispitanici bili studenti (learner factor analysis) i pravnici praktičari (target situation analysis). Kako do danas u području stranoga jezika pravne struke u Hrvatskoj nije rađena sustavna analiza sa stajališta stručnih kolegija i zastupljenosti njihovih sadržaja u nastavi stranoga jezika, u ovom se istraživanju bavimo potrebama koje nastava stranoga jezika struke treba ispuniti sa stajališta nastavnika stručnih predmeta na studiju prava. 3.1 Međukatedarska suradnja i stavovi nastavnika Pravnoga fakulteta u Osijeku i Pravnoga fakulteta u Zagrebu o poželjnim sadržajima stranoga jezika pravne struke U istraživanju polazimo od pretpostavke da je za oblikovanje nastavnoga programa i nastavnih materijala usklađenih s potrebama studenata nužna korelacija sa sadržajima stručnih predmeta, a time i suradnja s nastavnicima stručnih predmeta. Rezultati istraživanja trebali bi predstavljati temelj za kvalitetnije osmišljavanje nastave stranoga jezika struke i, ukoliko rezultati ukažu na takvu potrebu, također i služiti kao orijentir za izradu kvalitetnoga udžbenika čiji je sadržaj u korelaciji s onim što studenti uče u struci. Ovo se prije svega odnosi na engleski jezik, jer sadržaji udžbenika za njemački jezik, čije je izmijenjeno i dopunjeno izdanje u primjeni od godine, prati aktualne promjene u pravno-političkom sustavu Hrvatske i sadržajima svojih tekstova zahvaća različite aspekte prava Europske unije. Zbog tih razloga, kao i radi bolje komparabilnosti s rezultatima istraživanja provedenog na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, naše se istraživanje poglavito odnosi na engleski jezik. Poticaj za naše istraživanje bio je podatak iz analize potreba provedene među studentima Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Matijašević, Javornik Čubrić 2013.) prema kojemu samo 5,3% ispitanih studenata smatra da im znanje engleskoga jezika struke pomaže u svladavanju sadržaja stručnih predmeta. Pretpostavili smo da uzroci ovako nisko procijenjene korisnosti

78 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 77 engleskoga jezika pri svladavanju sadržaja struke velikim dijelom leže u slaboj korelaciji sadržaja nastave stranoga jezika sa sadržajima struke. Naime, sadržaji stručnih tekstova koji se obrađuju na nastavi engleskoga jezika često tematski ne pripadaju sadržajima stručnih predmeta na prvoj i drugoj godini studija, a nije rijedak slučaj da se na nastavi engleskoga jezika (koji se podučava samo na 1. i 2. godini studija) obrađuju stručni sadržaji i pravna terminologija na engleskom jeziku koje će studenti susresti u nastavi stručnih kolegija tek na 3. ili 4. godini. Stoga ova studija ima za cilj na temelju upitnika provedenog među nastavnicima pravne struke na pravnim fakultetima u Sveučilištu u Zagrebu i Osijeku utvrditi koje sadržaje oni preporučuju kao nužne u nastavi stranoga jezika te ih usporediti sa stvarnim stanjem i na temelju toga stvoriti sadržajne pretpostavke za izradu primjerenijeg nastavnog programa koji će biti u korelaciji sa strukom i ispunjavati aktualne potrebe studenata prava u Hrvatskoj. Rezultate dobivene na Pravnom fakultetu u Osijeku usporedit ćemo s onima dobivenim na temelju identične ankete provedene godinu dana prije na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Time će rezultati dvaju istraživanja biti statistički pouzdaniji i relevantniji i mogu poslužiti kao znanstveno utemeljena osnova za osmišljavanje kvalitetnije nastave stranoga jezika za buduće generacije hrvatskih pravnika, jer ova dva fakulteta brojem svojih studenata čine pouzdan i reprezentativan uzorak za cijelu Hrvatsku, budući da na državnoj razini imamo ukupno četiri pravna fakulteta. Uz utvrđivanje poželjnih i potrebnih stručnih sadržaja za suvremenu nastavu engleskoga jezika pravne struke, ovim smo istraživanjem željeli utvrditi i kolika je spremnost na suradnju nastavnika stručnih predmeta s nastavnicima stranoga jezika na dvama fakultetima. Engleski i njemački jezik za pravnike na Pravnom su fakultetu u Osijeku na prvoj i drugoj godini studija obvezni predmeti, dok je na petoj godini strani jezik izborni predmet. Predavanja iz Engleskog jezika za pravnike temelje se na nastavnom programu razvijenom uglavnom prema postojećem udžbeniku, koji uključuje sadržaje kao što su common-law sustav, međunarodne organizacije, hrvatski pravni sustav, europsko sudstvo. Sadržaji udžbenika za njemački jezik, kako smo spomenuli u prethodnom poglavlju, paralelno obrađuju nacionalno pravo u odnosu na pravo Europske unije, što je, kako će potvrditi rezultati istraživanja, u velikoj mjeri usklađeno s potrebama studenata prava kako ih vide nastavnici stručnih predmeta, pa će u fokusu istraživanja biti engleski jezik pravne struke. U istraživanje je bilo uključeno 17 od ukupno 19 katedara Pravnoga fakulteta u Osijeku (bez Katedre za strane jezike i Katedre za tjelesnu kulturu). Od ukupno 50 nastavnika zaposlenih na Pravnom fakultetu u Osijeku, u istraživanju je sudjelovalo 29 nastavnika (58%). U istraživanju provedenom na Pravnom fakultetu u Zagrebu od ukupno 140 nastavnika koji djeluju u sastavu 22 katedre sudjelovalo je 38 nastavnika ili 28%. U istraživanje također nisu bile uključene Katedra za strane jezike i Katedra za tjelesnu kulturu. 3.2 Metodologija Istraživanje je provedeno metodom upitnika, koji je ispitanicima dostavljen elektroničkom poštom. Upitnik sadrži ukupno 10 pitanja u kojima se uglavnom nudi mogućnost izbora jednoga od ponuđenih odgovora, a samo u tri pitanja bilo je moguće izabrati više odgovora. Na kraju su ispitanici mogli dati vlastiti komentar ili sugestiju vezano za bolju korelaciju nastave stranih jezika sa stručnim kolegijima. U radu su se rabile metode analize i sinteze dobivenih podataka te njiho-

79 78 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 va statističkoga prikaza, a u zaključnom dijelu i metoda komparacije rezultata s onima ostvarenim u identičnom istraživanju provedenom na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pitanja se odnose na sljedeća područja: a) procjenu važnosti engleskoga odnosno njemačkoga jezika za studij prava, b) korištenje literature na stranom jeziku u obveznoj i dopunskoj literaturi stručnih predmeta, c) uporabu nastavnih materijala na stranom jeziku na predavanjima, vježbama i seminarima u sklopu stručnih kolegija, d) procjenu jezičnih znanja studenata prava te e) navođenje pravnih područja za koja nastavnici stručnih predmeta smatraju da trebaju biti zastupljena u nastavi stranih jezika struke. 3.3 Hipoteze Prije provedbe istraživanja na Pravnom fakultetu u Osijeku postavljene su sljedeće hipoteze: - očekivani odaziv nastavnika bit će manji od 50% ukupnog broja nastavnika; - ispitanici će engleski jezik smatrati važnijim od njemačkoga za studij prava; - nastavni materijali koji se koriste u većini stručnih predmeta uglavnom su na hrvatskom jeziku; - naslovi na engleskom jeziku pojavit će se na nekim katedrama samo u dopunskoj literaturi za studentske seminare; - naslovi na drugim stranim jezicima neće biti zastupljeni ni u dopunskoj literaturi stručnih kolegija; - stručni sadržaji koje će ispitanici smatrati nužnima kako bi se ostvarila korelacija sa sadržajima struke bit će vezani za pravo Europske unije i međunarodno pravo, dok će najmanje interesa biti za common-law. Marijana Javornik Čubrić i Miljan Matijašević, koji su prošle godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu proveli identično istraživanje, pretpostavili su da će manjina nastavnika toga fakulteta biti voljna sudjelovati u istraživanju te da se znanje engleskoga jezika neće smatrati važnim za studij prava (Matijašević, Javornik Čubrić 2013.). 4. Analiza rezultata Kako je već spomenuto, na Pravnom fakultetu u Osijeku od ukupno 50 nastavnika na upitnik je odgovorilo 29 nastavnika (58%), dok je na Pravnom fakultetu u Zagrebu od ukupno 138 nastavnika u istraživanju sudjelovalo 38 nastavnika (28%). S obzirom na dob ispitanika, na Pravnom fakultetu u Osijeku većina je ispitanika mlađa od 35 godina (23 ispitanika), 4 je ispitanika u dobi između 40 i 60 godina, dok su 2 nastavnika starija od 60 godina. U istraživanju na Pravnom fakultetu u Osijeku sudjelovalo je 4 od ukupno 8 redovitih profesora (13,8%), 1 od ukupno 9 izvanrednih profesora (3,4%), 11 docenata (38%), isto toliko asistenata (38%) i 2 viša asistenta (6,9%). U istraživanju su sudjelovale sve katedre, i to: 4 ispitanika s Katedre kaznenopravnih znanosti, 4 ispitanika s Katedre građanskopravnih znanosti, 3 ispitanika s Katedre gospodarskih znanosti te po 2 ispitanika sa sljedećih katedara: Katedre pravnopovijesnih znanosti, Katedre radnopravnih i socijalnih znanosti, Katedre ustavnih i političkih znanosti, Katedre pravno-teorijskih znanosti i Katedre metodološko-informacijskih znanosti. Ostale su katedre zastupljene s po jednim ispitanikom.

80 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 79 Da je engleski jezik vrlo važan za studij prava i pravnu struku smatra 93% ispitanika na Pravnom fakultetu u Osijeku, dok je istoga mišljenja samo 34% ispitanika na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Preostalih 7% ispitanika na Pravnom fakultetu u Osijeku smatra da je engleski poželjan za studij prava i pravnu struku, dok ga na Pravnom fakultetu u Zagrebu poželjnim za pravnu struku smatra 58% ispitanika. Preostalih 8% ispitanika na tom fakultetu smatra da engleski jezik uopće nije važan za pravnike (Grafikon br. 1). Grafikon br.1: Procjena važnosti engleskoga jezika za studij prava i pravnu struku Veoma važno Poželjno Važno Iako nije moguće komparirati podatke vezane za njemački jezik s rezultatima istraživanja provedenog na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ipak smo u upitniku na Pravnom fakultetu u Osijeku zamolili ispitanike da ocijene i važnost poznavanja njemačkoga jezika za studij prava i pravnu profesiju općenito, pa ćemo prikazati dobivene rezultate radi usporedbe s procjenom vezanom za engleski jezik. Rezultati pokazuju da većina ispitanika (76%) i taj jezik smatra vrlo važnim za studij prava i pravnu profesiju u Hrvatskoj, dok preostalih 24% ispitanika smatra znanje toga jezika poželjnim u pravnoj struci. Kako se od ispitanika na zagrebačkom Pravnom fakultetu tražila i procjena studentskih znanja engleskoga jezika, zbog statističke i istraživačke dosljednosti i bolje komparabilnosti rezultata uvrstili smo to pitanje i u naš upitnik, iako je sa stajališta lingvističke vjerodostojnosti upitno koliko je ispitanih nastavnika-pravnika doista kompetentno ocjenjivati znanje stranoga jezika studenata. Ta dvojba proizlazi ne samo iz činjenice što upitnikom nije utvrđivano koji ispitanici i koliko dobro znaju dotični strani jezik, odnosno koliko se dobro služe tim jezikom, nego i u kolikoj mjeri su u svojoj redovitoj nastavi ili na seminarima u prilici procijeniti pismena ili usmena jezična znanja studenata iz stranoga jezika. Dvojba je još naglašenija kada je riječ o njemačkom jeziku, jer pouzdano znamo, budući da su većina ispitanika naši bivši studenti, da je među njima vrlo malen broj onih koji su tijekom studija prava učili njemački jezik. S druge strane, zbog nepreciznosti postavljenog pitanja moguće je i njegovo različito tumačenje, pa su ga neki ispitanici možda razumjeli u smislu procjene dostatnosti znanja toga jezika u naših studenata s obzirom na potrebe za znanjem toga jezika. Stoga se odgovori na ovo pitanje mogu promatrati samo kao slobodna procjena ispitanika. Kako smo na početku napomenuli da je ovdje riječ o komparativnom istraživanju utemeljenom na identičnom upitniku, radi komparabilnosti podataka kratko ćemo prikazati odgovore na ovo pitanje, iako ono zapravo nije relevantno za svrhu ovoga istraživanja, a to je utvrđivanje potreba studenata s obzirom na korelaciju sadržaja stručnih predmeta i stranoga jezika pravne struke. Na Pravnom fakultetu u Osijeku 41% ispitanika procjenjuje zna-

81 80 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 nje engleskoga jezika studenata vrlo dobrim, dok ga 52% ispitanika smatra dobrim. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu 15% ispitanika smatra da je znanje engleskoga jezika njihovih studenata vrlo dobro, dok ga većina ispitanika ocjenjuje dobrim (53%), 29% ispitanika dovoljnim i 3% nedovoljnim. Što se tiče njemačkoga jezika (podaci samo za Pravni fakultet u Osijeku), nastavnici struke to znanje procjenjuju slabijim od engleskoga u prosjeku dovoljnim. S obzirom na cilj ovoga istraživanja od osobite je važnosti pitanje o uporabi obvezne i dopunske literature na stranom jeziku u svladavanju sadržaja stručnih predmeta. Na Pravnom fakultetu u Osijeku (Grafikoni br. 2 i 3) 35% nastavnika koristi izvore na engleskom jeziku u obveznoj literaturi za svoje kolegije. Kao što smo i očekivali, velika većina ispitanika (59%) uopće ne koristi kao obveznu literaturu izvore na stranom jeziku. Samo 2 ispitanika (6%) navode i literaturu na njemačkom jeziku u popisu obvezne literature za svoj predmet. Zanimljivo je i pohvalno da čak 82% ispitanih nastavnika stručnih predmeta na Pravnom fakultetu u Osijeku nudi studentima u dopunskoj literaturi naslove na engleskom jeziku, a 35% na njemačkom jeziku. Ovdje je potrebno napomenuti da tri ispitanika predaju i na poslijediplomskom doktorskom studiju, pa to objašnjava relativno visok postotak obvezne literature na engleskom jeziku, kao i činjenicu da je dva ispitanika navelo kako u popisu obvezne literature za svoj predmet imaju i literaturu na njemačkom jeziku. Grafikoni br. 2. i 3. Uporaba obvezne i dopunske literature na stranom jeziku PFO Za razliku od osječkog Pravnog fakulteta, na kojemu 35% nastavnika koristi izvore na engleskom jeziku u obveznoj literaturi za svoj predmet, na Pravnom fakultetu u Zagrebu (Grafikoni br. 4 i 5) 18,42% ispitanika koristi obveznu literaturu na engleskom jeziku. I na Pravnom fakultetu u Zagrebu većina nastavnika njih 63,16% - za nastavu i ispite u svom predmetu rabi dopunsku literaturu na engleskom jeziku, što je nešto manje nego na osječkom Pravnom fakultetu gdje, kako smo vidjeli, 82% nastavnika kao dopunsku literaturu za svoj predmet navodi onu na engleskom jeziku.

82 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 81 Grafikoni br. 4 i 5. Uporaba obvezne i dopunske literature na engleskom jeziku na Pravnom fakultetu Osijek i Pravnom fakultetu Zagreb Analiziramo li uporabu obvezne literature na engleskome jeziku na osječkom Pravnom fakultetu po katedrama, dolazimo do zanimljivog podatka da se takva literatura koristi na 6 katedara: Katedra međunarodnog privatnog prava, Katedra europskog prava, Katedra radnopravnih i socijalnih znanosti, Katedra trgovačkog prava, Katedra financijskih znanosti, Katedra građanskopravnih znanosti. Uporaba literature na engleskom jeziku u navedenim pravnim područjima ukazuje na to da je znanje engleskoga jezika nužno u bavljenju tim granama prava, ali i na činjenicu da i predavači tih predmeta dobro vladaju engleskim jezikom. Da je tomu tako potvrđuje podatak da od tri nastavnika koji predaju Međunarodno privatno pravo dvoje rabe obveznu literaturu na engleskom jeziku, dok treći navodi samo literaturu na hrvatskom jeziku, kao i podatak da ispitanici s katedre Međunarodnog javnog prava i Pomorskog prava niti u obveznoj niti u dopunskoj literaturi ne navode naslove na engleskom jeziku, iako bismo to očekivali s obzirom na prirodu pravnoga područja. Analiza podataka o vrstama nastavnih materijala na engleskom jeziku koje su zastupljene u popisu obvezne i dopunske literature na Pravnom fakultetu u Osijeku pokazuje da je uglavnom riječ o odabranim poglavljima u knjizi (na 10 od ukupno 17 katedri), presudama europskih sudova (6 od 17 katedri), znanstvenim člancima (5/17) i materijalima na internetu (5). Uz to, predstavnici 4 katedre također u svojoj dopunskoj literaturi navode i cjelovite knjige na engleskom jeziku kao dopunsku literaturu. Zanimljivo je i pohvalno da nastavne materijale na stranom jeziku za pripremu svojih predavanja te na vježbama i seminarima koriste svi nastavnici na Pravnom fakultetu u Osijeku, a među ispitanicima Pravnoga fakulteta u Zagrebu njih 56%. Među tim materijalima većina ispitanika na osječkom Pravnom fakultetu koristi internet (82%), zatim znanstvene članke (70%), stručnu terminologiju (64,70%) te izabrana poglavlja iz knjiga (30%), a 23% ispitanika rabi video isječke (Grafikon br. 6).

83 82 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Grafikon br. 6: Uporaba nastavnih materijala na stranom jeziku na predavanjima/ vježbama/ seminarima Pravni fakultet Osijek Ispitanici su također zamoljeni da navedu aktivnosti studenata vezane za uporabu materijala na stranom jeziku. Na oba fakulteta najčešće su studentske aktivnosti čitanje literature na engleskom jeziku radi izrade seminarskih radova (na Pravnom fakultetu Zagreb 94% ispitanika, na Pravnom fakultetu u Osijeku 90%). Značajan dio osječkih nastavnika izdvaja čitanje odabranih tekstova kod pripremanja studenata za diskusiju (35%) i usvajanje stručnih termina na engleskom jeziku iz pojedinih predmeta (24%). Ostali oblici aktivnosti kao diskusija, uporaba citata te izlaganja o knjizi ili članku zastupljeni su na oba fakulteta s oko 20% - na Pravnom fakultetu Zagreb 22%, na Pravnom fakultetu Osijek 24% (Grafikon br. 7). Grafikon br. 7: Aktivnosti studenata vezane za materijale na stranom jeziku Dalje se od ispitanika tražilo da sugeriraju koja bi stručna tematska područja trebala biti zastupljena u nastavi stranoga jezika struke. Na Pravnom fakultetu u Osijeku od ukupno 29 ispitanika koji su sudjelovali u istraživanju, po 12 ispitanika daju prioritet pravu Europske unije i kaznenom pravu Europske unije, isto toliko navodi da je potrebno poznavati izvore prava Europske unije te povijest europskih integracija; 6 od 29 nastavnika kao osobito važne teme navodi međunarodno pravo, međunarodno privatno pravo, pravo međunarodnih organizacija, međunarodne ugovore; 3 nastavnika navode sudsku praksu europskih sudova, presude, presedane i prevođenje presuda sudova Europske unije, 4 nastavnika osobitu važnost pridaju ljudskim pravima, zaštiti ljudskih prava, temeljnim pravima i slobodama, slobodi kretanja te poznavanju Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i pripadajuće stručne terminologije. Nadalje,

84 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 83 ispitanici pojedinačno, ovisno o svome području interesa, navode i stvarno pravo, zaštitu potrošača, obvezno pravo, privatno-pravne ugovore, pravo okoliša i zaštitu intelektualnog vlasništva, dok 4 nastavnika navode kako je potrebno usvojiti što više stručne pravne terminologije iz što više pravnih područja, osobito prava Europske unije. Među stručnim područjima koja preporučuju ispitanici na Pravnome fakultetu u Zagrebu također dominira europsko pravo (79%), zatim međunarodno pravo (55,26%), hrvatski pravni sustav (42,11%), ali i common law sustav (26,32%) koji nije zastupljen u prijedlozima osječkih nastavnika. Većina ispitanika također preporučuje različita pravna područja (55,26%). Grafikon br. 8 Preporučena stručna područja na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Zbog velike disperzije podataka na različite odgovore ovdje nije rađen grafički prikaz rezultata dobivenih na oba fakulteta, no iz nalaza istraživanja na oba fakulteta jasno proizlazi kako najsnažniji akcent u nastavi stranoga jezika struke treba biti na područjima europskoga prava i prava Europske unije, međunarodnog javnog i međunarodnog privatnog prava, ali i različitim pravnim područjima, kako bi studenti usvojili što širi spektar stručne terminologije. Nekoliko je nastavnika dalo svoje sugestije za bolju korelaciju stručnih predmeta s nastavom stranih jezika. Te su nam sugestije dragocjene jer su navedeni ispitanici mlađe dobi i većinom naši bivši studenti i dobro su upućeni u sadržaje koji se podučavaju na nastavi stranih jezika. Sugestije se kreću od toga da se treba više koncentrirati na govorni engleski, konverzaciju i pravničku retoriku, da u izradu nastavnih materijala na stranom jeziku treba uključiti i nastavnike pravnih fakulteta te da treba više vježbati kvalitetno prevođenje pravnih tekstova i pismeno izražavanje (kako napisati životopis na stranom jeziku, preporuku, motivacijsko pismo itd.). Iako u upitniku na zagrebačkom Pravnom fakultetu nije bilo pitanje vezano za ocjenu suradnje s Katedrom za strane jezike, u Osijeku smo, upravo zato što se posljednjih godina odvijaju različiti oblici suradnje ove katedre s drugim katedrama na fakultetu, željeli doznati dojmove ispitanika i njihovu spremnost na daljnju suradnju. Tako 22 ispitanika od ukupno 29 suradnju s nastavnicima stranih jezika ocjenjuju izvrsnom. Kako su ocjene mogle biti u rasponu od izvrstan do nedovoljan, prosječna ocjena iznosi 4,6. Ipak, značajan je i broj onih koji smatraju da još uvijek ima prostora za poboljšanja i mogućnosti za suradnju. Tako nastavnik europskoga prava predlaže da se na nastavu stranoga jezika pozovu nastavnici europskog prava održati nekoliko sati nastave na hrvatskom jeziku, kako bi studenti na temelju usvojene terminologije lakše usvajali terminologiju na stranom jeziku. Kao dobar primjer suradnje navode edukaciju za pravnike-lingviste koja se već dvije godine uspješno provodi na Pravnom fakultetu Osijek. Ova primjedba jasno ukazuje na činjenicu da ne postoji dobra korelacija između sadržaja stranoga jezika i stručnih

85 84 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 predmeta, jer naši studenti češće prije susretnu pravnu terminologiju i sadržaje vezane za pravo Europske unije na nastavi stranoga jezika nego na stručnim kolegijima, jer taj predmet uče tek na 3. godini studija. Ovo, kao i sugerirani novi stručni sadržaji, jasno ukazuju na potrebu unošenja izmjena u nastavne programe engleskoga jezika te na bolju korelaciju sadržaja njemačkoga jezika s predmetima struke. Sugestije ispitanika na Pravnom fakultetu u Zagrebu podudaraju se s onima njihovih kolega na Pravnome fakultetu Osijek. Zanimljivo je da se na oba fakulteta naglasak stavlja na uvježbavanje prevođenja (osobito prevođenje ugovora, statuta, pravilnika, privatno-pravnih dokumenata), iako je desetljećima moderna metodologija nastave stranih jezika tu vještinu zapostavljala smatrajući ju reliktom zastarjele gramatičko-prijevodne metode. Očito je da nove okolnosti pravnih i političkih integracija u multikulturalnu i multijezičnu zajednicu ponovno vraćaju vrijednost ovoj jezičnoj vještini. S druge strane, također u skladu s aktualnim kretanjima, ispitanici sugeriraju uvođenje informacijskih znanosti u pravo i sukladno tome usvajanje suvremene informacijsko-pravne terminologije na engleskom jeziku. I zagrebački nastavnici smatraju da u razvijanju vještine prevođenja naglasak mora biti na Pravu Europske unije ali za razliku od osječkih sugeriraju da bi se engleski jezik pravne struke trebalo učiti 4 godine, a ne samo na prvoj i drugoj godini studija, što bi zapravo olakšalo korelaciju s predmetima struke i omogućilo izradu programa i udžbenika koji bi pratio red predavanja tijekom četiri godine redovitog studija prava. 5. Zaključak S obzirom na postavljene hipoteze, istraživanje je pokazalo da se engleski jezik smatra važnijim od njemačkoga na oba fakulteta, iako na Pravnom fakultetu u Osijeku većina ispitanika i njemački smatra važnim, odnosno poželjnim za pravnu profesiju. Podaci dobiveni o uporabi literature na engleskom jeziku znatno su bolji nego što smo pretpostavili, a osobito smo ponosni što je, u današnjim uvjetima političkih integracija i ujednačavanja pravnih propisa, postotak uporabe relevantne literature na engleskom jeziku znatno veći na Pravnome fakultetu u Osijeku, gdje 35% nastavnika koristi u obveznoj literaturi i izvore na engleskom jeziku za svoj predmet, dok je u Zagrebu taj postotak nešto manji (18,42%). U Osijeku svi ispitanici koriste dopunsku literaturu na engleskom jeziku, a na zagrebačkom fakultetu 63% ispitanika. Možemo reći da su sa stajališta uporabe stranih jezika na stručnim kolegijima ovi podaci zadovoljavajući, a razlika u postotku između dva pravna fakulteta vjerojatno je uvjetovana činjenicom da je većina ispitanika u Osijeku mlađe dobi (do 35 godina) i izvrsno vlada engleskim jezikom (u rezultatima istraživanja za zagrebački fakultet ne navode se podaci o dobi ispitanika). Što se tiče preporučenih stručnih područja koje bi trebalo obrađivati na nastavi stranih jezika, na oba se fakulteta naglasak stavlja na pravo Europske unije, međunarodno privatno pravo i međunarodno javno pravo, ali također učenje stručne terminologije iz što većeg broja pravnih područja. Na oba je fakulteta naglasak na praktičnom aspektu nastave koji podrazumijeva govorno izražavanje, stručnu terminologiju, prevođenje, pisanje životopisa i prijava na natječaje. Ova mišljenja ukazuju na potrebu bolje usklađenosti (korelacije) sadržaja nastave stranih jezika sa sadržajima predmeta struke, a preporučeni sadržaji najbolje bi se mogli uskladiti sa sadržajima struke kada bi se u praksi primijenila sugestija nastavnika s Pravnoga fakulteta u Zagrebu da bi se strani jezik struke trebao učiti kontinuirano tijekom četiri godine integriranoga preddiplomskoga i diplomskoga studija prava, a na petoj kao izborni predmet. Za daljnje podizanje kvalitete na-

86 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 85 stave jezika struke važna je i sugestija o korisnim jezičnim vještinama za buduće pravnike, među kojima se osobito ističe prevođenje kao vještina kojoj se u suvremenoj metodici i glotodidaktici do sada nije pridavala velika važnost. Podaci koji se odnose na suradnju Katedre za strane jezike s nastavnicima stručnih kolegija na Pravnome fakultetu u Osijeku zadovoljavajući su, a to potvrđuje i dobar odaziv ispitanika (58% u Osijeku u odnosu na 38% u Zagrebu). Mjesta za poboljšanje, kako to sugeriraju i ispitanici, uvijek ima, što bi se trebalo pokazati u skoroj budućnosti, u primjeni rezultata ovoga istraživanja na osuvremenjivanju nastavnih sadržaja stranoga jezika i njihova usklađivanja s aktualnim promjenama u području prava. Komparativni pristup i objedinjavanje stavova nastavnika struke na dvama pravnim fakultetima čini rezultate istraživanja pouzdanijom osnovom za izradu novoga programa i udžbenika koji će omogućiti kvalitetniju nastavu stranoga jezika struke usklađenu s potrebama hrvatskih studenata prava. S obzirom na pozitivne stavove nastavnika osječkoga Pravnog fakulteta prema suradnji s Katedrom stranih jezika, provedeno istraživanje budi optimizam s obzirom na mogućnost daljnje suradnje s predmetnim nastavnicima u struci u svrhu kvalitetnije osmišljene nastave stranoga jezika koja će zadovoljiti potrebe naših studenata proizašle iz novih okolnosti pravno-političkih promjena u Republici Hrvatskoj kao novoj članici Europske unije.

87 86 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Literatura Anderson, L. W. & Krathwohl D. R. (2001.). A Taxonomy for Language Learning, Teaching and Assessment, New York: Longman. Basturkmen, H. (2010.). Developing courses in English for Specific Purposes. Basingstoke: Palgrave Macmillan. Coyle, D. (1999.). Theory and planning for effective classrooms: supporting students in content and language integrated learning contexts, u: Mash, J. (Ed): Learning Through a Foreign Language, London, CILT. Coyle Do, P. Hood and D. Marsh (2010.). CLIL: Content and Language Integrated Learning. Cambridge: Cambridge University Press. Huhta, M., K. Vogt, E. Johnson and H. Tulkki (2013.). Needs Analysis for Language Course Design: A Holistic Approach to ESP. Cambridge: Cambridge University Press. Hutchinson, T., Waters, A. (1987.): English for Specific Purposes: A learning-centered approach. Cambridge: Cambridge University Press. Javornik Čubrić, M. & M. Matijašević (2012.). Needs Assessment in English for Legal Purposes, u: Zbornik radova s međunarodne konferencije, The Importance of Learning Professional Foreign Languages for Communication between Cultures 2012, Celje, Slovenia. Kordić, Lj., Mujić, N. (2004.). Strani jezik u funkciji pravne struke: istraživanje stavova djelatnih pravnika i studenata prava, u: Pravni vjesnik 3-4/2003., str D. Marsh, M. J. Frigols Martin, Introduction: Content and Language Integrated Learning.www. unidue.de/imperia/md/content/appliedlinguistics/lingon/marsh_frigols_clil_into_ts_me.pdf, Mohan B., M. van Naerssen (1997.). Understanding cause-effect: learning through language, u: Forum 35 (4). Matijašević M., M. Javornik Čubrić (2013.). Interdepartmental Co-operation in ELP Curriculum Development, u: Zbornik radova s međunarodne konferencije, The Importance of Learning Professional Foerign Languages for Communication between Cultures 2013., Celje, Slovenia. Nunan, D. (1988.). The Learner-Centred Curriculum: A Study in Second Language Teaching. Cambridge: Cambridge University Press. Richards, J. (2006.). Communicative Language Teaching Today. Cambridge: CUP.

88 Ljubica Kordić, Dubravka Papa: Suradnja među katedrama u svrhu podizanja kvalitete nastave stranih jezika struke - komparativni pristup 87 Ljubica Kordić, Assistant Professor at the Faculty of Law, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek Dubravka Papa, Senior Lecturer, Faculty of Law, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek Cooperation between faculty departments to the purpose of quality improvement in teaching foreign languages for specific purposes a comparative approach Summary Main goal of teaching foreign languages for specific purposes on tertiary level is to develop communicative competence of students in foreign language within the specific field and to qualify them for implementation of those competences in their future profession. To achieve that end, apart from a competent teacher and modern teaching materials, integration of language content and content subjects is a necessary precondition. That implies a good cooperation between foreign language teachers and content subject teachers to achieve a better quality in foreign language courses concerning specific scientific field taught at the faculty. The main goal of this paper is, by using a method of questionnaire, to explore the level of cooperation between foreign language teachers and content subject teachers in the field of law at the Law Faculty of Osijek and the Law Faculty of Zagreb and to improve a co-relation between content subjects and foreign language courses at these faculties. To that end, the answers by content subject teachers and their suggestions as to topics in foreign language needed by Croatian law students in new conditions of Croatia s accession to the EU will serve as a foundation for development of foreign language courses that are more responsive to requirements of legal profession in new circumstances of the EU law implementation and the new configuration of the labour market. Results of the questionnaires conducted at the Faculty of Law of Osijek and the Faculty of Law of Zagreb will be compared to indicate similarities and differences in opinions of the professors teaching legal subjects at the two faculties and to serve as a reliable basis in establishing better co-relation between content subjects and foreign language curricula at Croatian law faculties. Key words: Foreign languages for specific purposes, content subject, faculty of law, Croatia

89 88 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Ljubica Kordić, Dozentin, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Osijek; Dubravka Papa, höhere Vortragende, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Osijek Kooperation zwischen den Fakultätsabteilungen zum Zweck der Qualitätbewertung von Fachfremdsprachenunterricht komparativer Ansatz Zusammenfassung Das Hauptziel des Lehrens von Fachfremdsprachen auf der Hochschulebene ist es, die kommunikative Kompetenz der Studenten im bestimmten Fachbereich zu entwickeln und sie zur Anwendung ihrer fremdsprachlichen Kompetenzen in ihrem zukünftigen professionellen Leben zu befähigen. Um jenes Ziel zu erreichen, ist neben einem guten Fremdsprachenlehrer und modernen Lehrmaterialien eine Integration von Fremdsprachen- und Fachbereichkenntnissen nötig. Dies setzt eine gute Kooperation zwischen den Fremdsprachenlehrern und den Professoren juristischer Gegenstände voraus, was wesentliche Voraussetzung für die Entwicklung eines qualitätvollen Fremdsprachenunterrichts im Sinne der Einbeziehung entsprechender Fachinhalte darstellt. Auf Grund einer Umfrage wird in diesem Beitrag die Ebene der Kooperation zwischen der Fremdsprachenabteilung und den Abteilungen juristischer Fächer an den juristischen Fakultäten in Osijek und Zagreb untersucht. Das Ziel der Arbeit ist, die Auffassungen und Vorschläge der Professoren in Bezug auf die mit dem Fachbereich Jura bezogenen Inhalte in der Gestaltung der fremdsprachlichen Cirrucula in Betracht zu nehmen und dadurch eine bessere Korrelation der fremdsprachlichen Inhalte mit denen im Bereich Jura zu schaffen. Im letzten Teil werden die Ergebnisse der Umfrage verglichen, um Ähnlichkeiten und Unterschiede zwischen den Auffassungen der Professoren in Bezug auf die Rechtsbereiche und Themen festzustellen, die im modernen Fachfremdsprachenunerricht bearbeitet werden sollten. Diese Ergebnisse sollen als zuverläßige Grundlage für eine bessere Korelation zwischen dem Fremdsprachenunterricht und dem Unterricht der juristischen Gegenstände dienen. Schlüsselwörter: Fachfremdsprachen, fachbezogene Gegenstände, juristische Fakultät, Kroatien

90 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 89 Dr. sc. Davorin Pichler, viši asistent Pravnog fakulteta u Osijeku Pregledni znanstveni rad UDK : (497.5) 007: (497.5) Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom Sažetak: Ključne riječi: Ovaj rad analizira usklađenost obrazaca suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek s odredbama Zakona o pravima pacijenata i Pravilnika o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka. Uočen je čitav niz nedostataka u obrascima (pitanje opsega obavijesti, alternativama za preporučeni postupak, rizicima povezanim sa zahvatom, terminološka neujednačenost) ali su i predložene izmjene u cilju njihovog poboljšanja. U radu su prikazani obrasci suglasnosti na medicinski tretman u izabranim pravnim i zdravstvenim sustavima kako bi se ukazalo na ostvarivanje prihvaćenog standarda adekvatnog informiranja u praksi. Također, daje se i pregled otvorenih pitanja koja se danas javljaju na teorijskoj i praktičnoj razini, a o kojima bi zakonodavac morao voditi računa prilikom uređenja instituta obaviještenog pristanka. obaviješteni pristanak, autonomija pacijenta, paternalizam, obrazac suglasnosti, alternativni postupci, opseg obavijesti

91 90 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, UVODNA RAZMATRANJA Pristanak pacijenta 1 2 na medicinski zahvat predstavlja etički koncept koji se odražava i u pravnoj doktrini 3. Najvažnija aktualna pitanja pravne doktrine obaviještenog pristanka, prije no što su postala predmetom prava, bila su pitanja etičkog imperativa 4. Također, pravni poredak relativno kasno počinje priznavati pravnim subjektima zaštitu određenih neimovinskih odnosa. Građanskopravna zaštita života, tijela, i ostalih neimovinskih dobara sustavno se počinje uređivati u europskim kodifikacijama građanskog prava krajem 19. i početkom 20. stoljeća 5. U nas se zaštita prava osobnosti pruža Zakonom o obveznim odnosima 6, koji u članku 19., kao posebno pravo osobnosti, određuje i pravo na tjelesno i duševno zdravlje. Pravna teorija određuje da su život, tijelo i zdravlje pravna neimovinska dobra koja čine pravo osobnosti pod nazivom pravo na život i tjelesni integritet 7. Pri tome se pravo na tjelesni integritet definira kao pravo na nesmetano tjelesno-biološko postojanje, sadržaj kojega je za svakoga mjerodavna, potpuna privatna pravna vlast osobe glede vlastitog života, tijela i zdravlja, koja uključuje i ovlast da se svakoga drugoga isključi od protupravnog zadiranja u to 8 9. U literaturi se navodi da svaki medicinski tretman predstavlja povredu prava osobnosti pacijenta ukoliko je poduzet bez valjanog pristanka pacijenta ili bez druge pravne osnove koja opravdava takav zahvat 10. Ovaj stav izraz je načela autonomije 11 u biomedicinskoj etici. Načelo autonomije zahtijeva poštivanje prava na samoodređenje 12, tj. sposobnosti određene osobe da odredi što predstavlja njegovu dobrobit 13. Ovim se objašnjava zašto moramo dati svoj pristanak, čak i za 1 Pojam informed consent u hrvatskoj pravnoj terminologiji preveden je kao obaviještenost pacijenta. Klarić, Petar, Povreda prava na tjelesni integritet u medicini, u: Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (ur. Petar Klarić), Narodne novine, Zagreb, 2006., str Pojam Informed Consent (Aufklärung, consentement éclairé) prevodi se u nas različito, kao: informirani pristanak, obaviješteni pristanak, obaviještenost pacijenta, valjani pristanak. Nikšić, Saša, Ugovor o zdravstvenoj usluzi, Doktorska disertacija, Zagreb, 2007., str Za potrebe ovoga rada koristit će se pojam obaviješteni pristanak. 3 Committee Opinion, The American College of Obstetricians and Gynecologists, Committee on Etics, Number 439, August, str Ibid, str Klarić, Petar; Vedriš, Martin, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006., str Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, u daljnjem tekstu ZOO. 7 U pravnoj teoriji postoji i shvaćanje da su pravo na život i pravo na tjelesni integritet dva zasebna prava osobnosti. Pravo na tjelesni integritet odražava načelo nedodirljivosti ljudskog tijela. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Gavella, Nikola, Osobna prava (I. dio), Zagreb, 2000., str U Sjedinjenim Američkim Državama pravo na odbijanje liječničkog tretmana smatra se ustavnim pravom koje se izvodi iz prava na samoodređenje (prava odrediti kakav život se želi voditi) te prava na tjelesni integritet. U Europi se pravo na samoodređenje i tjelesni integritet izvodi iz prava na privatni život, sadržanog u čl. 8. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Turković, Ksenija, Pravo na odbijanje medicinskog tretmana u Republici Hrvatskoj, Medicina Fluminensis, Vol. 44 No. 2, 2008., str Nikšić. Op. cit. (bilješka 2), str Autonomija je mogućnost donošenja odluke u skladu s vlastitim vrijednostima, neograničena vrijednostima drugih koje ne pogađaju posljedice te odluke. Sukladno načelu autonomije pacijenti trebaju donositi odluke o svom zdravlju nesputani vrijednostima svojih liječnika, farmaceutske industrije i ostatka društva. Schwartz, Robert, L., Autonomy, Futility and the Limits of Medicine, u: BIOETHIC AN ANTHOLOGY (ur. Helga Kuhse&Peter Singer), 2002., str. 518, Gazdek, Davorka, Informirani pristanak u liječenju ovisnosti o opijatima, Doktorska disertacija, Zagreb, 2011., str Načelo samoodređenja temelji se na shvaćanju da je svaki čovjek isključivi nositelj prava nad svojom osobom i svojim tijelom, u skladu s idejom Johna Lockea da svaki čovjek ima vlasništvo nad svojom osobom. Stanford Encyclopedia of Philosophy, Informed Consent, First published Sep 20., 2011., str zadnji pregled

92 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 91 medicinski zahvat koji je siguran, jednostavan i nedvojbeno koristan. Zadiranje u privatnu sferu može se isključiti i kada predstavlja samo dodirivanje 14. Suprotnost načelu autonomije predstavlja načelo paternalizma 15. Medicinski paternalizam možemo odrediti kao uzurpaciju pacijentovog odlučivanja ili miješanje u proces pacijentovog donošenja odluke o medicinskom zahvatu od strane profesionalnog medicinara 16. Razlikujemo blagi (soft) i strogi (hard) paternalizam. Blagi paternalizam odnosi se na pacijente koji nisu sposobni za donošenje odluke o medicinskom zahvatu te stoga ne predstavlja uzurpaciju pacijentovog prava na odlučivanje. Strogi paternalizam intervenira u odluku o medicinskom zahvatu pacijenta koji je sposoban za odlučivanje ili tu odluku ignorira 17. Opravdanje za teoriju paternalizma je u dužnosti liječnika da čini sve što može u cilju dobrobiti pacijenta 18. Prepoznaje ga se kao monopolski položaj profesionalne skupine koji se temelji na uvjerenju da je stručno znanje i profesionalno-tehnička vještina liječnika dovoljan jamac određivanja osobnog i društvenog dobra 19. Danas je, polazeći od prava na samoodređenje i tjelesni integritet, prevladalo mišljenje da je pacijent taj koji odlučuje o svom tijelu i zdravlju 20. U suvremenim pravnim sustavima paternalizam se napušta POVIJESNI RAZVOJ INSTITUTA OBAVIJEŠTENOG PRISTANKA Paternalistički model u odnosu liječnik pacijent ima tradiciju dužu od dvije tisuće godina 23. Koncept obaviještenog pristanka je novijeg datuma i svoje temelje ima u liberalnoj političkoj filozofiji 24. U medicinskoj praksi i istraživanju doktrina obaviještenog pristanka dobiva značenje na- 14 Ibid. 15 Pojam paternalizam temelji se na shvaćanju da doktor zna najbolje, pa se doktor, poput oca, smatra najboljim sucem u prosudbi što je za pacijentovo dobro. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Bullock, Emma Cecelia, Informed consent and justified hard paternalism, A thesis submitted to the University of Birmingham for the degree of Doctor of philosophy, University of Birmingham, April 2012., str Ibid, str Izražava se i latinskom maksimom: Salus aegroti suprema lex medicorum ; spas bolesnika najviši je zakon za liječnike. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., str Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str Turković, Ksenija, Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH, str repository/nn_pristanak-turkovic.doc, zadnji pregled Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Međutim, i u suvremenoj medicinskoj praksi javljaju se moralna opravdanja za primjenu paternalizma u nekom obliku. Od sredine 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća javljaju se zagovornici blažeg oblika paternalizma u odnosu pacijenta i liječnika, ali i u politici javnog zdravlja. Tako bi liječnik trebao odlučivati što je najbolje za pacijenta, ali na način da ustanovi vrijednosti i interese pacijenta. Blagi paternalizam predviđa se u situacijama hitnih stanja u kojima je vitalno ugrožen život ili stanja kome, te kod duševnih stanja u kojima je čovjek nesposoban za rasuđivanje na način da ugrožava svoj ili tuđi život. Osim navedenih oblika individualnog paternalističkog odnosa pacijenta i liječnika, postoji i javno-zdravstveni paternalizam kojim se ograničava individualna autonomija u cilju zaštite javnog zdravlja. Primjenu nalazi kod zaštite javnog zdravlja od npr. zaraznih bolesti, prohibicije alkohola ili aktualnog bioterorizma. Javno-zdravstveni paternalizam utjecao je i na kreiranje propisa o vezanju pojasa i nošenju kaciga za vrijeme vožnje, zabrani pušenja na javnim mjestima i dr. Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str Hipokratova zakletva (5.-3. st. prije Kr.) kao najstariji sačuvani kodeks medicinske etike ne uključuje sudjelovanje pacijenta u donošenju odluke o medicinskom tretmanu, već se u zakletvi čak zabranjuje otkrivanje informacija pacijentima. Faden, Ruth, R.; Beauchamp, Tom, L.; King, Nancy, M., P., A History and Theory of Informed Consent, New York, Oxford, Oxford University Press, 1986., str Kao što je spomenuto, temelj instituta obaviještenog pristanka, teorija autonomije ima osnovu u vremenu prosvjetiteljstva i ističe slobodu i autonomiju pojedinca. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str. 187.

93 92 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 kon saznanja za nacistička medicinska istraživanja na ljudima tijekom 2. svjetskog rata 25. Korijen obaviještenog pristanka u provođenju istraživanja nalazi se u Nürnberškom kodeksu iz godine i Helsinškoj deklaraciji iz godine Dvije godine nakon prvotnoga objavljivanja Helsinške deklaracije, istraživač s harvardskog medicinskog fakulteta, Henry Breecher objavio je članak u New England Journal of Medicine u kojem iznosi da su dvadeset dvije studije, provedene na ljudima kao ispitanicima, izvedene bez pristanaka ispitanika i bez procjene rizika u odnosu na korist 28. Zbog velikog utjecaja ovoga članka, provedena je široka rasprava koja je rezultirala donošenjem smjernica od strane US Public Health Service, a koje su US Department of Health poslužile za donošenje propisa kojim se obvezuje sve istraživačke institucije na osnivanje medicinskih i laičkih odbora radi dobivanja valjanih obaviještenih pristanaka 29. U cilju određivanja etičkih principa koji moraju biti zadovoljeni kod provođenja istraživanja na ljudima kao ispitanicima, formirana je godine komisija, US National Commision for Protection of Human Subject of Biomedical and Behavioral Research. Rad ove komisije objavljen je godine pod nazivom The Belmont Report. U radu se utvrđuju etička načela: poštivanje osobe, dobročinstva i pravde kao osnovu kojom se istraživači moraju voditi prilikom provođenja istraživanja i pribavljanja obaviještenog pristanka. Belmont report i nadalje ima vodeće značenje za primjenu prava obaviještenog pristanka 30. U vezi s obaviještenim pristankom u Sjedinjenim Američkim Državama postojale su dvije grupe smjernica, jedne objavljene od strane Department of Health and Human Services (HHS) i druge objavljene od strane Food and Drug Administration (FDA). Ovakvo uređenje vodilo je konfuziji i frustraciji u istraživačkoj zajednici 31. Zbog toga, HHS i FDA smjernice sintetizirane su i objavljene u Code of Federal Regulations godine. Ova nova regulacija detaljno uređuje institut obaviještenog pristanka Svijest o imperativu slobodnog odlučivanja pacijenta o medicinskom zahvatu posljedica je saznanja o onome što su nacisti činili ljudima u istraživanjima za vrijeme 2. svjetskog rata ( godine), ali i brojnih drugih okrutnosti u provođenju medicinskih istraživanja na ljudima, kao što su: istraživanja bojnih otrova na vojnim osobama bez njihovog pristanka (Porton Down, United Kingdom, 1950-ih i 1960-ih godina), klinička istraživanja sifilisa na Afroamerikancima od strane U.S. Public Health Service (Tuskegee syphilis study, godine), istraživanja globulina na mentalno zaostalom i napuštenom djecom s posljedicom epidemije hepatitisa u Sjedinjenim Američkim Državama (Willowbrook State School study, godine). Bullock. Op. cit. (bilješka 16), str Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str Nürnberški kodeks zahtijevao je da pristanak subjekta ima četiri obilježja: dobrovoljnost, sposobnost, informiranost i razumljivost. Helsinšku deklaraciju donijela je World Medical Association i ona sadrži preporuku da se obaviješteni pristanak pribavi u pisanoj formi prije provođenja istraživanja na osobama. Grimm, Douglas Andrew, Informed Consent for All! No Exceptions, George Washington University, Law School, George Washington University, 2005., str Ibid., str Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str Tako su istraživači zbog poteškoća u udovoljavanju različitim zahtjevima iz smjernica, a u nastojanju da ispune svoje etičku obvezu u vezi s obaviještenim pristankom, primjenjivali doktrinu odgođenog pristanka koja istraživaču dopušta postupanje iako osoba nije sposobna dati valjano očitovanje o pristanku. U takvom slučaju, mogućnost da izjavi pristanak mora biti dana pacijentu (ili njegovom zakonskom zastupniku) u kasnijem terminu. Ova praksa zaustavljena je od strane Office for Protection from Research Risks koje je dio već spomenutog Department of Health and Human Services. Ibid. 32 Između ostalog, Code of Federal Regulations, određuje da obaviješteni pristanak mora biti pribavljen od pacijenta (ili njegovog zakonskog zastupnika) nakon što je pacijentu ostavljeno dovoljno vremena da razmisli o svojoj odluci. Pacijent mora razumjeti jezik korišten pri pribavljanju pristanka, te jezik ne smije uključivati odredbe kojima se umanjuju prava pacijenta ili otklanja odgovornost istraživača. Ibid., str. 57.

94 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom POJAM I PRIRODA OBAVIJEŠTENOG PRISTANKA Pojam obaviješteni pristanak prvi put se upotrebljava u odluci žalbenog suda Kalifornije u postupku Martin Salgo v. Stanford University godine. Sud je u obrazloženju presude odredio da se za sadašnje shvaćanje slobode odlučivanja mora upotrebljavati pristanak s potpunim iznošenjem u javnost činjenica potrebnih za jedan obaviješteni pristanak Definicija koja se često citira u literaturi je ona američke znanstvenice s Instituta Kennedy, Ruth Faden, a koja je i doktorirala na temi obaviještenog pristanka: Izjava pacijenta ili ispitanika nekog znanstvenog istraživanja, koja liječnika, ili medicinskog istraživača opunomoćuje da provede određene mjere, terapiju, ili da uključi ispitanika u istraživački protokol 36. Također, obaviješteni pristanak određuje se i kao: dobrovoljno dopuštenje, od strane pacijenta ili subjekta istraživanja, s potpunom sposobnošću razumijevanja uključenih rizika, za dijagnostički ili istraživački postupak, i za medicinski i kirurški zahvat O pitanju pravne prirode pristanka pacijenta na medicinski tretman postoje različita mišljenja kako u stranoj tako i u domaćoj pravnoj teoriji 39. Međutim, općenito možemo ustvrditi da se pristanak pacijenta na medicinski zahvat temelji na načelu volenti non fit iniuria 40. Zbog toga, pristanak pacijenta možemo odrediti kao razlog isključenja protupravnosti. To je pravilo određe- 33 Salgo v. Leland Stanford etc. Bd. Trustees, 154 Cal.App.2d 560, [Civ. No First Dist., Div. One. Oct. 22, 1957.], stanford.edu/group/psylawseminar/salgo.htm, zadnji pregled Međutim, u common law pravnom sustavu, kao prvi slučaj koji se odnosi na pristanak pacijenta navodi se predmet Slater v. Baker & Stapelton iz godine. Sud je u ovom predmetu potvrdio načelo pristanka pacijenta na temelju kaznenog prava, ali i temeljem medicinske struke. Nikšić. Op. cit. (bilješka 2), str Tako se povijesno tretman pacijenta bez njegovog pristanka tretirao kao tjelesna ozljeda i prije spomenutog slučaja Martin Salgo v. Stanford University. Često se citira suca B. Cardoza u poznatoj odluci Schloendorff v. Society of New York Hosp. iz godine: Svaka odrasla, razumna, osoba ima pravo odlučiti što će učiniti sa svojim tijelom; a kirurg koji operira bez pristanka pacijenta nanosi ozljede i zbog čega je odgovoran za štetu. Schloendorff v. Society of New York Hosp., 105 N.E. 92, 93 (N.Y. 1914). mywebspace.wisc.edu/rstreiffer/web/coursefolders/bioandlawf99folder/readings/schloendorffvsociety_of_ny.pdf, zadnji pregled Sorta-Bilajac, Iva, Informirani pristanak u UNESCO-vim bioetičkim dokumentima, JAHR, Vol.1 No.1. svibnja 2010., hrcak.srce.hr/58773, zadnji pregled Wouter, K. G. Leclercq; Bram, J. Keulers; Marc, R. M. Scheltinga; Paul, H. M. Spauwen; Gert-Jan van der Wilt, A Review of Surgical Informed Consent: Past, Present, and Future. A Quest to Help Patients Make Better Decisions, World Journal of Surgery, 2010, July, 34(7), Published online 2010 April 7. zadnji pregled Turković određuje informirani pristanak i kao informirani izbor (informed choice) jednostavnim konceptom: liječnik ne može liječiti bolesnika prije nego što mu ne da osnovne podatke o tretmanu koji predlaže i alternativnom postupku i dok bolesnik ne odluči koji tretman želi da se na njega primijeni, odnosno želi li uopće primjenu bilo kakvog tretmana. Turković. Op. cit. (bilješka 9), str Tako N. Gavella smatra da je pristanak po svojoj prirodi pravni posao, iz čega proizlazi da je za valjanost pristanka potrebno da ispunjava opće pretpostavke valjanosti pravnog posla. S druge strane, P. Klarić, u skladu s određenjima iz njemačke pravne teorije, smatra da pristanak na medicinski zahvat po svojoj prirodi nije pravni posao jer nije usmjeren na imovinskopravno raspolaganje, pa prema tome može biti valjan i kada ne ispunjava opće pretpostavke valjanosti pravnog posla. Autori s područja teorije kaznenog prava, npr. F. Bačić, određuju pristanak pacijenta oštećenika kao privatnopravni institut. Slična suprotstavljena stajališta postoje i u njemačkoj i austrijskoj pravnoj književnosti prema kojoj pristanak pacijenta nema karakter pravnog posla, već pristanak na medicinski zahvat predstavlja radnju sličnu pravnom poslu. Švicarsko pravo, s druge strane, pristanak oštećenog na nanošenje štete, pa tako i pristanak pacijenta, smatra jednostranim pravnim poslom. Ovo iz razloga što se u švicarskom pravu osobna dobra (život, tjelesni integritet, itd.) određuju objektima građanskopravnih odnosa bez obzira na to što nemaju imovinski karakter. Zbog toga pravni subjekti i mogu raspolagati svojim osobnim dobrima temeljem pravnih poslova. Nikšić. Op. cit. (bilješka 2), str Lat. onomu koji pristaje, ne čini se nepravda. Klarić et al. Op. cit. (bilješka 5), str. 603.

95 94 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 no i u čl st. 1. Zakona o obveznim odnosima: Tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom. 4. PRAVNI IZVORI OBAVIJEŠTENOG PRISTANKA Osnovu za određenje instituta obaviještenog pristanka nalazimo u čl. 23. Ustava Republike Hrvatske 41 : Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima 42. Život i tjelesni integritet štiti i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u čl. 2. st. 1. u kojem se određuje da je pravo svakoga na život zaštićeno zakonom, te da nitko ne smije biti namjerno lišen života 43. Pravni izvor prava na obaviješteni pristanak predstavlja i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini iz godine 44. U čl. 5. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini određuje da: Zahvat koji se odnosi na zdravlje može se izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi o njemu informirana i dala je slobodan pristanak na njega. Osobi se prethodno daju odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i njegovim posljedicama i rizicima. Osoba može slobodno i u bilo koje vrijeme povući svoj pristanak 45. Definiciju obaviještenog pristanka daju i zakoni koji predstavljaju pravne izvore za uređenje ovog instituta u Republici Hrvatskoj. Prvu takvu definiciju dao je Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama 46 u čl. 3. st. 12.: Pristanak je slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za provođenje određenoga liječničkog postupka, koja se zasniva na odgovarajućem poznavanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i opasnosti toga liječničkog postupka i drugih mogućnosti liječenja. Također, Zakon o zdravstvenoj zaštiti 47 u čl. 22., toč. 5. i 6. određuje da: svaka osoba u ostvarivanju zdravstvene zaštite ima pravo na odbijanje liječenja od strane studenata i odbijanje svih drugih intervencija koje bi samostalno obavljali zdravstveni radnici prije položenoga stručnog is- 41 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90., 135/97., 8/98. pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak. U daljnjem tekstu, Ustav RH. 42 Ustavna osnova zaštite prava na tjelesni integritet temelji se na odredbama čl. 21. Ustava RH koji određuje da svako ljudsko biće ima pravo na život. Gavella. Op. cit. (bilješka 8), str Ibid., str Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini. Stupila je na snagu 1. prosinca godine. Republika Hrvatska Konvenciju je ratificirala uz dva Dodatna protokola: Dodatni protokol uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine o zabrani kloniranja ljudskih bića i Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, u svezi s presađivanjem organa i tkiva ljudskoga podrijetla. Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine o zabrani kloniranja ljudskih bića i Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, u svezi s presađivanjem organa i tkiva ljudskoga podrijetla, Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 13/203., u daljnjem tekstu Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini. 45 Temeljem čl Ustava RH odredbe ove Konvencije dio su unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, budući da predstavljaju međunarodni ugovor koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom RH, te su po pravnoj snazi iznad zakona, i u Republici Hrvatskoj se primjenjuju neposredno. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Narodne novine br. 111/97., 27/98., 128/99., 79/02., u daljnjem tekstu ZZODS. 47 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 70/12., 144/12., 82/13., u daljnjem tekstu ZZZ.

96 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 95 pita i ishođenog odobrenja za samostalan rad i odbijanje pregleda i liječenja, osim u slučaju kada bi odbijanjem ugrozila zdravlje drugih. Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog zahvata, znanstvenog istraživanja ili uključivanja u medicinsku nastavu 48 uređuje u čl. 6. i Zakon o zaštiti prava pacijenata 49. Pri tome, ZZPP upotrebljava pojam Pravo na suodlučivanje 50 : Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka. Također, posebni propisi koji se odnose na određene medicinske zahvate određuju da se medicinska intervencija može obaviti samo uz pristanak pacijenta 51. Tako Zakon o presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja 52 u čl. 10. st. 1. i 2. određuje da se presađivanje smije obaviti jedino ako je primatelj dao pisanu suglasnost. Suglasnost mora biti izraz slobodne volje primatelja, utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove uspješnosti i uobičajenih rizika. Čl. 16. ZPDLJTSL određuje da je za zahvat presađivanja organa obvezna suglasnost darivatelja organa, u pisanom obliku, te mora biti izraz slobodne volje darivatelja, utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove uspješnosti i uobičajenim rizicima. Osim toga, pravila o pristanku pacijenta na medicinske tretmane sadrže i odredbe Zakona o krvi i krvnim pripravcima 53. Kazneni zakon 54 u čl određuje kazneno djelo Nedozvoljeno uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela prema kojemu je kažnjivo ukoliko doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik bez propisanog pristanka uzme organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus živog darivatelja, ili ih presadi primatelju ili upotrijebi za postupak medicinske oplodnje. Ovdje treba istaknuti da je stari Kazneni zakon 55 u čl poznavao kazneno djelo samovoljnog liječenja koji je u st. 2. određivao kažnjivim poduzimanje kirurških ili drugih medicinskih zahvata na tijelu drugog bez njegovog izričitog i valjanog pristanka, čak kada je riječ o medicinski opravdanim zahvatima 56. Očito je da je KZ-13 propustio na ovaj način sankcionirati poduzimanje medicinskih zahvata bez valjanog pristanka pacijenta, što je de lege ferenda neophodno ispraviti. Kao izvor prava, u svezi s institutom obaviještenog pristanka, moraju se istaknuti i odredbe ZOO 57 -a koje se odnose na odgovornost za štetu koja nastane u obavljanju zdravstvene djelatno- 48 Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Zakon o zaštiti prava pacijenata, Narodne novine br. 169/04. 37/08. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu ZZPP. 50 Između pojma obaviještenog pristanka, informiranog pristanka i pojma prava na suodlučivanje nema suštinske razlike. U pojmu pravo na suodlučivanje naglasak je na suradnji liječnika i pacijenta uz uvažavanje pacijentove autonomije. Liječnik i pacijent zajedno prolaze kroz dijagnostičke testove i odabiru najprikladniji medicinski tretman. Konačna odluka u vezi sa zahvatom ipak je na pacijentu, osim u slučajevima u kojima je pravo pacijenta na suodlučivanje ograničeno (neodgodiva medicinska intervencija, ugrožavanje zdravlja drugih). Turković. Op. cit. (bilješka 20), str Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Zakon o presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, Narodne novine br. 177/04., 45/09., u daljnjem tekstu ZPDLJTSL. 53 Zakon o krvi i krvnim pripravcima, Narodne novine br. 79/06., 124/ Kazneni zakon, Narodne novine br. 125/11., 144/12., u daljnjem tekstu KZ Kazneni zakon, Narodne novine br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08,, 57/11., 143/ Nikšić, Saša, Građanskopravna odgovornost za liječenje bez pristanka, u: Građanskopravna odgovornost u medicini (ur. Barbić, Jakša), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2008., str Čl. 19., 1088., 1095., ZOO. Op. cit. (bilješka 6)

97 96 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 sti, odnosno povrede osobnih neimovinskih dobara pacijenta, prije svega povrede tjelesnog integriteta. 5. FORMA OBAVIJEŠTENOG PRISTANKA ZZPP u čl. 16. st. 2. određuje da pacijent prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka izražava potpisivanjem suglasnosti. U st. 3. istog članka određuje se da obrazac suglasnosti, te izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo, dok st. 4. određuje da: slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba, prihvaća pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak izjavom u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak. Obrazac suglasnosti propisan je Pravilnikom o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka 58. Pravilnik uređuje sadržaj obrasca suglasnosti kojom se prihvaća pojedini preporučeni dijagnostički, odnosno terapeutski postupak te sadržaj obrasca izjave o odbijanju pojedinog preporučenog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te kod privatnih zdravstvenih radnika 59. Pravilnik detaljno propisuje podatke koje mora sadržavati obrazac suglasnosti pacijenta kojom prihvaća preporučeni dijagnostički/terapeutski postupak 60. Sadržaj obavijesti o preporučenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku prilaže se suglasnosti pacijenta. Sadržaj obavijesti utvrđuje nositelj zdravstvene djelatnosti uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora i uz suglasnost Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, Narodne novine br. 10/08., u daljem tekstu Pravilnik. 59 Čl. 1. Pravilnika. Pravilnik. Op. cit. (bilješka 58). 60 Tako obrazac Suglasnosti treba sadržavati: naziv medicinskog zahvata, naziv nositelja zdravstvene djelatnosti, ime i prezime pacijenta, datum i mjesto rođenja, adresu stanovanja i spol pacijenta, matični broj osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika (za pacijente koji nisu pri svijesti, pacijente s težom duševnom smetnjom ili poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta), potpis doktora medicine, mjesto i datum ispunjavanja suglasnosti, vlastoručni potpis pacijenta/zakonskog zastupnika/skrbnika. Čl. 2. Pravilnika. Pravilnik. Op. cit. (bilješka 58). 61 Čl. 3. Pravilnika. Op. cit. (bilješka 58). 62 Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi osnovana je Zakonom o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, Narodne novine br. 124/11., u daljnjem tekstu Agencija. Osnivač Agencije je Republika Hrvatska. Agencija između ostalog: predlaže ministru nadležnom za zdravstvo, u suradnji sa stručnim udrugama, plan i program mjera za osiguranje, unapređenje, promicanje i praćenje kvalitete zdravstvene zaštite, predlaže ministru nadležnom za zdravstvo standarde kvalitete zdravstvene zaštite, uspostavlja sustav za procjenu novih ili već postojećih zdravstvenih tehnologija, predlaže ministru nadležnom za zdravstvo standarde kvalitete zdravstvene zaštite na svim razinama zdravstvene djelatnosti, obavlja i druge poslove na području osiguranja, unapređenja, promicanja i praćenja kvalitete zdravstvene zaštite. Agencija je obvezna o svome radu podnositi godišnje izvješće Vladi Republike Hrvatske, ministru nadležnom za zdravstvo, ministru nadležnom za socijalnu skrb te ministru nadležnom za obitelj i međugeneracijsku solidarnost u djelokrugu obiteljskih centara i usluga međugeneracijske solidarnosti. Tijela Agencije su Upravno vijeće, ravnatelj i ostala tijela u skladu sa Statutom. Agencijom upravlja Upravno vijeće. Predsjednika i članove Upravnog vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske. 63 Akreditacija je priznanje za pružanje kvalitetne i sigurne zdravstvene zaštite, ali i najučinkovitija metoda vanjskog vrednovanja rada. Počeci akreditacije datiraju iz godine osnivanjem American College of Surgeons sa svrhom promoviranja bolničkog standarda, 50-tih godina prošlog stoljeća osnovana je International Commision on Accreditation of Health Care Organization, da bi 80-tih i 90-tih godina započeo intenzivan razvoj akreditacijskih sustava u Europi i svijetu. Procjena zdravstvenih tehnologija je multidisciplinaran, stručan, nepristran, objektivan, temeljen na principima medicine utemeljene na dokazima, i transparentan

98 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 97 Pri tome, čl. 8. st. 1. ZZPP određuje opseg obavijesti koje pružatelj zdravstvene usluge mora dati pacijentu. Tako pacijent ima pravo biti potpuno obaviješten o: svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka, preporučenim pregledima i zahvatima te planiranim datumima za njihovo obavljanje, mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata, svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima, mogućim zamjenama za preporučene postupke, tijeku postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite, daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite, preporučenom načinu života, pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava. Pacijent ima pravo dobiti obavijesti na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti. Pacijenti s invaliditetom imaju pravo dobiti obavijesti u njima pristupačnom obliku 64. Razrađujući sadržaj ovih obrazaca, Pravilnik propisuje i podatke koje mora sadržavati Izjava o odbijanju preporučenog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, a koji su identični podacima iz Suglasnosti pacijenta kojom prihvaća preporučeni dijagnostički/terapeutski postupak 65. Prilog Pravilnika donosi i formu obrasca Suglasnosti kojom se prihvaća preporučeni dijagnostički, odnosno terapijski postupak i oblik Izjave o odbijanju kojom se odbija preporučeni dijagnostički, odnosno terapijski postupak. Pacijent svojim potpisom na obrascu potvrđuje da je upoznat s medicinskim zahvatom i izjavljuje da na isti pristaje 66. Nadalje, i čl. 7. Pravilnika o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene 67 određuje da zdravstvena ustanova, trgovačko društvo i privatni zdravstveni radnik moraju osigurati da svaki pacijent može ostvariti svoja prava prilikom korištenja zdravstvene zaštite, i provoditi sve potrebne mjere za zaštitu tih prava u skladu s važećim propisima. U tom smislu, moraju unaprijed obavijestiti, kad god je moguće, svakog pacijenta i/ili njegovog zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika o pravima pacijenta tijekom pružanja zdravstvene zaštite. Pisani popis ovih prava mora biti dostavljen ili dostupan pacijentu i/ili obitelji. On mora uključivati politiku i postupke koji se, između ostalog odnose na: pravo na suodlučivanje i iznimke od prava na suodlučivanje, pravo na obaviještenost, odbijanje primitka obavijesti, pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka. proces procjene kliničke učinkovitosti i sigurnosti, uz ekonomsku analizu novih ili već postojećih zdravstvenih tehnologija (lijekova, medicinskih proizvoda, kirurških postupaka, dijagnostičkih postupaka, kao i ostalih tehnologija s područja prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije), uzimajući u obzir etička, socijalna, pravna i organizacijska načela. Standardi kvalitete zdravstvene zaštite jesu precizni kvantificirani opisi mjerila u vezi s obavljanjem zdravstvenih postupaka, zdravstvenim radnicima, opremom, materijalima i okolišem u kojima se obavljaju zdravstveni postupci, a kojima se osigurava kvaliteta zdravstvene zaštite. Mittermayer, Renato; Huić, Mirjana; Meštrović, Josipa, Kvaliteta zdravstvene zaštite, akreditacija nositelja zdravstvene djelatnosti i procjena zdravstvenih tehnologija u Hrvatskoj: uloga Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu, Acta Medica Croatia, Vol. 64, 2010., broj 5, Zagreb., str Čl. 8. st. 2. i 3. ZZPP. ZZPP. Op. cit. (bilješka 49). 65 Čl. 5. Pravilnika. Op. cit. (bilješka 58). 66 Nikšić. Op. cit. (bilješka 56), str Pravilnik o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene, Narodne novine br. 79/11.

99 98 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Isto određuje i Pravilnik o akreditacijskim standardima za bolničke zdravstvene ustanove 68, u dijelu kojim propisuje prava pacijenta, te u Prilogu V., Posebna prava, precizira da bolnička zdravstvena ustanova ima odgovornost uspostavljati i primjenjivati politiku i postupke koji učinkovito osiguravaju da pacijenti i/ili njihovi zakonski zastupnici, odnosno skrbnici dobiju obavijesti potrebne za ostvarivanje njihovih prava prema zakonu. Obveza ustanove da komunicira s pacijentima zahtijeva da obavijesti predstavi na način i u obliku koji će biti razumljiv (npr. korištenje materijala velikog tiska, specijalizirani programi za obavješćivanje pacijenta ili zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika pacijenta koji su slijepi ili gluhi, korištenje tumača, itd.). Bolnička zdravstvena ustanova mora uključiti pacijenta ili njegovog zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika u izradu, primjenu i ponovni pregled plana skrbi. Pravo pacijenta (ili njegovog zastupnika, odnosno skrbnika) da sudjeluje u izradi i primjeni njegovog plana skrbi uključuje, najmanje, pravo na obavijesti koje se odnose na zdravstveno stanje pacijenta, dijagnoze i prognoze, sudjelovanje u izradi i primjeni plana tretmana/skrbi za bolničke i izvanbolničke pacijente, uključujući dobivanje pristanka ili odbijanja za preporučene dijagnostičke i terapijske postupke, sudjelovanje u izradi i primjeni plana otpusta i sudjelovanje u izradi i primjeni plana kontrole boli. Pacijent ili njegov zastupnik, odnosno skrbnik moraju dobiti obavijest na način koji je razumljiv i koji osigurava da pacijent može učinkovito ostvariti pravo na donošenje odluka. Pacijent i/ ili njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik ima pravo zatražiti ili odbiti određeni postupak. 6. USKLAĐENOST OBLIKA I SADRŽAJA OBRASCA SUGLASNOSTI NA DIJAGNOSTIČKI ILI TERAPIJSKI POSTUPAK KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA OSIJEK S ODREDBAMA ZZPP-a I PRAVILNIKA U radu će se nadalje analizirati usklađenost oblika i sadržaja obrasca suglasnosti kojom se u Kliničkom bolničkom centru Osijek 69 prihvaća preporučeni dijagnostički ili terapijski postupak s odredbama ZZPP-a i Pravilnika. Bit će dan i komparativni pregled obrazaca suglasnosti na medicinski tretman u odabranim pravnim sustavima. KBCO, na različitim klinikama i odjelima, koristi nekoliko oblika obrasca suglasnosti. Tako uz opći obrazac suglasnosti na bolničko liječenje, koji se koristi na odjelima KBCO, Klinika za urologiju ima svoj obrazac suglasnosti za pojedine medicinske zahvate, kao i Odjel za ginekologiju i porodništvo. Na općem obrascu suglasnosti, ali i na obrascima suglasnosti pojedinih klinika i odjela KBCO koji su trenutno u uporabi, citira se odredba čl. 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koja se odnosi na upoznavanje pacijenta s prirodom bolesti, medicinskim intervencijama, te mogućim rizicima i komplikacijama u svezi s obradom i liječenjem, kao i posljedicama neprimjenjivanja istih. Ta temelju citirane odredbe, pacijent izjavljuje da slobodnom voljom, utemeljenoj na potpunoj obaviještenosti i preporukama pristaje na bolničko liječenje. Očito je da obrazac suglasnosti navodi odredbu iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti 70 iz godine. Kako je zakon koji regulira materiju zdravstvene zaštite od tada mijenjan dva puta, i to i godine, možemo zaključiti da su obrasci suglasnosti koji su u uporabi zastarjeli, te da pozivanje na odredbe zakona koji 68 Pravilnik o akreditacijskim standardima za bolničke zdravstvene ustanove, Narodne novine br. 31/11., u daljnjem tekstu PASBZU. 69 U daljnjem tekstu KBCO. 70 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 75/93, 11/94, 55/96, 1/97 pročišćeni tekst, 129/00.

100 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 99 više nije na snazi vodi pravnoj nesigurnosti pacijenta prilikom realizacije njegovih prava u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Korespondirajuće odredbe navedenima, u današnjoj zakonskoj regulaciji, nalaze se u čl ZZPP, štoviše ZZZ u čl. 22. st. 2. upućuje da prilikom korištenja zdravstvene zaštite osoba ostvaruje i prava sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata. Dakle, u pogledu prava pacijenata ZZPP predstavlja lex specialis u odnosu na ZZZ 71. Radi ostvarivanja pravne sigurnosi i omogućavanja ostvarenja prava pacijenata nužno je usklađivanje sadržaja obrasca suglasnosti s uređenjem de lege lata 72. Temeljem čl. 8. ZZPP pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o svome 73 zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka. Međutim, formulacija iz sadržaja obavijesti o preporučenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku koji se prilaže suglasnosti pacijenta, određuje opće rizike i ograničenja (suglasnost za transplantaciju bubrega), odnosno uobičajene rizike, opasnosti i ograničenja (suglasnost za retropubičnu adenektomiju). Dakle, ne daju se individualizirane obavijesti o zdravstvenom stanju određenog, konkretnog pacijenta, odnosno procjena rezultata I ishoda konkretnog dijagnostičkog ili terapijskog zahvata, kako bi to proizlazilo iz formulacije čl. 8. ZZPP. Također, u sadržaju navedenih obavijesti, ne navode se moguće prednosti i rizici obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata, kao ni moguće zamjene za preporučene postupke 74. Nedovoljno se opisuje i daljnji tijek pružanja zdravstvene zaštite kao i preporučeni način života 75. Obavijest o planiranim datumima za obavljanje preporučenih pregleda i zahvata, nalazimo samo uz suglasnost pacijentice za prekid trudnoće 76. Iako čl. 8. ZZPP određuje obvezu obavještavanja pacijenta o pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava u obrascima suglasnosti na bolničko liječenje KBCO Osijek ne nalazimo ove obavijesti. 71 Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Neažuriranost obrasca suglasnosti vidljiva je i iz naziva ustrojstvene jedinice, kao obveznog sadržaja obrasca suglasnosti, a koji je na obrascu suglasnosti Klinike za ginekologiju i porodništvo neusklađen s akutualnim nazivom Klinike, koja se prema podacima s web-stranice KBCO naziva Klinika za ginekologiju i opstreticij. 73 Naglasio D. P. 74 Tako se samo u obavijesti uz suglasnost za transplantaciju bubrega, u vezu s alternativom za preporučeni zahvat, može dovesti navod iz obavijesti u kojem se konstatira da davatelj organa može biti mrtva osoba (kadaver) ili srodna ili nesrodna živa osoba, da svaki od navedenih načina dobivanja organa od davatelja ima svojih prednosti i mana, a da za sada nema općeprihvaćenog stajališta koji je medicinski najpovoljniji. 75 U vezi s daljnjim tijekom pružanja zdravstvene zaštite u obavijesti uz suglasnost za transplantaciju bubrega navodi se samo da će eventualna pojava infekcije mokraćnog trakta i/ili kirurške rane zahtijevati liječenje antibioticima, ponekad rijetko i drenažu takve rane. Daljnje liječenje antibioticima navodi se i u obavijesti uz suglasnost za radikalnu prostatektomiju i uz suglasnost za retropubičnu adenektomiju. Također, kao daljnji oblici liječenja spominju se fizikalna terapija, kirurško dreniranje, te liječenje poremećaja erekcije kod muškaraca određenim lijekovima (radikalnu prostatektomiju). Kao dodatni zahvati, u slučaju infiltrativnih tumora, kod obavijesti uz transuretralne resekcije mjehura, navode se kemoterapija, radioterapija i/ili odstranjenje cijelog mjehura (cistektomija), te da dodatne operacije mogu biti ponovljene ukoliko se, ovisno o veličini i broju tumora, ne uspije odstraniti tumor u cijelosti. O preporučenom načinu života nema navoda u obavijestima o preporučenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku koji se prilaže suglasnosti za ove postupke, osim ukoliko takvima ne smatramo upozorenja da su uobičajeni rizici koji se vežu uz zahvat češći u pušača, dijabetičara, osoba s povišenim krvnim tlakom i osoba s bolesnim srcem, pretilih osoba, osoba s oslabljenim imunitetom. U obavijesti o preporučenom načinu života eventualno možemo ubrojiti i upute u vezi s anestezijskim postupkom kod obavijesti uz suglasnost za prekid trudnoće u kojima se navodi da je poželjno prije anestezije suzdržavati se od pušenja. 76 Navodi se da se trudnoća smije prekinuti do 22. tjedna od zadnje menstruacije (kada postoje pretpostavke za prekid trudnoće; embrio zbog loše nasljedne osnove ili zbog štetnih utjecaja, ima takva oštećenja zdravstvenog stanja da nastavljanje trudnoće nema smisla), odnosno da liječnik može prekinuti trudnoću na zahtjev pacijentice iako ne postoje prethodno navedene indikacije, uz uvjet da nije prošlo više od 10 tjedana od zadnje menstruacije.

101 100 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Čl. 12. ZZPP određuje da pacijent ima pravo biti upoznat s imenima te specijalizacijom osoba koje mu izravno pružaju zdravstvenu zaštitu. U obavijesti o pojedinom preporučenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku KBCO ne nalazimo podatke o imenima i specijalizaciji osoba koje u konkretnom slučaju pružaju zdravstvenu zaštitu. Obavijesti samo upućuju pacijenta da se s eventualnim pitanjima obrati liječniku određene specijalizacije (anesteziologu, urologu, kirurgu itd.) Neki od nedostataka u obrascima U informiranom pristanku pacijentice za prekid trudnoće KBCO nalazimo formulaciju: Molimo Vas da svojim potpisom date pristanak na eventualno proširenje zahvata, koje može proizaći iz okolnosti koje se uvide tek u tijeku operacije. Mišljenja su u svezi s potrebom pristanka na proširenje zahvata različita. Može se reći da prevladava gledište da je pristanak na proširenje zahvata potreban jedino ako se druga operacija može odgoditi bez štete po zdravlje pacijenta, inače se pretpostavlja 77. Moguće proširenje medicinskog zahvata trebalo bi unaprijed dogovoriti s pacijentom. 78 U obavijesti uz suglasnosti za retropubičnu adenektomiju nalazimo formulaciju da postoji nekoliko različitih pristupa do tkiva prostate a operater će odlučiti koji je najadekvatniji za vas. Ovakvo određenje u suprotnosti je s opsegom obavijesti koje pružatelj zdravstvene usluge mora dati pacijentu, kako to propisuje čl. 8. ZZPP u svezi s pravom na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima i mogućim zamjenama za preporučene postupke. Naime, pacijent se ne obavještava o alternativama u pristupu tkivu prostate, već odluku o izboru najadekvatnijeg pristupa vrši operater umjesto pacijenta 79. Dakle, pacijent je nepotpuno informiran o mogućim zamjenama (alternativama) za preporučeni postupak, odnosno onemogućuje se sudjelovanje pacijenta u izboru između prihvatljivih alternativa. Ovakvo određenje predstavlja odstupanje od načela autonomije pacijenta promoviranog u odredbama ZZPP i praktičnu emanaciju načela paternalizma. Obavijesti uz Suglasnost za: retropubičnu adenektomiju, transplantaciju bubrega, radikalnu prostatektomiju, transuretralnu resekciju mjehura, u pogledu rizika navode uobičajene rizike. Za ostale obavijesti u vezi s rizicima koriste formulaciju: detaljnije informacije dobit ćete od anesteziologa, te ako imate bilo kakvih pitanja obratite se svom urologu. Ovakvo određenje u suprotnosti je sa svrhom zakonskog uređenja instituta obaviještenog pristanka, odnosno svrhom odredbi o pravu na obaviještenost. Naime, čl. 8. ZZPP govori o pravu na potpunu obaviještenost pacijenta, dok odredba čl. 3. Pravilnika određuje da sadržaj obavijesti o pojedinom preporučenom dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku mora biti priložena Suglasnosti. Ispunjenje ovih zakonskih zahtjeva predstavlja i uvjet za valjanost pristanka pacijenta na zahvat. Formulacija iz navedenih obrazaca KBCO-a upućuje pacijenta da se za ostvarenje promovirane potpune obaviještenosti obrati liječniku određene specijalizacije, čime se upravo izigrava ostvarenje potpune obaviještenosti pacijenta kao uvjeta za valjanost pristanka. Također, odredba kojom se na pacijenta prenosi inicijativa za njegovu potpunu obaviještenost može predstavljati vodu na 77 Erwin, Deutsch; Hans-Ludwig, Schreiber, Medical Responsibility in Western Europe, Research Study of the European Science Foundation, Springer-Verlag, Berlin, Heidelberg,New York, Tokyo, 1985., str Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Više o opsegu obavijesti, pristupu i metodama obavještavanja vidi infra.

102 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 101 mlin onim liječnicima koji će u slučaju liječenja bez odgovarajućeg pristanka pacijenta, ustvrditi da pacijent nije ni tražio bilo kakve obavijesti o zahvatu koji je nad njim izvršen 80. Kao što se već moglo uočiti, u obrascima KBCO postoji i terminološka neujednačenost. Dok obrazac Klinike za urologiju upotrebljava sintagmu suglasnost za retropubičnu adenektomiju ili suglasnost za transplantaciju bubrega, opći obrazac KBCO upotrebljava formulaciju iz Pravilnika kao suglasnosti kojom se prihvaća pojedini preporučeni dijagnostički, odnosno terapijski postupak. S druge strane, Klinika za ginekologiju i opstreticij upotrebljava obrazac informiranog pristanka pacijentice. Iako ne postoji suštinska razlika u značenju, ovakva terminološka neujednačenost može se pripisati uvodno istaknutoj neujednačenosti u prevođenju pojma informed consent u hrvatskoj pravnoj terminologiji. 7. PROBLEM OPSEGA OBAVIJESTI Problem opsega obavijesti pacijentu predstavlja i najspornije praktično pitanje obaviještenog pristanka. Činjenice koje pacijentu treba staviti na znanje, u vezi s njegovim liječenjem, trebalo bi odrediti prema medicinskim, etičkim i zakonskim pravilima. Pravni standardi pri tome su različiti i sudovi, kao i zakonodavci, pojedinih zemalja imaju o tome različita stajališta 81. Praksa je razvila nekoliko temeljnih pristupa pitanju opsega informacija koje liječnik mora otkriti pacijentu da bi pristanak bio obaviješten 82. Općenito, postoje tri standarda adekvatnog informiranja. Standard razumnog liječnika, određen praksom medicinske zajednice - liječnik određuje koje su i kakve informacije u najboljem interesu za bolesnika. Standard je usmjeren na dobrobit bolesnika, pa i po cijenu narušavanja njegove autonomije. Rasprostranjen je u legislativi većine europskih zemalja. Standard razumnog bolesnika, uzima u obzir potrebe za informacijama samog bolesnika. Naglašava se bolesnikova autonomija i pravo na samoodređenje i podrazumijeva opseg informacija koje bi razumnom bolesniku (prosječni, kompetentni bolesnik) bile dovoljne za donošenje autonomne odluke. Ovaj standard primjenjuje pravni i zdravstveni sustavu SAD-a, Njemačke, Švicarske i Engleske. Međutim, najpoželjniji standard jest onaj koji ističe da količina i kvaliteta informacija moraju biti prilagođeni individualnim potrebama svakog bolesnika, njegovim intelektualnim kapacitetima, njegovom socijalnom i kulturnom okruženju. Pristup zahtijeva velik angažman i trud liječnika. Informiranje treba biti kontinuirani proces u kojem liječnik upoznaje bolesnika, stječe njegovo povjerenje i na najbolji način mu prenosi informacije o njegovu zdravlju i bolesti, prirodi dijagnostičko-terapijskog tretmana, mogućim rizicima i alternativama, na način da ih bolesnik razumije, te kako bi se uvjerio da je bolesnik informacije u potpunosti razumio 83. Iz formulacije čl ZZPP možemo zaključiti da u našem zakonodavstvu prevladava standard razumnog liječnika, kao što je to uostalom i u većini europskih pravnih sustava. Naime, citirane obavijesti iz čl. 8. st. 1. ZZPP dužan je pacijentu pružiti zdravstveni radnik visoke struč- 80 Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Klajn-Tatić, Vesna, Obaveštenje i pristanak na medicinsku intervenciju, dogadjaji/obavestenje_i_%20pristanak_pacijenta_na_medicinsku_intervenciju.pdf, str. 3., zadnji pregled godine. 82 Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str Jeremić, Vida, Informirani pristanak: komunikacija između liječnika i bolesnika, Godišnjak Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci JAHR, Vol. 4, No. 7, 2013, str

103 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, ne spreme koji pacijentu izravno pruža određeni oblik zdravstvene usluge na njegov usmeni zahtjev 84, dok bi obavijesti iz čl. 11. i 12. ZZPP 85 liječnik bio dužan priopćiti i bez zahtjeva pacijenta. Međutim, opseg obavijesti mora biti dovoljan za odluku o pristanku na medicinski zahvat budući da to predstavlja kako interes pacijenta, tako i interes liječnika koji se bez valjane obavijesti izlaže riziku odgovornosti zbog samovoljnog liječenja 86. Tako bi razuman liječnik trebao pacijentu, i bez njegova upita, priopćiti informacije o prirodi i eventualnim posljedicama planiranog zahvata OBILJEŽJA OBRASCA SUGLASNOSTI NA MEDICINSKI ZAHVAT U ODABARANIM PRAVNIM SUSTAVIMA KONTINENTALNOEUROPSKOG I COMMON LAW PRAVNOG KRUGA Nezavisno od standarda koji primjenjuje pravni i zdravstveni sustav određene zemlje, i liječnici i pravnici slažu se da opseg obavijesti uvijek zavisi od konkretnog slučaja, polazeći od načela da nema bolesti, već da postoji samo bolesna osoba, te da zbog toga opseg obavijesti treba prilagoditi konkretnom pacijentu 88. Tako se npr. često ističe i da je interpretacija i primjena obaviještenog pristanka u kliničkoj praksi pod dubokim djelovanjem kulturoloških utjecaja 89. Zbog toga, u radu će biti prikazani obrasci suglasnosti na medicinski tretman u izabranim pravnim i zdravstvenim sustavima kako bi se ukazalo na ostvarivanje prihvaćenog standarda adekvatnog informiranja u praksi. Prikaz će i ilustrirati razlike u primjeni obrazaca obaviještenog pristanka uvjetovane socijalnim, psihološkim i kulturološkim utjecajima. Prikaz različitih praktičnih rješenja u formuliranju obrazaca suglasnosti na medicinski tretman može poslužiti i eventualnim de lege ferenda rješenjima u našem pravnom sustavu Sjedinjene Američke Države Kao primjer obrasca suglasnosti na medicinski tretman korišten je obrazac medicinskog centra Rush University Medical Center, Chicago, Illinois 90. Osim Općeg obrasca obaviještenog pri- 84 Čl. 9. ZZPP. Op. cit. (bilješka 49). 85 Tijekom pružanja zdravstvene zaštite, nakon svakog pregleda i zahvata, pacijent ima pravo na obaviještenost o uspjehu, odnosno, neuspjehu i rezultatu pregleda ili zahvata kao i o razlozima za eventualnu različitost tih rezultata od očekivanih. Pacijent ima pravo biti upoznat s imenima te specijalizacijom osoba koje mu izravno pružaju zdravstvenu zaštitu. ZZPP. Op. cit. (bilješka 49). 86 Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Posebno se ističe da je pacijentu potrebno priopćiti informacije o mogućim alternativnim postupcima. Ovo iz razloga jer pacijent svoju odluku donosi i na temelju nemedicinskih interesa. Isticanje alternativnih postupaka posebno je važno u situacijama kada je predloženi tretman samo posljedica liječnikova ukusa. Nije potrebno predlagati sve moguće alternative, već samo one alternativne postupke koji su razumni. Turković. Op. cit. (bilješka 20), str Klajn-Tatić. Op. cit. (bilješka 81), str Navodi se da u Japanu čak i zagovaratelji većeg suodlučivanja pacijenta uočavaju da nametanje radikalnih shvaćanja o autonomiji pacijenta, po kojima su oni prisiljeni primiti informaciju neovisno žele li to ili ne, opoziva načelo poštovanja osobe a time i autonomije pacijenta. Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str. 45. Dok se u Sjedinjenim Američkim Državama većina pacijenata i liječnika slaže da oboljelima od karcinoma treba reći sve informacije, u Japanu samo manjina pacijenata i liječnika smatra da oboljelome treba reći za njegovu dijagnozu. Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str zadnji pregled godine.

104 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 103 stanka, za svaki zahvat koristi se i poseban obrazac (transfuziju krvi, anesteziju, donaciju i transplantaciju organa, cijepljenje, ali i snimanje zvuka, slike i videozapisa zahvata nad pacijentom koji može biti korišten u svrhu dijagnostike, istraživanja, nastave i odnosa s javnošću). Svaki od obrazaca daje pojašnjenja i opis postupka. Tako se u vezi s anestezijom daje pregled tipova anestezije (opća, spinalna/epiduralna) koje je moguće primijeniti i za svaki od njih podatke o očekivanim rezultatima, tehnici primjene i rizicima. Pacijentu se daje i broj telefona na kojem može dobiti podatke i diskutirati s osobljem koje provodi zahvat o onome što ga zabrinjava u vezi sa zahvatom. Opći obrazac sadrži podatke koje u našem pravnom sustavu predviđaju citirani čl. 8. ZZPP i čl. 2. Pravilnika, kao što su: ime i prezime i potpis pacijenta, datum ispunjavanja suglasnosti, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika, medicinska procjena rezultata i ishoda dijagnostičkog ili terapijskog postupka, prednosti i rizici obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata, moguće alternative za preporučene postupke, tijek postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite, uspjeh/neuspjeh i rezultat pregleda ili zahvata i razlozi za eventualnu različitost rezultata od očekivanih, imena i specijalizacija osoba koje mu pružaju zdravstvenu zaštitu. Osim toga, obrazac sadrži i izjavu pacijenta da je pročitao i u potpunosti razumio obrazac s informacijama koji je priložen obrascu suglasnosti na medicinski tretman. Pacijent potpisom potvrđuje i da je imao mogućnost dobiti odgovore na pitanja koja je imao u svezi sa zahvatom. Također i ovlašteni pružatelj zravstvene skrbi, svojim potpisom na obrascu suglasnosti na medicinski tretman, potvrđuje da je prije medicinskog zahvata pacijentu (ili njegovom zakonskom zastupniku ili skrbniku) pružio informacije navedene u obrascu, i to: usmeno, obrascem s informacijama i/ili drugim audio-vizualnim sredstvima komunikacije. Ovu izjavu potpisuje i svjedok. Pacijent daje pristanak i na pristup promatračima u prostoriju u kojoj se provodi medicinski zahvat, a u svrhu unaprjeđivanja medicinskog obrazovanja. Ovi promatrači mogu biti profesionalci zdravstvene skrbi, studenti, specijalisti za kliničke uređaje ili ostale osobe koje odredi pacijentov pružatelj zdravstvene skrbi. Također, pacijent tijelima medicinskog centra daje pristanak i za uklanjanje/zbrinjavanje tkiva ili dijelova tijela koji budu odstranjeni Italija Kao primjer obrasca suglasnosti na medicinski tretman korišten je obrazac bolnice Santa Maria della Misericordia di Udine koji u nastavi koristi i Medicinski fakultet iz Udina 91. Obrazac suglasnosti sadrži podatke koje u našem pravnom sustavu propisuje čl. 2. Pravilnika, kao što su: operativna jedinica, ravnatelj, ime i prezime i potpis pacijenta, datum ispunjavanja suglasnosti, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika. Osim navedenih podataka, obrazac sadrži i izjavu pacijenta da je od strane doktora ili rukovodećeg liječnika bio obaviješten o budućim mogućim aspektima zdravstvenog postupka: cilju postupka, rizicima razumno predvidivim za tu osobu, očekivanoj dobrobiti, promjenjivosti zahvata i/ili mogućim alternativama, trajanju postupka i načinu liječničke pomoći, te da se pristanak može povući u bilo kojem trenutku documenti-jci-approvati/aziendali/procedura-e-politica-aziendale-per-lacquisizione-del-consenso-informato/mod_01_pfr_ PRO_01_Modulo_consenso_informato_2.pdf, zadnji pregled godine.

105 104 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Također, pacijent izjavljuje da je prije nego što je dao pristanak za dijagnostički i/ili terapeutski zahvat, imao dovoljno potrebnog vremena za odlučiti se i da je imao mogućnost informirati se kod liječnika od povjerenja, da je na sva postavljena pitanja dobio zadovoljavajuće odgovore. Pacijent izjavljuje i da će u slučaju njegove nesposobnosti ili nemogućnosti komunikacije sva daljnja komunikacija biti obavljana od strane osobe koju on navede u obrascu. Obrazac potpisuje i liječnik koji izjavljuje da je pacijent dobio potrebne informacije u informativnom obrascu i da je slobodno izrazio svoj pristanak. Liječnik koji potpisuje obrazac i pribavlja pristanak pacijenta ne mora biti isti onaj koji je prethodno informirao pacijenta i/ili koji će obaviti zahvat. Na kraju, obrazac sadrži i specifikaciju eventualno priloženih dokumenata pristanku, kao i izjavu i potpis o povlačenju danog pristanka. Kao što je predviđeno i hrvatskim Pravilnikom, poseban obrazac odbijanja zdravstvenog postupka sadrži iste podatke kao i obrazac pristanka na dijagnostički i/ili terapeutski zahvat, te izjavu pacijenta da potpuno razumije posljedice odbijanja izvršenja preporučenog zdravstvenog postupka i da u potpunosti oslobađa liječnika i medicinsko osoblje, odnosno cijelu zdravstvenu strukturu, bilo kakve odgovornosti za štetu proizašlu iz donesene odluke. Također, obrazac sadrži i izjavu pacijenta da odobrava/ne odobrava izvršavanje svih dodatnih intervencija koje će se smatrati potrebnim za vrijeme zahvata (uz navođenje primjera intervencije, za izvođenje za koje se može ukazati potreba, uz zahvat koji se provodi), a koje su u interesu pacijentovog zdravlja, te što boljeg ishoda samog zahvata, s naglaskom da se u registru operacija što detaljnije opiše stanje za vrijeme zahvata koje je dovelo do ovih dodatnih intervencija Njemačka Kao primjer obrasca suglasnosti na medicinski tretman korišten je obrazac bolnice Universitätsklinikum des Saarlandes koji u nastavi koristi i Medicinski fakultet iz Hamburga Obrasci suglasnosti unificirani su i sadrže podatke koje u našem pravnom sustavu propisuje čl. 2. Pravilnika, kao što su: naziv nositelja zdravstvene djelatnosti, ime i prezime i potpis pacijenta, datum rođenja, spol, broj zdravstvenog osiguranja, datum ispunjavanja suglasnosti, ime i prezime zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika. Osim navedenih podataka, u obrascu se navodi da se objašnjenje medicinskog zahvata daje kao pomoć u raspravi u svezi s pitanjima iz postupka obaviještenog pristanaka, te radi dokumentiranja najvažnijih pitanja. Obrazac daje objašnjenja zašto i kada se provodi medicinski zahvat, moguće alternative zahvatu, opis načina provođenja zahvata i kolike su šanse za uspjeh zahvata. Daju se pojašnjenja koje su komplikacije moguće nakon operacije, opći i razumno predvidivi, ali i udaljeni rizici, izolirani incidenti i kasnije posljedice i dugoročni poremećaji. Detalji i rizici anestezije (lokalne ili opće) koja će biti primijenjena daju se u odvojenom obaviještenom pristanku. Ukoliko to zahvat obuhvaća, daju se i informacije o stranim tijelima i materijalima koji će za zadnji pregled godine. 93 Uz bolnice i medicinske fakultete u Njemačkoj postoje i tvrtke specijalizirane za pružanje usluga pravne edukacija pacijenata koje nude obrasce obaviještenog pristanka za više od 2000 različitih dijagnostičkih i terapeutskih zahvata na 17 jezika. Nude se i medicinski filmovi koji pružaju uvid u liječenje, intervencije na temelju 3D animacije s područja anestezije, kardijalne kirurgije, očne kirurgije, ortopedije i urologije, a koji su razvijeni u suradnji s medicinskim i pravnim autorima. Softverska rješenja omogućuju pohranu podatka u vezi s obaviještenim pristankom, individualizirane obrasce suglasnosti na medicinski zahvat, elektronički potpis pacijenta.

106 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 105 hvatom biti implantirani pacijentu. Na kraju, daju se i podaci o daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite i preporučenom načinu života. Obrazac sadrži i prostor za: pitanja koja razgovor nije razjasnio, medicinske bilješke u svezi s raspravom o zahvatu (individualni rizici, moguće komplikacije, razloge za odbijanje zahvata) i prostor za podatke koje pacijent treba povjeriti liječniku (podaci o redovnom uzimanju medikamenata, alergijama, oboljenjima). Izjava o suglasnosti pacijenta na zahvat određuje da je s pacijentom obavljen razgovor u svezi s obaviještenim pristankom, na kojem je pacijent primio sve detaljne informacije, da je pacijent bio u mogućnosti postavljati pitanja o svemu što je važno za njega, da nije imao daljnjih pitanja, da se pacijent smatra dovoljno informiranim, te da je suglasan s planiranom operacijom. 9. OTVORENA PITANJA I DALJNJI RAZVOJ INSTITUTA OBAVIJEŠTENOG PRISTANKA Prilikom uređenja instituta obaviještenog pristanka zakonodavac bi morao voditi računa i o pitanjima koja se danas javljaju na teorijskoj i praktičnoj razini u vezi s ovim institutom. Zadnjih godina fokus instituta obaviještenog pristanka je na razotkrivanju informacija pacijentu kao dužnosti liječnika. Obaviješteni pristanak se sve više doživljava kao dinamički proces donošenja odluke i interakcije između pacijenta i liječnika. Pacijent osim što mora biti dobro obaviješten, mora biti u stanju tu obavijest i razumjeti, što znači odvijanje dijaloga između pacijenta i liječnika. Značenje informiranog pristanka je mnogo više od zadovoljavanja puke forme, a u literaturi se spominju i razmatraju različiti modeli tog odnosa Pisani oblik formuliranja informacija koje se daju pacijentima uz suglasnost na medicinski tretman ima koristan učinak. Pacijenti mogu pisane informacije čitati više puta, te ih tako bolje razumjeti i zapamtiti. Navedene informacije mogu prodiskutirati s članovima obitelji. Također, u vrijeme emocionalnog stresa, mnogi pacijenti ne mogu apsorbirati informacije bilo da su dane usmeno ili pismeno, te je stoga najbolje kombinirati pisanu formu informacija i dijalog liječnika i pacijenta 96. U cilju procjene razumijevanja informacija od strane pacijenta, treba zatražiti da pacijent svojim riječima objasni razumljivost primljenih informacija: svoju trenutnu zdravstvenu situaciju, što će se dogoditi ako ne poduzme liječenje, terapijski plan i dogovor koji je postignut. Sam obrazac kojeg je pacijent potpisao, ukoliko ima vrlo široke i neodređene pojmove pred sudom neće predstavljati dokaz o postojanju pristanka na zahvat 97. Zato se predlaže provođenje intervjua obaviještenog pristanka i tek nakon tako izvršenog procesa informiranja može se tražiti pristanak pacijenta 98. Međutim, u opterećenim zdravstvenim sustavima kao što je hrvatski, gdje liječnik raspolaže s vrlo malo vremena po pacijentu, a koje najčešće potroši na birokratske poslove vezane uz dokumentaciju, ova količina vremena nije dovoljna za kvalitetan razgovor i infor- 94 Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str Potrebno je istaknuti i činjenicu da izuzetan tehnološki napredak u dijagnostici i liječenju bolesti pruža pacijentima i liječnicima sve više terapeutskih mogućnosti, svaku sa svojim posebnim prednostima i rizicima. Nove tehnologije primjenjuju se u medicini bez otkrivanja potencijalnih rizika koji se mogu javiti u primjeni što pacijente izlaže znatnom i teško kontroliranom riziku. Katz, Jay, Informed Consent Must It Remain a Fairy Tale?, 10 Journal of Contemporary Health Law and Policy 69 (1994), str zadnji pregled Gazdek. Op. cit. (bilješka 12), str Turković. Op. cit. (bilješka 20), str Ibid., str. 10.

107 106 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 miranje 99. Samo prenošenje informacija pri tome je najlakši dio posla. Puno veći izazov je ocjenjivanje pacijentovog razumijevanja dane informacije 100 (npr. zavisno od njegovog trenutnog emocionalnog stanja) kao i ocjenjivanje mogućih utjecaja na autonomiju, tj. dobrovoljnost odlučivanja pacijenta (npr. članova obitelji pacijenta koji utječu na donošenje odluke) U skladu sa zahtjevom da očitovanje volje, da bi bilo valjano, mora biti učinjeno slobodno, ozbiljno, određeno i razumljivo 103, obaviješteni pristanak ne može se pribaviti ukoliko pacijent nije potpuno budan, ili je pod utjecajem sedativa, kao ni neposredno prije samog zahvata, odnosno nakon što primi medikamente koji mogu utjecati na njegovo stanje budnosti i shvaćanja. U literaturi se također pledira da bi postupak u vezi s obaviještenim pristankom trebao provoditi liječnik obiteljske medicine. Ovo se opravdava okolnošću da specijalizirani liječnici, koji će provesti sam medicinski zahvat, nisu adekvatno osposobljeni za preuzimanje obveze suodlučivanja s pacijentom 104. Liječnik u provođenju ovog postupka mora obratiti pažnju na čimbenike koji mogu utjecati na razumijevanje informacija: stupanj obrazovanja pacijenta, jezik kojim se pacijent služi, autonomiju u odlučivanju. Značenje obaviještenog pristanka je u sprječavanju obmane i prinude bolesnika. U tom smislu, značajna je i količina informacija koja se pruža bolesniku. Previše informacija, usko tehničke i stručne prirode, može preopteretiti i najobrazovanijeg bolesnika i omesti ga u rasuđivanju, dok šture, generalizirane informacije mogu dovesti do toga da bolesnik donosi odluku bez razumijevanja. Liječnik bi trebao postupno informirati bolesnika, od općenitijih do detaljnijih objašnjenja, ovisno o bolesnikovoj želji da se dalje informira 105. Način na koji je informacija prezentirana od velikog je utjecaja na to što će pacijent od nje zapamtiti. Treba imati na umu da se većina sudskih postupaka ne temelji na greški u medicinskom tretmanu, već u osnovi ima grešku u komunikaciji 106. Učinkovito informiranje pacijenta o medicinskom zahvatu koji će se provesti može biti izvršeno korištenjem kompjutorskog programa. Što je više informacija interaktivno podijeljeno, više će ih pacijent upamtiti. Ovo omogućuje i da se prijenos informacija prilagodi brzini i želji pacijenta u interaktivnom kontekstu. Razvijaju se informatički testovi kojima se provjerava jesu li pacijenti razumjeli informacije. Kompjutorski interaktivni programi obaviještenog pristanka imaju prednost u snimanju svakog koraka u pacijentovom primanju informacija. U osnovi, ovaj program predstavlja digitalni obrazac obaviještenog pristanka. U ovim programima, prvo se analizira pacijentova sposobnost na davanje suglasnosti na zahvat. Zatim se daju osnovne informacije o konkretnom medicinskom zahvatu kroz 99 Ako se od pacijenta traži da suglasnost daje u kratkom roku, utječe se na njegovu mogućnost da razumije danu informaciju. Kada se pacijentu ne ostavlja dovoljno vremena za davanje suglasnosti, možemo govoriti o obliku prisile prema pacijentu. Turčinov, Renata, Informirani pristanak ili pravo pacijenta na suodlučivanje, MEDIX, Vol. 17, No. 94/95, 2011., str Npr. novije britansko istraživanje analiziralo je postupak provođenja obaviještenog pristanka kod pacijenata s moždanim udarom. Otkriveno je da 39% pacijenata uključenih u istraživanje nije znalo da jedna četvrtina znači 25%. Zaključeno je da značajan postotak iz ove skupine pacijenata ne može razumjeti jednostavnu statističku informaciju. Ukoliko postupak provođenja obaviještenog pristanka predstavlja informiranje pacijenta kako bi on mogao donijeti izbalansiranu i razumnu odluku, a temelj koje je statistički podatak, mnogi pacijenti ne bi bili u stanju dati svoj valjani obaviješteni pristanak. Grimm. Op. cit. (bilješka 27), str Jermić. Op. cit. (bilješka 83), str Nedvojbeno je da je pacijent ovlašten primiti i tražiti savjete i pomoć pri donošenju odluke, posebno od članova svoje obitelji. Uvjeravanja, međutim, ne smiju ugroziti samostalnost pacijenta u donošenju odluke o pristanku. Klarić. Op. cit. (bilješka 1), str Ibid., str Katz. Op. cit. (bilješka 95), str Jeremić. Op. cit. (bilješka 83), str Wouter, KG Leclercq; Bram, J. Keulers; Saskia, Houterman; Margot, Veerman; Johan, Legemaate; Marc, R. Scheltinga, A survey of the current practice of the informed consent process in general surgery in the Netherlands, Patient Safety in Surgery, Volume 7, 2013, Published online 2013, January 21., str zadnji pregled godine.

108 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 107 tekst, zvučni zapis i video isječke. Pacijent može izabrati opcije za dodatne informacije u vezi s tehničkim, medicinskim i pravnim pojmovima. Provjerava se pacijentovo znanje o zahvatu, te se informacije ponavljaju prije nego pacijent pristupi dijelu programa u kojem daje pristanak na zahvat. Dio programa koji uključuje pristanak pacijenta sadrži pregled medicinskog zahvata, rizike i alternative zahvatu. Pacijent ili liječnik mogu ispisati obrazac obaviještenog pristanka, koji oboje potpisuju, nakon što je odgovoreno na sva preostala pitanja u vezi sa zahvatom. Iznenađujuće, od ovog pristupa osobitu korist imaju pacijenti s ograničenim informatičkim iskustvom, nižeg obrazovnog stupnja, te stariji pacijenti 107. U literaturi se, u posljednje vrijeme, naglašava pitanje obaviještenog pristanka u vezi sa zahvatima histerektomije 108. U SAD histerektomija je, po učestalosti postupka obavljanja, drugi zahvat odmah iza carskog reza, a koji je često kritiziran da se obavlja nepotrebno. Histerektomija u SAD-u uzrokuje i veliki broj parnica u vezi s obaviještenim pristankom, kao i zakonodavnu djelatnost u cilju reguliranja ovog problema. Zahvat histerektomije uključuje ozbiljne zdravstvene rizike, ali i psihološke učinke za ženu-pacijenta. Sudski postupci u vezi s ovim zahvatom proizlaze iz nepotpunog informiranja pacijentica o rizicima koje zahvat uključuje, te nepotpunom informiranju o mogućim zamjenama (alternativama) za preporučeni postupak histerektomije. Tako se npr. ističe da je uobičajena alternativa zahvatu histerektomije ne vršenje zahvata Tako je u predmetu Steel v. St. Paul Fire & Marine Insurance Co. 111, Prizivni sud Louisiane, povodom tužbe podnesene zbog liječničke pogrješke u svezi sa zahvatom histerektomije, utvrdio da iako je odstranjivanje maternice, u navedenom slučaju, razborit postupak, ipak je postojala prihvatljiva alternativa. Tužiteljica nije bila u dokazanoj opasnosti i još je uživala pravo na vlastitu odluku. Uslijed činjenice da obaviješteni pristanak smanjuje broj nepotrebnih histerektomija, savezna država New York donijela je propis temeljem kojega je Ministarstvo zdravstva savezne države New York razvilo standardizirani obrazac u kojem se detaljno opisuje postupak histerektomije, uvjete za poduzimanje zahvata, rizike i koristi od zahvata, psihološke promjene i popratne učinke zahvata, kao i alternative zahvatu. Obrazac je učinjen dostupnim u klinikama, bolnicama i uredima liječnika, za distribuciju svakom pojedincu u svezi sa zahvatom histerektomije. Obrazac je dostupan i u višejezičnom izdanju Ibid., str Histerektomija (lat. hysterectomia, eng. hysterectomy, franc. hysterectomie), odstranjivanje maternice. Vrši se u različitim situacijama koje nalažu parcijalno ili totalno uklanjanje maternice; najčešće zbog karcinoma. Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1967., str Napoli, Lisa, The Doctrine of Informed Consent and Woman: The Achievement of Equal Value and Equal Exercise of Autonomy, The American University Journal of Gender & the Law, 4, Spring 1996., str cgi/viewcontent.cgi?article=1178&context=jgspl, zadnji pregled godine. 110 Navodi se da u velikom broju slučajeva odstranjivanje maternice predstavlja izborni zahvat koji se provodi ne iz medicinske nužnosti, već radi poboljšanja kvalitete života žene uklanjanjem abdominalne boli i prekomjernog menstrualnog krvarenja. Carlson, J. Karen; Miller, A. Buell; Fowler, J. Floyd, The Maine Women s Health Study: I. Outcomes of Hysterectomy, Obstetrics & Gynecology, Volume 83 - Issue 4, April 1994, str So.2d 843 (1979) (La. Ct. App. 1979). zadnji pregled godine. 112 Napoli. Op. cit. (bilješka 109), str

109 108 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, PREPORUČENI FORMAT I SADRŽAJ OBRASCA SUGLASNOSTI NA MEDICINSKI TRETMAN U CILJU ZADOVOLJENJA ZAHTJEVA ZA SUODLUČIVANJEM PACIJENTA Obrasci obaviještenog pristanka trebaju odražavati ciljeve instituta obaviještenog pristanka i suodlučivanja. U tom smislu, cilj ovog rada je ustanoviti ispunjava li sadržaj obrazaca obaviještenog pristanka propisane standarde za ostvarivanje prava pacijenta na suodlučivanje, kao i ponuditi rješenja za ostvarenje ovog zadatka. Minimalni zahtjevi za ostvarenje obaviještenog pristanka u obrascima zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te kod privatnih zdravstvenih radnika određuju ZZPP i Pravilnik. Kvalitetno dizajniran obrazac obaviještenog pristanka može stimulirati komunikaciju između liječnika i pacijenta, prijenos značajnih informacija i poboljšati kvalitetu odnosa liječnik-pacijent. Očekivano, obrasci, trenutno u uporabi, imaju brojne nedostatke. Tako, uz one već navedene, vezane uz neudovoljavanje zahtjevima iz zakonskih i podzakonskih propisa, obrascima KBCO-a načelno se može uputiti kritika vezana uz ostvarenje cilja obaviještenog pristanka. Preporučene izmjene odnosile bi se na unošenje grafičkih prikaza organa koji će biti podvrgnut zahvatu kao i shematskog prikaza zahvata koji se provodi. Obrasci suglasnosti na medicinski tretman, u analiziranim primjerima iz izabranih zdravstvenih i pravnih sustava, bez izuzetka, opremljeni su ovakvim prikazima, dok se kod nas primjenjuju samo iznimno. Obrasci suglasnosti KBCO također ne nude specifične informacije kao što su: vjerojatnost nastupa određenog rizika (npr. u postotcima), ili razdoblje nakon kojeg se od zahvata mogu očekivati nuspojave. Obavijest o tome da pacijent može u svakom trenutku povući pristanak na zahvat, a koja je sastavni dio obrazaca iz analiziranih sustava, nije i sastavni dio obrasca suglasnosti na medicinski zahvat KBCO-a. Također, kako je već istaknuto, obrasci KBCO-a ne upućuju na alternative medicinskom zahvatu koji se ima provesti, kao ni prednosti tretmana koji će se provesti. U tom smislu, potreban je redizajn obrazaca obaviještenog pristanka i poboljšanja u sadržaju informacija radi ostvarenja zahtjeva za obaviještenim suodlučivanjem. Autori često ističu da je za ostvarenje ovog cilja potrebno omogućiti aktivno sudjelovanje pacijenta u izboru između prihvatljivih alternativa 113. To bi značilo uvođenje modela obaviještenog pristanka koji zahtijeva raspravu liječnika i pacijenta o svakom koraku u medicinskom tretmanu. Obrazac obaviještenog pristanka trebao bi sadržavati informacije prilagođene svakom pacijentu posebno, tj. biti individualiziran za svakog pacijenta, tzv. tailor-made formular. Nijedan oblik obrasca ne jamči adekvatan oblik suodlučivanja između liječnika i pacijenta, ali idealno formuliran obrazac može osigurati jasnu i potpunu suradnju obiju strana 114. Također, možemo postaviti pitanje i potrebe za standardiziranjem oblika i sadržaja obrasca suglasnosti na medicinski zahvat. Naime, ZZPP i Pravilnik taksativno navode koje elemente obrazac mora sadržavati i o kojim podacima pacijent ima pravo i mora biti potpuno obaviješten. Ovo je zbog potrebe za zajedničkim i nedjeljivim navođenjem ovih podataka u praksi, u svakom konkretnom slučaju 115. Međutim, možemo uočiti da svaka klinika i odjel KBCO-a ima vlastiti oblik i strukturu obrasca. Unificirana forma i sadržaj obrasca bila bi značajna za pravnu sigur- 113 Melissa, M. Bottrell; Hillel, Alpert; Ruth, L. Fischbach; Linda, L. Emanuel; Hospital Informed Consent for Procedure Forms: Facilitating Quality Patient-Physician Interaction, JAMA Surgery Formerly Archives of Surgery, January 2000, Vol 135, No. 1, str. 31., zadnji pregled godine. 114 Ibid. 115 Čizmić, Jozo, Pravo pacijenta na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 29, No. 1, (2008), str. 234.

110 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 109 nost liječnika i pacijenata, ali i značajna za formiranje sudske prakse u svezi s pitanjem prava na suodlučivanje pacijenta. Kao poseban problem može se navesti i dostupnost obrasca suglasnosti na medicinski zahvat. Naime, na web-stranici KBC-a Osijek, kao i na web-stranicama pojedinih klinika i odjela KBC Osijek, nema objavljenog obrasca suglasnosti na medicinski zahvat 116. Institucije zdravstvene skrbi, u kojima se obavljaju dijagnostički i terapeutski zahvati, ali i obrazovne institucije kao što su medicinski fakulteti, imaju važnu ulogu u podršci i pomoći zdravstvenim radnicima kod ostvarivanja njihove obveze omogućavanja pacijentu ostvarivanja njegovog prava na suodlučivanje 117. U analiziranim pravnim i zdravstvenim sustavima, bolnice i medicinski fakulteti na svojim web-stranicama obvezno imaju i primjere obrazaca suglasnosti na medicinski zahvat. Ovo je važno kako iz spomenutog razloga pomoći zdravstvenim radnicima da pacijente upoznaju s njihovim pravima iz instituta obaviještenog pristanka, ali i promicanja načela dostupnosti zaštite prava pacijenata deklariranog čl. 5. ZZPP. 11. ZAKLJUČAK Republika Hrvatska je propise koji uređuju institut obaviještenog pristanka donijela kao rezultat prihvaćanja Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, a temeljem svijesti o potrebi reguliranja prava pacijenata, prije svega prava na samoodređenje. Međutim, postoji velika razlika između pravne teorije i svakodnevne prakse u primjeni instituta obaviještenog pristanka. Upravo na ovaj problem ukazano je u članku kroz analizu obrazaca suglasnosti kojom se prihvaća pojedini preporučeni dijagnostički, odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek. Upozoreno je na neusklađenost sadržaja obrasca s odredbama ZZPP-a i Pravilnika. Ukazuje se i na problem opsega obavijesti pacijentu kao najspornijeg praktičnog pitanja obaviještenog pristanka. Zbog toga se u radu daje uvid u obilježja obrasca suglasnosti na medicinski zahvat u odabranim pravnim sustavima kontinentalnoeuropskog i common law pravnog kruga kako bi se ukazalo na ostvarivanje prihvaćenog standarda adekvatnog informiranja u praksi. Prikaz različitih praktičnih rješenja u formuliranju obrazaca suglasnosti na medicinski tretman može poslužiti i eventualnim de lege ferenda rješenjima u našem pravnom sustavu. Također, ukazano je na neka od otvorenih pitanja koja se danas javljaju na teorijskoj i praktičnoj razini, a o kojima bi zakonodavac morao voditi računa prilikom uređenja instituta obaviještenog pristanka. U radu se preporučuje format standardiziranog obrasca suglasnosti na medicinski tretman koji bi bilo potrebno potpuno implementirati u svakodnevnu praksu kao i izmjene u sadržaju relevantnih elemenata obrasca radi zadovoljenja zahtjeva za suodlučivanjem pacijenta. 116 Isti je slučaj i sa ostala tri Klinička bolnička centra u Republici Hrvatskoj; Rijekom, Splitom i Zagrebom. 117 Appendix II, Summaries of the Reports from the President s Commission for the Study of Ethical Problems in Medicine and Biomedical and Behavioral Research, Fed Regist Jul 28;48(146): , str. 281., pdf, zadnji pregled godine.

111 110 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 POPIS LITERATURE 1. Knjige i članci Appendix II, Summaries of the Reports from the President s Commission for the Study of Ethical Problems in Medicine and Biomedical and Behavioral Research, Fed Regist Jul 28;48(146): Bullock, Emma Cecelia, Informed consent and justified hard paternalism, A thesis submitted to the University of Birmingham for the degree of Doctor of philosophy, University of Birmingham, April Carlson, J. Karen; Miller, A. Buell; Fowler, J. Floyd, The Maine Women s Health Study: I. Outcomes of Hysterectomy, Obstetrics & Gynecology, Volume 83 - Issue 4, April Committee Opinion, The American College of Obstetricians and Gynecologists, Committee on Etics, Number 439, August, Čizmić, Jozo, Pravo pacijenta na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 29, No. 1. Erwin, Deutsch; Hans-Ludwig, Schreiber, Medical Responsibility in Western Europe, Research Study of the European Science Foundation, Springer-Verlag, Berlin, Heidelberg,New York, Tokyo, Faden, Ruth, R.; Beauchamp, Tom, L.; King, Nancy, M., P., A History and Theory of Informed Consent, New York, Oxford, Oxford University Press, Gavella, Nikola, Osobna prava (I. dio), Zagreb, 2000., str. 65. Gazdek, Davorka, Informirani pristanak u liječenju ovisnosti o opijatima, Doktorska disertacija, Zagreb, Grimm, Douglas Andrew, Informed Consent for All! No Exceptions, George Washington University, Law School, George Washington University, Jeremić, Vida, Informirani pristanak: komunikacija između liječnika i bolesnika, Godišnjak Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci JAHR, Vol. 4, No. 7. Katz, Jay, Informed Consent Must It Remain a Fairy Tale?, 10 Journal of Contemporary Health Law and Policy 69 (1994). Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Matice Hrvatske, Zagreb, Klajn-Tatić, Vesna, Obaveštenje i pristanak na medicinsku intervenciju. Klarić, Petar, Povreda prava na tjelesni integritet u medicini, u: Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (ur. Petar Klarić), Narodne novine, Zagreb, Klarić, Petar; Vedriš, Martin, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006 Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, Melissa, M. Bottrell; Hillel, Alpert; Ruth, L. Fischbach; Linda, L. Emanuel; Hospital Informed Consent for Procedure Forms: Facilitating Quality Patient-Physician Interaction, JAMA Surgery Formerly Archives of Surgery, January 2000, Vol 135, No.1. Mittermayer, Renato; Huić, Mirjana; Meštrović, Josipa; Kvaliteta zdravstvene zaštite, akreditacija nositelja zdravstvene djelatnosti i procjena zdravstvenih tehnologija u Hrvatskoj: uloga Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu, Acta Medica Croatia, Vol. 64, 2010., broj 5. Napoli, Lisa, The Doctrine of Informed Consent and Woman: The Achievement of Equal Value and Equal Exercise of Autonomy, The American University Journal of Gender & the Law, 4, Spring 1996.

112 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 111 Nikšić, Saša, Građanskopravna odgovornost za liječenje bez pristanka, u: Građanskopravna odgovornost u medicini (ur. Barbić, Jakša), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, Nikšić, Saša, Ugovor o zdravstvenoj usluzi, Doktorska disertacija, Zagreb, Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, Narodne novine br. 10/08. Schwartz, Robert, L., Autonomy, Futility and the Limits of Medicine, u: BIOETHIC AN ANT- HOLOGY (ur. Helga Kuhse&Peter Singer), Sorta-Bilajac, Iva, Informirani pristanak u UNESCO-vim bioetičkim dokumentima, JAHR, Vol.1 No.1 Svibanj Stanford Encyclopedia of Philosophy, Informed Consent, First published Sep 20., Turčinov, Renata, Informirani pristanak ili pravo pacijenta na suodlučivanje, MEDIX, Vol. 17, No. 94/95, Turković, Ksenija, Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH. Turković, Ksenija, Pravo na odbijanje medicinskog tretmana u Republici Hrvatskoj, Medicina Fluminensis, Vol. 44 No. 2, Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/90., 135/97., 8/98. pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. pročišćeni tekst, 55/01. ispravak Wouter, K. G. Leclercq; Bram, J. Keulers; Marc, R. M. Scheltinga; Paul, H. M. Spauwen; Gert-Jan van der Wilt, A Review of Surgical Informed Consent: Past, Present, and Future. A Quest to Help Patients Make Better Decisions, World Journal of Surgery, 2010., July, 34(7). Wouter, KG Leclercq; Bram, J. Keulers; Saskia, Houterman; Margot, Veerman; Johan, Legemaate; Marc, R. Scheltinga, A survey of the current practice of the informed consent process in general surgery in the Netherlands, Patient Safety in Surgery, Volume 7, Pravni izvori Kazneni zakon, Narodne novine br. 125/11., 144/12. Kazneni zakon, Narodne novine br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 143/12. Zakon o krvi i krvnim pripravcima, Narodne novine br. 79/06., 124/11. Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, Narodne novine br. 124/11. Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05., 41/08. Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine o zabrani kloniranja ljudskih bića i Dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, u vezi s presađivanjem organa i tkiva ljudskog podrijetla, Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 13/203. Zakon o presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, Narodne novine br. 177/04., 45/09. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Narodne novine br. 111/97., 27/98., 128/99., 79/02. Zakon o zaštiti prava pacijenata, Narodne novine br. 169/04. 37/08. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 70/12., 144/12., 82/13.

113 112 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine br. 75/93., 11/94., 55/96., 1/97. pročišćeni tekst, 129/ Sudska praksa Salgo v. Leland Stanford etc. Bd. Trustees, 154 Cal.App.2d 560, [Civ. No First Dist., Div. One. Oct. 22, 1957.], Schloendorff v. Society of New York Hosp., 105 N.E. 92, 93 (N.Y. 1914). SchloendorffvSociety_of_NY.pdf Steel v. St. Paul Fire & Marine Insurance Co. 371 So.2d 843 (1979) (La. Ct. App ). leagle.com/decision/ so2d843_ Važnije web stranice korištene kao izvori patienteninfo/intensivstation_ioi/externe_patientenaufnahme/

114 Davorin Pichler: Obaviješteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaća preporučeni dijagnostički odnosno terapeutski postupak Kliničkog bolničkog centra Osijek i njihova usklađenost s propisima i međunarodnom praksom 113 Davorin Pichler, Ph.D., Senior Assistant, Faculty of Law in Osijek Informed consent in forms by which a recommended diagnostic i.e. therapeutical procedure in the Clinical hospital of Osijek is agreed to and their harmonisation with regulations and international practice Summary The paper analyses the adjustment of consent forms by which a recommended i.e. therapeutical procedure of the Clinical hospital in Osijek is agreed to and harmonized with the provisions of the Law of patients rights and the Informed consent form and refusal of a particular diagnostic ie. therapeutical procedure regulations. Many defects in forms have been observed ( a notice scope issue, alternatives for recommended procedure, risks to be taken into account concerning the operation, inconsistency in terminology) and thus some alternations have been suggested to improve it. The paper deals with consent forms to a medical treatment in diverse legal and health systems with an aim to establish an acceptable standard of adequate informing in practice. Furthermore, a review has been made of issues of theoretical and practical nature that legislator should take into account when establishing the institute of informed consent. Key words: Informed consent, patient s autonomy, paternalism, consent form, alternative procedures, notice scope

115 114 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Dr. Davorin Pichler, der Höhere Assistent Fakultät für Rechtswissenschaften, Josip Juraj Strossmayer Universität in Osijek Informierte Zustimmung in Zustimmungsformularen, durch welche die vorgeschlagene diagnostische bzw. therapeutische Behandlung im Krankenhauszentrum Osijek von Patienten angenommen wird und deren Übereinstimmung mit internationalen Vorschriften und Praxis Zusammenfassung In dieser Arbeit wird die Übereinstimmung der in Zustimmungsformularen, durch welche die vorgeschlagene diagnostische bzw. therapeutische Behandlung im Krankenhauszentrum Osijek von Patienten angenommen wird mit Bestimmungen des Patientenrechtegesetzes, der Vorschriften über Zustimmungsformular und der Erklärung über die Ablehnung bestimmter diagnostischer bzw. therapeutischer Behandlung. In Formularen wurden zahlreiche Mängel entdeckt, insbesondere in Bezug auf die Fragen des Umfangs der Information, der Alternativen bezüglich der vorgeschlagenen Behandlung, der mit der Behandlung verbundenen Risikos, der terminologischen Unausgeglichenheit, usw. Es werden aber auch die Abänderungen zum Zweck deren Verbesserung vorgeschlagen. Weiter in der Arbeit werden die Zustimmungsformulare der anderen ausgewählten Rechts- und Krankenschutzsysteme dargestellt, um auf die Wahrnehmung der in der Praxis geltenden Normen der informierten Zustimmung der Patienten hinzuweisen. Darüber hinaus wird ein Überblick über die offenen Fragen auf der theoretischen und praktischen Ebene dargeboten, welche der Gesetzgeber in der Regelung der informierten Zustimmung in Betracht ziehen sollte. Schlagwörter: Informierte Zustimmung, die Patientenautonomie, Paternalismus, der Zustimmungsformular, die Alternativbehandlung, der Informationsumfang

116 Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues 115 Renata Perić, Ph.D., Full Professor, Faculty of Law in Osijek University of Osijek Ljubica Kordić, Ph.D., Assistant Professor, Faculty of Law in Osijek, University of Osijek Vedran Mesarić, mag. iur. Review paper UDK : /2013 The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues Abstract: Keywords: Reduction of government economic activity in the past 30 years was accompanied by a proportionate decrease in the scope and form of government taxation. The financial crisis that erupted in 2008 changed this paradigm, as it was expected from the state to once again intervene in order to restore calmness to markets. In this context, taxation became the most important tool of government policy. Therefore, in this paper an examination of the nature of the government policy during the crisis was undertaken. After the nature of government taxation policy was determined, and its importance for the state itself established, a case study in the form of a comparative analysis was undertaken. By using the example of Croatia as a reference, taxes of goods and services, inheritance taxes and personal income taxes were analyzed. In the last part of the paper conclusions were driven concerning Croatian taxation policy with reference to the financial crisis taxes, financial crises, taxation policy, Croatia 1. Introduction The great recession that swept the globe in 2008 unleashed a tremendous shockwave whose aftermath unveiled serious problems in some of the world s economies, most notably in Europe. The crisis that started with the collapse of major U.S. investment banks in the autumn of 2008 was mostly alleviated by the end of 2009 through intervention of world s major economies by a unified response agreed within the framework of the G20 group. This response concentrated mostly on the reform of the existing financial system, coupled with massive bailouts (as was the case with the United States) and stimulus packages (in case of the People s Republic of China) whose purpose was to stabilize the market. Just as the world economy was picking up its pace, another predicament struck in the form of a simple statement by the then Greek finance minister, George Papaconstantinou, at a meeting of the Eurozone s finance ministers. In this statement, the Greek government made public their conclusion that the country s budget deficit would not be 3.7%, as they previously predicted, but could reach as much as 12%. In addition to such a discrepancy, the country was also having difficulties collecting taxes. Such a statement, coming from a country which previously enjoyed above EU-average yearly GDP-growth rates, and was also a member of the Eurozone, not only resulted in Greece s sovereign credit rating soon being degraded to junk status, the spread between its referential 10 year government

117 116 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 bond yield compared to that of Germany reaching new heights and the unemployment rate reaching the highest levels in modern Europe, but also caused a financial collapse in other European perimeter countries (Portugal, Italy, Ireland, Spain) that have joined Greece in a club that had derisively been lumped together under the acronym PIIGS. Naturally, such a downfall, especially in major European countries like Italy and Spain, could not pass without trace in other European countries, above all those (like France) which had important investments in some of the PIIGS countries. Today, the year is 2013 and the crisis in Europe has no end in sight. To make matters worse, additional European countries (like Cyprus) had to be placed under EU- IMF supervision, while the latest information being released by the relevant authorities in the newest EU member state Croatia predict the same destiny for this former Yugoslav republic. Rise in unemployment, emigration, suicides and public debt coupled with a fall in industrial production, birth rates and average wages had its counterpoint in the ever-growing gap between the rich and poor. A similar trend could also be observed in the United States, as well as in Japan, which experienced its own, albeit domestic, version of the great recession at the end of the es. Keeping in mind the above mentioned circumstances, it is surprising that the governments of countries most hit by the recession have been hesitant at best to try to spread the tax burden by laying it more on the top earners. In the process of balancing a budget most countries were tending to save on expenditures which would benefit the general population, while at the same time they increased such taxes and general tax forms which target wide masses of population, especially those not necessarily being in the top earners bracket. After a short introduction, an overview of the tax response to the crisis will be offered, according to the forms that it has taken. At first, philosophical, legal and economic notions on which the analysis is based will be presented.. The main part of the paper is focused on a comparative analysis, based on the example of Croatia, which will then be compared with examples and developments (including most recent ones) from other countries whenever possible. The example of Japan is of special importance for this paper, both because the ongoing discussions there concerning the imminent increase in the consumption tax rate will allow a presentation of the latest considerations of relevant economists also tackling with this subject, and because Japan (or rather its present condition) can offer an interesting look into the future from the point of view of both Europe and to a degree also the United States: Japan s rapidly ageing population, ballooning public debt (with highest debt/gdp ratio in the world), increasing expenditures on social and medical care as well as increasing competition with other global powers mean that this country has to face today the problems that await the western world tomorrow. It is also important to say that these analyses are by no means exhaustive, but merely serve to give an appropriate overview of the investigation into the topic. Hopefully, a continuation of this investigation in the future will be possible. 2. On the nature and origin of taxes Famous British-Pakistani writer and filmmaker Tariq Ali mentioned a wave of triumphalism being emitted from liberal and capitalist circles after the end of the Cold War. 1 Indeed, even before the Berlin Wall fell, an article entitled The End of History? by noted American political scientist Francis Fukuyama was published in the National Interest magazine. Presenting a variation of 1 The Blair Kitsch Project,

118 Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues 117 Hegelian theory, Fukuyama stated that the breaking apart of the Soviet bloc represented a final triumph of both political and economic liberalism. 2 Teachings which pointed to a different nature of historical developments were unheeded, even in the case of Hegel s own idea of Zeitgeist (Ger. Spirit of the age). History, of course, neither ended in 1989, nor in 2001, nor in The events of only the last five years encourage us to turn to a famous fragment by the ancient Greek philosopher Heraclitus, who stated We both step and do not step in the same rivers. We are and are not. 3 In line with this way of thinking is the work of British economists Joan Robinson and John Eatwell, who state that The fundamental lapse... was the belief that market economy always tends to strike a balance, like a pendulum which, moving back and forth, always approaches a position of inaction. This analogy is false. Movement in space is possible forwards and backwards, while movement in history exists only in one direction, from past towards the future. The life of man lacks the possibility to predict accurately. 4 Also important is their critique of the metaphysical way of thinking in social sciences. By metaphysical is meant a usage of language which does not convey real information, does not describe logical connections and does not provide detailed instructions, yet its goal is to influence behavior. 5 Also relevant for the upcoming analysis is a quote by Hiroyuki Kojima, professor at Teikyo University in Japan who said in an interview for the Asahi Shimbun newspaper that If you compare economics with physics, the former still has a long way to go before it even gets to the Newtonian stage. 6 To this the reporter added This must mean that the future of the economy cannot be predicted in the way the movement of heavenly bodies can be predicted. 7 Law and economics are both social sciences, yet for all the things that they have in common, one thing separates them: law is a static science, while economics is comparatively more dynamic. Analysis conducted in either sphere however, must not deviate from the knowledge that both the observer and the matter observed are subject to change. The analysis which lies at the center of this paper will be undertaken by parting from this fundamental notion, which should secure greater accuracy for its final result. 3. Comparative analysis 3.1. On economic importance of taxes It has so far been established that taxes are income of the public authority, now an analysis of their importance both for the authority in question and for its society is to be undertaken. The best way to analyze economic importance of taxes is to use statistical information containing relevant data. Before passing onto this numerical analysis however, it would do well to present some opinions and statements which can be use to better explain numbers that will be provided. 2 Le Monde Diplomatique, Atlas Globalizacije, MASMEDIA, Zagreb, 2006, page 48 3 Heraklit, Fragmenti, Beograd, Grafos, 1979, page 29, quotation translated by Serbian by the author 4 Robinson Joan, Eatwell John, Uvod u suvremenu ekonomiku, Zagreb, Ekonomska biblioteka, 1981, page 68 5 Cf. ibid., page 22-23, quotation translated from Croatian by the author 6 VOX POPULI: BOJ takes big gamble on nation s future, , Ibid.

119 118 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 Previously in the paper, 8 a notion of the purpose of the state has been introduced, which should influence both the way taxes are collected and the way they are spent. American political scientist Francis Fukuyama (also mentioned in the first excursus) developed a matrix on which countries can be placed according to the scope of their state functions and the strength of their state institutions, respectively. Figure 1: State Scope and Strength Source: Fukuyama Francis, The Imperative of State-building, Journal of Democracy, April 2004, page 23 Fukuyama explained that the positioning of the United States on the left side of the matrix was due to the fact that a smaller percentage of its GDP came from the state sector 9 (this fact will also be evident from the tables concerning tax income, presented below). He also stated that the role of the state generally increased from the beginning of the 20 th century, up until the es, at which point state sectors in Europe and the United States consumed close to 50% of their respective annual GDP (in 1900 the figure was close to 10%). Such a development brought about an uprising among the (economically) liberal circles, whose champions aggressively pursued policies aimed at decreasing the role that the state played in the economy of a country. 10 These policies, indeed the theories of Fukuyama himself, seemed to present a radical change from the prevailing economic thought in the West in the 1970-es, when even American president Richard Nixon stated Now we are all Keynesians. 11 In that time, the opinion expressed by British economist Joan Robinson that markets probably are efficient mechanisms for allocation of resources and the setting of prices, but they generally could not provide full employment or prevent major instabilities was taken almost for granted. Hence a role for the state (even in 8 Amplius, footnote 35 9 Fukuyama Francis, The Imperative of State-building, Journal of Democracy, April 2004, page Cf. ibid., page Boyer Robert, States Against Markets: The Limits of Globalization, Routledge, New York, 1996, page 84

120 Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues 119 the form of interventions) was thought to be necessary. 12 Today the liberal school of thought prevails in the Western world, despite its evident failure in the crisis that erupted in This however does not mean that the role of the state is unimportant. If the relevant figures, available from OECD are examined, it will be seen that income from taxes have been very robust, even increasing after the beginning of recession. 13 Knowledge that taxes, which are one of the means that state has at its disposal for accomplishing its policies, play an important role in modern economies is a starting point for the analysis that will be undertaken as the main part of the paper Taxes on goods and services The following rule concerning the effect of taxes is to be observed in a market economy: the tax burden... always manifests in withholding from spending on the part of private individuals 14, so that necessary means would be available for state needs. 15 This quote by Jure Šimović will be of great use, not only concerning the role of taxes on goods and services, but for all the parts of the following analysis. The reduction in spending can be accomplished, generally speaking, in two ways: the public authority can tax the income of private persons which influences the pool of money available to them for consumption, or they can tax goods and services offered on the market so that they become more expensive for the buyer, which ipso facto reduces their purchasing power. 16 The analysis begins with taxes on goods and services which, as it will be seen, play a very interesting role in tax systems of contemporary countries. The reasons for their importance can be attributed to the non-negligible quantity of money coming from them, the relative ease and cheapness of their collection as well as the relative stability of income deriving from them. 17 Data available from OECD make it clear that some countries derive more than a third of their total tax revenue 18 and up to 15% of their GDP 19 from taxes on goods and services. For the purposes of this comparative analysis, the examples will be limited to those of two countries: Croatia and Japan The example of Croatia The Value-Added Tax (Cro. Porez na dodanu vrijednost, PDV) is by far the most important type of taxes on goods and services collected in Croatia. It was introduced in 1998 with a standard 12 Ibid. 13 Total tax revenue Taxation: Key Tables from OECD, Cf. section Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page 367, translated from Croatian by the author 16 Ibid. 17 Ibid

121 120 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 rate of 22% 20, which remained unchanged until 2009 when it was increased to 23% 21 as part of the measures introduced to combat the crisis. It was once again increased in this time to 25% (reduced rates being 10% and 5%) 22, which ranked Croatia second in the world (alongside Sweden, Denmark and Norway) in terms of highest VAT rate, behind only Hungary whose rate was 27%. 23 Such a high VAT tax rate in Croatia reflected on the amount of money collected from this source: in 1998 (the first year after the introduction of VAT in Croatia) HRK were collected, which accounted for 30.12% of all the state income in that year (or more than 45% of all the tax income). In 2002, this amount increased to HRK, or 35.01% of state income (53% of all tax income). 24 This upward trend continued, reaching its zenith in 2008 when HRK was collected (35.68% of all state income, 59% of all tax income) saw a decrease to HRK (33.60% of all state income, 58% of all tax income), notwithstanding an increase in VAT. The data for 2010 and 2011 remained almost the same, even if the share of VAT in total state income increased, mostly due to a significant fall in income flows from other sources however saw a rebound almost to levels from 2008, as HRK were collected (37% of all state income, 62% of all tax income). 25 From the above given information it can be concluded that two increases in the VAT rate have compensated (from the point of view of Ministry of finance) a decrease in spending during the crisis. This however leads to another problem. Šimović correctly observed that a great advantage of taxes on goods and services is their potential to be used as a very elastic and efficient instrument of economic policy. 26 This potential is based, among other things, on the fact that VAT is an indirect, objective tax, and a general tax 27 in most countries, meaning that it has to be paid by taxpayers no matter what. At the same time income from VAT can be spent as authorities see fit. Some of the effects of such policy were published in October 2013, when the IMF published its fiscal monitor, a half-yearly analysis of budget-balancing in member countries. The authors noted that increases in VAT rate have been a popular method for dealing with the crisis. 28 This trend has been coupled with a steady increase in indirect taxes and a decrease in direct taxes (especially for the top earners). 29 Such a tendency obviously overburdens the less wealthy individuals forced to pay high VAT. At the same time, no increase in the VAT base has been observed, even though certain high-end transactions (financial transactions for example) could be subject either directly to VAT or to a similar type of tax on goods and sales as well. 30 The fiscal monitor also examines the idea of increased income tax for top earners, but this will be analyzed in the section concerning income taxes. 20 Article 10, Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne Novine, br. 47/1995, 106/1996) 21 Article 10, Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne Novine, br. 94/2009) 22 Article 38, section 1, 2 and 3, Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne Novine, br. 73/13, 99/13) 23 VAT Rates Applied in the Member States of the European Union, situation at 1st July 2013, page 3, taxation_customs/resources/documents/taxation/vat/how_vat_works/rates/vat_rates_en.pdf, Jelčić B. et al., Hrvatski fiskalni sustav, Zagreb, Narodne Novine, 2004, page 6 25 Ministarstvo financija, Državni proračun - siječanj - rujan 2013., -%20sijecanj%20-%20rujan% xlsx, Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page , translated from Croatian by the author 27 Cf. Indirect taxes, real (objective) taxes page 13, and general taxes - page World Economic and Financial Surveys, Fiscal Monitor, International Monetary Fund, October 2013, page Cf. ibid., page Cf. ibid., page 25

122 Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues The example of Japan All the information given above clearly shows that using income from VAT to strengthen the budget is approaching its limits in Croatia. On the other side of the world in Japan however, this source is just beginning to be tapped. Japan and Croatia have a couple of striking similarities that are essential to this comparison. Both of these countries are experiencing a decrease in their respective populations (thus also in their birth rate and workforce), accompanied by an increase in the number of elderly, retired people. Also, both of these countries experience a constant increase in their debt levels (although this is much more accentuated in Japan). 31 Lastly, both of Japan and Croatia have been struggling to get out of a recession, sometimes using same policies a reduction in economic activity in Japan that started in 1989 and has been know as the lost decade, was characterized by government attempts to jump-start growth by a series of huge infrastructure projects. 32 Ever since the beginning of the Japanese post-war economic miracle in the 1950-es, the governments in Japan implemented policies that were much more economically liberal compared with countries in Europe. This also meant that there was a general tendency not to impose a sales tax as the prevailing opinion was that this would curb domestic economic activity. 33 This opinion changed however, once a series of misfortunes hit the Japanese economy after the asset price bubble collapsed in The above mentioned spending on numerous infrastructure projects, coupled with a rapidly ageing population, caused a massive increase in Japanese government debt. 34 The debt was then further increased as a result of reconstruction efforts after the Kobe earthquake in All these detrimental developments meant that new sources of revenue should be looked for in order to cover the spiralling increase in public costs. This leads us to Japanese consumption tax 35 (in the form of VAT). Even though its introduction was discussed as early as 1979, the consumption tax was only introduced in 1989, with a standard rate of 3%, which increased to 5% in 1997 (of which 4% was national consumption tax while 1% was prefectural consumption tax.) 36 These increases alone however, could not cover the massive public expenditure, especially after another earthquake hit the Tohoku region of Japan in 2011, after which all the nuclear reactors in Japan were shut down. This resulted in increased import of fossil fuels which in turn pushed Japanese trade balance deep into red. 37 Thus the time came for another increase in consumption tax rate. The law regulating the increase was passed during the premiership of Yoshihiko Noda, but it was also accepted by his successor, the current (at the time of writing of this paper) Prime Minister Shinzo Abe. Their plan calls for a gradual increase of the consumption tax rate, first to 8% in April 2014 and then to 10% in October Cf. footnote Kingston Jeff, Contemporary Japan, Wiley-Blackwell, Chichester, 2011, page McCormack Gavan, Sugimoto Yoshio, Democracy in Contemporary Japan, M.E. Sharpe, New York, 1986, page It is interesting to note that the Japanese public debt, which amounts to 238% of its GDP, is the highest among all the developed countries, yet 90% of it is owned domestically, which enables Japan to enjoy a significant amount of independence, at least financially. 35 Jap. (shohizei) 36 Confident Abe hikes consumption tax rate from 5 to 8 percent, Asahi Shinbun, politics/aj , Source: Japanese customs agency, report for calendar year 2012 and first half of calendar 2013, toukei/shinbun/trade-st_e/2013/2013_316e.pdf,

123 122 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 What makes this development so different from the previous ones is also the same reason why the example of Japan has been chosen for comparison with Croatia. The extra income that is expected to be collected from these increases is destined for covering the increased social security payments as well as building new facilities for healthcare, which should help alleviate pressing burdens associated with the ageing of the Japanese population. This makes Japanese VAT an example par excellence of a specific tax. 38 Furthermore, since the previous increase in 1997 coincided with the Asian financial crisis, certain circles among the economists in Japan were (and remain) wary of the effect that such an increase could have on the sluggish economic recovery after the crisis and the earthquake. 39 This is why the Abe administration: a) Waited for the results of the quarterly Tankan business optimism survey to confirm that the Japanese economy was firmly on the path to recovery 40 b) Announced a simultaneous package of economic measures worth 5 trillion yen (around 50 billion dollars) centered on corporate tax breaks 41 and financial assistance to low income individuals and home buyers. 42 Once the decision to go through with the consumption tax rate increase was announced, it became a question of analysis to determine the manner in which the money from the tax (projected to amount up to 8.1 trillion yen, or $82.7 billion, a year) would be spent. The question that remains to be answered is will even this significant new amount of income be enough to cover spiralling social security costs, let alone decrease Japan s public debt? 43 If the following figure is examined, it will be seen that Japanese public debt is projected to continue to grow, even if the consumption tax rate is increased and the GDP grows at the average rate of 2% - which is highly questionable. Another increase in the consumption tax rate, this time to 15%, for the purpose of decreasing government debt has been contemplated, but even this measure is considered to be too optimistic by many analysts Cf. section Compare with Analysts divided over chilling effects of April consumption tax hike, business/aj , Tankan summary, September 2013, Interestingly enough, the corporate tax breaks concern taxes introduced after the earthquake in 2011, income from which was to be spent exclusively on reconstruction efforts. Another example of specific taxes in Japan. 42 Confident Abe hikes consumption tax rate from 5 to 8 percent, Asahi Shinbun, loc. cit. 43 Another potential cause for increased government spending would be recent territorial disputes with the People s Republic of China. 44 ANALYSIS: Consumption tax numbers don t add up to reduced public debt, Asahi Shinbun, behind_news/politics/aj ,

124 Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues 123 Figure 2: Debt and consumption tax rate increase in Japan Various other means to decrease debt and cover the rising cost of social security payments have been proposed: from increasing income taxes to levying higher inheritance taxes on wealthy citizens. Another potential source of revenue was identified in higher corporate taxes, 45 but the present administration in Japan seems to be moving in the opposite direction. 46 These contemplations however go beyond the present topic of taxes on goods and services. Concerning the example analyzed, one can conclude by saying that, much the Croatian government, the Japanese government has also recognized the great potential that consumption tax has as a source of government income, not least because it is levied on the entire population. The major difference between the two lies in the fact that, unlike the government of Croatia, a) The Japanese government identified a specific reason for the consumption tax rate increase (in this case, expenses related to the social security), and the money collected from this increase is destined to go exclusively to programs related to covering of these expenses; b) The Japanese government followed the recent tax increase (as well as the one in 1997) with a specific policy program aimed at easing the burden on taxpayers Inheritance tax The previous analysis of the role of taxes on goods and services was completed by introducing new ideas that developed from the ongoing debate in Japan, foremost of which is the more 45 EDITORIAL: Abe must not lose sight of true purpose of tax hike, Asahi Shinbun, editorial/aj , Cf. footnote 104

125 124 PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 1, 2014 intensive usage of the inheritance tax. Inheritance tax has been a very popular notion, even historically, in circles that have been pushing for reduction of the wealth gap and consequently for greater equality among people. 47 In modern Croatia, inheritance tax exists as a tax of local administration, 48 collected (along with other different taxes) for financing of one of 21 counties (Cro. županija) that the country is made up of. 49 Therefore, the relevant legal act is the Law on Financing Units of Local and Regional Administration (Cro. Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) this fact differentiates it from other more important taxes, which are usually regulated by a separate law, 50 and serves as another testament to the fact that inheritance tax is to be considered an ancillary tax. 51 Further confirmation can be found if relevant articles in the above mentioned law are examined, since they have the legal institute of inheritance grouped with gift (Cro. dar, Lat. donatio), and they are both in turn subject to a tax on inheritance and gifts (Cro. porez na nasljedstva i darove). The relevant tax rate in this case is 5%, but marital partner, blood cognates, as well as other relatives living in the same household with the deceased, are freed from their tax obligation, 52 as are certain other organizations and individuals foreseen by the relevant lex specialis. Such regulation makes inheritance tax more of an exemption than a rule consequently the amount of money collected through inheritance taxes is low, especially when compared to other taxes. As far as inheritance taxes in Europe are concerned, it can be established from the figure below (Figure 3) that, apart from notable exceptions of Belgium and Spain, European countries have relatively low inheritance tax rates. This happens despite the benefits of inheritance taxation in reducing both the distortion in the beneficiary s work effort and wealth disparities in the society as a whole Marx K., Engels F., op. cit.,page Amplius section Jelčić B., op. cit. (footnote 88), page Cf. footnote Amplius supra section Article 13 and 14, Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, (Narodne Novine, br. 117/93, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12) 53 World Economic and Financial Surveys (footnote 93), page 39

126 Renata Perić, Ljubica Kordić, Vedran Mesarić: The Role of Taxation during the Financial Crisis : Selected Issues 125 Figure 3: Inheritance tax rate and revenue Source: IMF, World Economic and Financial Surveys, Fiscal Monitor, October 2013, page 41 Certainly, the potential of this form of taxation remains great, and will certainly be used more intensively, with a broader base and with not so many exceptions from it if (and when) taxation of top earners becomes more widespread. This idea will be examined further in the section concerning the taxation of income. 3.4 Income tax In the part of the analysis that concerns taxes on goods and services, it has been stated that taxation always means withholding from spending on the part of private individuals, so that necessary means would be available for state needs. 54 If one examines the desired effects of tax policies in modern states, one can generally divide them in three groups: those of fiscal, economic and social nature. 55 The above mentioned taxes on goods and services are, as it has been concluded previously, very efficient fiscally, but their economic and social effects are subject to criticism as they often have negative effect, especially when it comes to maintaining or increasing social justice. 56 On the other hand, income taxes tend to have a more balanced approach, and are able to fulfil more of the above stated demands of social and economic nature. 57 If relevant OECD data is examined 58, it will be seen that income tax remains a significant source of tax income in most countries, even though the top tax rates were lowered significantly 54 Footnote Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page Supra, footnote Jelčić B., op. cit. (footnote 8), page